Pratite nas

Kronika

Dr. Antun Lisec bio je čovjek čvrstih načela

Objavljeno

na

Prvoga lipnja 2019. godine preminuo je, nakon kratke i teške bolesti, okrijepljen sv. sakramentima, u svojoj 62. godini, jedan od najvećih hrvatskih djelatnika na planu zaštite života nerođene djece, dr. Antun Lisec.

Trećega lipnja ispraćen je na vječni počinak, uz sprovodne obrede i usrdnu molitvu svećenika i sudjelovanje velikog broja ožalošćenih vjernika, u mjestu Kaptol kod Požege u Slavoniji, gdje je živio sa obitelji, suprugom Bosom i tri maloljetne djevojčice, Jacintom, Anom i Klarom.

Rođen je 6. lipnja 1957. godine u Požegi, u obitelji sa brojnom djecom. Roditelji su ih odgajali s ljubavlju u čvrstoj katoličkoj vjeri, poštenju, obiteljskom razumijevanju i zajedništvu.

Antun je uvijek bio veseo i zdrav dječak, marljiv učenik i student. Odlučio se za studij medicine, jer je bio veoma osjećajan i želio pomagati ljudima u potrebama njihova zdravlja i drugim životnim potrebama. Medicinski fakultet završio je u Rijeci 1981. godine i specijalizirao opću kirurgiju.

Tijekom studija medicine i stjecanja medicinskoga znanja razmišljao je o pogubnim posljedicama “bijele kuge” u Slavoniji, a kako je bio i uvjereni praktični vjernik katoličke vjere, razmišljao je i o strašnome grijehu koji čine majke i očevi usmrćivanjem nerođene djece, grijehu njihovih bližnjih koji ih na to veliko zlo nagovaraju, kao i svih medicinskih stručnih i nestručnih osoba koje u tome zlom činu sudjeluju i u takvom zlu pomažu. Toga grijeha protiv najnemoćnijih i najnedužnijih ljudskih bića pod srcem majke uvijek je bilo u povijesti ljudskoga roda, ali nikada tako kao u 20. stoljeću, kada se zlo počelo činiti uz odobravanje i dopuštenje državnih
zakona. Ipak, uvijek je bilo ljudi duhovnoga zvanja i vjernika laika koji su se protiv toga strašnoga zla borili i koje je Bog za to odabrao. Takav Božji odabranik je bio i dr. Antun Lisec, kao i više drugih, u nas i u svijetu.

Svima nama Hrvatima uzor je bio naš veliki blaženik i svetac, nadbiskup zagrebački i kardinal dr. Alojzije Viktor Stepinac, sluga Božji kardinal Franjo Kuharić, vlč. Željko Rudolf Pavličić u Slavoniji, don Anto Baković i ostali.

Osobno sam dr. Antuna Liseca upoznala na jednom međunarodnom kongresu krajem 80-ih godina prošloga stoljeća, koji je organizirao g. Mario Živković u Splitu. Na tome kongresu je sudjelovalo više poznatih predavača iz Međunarodnog pokreta za život iz Sjedinjenih Američkih Država. Među predavačima bio je i sam predsjednik Međunarodnoga pokreta za život, benediktinac vlč. Paul Marx. To su bila predivna predavanja, posebno vlč. Paula Marxa, tako da sam se ja oduševljeno šalila da postajem “marksistica”. Dr. Antun Lisec je bio krasan mladi liječnik, koji je već tada aktivno sudjelovao u postavljanju pitanja i u diskusijama.

U to vrijeme u Hrvatskoj je već bio oslabio totalitarni jugoslavenski sustav, osjećao se dolazak slobode, te je u to vrijeme održan i u Zagrebu jedan takav međunarodni kongres o zaštiti života i obiteljskih vrijednosti, na kojem je i dr. Lisec sudjelovao sa svojim referatom, kao i ja osobno. Također smo prije 1990. godine zajedno sudjelovali i na takvom obiteljskom kongresu u Beču.

Čim su nastupile demokratske promjene u Hrvatskoj, zajednički smo pokrenuli aktivnosti i počeli raditi na pripremama osnivanja Hrvatskoga pokreta za život i obitelj, uz sudjelovanje više svećenika, zdravstvenih i prosvjetnih djelatnika, pravnika i drugih stručnjaka.

Osnivačka skupština održana je u dvorani Rezidencije Družbe Isusove u Zagrebu, Palmotićeva 31, baš na blagdan Blagovijesti, 25. ožujka 1990. godine.

Dr. Antun Lisec je bio veoma aktivan i sudjelovao je u vodećim tijelima udruge, a vidjevši kako su velike potrebe rada na tome području diljem Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine i općenito u svijetu, osnovao je i samostalnu agenciju “Pro-Vita” i odlučio, uz Božju pomoć, poći u neizvjesnost materijalne egzistencije, napustivši liječničku praksu i u potpunosti se posvetivši radu na zaštiti ljudskoga života i zauzimanju za dostojanstvo čovjeka i zaštitu svih obiteljskih vrijednosti. Želio je osnovati i vlastitu obitelj, uz uvjet da će se u predbračnom životu, uz Božju pomoć, držati Božjih zapovijedi i da će tražiti djevojku istih načela, kojoj će, po vlastitoj želji, najveća karijera biti brak, djeca i obitelj.

U svome radu bio je najbliži suradnik mons. Marka Majstorovića iz Slavonskoga Broda, kojeg su u vrijeme Domovinskog rata nazivali “dobrotvorom Slavonije” i koji se u svome pastoralnom radu najviše zauzimao za zaštitu ljudskoga života od začeća do prirodne smrti i za obitelj. Mons. Majstorović je govorio da mu je dr. Lisec, čovjek liječničke izobrazbe, u njegovu radu najviše pomagao.

Dr. Antun Lisec se oženio u malo zrelijim godinama i sa svojom voljenom suprugom Bosom dobio tri prekrasne curice.
Neumorno i neprekidno je djelovao i surađivao sa Međunarodnim pokretom za život iz SAD-a, te bio njihov predstavnik za istočnu Europu.
Posjećivao je mnoge zemlje i poticao na osnivanje udruga za zaštitu života. Visoko je nosio buktinju borbe za ljudski život, održavao brojna predavanja diljem Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine i svijeta. Dosljedno se i beskompromisno držao Božjih zapovijedi, dokumenata Crkve, koje je jako dobro poznavao, i medicinskih i pravnih znanstvenih načela. Pripremao je mnoge tekstove za brošure, letke i plakate. Organizirao je tiskanje raznog pisanog materijala u velikim količinama i distribuciju do svih župnih zajednica. Sudjelovao je na gotovo svim proživotnim skupovima u organizaciji više udruga i pojedinaca. Nastupao je na radijskim postajama
Radio “Mir” Međugorje, Radio Marija, Hrvatski katolički radio. Pisao je za vjerske i druge novine i razne portale. Vozio se satima i danima u svome autu ili kombiju i jednostavno je bio neumoran za prave životne i obiteljske vrijednosti. Analizirao je odgojne sadržaje u školskim udžbenicima i upozoravao na štetnosti za djecu i mlade koje je uočio. Pisao je o štetnim posljedicama hormonske i druge kontracepcije, osobito spirale kao ubojstvenog sredstva za začetu djecu i štetnog čimbenika za zdravlje žena. Također je puno pisao i o manipulacijama sa začetom djecom kod medicinski potpomognute oplodnje i štetnosti hormonskoga tretmana za zdravlje žena.
U svojoj borbi za život i obiteljske vrijednosti bio je dosljedan i beskompromisan i stoga je na raznim stranama nailazio i na prepreke i neprihvaćanja, ali se ničim nije dao pokolebati.

Vjerujem i molim se da dragi Bog providi dobro rješenje za daljnji život njegove obitelji, koju je najviše volio, te da je, po riječima sv. Pavla, zaista dobar životni boj bio, trku završio i vijenac vječne slave zaslužio!

dr. Ružica Ćavar

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Javio se Hrvat kojega je vlasnik kafića u Uzdolju mlatio za vrijeme srbijanske agresije

Objavljeno

na

Objavio

Na fb-u se javio Mario Vrban, koji je posvjedočio o ratnim djelovanjima Borisa Petka, vlasnika kafića u Uzdolju u koji su upale maskirane osobe.

Petko, Petko crni Petko..dali me se “sećaš” crni Petko? Dali se “sećaš” “pesmice” koju si nam “pevao” u Kninu u zatvoru 1991. godine? Evo da te “podsetim” , “pesma” koju ste “pevali” i dan danas “pevate” u onoj tvojoj krčmi vi “ugroženi” Arkanđije ide ovako;

Oj Ustaše neka, neka
duboka vas jama čeka.
Široka je jedan metar,
a duboka kilometar….

Jel’ se sad sjećaš? Postavio si mi jedno desetak puta pitanje uz krvave batine; tko ti je Ante Vrban Podgorski? I dobio si odgovor ; moj rođak…

Evo ti moje dvi slike iz tog vremena i jedna iz sadašnjeg , da me se sitiš…kad dođem kod tebe na čašicu razgovora da preskočimo ono jebeno uvodno pitanje; oprostite a Vi ste?
Da ja sam , glavom i bradom…

Vidimo se…, napisao je Vrban, prenosi Hrvatska Danas.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

47 godina od svirepog udbaškog ubojstva obitelji Ševo

Objavljeno

na

Objavio

Danas 24. VIII. 2019. navršava se 47 godina od političkog ubojstva obitelji Ševo u talijanskom gradiću San Dona di Piave kod Venecije

Među opasnije vođe HRB-a u Europi Udba je ubrojila i Stjepana Ševu, rođenog 1936. godine u Hamzićima kod Čitluka. Ševo je emigrirao 1966. godine. Vrlo brzo je postao politički aktivan i povjerljiva osoba u hrvatskim emigrantskim krugovima. Iz izvješća suradnika riječke Udbe Vinka Sindičića i suradnika splitske Udbe pod pseudonimom “Mosor”, bilo je poznato da je Ševo, bio jedan od glavnijih logističara HRB-a u Europi.

Ševo je sa ženom Tatjanom, rođenom 1946. godine u Varaždinu, i pokćerkom Rosemarijom, rođenom 1963. godine u Stuttgartu – živio u Stuttgartu. Te 1972. godine obitelj je planirala godišnji odmor u Italiji. Vinko Sindičić je znao za njihove planove i priključio im se. Prema izjavama svjedoka, s njima je 18. kolovoza 1972. doputovao u gradić San Dona di Piave kod Venecije, gdje su odsjeli u pansionu Bar Ristorante Centrale.

Sindičić je u pansionu prespavao samo jednu noć, a sljedećeg dana je vlakom otputovao u Trst – navodno na sastanak s roditeljima. Tjedan dana kasnije, 24. kolovoza 1972., Ševini su otišli na željezničku stanicu u San Dona di Piave, gdje su dočekali budućeg ubojicu koji je doputovao s vlakom Simplon Express. Na povratku s kolodvora, oko 21.30 sati, Ševo se zaustavio blizu tržnice. Piljarica Antonia Mazaletto kasnije je izjavila policiji kako se u automobilu nalazio jedan muškarac sa crnim naočalima. Obitelj Ševo i ubojica odatle su, sporednom cestom, krenuli upravcu Venecije.

Ševo je vozio; do njega je sjedila Tatjana; a otraga ubojica i mala Rosemarija. U jednom zavoju, kad je Ševo usporio, ubojica mu je ispalio tri hica u zatiljak. Ševo je na mjestu bio mrtav. Automobil se zanio i sletio u jarak. Tatjana, premda vezana pojasom za sigurnost, zgrabila je ubojičin revolver i otrgla prigušivač zvuka. Ubojica je ispalio više hitaca prema njoj i smrtno je ranio.

Nakon toga je ispalio dva hica u glavu devetogodišnjoj Rosemariji i trenutačno je usmrtio. Prilikom napuštanja automobila ubojica je vidio da je Tatjana još živa, pa je stavio novi šaržer u revolver i čitavog ga ispucao u već polumrtvo Tatjanino tijelo. Nakon toga je, pod zaštitom gustog mraka, pretrčao vinogard i sjeo u automobil koji ga je tu čekao te nestao u pravcu Trsta.

U blizini zločina nalazila se talijanska vojarna. Dočasnik Francesco Lombardi i vojnik Salvatore di Garbo, koji su čuli pucnjavu i potrčali prema mjestu odakle se čula, kasnije su izjavili: “Iako smo vojnici, kad smo došli na mjesto zločina, bili smo potreseni i ostali smo bez riječi. Prizor je bio jeziv”. Nakon ubojstva obitelji Ševo, Sindičić je pobjegao u Jugoslaviju. Nastavio je raditi za Udbu – pod novim pseudonimom “Pitagora”.

Izvor: KOMISIJA ZA UTVRĐIVANJE RATNIH I PORATNIH ŽRTAVA Vijeće za utvrđivanje poratnih žrtava komunističkog sustava ubijenih u inozemstvu, Zagreb, 30. rujna 1999. godine.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari