Pratite nas

Reagiranja

Dr. Hebrang odgovorio SDP-ovom Srići: Mladi kolega se ne sjeća da je to doba rata i da sam uvodio ratnu medicinu

Objavljeno

na

“Ministar zdravstva u sjeni Saša Srića predstavlja SDP-ovu zdravstvenu reformu”, naveo je Večernji list za dr. Sašu Sriću, člana Nacionalnog Savjeta za zdravlje SDP-a, koji bi mogao biti ministar zdravstva dođe li na vlast SDP.

“Želimo da svi imaju jednako pravo pristupa zdravstvu. Vraćamo se javnozdravstvenom sustavu iz 1993. koji je funkcionirao, a ukinuo ga je tadašnji ministar Andrija Hebrang i započeo agoniju javnog zdravstva. Tada je ukinuo preventivu, javno zdravstvo, preventivnu školsku medicinu, preventivnu stomatološku medicinu i tada je krenuo najtiši oblik privatizacije koju je ministar Kujundžić pretvorio u glasnu privatizaciju. Borimo se i borit ćemo se protiv tihe privatizacije zdravstva”, naveo je Srića.

Dr. Hebrang na navedeni intervju poslao je demanti te ustvrdio da “je ministar u sjeni iznio neistine”. Upozorava i da je cenzura opet napravila svoje jer su mu iz odgovora Večernjem listu izbacili dva podatka (koji su podebljani da ih lakše vidite).

Komentar dr. Hebranga na optužbe iznesene u Večernjem listu prenosimo u cijelosti:

“U Vašem cijenjenom listu od 3. studenoga 2019. godine objavili ste intervju s SDP-ovim ministrom zdravstva u sjeni. Tom prilikom je ministar u sjeni dr Saša Srića izjavio da sam ja kao ratni ministar 1993. godine ukinuo javnozdravstveni sustav i „započeo agoniju javnoga zdravstva“. Navodi da sam ja „ukinuo preventivu, javno zdravstvo, preventivnu školsku medicinu…i pokrenuo najtiši oblik privatizacije…“.

Radi se o potpunom nepoznavanju zdravstvenog sustava tog doba pa je potrebno iznijeti istinu potkrijepljenu činjenicama. Mladi kolega se ne sjeća da je to doba rata i da sam uvodio ratnu medicinu kako bih smanjio pogubne posljedice srpsko- crnogorske agresije. Znam da se on toga ne sjeća, da nije mogao dobiti podatke od svojih stranačkih kolega jer ih tada nije bilo ni u politici (imali su oko 5% na izborima), a niti u ratnom sanitetu. Primjerice, u Glavnom stožeru saniteta, kojega sam vodio cijeli rat, nije bilo ni jednoga. Da se je raspitao znao bi da su to bile ratne godine a u ratnoj medicini se potiču prioriteti na račun onoga što neposredno ne ugrožava život. Kao liječnik mladi kolega bi se trebao služiti literaturom kao što su ljetopisi službenih institucija tog doba.

Pogotovo bi se trebao služiti stručnom literaturom o našem ratnom sanitetu, a objavljeno je u zemlji 371 a u inozemstvu 308 dokumentiranih i recenziranih članaka te 28 knjiga. Kako za učenje nikada nije kasno, navodim ključne pokazatelje o zdravstvu tog doba. U razdoblju od 1991. do 1995. godine brinuli smo o preko stotinu tisuća ranjenika, od kojih 30 520 najtežih, i o preko pola milijuna izbjeglica i prognanika. Istodobno zbog razaranja srpsko-crnogorskog agresora srušeno nam je 14 bolnica, od koji neke potpuno kao one u Pakracu i Vinkovcima. S lica zemlje zbrisano je nekoliko stotina terenskih ambulanti i isto toliko sanitetskih vozila. Točni podaci nalaze se u stručnim i znanstvenim člancima kao i knjigama koje smo tada pisali da se ne zaboravi. Još jedan, možda i najvažniji podatak je taj, da nam je zbog rata ulaz novca u zdravstveni sustav samo 1991. godine smanjen za 61 posto, dok su istodobno izdaci za ratno zdravstvo porasli 2 puta! U sljedećim godinama godišnja smanjenja ulaza novca u sustav bila su također dvocifrena! Kako nam je cilj bio spašavanje žrtava agresije i zadržavanje zdravstvene skrbi za ostalo pučanstvo, 2 morali smo u hodu raditi drastične reforme.

Pri tome nismo ništa ukidali nego samo reorganizirali. Primjerice, tvrdnja da smo ukinuli preventivnu medicinu je neistinita jer smo njezine nositelje, zavode za javno zdravstvo, decentralizirali u županije. Posljedica toga je bi rat bez i jedne alimentarne intoksikacije naših boraca i izbjeglica, bez gotovo i jednog tetanusa, uz minimalni broj slučajeva mišje groznice i drugih zaraznih bolesti tipičnih za rat. Postigli smo manji broj svih zaraznih bolesti, uključujući i dječje, nego u godinama prije rata. Toliko o navodnom ukidanje javniga zdravstva. Samo te 1993. godine osnovali smo 11 novih ratnih bolnica i u njih dislocirali preko 300 liječnika i medicinskih sestara dragovoljaca. Pripremali smo sustav za nastavak rata i te promjene ozakonili.

Rezultati, zahvaljujući okviru koji smo stvorili za dragovoljce u sanitetu, pokazauju objektivnu istinu. Postigli smo smrtnost ranjenika (1991.-1995.) od 1,4 posto što je jedan od najboljih rezultata objavljenih u svjetskoj literaturi. Cijelo vrijeme smo osigurali plaće za sve protjerane zdravstvene djelatnike i sačuvali ih za povratak nakon ratne popbjede u koju smo vjerovali. Ne treba naglašavati da su stotine tisuća izbjeglica i prognanika imale besplatnu zdravstvenu zaštitu. Unatoč takvoj situaciji, uspjeli smo zaštiti naše bolnice od privatizacije koju su istodobno provodile neke zemlje u susjedstvu. Što se tiče zakupa ordinacija liječnika primarne zdravstvene taštite, rezultati o boljoj dostupnosti takvih ordinacija publicirani su u nas i u svijetu, a neke zemlje su preuzele dio našega modela na preporuku Svjetske zdravstvene organizacije.

Rezultate takve transformacije objavili su najznačajniji europski časopsi za javno zdravstvo kao što je Eurohealth. Isto kao što su i neke velike vojne sile preuzele naše modele pokretnih kirurških ekipa i pomicanje liječnika u prvi ešalon u ratnim situacijama što smo publicirali na zahtjev najvećih časopisa za ratno zdravstvo kao što je američki Military Medicine. Upravo zbog toga sam te 1993. godine bio izabran za predjedatelja sastanka svih europskih (plus izraelski) ministara zdravstva i tada je jednoglasno usvojen naš model financiranja sustava zdravstva u kriznim stanjima. Zahvaljujem to svim hrvatskim zdravstvenim djelatnicima tog doba, a ponajviše dragovoljcima u borbene redove jer to je i njima najveće priznanje.

Zbog dobrih zdravstvenih pokazatelja u teškim kriznim godinama (1991.-1995.) Svjetska zdravstvena organizacija me je izabrala za specijalnog savjetnika za zdravstvo Šri Lanke, ali i to priznanje zahvaljujem svim aktivnim sudionicima tadašnjeg hrvatskog zdravstvenog sustava.

Sve to smo postigli zahvaljujući hrabrim i odlučnm liječnicima, sestrama i medicinskim tehničarima, ali i spoznaji da upravljanje tim glomaznim ali najznačajnijim sustavom ne počinje od nas. Sve reorganizacijske mjere poduzeli smo na temelju proučavanja tuđih iskustava, njihovih rezultata i brojnih osobnih kontakata s onima koji su prošli teške zdravstvene krize.

Trebao bi tuđa iskustva proučiti i mladi kolega, mogući budući ministar, jer zdravstvo je i sada u teškoj krizi, ali barem ne padaju bombe. Iako i neistine u jednom tako ozbiljnom sustavu mogu djelovati kao bombe.

Prof. dr. sc. emeritus Andrija Hebrang, ratni ministar zdravstva

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Otvoreno pismo hrvatskoj Vladi i Nacionalnom kriznom stožeru

Objavljeno

na

Objavio

Poštovani svi.

Ovo milosno vrijeme u kojem trenutno živimo je idealno, a možda je i krajnje vrijeme, da napokon nadvladamo ideološke i sve druge podjele, kao i nedaće koje su zadesile hrvatski narod i hrvatsku zemlju, te da napokon pobijedimo svo zlo koje nam se nametnulo zadnjih trideset godina.

Uz nacionalni krizni Stožer koji brine prvenstveno o primarnoj sigurnosti hrvatskih građana, koji, među ostalim, donosi i određuje mjere u svrhu prevencije i ublažavanja/ kontrole širenja pandemije Koronavirusa, potreban nam je u najmanju ruku još jedan nacionalni Stožer za zaštitu hrvatskog gospodarstva, prvenstveno poljoprivrede (u javnosti je već spomenuto formiranje sličnog tijela).

Pritom mislim na nacionalni Stožer u kojem će po prvi puta uz ministre hrvatske vlade sjediti i ljudi iz realnog sektora, a ne kao uvijek do sada teoretičari. Bit će to ljudi koji su se dokazali svojim iznimnim idejama,vizijama, i djelima i koji će promptno donositi i određivati mjere u svrhu zaštite, operativnosti i organizirane provedbe na terenu poljoprivrednog i gospodarskog lanca, brzi protok domaćeg proizvoda od polja do kućanstava diljem Hrvatske.

Pokazalo se ne jednom nego više puta kako su teret nepogoda, neprilika i nesreća, kada bi sustav zakazao, svaki put iznijeli mali ljudi, velikog srca i neznani junaci, ne mareći ni za svoje zdravlje ni za svoje živote.

PRIJEDLOZI HITNIH MJERA ZA HRVATSKU VLADU

I NACIONALNI KRIZNI STOŽER:

1. Uputiti javni poziv i molbu svim pravnim subjektima obrtima, tvrtkama i OPG-ovima vezanim uz poljoprivredu i stočarstvo te provjeriti njihove dosadašnje kapacitete kako bi donijeli odluku kako i na koji način povisiti iste. Pretpostavka je da će bit problem s radnom snagom pa predlažem sljedeće: pozvati sve hrvatske državljane koji su nezaposleni a htjeli bi raditi >dragovoljci< te donijeti odluku o njihovoj minimalnoj plaći, smještaju, hrani Itd… ukoliko broj prijavljenih >dragovoljaca< ne bi bio dovoljan, uzeti u obzir i sve dužnike državnog proračuna >mobilizirani< kojima radi istih prijete zatvorske kazne a koje mogu biti preinačene u dobrovoljni rad. Dakle, mobiliziranima ponuditi priliku da napokon otplate svoje dugove prema državi točnije državnom proračunu!

2. Zaorati svu neobrađenu zemlju, urediti pašnjake te posijati i posaditi sve one ratarske kulture koje su nam na godišnjoj razini potrebne za normalan život dostojna svakog čovjeka te izgraditi otkupne stanice, skladišta i hladnjače u vlasništvu otvorenih proizvođačkih zadruga, za iste kada kulture prispiju. Za pretpostaviti je da će hrana iduće zime biti izuzetan problem pošto ni susjedne zemlje iz kojih uvozimo većinu hrane također trenutno ne obrađuju svoju zemlju u dovoljnim količinama. To nam je ujedno prilika da odredimo kvotu uvoza hrane trgovačkim lancima kako bi napokon zaštitili naše domaće proizvođače hrane!

3. Svim nevladinim udrugama i inicijativama (izuzev udruga koje se bave zdravstvenim dobrotvornim radom i sportskim aktivnostima) ODMAH ukinuti prihode iz državnog proračuna do daljnjeg te iste preusmjeriti u gospodarski i poljoprivredni oporavak, a za vrijeme ove trenutne izvanredne situacije otpisati nastale porezne dugove (socijalno, mirovinsko, zdravstveno osiguranje Itd…) najamnine, kredite i sve obveze koje su nastale za vrijeme nerada!

4. Razraditi plan i strategiju za pokretanjem novih OPG-a na način da hrvatska Vlada svojim poticajima zainteresira mlade ljude na povratak u sela i pokretanje istih na način da mladim obiteljima osigura financijska sredstva za otkup kuća u opustošenoj Slavoniji, Baranji, Podravini ,Lici i Dalmaciji osigura zakup državne zemlje po minimalnim cijenama, osigura financijska sredstva za kupnju strojeva potrebnih za rad te naravno dvogodišnji poček za otplatu kredita.

5. Obiteljima koje bi pokrenule OPG-ove uz pomoć državnih kredita nakon trećeg rođenog djeteta u potpunosti otpisati dugove kredita!

6. Vlada RH mora odmah osigurati postizanje punog pogona Imunološkog zavoda. Tako bi osigurali javnozdravstveni suverenitet, pouzdanu opskrbu sigurnih imunoloških lijekova a također i nacionalnu sigurnost jer su posrijedi osjetljivi proizvodi u kategoriji biološkog oružja. Gospodarska korist istoga je neupitna poznavajući povijest kvalitetnih pripravaka Zavoda. („To je zavod koji je držao 13% svjetske proizvodnje virusnih cjepiva.“ Ivana Petrović – Pregled tjedna – Novatv – 22. ožujka 2020.)

Poštovani, u ovoj neprilici ukazuje se izuzetna prilika da oporavimo hrvatsko gospodarstvo, obnovimo demografsku sliku, naselimo opustošena područja točnije vratimo naše državljane posebno mlade koji su iselili ili privremeno otišli na rad u inozemstvo. Budimo prvi koji ćemo to napraviti, nemojmo biti tvrde šije i srca kamena, budimo uzor drugima, zakopajmo svoj ego i ponos, odbacimo mržnju, netrpeljivost i razjedinjenost te iziđimo kao pobjednici nad zlom!

Neka nam dragi Bog bude pri pomoći a ako zbilja želite dobra ovom narodu i ovoj zemlji te odlučite prihvatit ove moje prijedloge ili su vam pak potrebna dodatna objašnjenja stavljam vam se dragovoljno na raspolaganje…

S poštovanjem,
Josip Deur

Supotpisani:
1. Pukovnik Ivan Anđelić Doktor
2. Pukovnik Ivica Arbanas
Prvi zapovjednik obrane Grada Vukovara, Predsjednik HVIDRA-e Zadar
3. Kristijan Fereža
Urednik Portala dnevnih novosti
4. Eva Kirchmayer Bilić
Pijanistica i profesorica na muzičkoj akademiji u Zagrebu
5. Željko Maršić
Građanska inicijativa Ivo Pilar
6. Zoran Merkaš
Dopredsjednik Sindikata sudionika u prometu Hrvatske
7. Mladen Milošević
Glavni urednik Braniteljskog portala
8. Predrag Peđa Mišić
Vukovarski branitelj i zatočenik srpskih koncentracijskih logora
9. Mate Turić “Mata CROata”
Magistar kiparstva i profesor likovne kulture
10. Karolina Vidović Krišto

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Jesmo li se dovoljno odužili hrvatskim junacima?

Objavljeno

na

Ovih dana obilježavamo obljetnicu mučki ubijenog hrvatskog redarstvenika Josipa Jovića, koji je nastradao u Plitvicama (31.3.1991.). Ubili su ga srpski četnici. Bio je prva žrtva hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata. Od tog događaja prošlo je dosta godina. Međutim, opet se vraćamo na početak i pitamo: Zbog čega u Hrvatskoj i službeno nema Junaka Domovinskog rata? Partizani, komunisti i Josip Broz Tito nakon II. svjetskog rata oko 1350 boraca proglasili su herojima. To su činili čak sve do 1973. A biti heroj u vrijeme Jugoslavije to je bilo „zanimanje“. Ti su heroji imali velike povlastice, od stanova, zaposlenja svoje uže i šire obitelji, pa do nezamislivih financijskih i drugih naknada. (Sve to sada uživaju njihova djeca i drugi.) Mnogi od njih imali su četiri razreda osnovne škole, (većina ni to),ali im je omogućeno da u godinu-dvije završe i fakultete, ili da kao „osmoškolci“ rade i u pravosuđu, kao suci. O njima su se snimali filmovi, pisale knjige. Oni su uz one koji su dobili (s dva svjedoka!) Spomenice 1941. bili „zakon“ u bivšoj državi.

Nema rata, a da nema junaka, dezertera i profitera.

Nu, jedan ipak postoji u kojem  nešto takvog „nije“ bilo – hrvatski Domovinski rat. U njemu „nije“ bilo takvih ljudi, odnosno za njih se službeno ne zna.

Sramotno, ali je tako.

Još je veća sramota što se pojedinim hrvatskim braniteljima, istinskim Junacima i pobjednicima Domovinskog rata, sudilo i sudi, što ih se progonilo, optuživalo i zatvaralo, čak i po tzv. zapovjednoj odgovornosti.

Sramota je također što Srbi proglašavaju narodne heroje četnike koji su ubijali, klali, protjerivali tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj. Dižu im čak i spomenike i po njima od Beograda do Ništa nazivaju ulice i trgove. O tome hrvatska politika (lijeva i desna) šuti, kao „ne bi se željeli miješati“.

Evo, ovih dana pušten je na slobodu srpski četnik, ratni zločinac Dragan Vasiljković. Hrvatski sud ga je prvo osudio na 15 godina zatvora, a poslije mu umanjio kaznu na 13,5. Od toga je gotovo 9 godina proveo u australskom ekstradicijskom zatvoru. Ako je taj dobio tako blagu kaznu, po kojem zakonu je hrvatski branitelj, dragovoljac Veljko Marić u Beogradu osuđen na 12 godina? Ili, za koga u Hrvatskoj postoje kazne od 40 godina, ako ne za takve?

Vasiljković je u Beogradu dočekan kao „narodni heroj“.

A kako se mi odnosimo prema onima koji su stvarali hrvatsku državu, a završili su u zatvoru? Najbolji primjer je Tomislav Merćep. A i Đuro Brodarac, Vladimir Milanković, Glavaš, a i niz drugih.

Dakle, zašto nemamo Junaka Domovinskoga rata?

Možda i zato što oni koji o tome odlučuju (svaka čast izuzecima) nisu sudjelovali u ratu, pa  ne znaju ni imena tih ljudi, odnosno borbe i razaranja od Vukovara do Škabrnje gledali su manje-više na televiziji.

Jedan od ratnih, legendarnih zapovjednika Vukovara Blago Zadro dobio je čin generala i sve počasti tek nakon smrti! A njegov zamjenik Marko Babić čak ni tada.

Eto, tako se mi odnosimo prema onima koji su najviše dali za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu.

S druge pak strane, imamo junake, odnosno junakinje (Veljače, Pusiće, „babe“ i sl. ) koji se bore za „ljudska prava“. (Jesu li  oni ikada čuli za Katu Šoljić?) Osim što za svoje „civilne“ udruge primaju znatna financijska i druga sredstva, njih primaju i najviši državnici, koji nikad nisu primili ni jednog hrvatskog branitelja i stradalnika, a poglavito ne one koji su se borili za spas hrvatskih generala u Haagu.

Danas imamo nove junake – predstavnike Stožera Civilne zaštite, a još više zdravstvene djelatnike. Već su i djeca u njima prepoznala  nacionalne heroje. A ti ljudi, baš kao i hrvatski branitelji, bili su prisiljeni organizirati i velike proteste, ne bi li skrenuli pažnju na sebe i svoj slabo plaćeni rad, odnosno zasluge, ali i na „bagru“ u vrijeme Domovinskog rata.

Kod nas, nažalost, junaci se prepoznaju tek kad su mrtvi (a neki ni tada).

Nu, da se malo našalimo, hoće li biti „junaci“ i oni zbog kojih je Hrvatska u jeku najžešće epidemije koronavirusa  ostala bez najobičnijih zaštitnih maski za lice?

Ne bi nas iznenadilo da i njih danas-sutra proglase “junacima“, kad nam nabave maske i dezinfekcijska sredstva  po enormnoj cijeni!

Dakle, sve u svemu, gdje su hrvatski junaci?

Ili: je li dovoljno da im se s balkona samo plješće i pjeva?

Mladen Pavković

U Aržanu obilježena 29. obljetnica pogibije Josipa Jovića

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari