Pratite nas

Reagiranja

Dr. Josipoviću: Što ćemo s partizanskim zločinima u Mostaru i širom Hercegovine?

Objavljeno

na

Mostarska operacija

Iako se bura izazvana Josipovićevom tvrdnjom kako su franjevci na Širokom Brijegu bili legitimni vojni cilj, stišala i potisnula u drugi plan možda ponajprije zahvaljujući izborima za EU parlament, ipak za rasvjetljavanje istine nikad nije kasno. Ne želim ni na koji način uvrijediti gospodina Josipovića niti ga omalovažavati jer naprosto svatko ima pravo na svoje stavove pa makar bili i pogrešni, pa bio to i doktor prava i bivši predsjednik Hrvatske. Pomalo ostrašćeno dr. Ivo govori o ratnim vremenima, što je u jednu ruku razumljivo jer mu je otac bio pripadnik partizanskih trupa i potpuno je prirodno braniti pa i opravdavati svoga oca. Međutim, istina bi trebala biti na prvom mjestu svakom poštenom intelektualcu i ne bi se smjela nikada zanijekati ma kako bila bolna i teška za prihvatiti. Partizani-komunisti su se borili protiv fašizma, to nitko ne može zanijekati. No, fašizam nije izvorni neprijatelj komunista. Izvorni neprijatelj komunista je bila i ostala Crkva, kler i religija. Još od Marxa, preko Staljina i Tita komunisti su u Crkvi vidjeli neprijatelja novoga besklasnoga društva, kojega pod svaku cijenu treba uništiti, da bi to društvo profunkcioniralo punim plućima. Tako je primjerice Staljin izdao naredbu da NKVD samo u jednoj noći likvidira čak 14 tisuća svećenika. Fašisti su komunistima postali neprijatelji tek kad je propao dogovor-pakt Hitlera i Staljina,a nakon što su njih dvojica bratski podijelili Poljsku.

No, da se vratimo na „februar“ ’45. Nisu cijenjeni gospodine Josipoviću partizani pobili samo franjevce na Širokom, nego širom cijele Hercegovine i Hrvatske, pa tako i u Mostaru. Ono što se često prešućuje u Mostaru je ubijen provincijal i gvardijan, bačeni su u Neretvu ispod Staroga mosta, za kosti im se ne zna, niti su ikada dostojno pokopani. Svaki je život, život, ali nije isto ubiti generala ili običnoga vojnika. Tako nije isto ubiti „običnoga fratra“ ili provincijala. Ubijajući provincijala fra Leona Petrovića išlo se izravno na obezglavljivanje franjevačke provincije. Poslala se jasna poruka da nitko neće biti pošteđen. Iskreno i pošteno volio bih da mi uvaženi gospodin Josipović odgovori: Zašto?! Jesu li i mostarski franjevci pružali otpor i pucali, pa tako bili legitiman vojni cilj? No, partizani su u Mostaru vršili selekciju pa nisu pobili sve zatečene franjevce nego „samo“ njih sedam, a preživjele su kasnije osudili na dugogodišnje kazne zatvora. Jedan od preživjeli je ostavio zapisano svoje svjedočenje na te događaje što je vrlo važan materijal za osvjetljavanje tih mračnih događaja. Preživjeli fra Gaudencije Ivančić (Grabovica, 1900. – Humac, 1986.) je 13. veljače 1986., malo prije svoje smrti fra Jozi Vasilju, u samostanu na Humcu kod Ljubuškoga, diktirao svoja sjećanja. Preživjeloga fra Gaudencija Ivančića je komunistička vlast kasnije osudila na 10 godina zatvora od kojih je 6 proveo na robiji. On kaže slijedeće:

„Mi smo bili čitav tjedan u podrumu. Prenijeli smo bili i krevete u podrum radi sigurnosti od bombardiranja. Nakon sedmicu dana oni su došli prije zalaska sunca. Osvojen je Mostar. Oni su došli u samostan. Mi smo bili u zbornici, izišli iz podruma i bili u zbornici. Naložili vatru i grijali se. U podrumu je bilo poprilično hladno, a i dodijalo nam tjedan dana. Gvardijan fra Grgo Vasilj bio je kod peći i molio krunicu. Ostali smo potiho razgovarali i bili u nekom iščekivanju. Zbornica je bila u prizemlju – tamo je danas jednim svojim dijelom smještena samostanska knjižnica. U to u zbornicu banu jedan oficir s vojnikom, oficir upita: ‘Jeste li ovdje svi? Sigurno vas pola fali!’ Provincijal pokojni fra Leo Petrović odgovori: ‘Otprilike – pola.’ Oficir izdaje naredbu: ‘Svi ćete ovdje ostati do sutra.’ Ne sjećam se je li to bilo 13. ili 14. veljače 1945., ali u svakom slučaju bilo je poslije podne prije zalaska sunca i bilo je dosta hladno. – Provincijal fra Leo se obraća oficiru: ‘Bili li to moglo biti malo drugačije?’ ‘Kako to mislite?’ – upita oficir. ‘Bili smo tjedan dana u podrumu pa nam dodijalo. Možemo li malo izići na čisti zrak?’ Oficir pristaje: ‘Dobro, neka bude tako!’

Onda nas je oficir sve popisao. Fra Leo je diktirao imena i prezimena. Kad je popis bio završen, oficir veli: ‘Sad ostanite tu! Mi ćemo se vratiti u roku od dva sata.’ Oficir je otišao, a s nama ostavio vojnika sa šmajserom. Vojnik je na nogama imao opanke tupih kljunova.

Nakon dva sata vraća se oficir u pratnji nekoliko vojnika i započinje prozivku. Razvrstava, jedne na jednu, a druge na drugu stranu. Bilo je vrijeme večere. Na jednu stranu prozvao ih je devetoricu i morali su tu ostati, a nama ostalima dopustio je da pođemo na večeru u blagovaonicu, tj. dolje gdje je i sada blagovaonica. Ne sjećam se kojim je redom prozvao one koji su morali ostati. Bili su to: provincijal fra LEO PETROVIĆ, gvardijan fra GRGO VASILJ, fra JOZO BENCUN, fra RAFO PRUSINA, fra BERNARDIN SMOLJAN, fra KAZIMIR BEBEK, fra NENAD PEHAR, fra ZLATKO SIVRIĆ i fra DARINKO BRKIĆ. Izvedeni su na hodnik. Nastao je razgovor između oficira i ovih fratara. Čuo sam riječi oficira: ‘Vi ste pred nama bježali.’ Pokojni fra Zlatko Sivrić veli: ‘Nismo bježali.’ Izvadio je cedulju – propusnicu od OZN-e i pružio je oficiru. Bila je to propusnica za fra Zlatka i fra Darinka Brkića da mogu ići u Ljubuški. ‘Pa ko vam je ovo dao?’, začudi se oficir. ‘Pa vidite čiji je potpis’, odgovara fra Zlatko. Propusnicu je izdao neki Zovko zvani ‘Ćakan’. Oficir je dopustio da i njih dvojica: fra Zlatko i fra Darinko pođu s nama u blagovaonicu na večeru. Ostali sedmorica su zadržani s vojnicima – čuvarima, a oficir se s nama uputio dolje u blagovaonicu. Prije večere smo se pomolili. Oficira smo kao gosta stavili na provincijalovo mjesto. Koliko se sjećam zvao se kao Popadić – Branko Popadić. Bili smo uzbuđeni, zabrinuti, potišteni. Za večeru je bio grah s kiselim kupusom. Ja sam posluživao. Sjećam se kao da je danas bilo oficirovih riječi: ‘Uh, što volim kiseli kupus.’ Pitali smo ga što će biti s onom sedmoricom. Odgovorio je da se ništa ne plašimo, da će biti odvedeni samo na neko ispitivanje. Kad smo večerali, oficir je otišao gore i poslao vojnike – čuvare dolje na večeru. Sedmorici zadržanih fratara nije bilo dopušteno večerati. Sedam vojnika je došlo u blagovaonicu. Večerali su blizu rote. Ja sam ih posluživao. Čini mi se da je među njima bio i jedan oficir. Za vrijeme večere nije bilo razgovora. Sve je bilo nekako na brzinu. Kad su večerali, vratili su se ponovno gore i odveli sedmoricu spomenutih fratara nama u nepoznatom pravcu. Koliko smo kasnije doznali prema Starom Čekrku – prema Neretvi. Neki su govorili, da su bili – barem jedan dio – odvedeni prema Širokom Brijegu u što čisto sumnjam.

Sutradan smo pokojni fra Pavo Dragićević i ja otišli u Komandu mjesta. Ona je bila smještena u ulici (na znam kako se zvala) Cernica gdje je Martin Suton imao svoju radnju. Uđemo fra Pavo i ja komandantu – čini mi se da je bio po činu kapetan. Fra Pavo veli: ‘Sinoć su odveli našu braću i ne znamo šta je s njima.’ Fra Pavo njemu diktira imena i prezimena odvedenih, a on bilježi. Fra Pavo ga je zamolio da bi nam rekao ili nas izvijestio što je s njima, tj. sedmoricom odvedenih. Odgovor je bio: ‘Kad ja doznadnem, javit ću vam.’ Međutim, nikad nam nije javio. Kad smo odatle izišli, fra Pavo i ja smo razgovarali, koliko bi bilo uputno da odemo i u OZN-u i kažemo im što se dogodilo sinoć u našem samostanu. Zaključili smo da nema smisla ići, a iskreno govoreći, malo smo se i bojali tamo poći – pa smo se vratili kući. Nekoliko dana nakon toga neki su došli (mislim da su bili iz Rodoča) i rekli, da je Neretva izbacila jednoga fratra na Bišću. Oni su ga i pokopali – blizu Neretve. Malo poslije toga dođe k meni, dok sam šetao iza crkve, ona – ne sjećam joj se imena – što je u nas radila u tiskari i knjižnici (prodavala je krunice i druge devocionalije) i veli: ‘Velečasni, Neretva je izbacila jednoga fratra – dolje ispod Starog mosta.’ Ja joj velim: ‘Ovako: hajde molim te otiđi i vidi pa ako bude još tamo ti se vrati ili mi javi!’ Međutim, ona se više nije vraćala. Šta je bilo i kako je bilo, ja nemam pojma.” Potom, nakon što je ukratko opisao ljudski i svećenički lik svakoga od sedmorice ubijene subraće, fra Gaudencije je posvjedočio također kako su on i fra Bonicije Rupčić, u proljeće 1945. godine, na zamolbu nekih fratara sa Širokoga Brijega, išli kod novih vlasti i tražili dopuštenje da se posmrtne ostatke tamo ubijene subraće prenese na mjesno groblje.

Naime, partizani su, prije nego u Mostaru, na Širokom Brijegu, ubili velik broj franjevaca i njihova tjelesa jednostavno ubacili u jedno sklonište koje se nalazilo blizu samostana. Rezultat tih pregovora je bio da vlasti nisu dopustile prijenos posmrtnih ostataka. Međutim, fra Gaudencije se prisjetio i dijela razgovora s istaknutim predstavnicima nove vlasti koji se dijelom odnosio također na sedmoricu ubijenih fratara u Mostaru.

Taj dio fra Gaudencijeva iskaza glasi: „U proljeće 1945. godine javljaju fratri sa Širokog Brijega: otiđite na OZN-u pa upitajte možemo li prenijeti pobijene fratre iz skloništa na Širokom Brijegu u groblje Mekovac. Mislim da su to javili – pitali fra Didak Burić i fra Mirko Ćosić koji su tada bili na Širokom Brijegu. Fra Bonicije Rupčić i ja odemo najprije u Oblasni odbor dr. Cvitanu Spuževiću koji je bio veliki prijatelj provincijala fra Leona Petrovića. On je bio potpredsjednik Oblasnog odbora, odemo k njemu i razložimo zašto smo došli. Cvitan nam odgovori: ‘Pa naravno da možete.’ Međutim, sjeti se Čede Kapora, zvanog ‘Španac’, koji je bio sekretar – on je biva jači po položaju. ‘Trebamo poći k Čedi’, reče Cvitan. I odemo fra Bonicije, Cvitan Spužević i ja Čedi Kaporu. Čedo nas lijepo primio. Sjednemo u fotelje, a Cvitan će Čedi! Evo, zašto su ovi došli: mole da bi prenijeli kosti fratara na Širokom Brijegu. Čedo odmah glatko: ‘Ne i ne! Borbe se još vode na Ivan-planini. Kad bismo mi dozvolili da fratre prenose narod bi se okupio i to bi bila manifestacija za fratre a demonstracija protiv nas. Ne, ne možemo to još dozvoliti. Mi ćemo naložiti našim vlastima na Lištici da urade što treba.’ Onda su naložili da se sklonište zatvori i da narod ne može više ulaziti.

Onda je počeo razgovor jesu li fratri na Širokom Brijegu pucali. ‘Slušajte samo ovo, kažem ja Čedi Kaporu, uzmimo da su pucali, a Vi znate što to znači ‘uzmimo’, tj. oni nisu pucali, ali uzmimo da su pucali. Zašto je onda u skloništu nađen ubijen na primjer fra Marko Barbarić, koji je ležao bolestan i ima osamdeset (80) godina? Kud će on u sklonište, ako su fratri pucali!?’ Čedo Kapor na tu moju izjavu ni jedne jedine riječi. A Cvitan Spužević, kao da sad gledam, gurne Čedu u koljeno i veli: ‘Čedo, ubili su moga najboljeg prijatelja! Prije nego sam stigao u Mostar, ubili su provincijala dr fra Leona Petrovića – moga najboljega prijatelja!’ Čedo ni jedne jedine riječi na to. Dakle, kao pošten čovjek priznaje da nije dobro što su fratri pobijeni!”

Cijeni gospodine Josipoviću. Ako ni Čedo Kapor nije ima riječi kojima bi opravdao ubojstva fratara, mislim da bi bilo lijepo da i Vi pred hrvatskom javnošću priznate da ste bar „dijelom“ pretjerali u svojim izjavama, jer ubiti bilo koga, a pogotovo svećenike, ma koje religije, teško može itko opravdati. Nakon fra Gaudijencijevoga svjedočenja jasno je kako je ubijanje fratara po Hercegovini i Hrvatskoj bio čin osvete i mržnje, a ne nikakvih borbi, niti ratnih osvajanja. Postoje stvari koje se ne mogu obraniti gospodine Predsjedniče, ma koliku volju za to imali. Svojevremeno ste gospodine Predsjedniče kazali da ste agnostik, a ne ateist, što znači da ste ostavili koliko toliko mogućnost postojanja Boga i prihvaćanja vjere u njega ukoliko vam netko o tome vjerodostojno posvjedoči. E pa cijeni Predsjedniče većega svjedočanstva za postojanje Boga od krvi franjevačkih širokobrijeških, mostarskih i drugih mučenika nećete nigdje naći. Oni su svoj život dali za Krista. Samo je bilo potrebno skinuti habet sa sebe i reći da više nisi svećenik i svatko bi od njih mogao vrlo ugodno i udobno (čak iznad prosječno) nastaviti svoj život. Morate znati i to gospodine Predsjedniče da ste i vjernicima u Hrvatskoj i BiH, kojih nije tako malo, nanijeli svojim izjavama bol na duši. Ako ste ovim željeli mobilizirati svoje biračko tijelo i vratiti se na političku pozornicu, mislim da niste odabrali pravi način. Ovaj put cilj nije opravdao sredstva. Ma koliko vam zvučalo nevjerojatno, vjerujte da i među vašim biračima ima vjernika, a ovakvim izjavama nisam siguran da ste ih približili sebi. Bog Vas blagoslovio.

Piše: mr. sc. Josip Milić/Kamenjar.com

Likvidacija franjavaca u borbama za Mostar u veljači 1945. godine

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Karolina Vidović Krišto: Trebam žalovati u tišini..?

Objavljeno

na

Objavio

Danas se sjećamo viteza Blage Zadre. Heroj Vukovara, heroj Hrvatske. Žalujem u tišini. Suđenje Marijanu Živkoviću se nastavlja, vlasti i dalje krše članak 8 Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Trebam žalovati u tišini..?

Neetični novinari pišu u detalje o zadarskom slučaju silovanja. Nitko da postavi pitanje, a kamoli da ponudi odgovor kako je došlo do toga? Otkud im takav oblik ponašanja i takvi monstruozni porivi? Koga su ti klinci oponašali? Zašto nemaju osjećaj humanosti, zašto nemaju pijetet prema svetosti ljudskog tijela?

Mene boli kako naša djeca odrastaju, čemu su izložena. Pornografija je dostupna malim klikom na svakom koraku, bez ograničenja. Djeca su tomu izložena od najranije dobi. Davnih godina postavljala sam pitanja vezana uz zaključavanje pornografskog sadržaja radi zaštite djece. I dobila sam dva odgovora. Prvi je, „da, to se vrlo jednostavno može provesti kao što se i sve druge sadržaje na internetu mogu ograničiti ili cenzurirati (uostalom, zakonska podloga postoji jer su ti sadržaji 18+).” Drugi odgovor je bio, „unatoč tomu što je zaštita lako izvediva i što je ona po zakonu, ne može se ta odluka provesti jer je pornografski lobi utjecajan i financijski moćan.”

Djecu izlažemo od najranije dobi i na svim razinama svim vrstama brutalnosti, roditelji su sve nemoćniji i umorniji, obrazovni sustav je institucionalizirao pedofiliju i pornografiju. Što još mogu nego žalovati u tišini?

Hrvatski zakon kaže da je svaka osoba do svoje 18. godine maloljetno dijete.

Hrvatski zakon istodobno kaže da spolni odnos s djetetom starijim od 15 godina nije kazneno djelo.

Hrvatske (sudske) vlasti kažu kako se silovatelji, od Domovinskog rata do danas, mogu braniti sa slobode. Te iste vlasti progone 80-godišnjeg ratnog heroja i oca ubijenih ratnih heroja jer je štitio hrvatski ustavno-pravni poredak. Te iste vlasti kažu nam da trebamo žalovati u tišini.

Je li onda jednostavno na nama da prihvatimo to i takvo stanje? Ako su mi laž i nepravda neprihvatljive, a jesu, ako mi je institucionaliziranje pedofilije neprihvatljivo, a neprihvatljivo je, ako su mi progon pravednika i aboliranje zločinaca neprihvatljivi, a jesu, i ako meni takvoj sustav kaže, a okolina potvrđuje, da zbog toga trebam žalovati u tišini – je li onda vrijeme da to prihvatim i žalujem u tišini? Nije, i sigurno ne ću.

Herr dr. Štulhofer je u Hrvatskoj institucionalizirao i ozakonio pedofiliju

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Tako su radili ‘antifašisti’. Nisu ga mogli ušutkati, pa su ga ubili!

Objavljeno

na

Bruno Bušić je bio progonjen, zatvaran i na koncu ubijen po režimu koji se deklarira kao komunistički i koji je kao takav poznat u svijetu. Njegovo ime, ali i djela ne mogu se zaboraviti. Čak su i neke hrvatske vojne postrojbe u Domovinskome ratu nosile njegovo ime.

Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman posmrtno mu je 1995. dodijelio tri odličja: Reda kneza Domagoja s ogrlicom, Red Ante Starčevića i Red Stjepana Radića za njegove zasluge i borbu za hrvatsku samostalnost.

Bušić je bio i ostao hrvatski ponos i nadahnuće, poglavito mlađim generacijama. O sebi je uz ostalo napisao:
– „Rođen sam 6. listopada 1939. u selu Vinjanima, u zaseoku Bušića Drazi. Otac mi je Dalmatinac, a majka Hercegovka. Kad sam imao tri i pol godine, majka mi umire. Mene odvode preko brda baki u Hercegovinu. Kod bake sam ostao godinu dana. Baka i ujaci su me pazili i milovali. No, ja sam neprestano žudio za rodnim krajem. Jedne noći, dok su svi spavali, šmugnuo sam iz kuće. Sutradan su me pronašli u šumi. A dan-dva poslije ove zgodice, baka me je na kljusetu dovela u moju Dragu. Otada se počinje odmotavati moje životno klupko…“.

Kukavički i podmuklo ubili su ga Udbaši po nalogu iz Beograda 16. listopada 1978. u Parizu. Nakon što su njegovi posmrtni ostaci iz glavnog grada Francuske preneseni u Hrvatsku, pokopan je na zagrebačkom Mirogoju.

Priredio sam i uredio njegovu knjigu „Svjedok pomirbe“ (Zagreb, 1995.), prvu takvu u slobodnoj i samostalnoj Republici Hrvatskoj, a za koju je proslov napisao o. dr. Vjekoslav Lasić.

U knjizi je objavljena i pjesma Brune Bušića „Hrvatska“ (dobivena od pariške policije, 15. XI. 1978.), a ide ovako:

„Između tebe i mene
topla plava pupak-uzica
ti
kamen na srcu
ja
„Smith & Wesson“ u džepu
u podne
šalica kave
u ponoć
čaša pelina
u kršu
kad dječak podbode magarca i krene na zvijezdu
svijeta
na tvoju golu guzicu
past će sve naše suze i poljupci
zvijezda
mrlja crna i nedokučiva
u pepelu je najtoplije
Hrvatska
ovo je bila pjesma o meni i tebi
ona je gotova.“

Evo i tako je pisao stihove čovjek koji je također zapisao i ovo:

„Stavljam ruku na Hrvatsku i kunem se da ne ću nikada uzalud napisati njeno ime. Ako vidite da sam se iznevjerio Hrvatskoj i njenom narodu odsjecite mi ruku.“
Bušić je dao i život radi povezivanja emigracije s domovinom i boreći se protiv ideoloških zabluda, kojima se žrtvuje nacionalno oslobođenje Hrvatske.
Bio je uz ostalo i svjedok pomirbe, bitnog uvjeta obnavljanja nezavisne i slobodne hrvatske države.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari