Pratite nas

Analiza

dr. M. Marušić: Kad bi svi muslimani bili kao hrvatski, radovao bih se njihovu dolasku u Europu

Objavljeno

na

Migrantska kriza i teorije zavjere

[ad id=”68099″]

Zbog ozbiljnosti trenutačne migrantske krize u Europi, o njoj se mnogo piše i svašta se piše pa u tome pisanju ima i pametnih stvari i gotovo da se više nema što novo o tome pitanju reći. No prosječan čitatelj, poput mene, na kraju ipak nema potpunu sliku, a ipak ima neki oblik straha, ovisno o njegovoj poziciji, svjetonazoru, informiranosti i razumu. Ja ovdje ne nudim odgovor, nego razmišljanje, možda malo više usustavljeno – odgovor mi je potreban, a od drugih ga nisam čuo. Briga, strah i svjetonazor drže me u stanju razmišljanja pa ta razmišljanja želim podijeliti s čitateljima. Rekoh, ne zato što bih ponudio odgovor, nego zato što sam zabrinut.

Poći ću redom kojim idu znanstvenici: činjenice, analiza i nesiguran zaključak. Budući da slabo stojim s činjenicama, analiza će biti slaba, a zaključak još slabiji. No tko zna bolje i može reći utemeljenije, neka se javi i time će svrha ovoga članka biti ispunjena. Usuđujem se izaći u javnost jer sam uvjeren da slično nejasno misle i brigu osjećaju mnogi – ako ne i svi.

A. Činjenice

Budući da činjenice znam iz medija, dakle iz nepouzdane druge ili treće ruke, na njima se ne ću mnogo zadržavati. Navest ću samo jednu koja je poznata, ali se, što je i zanimljivo i zabrinjavajuće, ne spominje, dakle taji se. A to je da je Tsiprasova Grčka u vrhuncu pregovora o grčkome dugu zaprijetila Europi da će joj se, ako ne popusti oko duga i štednje, osvetiti otvaranjem granice s Turskom za migrante. To se i dogodilo. Čudim se zašto se Europa ne ljuti… Znakovito je da se s narastanjem vala migranata ona okreće moljakanju Turske da ih zaustavi, a s Tsiprasom se grli, ali ne spominje da bi on trebao riješiti svoju schengensku granicu, sam ili s europskom pomoći. O čemu se radi, zna li tko?

B. Analiza

Ima mnogo glumaca u migrantskoj drami pa kratko razmislimo koje su njihove uloge.

1. Europa: pitanje vjere

Europa je pod pritiskom lijevih liberala odbila kršćanstvo i danas ga ima tek na izdisaju, a ono što je preostalo nalazi se pod neprestanim, orkestriranim pritiskom smrtnih neprijatelja. Drži se još samo katoličanstvo i samo u nekim zemljama, a časne, jake, čiste protestantske zajednice popuštale su vjerujući u ljude i izgubile su vjernike. One se u Europi više ne mogu oporaviti. Pravoslavlje je državna vjera pa, osim jedno vrijeme u Rusiji, ne može razviti snagu koju zaslužuje i treba. Katolici, na čelu s Papom, postali su tako glavni cilj napada ateista i različitih militantnih skupina koje čak ni ateizam ne zanima, nego teže potpunoj promjeni paradigme ljudskoga života. Napadače potiho podržavaju pseudointelektualci svih vrsta i razina, a moguće je da tiho likuju i neki nepametni protestanti i pravoslavci, koji se nisu oslobodili svojega srednjovjekovnoga (ranoga ili kasnoga) bijesa na Papu. Isti je proces još dalje odmaknuo u Americi i katolici se mogu održati još neko vrijeme, a onda će pasti.

Ideja je da klasične monoteističke religije u razvijenim zemljama zamijeni religija ljudskih prava. Budući da se ljudska prava nalaze u srži svih religija, jasno je da je njihovo današnje obožavanje u zapadnome svijetu religijsko po podrijetlu, pristrano po metodama progona „nevjernika“, srednjovjekovno po zaslijepljenosti i netrpeljivosti i „ranoreligijsko“ po nemaru za prirodne zakone. Navest ću dva primjera: po religiji ljudskih prava, pojedinac ima potpunu slobodu dok ne ugrožava drugoga, ali istodobno nema pravo na slobodu govora ako je njegov govor tzv. „govor mržnje“, a što je govor mržnje određuje – upravo taj drugi. Drugo, žena je vlasnica svojega čeda i ima ga pravo pobaciti (ubiti) kad god to želi i bez obzira na to zašto to želi. Spolni se akt više ne smije smatrati činom prokreacije, nego izvorom užitka, a svatko ima pravo na užitak koji upravo njemu čini ugodu. Otac nema pravo prigovora na pobačaj, a djeca se nakon umorstva razrezuju u organe koji se prodaju na slobodnom tržištu (afera američkog Planned Parenthooda).

Kršćani se boje islama radi njegove povijesne agresivnosti, ali neki protestanti i pravoslavni više mrze papu nego što se boje islama.

Ateisti uživaju jer im se smiješi pobjeda; islam je spreman na sve, a papa je ostao sam i usred Europe, na ciljniku svih svojih najjačih neprijatelja, od klasičnih talijanskih marksista do najekstremnijih švedskih feministica.

2. Merkel i Orban: pitanje cilja

Za konzervativce zbog straha i za racionalne ljude zbog razuma, Orbanovo ponašanje sasvim je logično: omogućiti učinkovit nadzor nad vlastitom granicom (što ne znači i zatvaranje!) i istodobno nad onom europskom – koliko mu ona zemljopisno pripada. Orban (i cijela Višegradska skupina) dakle otvoreno zazire od broja imigranata koje ne će moći primjereno i brzo pretvoriti u svoje lojalne i samostojeće građane, a posredno se boji i islamizacije svoje zemlje. Gospođa Merkel manje-više otvoreno ga kritizira iako istodobno govori da Njemačka ne može sama i da treba pomoć cijele Europe. Englezi su se tehnički zatvorili, u Francusku migranti ne žele (zašto?!) i na kraju, na radost komunista i ateista, Višegradska skupina (s pola Hrvatske) ispada – fašistička – što je omiljeni izraz suvremenih lijevih intelektualaca homoseksualaca i feministica za osobe koje najviše mrze.

No što zapravo hoće gospođa Merkel svojim ustrajanjem na otvorenosti migrantima, ponajprije Njemačke, a onda i cijele Europe? Tri su mogućnosti: a) vjeruje u snagu njemačke nacije i države, treba radnu snagu i ne boji se islamizacije. Radnu snagu na stranu, nije jasno (o tome nije pristojno javno govoriti) vjeruje li gospođa Merkel b) u ekumenizam, tj. suživot kršćana i muslimana u Njemačkoj i u Europi, ili c) u zamjenu islama religijom ljudskih prava, kao što se u njezinoj državi dogodilo s kršćanstvom. Tu možemo uvesti podfazu dodatnoga čimbenika zatiranja kršćanstva (islamom), ali na kraju, kada to i uspije, religija ljudskih prava suočit će se s europskim islamom. Čitatelj neka promisli jer ću ga pitati teško pitanje: biste li htjeli da u tom srazu pobijedi religija ljudskih prava ili islam? To je teško i ružno, ali logično i vrlo važno pitanje i na njega ću se još vratiti.

Merkel i Orban djeluju i govore sasvim drukčije, dakle očito i misle drukčije. Što tko misli i koji mu je glavni strateški cilj? Treba uočiti da se i u Njemačkoj glavni otpor naseljavanju migranata javlja u katoličkim i kršćanski očuvanijim dijelovima Njemačke; jasno je, dakle, da se jače kršćanstvo više opire nadiranju islama. Tradicija srednjega vijeka, arhetip… No što gospođa Merkel hoće, čak ako migrante i uspije pretvoriti u radnike njemačke radne etike? Hoće li onda svoje muslimane tjerati na ono što kršćane tjera danas – posredovanjem svojih „liberalnih“ građana?

3. Islam: pitanje ekumenizma

Ne poznajem dovoljno dobro islam da bih s nekom utemeljenom sigurnošću mogao procijeniti njegove strateške ciljeve. U načelu, ne djeluje ekumenistički nigdje nego u našoj Domovini: kad bih imao jače osnove vjerovati da su svi muslimani, ili njihova većina, ili barem ono najmudrije vodstvo, spremni krenuti putem sekularnosti, tolerancije i dobrote kako (već dugo!) to čine hrvatski muslimani, radovao bih se njihovu dolasku u Europu. No zasad je to teško reći jer se islamsko načelo odbijanja sekularnosti i načelo širenja vjere nasiljem („mačem“) dosta dobro vide u manje civiliziranim državama s muslimanskom većinom. Bilo bi poučno vidjeti zašto ipak nije uspio kršćansko-muslimanski ekumenizam u Libanonu, zašto se Turska odrekla Ataturkova sekularizma, što se zbiva u Egiptu… zasad ja o tome ne znam ništa pametno reći, osim da su mi jako dragi hrvatski muslimani i da sam ponosan i na njih i na nas koji s njima tako lijepo živimo.

U trenutačnoj uspješnosti svojega fundamentalističkoga pristupa svijetu, muslimani ipak ne bi smjeli biti nepromišljeni i neoprezni. Da kao religija i pobijede kršćanstvo, čeka ih religija ljudskih prava, emancipacija žena i bolji standard koji ruši moral i vjeru, a potiče pohlepu i nezasitnost. Religija ljudskih prava i bolji standard stanuju u zemljama koje imaju razvijenu tehnologiju koja će tući svaku njihovu spremnost na žrtvovanje, kako na ratnome tako i na mirnodopskome bojnom polju.

Oni bi trebali razmisliti tko je njihov stvarni neprijatelj – ako misle da ga imaju: druga monoteistička vjera ili zapadnoeuropska nevjera. Strategija se promišlja na udaljenosti od dvjesto, a ne dvadeset godina.

4. Katolička Crkva: pitanje opstanka

No možda se odgovor nazire na sasvim drugoj, za slabe vjernike i nevjernike – nezamislivoj strani. Katolička Crkva veći dugo (dugo!), a napose s aktualnim svetim ocem Franjom, pokazuje potpuno ekumenski pruženu ruku islamu! Ta politika može imati tri izvora: a) da Papa, po nauku Isusa Krista, vjeruje u ekumenizam monoteističkih religija, bez obzira na njegovo trenutačno stanje jasne kržljavosti, b) da vodi glupavu politiku, koja se možda hrani klasičnim katoličkim licemjerjem, i c) da se radi o boguugodnom stavu koji je prirodan, neizbježan i strateški promišljen. Izvolite misliti! Ja sam sklon vjerovati Svetomu Ocu, počevši od pitanja srpskoga sudjelovanja u procesu beatifikacije Alojzija Stepinca. Ne računajući mržnjom zaslijepljene agresivne ateiste, ima li tko snage i argumenta reći da Sveti Otac vodi Crkvu u krivome smjeru?

5. Lijevi liberali: pitanje zdravoga razuma

Nema načina razumnost pripisati ljudima koji negiraju Božje postojanje, a istodobno u ime religije (ljudskih prava) negiraju najosnovnije prirodne zakone. Ljudima koji se pozivaju na poštivanje različitosti, a zabranjuju slobodu govora („govor mržnje“ ako se čovjek upita kako je prirodno ono što rade dva muškarca u braku); veličaju osobnu slobodu, a zabranjuju slobodu istraživanja (npr. stvarnoga broja ubijenih u Jasenovcu); veličaju prava žene, a kad je trudna negiraju ikakvo pravo oca da na svoj trud i trošak spasi svoje dijete koje mater vodi na ginekološko stratište; tvrde da su žene superiornije muškarcima, ali traže da ih 40 posto na silu bude uvedeno u politiku, itd… sve krivo, neprirodno, nepošteno, nedosljedno…

Što oni hoće u priči o migrantskoj krizi? Oni žele barem dvije stvari, obje neprirodne, neljudske i nemoguće: uništiti europsko kršćanstvo do kraja i dokazati ispravnost svoje manijačke religije individualne ljudske slobode. Stigli su daleko (multipla roditeljstva, legalizacija prostitucije, droga i pornografije, potpune seksualne slobode, zabrana znanstvenih činjenica, presvlačenje muške djece u vrtićima u žensku odjeću i obrnuto, itd.) i nadaju se pobjedi nad Svetim Ocem. Pobijede li, ne mogu stati, jer mrze svaki oblik discipline i vjere: moraju krenuti na islam. Nadam se da ću doživjeti početak njihova sraza s islamom. Koliko ja znam, parade istospolnih ljubavnika i spolnih nastranosti još nisu organizirane u muslimanskim zemljama, čak ni u naprednim gradovima poput Sarajeva. A moraju doći i do Teherana, Rijada i Meke i Medine. U slijepoj mržnji prema katoličanstvu, oni o tome još ne misle, ali islam je mudriji i trebao bi i o tome promisliti. Pritom ne smiju zaboraviti da s paradama nastranih dolaze i eskadrile nadzvučnih zrakoplova.

C. Moja teorija zavjere

Ne vjerujem da sam gornjim tekstom bitno pomogao ni Vama ni sebi. No budući da svaka rasprava treba završiti zaključkom, a one o migrantskoj krizi mahom završavaju teorijama zavjere, ovdje nudim i svoju.

Čini mi se da su zapadnoeuropski protestanti, koji su u načelu časni, bogobojazni, obrazovani i vrlo, vrlo pametni ljudi, vidjevši da su izgubili vjernike i da njihovim crkvama nema spasa, odlučili spasiti Europu od pomahnitaloga ateizma i izobličenoga liberalizma otvaranjem vrata islamu. Zdvajajući na razvalinama sjevernoeuropskih ostataka religije koja je srednjovjekovnu Europu preobrazila u najnapredniju i najplemenitiju ljudsku tvorevinu, ti iskreni vjernici, najmarljivije Božje sluge, odlučili su spasiti vjeru otvarajući vrata svojih velikaških domova monoteističkoj religiji koja je vitalnija od njihove, kako uvjerenjem tako i brojnošću. Htjeli ili ne htjeli, pritom se oslanjaju samo na jednu slabu točku – ekumenizam, u čemu je islam nedovoljno dokazan (ponavljam, osim u Hrvatskoj!).

Sve drugo o čemu razmišljamo i o čemu brinemo može se objasniti tom klimavom, ali ipak logičnom i sveobuhvatnom hipotezom. Vidjet ćemo, možda i razmjerno dosta brzo.

D. Hrvatska

Nacionalno osviješteni i u vjeri jak hrvatski narod u slobodi doživio je da ga za beznačajne osobne probitke izdaju njegovi istinski predstavnici (HDZ) i dopustio je da na vlast dođu ljudi koji mu žele zatrti i vjeru i nacionalnu svijest (SDP). Stoga se danas Hrvati ponašaju točno kako je gore opisano: lijevi glume svećenike ljudskih prava, a desni strepe od prevage islama. Lijevi ciljaju na uništenje vjere i nacije, a desni se plaše vjernika koji vjeruju u jednoga proroka više od njih: Židovi vjeruju samo u Mojsija, kršćani u Mojsija i Krista, a muslimani u Mojsija, Krista i Muhameda.

U pitanju migrantske krize, Hrvatska je vrijedna, jedinstvena i dragocjena samo u jednoj stvari: savršenom ekumenizmu kršćana i muslimana. A to nije malo.

E: Zaključak

Kad se bolje, strateški i nešto dugoročnije pogleda, vidi se da Europa stoji pred dvojbom hoće li imati religiju ljudskih prava ili ekumenski pomirene kršćanstvo i islam. Mnogi će pomisliti da to nije prava dvojba jer ljudska prava nisu religija, jer se kršćanstvo i islam ne mogu pomiriti i jer je islam grozan u svojemu fundamentalizmu. Oko tih stvari ja se ne ću prepirati, jer ni u što nisam dovoljno uvjeren. Ali da se zbiva nešto jako veliko i da je stoga zacijelo vođeno nekom uvjerenom strategijom, ipak je prirodno pretpostaviti. Pa – neka svatko pretpostavi sam za sebe, a ja rekoh nešto što možda više želim negoli u što vjerujem. Da, pretjerao sam, znam. A što bolje, više i pametnije možete Vi reći? A da ostavlja nadu.

dr. Matko Marušić

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Njemačke oružane snage ne isključuju raspad Europske unije

Objavljeno

na

Objavio

Njemačke oružane snage polaze od mogućnosti raspada Europske unije u sljedećih dvadesetak godina, proizlazi iz internog strateškog dokumenta u koji je imao uvid tjednik Der Spiegel.

Kako prenosi Der Spiegel u najnovijem broju, Bundeswehr u svojoj studiji “Strateška prognoza 2040” donosi nekoliko mogućih scenarija razvoja situacije na europskom kontinentu.

Jedan od scenarija nosi naslov “EU u raspadu i reakcija Njemačke” koji polazi od “višestrukih konfrontacija” i raspada postojećeg sustava vrijednosti.

“Proširenje EU je zaustavljeno, mnoge članice su napustile zajednicu, a Europa je izgubila na globalnoj konkurentnosti”, stoji u ovom scenariju.

Pritom autori studije, koja je jedan od priloga razmišljanjima o budućnosti Bundeswehra, ne polaze isključivo od sukoba unutar EU kao glavnom razlogu raspada sustava vrijednosti.

“Kaotična, stihijska i sve konfliktnija globalna situacija dramatično je promijenila sigurnosno-političko okružje za Njemačku i Europu”, stoji u dokumentu.

Kao daljnje moguće scenarije budućnosti europskog kontinenta autori predviđaju povratak sukoba na liniji istok-zapad pri čemu se predviđa samoizolacija nekih istočnih članica EU te čak priključenje nekih članica “istočnom bloku”.

“Kod nekih EU partnera je moguće približavanje državno-kapitalističkom modelu po uzoru na Rusiju”, stoji u studiji.

Iza ovih “simulacija” stoje znanstvenici Bundeswehr akademije.

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Dr. sc. Dubravko Ljubić: Stručna analiza Istanbulske konvencije – odgovornost vladajućih

Objavljeno

na

Objavio

 Istanbulska konvencija

U posljednje vrijeme svjedočimo sve žučnijim i bučnijim raspravama oko potrebe žurnog ratificiranja Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, kolokvijalno zvanom još i Istanbulskom konvencijom.

Najčešće se rasprave svode na navijačku debatu pri čemu se argumentacija za ili protiv svodi na nabrajanje zemalja koje su spomenutu Konvenciju ratificirale, bez ulaženja u sadržaj normativnog uređenja koji bi trebao postati djelom pravnog poretka Republike Hrvatske, kao suvremene i suverene ustavne države.

Sam naziv ovog međunarodnog ugovora upućuje na plemenitu ideju o nužnosti zaštite nježnijeg spola te obitelji kao nukleusa društvene zajednice. Samo bi, blago rečeno, nerazuman čovjek mogao imati nešto protiv zaštite koja bi se prema nazivu same Konvencije trebala pružati njezinim adresatima, odnosno subjektima i objektima nasilja kao nedvojbeno nedopuštenog socijalnog ponašanja koje uz društvenu osudu zaslužuje i kaznenopravnu sankciju.

Hrvatska je u oblasti sprječavanja nasilja nad ženama normativno uzorna država

Uprkos uvriježenom stajalištu koje se provlači kroz javni prostor, a na temelju kojega se naša zemlja doživljava pravnom neuređenom, na normativnoj razini smo glede promatrane materije uzoriti. Naš Ustav u čl. 3., jednakost, ravnopravnost spolova, te vladavinu prava utvrđuje najvišim vrednotama ustavnog poretka i temeljem za tumačenje Ustava.

Ljubic Dubravko

Nadovezujući se na ovu stožernu ustavnu odredbu, čl. 14. st. 1. Ustava određuje kako svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovom spolu, dok je na temelju odredbe čl. 61. st. 1. obitelj pod osobitom zaštitom države. Nasilje pak, kao fizički ili psihički napad na život i tijelo, prevenira se i prohibira kroz Kazneni zakon te Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji na način imanentan demokratski razvijenim europskim državama.

Ujedno, ovdje treba napomenuti kako je ulaskom u Europsku uniju u pravni sustav naše zemlje ušla Povelja temeljnih ljudskih prava EU koja u glavi III razrađuje načelo jednakosti, pri čemu se zabranjuje diskriminacija po društveno relevantnim osobinama kao što su spol, genetičke osobine i seksualna orijentacija (čl. 21/1). Poveljom se također jamči ravnopravnost muškaraca i žena na svim područjima, uključujući zapošljavanje, rad i plaću, čime se ne sprječava poduzimanje mjera koje u biti predstavljaju povlastice podzastupljenom spolu.

Također, na temelju glave I Povelje u naš ustavnopravni sustav ulazi i ljudsko dostojanstvo kao kategorija koja jamči svakome poštivanje tjelesnog i duhovnog integriteta, pa samim time predstavlja pravnu osnovu za zabranu nasilja bilo koje vrste.

Ne sprječava se socijalni darvinizam aktima kao što je Istanbulska konvencija

Ovdje cijenim potrebnim opetovano naglasiti dostatnost uređenja promatrane materije na normativnoj razini, jer će se u društvu uvijek pojaviti netko tko smatra kako se odnosi među ljudima mogu rješavati putem socijalnog darvinizma utemeljenog na isključivom pravu fizički jačeg ili društveno moćnijeg.

Neprestano će svoju animalnu prirodu neki ministri, župani, veleposlanici ili obični smrtnici manifestirati kroz ne prihvaćanje činjenice kako premlaćivanje bračne družice, potomstva ili roditelja nije društveno prihvatljiva anti-stres terapija. Također, siva brojka kriminaliteta u konkretnom slučaju će uvijek biti velika, ne zbog manjkavosti zakonodavnih rješenja, već zbog iracionalnih i emotivnih razloga zbog kojih zlodjela počinjena unutar četiri zida, odnosno u lažnoj sigurnosti doma, žrtve i njihova okolina ponekad tretiraju na pogrešan način.

Dakle, analizirajući domaći pravni sustav može se zaključiti kako na normativnoj razini i nema posebne potrebe za uvođenje dodatne regulative.

Istanbulska konvencija je prilog hiper-normiranosti

Ujedno, hiper-normiranost nikada nije bila izvor konzistentnosti pravnog sustava. Hrvatska, slijedeći svoje uljudbene domete, odavno je zemlja u kojoj je bilo koji oblik nasilja društveno neprihvatljiv.

Istanbulska konvencija

S druge strane, u 21. stoljeću na europskom kontinentu teško je zamisliva opstojnost društva u kojem bi se prihvaćalo nasilje kao metoda rješavanja međusobnih odnosa između ljudi. Poglavito to vrijedi za članice EU, gdje se zapravo zadnji bastion diskriminacije uklonio u Liechtensteinu 1990. godine kad je u toj kneževini ženama priznato jednako biračko pravo.

Stoga se osnovanim čini postaviti pitanje, čemu Istanbulska konvencija uopće služi, poglavito imajući u vidu kako u svom uvodu promatrana Konvencija upućuje na njezinu utemeljenost na sadržaju niza međunarodnih dokumenata kao što su: Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Europska socijalna povelja, Konvencija o suzbijanju trgovanja ljudima, Konvencija o zaštiti djece od seksualnog iskorištavanja i seksualnog zlostavljanja, Preporuka o zaštiti žena od nasilja, Preporuka o standardima i mehanizmima ravnopravnosti spolova, Preporuka o ulozi žena i muškaraca u sprječavanju i rješavanju sukoba i izgradnji mira, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima, Konvencija UN o ukidanju svih oblika diskriminacije žena, Opća preporuka br. 19 o nasilju nad ženama, Konvencija UN o pravima djeteta, Konvencija UN o pravima osoba s invaliditetom, Rimski statut Međunarodnog kaznenog suda te Ženevska konvencija o zaštiti civilnih osoba za vrijeme rata.

Sumnju u ciljeve Istanbulske konvencije izaziva svojevrsni međunarodni centralni komitet GREVIO

Potpuno je utemeljeno ovdje izraziti sumnju u svrhovitost usvajanja još jedne konvencije o sprječavanju nasilja nad ženama i u obitelji, budući da su pobrojani međunarodni dokumenti do sada učinkovito regulirali uređenje društvenih odnosa koje isključuje silu ili nasilje.

Stoga, što je u ovom međunarodnom dokumentu toliko važno i koje su to okolnosti koje bi upravo sada opravdavale njegovo donošenje?

Promatrajući normativni dio Konvencije, on u svom sadržaju s obzirom na naziv zapravo ne donosi ništa spektakularnog i progresivnog u problematiku koju obrađuje, osim možebitne novine sadržane u nemogućnosti stavljanja rezervi na njezin bitan sadržaj te osnutka svojevrsnog centralnog komiteta međunarodnih stručnjaka (GREVIO) kao nadzornog mehanizma provođenja Konvencije, koji bi valjda trebao upozoravati tijela domicilnih državnih vlasti kako batina ipak nije izašla iz raja.

Iz uvoda Konvencije proizlazi kako su države članice Vijeća Europe: “Osuđujući sve oblike nasilja nad ženama i nasilja u obitelji; prepoznajući da je ostvarenje ravnopravnosti žena i muškaraca ključni element u sprječavanju nasilja nad ženama; prepoznajući da je nasilje nad ženama manifestacija povijesno nejednakih odnosa moći između žena i muškaraca, koji su doveli do dominacije nad ženama i diskriminacije žena od strane muškaraca te do sprječavanja punog napretka žena; prepoznajući strukturalnu narav nasilja nad ženama kao rodno utemeljenog nasilja te da je nasilje nad ženama jedan od ključnih socijalnih mehanizama kojim se žene prisilno stavlja u podređen položaj u odnosu na muškarce; prepoznajući, s velikom zabrinutošću, da su žene i djevojčice često izložene teškim oblicima nasilja kao što su nasilje u obitelji, seksualno uznemiravanje, silovanje, prisilni brak, zločini počinjeni u ime takozvane “časti” i sakaćenje ženskih spolnih organa, koji predstavljaju tešku povredu ljudskih prava žena i djevojčica i glavnu zapreku postizanju ravnopravnosti žena i muškaraca; prepoznajući stalna kršenja ljudskih prava tijekom oružanih sukoba koja pogađaju civilno stanovništvo, posebno žene, u obliku široko rasprostranjenog ili sustavnog silovanja i seksualnog nasilja te mogućnost porasta rodno utemeljenog nasilja tijekom i nakon sukoba; prepoznajući da su žene i djevojčice izložene većem riziku rodno utemeljenog nasilja nego muškarci; prepoznajući da nasilje u obitelji nerazmjerno pogađa žene te da muškarci također mogu biti žrtve nasilja u obitelji; prepoznajući da su djeca žrtve nasilja u obitelji, uključujući i kao svjedoci nasilja u obitelji; u težnji za stvaranjem Europe bez nasilja nad ženama i nasilja u obitelji”, odlučile dodatno odrediti međunarodne standarde zaštite od nasilja.

Vijeće Europe ovom Konvencijom države članice svodi na barbarska društva

Čitajući citirani tekst, teško se oteti dojmu kako Vijeće Europe svoje države članice drži barbarskim društvima u kojima je većina stanovništva neprestano izložena torturama neprihvatljivim u civiliziranim zajednicama. Ili drugim riječima, kolijevka civilizacije se preko noći pretvorila u socijalnu noćnu moru, gdje zločini obični ili oni ratni svakodnevno uzimaju svoj krvavi danak, a sve to zbog nepostojanja zakonske regulative koja bi zabranom deliktnog ponašanja pridonijela prevenciji kriminaliteta.

Neupućenom bi se putniku namjerniku, koji po prvi put krstari Europom, nakon čitanja uvoda Konvencije moglo činiti kako je ovdje Danteov pakao izašao na površinu u punini svih svojih devet krugova. Međutim, ma koliko se zapravo uvredljivim i šokantnim može smatrati uvod Konvencije, njen pravi smisao otkriva se tek analizom manjeg dijela njezinih uzgrednih odredaba.

Tekst same Konvencije uglavnom prati njezinu osnovnu svrhu što bi trebala biti zaštita žena od svih oblika nasilja te potreba sprječavanja, progona i uklanjanja nasilja nad ženama i nasilja u obitelji te potreba suzbijanja svih oblika diskriminacije žena i promicanja njihove pune ravnopravnosti s muškarcima, čineći to na uobičajeni deklaratorni konvencijski način.

Gdje se skriva prava svrha Konvencije?

Gender

Međutim, prava svrha cijele parade zapravo postaje razvidna po analizi čl. 3. Konvencije u kojem se daju operativne definicije određenih pojmova. Tako je “nasilje nad ženama” svako djelo rodno utemeljenog nasilja koje ima za posljedicu ili će vjerojatno imati za posljedicu tjelesnu, seksualnu, psihičku ili ekonomsku štetu ili patnju žena, uključujući prijetnje takvim djelima, prisilu ili namjerno oduzimanje slobode, bilo da se pojavljuju u javnom ili privatnom životu. Potom se daje i definicije pojma “rod” koji označava društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce, te pojma “rodno utemeljenog nasilja nad ženama” kojim se označava nasilje usmjereno na ženu zbog toga što je žena ili koje nerazmjerno pogađa žene, pri čemu pojam “žene” uključuje i djevojčice mlađe od 18 godina.

S tim u vezi Konvencija u čl. 6; 12. i 14. nadalje propisuje da će države uključiti rodne perspektive u provedbu i procjenu učinka odredaba ove Konvencije te promicati učinkovitu provedbu politika ravnopravnosti žena i muškaraca te osnaživanje žena, te poduzeti potrebne mjere za promicanje promjena u društvenim i kulturnim obrascima ponašanja žena i muškaraca s ciljem iskorjenjivanja predrasuda, običaja, tradicija i svih drugih postupanja u praksi koja se temelje na ideji manje vrijednosti žena ili na stereotipnim ulogama žena i muškaraca.

Nametanje ideološke sadržine Konvencije u obrazovne sustave država potpisnica

Spol

Ujedno, Konvencija državama utvrđuje obvezu poduzeti potrebne korake kako bi nastavne materijale o pitanjima kao što su ravnopravnost žena i muškaraca, nestereotipne rodne uloge, uzajamno poštovanje, nenasilno rješavanje sukoba u osobnim odnosima, rodno utemeljeno nasilje nad ženama i pravo na osobni integritet, prilagođeno razvojnim sposobnostima učenika, uključile u redovni nastavni plan i program i na svim razinama obrazovanja, zatim u neformalnim obrazovnim okruženjima, sportskim i kulturnim okruženjima, u okruženjima za provođenje slobodnog vremena te u medijima.

Službeno obrazloženje konteksta Konvencije glasi: “Termin rod, utemeljen na postojanju dva spola, muškom i ženskom, pojašnjava da postoje i društveno konstruirane uloge, ponašanja, aktivnosti i atributi koje određeno društvo smatra primjerenim za žene i muškarce. Tako određene društvene uloge ili stereotipi proizvode neželjene ili štetne prakse i pridonose da se nasilje nad ženama smatra prihvatljivim. Kako bi se prevladale takve rodne uloge, Konvencija uokviruje iskorjenjivanje predrasuda, običaja, tradicija i ostalih praksi koje se temelje na ideji inferiornosti žena ili na stereotipnim rodnim ulogama kao opću obvezu za sprječavanje nasilja. Stoga Konvencija poziva na rodno razumijevanje nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja kao osnove za sve mjere za zaštitu i potporu žrtvama. To znači da se ti oblici nasilja moraju rješavati u kontekstu prevladavajuće neravnopravnosti žena i muškaraca, postojećih stereotipa, rodnih uloga i diskriminacije žena kako bi se adekvatno odgovorilo na složenost ovog fenomena. Termin “rod” prema ovoj definiciji nije zamišljen kao zamjena za termine “žena” i “muškarac” koji se rabe u Konvenciji”.

Teorijska i pravna definicija nasilja, pojava nove kategorije – rodnoga nasilja

Enciklopedistički gledano, riječ nasilje dolazi od riječi sila, i označava odnos između dviju strana u kome jedna strana uporabom ili samom prijetnjom upotrebe sile utječe na drugu stranu. Nasilje može biti fizičko, koje se sastoji u namjernom nanošenju tjelesnih ozljeda; zatim emocionalno ili psihičko nasilje koje se očituje kao verbalni ili neverbalni oblik nanošenja ozljeda nečijoj psihi; odnosno seksualno kao specifičan oblik fizičkog nasilja učinjenog kroz neželjeni seksualni kontakt. Nasilje može biti i strukturalno kao posljedica neodgovarajuće ili nepostojeće akcije države. Upravo kad bi čovjek pomislio da je nasilje nedvojbeno jedinstven pojam s nekoliko pojavnih oblika, u tekstu Konvencije se javlja neko posebno, rodno, nasilje, koje je zapravo novokomponirana ispraznica, utvrđena dogmom znanstveno nedokazanih teza, oformljena radi ostvarivanja ideoloških ciljeva, pri čemu pod pojmom ideologije podrazumijevam sklop ideja koje uključuju način na koji pojedinac ili grupa gledaju na svijet. Na kraju cijele priče ispada kako je cjelokupni tekst Istanbulske konvencije krinka izrađena u svrhu nametanja svim članicama Vijeća Europe određenog svjetonazora, pri čemu zaštita žena i obitelji ima tek sekundarni karakter.

Zlouporaba međunarodnih institucija za promoviranje manjinskog svjetonazora

Nažalost, izgleda kako su u konkretnom slučaju međunarodne institucije uporabljene za promoviranje ali i nametanje nedvojbeno manjinskog svjetonazora ogrnutog u plašt političke korektnosti, zaboravljajući pri tome kako politička korektnost nije ništa drugo nego jednoumlje kojem je izvorište iz državne propagande izmaknuto na globalnu razinu. Time je izigrana i temeljna uloga međunarodnih ugovora, shvaćenih kao slobodno izraženo suglasje volja usmjereno ka postizanju dopuštenih pravnih učinaka. Kamuflažno inzistiranje na nasilnom uvođenju svjetonazora bez prethodne društvene rasprave o njegovom sadržaju, zapravo je nasilje nad integralnom slobodom shvaćenom kao istovremenom slobodom države, društva i pojedinca.

Istanbulskom konvencijom se pokušava nametnuti dogmatska rodna ideologija

Svjetonazor o kojem se ovdje radi u sociologiji se određuje terminom rodne ideologije. Navedeni izričaj označava skup ideja, očekivanja i djelatnosti koje su proizašle iz feminizmatrećeg vala, odnosno koje su vezane uz ustanove osnovane u svrhu izučavanja i promicanja feminizma i LGBTIQ aktivizma. Ta ideologija počiva na dogmi da je spol puka društvena i zakonska klasifikacija bioloških karakteristika koja dijeli osobe na samo dvije kategorije na osnovu genitalija i reproduktivnih funkcija, te je kao društveni konstrukt osnova diskriminacije i neravnopravnosti među ljudima. Izlaz iz tako zasnovane diskriminacije i neravnopravnosti naznačena ideologija vidi kroz koncept “roda” koji određuje društvene uloge muškarca i žene ali prema vlastitom izboru i predstavlja samostalno individualno određenje izražavanja identiteta koje potvrđuje, negira i nadilazi spolno određene i socijalno formirane uloge muškaraca i žena u društvu. Pobornici rodne ideologije zalažu se za temeljiti redizajn ljudskog društva gdje bi se čovjeka oslobodilo od “heteronormiranosti”, to jest od kulturalnog programiranog ponašanja kao “muško” ili kao “žensko”.

Američki kritičari rodnu ideologiju nazivaju „kulturnim marksizmom“

Kritičari sadržaja rodne ideologije, poglavito oni iz redova konzervativaca u SAD, opisanu ideju pak označavaju sintagmom “kulturni marksizam”. Neovisno o tome, početkom 21. stoljeća akcije koje promoviraju rodnu ideologiju, i pored ozbiljnijih protivljenja, bivaju ugrađene u brojne zakone i političke agende širom svijeta, čineći ovu ideologiju predmetom najvećih javnih prijepora. Najuočljivije posljedice rodne ideologije razvidne su iz zakonodavne djelatnosti na temelju koje se omogućuje homoseksualcima svoje zajednice registrirati pod imenom “brak”, uz mogućnost adopcije djece. U SAD-u, zemlji gdje je rodna ideologija i nastala krajem 20. stoljeća, do kolovoza 2014. godine je 13 saveznih država donijelo zakone kojima se dopuštaju homoseksualni brakovi. Drugih 40 saveznih država usvojilo je pak odredbe kojima se priznavanje statusa braka zajednicama homoseksualaca zabranjuje. Od toga su u 31 saveznoj državi, na temelju ustavnih narodnih referenduma, takve prohibitivne odredbe unesene u državne ustave. Dakle, čak je većina sastavnica u državi u kojoj je rodna ideologija nastala, tu ideologiju odbacila putem neposrednog demokratskog izjašnjavanja građana.

Istanbulska konvencija je u suprotnosti s hrvatskim ustavom

O sociološkim aspektima rodne ideologije već je u javnom prostoru mnogo toga napisano, pa bih se stoga nastavno zadržao na ustavnopravnoj komponenti nepodobnosti Istanbulske konvencije za akt ratifikacije.

Republika Hrvatska Ustavom je definirana kao demokratska država hrvatskog naroda u etničkom i političkom smislu utemeljena na vladavini prava. U demokracijama politička vlast jest podređena uspostavljenim ustavnim ograničenjima. U njima se promjene događaju na način kako je to određeno ustavom neovisno o pragmatičnim željama i volji suverena ili vladajuće parlamentarne većine. Demokracija jest zaštita društva od totalitarizama svih vrsta. Ustav priječi politici pretvarati se u pravni poredak i na taj način izolirati se i alijenirati od društvenog okruženja. Ustav uređuje način borbe za vlast predstavnika konkurentnih društvenih skupina kako njihova kreativnost u zastupanju posebnih interesa ne bi prekoračila ustavne granice. Svaki ustavnopravni poredak utemeljen je na načelu ustavnosti i zakonitosti. Prema načelu ustavnosti svi zakoni moraju biti usklađeni s ustavom, dok normativna djelatnost mora imati svoje ishodište u ustavnim institutima ili u zakonodavnoj delegaciji. Vladavina prava pak zahtijeva ujedno da ustav i pravni poredak koji iz njega proizlazi imaju određen sadržaj.

Zakoni se ne smiju pisati na temelju ideologije

U pravnom poretku, utemeljenom na vladavini prava, zakoni moraju biti opći i jednaki za sve, a zakonske posljedice trebaju biti izvjesne za one na koje će se zakon primijeniti. Ujedno, zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima adresata u svakom konkretnom slučaju, u kojemu se zakon na njih neposredno primjenjuje.

Zbog navedenog, zakoni se ne smiju pisati na temelju ideologija, jer je to odlika totalitarnih sustava. Zakoni moraju sadržavati određenja koja su prihvaćena konsenzusom, a u slučaju njegovog izostanka onda na temelju većinskog mnijenja usvojenog nakon provedene javne rasprave. Propisi s izrazito ideološkim karakterom ne mogu biti sastavnica ustavnopravnog poretka u demokratskim državama.

Istanbulsku konvenciju Hrvatske ne može ratificirati bez ustavnih promjena

S druge strane, Istanbulska konvencija i formalno ne može biti ratificirana bez prethodnih Ustavnih promjena. Ustav Republike Hrvatske, kao ni prethodno spomenuta Povelja temeljnih ljudskih prava EU, ne poznaje pojam “rod”, odnosno kako je već ranije istaknuto poznaje kao ustavne kategorije isključivo spol i ravnopravnost spolova. Dok se u naš Ustav ne uvede kao ustavna kategorija i pojam roda, Istambulska konvencija u dijelu prakticiranja rodne ideologije jest neustavna. Pojašnjenja radi ističem da je još u prvoj ustavnosudskoj rješidbi na svijetu (Marbury v. Medison (1803.)) Vrhovni sud SAD-a istaknuo kako se zakonom ne može propisivati sadržaj koji nema pravnu osnovu u Ustavu ili za kojeg ustav zakonodavcu ne daje izričitu zakonodavnu delegaciju. U slučaju konflikta između ustava i zakona, neposredno se mora primijeniti Ustav. Svi, pa samim time i zakonodavac, se moraju držati Ustava jer je Ustav iznad svakog zakonskog akta.

Njemačka ustavna praksa

Nadalje, s tim u vezi Njemački savezni ustavni sud u odluci (BVerfGE 111,307) Würdigung, izrazio je stajalište prema kojemu se konvencijsko pravo, kao i odluke međunarodnih sudova iz domene temeljnopravne sfere, tumače u okvirima metodološki dopuštenog tumačenja zakona. Opći ili pojedinačni akti nastali izvan domaćeg pravnog poretka ne mogu se primjenjivati automatizmom, bez prethodne ocjene njihove koherentnosti s višim, ustavnim pravom.

Propisi niže pravne snage od ustava se neće primjenjivati ukoliko njihovo djelovanje na nacionalni poredak ima za posljedicu narušavanje balansa uspostavljenog unutar temeljnopravne sfere, odnosno destruktivno utječe na uravnoteženi sustav ljudskih prava utvrđen normom ustavnog ranga. Utjecaj konvencijskog prava ovdje se ograničava na razinu pomoćnog sredstva za tumačenje dometa, sadržaja i značaja temeljnih prava sadržanih u Ustavu.

Istanbulska konvencija je u suprotnosti s temeljnim postavkama demokracije

Slijedom svega iznijetoga, opetovano želim naglasiti kako u demokratskim zemljama normativa se ne može temeljiti na ideologijama, jer se to kosi s temeljnim postavkama demokracije. Zakonodavna rješenja ne smiju nametati ljudima način razmišljanja ili stil života jer zakonodavac za takvo djelanje nema ovlaštenje. Pod krinkom plemenitih ciljeva nametati ideološka rješenja u obrazovni sustav, sport ili kulturu, u direktnoj je opreci s ustavnim pravom i dužnošću roditelja brinuti se i odlučivati o obrazovanju svoje djece (čl. 63/1 Ustava RH).

Vlada i saborski zastupnici moraju ozbiljno razmisliti u što se upuštaju eventualnom potporom Istanbulskoj konvenciji

Slijedom izrečenog, svi oni koji će možebitno u Saboru dizati ruke za ratifikaciju ove Konvencije moraju biti svjesni svoje odgovornosti, odnosno moraju biti svjesni činjenice kako u pravni poredak uvode norme koje nisu usuglašene s Ustavom Republike Hrvatske. Također, oni moraju biti svjesni da poslije toga nema drugog tijela koje bi njihov propust moglo ispraviti. Naime, naš Ustavni sud (rješenja U-I-825/2001; te U-I-1583/2000, U-I-559/2001.) izrazio je stajalište kako nije nadležan ocjenjivati suglasnost međunarodnih ugovora neposredno s Ustavom, dok je u odnosu na zakone o potvrđivanju međunarodnih ugovora, njegova nadležnost ograničena jer ne obuhvaća ocjenu suglasnosti s Ustavom materijalnog sadržaja samoga međunarodnog ugovora koji je sastavni dio takvog zakona. Ovakvo stajalište nedvojbeno ima za posljedicu opstojnost odredaba međunarodnih ugovora u našem ustavnopravnom poretku kao sadržajno jedinih općih akata koji ne podliježu kontroli ustavnosti. Postojanje pravnih pravila u ustavnopravnom sustavu koja ne podliježu klasičnoj hijerarhiji propisa i koja su još k tome izuzeta ispod ingerencije ustavnog sudovanja, ne pridonosi koherentnosti i konzistentnosti ustavnopravnog poretka. Hoće li se opisana praksa Ustavnog suda mijenjati, stvar je nagađanja. Do trenutka promjene ustavnosudske prakse dužnost je svakoga upozoriti na društvenu štetu koja bi ishitrenim odlukama ovdje mogla nastupiti.

Preventivno je nužno odustati od ratifikacije Istanbulske konvencije

Istambulska konvencija trenutno nije ni formalno niti materijalno spremna ući u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske bez prethodno izvršenih ustavnih promjena i bez prethodno provedene javne rasprave o njezinom sadržaju, uključujući ovdje i možebitno provođenje referenduma kao oblika neposredne demokracije.

Stoga preventivno odustajanje od ratifikacije Istambulske konvencije u ovom trenutku cijenim nužnim i oportunim. Ishitreno uvođenje rodne ideologije, kao modela uređenja društvenih odnosa, osim što uz postojeći sustav osnovnih normi i na njima uspostavljenoj legislativi ni na koji način ne će doprinijeti većoj zaštiti žena i obitelji, zbog svog šarlatanskog i neznanstveno uspostavljenog sadržaja može u budućnosti postati ishodištem socijalnih devijacija sa ozbiljnim i teško popravljivim posljedicama.

Recepcija međunarodnih ugovora nije olimpijska disciplina u kojoj moraš biti brži kako bi bio bolji od drugoga. Pametna vlast u pravni poredak svoje zemlje preuzet će samo one pravne standarde glede čijeg sadržaja ne postoji ozbiljan prijepor u društvu, odnosno one odredbe koje nedvojbeno doprinose društvenom progresu. Odgovorna vlast u pravni poredak ne će uvoditi normativu koja je u koliziji sa temeljnim postulatima utvrđenim u najvišem pravno-političkom aktu svoje države, koji kao takav neminovno predstavlja deskripciju društvene sadašnjice i projekciju njene budućnosti. Svako suprotno djelanje predstavljalo bi ugrozu za ostvarenje nacionalnih interesa.

dr. sc. Dubravko Ljubić / HKV

Karolina Vidović Krišto za Kamenjar: Tri su ključna aspekta zašto je Istanbulska konvencija neprihvatljiva

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari