Pratite nas

Intervju

Dr. Mladen Ančić: Evo zašto sam uvjeren da antifašizam treba izbaciti iz Ustava

Objavljeno

na

Foto: Jure Mišković/HANZA MEDIA

Među članovima Vijeća za suočavanje s posljedicama totalitarnih režima koji su se javno ogradili od “Dokumenta dijaloga” našao se i profesor povijesti sa zadarskog Sveučilišta, dr. Mladen Ančić.

Što ga je potaklo na ovaj potez, kakve zamjerke ima prema kolegama lijevoga usmjerenja iz Vijeća, hoće li Vlada i premijer Andrej Plenković prihvatiti dokument, odnosno hoće li on izazvati još dublje podjele među Hrvatima, dr. Ančić pojašnjava u razgovoru za Spektar.

Je li bilo nerealno u jednom visoko ideologiziranom i podijeljenom društvu kakvo je hrvatsko očekivati da dođe do suglasja o temama iz burne prošlosti?

– Teško je odgovoriti na to pitanje. Činjenica je da su u Vijeću sjedili ljudi koji su uspjeli naći modus razgovara i da je to trajalo godinu dana. Doduše, u jednom trenutku došlo je do poremećaja te atmosfere, odnosno u trenutku kada je ovaj drugi dio dokumenta koji se sada pojavljuje u javnosti došao na dnevni red, odustalo se od procedure javnog pretresanja pojedinih formulacija, što je onda završilo jednom situacijom koja baš ne odgovara potpuno onome kako se javno predstavlja.

Na čemu je konkretno puklo?

– Formalno je puklo na vrijednosnim sudovima o simbolima totalitarnih režima. Ispod toga se zapravo krije strah vladajuće skupine u društvu da će se dirnuti u njihov identitet, odnosno utemeljiteljski mit, a to je antifašistička borba. To je identitetski mit današnjega hrvatskog vladajućeg sloja. Kako su ti ljudi došli do vlasti, to možete doznati iz knjiga Davora Marijana i Davorke Budimir, koji su pisali o toj tranziciji. Tu se najbolje može vidjeti kako su ljudi iz starog režima preuzeli novu državu nakon 1990. godine i kako su preuzeli nadzor nad civilnim društvom. Utemeljiteljski mit toga sloja je onaj isti koji je vrijedio u komunističkoj Jugoslaviji. Kada se dira u simbole o kojima je riječ, dira se upravo u taj mit. Tu je došlo do problema.

Jeste li vi i skupina vaših istomišljenika u Vijeću željeli izjednačiti komunizam i fašizam?

– To se ne može tako formulirati. Ono što mi govorimo i za što se zalažemo, jasno je i precizno rečeno u prvom dijelu dokumenta. Ne postoji politička ideja koja može opravdati masovne zločine i masovno kršenje ljudskih prava i to u trajanju od 45 godina. A to je modus operandi totalitarnih režima. Oni počivaju na ideji jednoobraznosti, jednoglasnosti, a za njihovo uspostavljanje potrebno je masovno nasilje, iza čega onda ostaje trag u obliku zločina. Značajka je to svih totalitarizama, neovisno je li to komunistički, fašistički, nacistički, odnosno, kakva god bila njegova varijanta. Ako imate moralnu i intelektualnu dosljednost, to morate priznati. E, to su onda nastali problemi.
Jer, kako se štiti taj mit o antifašizmu? Kroz priču o zaštiti Ustava, što je apsurd. U Ustavu RH jasno piše da je ona utemeljena nasuprot NDH i odbacivanjem komunizma. Dakle, moderna Hrvatska nema kontinuitete ni s NDH, ni s komunističkom Jugoslavijom, odnosno, SR Hrvatskom.

Po vama je onda trebalo staviti znak jednakosti između dva zla?

– To je kao da pitate jesu li kuga i kolera ista stvar – i jedno i drugo su pošasti koje predstavljaju pogubnu stvar i za pojedinca i za društvo, pa ipak nisu posve ista stvar. Ja sam shvatio, a tako je išla i rasprava da se mi moramo odrediti prema totalitarnim režimima i odrediti neku vrst stajališta o njihovu naslijeđu. Jesu li to totalitarni režimi ili nisu i što s njihovim naslijeđem? Mi smo postigli suglasnost oko toga da oni jesu totalitarni režimi, ali u izvođenju konzekvenci tog načelnog slaganja odjednom je došlo do jednog poremećaja.

U čemu se on konkretno ogledao?

– Ogledao se upravo u tom različitom vrjednovanju simbola totalitarnih režima.

Petokrake i…

– Nije samo ona. Imate čitav sklop tih simbola.

I pozdrava?

– Sve su to simboli. Zadržimo se na toj riječi. Znači, simboli tih totalitarnih poredaka ne smiju biti u javnoj uporabi u našem društvu, jer njihova uporaba podrazumijeva da se onaj tko to radi poziva na vrijednosti takvih režima. U privatnoj domeni, u dubini civilnog društva je svašta moguće. Ne možete vi kontrolirati cijelo civilno društvo. Pa nije to posao države. I onda je došlo do jedne neobične situacije u kojoj smo se mi složili jedino oko zaključaka.

To je jedini dokument koji je proizašao slaganjem svih članova Vijeća, a u njima jasno stoji da integralni dio dokumentacije o radu Vijeća predstavlja tzv. Dokument dijaloga. On se tako i zove jer nije usvojen. Integralni dio predstavljaju i mišljenja onih članova koji se nisu složili. Ispostavilo se da ima osam od ukupno 17 članova Vijeća koji se nisu složili oko cjeline toga dokumenta. To je daleko od slike stvorene u javnosti. Tko time i zašto manipulira, nije moja stvar da isljeđujem i određujem.

Ljevica iz usta Ive Goldsteina otvoreno likuje da je odnijela pobjedu, odnosno da petokraka ostaje, a “Za dom spremni” samo iznimno u sklopu HOS-ovih proslava. Kako to komentirate?

– Pa mene ništa ne čudi od Ive Goldsteina, a nisam ni siguran da se “ljevica“ s njime identificira. Ako je on u stanju izjaviti da je Tito u Ustavu RH, iako tamo nema njegovog imena, onda sve mogu očekivati od Goldsteina. On vjerojatno misli da smo mi igrali kakvu utakmicu basketa, ili da je ovo bilo nekakvo odmjeravanje snaga u kojemu je najvažnije koliko kojih ima.

Osjećate li se vi poraženo nakon svega?

– Kako poraženo?! Pa mi smo tamo došli kako bismo uspostavili društveni dijalog, da bismo izbjegli situaciju da se nasilnim poremećajima rješavaju ovi problemi. Moje je stajalište bilo i ostalo da taj utemeljiteljski mit jedne okoštale i sad već zastarjele strukture postupno treba dekonstruirati jer ako se to ne uradi doći će do jedne vrste revolucionarnog gibanja. Naime taj mit objašnjava društvenu stvarnost današnje Hrvatske – “antifašisti“ su “pobjednici“ pa se njihova današnja moć objašnjava pobjedom u onome davnom ratu; tome se krugu pripada ponajprije logikom biološkog naslijeđa (zato oni često i govore o “obiteljskoj tradiciji antifašizma“).

Njihovi protivnici su “poražene snage“, odnosno “ne-ljudi“, koje i danas represijom treba podsjećati kako ne smiju javno iskazivati svoj identitet. Golema većina pučanstva su obični “ostali“, koji se nikad zbog moralne odvratnosti spram praktičnih postupaka i “pobjednika“ i “poraženih snaga“ nisu mogli identificirati bilo s jednima, bilo s drugima. “Ostali“ su najbolji kad se pokupe i odu u Njemačku ili Irsku i odatle šalju novce čijim će trošenjem upravljati “antifašisti“. U takvim okolnostima golema većina onih koji koriste pozdrav “Za dom spremni” ne rade to jer vole ustaše. To je krik, pučki oblik prosvjeda protiv postojeće društvene strukture i nesposobnosti onih koji upravljaju ovom državom.

Ipak ne možete zanijekati da se javno veliča Pavelića, Luburića i druge kako kroz pjesme, tako i kape, majice…

– Pa naravno. Što vi očekujete? Da svi mislimo isto? Ima ljudi koji će veličati vještice, onih koji pristaju uz sotonističke sekte i veličaju ovog ili onog, ali je pitanje koliko tih ljudi ima. Koliko je tih da će se skupiti i pjevati o Paveliću i događa li se to u sklopu javnih skupova, ili je to privatna domena? Za razliku od toga privatnoga iskazivanja stajališta, postoje javni i službeni skupovi na kojima se veliča inspiratora i organizatora masovnih zločina, uporno se njegovo ime gura u javnu sferu, pa čak i veleposlanik ove zemlje u službenom prostoru drži njegovu sliku!

Je li dokument omogućio da se ove godine na proslavi Oluje u Kninu legalno nose majice recimo Crne legije i uzvikuje “Za dom…”?

– Dokument nije “omogućio“ ništa, to je neusuglašeni niz preporuka Vladi koje ona može prihvatiti ako hoće. Uvijek valja poći od toga da je Vijeće ono što se zove savjetodavno tijelo. Da je nešto usvojeno u smislu odluka, to se jednostavno rečeno nije dogodilo. Treba uvijek naglašavati, odluke nisu usvojene. Mi smo i odbili glasovanje da se konačno ne bi podijelili. Kako je poslije predstavljeno, to je drugi par rukava, ali ja vam govorim da odluke nije bilo na Vijeću. Znači, i da su donesene odluke, one bi tek bile savjet onome tko ima političku moć kako će postupati, dakle, onima koji imaju moć delegiranu od birača.

Kako će onda konkretno postupiti izvršna vlast i njezina tijela represije u Kninu 5. kolovoza?

– Ja to ne mogu ni naslutiti. Ono što mogu pretpostaviti jest da će se vlasti eventualno pokušavati pozvati na Dokument dijaloga kao nekakvu odluku Vijeća, što bi se onda moglo tumačiti kao „alibi“, ali to je stvar prosudbe. Vlast svoje odluke donosi neovisno o savjetodavnim tijelima. Isto tako, ona mora snositi odgovornost za svoje odluke. Nije odgovornost na 17 ljudi koji su tamo sjedili i koji nemaju nikakav demokratski mandat za bilo kakve obvezujuće odluke!

Navodno se upravo išlo s prebacivanjem loptice na sudsku vlast kako se ne bi upuštalo u novu zakonsku regulativu. Mi smo ionako preregulirani u ovoj tematici.

– Naravno da je sve to preregulirano i da je to posljedica naslijeđa onog bivšeg totalitarnog sustava. To je notorna činjenica. Ipak, strano mi je nagađati što iza čega stoji, “čitati tuđe misli“ kako je radila politička policija u komunizmu, pa se ne bih upuštao u takav posao.

Je li sada zabetonirana legalna uporaba petokrake za jedno duže vrijeme?

– Čujte, petokraka nikada nije bila dovedena u pitanje. Ona je dio tog utemeljiteljskog mita sadašnjeg vladajućeg sloja u Hrvatskoj. Ona je njihov simbol, koliko god to oni predstavljali na ovaj ili onaj način. Na Vijeću je to čak i prvi put dovedeno u pitanje. Prvi put se progovorilo o tome. U onom prvom dijelu dokumenta se eksplicitno govori o tomu da je taj poredak iz kojega oni i danas izvode svoj legitimitet bio totalitarni. Što će to u budućnosti značiti, tko će se na koji dio pozivati, vidjet ćemo.

U jednom tjedniku je ovaj tjedan izišao tekst u kojemu se oni koji su bili za ova rješenja nazivaju „ustavobranitelji“, a druga strana je dehumanizirana, pa smo proglašeni nekakvim „pobunjenicima“, odnosno nekakvim „ustašonostalgičarima“. Mi nismo, dakle, ljudi. To vam je stara komunistička taktika: svi koji nisu na našoj strani su neljudi! Pa se zbog toga prema „antifašističkoj“ logici mogu i ubiti, kako je to jasno i eksplicirano u dobro poznatom pokliču “Smrt fašizmu, sloboda narodu“.

Je li Jasna Omejec inzistirala da se ne ide u zabranu petokrake i upozoravala da bi to moglo dovesti do kolapsa hrvatskog društva?

– Da, to je istina. Čuo sam to iz njezinih usta najmanje dva puta. Sjedio sam u nekim prigodama pored nje i to sam doslovno čuo. Ja se potpuno slažem s gospođom Omejec u jednoj kvalifikaciji: dovođenje u pitanje petokrake jest znak jedne vrsti kolapsa, no tu je riječ o kraju tog utemeljiteljskog mita. To, međutim, ne remeti hrvatsko društvo, to remeti poziciju skupine u društvu čije interese gospođa brani i kako se čini zastupa.

Je li, s druge strane, konkretno od profesora Tanjića bilo prijedloga da i NDH uđe u izvorišne osnove Ustava?

– Niti slučajno, ni od gospodina Tanjića ni od bilo koga drugog. Pronošenje takvih glasina mogu tumačiti i kao još jedan pokušaj dehumanizacije onih koji drugačije misle i zastupaju drugačija stajališta. Te izvorišne osnove Ustava nastale su, inače, onog trenutka kada je trebalo pretvoriti SR Hrvatsku u nacionalnu državu u postojećim granicama. Gotovo svi smo se složili da su te izvorišne osnove nešto što je passe, nešto što je vrijeme pregazilo. To je tekst koji nema onu nomotetsku dimenziju, on ništa ne normira.

Što bi po vama trebalo stajati u tom dijelu Ustava?

– Pa ne treba ništa stajati. To je nepotrebno, jer je Ustav pravni akt koji regulira temeljna pitanja i način funkcioniranja jedne države. Taj je tekst trebao u onim okolnostima u kojima je postojala opasnost od stvaranja nacionalne države na nacionalnom teritoriju, a to bi bio način legaliziranja osvajačkoga rata koji je poveo Slobodan Milošević. To je bila poanta, time se potvrđivalo ono što je rečeno u nalazima Badinterove komisije da stare socijalističke postaju granicama novih država. To je svrha “izvorišnih osnova“, a ne uspostavljanje kontinuiteta u političkom i društvenom smislu. Kako ćete uspostaviti kontinuitet kada se odbacuje komunizam?!

Jesmo li nakon svega došli do apsurda, odnosno da je rad Vijeća koji je trebao dovesti do neke vrste pomirenja samo uzburkao duhove i potaknuo nove ideološke ratove u Hrvatskoj?

– Ja ne mislim da je to tako. Te su rasprave žestoke, one se pojavljuju na onoj razini šireg društva gdje ljudi nisu u stanju ili zainteresirani artikulirati na sofisticiran način svoje argumente, i tu se onda pojavljuje prosvjed protiv te “antifašističke“ ideologije kroz pozivanje na ono što je suprotno. Ipak mislim da smo mi dali dobar doprinos uspostavi dijaloga, ali je vjerojatno na drugoj strani prevagnulo shvaćanje poput Goldsteinovog da je to utakmica basketa, ili neki još jasniji oblik natjecanja ili čak i sukoba, pa da treba pobijediti. Tu nema pobjede. Računati u takvim kategorijama značilo bi da ljudi s kojima se ne slažete i koje ste “pobijedili“ i ne postoje ili ih se, kao što sam ranije rekao, može u krajnjoj konzekvenci kao “ne-ljude“ fizički ukloniti kako ne bi remetili iluziju “jedinstva”.

Varivode nisu isto što i Huda jama

Je li bilo pokušaja da se u dokumentu Vijeća navedu i hrvatski zločini iz Domovinskog rata?

– Da. To je meni bilo grozno. Uspoređivati zločine totalitarnog režima koji su planirani, koji su organizirano provođeni, i dovoditi ih u istu ravan s onim što se, recimo, dogodilo u Varivodama, to vam je isto kao kada biste rekli da su Varivode isto što i Huda jama ili pak Srebrenica. Na oba mjesta su ljudi u stotinama ili tisućama planski, organizirano poubijani, a ovo je pojedinačni zločin. Je li država dobro reagirala, je li napravila sve što je trebala, pa to je drugi par rukava. Ali ne možete tvrditi da su zločini nakon “Oluje” dio sustava, dio plana masovnih likvidacija koji je postojao na razini državne organizacije. Međutim, onome što su radili komunisti, pa i oni presvučeni u srpske nacionaliste 90-ih godina, ne može se zanijekati takva narav. Meni se često čini kako u Hrvatskoj postoji uvjerenje da živimo u svijetu Harryja Pottera, da čarobnim štapićem možete promijeniti stvari, pa kad netko utemeljeno dokaže da su komunisti pobili minimum 200 tisuća ljudi, potegnete taj štapić i ta brojka ubijenih nestane.

Tko je gurao ovo rješenje za zločinima iz posljednjeg rata? Jasna Omejec ili netko drugi?

– To je bilo u njezinom tekstu, ali je bilo puno glasova da se to makne.

I s jedne i s druge ideološke strane?

– Sigurno. Procjena kako je to nešto posve neumjesno nije bila ograničena.

Zoran Šagolj / Spektar

MI ŽELIMO SAMO ISTINU PA KAKVA GOD ONA BILA!

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Plenković za HRT o incidentu, brodogradnji, plaćama i diplomaciji

Objavljeno

na

Objavio

Gost središnjeg Dnevnika HRT-a bio je predsjednik Vlade Andrej Plenković. Govorio je o incidentu u Kninu, brodogradnji, zahtjevu sindikata za povećanje plaća, Dubravki Šuici i Europskoj komisiji, Schengenu i euru, diplomaciji, ali i o Elizabeti Mađarević i Lovri Kuščeviću.

Plenković za HRT o incidentu, brodogradnji, plaćama i diplomaciji

Gost središnjeg Dnevnika HRT-a bio je predsjednik Vlade Andrej Plenković. Govorio je o incidentu u Kninu, brodogradnji, zahtjevu sindikata za povećanje plaća, Dubravki Šuici i Europskoj komisiji, Schengenu i euru, diplomaciji, ali i o Elizabeti Mađarević i Lovri Kuščeviću.

● O incidentima u Đevrskama i Uzdolju pokraj Knina prema srpskoj manjini

– Oštro osuđujem napad na ljude, koji su gledali utakmicu. To je krajnje neprihvatljivo, očekujem od policije da identificira počinitelje, uhiti ih i da protiv njih bude pokrenut postupak. Vjerujem da je ogromna većina naših građana za normalan, kvalitetan život, za suživot i za poštivanje prava nacionalnih manjina. Ovo su pojave koje su nedopustive u Hrvatskoj i nadam se da će počinitelji biti i pronađeni i što hitnije sankcionirani, rekao je premijer.
Izolirani slučaj, a ne širi negativni trend?
– Bilo je još nekih slučajeva u proteklo vrijeme, ali ne možemo konstatirati da je klima u društvu takva da bismo je ocijenili da je orijentirana protiv manjina. Sve ono što činimo kao Vlada i na čemu se kontinuirano trudimo, pa i u suradnji s manjinskim zastupnicima koji su dio parlamentarne većine, je da štitimo njihova prava da oni participiraju u vlasti na način koji je kvalitetan i konstruktivan i koristan za sve manjine koje žive u Hrvatskoj. Na taj način otvaramo prostor za još bolju zaštitu Hrvata kao manjine u zemljama gdje su oni manjina, rekao je Plenković.

● Važne odluke za 3. maj

– Donijeli smo odluku nakon vrlo temeljite analize, konzultiranja svih relevantnih resora, sagledavanja svih pravnih, ekonomskih i financijskih aspekata. Bit odluke je izdavanje jamstva u iznosu od 150 milijuna kuna za ponovno pokretanje proizvodnje i za smanjivanje gubitaka koje bi država eventualno mogla imati, rekao je Plenković.

● O zahtjevima za veće plaće i pregovorima

– U našem sustavu plaća postoje osnovice, postoje koeficijenti i postoje dodaci ovisno o branšama i granama. Ovo što je bilo glede razgovora u zdravstvenom sektoru govorilo se prije svega o dodacima. Moram podsjetiti sve da smo ove godine povećali osnovicu za 3% od 1. siječnja, da kreće novo povećanje od 2% s isplatama plaća za 1. listopada. Važno je da ljudi razumiju da je prosječna plaća u mandatu naše Vlade porasla za više od 800 kuna. Ona je sad skoro 6500 kuna u Hrvatskoj, a prosječna plaća u Zagrebu je preko 7500 kuna, dakle 1000€. Minimalna plaća je povećana za 24% i došla je praktički na 3000 kuna. Povećane su mirovine u našem mandatu sa zadnjom indeksacijom za 12% . I plaće i mirovine i gospodarski pokazatelji idu naprijed. Krenuli smo sa 61% zaposlenosti, sad smo na 66%, a cilj našeg programa je 68%. Razgovore sa sindikatima vodit ćemo na temelju financijske održivosti, objasnio je premijer.

● O Dubravki Šuici, kandidatkinji za europsku povjerenicu

– Jako sam zadovoljan da je Šuica dobila većinsku potporu na saborskom odboru za europske poslove. Podržala ju je Vlada, parlamentarna većina, HDZ, ima ogromno iskustvo, rekao je Plenković.

Potom je premijer nabrojao njezine prethodne i sadašnje političke funkcije.

– Kad je riječ o portfelju, mi smo u fazi nominiranja kandidata. Izabrana predsjednica Europske komisije, koja je došla u Hrvatsku kao treću zemlju, prije toga je bila samo u Parizu i Varšavi, poslala nam je važnu  poruku da najmlađa članica uživa takav respekt i da je zbog toga došla k nama. Ona će najprije napraviti čitavu shemu buduće Europske komisije i onda će sukladno tome kakav profil kandidata su države članice nominirale ponuditi kroz pregovore i razgovore portfelje. Vidjet ćete da će Hrvatska i hrvatska javnost biti izrazito zadovoljni s onim što ćemo na kraju ispregovarati. To sad ne mogu reći. Ima puno lijepih stvari, ali ne smijem kazati, rekao je premijer.

● O diplomatskoj konferenciji – euro i Schengen ključni prioriteti?

– Odlično je da smo ustanovili već sada tradicionalnu diplomatsku konferenciju svih šefova naših diplomatskih misija, konzularnih ureda, vojnih izaslanika. U Vladi ćemo večeras imati prijem za naše i strane diplomate da se malo neformalnije konzultiramo oko ključnih izazova. Predsjednica Republike, predsjednik Sabora, ministar vanjskih i europskih poslova i drugi ministri koji su danas govorili (na konferenciji) su diplomatima prenijeli osnovne smjernice djelovanja. Za nas je u sljedećih 12 mjeseci bez ikakve dileme najveći izazov predsjedanje  EU-om, dakle Vijećem u prvoj polovici 2020.. Takvu vrstu međunarodnog izazova i angažmana Hrvatska još nije imala. Imali smo u proteklih godinu dana imali i predsjedanje Srednjoeuropskom inicijativom, imali smo i summit Kina + 17, dakle bili smo domaćini jedne ogromne konferencije. Hrvatska je uspjela izabrati bivšu potpredsjednicu Vlade i ministricu vanjskih i europskih poslova za glavnu tajnicu Vijeća Europe, naša je bivša državna tajnica postala glavna osoba Europske agencije za pomorsku sigurnost u Portugalu, nova članica revizijskog suda je i nova povjerenica, sve žene i ovdje naglšavam koliko je važna uloga žena u vanjskoj politici RH i međunarodnim organizacijama. Naši glavni prioriteti glede europskoga puta su bez ikakve dileme. Pozitivna ocjena EK koju očekujemo u rujnu, to nam je obećao i Jean Claude Juncker kada je bio u lipnju kada je rekao da smo ispunili sve tehničke kriterije za schengenski prostor. Ipak ne možemo ući u schengenski prostor. Nema teoretske šanse da se bilo koja krupna odluka koja se odnosi na Hrvatsku donese za vrijeme našeg predsjedanja, rekao je Plenković.

● O Elizabeti Mađarević

– Koliko sam ja razumio ministra vanjskih poslova nadležna inspekcija u ministarstvu je predložila da se ide pred službenički sud i predložila je otpust iz službe. To je nedopustivo u sadržajnom smislu , a da ne govorim tako nešto objaviti, zaista je nevjerojatno. Ne pamtim da se nešto takvo dogodilo u 30 godina hrvatske diplomacije u smislu stava, a još pritom to napraviti na mandatu u zemlji primateljici, konkretno Njemačkoj, zaista je nedopustivo. Mislim da je ministarstvo reagiralo i povlačenjem i pokretanjem ovog postupka pred službeničkim sudom brzo i primjereno, rekao je Plenković.

● O Anti Sanaderu i Lovri Kuščeviću

– Što se tiče izbora Ante Sanadera za političkog tajnika HDZ-a on je čelnik naše županijske organizacije u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Ima ogromno iskustvo , bio je župan , bio je potpredsjednik Sabor, predsjednik saborskog odbora. Siguran sam da će njegova uloga i njegovo iskustvo bitno pomoći stranci u pripremama i za predsjedničke izbore i kasnije za parlamentarne izbore. tu mislim da smo napravili jako dobar odabir, ima snažnu podršku svih županijskih čelnika i cijelog predsjedništva stranke. Što se tiče bivšeg glavnog tajnika Kuščevića ja niti mogu niti imam uvid u bilo kakve radnje koje u ovom trenutku poduzimaju policija i državno odvjetništvo, izjavio je predsjednik Vlade Andrej Plenković za HRT.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Berislav Vujeva, Generalni konzul BiH u Chicagu – Obični ljudi i ne primjećuju da su postali objektom opće manipulacije

Objavljeno

na

Objavio

Berislav Vujeva

Gosp. Berislav Vujeva, Generalni konzul B i H u Chicagu

Gospodine Vujeva, Vaša povijest je vezana za kraljevski grad Jajce?

Da, moji preci su se nekada davno doselili iz Livanjskog kraja. U Jajcu sam rođen, tamo sam odrastao, Jajce sam branio 1992 i oslobađao 1995. Iz Jajca sam se oženio. Jajcu se uvijek vraćam i ono je u punom smislu riječi moj jedini dom.

Rijetko je naći kutak na zemaljskoj kugli koji je tako darovan prirodnim ljepotama ali i bogatom poviješću kao Jajce. Grad Hrvoja Vukčića Hrvatinića diči se titulom posljednje prijestolnice srednjevjekovne Bosanke države. Grad krunidbe i pogubljenja posljednjeg Bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. U Podmilačju pored Jajca nalazi se i svetište svetog Ivana Krstitelja, koje je najstarije katoličko svetište u Bosni i Hercegovini i u ovom dijelu Europe. Mi jajčani ga zovemo jednostavno sveti Ivo. Jajce je i grad prelijepe prirode, grad Plive i Vrbasa i prelijepih bisera koje poznajemo po imenu Plivska jezera.Nažalost već godinama sam samo povremeni prolaznik kroz svoj grad i kako vrijeme prolazi ta odsutnost mi sve teže pada. Ljudi s godinama osjećaju sve snažnije veze sa rodnim krajem i čini se da ni ja nisam izuzetak. Ostaje mi da se nadam da ću povratkom u Bosnu i Hercegovinu više vremena provoditi u svom rodnom Jajcu.

Životni put Vas je vodio od ratnih dana do Europe i Amerike u raznim službama?

Svima koji smo rođeni u onom našem kutku svijeta po rođenju je  zagarantiran buran život sa krajnje neizvjesnim ishodom. Ratovi, bune, bure i oluje, sve se nekako uvijek sastane upravo na onom našem djeliću svijeta kojeg nazivamo svojom domovinom. Zato nemamo starih kuća i žene često nose crninu, a spomenici obiteljskih grobnica su puni imena predaka za koje se ne zna gdje su pokopani ali su ipak zapisani tu, da ih se spomenemo. Ali opet, na svijet dolazimo sa sposobnostima za preživljavanje na onoj našoj vjetrometini i uspijevamo tamo gdje drugi ne bi mogli.

Podrijetlom iz vjerničke radničke obitelji, život u socijalističkoj Jugoslaviji nije mi nudio previše optimističnu budućnost. Starija sestra Hrvojka je prekinula studij jer joj nismo mogli plaćati troškove a ja završavam srednju školu te 1991. godine. Počinju godine stradanja, patnje i muke, godine izbjeglištva i siromaštva, ali i godine koje s pravom zovemo godinama ponosa i slave. Otišao sam u rat, dragovoljno, i u vojsci ostao idućih 10 godina. Bez obzira koliko puta u sebi danas preispitivao tu odluku, uvijek na kraju zaključim da sam postupio ispravno. Tako je trebalo biti i tako je bilo. Da mi je netko pričao u nekom rovu, negdje u šumi ’92. ili ’93. da ću jednog dana biti diplomat u Americi, rekao bih mu da je lud. Prestanak rata je za vojnike uglavnom bio veliki šok. Rat je jedno vrlo jednostavan crno-bijeli svijet u kojemu imate dva stanja: da ste živi i tada je sve u redu ili da ste mrtvi, kada je valjda opet sve u redu. U svakom slučaju jedini posao kojim se vojnici bave u ratu je da se brinu da ostanu živi. Kada je završio rat, umjesto blagostanja nastupili su problemi. Odjednom su se pojavili računi, krediti, dugovanja, kirije, kašnjenje plaća, nestašica novaca…. Djeca koja su otišla u rat, vratili su se kao ljudi, ali o mirnodopskom životu nisu znali ništa. Vojska se smanjivala, mnogi su ostali bez posla. Dobar dio njih nije imao nikakve škole a vojne vještine, hrabrost, odvažnost i junaštvo nisu značile ništa novopečenim tajkunima.

Ja sam odlučio upisati fakultet još dok sam bio u vojsci. To se pokazalo kao jedna od najvažnijih odluka u mom životu. Pokazalo se se da za učenje imam dara i studiranje mi je išlo lako. Nevjerojatan je osjećaj nakon 10 godina skinuti uniformu, a ipak sam je se odrekao lako jer je vrijeme bilo da odem. Uvijek je lako otići kad čovjek shvati da mu je vrijeme da ide. Civilni život čovjeku daje brojne mogućnosti, daje mu slobodu izbora. Nakon nekoliko godina započela je moja diplomatska služba. Od golobradog vojnika iz smrznutog rova ispod Velebita, listopada 2010. godine stupio sam na dužnost 1. tajnika u veleposlanstvu BiH u Washingtonu. Recepta niti objašnjenja nemam, samo vjera, poštenje i upornost.

Stanje Bosne i Hercegovine je vrlo kompleksno. Kako Vi vidite te kompliciranu stvarnost Vaše države?

Postoje mjesta na svijetu na kojima su prepleteni brojni međunarodni interesi, bremenita povijest ali i sadašnjost, ratovi i revolucije, dugovi iz prošlosti koje nitno nije spreman oprostiti, te neizvjesna budućnost. Jedno od tih mjesta je i Bosna i Hercegovina. Posljednji trag Bosanske državnosti je nestao 1463. kada su Osmanski osvajači pogubili Bosanskog kralja a njegovu djecu odveli u Carigrad i poturčili. Kao zemljopisni prostor Bosna i Hercegovina idućih 500 godina prelazi iz ruke u ruku i tek 1992. godine postaje međunarodno priznata kao neovisna država. Osmanlijama je prostor Bosne i Hercegovine predstavljao isturenu zapadnu granicu i vojnu utvrdu odakle je regrutirala vojsku za svoje ratove po Aziji. Ulaganja u obrazovanje nije bilo jer okupatoru nije trebalo obrazovano i napredno stanovništvo, a cestovna infrastruktura je trebala biti što je moguće slabija kako bi se otežala moguća vojna napredovanja od strane kršćanskih zapadnih susjeda. Takva Bosna i Hercegovina s pravom se u to vrijeme nazivala „Tamni vilajet“. Nakon više od 400 godina Osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini je ostalo mnoštvo džamija, nekoliko mostova, javnih česmi i par kasaba. Bez tvornica, željeznice, cesta, školskog sustava, civilne uprave, civilnog društva, demokratskih institucija i svega drugog što nalazimo u tadašnjim Europskim zemljama. Godine Osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini su doslovno desetkovale naprednu inteligenciju i intelektualni razvoj društva uopće. Osmansko carstvo je u svojoj osnovi bilo teokratsko, a sultan je smatran Božjom sjenom na zemlji. Nemuslimansko stanovništvo je bilo niže kategorije u odnosu na muslimane. Civilne škole skoro da nisu postojale, a jedina mogućnost napredovanja je bilo sudjelovanje u osmanskim vojnim pohodima koji su bili nagrađivani zemljišnim posjedima. Prometno izolirana, BiH je značajno zaostajala za Europskim društvom koje je snažno grabilo pogonjeno industrijskom revolucijom, demokratskim procesima i znanstvenom otkrićima.

Austrougarskom aneksijom u Bosni i Hercegovini dolazi do industrijske revolucije, otvaraju se civilne škole, grade se ceste i željeznica, osniva se državni Sabor kao demokratsko zakonodavno tijelo, održavaju se izbori, uvodi se ravnopravnost svih građana pred zakonom bez obzira na vjeru i nacionalnost. Vrši se popis stanovništva, uvode se zemljoposjedničke knjige (tzv. Gruntovi) koje su i danas temelj za određivanje vlasništva nad zemljom. Kršćani prestaju biti građani drugog reda kakvim su bili u Osmanskom carstvu. Svi veći gradovi u BiH, od Sarajeva do Banjaluke svoj današnji izgled duguju Austrougarskim arhitektima koji su planski gradili infrastrukturu koja je i dan danas kralježnica gradskih središta. Većina velikih kompanija u BiH na ovaj ili onaj način vuče podrijetlo iz perioda austrougarske vladavine.

Kraljevina Jugoslavija provodi svoju politiku posrbljivanja društva a nakon nje komunisti ukidaju svaku slobodu mišljenja, zatiru naprednu politički misao i  na silu provode politiku bratstva i jedinstva, a sve se to prelama najviše na području Bosne i Hercegovine koja sa svojim mješovitim stanovništvom i središnjim zemljopisnim položajem zauzima važno mjesto u strateškim planovima za dominaciju.

Više od 500 godina pod tuđom upravom stvorilo je osjećaj otuđenosti između stanovništva i vlasti, a taj se osjećaj naročito vidljiv kod Hrvata. Tuđinska vlast, bila ona Osmanska, Austrougarska, Srpska ili Jugo-komunistička, uvijek je bila i ostala – tuđinska. Na vlast i državu se gledalo kao na nužno zlo sa kojim ne treba surađivati, već ju izbjegavati i zaobilaziti. Dok su drugi narodi u BiH kroz stoljeća nalazili načina kako bi se uključili u politički sistem, Hrvati su uvijek ostajali s kraja i nekako isključeni iz društva, čekajući kada će doći konačno oslobođenje i formiranje društva u kojemu će oni prestati biti potlačena i ugnjetavana skupina.

Sadašnja Bosna i Hercegovina je neovisna država tri konstitutivna naroda. Mirovnim sporazumom u Daytonu zaustavljen je užasni rat i uspostavljen mir. Nikako nije planirano da ovaj sporazum ostane vječan i nepromjenjiv, što se na kraju ipak dogodilo.

Svako društvo prirodno evolvira i mijenja se, a dio tih promjena je i zakonodavstvo koje se korigira i osuvremenjuje. Jedan od najvažnijih razloga koji BiH zakonodavce sprječava da vrše dopune i izmjene Daytonskog sporazuma je protivljenje iz Republike Srpske. Tamošnji su političari u potpunosti odbijaju svaku primisao da se ovaj sporazum mijenja jer samo njegova nepromjenjivost njima garantira sve pogodnosti kojima su u Daytonu uglavnom nezasluženo darovani. Srbi su u Dayton otišli kao vojno i ekonomski poraženi gubitnici a od tamo se vratili kao apsolutni pobjednici koji su za etničko čišćenje, koncentracione logore i genocid nagrađeni teritorijem kojeg su oružjem etnički potpuno očistili.

Uslijed ovoga, izmjene Daytonskog sporazuma su nasilno vršili stranci koji su jednostrano nametali svoja rješenja. Dayton je tako od svog potpisivanja na ovamo primijenjen preko 100 puta. Zanimljivo je i tragično da su skoro sve te izmjene išle na štetu položaja Hrvata. Hrvati su tako iz položaja vojnog pobjednika čije su briljantne vojne operacije bacile srpsku vojsku na koljena i prisilile na mirovne pregovore, dospjeli u poziciju da u svojoj domovini budu drugorazredni podstanari.

Glavno pitanje koje ostaje neriješeno je kako učiniti da se narodi u Bosni i Hercegovini osjećaju zadovoljnima, naročito kada sva tri naroda imaju potpuno različite predodžbe o tomu kako bi BiH u budućnosti trebala izgledati.

Već godinama je vrlo jasan loš položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini. Što vidite kao ključni problem i koja su rješenja?

Pitanje položaja Hrvata je ujedno i pitanje opstanka Bosne i Hercegovine kao države. Hrvati u BiH imaju puno veći značaj od njihovog prostog biološkog broja u sastavu stanovništva. Kao prvo, Hrvati predstavljaju regulatorni faktor koji balansira između vječno suprotstavljenih Bošnjaka i Srba koji su u stalnoj borbi za prevlast. Hrvati nemaju brojčanu snagu da bi sami stali na jednu stranu već se nalaze u presudnom položaju koji svojom ravnotežom preteže vagu na jednu ili drugu stranu. Druga uloga Hrvata je držanje smjera kojim se kreće bosanskohercegovačko društvo. Strateški gledano, ostala dva naroda svoje prirodne saveznike imaju u Rusiji odnosno Turskoj. Hrvati međutim, svoje saveznike mogu tražiti samo i isključivo u Europskoj zajednici i NATO savezu. Jedino Hrvati u sva tri naroda u BiH nemaju nikakve druge opcije nego slijediti put EU i NATO integracija. Zbog ovoga je politička uloga Hrvata u BiH nerazmjerno veća od njihovog postotka u broju stanovništva. Nije naodmet napomenuti i da su skoro svi Hrvati u BiH kao državljani i Republike Hrvatske već sada državljani i EU I NATO saveza. Figurativno govoreći, Hrvati kao treća noga tronoge stolice su neizostavni za njenu stabilnost. Stolica na dvije noge ne može stajati.

Ključni aktualni problem je politički položaj u koji su Hrvati dospjeli nakon nametnutih izmjena izbornog zakona 2000. godine. Ove izmjene je nametnuo američki diplomata i šef OESS-ove misije u BiH Robert Barry a one su omogućile da jedan narod drugome izabere predstavnike. Osim ovih izmjena, Dayton je promijenjen ukupno 108 puta i skoro svaki put na štetu Hrvata. Ove su izmjene imale katastrofalne posljedice na položaj Hrvata u BiH a dugoročno su zatrovale odnose između Hrvata i Bošnjaka čije je dotadašnje labavo savezništvo održavalo BiH u komadu.

Hrvati su se protiv ovih promjena pobunili, da bi za to bili žestoko kažnjeni i na dulji rok ušutkani. Međutim, ovaj problem se mora riješiti jer bez popravka položaja Hrvata u BiH nije moguće gledati dalje u budućnost.

Pored garantiranja prava izbora svojih predstavnika, drugi uvjet za trajan mir je i teritorijalni preustroj koji bi stvorio neku vrstu Hrvatske jedinice u BiH.

Da se možda ovo pitanje riješilo na pravi način još u Daytonu, Bosna i Hercegovina bi danas mogla biti prosperitetna zemlja zadovoljnih ljudi koji jedni pored drugih i jedni sa drugima žive u miru i suradnji.

Kakvo je Vaše iskustvo biti Generalni konzul BiH u Chicagu?

Iskustvo Generalnog konzula BiH u Chicagu je dvojako, odnosno različito je ono profesionalno od onog privatnog.

Naime, dok je profesionalno iskustvo ponekad obilježeno uspjesima i neuspjesima, teškoćama i problemima koji su sastavni dio svakog posla, privatno iskustvo rada i boravka u Chicagu je sasvim drukčije. Profesionalno, rad u konzulatu je jako odgovoran, a svaki konzularni službenik mora u svom svakodnevnom poslu iskazivati i svoju ljudsku stranu u radu sa našim državljanima. Generalni konzulat pokriva veliku teritoriju i potrebe za našim angažmanom su velike. Jako često smo angažirani u poslovima koji se izravno tiču ljudskih sudbina. U odnosu sa udrugama iseljenika iz BiH nikada u protekle 3 godine nismo imali nesporazuma ili konflikata.

Govoreći o privatnoj strani, boraveći u Chicagu moja obitelj i ja smo razumljivo ostvarili najbliže kontakte s hrvatskom iseljeničkom zajednicom. Od prvog trenutka su nas ti ljudi prihvatili kao svoje, jednako kao i mi njih, a taj odnos traje i danas. Mogu slobodno reći da se cijelo ovo vrijeme u Chicagu osjećamo kao da smo došli u posjetu rodbini koju nikada prije nismo vidjeli. Stekli smo puno dragih prijatelja s kojima želimo njegovati prijateljstvo i ugostiti ih u svom rodnom Jajcu onako kako su oni nas dočekivali u svojim domovima ovdje. Iz Chicaga se vraćamo obogaćeni za brojna iskustva naročito vezana uz vrijednosti obiteljskog života, napornog i poštenog truda i rada, poniznosti i skromnosti bez obzira na veličinu imetka. Hrvatsko iseljeništvo je uspjelo napraviti najbolju moguću kombinaciju urođene snalažljivosti i sposobnosti prilagođavanja s jedne strane i poštenja i marljivosti s druge strane. Čini se kao da su uspjeli postići savršenstvo. Jako bih volio kada bi se u ovo mogli uvjeriti i svi naši ljudi u domovini, točnije da se uz naporan i pošten rad može postići blagostanje i da je to najbolji recept za uspjeh. Kada bi se ova iskustva prenijela našim ljudima u domovini, vjerujem da bi se puno više njih odlučilo ostati na svojoj zemlji i svom rodnom kraju, umjesto da lutaju svijetom u nadi u brzo bogaćenje, sreću i boljitak.

Što je Vaša slijedeća životna postaja? Vi ste obiteljski čovjek! Kako se djeca prilagođavaju stalnim seljenjima i novim sredinama?

Već se skoro 9 godina neprekidno nalazimo daleko od svog doma i skoro cijelo to vrijeme smo proveli u Americi. Čini se da je vrijeme da se vratimo u svoj rodni kraj. Vrijeme prolazi i sa nama i bez nas. Puno toga se dogodilo posljednjih godina i lako se može osjetiti kako smo se distancirali od prijatelja, rodbine i naše sredine uopće. To je normalno i ne treba se tomu čuditi. Povratak će nam biti neobičan i zanimljiv ali se radujem starim prijateljima koje nismo vidjeli godinama. Zasigurno će naš povratak u Bosnu i Hercegovinu biti najveći izazov djeci. One su doslovno odrasle u Americi i navikle su se na ovu sredinu, ove škole i sustav vrijednosti i ponašanja. Kao i uvijek do sada, tu smo mi, njihovi roditelji, da im pomognemo i da ih uputimo u život. Neće biti lako, ali svaka promjena je ispočetka teška.

Svakako da je promjena životnih sredina jedan od izazova koji dolaze uz rad u diplomatskoj službi. Sve što proživimo, i dobro i loše nas obogaćuje, daje nam nova iskustva i oblikuje nas.

Civilizacija kao da je zbunjena u svojim vrijednostima. Kako vidite ulogu duhovnosti u osobnom i obiteljskom životu?

Već duže vremena se može osjetiti određena moralna kriza naročito u kršćanskom dijelu svijeta, u Europi i Americi. Otuđenost ljudi od temeljnih moralnih vrijednosti koje su oblikovale kršćansku civilizaciju postaje sve veća. Kroz duga stoljeća je zapadno društvo počivalo na općim kršćanskim vrijednostima koje su utkane u samu srž društva. Odredbe iz Svetog pisma su postale temeljne odredbe svakodnevnog civilnog života, korištene kao odrednice prilikom određivanja zakona, razdvajanja dobrog od zla, pozitivnog od negativnog. Živeći u takvom društvu, ljudi kao da su počeli smatrati da je vjera obavila svoju ulogu u moralnom oblikovanju društva i da društva kršćanske civilizacije slijedom stvari prelaze u post-kršćansku fazu, kada crkva i vjera jednostavno više nisu potrebne. Tomu je dodatno pomoglo i blagostanje i obilje u kojemu danas žive Europa, Amerika i veliki dio kršćanskog svijeta. Ljudi kao da su zaboravili da se ne treba u dobroti uzvisiti, pa su se počeli ponašati u skladu sa izrekom kako „sila Boga ne moli“.

Ovo svojevrsno gubljenje moralnog kompasa je idealna prilika za sve one koji maštaju postati mjerilo vrijednosti, suditi između dobrog i lošeg i na kraju ljudima zamijeniti Boga. Obični ljudi, zadivljeni svojim blagostanjem, živeći u organiziranom svijetu u kojemu im sustav sve servira na pladnju puštaju da ih sustav oblikuje i usmjerava. Mediji su postali mjerilo za dobro i loše, a vlasnici medija udruženo plasiraju propagandu koja usmjerava naše živote, određuje kao se ponašati i kako razmišljati. Obični ljudi i ne primjećuju da su postali objektom opće manipulacije sredstava javne komunikacije. Ljudi jednostavno previde činjenice da je sve što je objavljeno pisano ljudskom rukom sa nekom namjerom. Nama koji dolazimo iz nekadašnjeg totalitarnog socijalističkog sustava nije teško prepoznati trenutni sustav dominacije manjine nad većinom. Razlika je što sadašnji sustav umjesto slanja u zatvor koristi instrument javne osude koji „neposlušne“ obilježava i na njih stavlja anatemu zločinca.

Sve ovo je puno lakše uz jedan preduvjet, a to je da ljudi prestanu ići u crkvu. To se dogodilo postupno, sve bržim ritom života koji dovodi do toga da ljudi nemaju vremena nizašto pa tako niti za crkvu, vjeru, sebe i  Boga. Odlaskom u crkvu a pogotovo svakodnevnom molitvom vraćamo se na izvor, na vrelo istinskih moralnih vrijednosti, Božjih uputa o tomu kako voditi svoj život, odgajati djecu, voljeti jedni druge i možda ono najvažnije: kako prepoznati zlo kada ga vidimo. Tek povratkom na to vrelo dobivamo svoj orijentir, moralni kompas na uzburkanom moru života koji nam pokazuje kako upraviti svoj brod. Čovjek mora naći vremena zastati, promisliti o sebi kuda ide i otkud dolazi. Naročito se mora naći vremena u miru promisliti o trenutnom položaju, gdje se nalazi i u kakvom trenutku živi.

Interview za Hrvatski franjevački vjesnik Chicago

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari