Pratite nas

Reagiranja

Dr. Josipoviću: Što ćemo s partizanskim zločinima u Mostaru i širom Hercegovine?

Objavljeno

na

Mostarska operacija

Iako se bura izazvana Josipovićevom tvrdnjom kako su franjevci na Širokom Brijegu bili legitimni vojni cilj, stišala i potisnula u drugi plan možda ponajprije zahvaljujući izborima za EU parlament, ipak za rasvjetljavanje istine nikad nije kasno. Ne želim ni na koji način uvrijediti gospodina Josipovića niti ga omalovažavati jer naprosto svatko ima pravo na svoje stavove pa makar bili i pogrešni, pa bio to i doktor prava i bivši predsjednik Hrvatske. Pomalo ostrašćeno dr. Ivo govori o ratnim vremenima, što je u jednu ruku razumljivo jer mu je otac bio pripadnik partizanskih trupa i potpuno je prirodno braniti pa i opravdavati svoga oca. Međutim, istina bi trebala biti na prvom mjestu svakom poštenom intelektualcu i ne bi se smjela nikada zanijekati ma kako bila bolna i teška za prihvatiti. Partizani-komunisti su se borili protiv fašizma, to nitko ne može zanijekati. No, fašizam nije izvorni neprijatelj komunista. Izvorni neprijatelj komunista je bila i ostala Crkva, kler i religija. Još od Marxa, preko Staljina i Tita komunisti su u Crkvi vidjeli neprijatelja novoga besklasnoga društva, kojega pod svaku cijenu treba uništiti, da bi to društvo profunkcioniralo punim plućima. Tako je primjerice Staljin izdao naredbu da NKVD samo u jednoj noći likvidira čak 14 tisuća svećenika. Fašisti su komunistima postali neprijatelji tek kad je propao dogovor-pakt Hitlera i Staljina,a nakon što su njih dvojica bratski podijelili Poljsku.

No, da se vratimo na „februar“ ’45. Nisu cijenjeni gospodine Josipoviću partizani pobili samo franjevce na Širokom, nego širom cijele Hercegovine i Hrvatske, pa tako i u Mostaru. Ono što se često prešućuje u Mostaru je ubijen provincijal i gvardijan, bačeni su u Neretvu ispod Staroga mosta, za kosti im se ne zna, niti su ikada dostojno pokopani. Svaki je život, život, ali nije isto ubiti generala ili običnoga vojnika. Tako nije isto ubiti „običnoga fratra“ ili provincijala. Ubijajući provincijala fra Leona Petrovića išlo se izravno na obezglavljivanje franjevačke provincije. Poslala se jasna poruka da nitko neće biti pošteđen. Iskreno i pošteno volio bih da mi uvaženi gospodin Josipović odgovori: Zašto?! Jesu li i mostarski franjevci pružali otpor i pucali, pa tako bili legitiman vojni cilj? No, partizani su u Mostaru vršili selekciju pa nisu pobili sve zatečene franjevce nego „samo“ njih sedam, a preživjele su kasnije osudili na dugogodišnje kazne zatvora. Jedan od preživjeli je ostavio zapisano svoje svjedočenje na te događaje što je vrlo važan materijal za osvjetljavanje tih mračnih događaja. Preživjeli fra Gaudencije Ivančić (Grabovica, 1900. – Humac, 1986.) je 13. veljače 1986., malo prije svoje smrti fra Jozi Vasilju, u samostanu na Humcu kod Ljubuškoga, diktirao svoja sjećanja. Preživjeloga fra Gaudencija Ivančića je komunistička vlast kasnije osudila na 10 godina zatvora od kojih je 6 proveo na robiji. On kaže slijedeće:

„Mi smo bili čitav tjedan u podrumu. Prenijeli smo bili i krevete u podrum radi sigurnosti od bombardiranja. Nakon sedmicu dana oni su došli prije zalaska sunca. Osvojen je Mostar. Oni su došli u samostan. Mi smo bili u zbornici, izišli iz podruma i bili u zbornici. Naložili vatru i grijali se. U podrumu je bilo poprilično hladno, a i dodijalo nam tjedan dana. Gvardijan fra Grgo Vasilj bio je kod peći i molio krunicu. Ostali smo potiho razgovarali i bili u nekom iščekivanju. Zbornica je bila u prizemlju – tamo je danas jednim svojim dijelom smještena samostanska knjižnica. U to u zbornicu banu jedan oficir s vojnikom, oficir upita: ‘Jeste li ovdje svi? Sigurno vas pola fali!’ Provincijal pokojni fra Leo Petrović odgovori: ‘Otprilike – pola.’ Oficir izdaje naredbu: ‘Svi ćete ovdje ostati do sutra.’ Ne sjećam se je li to bilo 13. ili 14. veljače 1945., ali u svakom slučaju bilo je poslije podne prije zalaska sunca i bilo je dosta hladno. – Provincijal fra Leo se obraća oficiru: ‘Bili li to moglo biti malo drugačije?’ ‘Kako to mislite?’ – upita oficir. ‘Bili smo tjedan dana u podrumu pa nam dodijalo. Možemo li malo izići na čisti zrak?’ Oficir pristaje: ‘Dobro, neka bude tako!’

Onda nas je oficir sve popisao. Fra Leo je diktirao imena i prezimena. Kad je popis bio završen, oficir veli: ‘Sad ostanite tu! Mi ćemo se vratiti u roku od dva sata.’ Oficir je otišao, a s nama ostavio vojnika sa šmajserom. Vojnik je na nogama imao opanke tupih kljunova.

Nakon dva sata vraća se oficir u pratnji nekoliko vojnika i započinje prozivku. Razvrstava, jedne na jednu, a druge na drugu stranu. Bilo je vrijeme večere. Na jednu stranu prozvao ih je devetoricu i morali su tu ostati, a nama ostalima dopustio je da pođemo na večeru u blagovaonicu, tj. dolje gdje je i sada blagovaonica. Ne sjećam se kojim je redom prozvao one koji su morali ostati. Bili su to: provincijal fra LEO PETROVIĆ, gvardijan fra GRGO VASILJ, fra JOZO BENCUN, fra RAFO PRUSINA, fra BERNARDIN SMOLJAN, fra KAZIMIR BEBEK, fra NENAD PEHAR, fra ZLATKO SIVRIĆ i fra DARINKO BRKIĆ. Izvedeni su na hodnik. Nastao je razgovor između oficira i ovih fratara. Čuo sam riječi oficira: ‘Vi ste pred nama bježali.’ Pokojni fra Zlatko Sivrić veli: ‘Nismo bježali.’ Izvadio je cedulju – propusnicu od OZN-e i pružio je oficiru. Bila je to propusnica za fra Zlatka i fra Darinka Brkića da mogu ići u Ljubuški. ‘Pa ko vam je ovo dao?’, začudi se oficir. ‘Pa vidite čiji je potpis’, odgovara fra Zlatko. Propusnicu je izdao neki Zovko zvani ‘Ćakan’. Oficir je dopustio da i njih dvojica: fra Zlatko i fra Darinko pođu s nama u blagovaonicu na večeru. Ostali sedmorica su zadržani s vojnicima – čuvarima, a oficir se s nama uputio dolje u blagovaonicu. Prije večere smo se pomolili. Oficira smo kao gosta stavili na provincijalovo mjesto. Koliko se sjećam zvao se kao Popadić – Branko Popadić. Bili smo uzbuđeni, zabrinuti, potišteni. Za večeru je bio grah s kiselim kupusom. Ja sam posluživao. Sjećam se kao da je danas bilo oficirovih riječi: ‘Uh, što volim kiseli kupus.’ Pitali smo ga što će biti s onom sedmoricom. Odgovorio je da se ništa ne plašimo, da će biti odvedeni samo na neko ispitivanje. Kad smo večerali, oficir je otišao gore i poslao vojnike – čuvare dolje na večeru. Sedmorici zadržanih fratara nije bilo dopušteno večerati. Sedam vojnika je došlo u blagovaonicu. Večerali su blizu rote. Ja sam ih posluživao. Čini mi se da je među njima bio i jedan oficir. Za vrijeme večere nije bilo razgovora. Sve je bilo nekako na brzinu. Kad su večerali, vratili su se ponovno gore i odveli sedmoricu spomenutih fratara nama u nepoznatom pravcu. Koliko smo kasnije doznali prema Starom Čekrku – prema Neretvi. Neki su govorili, da su bili – barem jedan dio – odvedeni prema Širokom Brijegu u što čisto sumnjam.

Sutradan smo pokojni fra Pavo Dragićević i ja otišli u Komandu mjesta. Ona je bila smještena u ulici (na znam kako se zvala) Cernica gdje je Martin Suton imao svoju radnju. Uđemo fra Pavo i ja komandantu – čini mi se da je bio po činu kapetan. Fra Pavo veli: ‘Sinoć su odveli našu braću i ne znamo šta je s njima.’ Fra Pavo njemu diktira imena i prezimena odvedenih, a on bilježi. Fra Pavo ga je zamolio da bi nam rekao ili nas izvijestio što je s njima, tj. sedmoricom odvedenih. Odgovor je bio: ‘Kad ja doznadnem, javit ću vam.’ Međutim, nikad nam nije javio. Kad smo odatle izišli, fra Pavo i ja smo razgovarali, koliko bi bilo uputno da odemo i u OZN-u i kažemo im što se dogodilo sinoć u našem samostanu. Zaključili smo da nema smisla ići, a iskreno govoreći, malo smo se i bojali tamo poći – pa smo se vratili kući. Nekoliko dana nakon toga neki su došli (mislim da su bili iz Rodoča) i rekli, da je Neretva izbacila jednoga fratra na Bišću. Oni su ga i pokopali – blizu Neretve. Malo poslije toga dođe k meni, dok sam šetao iza crkve, ona – ne sjećam joj se imena – što je u nas radila u tiskari i knjižnici (prodavala je krunice i druge devocionalije) i veli: ‘Velečasni, Neretva je izbacila jednoga fratra – dolje ispod Starog mosta.’ Ja joj velim: ‘Ovako: hajde molim te otiđi i vidi pa ako bude još tamo ti se vrati ili mi javi!’ Međutim, ona se više nije vraćala. Šta je bilo i kako je bilo, ja nemam pojma.” Potom, nakon što je ukratko opisao ljudski i svećenički lik svakoga od sedmorice ubijene subraće, fra Gaudencije je posvjedočio također kako su on i fra Bonicije Rupčić, u proljeće 1945. godine, na zamolbu nekih fratara sa Širokoga Brijega, išli kod novih vlasti i tražili dopuštenje da se posmrtne ostatke tamo ubijene subraće prenese na mjesno groblje.

Naime, partizani su, prije nego u Mostaru, na Širokom Brijegu, ubili velik broj franjevaca i njihova tjelesa jednostavno ubacili u jedno sklonište koje se nalazilo blizu samostana. Rezultat tih pregovora je bio da vlasti nisu dopustile prijenos posmrtnih ostataka. Međutim, fra Gaudencije se prisjetio i dijela razgovora s istaknutim predstavnicima nove vlasti koji se dijelom odnosio također na sedmoricu ubijenih fratara u Mostaru.

Taj dio fra Gaudencijeva iskaza glasi: „U proljeće 1945. godine javljaju fratri sa Širokog Brijega: otiđite na OZN-u pa upitajte možemo li prenijeti pobijene fratre iz skloništa na Širokom Brijegu u groblje Mekovac. Mislim da su to javili – pitali fra Didak Burić i fra Mirko Ćosić koji su tada bili na Širokom Brijegu. Fra Bonicije Rupčić i ja odemo najprije u Oblasni odbor dr. Cvitanu Spuževiću koji je bio veliki prijatelj provincijala fra Leona Petrovića. On je bio potpredsjednik Oblasnog odbora, odemo k njemu i razložimo zašto smo došli. Cvitan nam odgovori: ‘Pa naravno da možete.’ Međutim, sjeti se Čede Kapora, zvanog ‘Španac’, koji je bio sekretar – on je biva jači po položaju. ‘Trebamo poći k Čedi’, reče Cvitan. I odemo fra Bonicije, Cvitan Spužević i ja Čedi Kaporu. Čedo nas lijepo primio. Sjednemo u fotelje, a Cvitan će Čedi! Evo, zašto su ovi došli: mole da bi prenijeli kosti fratara na Širokom Brijegu. Čedo odmah glatko: ‘Ne i ne! Borbe se još vode na Ivan-planini. Kad bismo mi dozvolili da fratre prenose narod bi se okupio i to bi bila manifestacija za fratre a demonstracija protiv nas. Ne, ne možemo to još dozvoliti. Mi ćemo naložiti našim vlastima na Lištici da urade što treba.’ Onda su naložili da se sklonište zatvori i da narod ne može više ulaziti.

Onda je počeo razgovor jesu li fratri na Širokom Brijegu pucali. ‘Slušajte samo ovo, kažem ja Čedi Kaporu, uzmimo da su pucali, a Vi znate što to znači ‘uzmimo’, tj. oni nisu pucali, ali uzmimo da su pucali. Zašto je onda u skloništu nađen ubijen na primjer fra Marko Barbarić, koji je ležao bolestan i ima osamdeset (80) godina? Kud će on u sklonište, ako su fratri pucali!?’ Čedo Kapor na tu moju izjavu ni jedne jedine riječi. A Cvitan Spužević, kao da sad gledam, gurne Čedu u koljeno i veli: ‘Čedo, ubili su moga najboljeg prijatelja! Prije nego sam stigao u Mostar, ubili su provincijala dr fra Leona Petrovića – moga najboljega prijatelja!’ Čedo ni jedne jedine riječi na to. Dakle, kao pošten čovjek priznaje da nije dobro što su fratri pobijeni!”

Cijeni gospodine Josipoviću. Ako ni Čedo Kapor nije ima riječi kojima bi opravdao ubojstva fratara, mislim da bi bilo lijepo da i Vi pred hrvatskom javnošću priznate da ste bar „dijelom“ pretjerali u svojim izjavama, jer ubiti bilo koga, a pogotovo svećenike, ma koje religije, teško može itko opravdati. Nakon fra Gaudijencijevoga svjedočenja jasno je kako je ubijanje fratara po Hercegovini i Hrvatskoj bio čin osvete i mržnje, a ne nikakvih borbi, niti ratnih osvajanja. Postoje stvari koje se ne mogu obraniti gospodine Predsjedniče, ma koliku volju za to imali. Svojevremeno ste gospodine Predsjedniče kazali da ste agnostik, a ne ateist, što znači da ste ostavili koliko toliko mogućnost postojanja Boga i prihvaćanja vjere u njega ukoliko vam netko o tome vjerodostojno posvjedoči. E pa cijeni Predsjedniče većega svjedočanstva za postojanje Boga od krvi franjevačkih širokobrijeških, mostarskih i drugih mučenika nećete nigdje naći. Oni su svoj život dali za Krista. Samo je bilo potrebno skinuti habet sa sebe i reći da više nisi svećenik i svatko bi od njih mogao vrlo ugodno i udobno (čak iznad prosječno) nastaviti svoj život. Morate znati i to gospodine Predsjedniče da ste i vjernicima u Hrvatskoj i BiH, kojih nije tako malo, nanijeli svojim izjavama bol na duši. Ako ste ovim željeli mobilizirati svoje biračko tijelo i vratiti se na političku pozornicu, mislim da niste odabrali pravi način. Ovaj put cilj nije opravdao sredstva. Ma koliko vam zvučalo nevjerojatno, vjerujte da i među vašim biračima ima vjernika, a ovakvim izjavama nisam siguran da ste ih približili sebi. Bog Vas blagoslovio.

Piše: mr. sc. Josip Milić/Kamenjar.com

Likvidacija franjavaca u borbama za Mostar u veljači 1945. godine

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Podrška studentima Fakulteta hrvatskih studija

Objavljeno

na

Objavio

Podrška studentima Fakulteta hrvatskih studija
Uzimajući u obzir pozitivne akreditacijske preporuke, odluku Senata Sveučilišta u Zagrebu od  10. prosinca 2019., dopis Studentskog zbora Fakulteta hrvatskih studija te pismo podrške
Studentskog zbora Sveučilišta u Zagrebu Hrvatski studentski zbor daje potporu studentima i  Studentskom zboru Fakulteta hrvatskih studija u njihovim nastojanjima da obrane interese studenata.

Hrvatski studentski zbor osuđuje svaki pokušaj nanošenja štete ugledu i mirnom studiranju studenata Fakulteta hrvatskih studija.

Hrvatski studentski zbor naglašava nužnost tretiranja Fakulteta hrvatskih studija kao fakulteta i javne ustanove ravnopravne ostalim takvim ustanovama, što i jest te iskazuje bitnost omogućavanja neometanog studiranja bez javnih pritisaka na studentske predstavnike Fakulteta hrvatskih studija te sve studente istoga
Fakulteta.

Predsjednik Hrvatskog studentskog zbora,
Mateo Marušić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Ribić pisao Milanoviću: ‘Bojimo se izreke da vuk dlaku mijenja, ali ćud ne. Vi niste janjeća narav’

Objavljeno

na

Objavio

Vilim Ribić, predsjednik Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja uputio je pismo izabranom predsjedniku Zoranu Milanoviću u kojem ga je podsjetio na ”sitne promašaje” iz njegova premijerskog mandata.

Predsjednik Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja Vilim Ribić uputio je ”čestitke” izabranom predsjedniku države Zoranu Milanoviću uoči njegove inauguracije.

Ribić je u otvorenom pismu Milanoviću čestitao na povratku u politiku i namjeri da u njoj ostane. ”Izgleda da ste sada shvatili da je dugovječnost vrlina u politici, a da je iskustvo u tom poslu nezamjenjivo”, poručio je Ribić Milanoviću, ali i podsjetio na neke Milanovićeve ”sitne promašaje”.

Pismo čelnika Nezavisnog sindikata znanosti izabranom predsjedniku prenosimo u cijelosti.

”Novi predsjedniče, povodom Vaše inauguracije red je da Vam čestita i netko iz sindikalnih redova. Pobijedili ste na izborima u drugom krugu u kojem zapravo prave alternative i nije bilo. Pobijedili ste na izborima za dužnost koju niti sami ne držite previše relevantnom.

Za nju ste se, međutim, ipak kandidirali, iz čega primjećujemo da ste u stanju promijeniti mišljenje. To je nesumnjivo kvaliteta dobrog političara, pogotovo ako to učini na vrijeme. Baš kao što ste svojevremeno u oporbi zagovarali ublažavanje kriterija za provođenje referenduma građana, međutim, kada ste došli na vlast radikalno ste promijenili mišljenje. I to na vrijeme.

Podsjetio na ”sitne promašaje”

Čestitamo Vam na povratku u politiku i na htijenju da u njoj budete dugovječno baš kao i sindikalni čelnici, koje ste za dugovječnost optuživali. Baš ste Vi lansirali tu vrstu napada. Izgleda da ste sada shvatili da je dugovječnost vrlina u politici a da je iskustvo u tom poslu nezamjenjivo.

No, uz čestitke i dobre želje valja se prisjetiti i vaših sitnih promašaja dok ste bili predsjednik Vlade, kako ne biste slične ponavljali.

Vi i sami znate da ste suodgovorni za katastrofalno stanje u zemlji. U vrijeme Vaše vlasti produbili ste ekonomsku depresiju, izgubljeno je dva godišnja bruto-domaća proizvoda i stotine tisuća radnih mjesta, uz veliku količinu ljudske patnje, koja je kulminirala egzodusom stanovništva. Doveli ste zemlju na začelje u Europskoj uniji.

”Dobro je da nećete imati ovlasti o radničkim pitanjima”

Iako je to odredilo sudbine hrvatskih birača, oni sami u kolopletu raznih kriterija za glasovanje ili su to propustili ili više ne drže prevažnim… Birači mogu, ali sindikati ne mogu i ne smiju zaboraviti da ste smanjivali primanja ljudima s najnižim plaćama i ljudima pred mirovinom.

Raduje nas da ste danas opet promijenili mišljenje pa ste u kampanji dirljivo govorili o „srcu ispod plave bluze“. Dobro je da nećete imati ovlasti po radničkim pitanjima kada slijedeći puta promijenite mišljenje pa radnicima sugerirate više rada, a štrajkove ocijenite smiješnim.

To što ste tada radili bilo je i nehumano i nepravedno, a sve to radili ste pravnim nasiljem nad ugovorima, čega ste kao pravnik bili potpuno svjesni.

”Ugrozili ste budućnost zemlje”

Osim toga bio je to i težak ekonomski promašaj. Bez razumijevanja osnovnih ekonomskih zakonitosti u kriznim okolnostima, provodeći politiku stezanja remena, umjesto spašavanja potražnje i radnih mjesta, ugrozili ste budućnost zemlje.

Sve svoje krive poteze i danas opravdavate krizom. Doista ste bili usred teške krize Eurozone, ali Vaš je grijeh što niste znali kako se s time nositi. Vukli ste poteze u suprotnom pravcu od onih koji su potrebni za spašavanje proizvodnje i radnih mjesta u kriznim uvjetima.

Ne treba veći dokaz da je to tako od sadašnjeg stanja nacije s još nesagledivim posljedicama. Grijeh Plenkovićeve Vlade nije manji, jer je ona ostala na istim stranputicama, u neraskidivom zagrljaju briselskih zabluda, na podlozi njemačkih ekonomskih interesa. Nije li znakovito da obojica ponavljate obrasce istih ekonomskih politika. Obojica ste diplomati pa kao takvi, bez ekonomske verziranosti, upravljate zemljom po vanjskim uputama?

”Obračunavali ste se sa sindikatima”

Istini za volju, bili ste u nepovoljnijem okruženju nego današnja vlast (čije su zasluge za nekakav ekonomski oporavak isto tolike koliko i zasluge za pobjedu nad ISIL-om). Međutim, Vi ste u težem okruženju radili teže promašaje.

Sindikati su govorili, ponekad i urlali neoliberalima u socijaldemokratskoj stranci, ali Vi to niste čuli? Možda zato što ste se s nama obračunavali, podmetali laži, izravno ili putem vaših kerbera, koji su ocrnjivali radne ljude i njihove sindikate kao retrogradne elemente da biste baš Vi zemlju sunovratili u retrogradnost.

Uskratili ste Hrvatskoj socijaldemokratsku politiku, vodili desnu ekonomsku politiku unutar lijeve stranke, a samim socijaldemokratima oduzeli socijaldemokraciju. U socijalno-ekonomskom smislu pretvorili ste stranku u društvo bez identiteta i vrijednosti. Oteli ste sindikatima socijaldemokratski oslonac i osiromašili spektar ponude hrvatskih političkih ideja.

”Vi sigurno niste janjeća narav”

Novi predsjedniče, ipak prvo što biste trebali napraviti prije inauguracije je ispričati se sindikatima, radnim ljudima i javnosti i pokazati da ste shvatili svoje zablude. Nema povjerenja bez očišćenja.

Vjerujemo da je to moguće i da su Vaše metamorfoze više od prigodne izborne retorike pa se nadamo da ćete poduprijeti socijalne i ekonomske politike sasvim suprotne od onih koje ste kao predsjednik Vlade vodili. Zalaganje za drugačije vrijednosti i drugačiji odnos dugujete sindikatima i radnim ljudima.

Međutim, bojimo se izreke da vuk dlaku mijenja ali ćud ne. Vi sigurno niste janjeća narav”, stoji u pismu Vilima Ribića, prenosi dnevnik.hr.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari