Pratite nas

Reagiranja

Dr. Josipoviću: Što ćemo s partizanskim zločinima u Mostaru i širom Hercegovine?

Objavljeno

na

Mostarska operacija

Iako se bura izazvana Josipovićevom tvrdnjom kako su franjevci na Širokom Brijegu bili legitimni vojni cilj, stišala i potisnula u drugi plan možda ponajprije zahvaljujući izborima za EU parlament, ipak za rasvjetljavanje istine nikad nije kasno. Ne želim ni na koji način uvrijediti gospodina Josipovića niti ga omalovažavati jer naprosto svatko ima pravo na svoje stavove pa makar bili i pogrešni, pa bio to i doktor prava i bivši predsjednik Hrvatske. Pomalo ostrašćeno dr. Ivo govori o ratnim vremenima, što je u jednu ruku razumljivo jer mu je otac bio pripadnik partizanskih trupa i potpuno je prirodno braniti pa i opravdavati svoga oca. Međutim, istina bi trebala biti na prvom mjestu svakom poštenom intelektualcu i ne bi se smjela nikada zanijekati ma kako bila bolna i teška za prihvatiti. Partizani-komunisti su se borili protiv fašizma, to nitko ne može zanijekati. No, fašizam nije izvorni neprijatelj komunista. Izvorni neprijatelj komunista je bila i ostala Crkva, kler i religija. Još od Marxa, preko Staljina i Tita komunisti su u Crkvi vidjeli neprijatelja novoga besklasnoga društva, kojega pod svaku cijenu treba uništiti, da bi to društvo profunkcioniralo punim plućima. Tako je primjerice Staljin izdao naredbu da NKVD samo u jednoj noći likvidira čak 14 tisuća svećenika. Fašisti su komunistima postali neprijatelji tek kad je propao dogovor-pakt Hitlera i Staljina,a nakon što su njih dvojica bratski podijelili Poljsku.

No, da se vratimo na „februar“ ’45. Nisu cijenjeni gospodine Josipoviću partizani pobili samo franjevce na Širokom, nego širom cijele Hercegovine i Hrvatske, pa tako i u Mostaru. Ono što se često prešućuje u Mostaru je ubijen provincijal i gvardijan, bačeni su u Neretvu ispod Staroga mosta, za kosti im se ne zna, niti su ikada dostojno pokopani. Svaki je život, život, ali nije isto ubiti generala ili običnoga vojnika. Tako nije isto ubiti „običnoga fratra“ ili provincijala. Ubijajući provincijala fra Leona Petrovića išlo se izravno na obezglavljivanje franjevačke provincije. Poslala se jasna poruka da nitko neće biti pošteđen. Iskreno i pošteno volio bih da mi uvaženi gospodin Josipović odgovori: Zašto?! Jesu li i mostarski franjevci pružali otpor i pucali, pa tako bili legitiman vojni cilj? No, partizani su u Mostaru vršili selekciju pa nisu pobili sve zatečene franjevce nego „samo“ njih sedam, a preživjele su kasnije osudili na dugogodišnje kazne zatvora. Jedan od preživjeli je ostavio zapisano svoje svjedočenje na te događaje što je vrlo važan materijal za osvjetljavanje tih mračnih događaja. Preživjeli fra Gaudencije Ivančić (Grabovica, 1900. – Humac, 1986.) je 13. veljače 1986., malo prije svoje smrti fra Jozi Vasilju, u samostanu na Humcu kod Ljubuškoga, diktirao svoja sjećanja. Preživjeloga fra Gaudencija Ivančića je komunistička vlast kasnije osudila na 10 godina zatvora od kojih je 6 proveo na robiji. On kaže slijedeće:

„Mi smo bili čitav tjedan u podrumu. Prenijeli smo bili i krevete u podrum radi sigurnosti od bombardiranja. Nakon sedmicu dana oni su došli prije zalaska sunca. Osvojen je Mostar. Oni su došli u samostan. Mi smo bili u zbornici, izišli iz podruma i bili u zbornici. Naložili vatru i grijali se. U podrumu je bilo poprilično hladno, a i dodijalo nam tjedan dana. Gvardijan fra Grgo Vasilj bio je kod peći i molio krunicu. Ostali smo potiho razgovarali i bili u nekom iščekivanju. Zbornica je bila u prizemlju – tamo je danas jednim svojim dijelom smještena samostanska knjižnica. U to u zbornicu banu jedan oficir s vojnikom, oficir upita: ‘Jeste li ovdje svi? Sigurno vas pola fali!’ Provincijal pokojni fra Leo Petrović odgovori: ‘Otprilike – pola.’ Oficir izdaje naredbu: ‘Svi ćete ovdje ostati do sutra.’ Ne sjećam se je li to bilo 13. ili 14. veljače 1945., ali u svakom slučaju bilo je poslije podne prije zalaska sunca i bilo je dosta hladno. – Provincijal fra Leo se obraća oficiru: ‘Bili li to moglo biti malo drugačije?’ ‘Kako to mislite?’ – upita oficir. ‘Bili smo tjedan dana u podrumu pa nam dodijalo. Možemo li malo izići na čisti zrak?’ Oficir pristaje: ‘Dobro, neka bude tako!’

Onda nas je oficir sve popisao. Fra Leo je diktirao imena i prezimena. Kad je popis bio završen, oficir veli: ‘Sad ostanite tu! Mi ćemo se vratiti u roku od dva sata.’ Oficir je otišao, a s nama ostavio vojnika sa šmajserom. Vojnik je na nogama imao opanke tupih kljunova.

Nakon dva sata vraća se oficir u pratnji nekoliko vojnika i započinje prozivku. Razvrstava, jedne na jednu, a druge na drugu stranu. Bilo je vrijeme večere. Na jednu stranu prozvao ih je devetoricu i morali su tu ostati, a nama ostalima dopustio je da pođemo na večeru u blagovaonicu, tj. dolje gdje je i sada blagovaonica. Ne sjećam se kojim je redom prozvao one koji su morali ostati. Bili su to: provincijal fra LEO PETROVIĆ, gvardijan fra GRGO VASILJ, fra JOZO BENCUN, fra RAFO PRUSINA, fra BERNARDIN SMOLJAN, fra KAZIMIR BEBEK, fra NENAD PEHAR, fra ZLATKO SIVRIĆ i fra DARINKO BRKIĆ. Izvedeni su na hodnik. Nastao je razgovor između oficira i ovih fratara. Čuo sam riječi oficira: ‘Vi ste pred nama bježali.’ Pokojni fra Zlatko Sivrić veli: ‘Nismo bježali.’ Izvadio je cedulju – propusnicu od OZN-e i pružio je oficiru. Bila je to propusnica za fra Zlatka i fra Darinka Brkića da mogu ići u Ljubuški. ‘Pa ko vam je ovo dao?’, začudi se oficir. ‘Pa vidite čiji je potpis’, odgovara fra Zlatko. Propusnicu je izdao neki Zovko zvani ‘Ćakan’. Oficir je dopustio da i njih dvojica: fra Zlatko i fra Darinko pođu s nama u blagovaonicu na večeru. Ostali sedmorica su zadržani s vojnicima – čuvarima, a oficir se s nama uputio dolje u blagovaonicu. Prije večere smo se pomolili. Oficira smo kao gosta stavili na provincijalovo mjesto. Koliko se sjećam zvao se kao Popadić – Branko Popadić. Bili smo uzbuđeni, zabrinuti, potišteni. Za večeru je bio grah s kiselim kupusom. Ja sam posluživao. Sjećam se kao da je danas bilo oficirovih riječi: ‘Uh, što volim kiseli kupus.’ Pitali smo ga što će biti s onom sedmoricom. Odgovorio je da se ništa ne plašimo, da će biti odvedeni samo na neko ispitivanje. Kad smo večerali, oficir je otišao gore i poslao vojnike – čuvare dolje na večeru. Sedmorici zadržanih fratara nije bilo dopušteno večerati. Sedam vojnika je došlo u blagovaonicu. Večerali su blizu rote. Ja sam ih posluživao. Čini mi se da je među njima bio i jedan oficir. Za vrijeme večere nije bilo razgovora. Sve je bilo nekako na brzinu. Kad su večerali, vratili su se ponovno gore i odveli sedmoricu spomenutih fratara nama u nepoznatom pravcu. Koliko smo kasnije doznali prema Starom Čekrku – prema Neretvi. Neki su govorili, da su bili – barem jedan dio – odvedeni prema Širokom Brijegu u što čisto sumnjam.

Sutradan smo pokojni fra Pavo Dragićević i ja otišli u Komandu mjesta. Ona je bila smještena u ulici (na znam kako se zvala) Cernica gdje je Martin Suton imao svoju radnju. Uđemo fra Pavo i ja komandantu – čini mi se da je bio po činu kapetan. Fra Pavo veli: ‘Sinoć su odveli našu braću i ne znamo šta je s njima.’ Fra Pavo njemu diktira imena i prezimena odvedenih, a on bilježi. Fra Pavo ga je zamolio da bi nam rekao ili nas izvijestio što je s njima, tj. sedmoricom odvedenih. Odgovor je bio: ‘Kad ja doznadnem, javit ću vam.’ Međutim, nikad nam nije javio. Kad smo odatle izišli, fra Pavo i ja smo razgovarali, koliko bi bilo uputno da odemo i u OZN-u i kažemo im što se dogodilo sinoć u našem samostanu. Zaključili smo da nema smisla ići, a iskreno govoreći, malo smo se i bojali tamo poći – pa smo se vratili kući. Nekoliko dana nakon toga neki su došli (mislim da su bili iz Rodoča) i rekli, da je Neretva izbacila jednoga fratra na Bišću. Oni su ga i pokopali – blizu Neretve. Malo poslije toga dođe k meni, dok sam šetao iza crkve, ona – ne sjećam joj se imena – što je u nas radila u tiskari i knjižnici (prodavala je krunice i druge devocionalije) i veli: ‘Velečasni, Neretva je izbacila jednoga fratra – dolje ispod Starog mosta.’ Ja joj velim: ‘Ovako: hajde molim te otiđi i vidi pa ako bude još tamo ti se vrati ili mi javi!’ Međutim, ona se više nije vraćala. Šta je bilo i kako je bilo, ja nemam pojma.” Potom, nakon što je ukratko opisao ljudski i svećenički lik svakoga od sedmorice ubijene subraće, fra Gaudencije je posvjedočio također kako su on i fra Bonicije Rupčić, u proljeće 1945. godine, na zamolbu nekih fratara sa Širokoga Brijega, išli kod novih vlasti i tražili dopuštenje da se posmrtne ostatke tamo ubijene subraće prenese na mjesno groblje.

Naime, partizani su, prije nego u Mostaru, na Širokom Brijegu, ubili velik broj franjevaca i njihova tjelesa jednostavno ubacili u jedno sklonište koje se nalazilo blizu samostana. Rezultat tih pregovora je bio da vlasti nisu dopustile prijenos posmrtnih ostataka. Međutim, fra Gaudencije se prisjetio i dijela razgovora s istaknutim predstavnicima nove vlasti koji se dijelom odnosio također na sedmoricu ubijenih fratara u Mostaru.

Taj dio fra Gaudencijeva iskaza glasi: „U proljeće 1945. godine javljaju fratri sa Širokog Brijega: otiđite na OZN-u pa upitajte možemo li prenijeti pobijene fratre iz skloništa na Širokom Brijegu u groblje Mekovac. Mislim da su to javili – pitali fra Didak Burić i fra Mirko Ćosić koji su tada bili na Širokom Brijegu. Fra Bonicije Rupčić i ja odemo najprije u Oblasni odbor dr. Cvitanu Spuževiću koji je bio veliki prijatelj provincijala fra Leona Petrovića. On je bio potpredsjednik Oblasnog odbora, odemo k njemu i razložimo zašto smo došli. Cvitan nam odgovori: ‘Pa naravno da možete.’ Međutim, sjeti se Čede Kapora, zvanog ‘Španac’, koji je bio sekretar – on je biva jači po položaju. ‘Trebamo poći k Čedi’, reče Cvitan. I odemo fra Bonicije, Cvitan Spužević i ja Čedi Kaporu. Čedo nas lijepo primio. Sjednemo u fotelje, a Cvitan će Čedi! Evo, zašto su ovi došli: mole da bi prenijeli kosti fratara na Širokom Brijegu. Čedo odmah glatko: ‘Ne i ne! Borbe se još vode na Ivan-planini. Kad bismo mi dozvolili da fratre prenose narod bi se okupio i to bi bila manifestacija za fratre a demonstracija protiv nas. Ne, ne možemo to još dozvoliti. Mi ćemo naložiti našim vlastima na Lištici da urade što treba.’ Onda su naložili da se sklonište zatvori i da narod ne može više ulaziti.

Onda je počeo razgovor jesu li fratri na Širokom Brijegu pucali. ‘Slušajte samo ovo, kažem ja Čedi Kaporu, uzmimo da su pucali, a Vi znate što to znači ‘uzmimo’, tj. oni nisu pucali, ali uzmimo da su pucali. Zašto je onda u skloništu nađen ubijen na primjer fra Marko Barbarić, koji je ležao bolestan i ima osamdeset (80) godina? Kud će on u sklonište, ako su fratri pucali!?’ Čedo Kapor na tu moju izjavu ni jedne jedine riječi. A Cvitan Spužević, kao da sad gledam, gurne Čedu u koljeno i veli: ‘Čedo, ubili su moga najboljeg prijatelja! Prije nego sam stigao u Mostar, ubili su provincijala dr fra Leona Petrovića – moga najboljega prijatelja!’ Čedo ni jedne jedine riječi na to. Dakle, kao pošten čovjek priznaje da nije dobro što su fratri pobijeni!”

Cijeni gospodine Josipoviću. Ako ni Čedo Kapor nije ima riječi kojima bi opravdao ubojstva fratara, mislim da bi bilo lijepo da i Vi pred hrvatskom javnošću priznate da ste bar „dijelom“ pretjerali u svojim izjavama, jer ubiti bilo koga, a pogotovo svećenike, ma koje religije, teško može itko opravdati. Nakon fra Gaudijencijevoga svjedočenja jasno je kako je ubijanje fratara po Hercegovini i Hrvatskoj bio čin osvete i mržnje, a ne nikakvih borbi, niti ratnih osvajanja. Postoje stvari koje se ne mogu obraniti gospodine Predsjedniče, ma koliku volju za to imali. Svojevremeno ste gospodine Predsjedniče kazali da ste agnostik, a ne ateist, što znači da ste ostavili koliko toliko mogućnost postojanja Boga i prihvaćanja vjere u njega ukoliko vam netko o tome vjerodostojno posvjedoči. E pa cijeni Predsjedniče većega svjedočanstva za postojanje Boga od krvi franjevačkih širokobrijeških, mostarskih i drugih mučenika nećete nigdje naći. Oni su svoj život dali za Krista. Samo je bilo potrebno skinuti habet sa sebe i reći da više nisi svećenik i svatko bi od njih mogao vrlo ugodno i udobno (čak iznad prosječno) nastaviti svoj život. Morate znati i to gospodine Predsjedniče da ste i vjernicima u Hrvatskoj i BiH, kojih nije tako malo, nanijeli svojim izjavama bol na duši. Ako ste ovim željeli mobilizirati svoje biračko tijelo i vratiti se na političku pozornicu, mislim da niste odabrali pravi način. Ovaj put cilj nije opravdao sredstva. Ma koliko vam zvučalo nevjerojatno, vjerujte da i među vašim biračima ima vjernika, a ovakvim izjavama nisam siguran da ste ih približili sebi. Bog Vas blagoslovio.

Piše: mr. sc. Josip Milić/Kamenjar.com

Likvidacija franjavaca u borbama za Mostar u veljači 1945. godine

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Akademik Pečarić: Otvoreno pismo Predsjedniku Ustavnog suda RH

Objavljeno

na

Objavio

Poštovani Predsjedniče Ustavnog suda RH,

S nevjericom sam pročitao Vaše Priopćenje od 5. lipnja 2020. u kome konstatirate:

„U odnosu na pozdrav +Za dom spremni’.  Ustavni sud je u nekoliko svojih odluka izrazio jasno stajalište da je riječ o ustaškom pozdravu Nezavisne Države Hrvatske te da taj pozdrav nije u skladu s Ustavom Republike Hrvatske.“

Vidim da ste i doktor znanosti, pa pretpostavljam da znate osnovne činjenice o tom pozdravu.

Tako poznati hrvatski povjesničar Ivo Rendić Miočević (Hrsvijet, 29. kolovoza 2017.) tvrdi:

…danas u Hrvatskoj inkriminirani (bez potrebitoga zakona) pozdrav „Za dom spremni“ kojim se Pavelić koristio u svezi s Ličkim ustankom 1932. antimonarhofašistički je poklik.

Vi ste dr. znanosti! Tvrdite da se radi o ustaškom pozdravu iz NDH! Tvrdite li Vi da je NDH postojala te 1932. godine?

Naime vidim da znate pun naziv NDH, a ne pronalazim nigdje riječ koja je povezana s ustašama u tom nazivu.

Ali, kako ste doktor znanosti pretpostavljam da ipak znate da u to vrijeme nije postojala NDH.

U knjizi dr. sc. Marija Jareba Ustaško-domobranski pokret od nastanka do travnja 1941. godine, Zagreb 2006. (drugo neizmijenjeno izdanje objavljeno je 2007. godine). U toj knjizi postoji prilično opširno poglavlje (stranice 344.-414.) o organizacijama Hrvatskoga domobrana, od nastanka te organizacije u Argentini 1931. godine do Drugoga svjetskog rata. Postoji, dakle, dovoljno podataka o Hrvatskome domobranu, no nešto treba i pročitati. Ta organizacija bila je dio Pavelićeva Ustaško-domobranskog pokreta. Pavelić je istodobno bio ustaški poglavnik i vrhovni starješina, odnosno njegov su pokret činili Ustaša – hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO) i organizacije Hrvatskoga domobrana. Ustaška organizacija bila je malobrojna i vojnički ustrojena organizacija, a domobranske organizacije bile su ustrojene kao masovne i legalne organizacije koje su okupljale hrvatske iseljenike (i radnike u nekim europskim zemljama).

U hrvatskoj javnosti je poznata i domobranska zastava na kojoj je pozdrav ZDS i datum 12. svibnja 1931., kao i dokumenti iz tog vremena u kojima se izrijekom tvrdi kako se radi o „domobranskom pozdravu“.

S obzirom da se tvrdi kako je Pavelić autor tog pozdrava, a bio je vođa i Ustaša i Domobrana, očito nije mu smetalo to što se tvrdilo da se radi o domobranskom pozdravu.

Dapače, kada već izričito tvrdite da je ZDS ustaški pozdrav iz NDH, morali bi znati da je odnos ustaša i ostalih u toj državi bio sličan onom o kome piše dr. Jareb. I u NDH se ZDS koristio mnogo šire i imate ogroman broj dokumenata na kojima piše ZDS, a koji nisu izdale Ustaše.

Dapače, Ustaše su ga koristile samo godinu dana a onda su tom pozdravu dodali i Poglavnika. A ZDS je ostao u širokoj upotrebi.

To sam nedavno napisao i našim povjesničarima:

A što se tiče ZDS i naših povesničara smiješno mi je kada vidim da nikome nije palo na pamet da je samom Paveliću itekako to bio domobranski pozdrav jer mu je bilo draže da je prihvaćen mnogo šire u narodu, a to je i potvrđeno u NDH jer su ga Ustaše koristile samo godinu dana.

Kao znanstveniku itekako bi i Vama trebalo biti očito da je na isti način kao što je prije rata Paveliću odgovaralo to što je ZDS domobranski pozdrav, tako mu je odgovaralo da je u hrvatskoj državi pripadao svima, a ne samo Ustašama.

Kao znanstveniku itekako bi i Vama trebalo biti očito da je takvo izjednačavanje svih s Ustašama nešto što je danas dio Memoranduma SANU 2, a tijekom Domovinskog rata pa sve do danas to čine svi koji su protiv hrvatske države.

Meni kao akademiku iz znanosti koju smatraju vrhuncem logike nikad neće biti jasno kako u tome sudjeluju i suci VS RH. Pravnici bi itekako trebali znati što je logika!

Ili Vi doista mislite da je NDH postojala i tridesetih godina prošlog stoljeća? Istina, vidimo da i danas u Srbiji, a i njihove sluge u RH tvrde kako je i danas RH zapravo ustaška država.

Kao znanstveniku meni je itekako jasno zašto prof. dr. sc. Rendić-Miočević piše kako je ZDS danas u Hrvatskoj inkriminirani (bez potrebitoga zakona).

S druge strane ono što mi nije jasno jesu napadi na od vlasti odobreni grb HOS-a, a da Vrhovni sud nije izdao ovakvo priopćenje u kojem bi nam objasnio mogu li hrvatski dužnosnici uklanjati i govoriti o uklanjanju znakovlja koje je odobrila hrvatska država.

Ili se oni samo ponašaju u skladu s vama sudcima VS RH, sudeći po tvrdnji prof. Rendić-Miočevića, a i mnogih drugih?

S poštovanjem,

Akademik Josip Pečarić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Mladen Pavković: Bojnu Čavoglave proglasiti himnom hrvatskih dragovoljaca

Objavljeno

na

I što sad? Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske zaključio je da se povikom „Za dom spremni“ na početku pjesme Bojna Čavoglave Marka Perkovića Thompsona ne krši Zakon o prekršajima javnog reda i mira!

Zbog ovog povika jedan od najpopularnijih hrvatskih domoljubnih pjevača, ali i dragovoljac Domovinskoga rata, dosad je imao niz neugodnosti, prijetnji, marginaliziranja i podcjenjivanja.

Poglavito su ga napadali tzv. antifašisti i ekstremni ljevičari, koji još uvijek žale za propalom Jugoslavijom i koji nikada nisu voljeli Hrvatsku, niti su se za nju borili.

Međutim, i sad se pokazalo da baš u toj pjesmi, koja je nastala u vrijeme hrvatskog pobjedničkog Domovinskog rata, taj pozdrav je tim i takvima „najmanje“ smetao. Najviše su bili „kivni“ na tekst pjesme (!), a nisu se usudili o tome govoriti ni pisati, pa su iz konteksta izvukli samo i isključivo – „Za dom spremni“.

A pjesma ide ovako:

„Za Dom spremni!

U Zagori na izvoru rijeke Čikole

Stala braća da obrane naše domove.

Stoji Hrvat do Hrvata, mi smo braća svi

Nećete u Čavoglave dok smo živi mi.

Tuče thompson, kalašnjikov a i zbrojevka

Baci bombu, goni bandu preko izvora

Korak naprijed, puška gotovs i uz pjesmu svi

Za Dom braćo, za slobodu borimo se mi.

Čujte srpski dragovoljci, bando četnici

Stići će vas naša ruka i u Srbiji.

Stići će vas Božja pravda, to već svatko zna

Sudit će vam bojovnici iz Čavoglava.

Slušajte sad poruku od Svetog Ilije-

Nećete u Čavoglave, niste ni prije.

Oj Hrvati, braćo mila iz Čavoglava

Hrvatska vam zaboravit neće nikada…“

Nakon što je Visoki prekršajni sud RH donio odluku da u ovoj pjesmi povik „Za dom spremni“ nije sporan (kao što nikada nije ni bio), predlažemo da se Bojna Čavoglave sada proglasi i Himnom hrvatskih dragovoljaca pobjedničkog Domovinskoga rata!

I da se izvodi na svim državnim manifestacijama!

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari