Pratite nas

Analiza

Dr. Matko Marušić: Kako su ubojice sebe proglasili osloboditeljima

Objavljeno

na

Antifašizam: istrošeni trik povratka komunističke vlasti

Dvije stvari o prevarantskome značaju suvremenoga ‘hrvatskog antifašizma’ razmjerno su dobro poznate: prvo, danas u Hrvatskoj nema fašista i onda je potpuno nepotrebno postojanje antifašističkoga pokreta i drugo, tradicija hrvatskih komunista i partizana nije antifašistička borba, nego borba za sovjetsku vlast, po ideologiji, tehnologiji i diktatu Sovjetskoga Saveza iz doba Staljina.

Suvremeni hrvatski ‘antifašisti’ danas su jedini antifašisti na svijetu; oni su izmislili sami sebe da se ne bi morali predstavljati kao komunisti, a da za svoje komunističke ideje ipak stvore politički prostor u civilizaciji u kojoj komunizam gotovo nikome nije prihvatljiv. No pođimo redom.

1. U Hrvatskoj nema fašista pa je antifašističko organiziranje apsurdno

U današnjoj hrvatskoj zbilji nema fašista, i oni koji ih vide, bezočno lažu naciji u oči. No bezočnost jest ružna, ali manje je važna; važnije je da antifašizam u sljedećem koraku izmišlja fašiste, a zatim traži da ih se progoni. Shema je ista kao ona prema kojoj su nakon II. svjetskoga rata pobijene stotine tisuća nevinih ljudi. Pobili su ih komunisti ‘zato što su bili fašisti ili s fašistima povezani’, a ustvari su ubijali stanovnike Hrvatske koji bi bili glasovali protiv njihova dolaska na vlast (v. ‘višestranačke’ izbore 1946.). Pa su došli na vlast. Pa su izmislili da nisu bili Staljinovi ubojice koji ubojstvima, zastrašivanjima i progonima dolaze na vlast, nego su se proglasili narodnim pokretom, osloboditeljima i prosvjetiteljima.

Zatim se komunizam pokazao zločinačkim i u miru, neuspješnim u organizaciji života i nesposobnim da bude na vlasti, a da silom ne zatvara usta onima koji kažu da nešto nije u redu… Međutim, istodobno je napredovao međunarodni sustav obavještavanja preko javnih medija i – nije se više moglo zatvarati i ubijati, a da se to ne dozna. Porastao je ugled demokratskoga ustroja društva i sve je više ljudi željelo demokraciju i za sebe; više se nije moglo bez sramote i osude zabranjivati stranke koje nisu bile komunističke; razvila se i proširila koncepcija ljudskih prava, ne samo u teoriji nego i na osobnoj razini i ljudi se više nisu dali ni ubijati, ni zatvarati ni ušutkivati, ni lagati; čak su ih i drugi branili (tu svaka čast poštenim civilnim udrugama).

Neprirodan u svakome pogledu, komunizam je pao sam od sebe. To zapravo uopće nije bilo političko, nego civilizacijsko pitanje! I nisu ga srušili njegovi ‘smrtni’ neprijatelji fašisti (tu ‘pripada’ i kapitalistički Zapad), nego se srušio sam od sebe, jer je bio suprotan osnovnim prirodnim zakonima.

Kad odjednom 2015. – jaki antifašizam u Hrvatskoj! Otkud to? Od tuda, kažu njegovi nositelji poput Josipovića, Pusića i Pupovca, što Republici Hrvatskoj – prijeti fašizam. Stjeran u kut u dijalogu u izbornoj kampanji, najjači argument fašističke prijetnje naveo je Ivo Josipović, rekavši da se ‘svašta piše po portalima’, ali nikad nije identificirao te portale, ni autore ni članke na koje je ciljao. S druge strane, komentari na internetu uglavnom su anonimne poruke osoba koje svoje niske motive i nedostatan kućni odgoj iznose zaklonjeni iza internetskih nadimaka. A kad je, pak, identificirano nekoliko autora takvih prljavština, pokazalo se da se radi o mladeži koja pripada Josipovićevu svjetonazoru.

Dakle u odnosu na suvremene hrvatske ‘antifašističke udruge’ treba stalno raditi barem tri stvari:
a) Treba te osobe ismijavati, jer s njima se ne može voditi dijalog na osnovi argumenata; kad se dođe do argumenata, oni potežu ‘ustašluk’.
b) Treba ustrajati da govore konkretno, tko, kada, kako i kojim se dokumentom pokazao fašistom.
c) Čim koga optuže da je fašist, taj ih treba tužiti za klevetu. Fašizam jest bio neljudska ideja – ubilački, nedemokratski, lažljiv i rasistički; radi se, dakle, o teškoj uvrjedi i to častan čovjek sebi ne smije dopustiti. Tužiti treba uporno, sve do Strasbourga ako treba, jer Strasbourg zna što je fašizam i koliko je to teška uvreda.

2. Tradicija hrvatskih komunista i partizana nije bila antifašistička borba nego borba za sovjetsku vlast

OTito Staljin2 tome se već gotovo sve zna. Hrvatski (jugoslavenski) komunisti bili su ekspozitura, vojnici moskovske centrale, a Staljin je s nacistima službeno surađivao od 23. kolovoza 1939., kad su tjedan dana poslije, Hitler otvoreno, a on prikriveno, napali i zauzeli Poljsku, do 22. lipnja 1941., kad je Hitler napao Sovjetski Savez.

Nezavisna Država Hrvatska (NDH) proglašena je 10. travnja 1941., ali hrvatski se komunisti nisu protiv nje pobunili 11. travnja, nego 22. lipnja – kad im je to izričito naređeno iz Moskve. Ustanak, dakle, nije bio otpor fašizmu, nego obrana Sovjetskoga Saveza i prilika za dalje nasilno proširenje komunizma. Postoji izričit naputak Kominterne hrvatskim komunistima da ‘iskoriste okupaciju kako bi pokrenuli oružanu borbu za preuzimanje vlasti’.

3. Što je stvarno bio antifašizam i kako su ga komunisti prisvojili

Mussolini1U odnosu na antifašizam uvijek sam imao dvije nedoumice: zašto se to ne zove antinacizam, jer je nacizam bio mnogo opasniji i pogubniji od fašizma, i zašto se izvan komunističkih zemalja taj izraz uopće ne spominje!

3.1. Fašizam i antifašizam u Italiji

I onda sam polako shvatio: antifašizam nema veze s Drugim svjetskim ratom, a napose ne s poraćem, nego je to krinka obrane komunizma, nikad ugasle težnje da se osvoji vlast. Potječe iz vremena stvaranja talijanskoga fašizma i svojega vrhunca u španjolskome građanskom ratu 1936.-1939. Prema Wikipediji (poveznica); Katolička se Crkva vrlo rano sukobila s fašizmom, negdje 1930.! Fašistički totalitaristički sustav vlasti te odnos radnika i kapitala bili su suprotni stavovima Katoličke Crkve o rješavanju društvenih pitanja. Na talijanske fašističke proglase Sveti je Otac je reagirao riječima ‘u fašističkim organizacijama ne mogu se provoditi vjerske dužnosti istodobno s ostalim vježbama koje se tamo provode’. Zato su već 1931. fašisti proganjali i napadali talijanske katoličke organizacije.

3.2. Španjolski građanski rad ključ je slavljenja antifašizma

Antifašističke ideje najjasnije su bile izražene u Španjolskome građanskom ratu 1936. – 1939. Upravo je u tom ratu leži tajna ideologije i instrumentarija današnjega ‘antifašizma’. U Španjolskoj su na izborima 1936. pobijedili komunisti i anarhisti (anarhisti su jako važni; sasvim su zatajeni, ali ovdje i sada ne mogu o njima), a onda je skupina generala, koju je vodio Francisco Franco, pokrenula pobunu i nastao je rat koji je uzrokovao oko 600.000 žrtava. Franco, koji je smatran fašistom (ne znam je li sam o sebi tako mislio), pobijedio je, uveo diktaturu, proglasio pomirenje, podigao zajedničke spomenike žrtvama i vladao do smrti.

Franco

Taj poraz komunisti nikad nisu prežalili. Oni i danas pjevaju tadašnje revolucionarne pjesme i sanjaju pobjedu svjetske komunističke revolucije. Španjolski se građanski rat, naime, odmah pretvorio u neobjavljeni međunarodni sukob. Franca su pomagale Njemačka (Hitler) i Italija (Mussolini), a komuniste Sovjetski Savez i svi komunisti svijeta. Hitler i Mussolini slali su opremu i vojnike, Sovjetski Savez oružje, a komunisti dragovoljce; oni su činili tzv. internacionalne brigade, kojima se i danas ponose svi komunisti svijeta.

U to je vrijeme komunizam plamtio Europom u nastojanju da provede ‘svjetsku revoluciju’, tj. da preuzme vlast u cijelom svijetu. Zarazio je mnoge ljude, koji su živjeli ili gledali patnje siromašnih i obespravljenih. Brat je bio spreman ubiti brata, a goloruki su mladići jurišali na tenkove. Mnogi su se europski intelektualci pridružili komunističkoj ideji i – svi oni – odjednom su se u Španjolskoj našli na bojištu gdje su na sudbinsku odluku došli svi najvažniji ideali! Sad ili nikad! Komunističkoj je ideji španjolski građanski rat bio prekretnica od koje će pobijediti u cijelom svijetu, izvan Sovjetskoga Saveza i teritorija koje je on vojno osvojio. Na osnovi zaključaka Komunističke internacionale (Kominterna, sjedište u Moskvi) iz ranih 30-ih, komunisti su trebali ujediniti sve snage i stranke u borbi protiv fašizma i pritom tu borbu predvoditi tako da im to bude izlika za revolucionarno preuzimanje vlasti.

S istom nadom svjetskoga proširenja komunizma, europski lijevi intelektualci dižu bitku za Španjolsku na oltar bitke svih bitaka. Nadareni, pametni i obrazovani, oni se na sve načine uključuju u borbu na strani komunista. Skladaju se pjesme, pišu knjige, slikaju slike, a onda i filmovi, mediji, pamfleti, krilatice… Sve će to ostati naslijeđe komunističke borbe za vlast do današnjih dana.

Indikativno je ponašanje najjačih Velike Britanije i Francuske: ono je sasvim drukčije od ponašanja fašističkih i komunističkih zemalja: u španjolskome građanskom ratu ostale su neutralne, a kad je Franco pobijedio nisu ga napale. U II. Svjetskom ratu Francova je Španjolska bila neutralna, ali ‘Antifašistička koalicija’ (koja je rušila Mussolinija i Hitlera) nije dirala Francov režim. Možda ga je držala branom komunizmu, ali to bi samo dodatno potvrdilo da zapadnoeuropski i sovjetski ‘antifašizmi’ nemaju apsolutno ništa zajedničkoga.

3.3. Antifašizam u Europi

atlantska poveljaDana 14. kolovoza 1941. na jednome brodu u zaljevu Placetia na Newfoudlandu sastali su se američki predsjednik F. D. Roosewelt i britanski premijer W. Churchill i donijeli Atlantsku povelju. Njome se oni protive teritorijalnim promjenama bez pristanka stanovništva; narodi imaju pravo izabrati vladavinu kakvu žele; svima se mora omogućiti nabava osnovnih sirovina za gospodarski razvitak; treba organizirati međunarodnu suradnju radi ostvarenja napretka; treba osigurati život slobodan od straha i bijede; mora se omogućiti slobodnu plovidbu morima; narodi se moraju odreći uporabe sile i treba razoružati države opasne za mir.

Današnji komunisti zakrinkani u antifašiste povezuju stvaranje Atlantske povelje s nazivom ‘Antifašistička koalicija’, što je (njihov) naziv za savezničke zemlje i vlade koje su se u II. svjetskome ratu borile protiv Sila osovine. U enciklopedijama piše da je Antifašistička koalicija ‘naziv za’ – ali nije naziv koji bi same sebi dale članice te koalicije. U toj povelji nema ‘antifašizma’, nego, u navedenih osam načela, sjeme budućih Ujedinjenih naroda. Čini se da su komunisti, preuzimajući krinku antifašizma – sebi i drugima dali ulogu koju u stvarnosti nikad nisu imali; sebi, jer su s fašistima surađivali kad im je odgovaralo, a s njima ratovali kad im je priječio proširenje ‘na sve zemlje svijeta’ (Španjolska), odnosno kad ih je napao (Sovjetski savez).

U rang prve značajke francuske i britanske borbe s Hitlerom gurnuli su ‘antifašizam’, a budući da se borbi s nacizmom silom prilika pridružio i Sovjetski savez, njegov su španjolski ‘antifašizam’ pripisali i Britaniji i Francuskoj. Lijevi intelektualci, glasni u demokratskim državama koje su ratovale s Hitlerom, trik su objeručke prihvatili, jer je prva značajka ‘lijeve’ orijentacije i onda i danas bilo svjetsko proširenje komunističke vlasti. Churchill o tome nije razbijao glavu, nego je nastojao u borbu protiv Hitlera dobiti što više snaga, bez obzira na njihove poslijeratne planove i opći ideološki stav. Kad je rat završio, ispalo je da su Roosevelt, Churchill i Staljin (a time i Tito i drugi komunistički vođe) jednako zaneseni borci protiv ‘antifašizma’, a iza kojega je vrebala ideja međunarodne pobjede komunizma. Zato pitanje odnosa između Atlantske povelje i antifašizma kakvim ga prikazuju i kojeg svojataju komunisti, stručnjaci trebaju detaljno provjeriti i razjasniti stvarne motive svake države za borbu protiv Mussolinija i Hitlera. Ispast će da se ni jedna od njih nije primarno vodila idejom ‘suzbijanja odvratnoga fašističkog režima’, nego obranom od Hitlera, s tim da su od toga komunisti napravili ideologiju koju su pripisali i sebi i Zapadu.

4. Današnji ‘antifašisti’ su komunisti

U poslijeratnome komunističkom bloku antifašizam postaje nedodirljivi pojam koji pozitivno legitimira svaku ratnu i poratnu djelatnost komunističkih režima. Antifašizam se neraskidivo povezuje s komunističkim učenjem i terorom u praksi i gubi svoju prvotnu demokratsku poruku. Nakon posve jasnoga odbijanja Zapada da popusti komunizmu ili padne na njegove propagandne trikove, u komunističkim je zemljama naziv ‘antifašizam’ dodatno zlorabljen na način da se ustanove i ideje liberalne demokracije u zemljama Zapada, a napose svaki oblik domoljublja ili vjere (navlastito katoličke), prikazivalo kao – fašističke. Komunisti su se postavili kao da pravo na naziv ‘antifašist’ imaju samo oni i nitko drugi. Primjer je da su vlasti Istočne (komunističke) Njemačke podigle Berlinski da spriječe bijeg vlastitoga stanovništva na Zapad, a nazvale su ga „antifašistički obrambeni zid„ (njem. ‘antifaschistischer Schutzwall’, poveznica). Budući da Zapad nije popuštao, nacionalne države nisu proglašene glupošću 19. stoljeća, a vjera nije zabranjena, pojam fašizma dobiva značenje demona, a antifašizam status religije.

Lijevi u Španjolskoj doživljavaju vojni poraz 1939., a ubrzo izbija i II. svjetski rat. Bijedni talijanski fašistički režim gubi sve bitke i protiv mnogo slabijih (Etiopija, Albanija, Grčka) te nestaje 1943. No strašni nacistički njemački ratni stroj zauzima Pariz, bombardira London i dolazi do Moskve i Kavkaza; slobodoljubiva, demokratska Europa usredotočuje se na uklanjanje nacizma i uspijeva. Hvala Bogu.

No kako to da se taj strašni napor odjednom i samo u komunističkim režimima naziva antifašizmom? Kako to da se pjevaju one pjesme iz Španjolske, tiskaju knjige i snimaju filmovi o stvari manje važnoj od II. svjetskoga rata i davno prošloj i svršenoj? Kako to da skupina država koju komunisti nazivaju ‘Antifašističkom koalicijom’ nije obračunala s fašističkim Francovim režimom, koji je u hladu španjolskih slatkih smokava preživio Mussolinijev fašizam i Hitlerov nacizam?

Eto kako: sve je bila laž! Svoju glad za osvajanjem svijeta komunisti su zakrinkali u antifašizam i vješto krivotvorili povijest. I to smo onda desetljećima učili kao povijest, kao istinu … A kad je ujedinjena Europa donijela deklaraciju koja jednako osuđuje fašizam, nacizam i komunizam – komunisti ju jednostavno nisu prihvatili. To je posebno izraženo u Hrvatskoj. I vrijeme je i nužno da se konačno i zauvijek raskrinka taj zadnji ostatak komunističke podmuklosti, tvrdoglavosti i – nade za svjetskim preuzimanjem vlasti.

5. Antifašizam u današnjoj Hrvatskoj

Povijest kaže da se upravo Katolička Crkva prva suprotstavila fašizmu! To su nam komunisti tajili! I sada, u 21. stoljeću, u časnoj, namučenoj, tek osamostaljenoj Hrvatskoj dođu ti i kriptostaljinisti i – Katoličku Crkvu, njezine biskupe, svećenike, redovnike i pastvu nazivaju – klerofašistima! Kao – Crkva je fašistička, a oni su antifašisti! Doista, njihovi su neposredni pretci ubijali svećenike i redovnike i redovnice kako bi ‘spriječili fašizam’, ali o tome se ne smije govoriti, to je ‘revizionizam’. To je ‘mijenjanje povijesti’ – povijesti koju su oni krivotvorili, napisali, nametnuli i danas hladnokrvno tvrde ‘ne može se mijenjati povijest’. Može se i mora se! Jer radi se o laži, strašnom izvrtanju činjenica i nametanju neistine brojnim generacijama nevinih učenika u svim komunističkim režimima.

Hrvatski su komunisti i danas na tragu komunističke propagande iz španjolskoga građanskog rata i prevarantske, lažljive vlasti koju su imali nakon II. svjetskoga rata. Po vlastitoj su ocjeni genijalno, plemenito i humano osnovali ligu protiv fašizma, jer ‘fašizam je tu, guja ustaška, nacionalisti se bude, a Katolička je Crkva najopasnija’! Treba provjeriti postoje li danas u razvijenim zemljama zapadne demokracije antifašističke udruge poput ove u Hrvatskoj. A ako se koja i nađe, treba dobro pogledati čine li ju antifašisti svih svjetonazora, ili je komunistička.

Danas, kad samo krajnje iracionalni ljudi ustraju na komunizmu ili fašizmu, hrvatski komunisti, zajedno s četnicima i hrvatomrscima svih boja navlače tu istu antifašističku masku i ciljaju na uništenje nacionalne države, zatiranje religije i nestanak vjere. No mi prepoznajemo da su njihovi ciljevi svjetska komunistička revolucija, osvajanje vlasti. Vrijeme trika s antifašizmom prošlo je prvo nakon poraza komunista u španjolskome građanskom ratu, a potom s padom nezakrinkanih komunističkih režima. Današnji je hrvatski ‘antifašizam’ primitivna subverzija u cilju oživljavanja komunističkoga ustroja društva, jednostavno jadna maska ljudi nedoraslih stvarnome životu i najjednostavnijem razumijevanju povijesnoga trenutka u kojemu živimo.

Dr. Matko Marušić / Hrvatski Tjednik/ Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Trebamo li konačno donijeti Zakon o zaštiti prava većinskog naroda u Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatsku mnogi pokušavaju predstaviti kao zemlju u kojoj „bujaju nasilje, mržnja i nesnošljivost prema manjinama“. Ona se od strane pojedinih političara iz lijevo-liberalnog spektra prokazuje čak kao „fašistička“ (što na dnevnoj razini slušamo i čitamo u medijima) i to se čini sa zadivljujućom lakoćom, uz tvrdnje kako „vlast potiče ekstremizam i ozračje mržnje i sukoba“, što je u najmanju ruku drska i ničim potkrijepljena laž.

I, naravno, kao i uvijek (od 2000. godine nadalje), dežurni krivci su „desničari“, odnosno hrvatski nacionalisti koji (vjerovali ili ne) „destabiliziraju“ vlastitu zemlju, dok je „antifašisti“ poput Davora Bernardića, Krešimira Beljaka, Anke Mrak-Taritaš, Nenada Stazića, Željka Jovanovića, Milorada Pupovca i njima sličnih „brane“ iz petnih žila.

Napuhavanje „hrvatskog ekstremizma“ i prešućivanje srpskog

Ne pada mi napamet amnestirati od odgovornosti nikoga – pa ni dio tzv. desničara, bili oni iz braniteljske populacije ili ne – koji šire mržnju, nesnošljivost ili se u javnoj komunikaciji služe neprimjerenim vokabularom (psovkama, uvredama i sl.), pogotovu ako je to usmjereno prema bilo kojem narodu, rasi, vjeri ili političkim neistomišljenicima. Isto vrijedi i za nasilnike. Ima ih u svakoj zemlji pod kapom nebeskom. Neka se time bave policija i sudovi.

No, za „utjehu“ svima onima koji zbog takvih primitivaca ili dva-tri incidenta na štetu srpske manjine generaliziraju te pojave i krivnju transponiraju na cijeli hrvatski narod, to su po svemu marginalci koji (na sreću) nemaju nikakvoga utjecaja na opće stanje u društvu. Oni dobivaju na značaju tek onda kad ih mainstream mediji podignu na razinu top-vijesti i kad se o njima danima, tjednima ili mjesecima raspravlja (nije isključeno da neki bolesnici i čine ove izgrede upravo zato što žele izazvati pozornost javnosti).

Međutim, kad su u pitanju incidenti na štetu srpske manjine (neovisno o možebitnim motivima koji ne moraju uvijek i obvezno biti vezani za nacionalnu ili vjersku mržnju i netrpeljivost), vodeći mediji i dobar dio političara iz oporbe po već ustaljenoj i uobičajenoj praksi od muhe prave slona i svaki, pa i najbenigniji takav slučaj dižu na „planetarnu“ razinu.

Kad su posrijedi događaji u kojima akteri mijenjaju uloge (dakle, oni u kojima su izgrednici Srbi a čine se na štetu Hrvata), situacija je posve drugačija. Ti se slučajevi jednostavno prešućuju, ignoriraju i potiskuju iz javnog prostora, tako da rijetko koja vijest takvoga sadržaja uopće i dođe u mainstream medije.

Ova politika dvostrukih kriterija toliko je očita da je ne vide samo oni koji to ne žele. Na kraju sve u bitnoj mjeri doprinosi tomu da se objektivno (i uvjeren sam ciljano) ta ostrašćena, marginalna skupina „desničara“ sustavno i uporno ističe i medijski potencira, ali i provocira kako bi se potvrdila teza o „opasnostima“ koje vrebaju od te vrste ekstremizma i u javnosti stvorio dojam da je riječ ne o perifernim pojavama, nego o deformacijama koje imaju bitan, ako ne i odlučujući utjecaj na stanje u našem društvu.

Dakako da to nije tako i velika većina građana Hrvatske jako dobro zna da su posrijedi marginalci. Iz kojih god pobuda činili to što čine na javnoj sceni, oni su dobro došli jedino branši koja vodi kampanju protiv ove zemlje i ponaša se u stilu što gore to bolje.

Ni jedan razuman čovjek, bio Hrvat ili ne, pod uvjetom da je pri zdravoj svijesti neće se uhvatiti u to kolo, niti će pravdati nasilje i širenje mržnje prema bilo komu.

Ali postoji tu i jedna dimenzija koja se ne rijetko zanemaruje, a to je da su upravo takvi marginalci i čudaci sa svime što poduzimaju u svojim javnim istupima i stupidnim performansima (koliko god malobrojni bili), hrana za propagandu što ju Bernardić, Beljak, Pupovac i društvo vode protiv ove vlasti – ali i države čiji ugled narušavaju pred svijetom usput stvarajući i ozračje netolerancije i mržnje.

I potom nas isti ti likovi optužuju za „spiralu mržnje“ koju sami pokreću!?

„Antifašistima“ su prijeko potrebni „fašisti“ – jer bez njih ne postoje

Oni ne mogu biti „demokrati“ ako nasuprot sebi nemaju protutežu u „nedemokratima“ (ili „ekstremistima“); oni ne mogu biti „antifašisti“ ako nema „fašista“ (pa i po cijenu toga da ih izmisle). Njihova se politika temelji na lažnoj slici o vlastitoj a priori pozitivnoj ulozi u društvu – pri čemu naši „ljevičari“ i „liberali“ imaju koncesiju na istinu, slobodu, demokraciju i ljudska prava, dok su svi drugi koji ne pripadaju njihovom taboru ne samo negativci, nego i neprijatelji. Narativ jako dobro poznat iz jednoumnih staljinističkih vremena koji su preslikali i dosljedno ga primjenjuju u svojoj političkoj praksi.

Kad se već toliko govori o „spirali mržnje“ (i za to se po pravilu optužuje „desnica“ – ili konzervativna politička struja), možemo li mi javno u Hrvatskoj postaviti sljedeća pitanja:

Što bi se dogodilo da bilo koja braniteljska udruga ili skup hrvatskih građana konzervativne orijentacije na javnom mjestu istakne transparent kojim se poziva na paljenje crkava (pravoslavnih, protestantskih, adventističkih ili bilo kojih drugih)?

Upravo je to učinilo stotinjak (ili nešto više) onih koji su svojedobno s Trga Bana Jelačića (u veljači 2015. godine) krenuli fizički se obračunati s braniteljima (stopostotnim invalidima Domovinskog rata) koji su prosvjedovali pod šatorom u Savskoj 66 (pred matičnim Ministarstvom branitelja). Prijetili su nasiljem („idemo ih izbaciti iz šatora“), psovali, iskazivali neskrivenu mržnju, vrijeđali. I sve je ostalo bez ikakvih reakcija pravne države iako su organizirana dva takva skupa na glavnom zagrebačkom trgu, pa se čak u „borbenom“ poretku došlo nadomak šatora ne bi li se izazvali neredi.

To je, naravno, bila „demokracija“ i „pravo na različito mišljenje“!? Mogu li pozivi na nasilje i mržnju, otvorene prijetnje silom i pokušaju javnih uličnih obračuna s neistomišljenicima biti ocijenjeni kao nešto pozitivno samo zato što dolaze iz određenog ideološkog ili svjetonazorskog miljea?

Svaki razuman čovjek dobro zna odgovor na ovo pitanje, ali ne i oni koji podržavaju ovakvu „javnu komunikaciju“ koja njima iz političkih ili kakvih drugih razloga ide u prilog.

I da ne bismo zaboravili: nije sve počelo sa „šatorašima“ iz Savske (kako se pogrdno od strane neokomunista i njihovih istomišljenika nazivalo invalide koji su prosvjedovali a – usput rečeno čak i od tadašnjeg premijera Zorana Milanovića i njegovih suradnika iz Vlade isti su okarakterizirani kao „teroristi“, „talibani“, „ekstremisti“, „paraziti“ koji „uživaju privilegije“ itd., itd.).

Hrvatska javnost uvjerila se u „demokratičnost“ tadašnje vlasti i lijevo-liberalne javnosti već u vrijeme prvog općenarodnog referenduma vezano za ustavnu zaštitu braka (2013. godine), kad su Građanska inicijativa ‘U ime obitelji’ i svi oni koji su joj dali potporu javno obilježeni kao „fašisti“, „nazadnjaci“, „talibani“, pa čak i sljedbenici Hitlera, Eichmanna i Mengelea. Protiv većine hrvatskih građana (a što su pokazali i rezultati referenduma) vođena je gebelsovska kampanja u čijim su prvim  redovima bili najistaknutiji ljudi iz vlasti (uključujući ministrice Vesnu Pusić i Milanku Opačić te Nenada Stazića, Željka Jovanovića i druge) uz prešutnu ali vrlo jasnu potporu premijera Zorana Milanovića i predsjednika Ive Josipovića i zaglušnu buku velikog dijela vodećih medija koji su ih podržavali.

Na samome početku, volonteri Građanske inicijative ‘U ime obitelji’ bili su suočeni s nasrtajima na mjestima gdje se prikupljalo potpise (od fizičkih napada do cijepanja i paljenja lista s potpisima, rušenja štandova itd.), dok je predsjednica ove udruge bez ikakvoga povoda i razloga teško vrijeđana na najprimitivniji način i stavljana u istu ravan s najistaknutijim nacistima – u čemu je svojim huškačkim tekstovima sudjelovao i dr. sc. Tvrtko Jakovina, te Nikša Spremić (savjetnik SDP-ovog europarlamentarca Olega Valjeva) koji je (u studenome te 2013. godine) usred EU parlamenta gospođu Markić (koja je došla na poziv jednog kruga parlamentaraca i sudjelovala u radu Međustranačke skupine za obitelj) javno usporedio s jednim od najgorih nacističkih zločinaca odgovornih za istrebljenje (Adolfom Eichmannom) – što je osudio samo eurozastupnik HDZ-a Davor Ivo Stier koji je (neuspješno) zatražio distanciranje SDP-a od ove izjave. Nenad Stazić je opet, istu gospođu Markić optužio kakao djecu samohranih roditelja planira strpati u Jasenovac, Milanka Opačić je ocijenila njezine nastupe „vrlo opasnim za društvo“ itd., itd.

I sve te bljuvotine i gadosti, to euforično huškanje protiv većine građana bili su izraz „demokracije“ i „kulture dijaloga“ – samo zato što je dolazilo iz lijevo-liberalnog političkog spektra.

Treba li podsjećati na sve ono što se događalo vezano za prljavu propagandnu kampanju protiv Katoličke crkve (koja se korak po korak zahuktavala od siječnja 2000. godine, kad su na vlast došli SDP i partneri)?

Započelo je napadima na vjeronauk u školama i raspela (za koja se tražilo da se uklone iz javnih prostora), a nastavilo „kritikom“ Vatikanskih ugovora, propagandom o „masovno raširenoj pedofiliji“ među katoličkim svećenicima, sve do izljeva sirove, bolesne i neobuzdane mržnje u odnosu na sve što je kršćansko i katoličko u ovoj zemlji. Tako se, primjerice, bez ikakvih ograda i posljedica (jer to po mjerilu naših sudova nije izražavanje mržnje i netrpeljivosti nego „sloboda govora“), vjerske procesije u čast jednome od naših najvećih svetaca, Leopoldu Bogdanu Mandiću (u kojima sudjeluju deseci tisuća vjernika) mogu nazivati „nekrofilskim orgijama“, njegovo neraspadnuto tijelo uspoređivati sa „smrznutom govedinom iz ‘Konzuma’“, a vjernici katolici vrijeđati najogavnijim i najprimitivnijim psovkama – i sve bez ikakvih posljedica!?

Jedan redikul i destruktivac (Oliver Frljić) može pod egidom „satiričnih predstava“ i „umjetničke slobode“ u kazalištu izvrgavati ruglu i ponižavanju javne osobe i bez ograničenja se grubo i primitivno iživljavati na državnim znamenjima (grbu, zastavi, himni) – i to opet ne predstavlja nikakav problem, dapače, poželjno je i „nadahnjujuće“!? To pokazuje „širinu“ našega duha i domete „umjetničkih sloboda“ – naravno, samo ako su ruglu izvrgnuti Hrvati i Katolička crkva i ni u jednom drugom slučaju!

A što bi bilo, recimo, kad bi se koji „desni“ novinar ili kazališni redatelj slično odnosio prema državnim znamenjima bilo kojega drugog naroda ili  tako vrijeđao svetinje drugih vjerskih konfesija? Bi li to i onda spadalo u „satiru“, „slobodu govora“ i „umjetničke slobode“?

Odgovor svi znamo.

Za Hrvate i katolike u njihovoj matičnoj zemlji vrijede jedna mjerila, za sve ostale druga. To je ta „sloboda“, „demokracija“, to je lijevo-liberalna „ravnopravnost“ i „tolerancija“, to su te „vrijednost“ kojih su im puna usta i o kojima dan i noć trube preko medija ispirući jadnim i neobaviještenim građanima mozgove.

Pitanjima nije ni izdaleka kraj.

Kako bi se reagiralo i koje bi dimenzije slučaj dobio, da se (ne daj Bože) dogodi da naš policajac teško ozlijedi neku protuhu koja lunja Zagrebom s bočicom spreja u džepu i šara po spomenicima braniteljima i prvom hrvatskom predsjedniku – kao što je Saša Ostojićev policajac Saša Sabadoš ozlijedio branitelja Darka Pajčića kad je ovaj pokušao oštetiti ćiriličnu ploču u Vukovaru? Ne samo da ga je krvnički lupio o zid (tako da je nesretni čovjek ostao bez trećine lubanje), nego je ministar policije Ranko Ostojić drsko i bezobrazno u kameru izjavio kako je „za sve kriva rakija“. I, recimo, da je ta protuha (koja šara po spomenicima) možda član mladeži SDP-a, pripada nekoj lijevo-liberalnoj skupini ili udruzi ili je Srbin po nacionalnosti. Što bi se tek tada dogodilo?

Ima li koga da možda ne zna odgovor na ovo pitanje (a živi u Hrvatskoj)?

Što tek reći na sve one gadosti, primitivnu mržnju i šovinizam što ih godinama unazad šire ‘Novosti’ (glasilo SNV-a čiji je nakladnik Milorad Pupovac) i to za naš novac i na sramotu svih nas!?

Zar se boljitak srpske manjine u Hrvatskoj postiže tako što će se Hrvate nazivati „šupcima“ a Hrvatsku „slijepim crijevom“, ili tvrditi kako ne postoji nikakav hrvatski identitet i suverenitet, izrugivanjem hrvatskoj himni ili pogrdama na račun prvog hrvatskog predsjednika? Je li to put ka boljim i harmoničnijim odnosima s većinskim narodom i utječe li sve skupa na stvaranje „spirale mržnje“ o kojoj se u zadnje vrijeme govori?

Tvrditi da ovakav odnos prema većinskom (hrvatskom i katoličkom) narodu od strane pojedinih političara i medija ne utječe na povećanje stupnja nesnošljivosti je ravno apsurdu i to je logički i zdravorazumski neodrživa teza.

Na sreću, nismo svi u Hrvatskoj nojevi s glavama u pijesku i jako dobro vidimo što se sve događa s nama i oko nas.

Je li četništvo u Hrvatskoj legitimno?

Na kraju, mora se postaviti i pitanje: imaju li srpski ekstremizam i četništvo u Hrvatskoj ikakvoga udjela u stvaranju ozračja mržnje i nesnošljivosti – ili su te pojave (možda) čimbenik stabilnosti i sigurnosti?

Četništvo kao izraz najekstremnije velikosrpske ideologije koja se u svojim temeljnim značajkama može usporediti jedino s nacizmom i fašizmom, u Hrvatskoj je, nažalost, i danas živo. Ne potvrđuje to samo naša Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA) u svojim izvješćima posljednjih godina, nego je ova zloćudna pojava itekako vidljiva, pogotovu spustimo li se na lokalne razine i pogledamo li što se događa u dijelu nekad okupiranog područja.

To što ove pojave (još uvijek) nemaju masovni karakter i (za sada) ne ugrožavaju pravni poredak i sigurnost države i nije baš neka utjeha. Sjetimo se razdoblja od prije 30-ako godina kad je također (u početku) marginalna skupina sastavljena od pripadnika jedne „ugrožene“ manjine pokrenula kotač zla i nasilja koje nas je uvuklo u krvavi rat u kojemu su nam razarani sela i gradovi, hrvatski građani masovno ubijani, a „ugroženi“ pljačkali, palili, silovali i uništavali sve što su stigli.

S obzirom na sve što se danas događa pred našim očima i na propagandu koja nam stiže od samih političkih lidera te jedne jedine, vječito „ugrožene“ manjine, nije zgoreg podsjetiti barem na neke slučajeve ispada srpskih ekstremista, kako se za koju godinu ne bismo opet pitali što nam se to događa.

Evo teksta s jednoga bloga, od prije gotovo 8 godina:

10.01.2013., četvrtak

ČETNICI S KOKARDAMA PONOVO DIGLI GLAVU U HRVATSKOM VUKOVARU

Policija NIJE oduzimala srbijanske zastave, kape s dvoglavim orlom…

Slavili su pravoslavni Badnjak pjevajući četničke pjesme u vožnji po Vukovaru

NOVE ČETNIČKE PROVOKACIJE

Što se to dogodilo u Borovom selu tijekom proslave Badnjaka po Julijanskom kalendaru?

Proslava je izazvala zgražanje Hrvata, ali, nažalost, ne i pozornost većeg dijela hrvatskih medija.

Navodno se u Borovom selu, mjestu pored Vukovara, zapravo to je to, koje je tijekom JNA agresije na Hrvatsku bilo sravnjeno sa zemljom, moglo svjedočiti četničkom derneku, ratnim, velikosrpskim, pjesmama i srbijanskim mlataranjem sa tri prsta.

Ponovimo, hrvatski mediji još nisu reagirali, ali bi reagirali da je kojim slučajem u Niš otišlo nekoliko Hrvata u ustaškim odorama, zapravo, ne trebaju biti ustaške, dovoljno je da ponesu sa sobom hrvatsku zastavu svejedno kako bili obučeni.


– Dobrodošli u Hrvatsku. U zemlju u kojoj svi imaju prava, samo Hrvati i Hrvatice ne!

VRAČANJE KOKARDE I ČETNIŠTVA U HRVATSKOJ

U zemlji u kojoj četnici hodaju, a do prije 20-tak godina su nas klali, u zemlji u kojoj predstavlja vlast i predsjednika Stjepan Mesić, a 1991., napadao je Vukovar na čelu s JNA i četnicima.

Mesić sada glumi velikog poglavara, u Hrvatskoj u kojoj se heroji zaboravljaju kako bi se domogli novca izdajnici, u zemlju u kojoj je sramota biti Hrvat i domoljub!

Nema od toga vajde, ovaj (bivše-komunistički) režim ne poznaje osjećaje za ovakve provokacije.

(Izvor: https://blog.dnevnik.hr/crostojkovic1958/2013/01/1631417443/cetnici-s-kokardama-ponovo-digli-glavu-u-hrvatskom-vukovaru.html)

Jedan je portal prije više od 5 godina objavio tekst u kojemu daje zanimljiv prikaz sadržaja Facebook stranice Borova Sela (poznatom po masakru nad 12 hrvatskih redarstvenika 2. svibnja 1991. godine koji je najavio agresiju i masovne srpske zločine).

Evo citata iz članka:

„…Ne znamo kako se osjeća osoba koja nije pripadnik srpske nacionalne manjine, a živi u Borovom Selu. Zasigurno, ne baš najbolje jer Facebook stranica ovog mjesta vrlo je uznemirujuća. Evo samo nekih objava:

‘Molimo naše članove da budu malo aktivniji! Izvinjavamo se na latinici!’

‘Nisu Hrvati napadnuti u Borovom Selu, oni su napadali! Njih 16 pobedilo sto i nešto policajaca jer su junaci i MI SMO PONOSNI NA NJIH!’

‘Oj, Borovo, selo kraj Dunava, u tebi je Srbadija prava’

‘Dunav ga umiva, košava ga bije, na granici stoji kraj majke Srbije!’

‘Borovo čeka vojvodu’

‘Haški tribunal tražio od Vlade Srbije i Holandije garancije za puštanje Šešelja na slobodu! Širi dalje!’

‘Nadam se da niste zaboravili našeg komandanta! Vukašine Vule Šoškoćanin nek ti je večna slava i hvala za sve što si uradio za nas!“

‘VOJISLAV ŠEŠELJ UŽIVO PRIČA NA KOPERNIKUSU O BOROVU SELU!

Na pitanje admina: ‘Šta kažete na neke ukrase povodom božićnih i novogodišnjih praznika u našoj opštini’, jedan od članova odgovara: ‘Može, ali poslije 25-og’.

Svi statusi Facebook stranice Borovo Selo su pisani na ćirilici, izuzev jednog koji je na latinici i zbog kojeg se admin ispričao.

Ova stranica ne čudi pretjerano, obzirom na službenu stranicu Općine Borovo o kojoj smo već pisali. Šokantno je to što je novi web Općine Borovo u potpunosti pisan na ekavici, bez mogućnosti pregleda na ijekavici!

Za pretpostaviti je da se šaka Hrvata koja tamo živi, točnije oko njih 300-tinjak (popis stanovništva, 2011.) jako uzruja kada posjeti stranice svoje općine i novosti čita na ekavici koja im u glavi zvoni još od ’91. Još od masakra dvanaestorice hrvatskih policajaca koji je na najgori mogući način najavio Domovinski rat, a čije ubojice administratori skandalozne Facebook stranice slave i nazivaju herojima.

Borovo Selo djeluje neometano i mirno, a popularni postaju jedino u vrijeme proslavljanja Badnjaka koje je javnost odavno prozvala ‘četničkim dernecima’. Tada se selom kreće dugačka kolona automobila okićena srpskim zastavama, a pozdravljaju ih prolaznici s dizanjem tri prsta, okićeni kokardama. Cijelu kolonu osigurava hrvatska policija, a za ovogodišnji ‘dernek’, alo je suditi po stranici, već počinju priopreme.

Objavljeno: 14.12.2014. 09:20

(Izvor: http://www.portaloko.hr/clanak/sramotno-facebook-stranica-borovog-sela-oj-borovo-selo-kraj-dunava-u-tebi-je-srbadija-prava/0/68105/; dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 10.9.2019.)

Danas ovaj FB profil nije aktivan. Ne znam jesu li time ugrožena prava Srba ili je Srpski četnički pokret u Borovu Selu prešao u ilegalu, ali sudeći po dernecima koje redovito i raznim povodima upriličuju, srpski su ekstremisti težište svojih aktivnosti prebacili na ulice.

Ova dva slučaja kap su u moru incidenata s četničkim predznakom i samo paradigma jedne zloćudne pojave koju nikako ne smijemo ignorirati iz već poznatih razloga.

Znamo jako dobro za oskvrnuća spomenika našim poginulim braniteljima diljem Hrvatske, znamo za skidanje i cijepanje hrvatskih zastava, za incidente na utakmicama gdje srpska mladež slavi zločin uzvikujući „Ovčara!“, „Ovčara!“, svojata Vukovar kao „srpski“, uzvikuje „Nož, žica, Srebrenica“ itd., pa čak i fizički nasrće na naše policajce koji pokušavaju uvesti red, znamo za spomenike koljačima i ratnim zločincima koji se podižu na grobljima u Hrvatskoj, za četničke derneke u vrijeme pravoslavnih božića, slava i novogodišnjih blagdana ili na proslavama vezano za sportske uspjehe klubova iz susjedne Srbije…itd., itd.; znamo mi građani, ali, znaju li oni kojih se to tiče?

Ovako četnici i danas slave pravoslavne božiće i „krsne slave“ – od Vardara pa do Triglava (fotograf Goran Cvijanov iz Subotice – sjever Bačke)

(Izvor za fotografiju: http://www.e-novine.com/files.php?file=fotogalerija/drustvo/bozicijada/Bozic_not_44_g_272814529.jpg)

Srpski ekstremizam u Hrvatskoj – čas ga ima, čas ga nema

 U posljednjih nekoliko godina, Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA) objavljuje svoja Javna izvješća (dostupna i na Internetu) u kojima obrađuje sigurnosne aspekte važne za Republiku Hrvatsku, pa i ekstremizam kao pojavu koja narušava odnose u društvu i predstavlja potencijalnu ugrozu po državu.

Tako se, primjerice, u izvješću objavljenom 2017. godine (koje obuhvaća razdoblje lipanj 2016/lipanj 2017., s godišnjim podacima za 2016. godinu), na str. 10 u poglavlju „Ekstremizam“, među ostalim kaže:

Nastavljena je pojava da ekstremni pojedinci iskorištavaju nezadovoljstvo dijela navijačkih skupina stanjem u hrvatskom sportu za izazivanje incidenata i nereda tijekom i izvan sportskih natjecanja. Nastavljena je i pojava da pojedine navijačke skupine srbijanskih nogometnih klubova ističu protuhrvatska, četnička i velikosrpska obilježja na sportskim natjecanjima, pri čemu u tome sudjeluju i pojedinci koji su hrvatski državljani.

U malom dijelu populacije mlađih pripadnika srpske nacionalnosti zamijećeno je simpatiziranje velikosrpske i četničke ideologije i simbolike, osobito na društvenim mrežama, koje za sada ne predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti, ali dovodi do narušavanja sigurnosne situacije na lokalnom nivou.

Na str. 12. istog izvješća stoji sljedeće:

„Strano obavještajno djelovanje usmjereno je i na procese donošenja odluka u Republici Hrvatskoj, što ponekad uključuje i elemente hibridnog djelovanja uz plasiranje tzv. „lažnih vijesti“ u javni prostor i pokušaje narušavanja međunarodnog ugleda Republike Hrvatske.

Pojedina strana obavještajna djelovanja za svoje interese nastoje iskoristiti unutarnje političke procese koji se tiču zaštite manjinskih prava u Republici Hrvatskoj.

U sklopu hibridnog djelovanja, u hrvatski medijski i informativni prostor nastoje se ubaciti lažne ili iskrivljene vijesti u kojima se Republiku Hrvatsku, EU i NATO prikazuje u negativnom svjetlu, te se želi utjecati na stabilnost hrvatskih institucija, regionalnog okruženja i euroatlantskog i europskog zajedništva.

U jednoj medijski eksponiranoj operaciji nastojalo se spriječiti procese istraživanja i procesuiranja ratnih zločina počinjenih za vrijeme okupacije dijelova hrvatskog teritorija tijekom Domovinskog rata, uhićenjem svjedoka i posljedičnim zastrašivanjem drugih mogućih svjedoka.“

(Vidi: https://www.soa.hr/files/file/Javno-izvjesce-2017.pdf; dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 10.9.2019.)

U izvješću objavljenom 2018. godine (razdoblje od lipnja 2017. do lipnja 2018., sa sumarnim podacima za 2017. godinu, u poglavlju „Ekstremizam“, među ostalim stoji:

Ni jedna vrsta ekstremizma, neovisno o njegovoj ideološkoj, vjerskoj ili nacionalnoj osnovi, u Republici Hrvatskoj nema širu potporu javnosti, značajan broj sljedbenika, niti veliki pokretački potencijal. Pripadnici ekstremističkih skupina imaju vrlo mali potencijal izazivanja nasilja, incidenata ili sukoba većih razmjera, a njihove aktivnosti ne predstavljaju značajniju prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Slijedom toga, prijetnja od ekstremizma i narušavanja demokratskog ustavnog poretka te s ekstremizmom povezanog nasilja u Republici Hrvatskoj je trenutno niska.

Ekstremistički nastrojeni pojedinci i skupine nastojat će se povezati s ideološki bliskim skupinama/pokretima u inozemstvu.

U Republici Hrvatskoj ne postoji ozbiljniji antiimigracijski ekstremizam, iako bi trend jačanja antiimigracijskih pokreta u Europi srednjoročno mogao voditi jačanju istovjetnih skupina i u Republici Hrvatskoj.“

(Vidi: https://www.soa.hr/files/file/Javno-izvjesce-2018.pdf; str. 12-13.; dijelove teksta istaknuo:  Z.P.)

Dakle, u javnom izvješću SOA-e za 2018. godinu (objavljeno 5. rujna 2019.), nije apostrofiran nikakav velikosrpski ekstremizam, ali ni hrvatski („desničarski“), nego se u cjelini govori o ekstremizmu kao marginalnoj pojavi koja ne ugrožava sigurnost zemlje.

Nije li to u potpunoj opreci s onim u što nas uvjeravaju Bernardić, Pupovac i ostali?

Želim vjerovati državi i njezinoj Sigurnosno-obavještajnoj agenciji, mada čisto sumnjam da takve društvene anomalije kao što je četnički ekstremizam nestaju preko noći.

Hoće li Hrvati na kraju u vlastitoj zemlji morati na referendum kako bi se zaštitili od te jedne jedine i vječito „ugrožene“ manjine?

Jesu li Milorad Pupovac i njegovi suradnici iz SDSS-a svojim nedavnim izjavama i odnosom prema hrvatskoj državi ugrozili državnu sigurnost udarajući na temelje ove zemlje i njezin ustavni poredak – pogotovu uzimajući u obzir implikacije takvih istupa vezano za vanjsko-politički aspekt i narušavanje njezina međunarodnog ugleda? I hoće li se taj slučaj naći u SOA-inom izvješću za ovu (2019. godinu), ili se i tu radi o „marginalnim pojavama koje nemaju utjecaja na sigurnost Republike Hrvatske“?

Jesu li Milorad Pupovac i njegovi suradnici „svete krave“ kojima se mi ostali građani (poglavito Hrvati) trebamo klanjati ili ih se možda plašiti?

Nakon nedavnih izjava dotičnog, koji je kao predsjednik SDSS-a i koalicijski partner vladajućeg HDZ – a Republiku Hrvatsku izjednačio s NDH predviđajući joj isti kraj, u njegovom su se rodnom mjestu (Ceranje Donje) navodno pojavili uvredljivi grafiti. I odmah se krenulo u akciju. Naša policija (koliko se može saznati iz lokalnih medija) neselektivno privodi građane hrvatske nacionalnosti, upada u kuće i pretresa ih, kao da je u najmanju ruku riječ o ubačenoj („ustaškoj“) terorističkoj skupini a ne o žvrljotinama – tko zna čijim, na što tako burno ne reagira ni jedna država i policija na svijetu.

Nastavi li se ovako, većinski narod u Republici Hrvatskoj će po svoj prilici morati zatražiti poseban zakon kojim bi zaštitio svoja prava od „ugrožene“ manjine kojoj čak ni „pozitivna diskriminacija“ i zajamčena saborska mjesta nisu dovoljna.

Ne bi bilo loše razmisliti i o prikupljanju potpisa za referendum s pitanjem:

Jeste li za to da se posebnim zakonom propiše obveza poštivanja ustava Republike Hrvatske i temeljnih vrednota propisanih ovim aktom, a oni koji to grubo krše i narušavaju sankcioniraju?

Naravno, ako naš Ustavni sud ne ocijeni kako je pitanje u suprotnosti s Ustavom i krši prava manjina – jer, kod nas je sve moguće, pod uvjetom da je na štetu većinskog naroda.

Da se razumijemo: U Hrvatskoj nikomu ne smetaju manjine. Dapače, one su bile i ostale bogatstvo naše zemlje. Nas Hrvate nitko ne mora učiti snošljivosti i toleranciji prema drugima i drugačijima (a pogotovu to ne bi smjeli pokušavati sljedbenici propale komunističke ideologije u okviru čijih se režima ubijalo i osuđivalo na teške robije zbog delikta mišljenja i gazilo temeljna ljudska i nacionalna prava). U Hrvatskoj nikakve diskriminacije prema bilo komu (pa i manjinama) nema niti će je biti. To neće dopustiti većinski, kršćanski, hrvatski narod. U nju su dobrodošli svi koji je prihvaćaju kao svoju domovinu i lojalni su građani, što je sasvim prirodna stvar – jer biti državljanin neke zemlje ne znači samo koristiti prava, nego preuzeti i obveze lojalnosti i poštivanja ustavnog poretka. Možda to nekima zvuči čudno, no, tako je svugdje u svijetu.

Ali, kuda vodi politika stalnog konflikta s većinskim (hrvatskim) narodom što ga (po nalozima iz Beograda) produciraju i potiču politički lideri jedne jedine „ugrožene“ manjine (od ukupno 21 koliko ih ima u Republici Hrvatskoj – po popisu iz 2011.)?

U kojoj to slobodnoj i demokratskoj zemlji svijeta postoje privilegirane manjine kojima je dopušteno diktirati državnu politiku? Koja to država dopušta političkim liderima bilo koje opcije (pa i manjinskim) podrivanje ustavnog poretka i udar na vlastite temelje?

Zna li tko možda neku takvu – osim Hrvatske?

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Uljanik Grupa opet ‘popapala’ višak

Objavljeno

na

Objavio

Današnja 178. sjednica Vlade Republike Hrvatske ( Točka 1. ) otkrila nam je još jedan udarac Uljanik Grupe na Proračun RH u prvoj polovici 2019. i otkinula pozamašan iznos tj. 1 958 977 387,60 „malenih krznenih životinjica“ ili u prijevodu HRK!

Kad se sjetimo da je RH platila po Jamstvenim obvezama 31.12.2018. cca 2,5 milijarde kuna, i opet završila u suficitu opće i konsolidirane države ( ESA 2010. ), i pribrojimo to današnjem Izvješću dolazimo do pozamašne brojke od koje se zavrti u glavi. Socijalistički mastodont i socijalističko samoupravljanje   jednostavno nemaju cijenu, tj. imaju, ali kako za koga.

Moramo se zapitati:

Je li Uljanik Grupa izvršila i vrši agresiju na RH?

Stvarno zanimljivo ili za rubriku: „Vjerovali ili ne“, Uljanik d.d., Pula u samo 181 dan „popapala“ cca 4,5 milijardi kuna!

Koliko smo mogli za ovaj isti novac kupiti najnovijih borbenih zrakoplova ili pak rabljenih, odgovor ipak ostavljam stručnijim osobama.?!

Tako baciti „novac u vjetar“ jednostavno nije pojmljivo za ni jednu državu i pri tom i dalje završiti prvo polugodište u plusu u iznosu od 1,074 milijarde kuna, e to je stvarno „čudo“. Stvarno čudo i bez navodnika je uspjeh 14. Vlade RH ma tko što mislio, pričao, pitao, ….. jer razboritim upravljanjem državnim financijama možemo i trebamo zahvaliti jedino i isključivo 14. Vladi RH!

14. Vlada RH kojoj je na čelu g. Andrej Plenković, htjeli mi to priznati ili ne, svakodnevno vadi „užareno kamenje iz vatre“ i bori se za RH, a s druge strane toliko napadana od „ljevice“ i tzv. „Velikih Hrvata“ da je to nepojmljivo te se čovjek mora upitati: Je li to odraz niske inteligencije koja je na razini sobne temperature ili broja postola ili je u pitanju čista zloba, izopačenost, mržnja, …?

Koliko pojedincima treba vremena da shvate najjednostavniju, ovaj put prostim  narodnim rječnikom, stvar i situaciju da 14. Vlada RH vadi Hrvatsku iz go*ana i svih kostura iz ormara i kojekakvih regala koji su poispadali i dan danas ispadaju?!

Dobro jutro, Margareta!
__________

Umjesto da ovaj dan međusobno podijelimo s radošću da je RH završila prvo polugodište 2019. u višku cca 3 milijarde kuna, moramo se zadovoljiti samo s čudom od 1,074 milijarde HRK!

Što bi za ovaj suficit kojekakvi „stručnjaci“ s diplomama doktora ekonomskih „nauka“ mogli reći? Je li u pitanju slučajnost, nesposobnost ili dokaz da Vlada RH svojim sustavnim radom čini sve za dobrobit RH!?

Hrvatska ide dalje, unatoč i usprkos!

Milivoj Lokas

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari