Pratite nas

Analiza

Dr. Matko Marušić: Kako su ubojice sebe proglasili osloboditeljima

Objavljeno

na

Antifašizam: istrošeni trik povratka komunističke vlasti

Dvije stvari o prevarantskome značaju suvremenoga ‘hrvatskog antifašizma’ razmjerno su dobro poznate: prvo, danas u Hrvatskoj nema fašista i onda je potpuno nepotrebno postojanje antifašističkoga pokreta i drugo, tradicija hrvatskih komunista i partizana nije antifašistička borba, nego borba za sovjetsku vlast, po ideologiji, tehnologiji i diktatu Sovjetskoga Saveza iz doba Staljina.

Suvremeni hrvatski ‘antifašisti’ danas su jedini antifašisti na svijetu; oni su izmislili sami sebe da se ne bi morali predstavljati kao komunisti, a da za svoje komunističke ideje ipak stvore politički prostor u civilizaciji u kojoj komunizam gotovo nikome nije prihvatljiv. No pođimo redom.

1. U Hrvatskoj nema fašista pa je antifašističko organiziranje apsurdno

U današnjoj hrvatskoj zbilji nema fašista, i oni koji ih vide, bezočno lažu naciji u oči. No bezočnost jest ružna, ali manje je važna; važnije je da antifašizam u sljedećem koraku izmišlja fašiste, a zatim traži da ih se progoni. Shema je ista kao ona prema kojoj su nakon II. svjetskoga rata pobijene stotine tisuća nevinih ljudi. Pobili su ih komunisti ‘zato što su bili fašisti ili s fašistima povezani’, a ustvari su ubijali stanovnike Hrvatske koji bi bili glasovali protiv njihova dolaska na vlast (v. ‘višestranačke’ izbore 1946.). Pa su došli na vlast. Pa su izmislili da nisu bili Staljinovi ubojice koji ubojstvima, zastrašivanjima i progonima dolaze na vlast, nego su se proglasili narodnim pokretom, osloboditeljima i prosvjetiteljima.

Zatim se komunizam pokazao zločinačkim i u miru, neuspješnim u organizaciji života i nesposobnim da bude na vlasti, a da silom ne zatvara usta onima koji kažu da nešto nije u redu… Međutim, istodobno je napredovao međunarodni sustav obavještavanja preko javnih medija i – nije se više moglo zatvarati i ubijati, a da se to ne dozna. Porastao je ugled demokratskoga ustroja društva i sve je više ljudi željelo demokraciju i za sebe; više se nije moglo bez sramote i osude zabranjivati stranke koje nisu bile komunističke; razvila se i proširila koncepcija ljudskih prava, ne samo u teoriji nego i na osobnoj razini i ljudi se više nisu dali ni ubijati, ni zatvarati ni ušutkivati, ni lagati; čak su ih i drugi branili (tu svaka čast poštenim civilnim udrugama).

Neprirodan u svakome pogledu, komunizam je pao sam od sebe. To zapravo uopće nije bilo političko, nego civilizacijsko pitanje! I nisu ga srušili njegovi ‘smrtni’ neprijatelji fašisti (tu ‘pripada’ i kapitalistički Zapad), nego se srušio sam od sebe, jer je bio suprotan osnovnim prirodnim zakonima.

Kad odjednom 2015. – jaki antifašizam u Hrvatskoj! Otkud to? Od tuda, kažu njegovi nositelji poput Josipovića, Pusića i Pupovca, što Republici Hrvatskoj – prijeti fašizam. Stjeran u kut u dijalogu u izbornoj kampanji, najjači argument fašističke prijetnje naveo je Ivo Josipović, rekavši da se ‘svašta piše po portalima’, ali nikad nije identificirao te portale, ni autore ni članke na koje je ciljao. S druge strane, komentari na internetu uglavnom su anonimne poruke osoba koje svoje niske motive i nedostatan kućni odgoj iznose zaklonjeni iza internetskih nadimaka. A kad je, pak, identificirano nekoliko autora takvih prljavština, pokazalo se da se radi o mladeži koja pripada Josipovićevu svjetonazoru.

Dakle u odnosu na suvremene hrvatske ‘antifašističke udruge’ treba stalno raditi barem tri stvari:
a) Treba te osobe ismijavati, jer s njima se ne može voditi dijalog na osnovi argumenata; kad se dođe do argumenata, oni potežu ‘ustašluk’.
b) Treba ustrajati da govore konkretno, tko, kada, kako i kojim se dokumentom pokazao fašistom.
c) Čim koga optuže da je fašist, taj ih treba tužiti za klevetu. Fašizam jest bio neljudska ideja – ubilački, nedemokratski, lažljiv i rasistički; radi se, dakle, o teškoj uvrjedi i to častan čovjek sebi ne smije dopustiti. Tužiti treba uporno, sve do Strasbourga ako treba, jer Strasbourg zna što je fašizam i koliko je to teška uvreda.

2. Tradicija hrvatskih komunista i partizana nije bila antifašistička borba nego borba za sovjetsku vlast

OTito Staljin2 tome se već gotovo sve zna. Hrvatski (jugoslavenski) komunisti bili su ekspozitura, vojnici moskovske centrale, a Staljin je s nacistima službeno surađivao od 23. kolovoza 1939., kad su tjedan dana poslije, Hitler otvoreno, a on prikriveno, napali i zauzeli Poljsku, do 22. lipnja 1941., kad je Hitler napao Sovjetski Savez.

Nezavisna Država Hrvatska (NDH) proglašena je 10. travnja 1941., ali hrvatski se komunisti nisu protiv nje pobunili 11. travnja, nego 22. lipnja – kad im je to izričito naređeno iz Moskve. Ustanak, dakle, nije bio otpor fašizmu, nego obrana Sovjetskoga Saveza i prilika za dalje nasilno proširenje komunizma. Postoji izričit naputak Kominterne hrvatskim komunistima da ‘iskoriste okupaciju kako bi pokrenuli oružanu borbu za preuzimanje vlasti’.

3. Što je stvarno bio antifašizam i kako su ga komunisti prisvojili

Mussolini1U odnosu na antifašizam uvijek sam imao dvije nedoumice: zašto se to ne zove antinacizam, jer je nacizam bio mnogo opasniji i pogubniji od fašizma, i zašto se izvan komunističkih zemalja taj izraz uopće ne spominje!

3.1. Fašizam i antifašizam u Italiji

I onda sam polako shvatio: antifašizam nema veze s Drugim svjetskim ratom, a napose ne s poraćem, nego je to krinka obrane komunizma, nikad ugasle težnje da se osvoji vlast. Potječe iz vremena stvaranja talijanskoga fašizma i svojega vrhunca u španjolskome građanskom ratu 1936.-1939. Prema Wikipediji (poveznica); Katolička se Crkva vrlo rano sukobila s fašizmom, negdje 1930.! Fašistički totalitaristički sustav vlasti te odnos radnika i kapitala bili su suprotni stavovima Katoličke Crkve o rješavanju društvenih pitanja. Na talijanske fašističke proglase Sveti je Otac je reagirao riječima ‘u fašističkim organizacijama ne mogu se provoditi vjerske dužnosti istodobno s ostalim vježbama koje se tamo provode’. Zato su već 1931. fašisti proganjali i napadali talijanske katoličke organizacije.

3.2. Španjolski građanski rad ključ je slavljenja antifašizma

Antifašističke ideje najjasnije su bile izražene u Španjolskome građanskom ratu 1936. – 1939. Upravo je u tom ratu leži tajna ideologije i instrumentarija današnjega ‘antifašizma’. U Španjolskoj su na izborima 1936. pobijedili komunisti i anarhisti (anarhisti su jako važni; sasvim su zatajeni, ali ovdje i sada ne mogu o njima), a onda je skupina generala, koju je vodio Francisco Franco, pokrenula pobunu i nastao je rat koji je uzrokovao oko 600.000 žrtava. Franco, koji je smatran fašistom (ne znam je li sam o sebi tako mislio), pobijedio je, uveo diktaturu, proglasio pomirenje, podigao zajedničke spomenike žrtvama i vladao do smrti.

Franco

Taj poraz komunisti nikad nisu prežalili. Oni i danas pjevaju tadašnje revolucionarne pjesme i sanjaju pobjedu svjetske komunističke revolucije. Španjolski se građanski rat, naime, odmah pretvorio u neobjavljeni međunarodni sukob. Franca su pomagale Njemačka (Hitler) i Italija (Mussolini), a komuniste Sovjetski Savez i svi komunisti svijeta. Hitler i Mussolini slali su opremu i vojnike, Sovjetski Savez oružje, a komunisti dragovoljce; oni su činili tzv. internacionalne brigade, kojima se i danas ponose svi komunisti svijeta.

U to je vrijeme komunizam plamtio Europom u nastojanju da provede ‘svjetsku revoluciju’, tj. da preuzme vlast u cijelom svijetu. Zarazio je mnoge ljude, koji su živjeli ili gledali patnje siromašnih i obespravljenih. Brat je bio spreman ubiti brata, a goloruki su mladići jurišali na tenkove. Mnogi su se europski intelektualci pridružili komunističkoj ideji i – svi oni – odjednom su se u Španjolskoj našli na bojištu gdje su na sudbinsku odluku došli svi najvažniji ideali! Sad ili nikad! Komunističkoj je ideji španjolski građanski rat bio prekretnica od koje će pobijediti u cijelom svijetu, izvan Sovjetskoga Saveza i teritorija koje je on vojno osvojio. Na osnovi zaključaka Komunističke internacionale (Kominterna, sjedište u Moskvi) iz ranih 30-ih, komunisti su trebali ujediniti sve snage i stranke u borbi protiv fašizma i pritom tu borbu predvoditi tako da im to bude izlika za revolucionarno preuzimanje vlasti.

S istom nadom svjetskoga proširenja komunizma, europski lijevi intelektualci dižu bitku za Španjolsku na oltar bitke svih bitaka. Nadareni, pametni i obrazovani, oni se na sve načine uključuju u borbu na strani komunista. Skladaju se pjesme, pišu knjige, slikaju slike, a onda i filmovi, mediji, pamfleti, krilatice… Sve će to ostati naslijeđe komunističke borbe za vlast do današnjih dana.

Indikativno je ponašanje najjačih Velike Britanije i Francuske: ono je sasvim drukčije od ponašanja fašističkih i komunističkih zemalja: u španjolskome građanskom ratu ostale su neutralne, a kad je Franco pobijedio nisu ga napale. U II. Svjetskom ratu Francova je Španjolska bila neutralna, ali ‘Antifašistička koalicija’ (koja je rušila Mussolinija i Hitlera) nije dirala Francov režim. Možda ga je držala branom komunizmu, ali to bi samo dodatno potvrdilo da zapadnoeuropski i sovjetski ‘antifašizmi’ nemaju apsolutno ništa zajedničkoga.

3.3. Antifašizam u Europi

atlantska poveljaDana 14. kolovoza 1941. na jednome brodu u zaljevu Placetia na Newfoudlandu sastali su se američki predsjednik F. D. Roosewelt i britanski premijer W. Churchill i donijeli Atlantsku povelju. Njome se oni protive teritorijalnim promjenama bez pristanka stanovništva; narodi imaju pravo izabrati vladavinu kakvu žele; svima se mora omogućiti nabava osnovnih sirovina za gospodarski razvitak; treba organizirati međunarodnu suradnju radi ostvarenja napretka; treba osigurati život slobodan od straha i bijede; mora se omogućiti slobodnu plovidbu morima; narodi se moraju odreći uporabe sile i treba razoružati države opasne za mir.

Današnji komunisti zakrinkani u antifašiste povezuju stvaranje Atlantske povelje s nazivom ‘Antifašistička koalicija’, što je (njihov) naziv za savezničke zemlje i vlade koje su se u II. svjetskome ratu borile protiv Sila osovine. U enciklopedijama piše da je Antifašistička koalicija ‘naziv za’ – ali nije naziv koji bi same sebi dale članice te koalicije. U toj povelji nema ‘antifašizma’, nego, u navedenih osam načela, sjeme budućih Ujedinjenih naroda. Čini se da su komunisti, preuzimajući krinku antifašizma – sebi i drugima dali ulogu koju u stvarnosti nikad nisu imali; sebi, jer su s fašistima surađivali kad im je odgovaralo, a s njima ratovali kad im je priječio proširenje ‘na sve zemlje svijeta’ (Španjolska), odnosno kad ih je napao (Sovjetski savez).

U rang prve značajke francuske i britanske borbe s Hitlerom gurnuli su ‘antifašizam’, a budući da se borbi s nacizmom silom prilika pridružio i Sovjetski savez, njegov su španjolski ‘antifašizam’ pripisali i Britaniji i Francuskoj. Lijevi intelektualci, glasni u demokratskim državama koje su ratovale s Hitlerom, trik su objeručke prihvatili, jer je prva značajka ‘lijeve’ orijentacije i onda i danas bilo svjetsko proširenje komunističke vlasti. Churchill o tome nije razbijao glavu, nego je nastojao u borbu protiv Hitlera dobiti što više snaga, bez obzira na njihove poslijeratne planove i opći ideološki stav. Kad je rat završio, ispalo je da su Roosevelt, Churchill i Staljin (a time i Tito i drugi komunistički vođe) jednako zaneseni borci protiv ‘antifašizma’, a iza kojega je vrebala ideja međunarodne pobjede komunizma. Zato pitanje odnosa između Atlantske povelje i antifašizma kakvim ga prikazuju i kojeg svojataju komunisti, stručnjaci trebaju detaljno provjeriti i razjasniti stvarne motive svake države za borbu protiv Mussolinija i Hitlera. Ispast će da se ni jedna od njih nije primarno vodila idejom ‘suzbijanja odvratnoga fašističkog režima’, nego obranom od Hitlera, s tim da su od toga komunisti napravili ideologiju koju su pripisali i sebi i Zapadu.

4. Današnji ‘antifašisti’ su komunisti

U poslijeratnome komunističkom bloku antifašizam postaje nedodirljivi pojam koji pozitivno legitimira svaku ratnu i poratnu djelatnost komunističkih režima. Antifašizam se neraskidivo povezuje s komunističkim učenjem i terorom u praksi i gubi svoju prvotnu demokratsku poruku. Nakon posve jasnoga odbijanja Zapada da popusti komunizmu ili padne na njegove propagandne trikove, u komunističkim je zemljama naziv ‘antifašizam’ dodatno zlorabljen na način da se ustanove i ideje liberalne demokracije u zemljama Zapada, a napose svaki oblik domoljublja ili vjere (navlastito katoličke), prikazivalo kao – fašističke. Komunisti su se postavili kao da pravo na naziv ‘antifašist’ imaju samo oni i nitko drugi. Primjer je da su vlasti Istočne (komunističke) Njemačke podigle Berlinski da spriječe bijeg vlastitoga stanovništva na Zapad, a nazvale su ga „antifašistički obrambeni zid„ (njem. ‘antifaschistischer Schutzwall’, poveznica). Budući da Zapad nije popuštao, nacionalne države nisu proglašene glupošću 19. stoljeća, a vjera nije zabranjena, pojam fašizma dobiva značenje demona, a antifašizam status religije.

Lijevi u Španjolskoj doživljavaju vojni poraz 1939., a ubrzo izbija i II. svjetski rat. Bijedni talijanski fašistički režim gubi sve bitke i protiv mnogo slabijih (Etiopija, Albanija, Grčka) te nestaje 1943. No strašni nacistički njemački ratni stroj zauzima Pariz, bombardira London i dolazi do Moskve i Kavkaza; slobodoljubiva, demokratska Europa usredotočuje se na uklanjanje nacizma i uspijeva. Hvala Bogu.

No kako to da se taj strašni napor odjednom i samo u komunističkim režimima naziva antifašizmom? Kako to da se pjevaju one pjesme iz Španjolske, tiskaju knjige i snimaju filmovi o stvari manje važnoj od II. svjetskoga rata i davno prošloj i svršenoj? Kako to da skupina država koju komunisti nazivaju ‘Antifašističkom koalicijom’ nije obračunala s fašističkim Francovim režimom, koji je u hladu španjolskih slatkih smokava preživio Mussolinijev fašizam i Hitlerov nacizam?

Eto kako: sve je bila laž! Svoju glad za osvajanjem svijeta komunisti su zakrinkali u antifašizam i vješto krivotvorili povijest. I to smo onda desetljećima učili kao povijest, kao istinu … A kad je ujedinjena Europa donijela deklaraciju koja jednako osuđuje fašizam, nacizam i komunizam – komunisti ju jednostavno nisu prihvatili. To je posebno izraženo u Hrvatskoj. I vrijeme je i nužno da se konačno i zauvijek raskrinka taj zadnji ostatak komunističke podmuklosti, tvrdoglavosti i – nade za svjetskim preuzimanjem vlasti.

5. Antifašizam u današnjoj Hrvatskoj

Povijest kaže da se upravo Katolička Crkva prva suprotstavila fašizmu! To su nam komunisti tajili! I sada, u 21. stoljeću, u časnoj, namučenoj, tek osamostaljenoj Hrvatskoj dođu ti i kriptostaljinisti i – Katoličku Crkvu, njezine biskupe, svećenike, redovnike i pastvu nazivaju – klerofašistima! Kao – Crkva je fašistička, a oni su antifašisti! Doista, njihovi su neposredni pretci ubijali svećenike i redovnike i redovnice kako bi ‘spriječili fašizam’, ali o tome se ne smije govoriti, to je ‘revizionizam’. To je ‘mijenjanje povijesti’ – povijesti koju su oni krivotvorili, napisali, nametnuli i danas hladnokrvno tvrde ‘ne može se mijenjati povijest’. Može se i mora se! Jer radi se o laži, strašnom izvrtanju činjenica i nametanju neistine brojnim generacijama nevinih učenika u svim komunističkim režimima.

Hrvatski su komunisti i danas na tragu komunističke propagande iz španjolskoga građanskog rata i prevarantske, lažljive vlasti koju su imali nakon II. svjetskoga rata. Po vlastitoj su ocjeni genijalno, plemenito i humano osnovali ligu protiv fašizma, jer ‘fašizam je tu, guja ustaška, nacionalisti se bude, a Katolička je Crkva najopasnija’! Treba provjeriti postoje li danas u razvijenim zemljama zapadne demokracije antifašističke udruge poput ove u Hrvatskoj. A ako se koja i nađe, treba dobro pogledati čine li ju antifašisti svih svjetonazora, ili je komunistička.

Danas, kad samo krajnje iracionalni ljudi ustraju na komunizmu ili fašizmu, hrvatski komunisti, zajedno s četnicima i hrvatomrscima svih boja navlače tu istu antifašističku masku i ciljaju na uništenje nacionalne države, zatiranje religije i nestanak vjere. No mi prepoznajemo da su njihovi ciljevi svjetska komunistička revolucija, osvajanje vlasti. Vrijeme trika s antifašizmom prošlo je prvo nakon poraza komunista u španjolskome građanskom ratu, a potom s padom nezakrinkanih komunističkih režima. Današnji je hrvatski ‘antifašizam’ primitivna subverzija u cilju oživljavanja komunističkoga ustroja društva, jednostavno jadna maska ljudi nedoraslih stvarnome životu i najjednostavnijem razumijevanju povijesnoga trenutka u kojemu živimo.

Dr. Matko Marušić / Hrvatski Tjednik/ Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Što je sve do sada uništio Komšić?

Objavljeno

na

Objavio

Treće nametanje Željka Komšića za predstavnika Hrvata iz Federacije BiH u Predsjedništvu BiH zaoštrilo je ne samo međustranačke i međuentitetske nego i onako ne baš primjerene međunacionalne odnose u Bosni i Hercegovini.

Ako je suditi i po retorici i svemu što se događa na i oko konstituirajuće sjednice novoizabranih članova Predsjedništva BiH, Milorada Dodika, Srbina iz entiteta Republika Srpska te praktično dva bošnjačka člana iz Federacije BiH, nekadašnjeg pripadnika tajne bošnjačke policije AID Šefika Džaferovića i Željka Komšića, bez legitimiteta naroda, u čije ime je zauzeo najvišu funkciju u izvršnoj vlasti, od završetka rata 1995.pa do danas, rijetko kada sa su bile veće političke tenzije, piše Slobodna Dalmacija u prilogu Spektar.

Sama inauguracija novih članova Predsjedništva BiH bila je tek uvertira da će funkcionirati poput rogova u vreći. Prvi detalj koji je svima upao u oči jeste činjenica da se nikada do sada nije dogodilo da su najviši politički i vjerski predstavnici jednog od tri naroda bojkotirali svečanu sjednicu. Međutim ovaj puta doskorašnji hrvatski član Predsjedništva BiH Dragan Čović nije htio biti ni u zemlji, a kamoli na svečanoj sjednicu sjednici u društvu sa njegovim nasljednikom Komšićem.

Uzoriti kardinal Vinko Puljić, također, nije želio biti nazočan inauguraciji. Za razliku od Čovića on je javno i jasno iznio svoje razloge. Kardinal Puljić je otkrio kako nije mogao proći preko uvreda koje je doživio od Komšića, čiji izbor je nazvao zakonski nepravednim, da bi nakon toga od Komšića dobio uvrede i moralne prodike te etiketu nacionaliste i fašiste. Onako kako su to radili komunisti u bivšem sustavu, to je „predsjednik građanin“ udijelio kardinalu.

Također, nije dugo trebalo čekati na prve nesporazume nakon „svečane“ inauguracije. Prvi sukob na relaciji Dodik- Komšić – Džaferović dogodio se već prigodom predaje vjerodajnica od strane novoimenovanog veleposlanika Srbije u BiH Aleksandra Đorđevića predsjedavajućem Predsjedništva BiH Miloradu Dodiku u zgradi Predsjedništva BiH. Naime tamo se na nezadovoljstvo Komšića i Džaferovića ukazala i vidno, po prvi puta,i zastava Republike Srpske.

Sukob zbog zastave RS

Taj čin isticanja zastave entiteta Republike Srpske razljutio je Džaferovića i Komšića, da bi, pod okriljem noći, a po naređenju Ureda bošnjačkog člana Predsjedništva BiH zastava uklonjena. Dodik je noćno uklanjanje zastave RS ispred njegovog ureda u zgradi Predsjedništva ocijenio nedopustivim i skandaloznim činom koji, što po njemu, predstavlja pokušaj Džaferovića i Komšića da mu pošalju poruku da tamo nema mjesta za Srbe. Slijedećeg jutra zastava je vraćena, ali koliko je zapaljiva retorika i „guranje prsta u oko“ utjecala na podizanje tenzija u zemlji moglo se posvjedočiti vrlo brzo kada su Dodiku i članovima njegovog ureda stigle prijetnje smrću od strane nepoznatog muškarca s njemačkog broja.

Ni jedan Dodikov nastup u političkom Sarajevu nije dočekan s odobravanjem. Od toga da će se zalagati za vojnu neutralnost BiH, ukidanja visokog predstavnika do odlaska stranih sudaca. Dodik je tako otkrio da će kao član Predsjedništva putovati s putovnicom Republike Srbije, a ne zemlje čiji je član Predsjedništva te kako više voli Srbiju, nego BiH i da je BiH njegovo radno mjesto i ništa više.

Nakon ovakve uvertire nameće se pitanje koliko će se ovakva uistinu napeta situacija i nategnuti odnosi među trojicom članova predsjedništva BiH, a dok se vodi borba oko slaganja parlamentarnih većina na svim razinama, od države, preko entiteta do županija, odraziti na funkcioniranje Predsjedništva te same države, kako na unutarnjem tako i na vanjskom planu. Jer to ipak zahtjeva kakvu takvu suradnju i međusobnu snošljivost i uvažavanje.

O tome za Spektar govore prof. dr. Dražen Barbarić iz Centra za politološka istraživanja Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, prof. dr. Šaćira Filandru, s Fakulteta političkih znanosti u Sarajevu i Zoran Krešić, politički analitičar iz Mostara.

Barbarić: Dvije isključive politike u Predsjedništvu

-Već sada je izvjesno da će se u Predsjedništvu BiH voditi dvije potpuno isključujuće politike. Ne radi se samo o identitetskim razlikama i suštinskom razmimoilaženju u viziji buduće BiH, već i narativnim razlikama koje će se svaki put međusobno konfrontirati – kaže prof. Barbarić, naglašavajući kako će ovakva konstelacija Predsjedništva BiH neprestano proizvoditi medijski sadržaj optuživanja, prepucavanja i stalnog političkog sadržaja koji će koristiti i drugi akteri. Drži kako će ono biti potpuno nefunkcionalno i samo na načelnoj razini će predstavljati političku moć i volju.

-To će se svakako reflektirati i na vanjsku politiku BiH, ona će biti potpuno nekoherentna, prepuna proturječnosti i u određenim slučajevima groteskna. Imat ćemo situaciju u kojima će članovi Predsjedništva imati dijametralno suprotne stavove o ključnim vanjskopolitičkim temama. Ulazak u EU će ostati kao smokvin list, svi će se zaklinjati i pružati mu potporu, ali je iskreni pristup pod velikim znakom upitnika. Utjecaj vanjskih silnica (EU, Turska, Rusija i SAD) očitovat će se kroz različite silnice i u ovom trenutku je nemoguće predvidjeti njihovu manifestaciju, ali poznajući sadašnji sastav državnog Predsjedništva teško je očekivati uravnoteženje i balansiranje između navedenih aktera-mišljenja je prof. Barbarić.

Filandra: Stvari kulminirale zbog Komšića

Za prof. Šaćira Filandru nema dileme da se vanjskom promatraču trenutne prilike u BiH nadaju kaotičnim, turbulentnim, da ne kažemo uznemirujućim, budući se visok stupanja političke nestabilnosti i raznih prijepora iskazao činom izbora, a zatim i inauguracije članova Predsjedništva BiH.

-Prijepor se u suštini vodi oko različitih tumačenja i dijametralno suprotnih percepcija oko kategorija legalnosti i legitimnosti u političkom sistemu zemlje. Stvar je ovoga puta prilično u javnosti kulminirala jer su prijepori iz sfere političkih i stranačkih elita ovoga puta prenijeti na niže nacionalne razine, tako da se javnost, i to je ono što je u svemu negativno, u potpunosti polarizirala na etničkoj osnovi-naglašava prof Filandra, dodajući kako suprotstavljene percepcije stvarnosti, posebno hrvatska i bošnjačka, dovode do ozbiljnog narušavanja ionako krhkog povjerenja u institucije države te do produbljivanja međunacionalnih odnosa.

Unutar hrvatske percepcije, grubo govoreći, vlada stav da je izbor Komšića za člana Predsjedništva BiH i nelegalan i nelegitiman, da je to bošnjačka zavjera protiv Hrvata usmjerena na umanjenje njihovih konstitutivnih prava dok Bošnjaci dijele uvjerenje da je Komšićev izbor i legalan i legitiman te da je u potpunosti suglasan slovu ustava zemlje. Ističe činjenicu kako od domaćih aktera niti od institucija međunarodne zajednice, posebno Visokog predstavnika Valentina Inzka kao instance zadužene za tumačenje ustava zemlje, nema još vidljivih pokušaja medijacije u ovom sporu.

-U svemu se najkomotnije ponaša gospodin Dodik koji se, eliminirajući opoziciju u vlastitom entitetu, predstavlja i kao zagovornik budućih hrvatskih interesa, a što mu dodatno priskrbljuje političku moć. Dodikovo predsjedavanje Predsjedništvom BiH u njegovom prepoznatljivom stilu započelo je iskricama i sitnim provokacijama koje pune novinske stupce i uveseljavaju dijelove javnosti. U BiH je mnogo i naslijeđenih i svakodnevno stvarajući političkih problema koji ozbiljno narušavaju kredibilitet zemlje, kako u očima njenih građana, gdje je vidan nedostatak emocionalnog legitimiteta države, tako i u očima međunarodnih aktera-uočava prof. Filandra detektirajući kako je ključni trenutno problem odnos Bošnjaka i Hrvata.

-Njihove pozicije su trenutno nesumjerljive i svakim danom se maksimaliziraju. Bošnjaci su uvjereni, i to je značaj te negativne percepcije, da hrvatski političari nastoje da kroz izborni zakon ponovo uspostave Herceg-Bosnu, dok Hrvati razvijaju stav da ih Bošnjaci žele do neprepoznatljivosti minimalizirati. Ovaj sukob sjajno koriste postojeće političke elite te ga instrumentaliziraju za učvršćivanje svojih političkih, statusnih i ekonomskih pozicija-ističe on, dodajući kako sve podsjeća na devedesete, a nacionalizam je u BiH biznis.

-Za to vrijeme političari iz entiteta Republika Srpska, uz nemalu pomoć Beograda i Moskve, su zadnjih godina uspjeli poziciju svog entiteta učiniti neupitnom i političke sukobe transponirati na odnose Hrvata i Bošnjaka. Pri tome su hrvatski političari za ostvarenje svojih maksimalističkih ciljeva uzeli Banju Luku za saveznika, a ne Sarajevo, što je u osnovi dovelo do produbljivanja nepovjerenja između Hrvata i Bošnjaka i do, u konačnici, nereformiranja izbornog zakona i biranja Komšića kao člana Predsjedništva države iz reda Hrvata-mišljenja je prof. Filandra.

Krešić: Predstoje nam četiri najteže godine od rata

-Ako je suditi po posljednjim dvorskim i inim intrigama u vrhu države kojima je prethodila ksenofobična kampanja mržnje s posljednjih izbora onda bi predstojeće četiri godine u zemlji mogle biti najgore od završetka rata u Daytonu – skeptičan je analitičar Zoran Krešić, dodajući kako on osobno ne bi čak ni isključio mogućnost da nataložena mržnja, nepovjerenje te pokušaji da se provede, rekao bi, miloševićevski koncept iz Jugoslavije s većinom jednoga naroda, majorizacijom i asimilacijom, dovede čak i do sukoba.

Po njemu, isti problemi, isti obrasci ponašanja, pa i politike dominiraju kao i prije tri desetljeća. Drži kako je izbor Komšića u hrvatsku fotelju rezultat ‘uspješne’ kampanje ‘neka susjednu crkne krava’ te kako je analfabetima jasno kako je Komšićevo nametanje Hrvatima rezultat jedne sulude medijske kampanje koja je trebala Bošnjacima ogaditi drugu stranu – Hrvate, a napose jedinog ozbiljnog takmaca s druge strane Dragana Čovića.

-Iako je u suštini to tek jedan Facebook osvrt, a vjerojatno se uvijek bolje vidi s vremenskog i prostornog odmaka, najbolju ocjenu onoga što se događa u BiH dali su književni velikani i novinari Miljenko Jergović i Ivan Lovrenović.

Na djelu je, kaže Jergović, očitujući se na ZAVNOBiH, pokušaj bošnjačkih nacionalista da prekroje ‘ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska’ i pretvore je u novu formulu ‘bošnjačka i bosanska, tobože građanska, pa još ostavljena Redžepu Erdoganu u amanet’. Komšić je naslijeđe tog ‘građanskobošnjačkog’ nacionalizma čiji jedina rezultanta treba biti asimiliranje Hrvata i njihovo gušenje u zagrljaju ‘građana’-kaže Krešić.

Prema njegovu mišljenju još jedan igrač u Predsjedništvu Milorad Dodik imat će svoju posebnu srpsku agendu i da je on čak i ne krije, te da je ona identična još od referenduma 1992. kada su Srbi bili protiv neovisne BiH i za ostanak u krnjoj Jugoslaviji.

– Nesumnjivo da će obračun ove dvije koncepcije imati potencijala potpaliti fitilj. S treće pak strane ako je bilo što antihrvatska kampanja s Komšićem dobro učinila onda je to homogeniziranje Hrvata u BiH-zaključuje Krešić.

Miroslav Landeka/Slobodna Dalmacija

Dekan sarajevskog FPN-a kaže da je nepošteno da Bošnjaci biraju Hrvatima člana predsjednistva

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Što više promjena, sve više ostaje sve isto

Objavljeno

na

Objavio

Balkanska povijest puna je primjera kako su nepoštene političke taktike utemeljene na etničkoj hegemoniji dovele do tragedije. Nažalost, osobe koje odbijaju prepoznati pogreške u povijesti sklone su ponavljanju.

Prenosimo izuzetno aktualan članak s portala TransConflict o prošlim izborima u BiH i mogućim posljedicama.

Balkanska povijest puna je primjera kako su nepoštene političke taktike korištene za uspostavu etničke hegemonije dovele do tragedije. Nažalost, osobe koje odbijaju prepoznati pogreške u povijesti sklone su ponoviti iste.

Prije osam godina je kandidat za državno Predsjedništvo, Željko Komšić, u stvari dobio nekih 70-80 posto glasova bošnjačkih birača. Prije dva mjeseca, u ponavljanju izbora iz 2006. i 2010. godine, Komšić je ponovno pobijedio u izborima za predsjedništvo učinkovito lišavajući izbornoga prava veliku većinu hrvatskih birača, najavljujući ono što će vjerojatno biti još jedno razdoblje političke nestabilnosti u zemlji.

Za svakoga tko je upoznat s poviješću i sudbinom dviju Jugoslavija u 20. stoljeću, povijesni presedan ukazuje da bi Komšićev izbor pod ovim uvjetima trebao bi biti prilično zabrinjavajući. Nepoštena politička manipulacija umiješana u Komšićev izbor nije ništa novo – a nažalost, imamo znatne dokaze o tome kakve posljedice su takve taktike imale u prošlosti. Budući da se ove godine obilježava stota obljetnica osnutka prve jugoslavenske države, vrijedi razmotriti Komšićev izbor iz perspektive načina na koji način su ranije takvi pokušaji prošli.

Vjerojatno neizbježno, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju 1929. godine) koja je iskrsnula 1918. godine raspadom habsburškog i otomanskog carstva, započela je kao administrativni produžetak predratne nezavisne Kraljevine Srbije. Ovo prijeratno srpsko kraljevstvo imalo je moralni autoritet biti na pobjedničkoj strani saveznika i organizacijsku prednost imajući potpuno razvijenu državnu birokraciju i vojnu silu. Nažalost, ono što ovoj prijeratnoj srpskoj birokraciji nedostajalo bilo je političko iskustvo potrebno za  razumjeti kako upravljati raznolikom, multietničkom i multi-vjerskom populacijom, što se značajno razlikuje od upravljanja, u najvećoj mjeri, jednonacionalnom i jednoreligijskom srpskom nacionalnom državom.

Dakle, gotovo po pravilu, jugoslavenska država je nakon I. svjetskoga rata jednostavno pokušala proširiti i nametnuti srpski predratni unitarni politički sustav na cijelu novu južnoslavensku državu. Ipak, problem s ovom strategijom, kao što je istaknuo Ivo Banac u svojoj studiji o formiranju prve Jugoslavije, bio je:

„…unitarizam koji je bio jasno suprotstavljen stvarnosti srpske, hrvatske i slovenske nacionalne individualnosti, a još više u suprotnosti s empirijski vidljivom činjenicom da su ti narodi već u potpunosti formirani nacionalni entiteti dugog trajanja … ignorirala se činjenica da južni Slaveni nisu bili jedan narod, jedna kultura i jedna odanost, ili insistirajući da u određenom vremenskom razdoblju mogu steći ta jedinstvena obilježja samo slabi već krhku državu i smanjuje izglede za dobrosusjedstvo na temelju odbacivanja svih oblika asimilacije i poštivanja karaktera višenacionalne Jugoslavije, što je bila jedina politika koja bi mogla ojačati jugoslavensko državno uređenje … Suradnja nije bila cilj političkih vođa, niti bi to moglo biti dokle god unitaristički blok odbija poštivati ​​načelo istovremene većine u svakoj nacionalnoj zajednici … Pretpostavlja se da su takve stranke kao Demokratska stranka bile “višeplemenske”, iako zapravo hrvatski i slovenski Demokrati nisu imali stabilnu potporu u svojim zajednicama. Jugoslavija je doista bila vrlo raznolika višenacionalna država, ali multinacionalizam nije mogao promovirati konsocionalizam, sve dok su nacionalne ideologije glavne skupine poticali ideju da je dominacija kroz asimilaciju neizbježna.“

Imajući u vidu ove ideološke slijepce, u prvoj Jugoslaviji ni višestranačka demokracija niti kraljeva diktatura nisu mogle razviti okvir za unitarnu državu koja istodobno zadovoljava legitimne interese različitih jugoslavenskih etničkih skupina za autonomijom i samoupravom. Nakon neka dva desetljeća kronične nestabilnosti, izbijanje Drugog svjetskog rata zabilo je zadnji čavao u prvi jugoslavenski lijes.

Tragično, tijekom Drugog svjetskog rata ti problemi su se vratili čestom pojavom kod Južnih Slavena, u obliku bratoubilačkog građanskog rata koji je pogodio Jugoslaviju od 1941. do 45. godine. Komunistički pokret Josipa Broza Tita izišao je pobjednički iz krvoprolića, zahvaljujući u dobroj mjeri i činjenici da su možda samo oni formulirali političku platformu koja je privukla barem malo podrške među različitim narodima Jugoslavije.

Jedan od najvažnijih stupova te platforme bio je stvaranje etno-federalnog sustava i implicitno prihvaćanje političke ravnopravnosti konstitutivnih naroda Jugoslavije, bez obzira na brojnost (implicitno prihvaćanje je postajalo eksplicitnije, kako je vrijeme prolazilo). Mnogi akademski stručnjaci za Titovu Jugoslaviju smatraju da je to zapravo bio ključni razlog uspjeha partizanskog pokreta. Na primjer, Susan Woodward je tvrdila da je “opredjeljenje za priznavanje zasebnog postojanja jugoslavenskih naroda i njihovih suverenih prava ključno za komunističku pobjedu nakon 1943.”

Nigdje je to nije bilo kritičnije nego u Bosni i Hercegovini (BiH), gdje je slavna deklaracija Zemaljskoga antifašističkoga vijeća narodnoga oslobođenja iz 1943. godine (lokalni akronim: ZAVNOBiH) tvrdila da Bosna nije “ni srpska, niti hrvatska, ni muslimanski … nego i srpska i muslimanska i hrvatska”, čime se izričito potvrdio koncept da su sve tri etničke skupine bile ravnopravni konstitutivni narodi u BiH.

Ipak, iako su jugoslavenski komunisti bili politički lukaviji kad su se bavili nacionalnim pitanjem Jugoslavije, ni oni nisu uspjeli naći formulu pravoga rješenja, baš kao što su prije njih promašili Habsburgovci i kraljevska jugoslavenska vlada. Do 1960-tih godina je na primjer Dennison Rusinow tvrdio da:

„Sklonost podvođenju svih drugih pitanja i sukoba pod nacionalne, te tumačenja i pojednostavljivanja svakog pitanja unacionalnim odnosima, podsjećajući na staru Jugoslaviju i Habsburšku monarhiju prije nje, ponovno je postala gotovo univerzalna“.

Doista, kako je vrijeme prolazilo, glavni marksistička teoretičar u jugoslavenskom komunističkom vodstvu, Eduard Kardelj, postajao je sve više i više pesimističan po pitanju rješavanja problema. Do 1960-ih Kardelj je tvrdio:

„Do sada smo pokušali sve moguće da održimo Jugoslaviju; prvo je to bila unitarna država, onda je postala federacija, a sada se krećemo prema konfederaciji. Ako čak i to ne uspije, tada nam samo ostaje priznati da je Kominterna bila u pravu kada je tvrdila da je Jugoslavija umjetna tvorevina i da smo mi – jugoslavenski komunisti – pogriješili.“

S Titovom smrću 1980. godine počela je završna faza raspadanja Jugoslavije. Iako je kolaps zemlje uzrokovan višestrukim fenomenom (oboje, domaćim i međunarodnim), jedan od njih zasigurno je bio pokušaj Slobodana Miloševića da u posljednjoj polovici desetljeća nametne svoje vlastite vođe na Kosovu, u Crnoj Gori i u Vojvodini, sve to u pokušaju da izgradi umjetnu većinsku koaliciju za svoju viziju centraliziranije, unitarne jugoslavenske budućnosti.

Kako se moglo predvidjeti, vođe drugih jugoslavenskih republika/etničkih skupina su se usprotivili. Tako je slovenski predsjednik Milan Kučan argumentirao: “Može li nametanje većinske odluke u multinacionalnoj zajednici sa strane onih najbrojnijih biti bilo što drugo osim kršenja načela ravnopravnosti naroda, negiranja njihove suverenosti i time prava na autonomno odlučivanje …? Ostalo je, kako se kaže, povijest.

Baš kao što je to bilo u objema Jugoslavijama, neslaganja oko načela ravnopravnosti naroda u multietničkoj državi mučila su Bosnu i Hercegovinu još od samog početaka. Godine 1991.-1992. bosanski Srbi su dijelom pravdali svoju pobunu argumentom da je njihova ravnopravnost kao konstitutivnog naroda u BiH povrijeđena nadglasavanjem hrvatsko-muslimanske koalicije u Bosni.

Rješavanje ovog pitanja ugrozilo bi mirovne pregovore tijekom trajanja rata; doista, jedan od preduvjeta za okončanje bosanskog rata bio je da se međunarodni pregovarači pomire s potrebom primjene federalnih i konsocijacijskih načela na bilo koje poslijeratno rješenje. Kao što je kasnije Richard Holbrooke jednom primijetio:

„Bosna je federalna država. Ona mora biti strukturirana kao federalna država. Ne možete imati unitarnu vladu, jer bi se zemlja vratila u borbu. I to je razlog zašto je Daytonski sporazum vjerojatno najuspješniji mirovni sporazum u svijetu u posljednjoj generaciji, jer je prepoznao realnost.”

Negdje u posljednjih nekoliko godina, međutim, novi je koncept upuzao u bosansku politiku, što je Ivan Lovrenović opisao kao “epohalni presedan”: odricanje od ideje ZAVNOBiH da je Bosna i Hercegovina “i srpska i muslimanska i  hrvatska, što isključuje ideju kriterija većine i manjina u vladanju, u zahtijevu da imaju veća prava,” u korist ideje da sada postoji politička većina i političke manjine u BiH.Potpuno predvidljivo, jednostrano odustajanje od načela ZAVNOBiH bacilo je bosansku politiku u kaos.

Brojne pobude pokreću ovu politiku. Islamski elementi u zemlji već desetljećima žele neosporan unitaristički poredak u zemlji. Kao što je Alija Izetbegović zahtijevao prije nekih četrdeset godina:

„Postoji jedan poredak, jedna dinamika, jedno blagostanje, jedan napredak koji se može izgraditi na ovoj zemlji i na ovom području, ali to nije poredak, napredak i dobrobit Europe i Amerike … Islamski pokret može i mora krenuti prema preuzimanju vlasti čim bude moralno i brojčano dovoljno jak da, ne samo da može uništiti postojeći neislamski [poredak], nego izgraditi novu islamsku silu.“

Dok bosanski sekularni unitaristi imaju drugačiju metafizičku inspiraciju, konačan rezultat je uglavnom isti. Nažalost, malo je međunarodnih promatrača bilo dovoljno pronicljivo da to prepoznaju. Među par rijetkih je Sumantra Bose, koji je jednom pravilno istaknuo da su mnogi od “najjačih protivnika širenja političke vlasti i raspodjele moći [očitovanoga u Daytonskom mirovnom sporazumu] vrlo često duboko neliberalni elementi – etnički većinski nacionalisti… koji ponekad pokušavaju zamračiti svoj stvarni plan, centralizaciju i dominaciju. pozivajući se na načelo ravnopravnosti svih građana bez obzira na etničku pripadnost ili nacionalnost”. Bose bi također primijetio:

„Snažni prosvjedi mnogih (ne svih) bosanskih i stranih integracijskih revizionista protiv Daytonskog rješenja nadahnjuju se, u stvari, ne na vrijednostima koji se temelje na multinacionalnom, građanskom društvu, već željom za manje decentraliziranom, više unitarnom državom koja će neposlušne i nelojalne bosanske Srbe (a u manjoj mjeri i nepopustljive Hrvate) staviti na njihovo mjesto. Temeljni motiv je podmiriti račune iz rata, a ne izgraditi buduću viziju i strategiju za obnovu Bosne i Hercegovine u cjelokupnom kontekstu jugoslavenske regije.“

Ponešto ironično, iako zagovornici ove politike tvrde da su oni građanski ne-nacionalisti koji odbacuju “konstruirane” etničke kategorije, oni ili ne razumiju ili ih ne zanima intelektualna proturječnost u srži vlastitih argumenata – to da dioba etničkih skupina u stalne političke većine i manjine ne razbija etničke identitete i odanosti, nego ih obnavlja i učvršćuje.

Nadalje, s obzirom na stvarnost suvremene Bosne, ono što unitaristi zapravo nastoje nametnuti nije građanska, ne-nacionalna država i društvo, nego oblik unutarnjeg kolonijalizma u kojemu je jednoj skupini ljudi u jednom dijelu zemlje dopušteno uspostaviti političku dominaciju nad drugim skupinama ljudi u drugim dijelovima zemlje.

Dok Komšić tvrdi da ima razumijevanje američkog veleposlanika u Sarajevu i visokog predstavnika, većina razumnih ljudi se slažu da su u složenoj multietničkoj zemlji takve politike štetne. Primjerice, još u rujnu 2006. godine, Haris Silajdzić je objasnio Komšiću:

„Vjerujem da ako živimo u sustavu etničkog predstavljanja i ako Bošnjaci biraju bošnjačkoga predstavnika, a Srbi srpskoga predstavnika, da nije pravedno prema Hrvatima da netko izabere njihovoga predstavnika u njihovo ime. Vjerujem da je to opasno za BiH … i to će uzrokovati da građani hrvatske nacionalnosti osjećaju odvratnost prema BiH. A to bi moglo voditi Hrvate da traže treći entitet.“ 

Druge istaknute javne osobe u Bosni izrazile su sličnu zabrinutost. Senad Hadzifejzović jednom je napomenuo da sarajevsko nametanje Komšića Hrvatima sliči HDZ-u koji je nastojao nametnuti pobunjenog vođu Fikreta Abdića bošnjačkim biračima, dok je Muhamed Filipović rekao da, ako Komšić ima bilo kakav moral, nikad se ne bi ni predstavio kao kandidat, U međuvremenu, stručnjaci poput Mile Lasića i Šaćira Filandre tvrde da je unitaristički nacionalizam koji predstavlja Komšić opasan za Bosnu i Hercegovinu kao i separatistički nacionalizam Hrvata i Srba.

Čak i pojedinci čija su politička mišljenja o većini stvari dijametralno suprotna su izrazili slična stajališta o ovom pitanju. Uoči listopadskih izbora u BiH, vođa Islamske vjerske zajednice Bosne i Hercegovine, Husein Kavazović, izrijekom je izjavio da “ne smatram dobrim da članovi jednog naroda izaberu predstavnike drugog naroda”, dok je Milorad Dodik sa svoje strane upozorio da drugi ne bi trebali napraviti istu pogrešku koju su Srbi napravili u Jugoslaviji. Istaknuti komentator Nedžad Latić je možda bio najzlokobniji od svih, upozoravajući kako su političke igre koje Komšić i njegovi sljedbenici igraju “vode Bosnu u pakao”.

Zaključno, vrijedi se vratiti na citat Ive Banca koji se navodi na početku ovog djela. Opis Banca o problemima s kojima se suočava prva Jugoslavija napisan je 1980-ih godina kako bi se opisalo ono što se dogodilo šest desetljeća ranije. Zanimljiv misaoni eksperiment je, međutim, uzeti ono što je Banac napisao 1980-ih, te promjenom vremena i nekolicine imenica i pridjeva vidjeti koliko su njegove riječi primjenjive danas, nekih četrdeset godina kasnije. Ono što dobivamo je sljedeće:

„…… unitarizam je jasno suprotstavljen stvarnosti bošnjačke, hrvatske i srpske nacionalne individualnosti, a štoviše u suprotnosti s empirijski vidljivom činjenicom da su ti narodi u potpunosti formirani nacionalni entiteti dugog trajanja … Djelovati kao da to nije slučaj, ignorirati činjenica da narodi Bosne i Hercegovine nisu jedna nacija, jedna kultura i jedna lojalnost, ili inzistirati na tome da u određenom vremenskom razdoblju mogu steći ta jedinstvena obilježja samo slabi već krhku državu i smanjuje izglede za dobrosusjedsku baštinu utemeljenu na odbijanju svih oblika asimilacije i poštivanju multinacionalnog karaktera Bosne i Hercegovine, što je jedina politika koja može ojačati bosansko državno uređenje … Suradnja nije cilj političkih vođa, niti može biti dokle god unitaristički blok odbije poštovati načelo istovremene većine u svakoj nacionalnoj zajednici. Umjesto toga, centralisti nastoje nametnuti većinu „zakrpa“, koja se sastoji od bošnjačkih stranaka i njihovih taktičkih saveznika, nasuprot strankama koje predstavljaju većinu ne-bošnjačkih skupina. Pretpostavlja se da su stranke kao što su Demokratski Front “višeplemenski”, iako zapravo hrvatski i srpski Demokrati nemaju stabilnu podršku u svojim zajednicama. Bosna i Hercegovina je doista vrlo raznolika multinacionalna država, ali multinacionalizam ne može promicati konsocionalizam, sve dok nacionalna ideologija glavne skupine potiče ideju da je dominacija kroz asimilaciju neizbježna”.

Kao što bi Francuzi mogli reći, plus ça change, plus c’est la même chose (što više promjena, sve više ostaje sve isto) …

Balkanska povijest puna je primjera kako su nepoštene političke taktike utemeljene na etničkoj hegemoniji dovele do tragedije. Nažalost, osobe koje odbijaju prepoznati pogreške u povijesti sklone su ponavljanju.

Autor: Gordon N. Bardos
Prijevod: Troplet

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari