Pratite nas

Reagiranja

Dr. Josipoviću: Što ćemo s partizanskim zločinima u Mostaru i širom Hercegovine?

Objavljeno

na

Mostarska operacija

Iako se bura izazvana Josipovićevom tvrdnjom kako su franjevci na Širokom Brijegu bili legitimni vojni cilj, stišala i potisnula u drugi plan možda ponajprije zahvaljujući izborima za EU parlament, ipak za rasvjetljavanje istine nikad nije kasno. Ne želim ni na koji način uvrijediti gospodina Josipovića niti ga omalovažavati jer naprosto svatko ima pravo na svoje stavove pa makar bili i pogrešni, pa bio to i doktor prava i bivši predsjednik Hrvatske. Pomalo ostrašćeno dr. Ivo govori o ratnim vremenima, što je u jednu ruku razumljivo jer mu je otac bio pripadnik partizanskih trupa i potpuno je prirodno braniti pa i opravdavati svoga oca. Međutim, istina bi trebala biti na prvom mjestu svakom poštenom intelektualcu i ne bi se smjela nikada zanijekati ma kako bila bolna i teška za prihvatiti. Partizani-komunisti su se borili protiv fašizma, to nitko ne može zanijekati. No, fašizam nije izvorni neprijatelj komunista. Izvorni neprijatelj komunista je bila i ostala Crkva, kler i religija. Još od Marxa, preko Staljina i Tita komunisti su u Crkvi vidjeli neprijatelja novoga besklasnoga društva, kojega pod svaku cijenu treba uništiti, da bi to društvo profunkcioniralo punim plućima. Tako je primjerice Staljin izdao naredbu da NKVD samo u jednoj noći likvidira čak 14 tisuća svećenika. Fašisti su komunistima postali neprijatelji tek kad je propao dogovor-pakt Hitlera i Staljina,a nakon što su njih dvojica bratski podijelili Poljsku.

No, da se vratimo na „februar“ ’45. Nisu cijenjeni gospodine Josipoviću partizani pobili samo franjevce na Širokom, nego širom cijele Hercegovine i Hrvatske, pa tako i u Mostaru. Ono što se često prešućuje u Mostaru je ubijen provincijal i gvardijan, bačeni su u Neretvu ispod Staroga mosta, za kosti im se ne zna, niti su ikada dostojno pokopani. Svaki je život, život, ali nije isto ubiti generala ili običnoga vojnika. Tako nije isto ubiti „običnoga fratra“ ili provincijala. Ubijajući provincijala fra Leona Petrovića išlo se izravno na obezglavljivanje franjevačke provincije. Poslala se jasna poruka da nitko neće biti pošteđen. Iskreno i pošteno volio bih da mi uvaženi gospodin Josipović odgovori: Zašto?! Jesu li i mostarski franjevci pružali otpor i pucali, pa tako bili legitiman vojni cilj? No, partizani su u Mostaru vršili selekciju pa nisu pobili sve zatečene franjevce nego „samo“ njih sedam, a preživjele su kasnije osudili na dugogodišnje kazne zatvora. Jedan od preživjeli je ostavio zapisano svoje svjedočenje na te događaje što je vrlo važan materijal za osvjetljavanje tih mračnih događaja. Preživjeli fra Gaudencije Ivančić (Grabovica, 1900. – Humac, 1986.) je 13. veljače 1986., malo prije svoje smrti fra Jozi Vasilju, u samostanu na Humcu kod Ljubuškoga, diktirao svoja sjećanja. Preživjeloga fra Gaudencija Ivančića je komunistička vlast kasnije osudila na 10 godina zatvora od kojih je 6 proveo na robiji. On kaže slijedeće:

„Mi smo bili čitav tjedan u podrumu. Prenijeli smo bili i krevete u podrum radi sigurnosti od bombardiranja. Nakon sedmicu dana oni su došli prije zalaska sunca. Osvojen je Mostar. Oni su došli u samostan. Mi smo bili u zbornici, izišli iz podruma i bili u zbornici. Naložili vatru i grijali se. U podrumu je bilo poprilično hladno, a i dodijalo nam tjedan dana. Gvardijan fra Grgo Vasilj bio je kod peći i molio krunicu. Ostali smo potiho razgovarali i bili u nekom iščekivanju. Zbornica je bila u prizemlju – tamo je danas jednim svojim dijelom smještena samostanska knjižnica. U to u zbornicu banu jedan oficir s vojnikom, oficir upita: ‘Jeste li ovdje svi? Sigurno vas pola fali!’ Provincijal pokojni fra Leo Petrović odgovori: ‘Otprilike – pola.’ Oficir izdaje naredbu: ‘Svi ćete ovdje ostati do sutra.’ Ne sjećam se je li to bilo 13. ili 14. veljače 1945., ali u svakom slučaju bilo je poslije podne prije zalaska sunca i bilo je dosta hladno. – Provincijal fra Leo se obraća oficiru: ‘Bili li to moglo biti malo drugačije?’ ‘Kako to mislite?’ – upita oficir. ‘Bili smo tjedan dana u podrumu pa nam dodijalo. Možemo li malo izići na čisti zrak?’ Oficir pristaje: ‘Dobro, neka bude tako!’

Onda nas je oficir sve popisao. Fra Leo je diktirao imena i prezimena. Kad je popis bio završen, oficir veli: ‘Sad ostanite tu! Mi ćemo se vratiti u roku od dva sata.’ Oficir je otišao, a s nama ostavio vojnika sa šmajserom. Vojnik je na nogama imao opanke tupih kljunova.

Nakon dva sata vraća se oficir u pratnji nekoliko vojnika i započinje prozivku. Razvrstava, jedne na jednu, a druge na drugu stranu. Bilo je vrijeme večere. Na jednu stranu prozvao ih je devetoricu i morali su tu ostati, a nama ostalima dopustio je da pođemo na večeru u blagovaonicu, tj. dolje gdje je i sada blagovaonica. Ne sjećam se kojim je redom prozvao one koji su morali ostati. Bili su to: provincijal fra LEO PETROVIĆ, gvardijan fra GRGO VASILJ, fra JOZO BENCUN, fra RAFO PRUSINA, fra BERNARDIN SMOLJAN, fra KAZIMIR BEBEK, fra NENAD PEHAR, fra ZLATKO SIVRIĆ i fra DARINKO BRKIĆ. Izvedeni su na hodnik. Nastao je razgovor između oficira i ovih fratara. Čuo sam riječi oficira: ‘Vi ste pred nama bježali.’ Pokojni fra Zlatko Sivrić veli: ‘Nismo bježali.’ Izvadio je cedulju – propusnicu od OZN-e i pružio je oficiru. Bila je to propusnica za fra Zlatka i fra Darinka Brkića da mogu ići u Ljubuški. ‘Pa ko vam je ovo dao?’, začudi se oficir. ‘Pa vidite čiji je potpis’, odgovara fra Zlatko. Propusnicu je izdao neki Zovko zvani ‘Ćakan’. Oficir je dopustio da i njih dvojica: fra Zlatko i fra Darinko pođu s nama u blagovaonicu na večeru. Ostali sedmorica su zadržani s vojnicima – čuvarima, a oficir se s nama uputio dolje u blagovaonicu. Prije večere smo se pomolili. Oficira smo kao gosta stavili na provincijalovo mjesto. Koliko se sjećam zvao se kao Popadić – Branko Popadić. Bili smo uzbuđeni, zabrinuti, potišteni. Za večeru je bio grah s kiselim kupusom. Ja sam posluživao. Sjećam se kao da je danas bilo oficirovih riječi: ‘Uh, što volim kiseli kupus.’ Pitali smo ga što će biti s onom sedmoricom. Odgovorio je da se ništa ne plašimo, da će biti odvedeni samo na neko ispitivanje. Kad smo večerali, oficir je otišao gore i poslao vojnike – čuvare dolje na večeru. Sedmorici zadržanih fratara nije bilo dopušteno večerati. Sedam vojnika je došlo u blagovaonicu. Večerali su blizu rote. Ja sam ih posluživao. Čini mi se da je među njima bio i jedan oficir. Za vrijeme večere nije bilo razgovora. Sve je bilo nekako na brzinu. Kad su večerali, vratili su se ponovno gore i odveli sedmoricu spomenutih fratara nama u nepoznatom pravcu. Koliko smo kasnije doznali prema Starom Čekrku – prema Neretvi. Neki su govorili, da su bili – barem jedan dio – odvedeni prema Širokom Brijegu u što čisto sumnjam.

Sutradan smo pokojni fra Pavo Dragićević i ja otišli u Komandu mjesta. Ona je bila smještena u ulici (na znam kako se zvala) Cernica gdje je Martin Suton imao svoju radnju. Uđemo fra Pavo i ja komandantu – čini mi se da je bio po činu kapetan. Fra Pavo veli: ‘Sinoć su odveli našu braću i ne znamo šta je s njima.’ Fra Pavo njemu diktira imena i prezimena odvedenih, a on bilježi. Fra Pavo ga je zamolio da bi nam rekao ili nas izvijestio što je s njima, tj. sedmoricom odvedenih. Odgovor je bio: ‘Kad ja doznadnem, javit ću vam.’ Međutim, nikad nam nije javio. Kad smo odatle izišli, fra Pavo i ja smo razgovarali, koliko bi bilo uputno da odemo i u OZN-u i kažemo im što se dogodilo sinoć u našem samostanu. Zaključili smo da nema smisla ići, a iskreno govoreći, malo smo se i bojali tamo poći – pa smo se vratili kući. Nekoliko dana nakon toga neki su došli (mislim da su bili iz Rodoča) i rekli, da je Neretva izbacila jednoga fratra na Bišću. Oni su ga i pokopali – blizu Neretve. Malo poslije toga dođe k meni, dok sam šetao iza crkve, ona – ne sjećam joj se imena – što je u nas radila u tiskari i knjižnici (prodavala je krunice i druge devocionalije) i veli: ‘Velečasni, Neretva je izbacila jednoga fratra – dolje ispod Starog mosta.’ Ja joj velim: ‘Ovako: hajde molim te otiđi i vidi pa ako bude još tamo ti se vrati ili mi javi!’ Međutim, ona se više nije vraćala. Šta je bilo i kako je bilo, ja nemam pojma.” Potom, nakon što je ukratko opisao ljudski i svećenički lik svakoga od sedmorice ubijene subraće, fra Gaudencije je posvjedočio također kako su on i fra Bonicije Rupčić, u proljeće 1945. godine, na zamolbu nekih fratara sa Širokoga Brijega, išli kod novih vlasti i tražili dopuštenje da se posmrtne ostatke tamo ubijene subraće prenese na mjesno groblje.

Naime, partizani su, prije nego u Mostaru, na Širokom Brijegu, ubili velik broj franjevaca i njihova tjelesa jednostavno ubacili u jedno sklonište koje se nalazilo blizu samostana. Rezultat tih pregovora je bio da vlasti nisu dopustile prijenos posmrtnih ostataka. Međutim, fra Gaudencije se prisjetio i dijela razgovora s istaknutim predstavnicima nove vlasti koji se dijelom odnosio također na sedmoricu ubijenih fratara u Mostaru.

Taj dio fra Gaudencijeva iskaza glasi: „U proljeće 1945. godine javljaju fratri sa Širokog Brijega: otiđite na OZN-u pa upitajte možemo li prenijeti pobijene fratre iz skloništa na Širokom Brijegu u groblje Mekovac. Mislim da su to javili – pitali fra Didak Burić i fra Mirko Ćosić koji su tada bili na Širokom Brijegu. Fra Bonicije Rupčić i ja odemo najprije u Oblasni odbor dr. Cvitanu Spuževiću koji je bio veliki prijatelj provincijala fra Leona Petrovića. On je bio potpredsjednik Oblasnog odbora, odemo k njemu i razložimo zašto smo došli. Cvitan nam odgovori: ‘Pa naravno da možete.’ Međutim, sjeti se Čede Kapora, zvanog ‘Španac’, koji je bio sekretar – on je biva jači po položaju. ‘Trebamo poći k Čedi’, reče Cvitan. I odemo fra Bonicije, Cvitan Spužević i ja Čedi Kaporu. Čedo nas lijepo primio. Sjednemo u fotelje, a Cvitan će Čedi! Evo, zašto su ovi došli: mole da bi prenijeli kosti fratara na Širokom Brijegu. Čedo odmah glatko: ‘Ne i ne! Borbe se još vode na Ivan-planini. Kad bismo mi dozvolili da fratre prenose narod bi se okupio i to bi bila manifestacija za fratre a demonstracija protiv nas. Ne, ne možemo to još dozvoliti. Mi ćemo naložiti našim vlastima na Lištici da urade što treba.’ Onda su naložili da se sklonište zatvori i da narod ne može više ulaziti.

Onda je počeo razgovor jesu li fratri na Širokom Brijegu pucali. ‘Slušajte samo ovo, kažem ja Čedi Kaporu, uzmimo da su pucali, a Vi znate što to znači ‘uzmimo’, tj. oni nisu pucali, ali uzmimo da su pucali. Zašto je onda u skloništu nađen ubijen na primjer fra Marko Barbarić, koji je ležao bolestan i ima osamdeset (80) godina? Kud će on u sklonište, ako su fratri pucali!?’ Čedo Kapor na tu moju izjavu ni jedne jedine riječi. A Cvitan Spužević, kao da sad gledam, gurne Čedu u koljeno i veli: ‘Čedo, ubili su moga najboljeg prijatelja! Prije nego sam stigao u Mostar, ubili su provincijala dr fra Leona Petrovića – moga najboljega prijatelja!’ Čedo ni jedne jedine riječi na to. Dakle, kao pošten čovjek priznaje da nije dobro što su fratri pobijeni!”

Cijeni gospodine Josipoviću. Ako ni Čedo Kapor nije ima riječi kojima bi opravdao ubojstva fratara, mislim da bi bilo lijepo da i Vi pred hrvatskom javnošću priznate da ste bar „dijelom“ pretjerali u svojim izjavama, jer ubiti bilo koga, a pogotovo svećenike, ma koje religije, teško može itko opravdati. Nakon fra Gaudijencijevoga svjedočenja jasno je kako je ubijanje fratara po Hercegovini i Hrvatskoj bio čin osvete i mržnje, a ne nikakvih borbi, niti ratnih osvajanja. Postoje stvari koje se ne mogu obraniti gospodine Predsjedniče, ma koliku volju za to imali. Svojevremeno ste gospodine Predsjedniče kazali da ste agnostik, a ne ateist, što znači da ste ostavili koliko toliko mogućnost postojanja Boga i prihvaćanja vjere u njega ukoliko vam netko o tome vjerodostojno posvjedoči. E pa cijeni Predsjedniče većega svjedočanstva za postojanje Boga od krvi franjevačkih širokobrijeških, mostarskih i drugih mučenika nećete nigdje naći. Oni su svoj život dali za Krista. Samo je bilo potrebno skinuti habet sa sebe i reći da više nisi svećenik i svatko bi od njih mogao vrlo ugodno i udobno (čak iznad prosječno) nastaviti svoj život. Morate znati i to gospodine Predsjedniče da ste i vjernicima u Hrvatskoj i BiH, kojih nije tako malo, nanijeli svojim izjavama bol na duši. Ako ste ovim željeli mobilizirati svoje biračko tijelo i vratiti se na političku pozornicu, mislim da niste odabrali pravi način. Ovaj put cilj nije opravdao sredstva. Ma koliko vam zvučalo nevjerojatno, vjerujte da i među vašim biračima ima vjernika, a ovakvim izjavama nisam siguran da ste ih približili sebi. Bog Vas blagoslovio.

Piše: mr. sc. Josip Milić/Kamenjar.com

Likvidacija franjavaca u borbama za Mostar u veljači 1945. godine

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Zlatko Pinter: Ne bojim se nikoga – nećete mi začepiti usta!

Objavljeno

na

Objavio

Bagra koja vodi specijalni rat protiv Hrvatske od 1991. godine do danas koristi najperfidnije metode kako bi ušutkala one koji se protive toj zaplotnjačkoj prljavoj kampanji.

Ovdje u prvom redu mislim na SDSS, SNV, srpske Novosti, “Europsku civilnu inicijativu” i slične udruge i da ne zaboravim: na Milorada Pupovca koji iz svega toga stoji i misli kako može raditi u Hrvatskoj što ga je volja.

Samo naprijed!

Ja sam tu i ako komu što nije jasno, neka mi slobodno pošalje policiju na vrata (nadležna policijska postaja Dugo Selo – oni znaju moju adresu).

https://www.portalnovosti.com/desnicarski-portali-huskaju-na-aktivista-koji-je-trazio-da-se-iz-skole-ukloni-raspelo

Radi lakše identifikacije, gore je fotografija moje malenkosti.

Moj tekst po naslovom: “SUMRAK ZDRAVOG RAZUMA: OPSKURNI GEJ IZ SRBIJE ‘UREĐIVAO’ BI HRVATSKU PO SVOJOJ MJERI” objavilo je nekoliko portala. Potpisujem svaku riječ i stojim iza svega napisanoga!

Red bi bio da u ovoj i ovakvoj Hrvatskoj i ja završim u zatvoru.

Bit će mi čast ako se to dogodi – i neću tražiti pomilovanje.

Što se tiče nebuloza oko “prijetnji” geju iz Srbije Ivanu Zidareviću ( nesretniku koji je samo oruđe u rukama bagre koju sam naprijed naveo), TO OKAČITE MAČKU O REP.

To je već tisuću puta viđeno i Hrvati jako dobro znaju o čemu se radi.

Čekam…Pupovac i ostali…samo naprijed!

Zlatko Pinter

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

SUMRAK ZDRAVOG RAZUMA: OPSKURNI GEJ IZ SRBIJE ‘UREĐIVAO’ BI HRVATSKU PO SVOJOJ MJERI

Objavljeno

na

Objavio

Svaki šljam, protuha, nikogović, čudak i bedak koji se dovuče tko zna od kuda, kod nas može dobiti pozornost u medijima – ali pod uvjetom da pljuje po hrvatskom narodu, Katoličkoj crkvi i vrijednostima do kojih drži velika većina građana. Po tomu je Hrvatska izuzetak ne samo u europskim, nego i svjetskim razmjerima. Nigdje se više šljama nije nakrcalo (po glavi stanovnika) nego kod nas, upravo zato što je ovo (nažalost) pogodna društvena klima za razvoj  štetočina te vrste.

Prije nešto više od godinu dana u Hrvatsku se iz Srbije dovukao jedan od takvih: Ivan Zidarević, gej po profesiji (jer, biti gej u Hrvatskoj je jedno od najunosnijih zanimanja), točnije, u pitanju je sredovječni gej. I u prvim medijskim nastupima (kod nas je događaj “vrijedan” svake medijske pozornosti kad se kakva srbijanska protuha takvih seksualnih sklonosti dovuče u Hrvatsku, zar ne!?), gej Zidarević imao je profinjeno i uljuđeno lice. Tako je, primjerice za medije tada izjavio:
“Tražit ću državljanstvo. Hrvatsku volim i poštujem sve njezine zakone. Tu želim živjeti i zbog toga i radim sve što mogu da je učinim još boljom.”
Večernjak je članak o tako “bitnoj” i s društvenog stanovišta “relevantnoj” osobi objavio pod naslovom:”Gej sam i iz Srbije, ali u Zagrebu mi je život sjajan” (koja promocija Hrvatske – bravo za Večernjak!). (Vidi: https://www.vecernji.hr/zagreb/gej-sam-i-iz-srbije-ali-u-zagrebu-mi-je-zivot-sjajan-1238186; istaknuo: Z.P.)

I primirio se neko vrijeme Srbijanac (u toj “dobroj” Hrvatskoj kojom je bio jako zadovoljan), a onda ipak shvatio kako ta Hrvatska baš i nije najbolja, pa odlučio mijenjati je “nabolje” i to, kako drugačije, nego napadima na Katoličku crkvu. Nije ostao u svojoj Srbiji i nju “mijenjao nabolje” uklanjajući svetosavske križeve i crkvene zastave iz javnih prostora (jer bi mu tamo po kratkom postupku “prebrojali rebra” – i to je najmanje što bi mu se moglo dogoditi), nego se dovukao nama u Zagreb praviti ovdje nered i provoditi svoje bolesne naume.

Projekt kojega je nedavno pokrenuo opskurni Zidarić (dakako, kao produžena ruka nalogodavaca koji su ga gurnuli u prvi plan a okupljeni su u “Europsku civilnu inicijativu”) je uklanjanje raspela iz osnovne škole u Dugavama, pod krinkom “sekularizma” i to pozivanjem na Ustav. Dakako, jadni i nedopečeni Zidarić s razinom IQ ispod prosjeka, pojma nema kako je njegovo pozivanje na Članak 41. Ustava Republike Hrvatske potpuno promašeno. Nalogodavci koji su ga gurnuli u prvi plan samo zato što je Srbin i gej, vjerojatno nisu ni čitali spomenuti članak Ustava, jer da jesu, znali bi što u njemu piše.
Članak 41. Ustava Republike Hrvatske kaže sljedeće:

“Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države.

Vjerske zajednice, slobodne su, u skladu sa zakonom, javno obavljati vjerske obrede, osnivati škole, učilišta, druge zavode, socijalne i dobrotvorne ustane te upravljati njima, a u svojoj djelatnosti uživaju pomoć i zaštitu države.” (Vidi: https://www.zakon.hr/z/94/Ustav-Republike-Hrvatske; istaknuo: Z.P.)

Kako bi se netko pozvao na Ustav s tvrdnjom da je narušena sekularizacija (time što se Katolička crkva miješa u poslove države), morao bi dokazati da raspelo u osnovnoj školi u Dugavama INSTITUCIONALNO narušava načelo sekularizacije, tj. institucionalni odnos Crkve i države (na štetu države), a to, uvjeren sam, ne bi pošlo za rukom ni najvećim pravnim ekspertima.

Da ne bude zabune, Srbijanac Zidarević (koji još uvijek nema hrvatsko državljanstvo – a što i sam priznaje), u političkom je pogledu agitator Milorada Pupovca i njegovog SDSS-a. Ne bi me začudilo da se pojavi u dogledno vrijeme u SNV-u na domjenku gdje bi sa svojim idolima Miloradom, Dejanom i ostalima lomio pogaču, jer Srpska pravoslavna crkva i njezin velikosrpski svetosavski diskurs očito nisu smetnja “pro-europskim” težnjama i shvaćanjima “Europske civilne inicijative” i nedozrelog jadnika Zidarevića koji je samo puko sredstvo u rukama mnogo lukavijih igrača, ništa drugo.

Pogledajte ovu agitaciju Zidarevića za listu 24 na proteklim EU izborima (lista SDSS-a, odnosno, Milorada Pupovca i Dejana Jovića), pa sami prosudite tko nam to “uređuje” Hrvatsku: https://youtu.be/sXsy2R_8aLw.

Nije on sam po sebi problem, naravno da nije, niti tog nesretnika treba uzimati ozbiljno i kriviti što ga (za sitne novce) koriste kao najamnika oni koji ga guraju ispred sebe u prvi ešalon (jer, kud ćeš bolje kombinacije za “pro-europski društveni aktivizam” u Hrvatskoj od Srbina koji je gej – to je materijal koji se može samo poželjeti i mora obvezno iskoristiti!), ali sve skupa je pokazatelj jednog bolesnog stanja u dijelu našeg društva, poput temperature kod teškog bolesnika i iza opskurnih likova kakav je ovaj valja se nešto mnogo ozbiljnije i zloćudnije.

Na projektu harange protiv temeljnih vrijednosti što ih zastupa i do kojih drži golema većina građana u Republici Hrvatskoj (obitelji, vjere i konzervativnog svjetonazora), okupila se naoko raznolika bulumenta objedinjena u “progresivne snage” (od onih koji radikalno nameću LGBTIQ ideologiju kao društveni mainstream, do neokomunističkih, kvaziliberalnih, anarhističkih i ultra-lijevih pokreta, stranaka i skupina) i svima je zajedničko to što javno, otvoreno i agresivno zagovaraju destrukciju tih vrijednosti – i to je njihov program i njihova ideologija. Oni drugog sadržaja nemaju. Ova destrukcija je jedini amalgam koji ih povezuje.

I imaju još nešto zajedničko: velika većina ih je na sisi zvanoj državni proračun. Drže je čvrsto i ne puštaju. Tako imamo paradoks da tu destrukciju svojim novcem (preko poreza i drugih dažbina) uglavnom financiraju građani koji su njezina meta.
Sustav je to koji omogućava šljamu i parazitima pretvaranje svojih destruktivnih ideja u profitabilan biznis. Deseci tisuća njih žive od toga – od blaćenja ove zemlje i pljuvanja u lice njezinim građanima, ponajprije nama Hrvatima i katolicima. I to je kod nas “društveni aktivizam”.
Ni jedna druga konfesija nije na udaru, samo Katolička crkva!

Toj se destrukciji i dekadenciji mora pružiti otpor po svaku cijenu i svim legalnim i legitimnim sredstvima, ponajprije dosljednom obranom kršćanskih vrednota, našeg svjetonazora i svetinja do kojih držimo.

Nisu oni mjerilo ovog društva niti će ikad biti. Jer, kad bi se to dogodilo, svakomu od nas bi bilo jasno da su nastupila posljednja vremena – sumrak civilizacije i zdravog razuma.

Zlatko Pinter

* Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne moraju nužno odražavati stajališta portala

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari