Pratite nas

Intervju

Dr. Mladen Ančić: Evo zašto sam uvjeren da antifašizam treba izbaciti iz Ustava

Objavljeno

na

Foto: Jure Mišković/HANZA MEDIA

Među članovima Vijeća za suočavanje s posljedicama totalitarnih režima koji su se javno ogradili od “Dokumenta dijaloga” našao se i profesor povijesti sa zadarskog Sveučilišta, dr. Mladen Ančić.

Što ga je potaklo na ovaj potez, kakve zamjerke ima prema kolegama lijevoga usmjerenja iz Vijeća, hoće li Vlada i premijer Andrej Plenković prihvatiti dokument, odnosno hoće li on izazvati još dublje podjele među Hrvatima, dr. Ančić pojašnjava u razgovoru za Spektar.

Je li bilo nerealno u jednom visoko ideologiziranom i podijeljenom društvu kakvo je hrvatsko očekivati da dođe do suglasja o temama iz burne prošlosti?

– Teško je odgovoriti na to pitanje. Činjenica je da su u Vijeću sjedili ljudi koji su uspjeli naći modus razgovara i da je to trajalo godinu dana. Doduše, u jednom trenutku došlo je do poremećaja te atmosfere, odnosno u trenutku kada je ovaj drugi dio dokumenta koji se sada pojavljuje u javnosti došao na dnevni red, odustalo se od procedure javnog pretresanja pojedinih formulacija, što je onda završilo jednom situacijom koja baš ne odgovara potpuno onome kako se javno predstavlja.

Na čemu je konkretno puklo?

– Formalno je puklo na vrijednosnim sudovima o simbolima totalitarnih režima. Ispod toga se zapravo krije strah vladajuće skupine u društvu da će se dirnuti u njihov identitet, odnosno utemeljiteljski mit, a to je antifašistička borba. To je identitetski mit današnjega hrvatskog vladajućeg sloja. Kako su ti ljudi došli do vlasti, to možete doznati iz knjiga Davora Marijana i Davorke Budimir, koji su pisali o toj tranziciji. Tu se najbolje može vidjeti kako su ljudi iz starog režima preuzeli novu državu nakon 1990. godine i kako su preuzeli nadzor nad civilnim društvom. Utemeljiteljski mit toga sloja je onaj isti koji je vrijedio u komunističkoj Jugoslaviji. Kada se dira u simbole o kojima je riječ, dira se upravo u taj mit. Tu je došlo do problema.

Jeste li vi i skupina vaših istomišljenika u Vijeću željeli izjednačiti komunizam i fašizam?

– To se ne može tako formulirati. Ono što mi govorimo i za što se zalažemo, jasno je i precizno rečeno u prvom dijelu dokumenta. Ne postoji politička ideja koja može opravdati masovne zločine i masovno kršenje ljudskih prava i to u trajanju od 45 godina. A to je modus operandi totalitarnih režima. Oni počivaju na ideji jednoobraznosti, jednoglasnosti, a za njihovo uspostavljanje potrebno je masovno nasilje, iza čega onda ostaje trag u obliku zločina. Značajka je to svih totalitarizama, neovisno je li to komunistički, fašistički, nacistički, odnosno, kakva god bila njegova varijanta. Ako imate moralnu i intelektualnu dosljednost, to morate priznati. E, to su onda nastali problemi.
Jer, kako se štiti taj mit o antifašizmu? Kroz priču o zaštiti Ustava, što je apsurd. U Ustavu RH jasno piše da je ona utemeljena nasuprot NDH i odbacivanjem komunizma. Dakle, moderna Hrvatska nema kontinuitete ni s NDH, ni s komunističkom Jugoslavijom, odnosno, SR Hrvatskom.

Po vama je onda trebalo staviti znak jednakosti između dva zla?

– To je kao da pitate jesu li kuga i kolera ista stvar – i jedno i drugo su pošasti koje predstavljaju pogubnu stvar i za pojedinca i za društvo, pa ipak nisu posve ista stvar. Ja sam shvatio, a tako je išla i rasprava da se mi moramo odrediti prema totalitarnim režimima i odrediti neku vrst stajališta o njihovu naslijeđu. Jesu li to totalitarni režimi ili nisu i što s njihovim naslijeđem? Mi smo postigli suglasnost oko toga da oni jesu totalitarni režimi, ali u izvođenju konzekvenci tog načelnog slaganja odjednom je došlo do jednog poremećaja.

U čemu se on konkretno ogledao?

– Ogledao se upravo u tom različitom vrjednovanju simbola totalitarnih režima.

Petokrake i…

– Nije samo ona. Imate čitav sklop tih simbola.

I pozdrava?

– Sve su to simboli. Zadržimo se na toj riječi. Znači, simboli tih totalitarnih poredaka ne smiju biti u javnoj uporabi u našem društvu, jer njihova uporaba podrazumijeva da se onaj tko to radi poziva na vrijednosti takvih režima. U privatnoj domeni, u dubini civilnog društva je svašta moguće. Ne možete vi kontrolirati cijelo civilno društvo. Pa nije to posao države. I onda je došlo do jedne neobične situacije u kojoj smo se mi složili jedino oko zaključaka.

To je jedini dokument koji je proizašao slaganjem svih članova Vijeća, a u njima jasno stoji da integralni dio dokumentacije o radu Vijeća predstavlja tzv. Dokument dijaloga. On se tako i zove jer nije usvojen. Integralni dio predstavljaju i mišljenja onih članova koji se nisu složili. Ispostavilo se da ima osam od ukupno 17 članova Vijeća koji se nisu složili oko cjeline toga dokumenta. To je daleko od slike stvorene u javnosti. Tko time i zašto manipulira, nije moja stvar da isljeđujem i određujem.

Ljevica iz usta Ive Goldsteina otvoreno likuje da je odnijela pobjedu, odnosno da petokraka ostaje, a “Za dom spremni” samo iznimno u sklopu HOS-ovih proslava. Kako to komentirate?

– Pa mene ništa ne čudi od Ive Goldsteina, a nisam ni siguran da se “ljevica“ s njime identificira. Ako je on u stanju izjaviti da je Tito u Ustavu RH, iako tamo nema njegovog imena, onda sve mogu očekivati od Goldsteina. On vjerojatno misli da smo mi igrali kakvu utakmicu basketa, ili da je ovo bilo nekakvo odmjeravanje snaga u kojemu je najvažnije koliko kojih ima.

Osjećate li se vi poraženo nakon svega?

– Kako poraženo?! Pa mi smo tamo došli kako bismo uspostavili društveni dijalog, da bismo izbjegli situaciju da se nasilnim poremećajima rješavaju ovi problemi. Moje je stajalište bilo i ostalo da taj utemeljiteljski mit jedne okoštale i sad već zastarjele strukture postupno treba dekonstruirati jer ako se to ne uradi doći će do jedne vrste revolucionarnog gibanja. Naime taj mit objašnjava društvenu stvarnost današnje Hrvatske – “antifašisti“ su “pobjednici“ pa se njihova današnja moć objašnjava pobjedom u onome davnom ratu; tome se krugu pripada ponajprije logikom biološkog naslijeđa (zato oni često i govore o “obiteljskoj tradiciji antifašizma“).

Njihovi protivnici su “poražene snage“, odnosno “ne-ljudi“, koje i danas represijom treba podsjećati kako ne smiju javno iskazivati svoj identitet. Golema većina pučanstva su obični “ostali“, koji se nikad zbog moralne odvratnosti spram praktičnih postupaka i “pobjednika“ i “poraženih snaga“ nisu mogli identificirati bilo s jednima, bilo s drugima. “Ostali“ su najbolji kad se pokupe i odu u Njemačku ili Irsku i odatle šalju novce čijim će trošenjem upravljati “antifašisti“. U takvim okolnostima golema većina onih koji koriste pozdrav “Za dom spremni” ne rade to jer vole ustaše. To je krik, pučki oblik prosvjeda protiv postojeće društvene strukture i nesposobnosti onih koji upravljaju ovom državom.

Ipak ne možete zanijekati da se javno veliča Pavelića, Luburića i druge kako kroz pjesme, tako i kape, majice…

– Pa naravno. Što vi očekujete? Da svi mislimo isto? Ima ljudi koji će veličati vještice, onih koji pristaju uz sotonističke sekte i veličaju ovog ili onog, ali je pitanje koliko tih ljudi ima. Koliko je tih da će se skupiti i pjevati o Paveliću i događa li se to u sklopu javnih skupova, ili je to privatna domena? Za razliku od toga privatnoga iskazivanja stajališta, postoje javni i službeni skupovi na kojima se veliča inspiratora i organizatora masovnih zločina, uporno se njegovo ime gura u javnu sferu, pa čak i veleposlanik ove zemlje u službenom prostoru drži njegovu sliku!

Je li dokument omogućio da se ove godine na proslavi Oluje u Kninu legalno nose majice recimo Crne legije i uzvikuje “Za dom…”?

– Dokument nije “omogućio“ ništa, to je neusuglašeni niz preporuka Vladi koje ona može prihvatiti ako hoće. Uvijek valja poći od toga da je Vijeće ono što se zove savjetodavno tijelo. Da je nešto usvojeno u smislu odluka, to se jednostavno rečeno nije dogodilo. Treba uvijek naglašavati, odluke nisu usvojene. Mi smo i odbili glasovanje da se konačno ne bi podijelili. Kako je poslije predstavljeno, to je drugi par rukava, ali ja vam govorim da odluke nije bilo na Vijeću. Znači, i da su donesene odluke, one bi tek bile savjet onome tko ima političku moć kako će postupati, dakle, onima koji imaju moć delegiranu od birača.

Kako će onda konkretno postupiti izvršna vlast i njezina tijela represije u Kninu 5. kolovoza?

– Ja to ne mogu ni naslutiti. Ono što mogu pretpostaviti jest da će se vlasti eventualno pokušavati pozvati na Dokument dijaloga kao nekakvu odluku Vijeća, što bi se onda moglo tumačiti kao „alibi“, ali to je stvar prosudbe. Vlast svoje odluke donosi neovisno o savjetodavnim tijelima. Isto tako, ona mora snositi odgovornost za svoje odluke. Nije odgovornost na 17 ljudi koji su tamo sjedili i koji nemaju nikakav demokratski mandat za bilo kakve obvezujuće odluke!

Navodno se upravo išlo s prebacivanjem loptice na sudsku vlast kako se ne bi upuštalo u novu zakonsku regulativu. Mi smo ionako preregulirani u ovoj tematici.

– Naravno da je sve to preregulirano i da je to posljedica naslijeđa onog bivšeg totalitarnog sustava. To je notorna činjenica. Ipak, strano mi je nagađati što iza čega stoji, “čitati tuđe misli“ kako je radila politička policija u komunizmu, pa se ne bih upuštao u takav posao.

Je li sada zabetonirana legalna uporaba petokrake za jedno duže vrijeme?

– Čujte, petokraka nikada nije bila dovedena u pitanje. Ona je dio tog utemeljiteljskog mita sadašnjeg vladajućeg sloja u Hrvatskoj. Ona je njihov simbol, koliko god to oni predstavljali na ovaj ili onaj način. Na Vijeću je to čak i prvi put dovedeno u pitanje. Prvi put se progovorilo o tome. U onom prvom dijelu dokumenta se eksplicitno govori o tomu da je taj poredak iz kojega oni i danas izvode svoj legitimitet bio totalitarni. Što će to u budućnosti značiti, tko će se na koji dio pozivati, vidjet ćemo.

U jednom tjedniku je ovaj tjedan izišao tekst u kojemu se oni koji su bili za ova rješenja nazivaju „ustavobranitelji“, a druga strana je dehumanizirana, pa smo proglašeni nekakvim „pobunjenicima“, odnosno nekakvim „ustašonostalgičarima“. Mi nismo, dakle, ljudi. To vam je stara komunistička taktika: svi koji nisu na našoj strani su neljudi! Pa se zbog toga prema „antifašističkoj“ logici mogu i ubiti, kako je to jasno i eksplicirano u dobro poznatom pokliču “Smrt fašizmu, sloboda narodu“.

Je li Jasna Omejec inzistirala da se ne ide u zabranu petokrake i upozoravala da bi to moglo dovesti do kolapsa hrvatskog društva?

– Da, to je istina. Čuo sam to iz njezinih usta najmanje dva puta. Sjedio sam u nekim prigodama pored nje i to sam doslovno čuo. Ja se potpuno slažem s gospođom Omejec u jednoj kvalifikaciji: dovođenje u pitanje petokrake jest znak jedne vrsti kolapsa, no tu je riječ o kraju tog utemeljiteljskog mita. To, međutim, ne remeti hrvatsko društvo, to remeti poziciju skupine u društvu čije interese gospođa brani i kako se čini zastupa.

Je li, s druge strane, konkretno od profesora Tanjića bilo prijedloga da i NDH uđe u izvorišne osnove Ustava?

– Niti slučajno, ni od gospodina Tanjića ni od bilo koga drugog. Pronošenje takvih glasina mogu tumačiti i kao još jedan pokušaj dehumanizacije onih koji drugačije misle i zastupaju drugačija stajališta. Te izvorišne osnove Ustava nastale su, inače, onog trenutka kada je trebalo pretvoriti SR Hrvatsku u nacionalnu državu u postojećim granicama. Gotovo svi smo se složili da su te izvorišne osnove nešto što je passe, nešto što je vrijeme pregazilo. To je tekst koji nema onu nomotetsku dimenziju, on ništa ne normira.

Što bi po vama trebalo stajati u tom dijelu Ustava?

– Pa ne treba ništa stajati. To je nepotrebno, jer je Ustav pravni akt koji regulira temeljna pitanja i način funkcioniranja jedne države. Taj je tekst trebao u onim okolnostima u kojima je postojala opasnost od stvaranja nacionalne države na nacionalnom teritoriju, a to bi bio način legaliziranja osvajačkoga rata koji je poveo Slobodan Milošević. To je bila poanta, time se potvrđivalo ono što je rečeno u nalazima Badinterove komisije da stare socijalističke postaju granicama novih država. To je svrha “izvorišnih osnova“, a ne uspostavljanje kontinuiteta u političkom i društvenom smislu. Kako ćete uspostaviti kontinuitet kada se odbacuje komunizam?!

Jesmo li nakon svega došli do apsurda, odnosno da je rad Vijeća koji je trebao dovesti do neke vrste pomirenja samo uzburkao duhove i potaknuo nove ideološke ratove u Hrvatskoj?

– Ja ne mislim da je to tako. Te su rasprave žestoke, one se pojavljuju na onoj razini šireg društva gdje ljudi nisu u stanju ili zainteresirani artikulirati na sofisticiran način svoje argumente, i tu se onda pojavljuje prosvjed protiv te “antifašističke“ ideologije kroz pozivanje na ono što je suprotno. Ipak mislim da smo mi dali dobar doprinos uspostavi dijaloga, ali je vjerojatno na drugoj strani prevagnulo shvaćanje poput Goldsteinovog da je to utakmica basketa, ili neki još jasniji oblik natjecanja ili čak i sukoba, pa da treba pobijediti. Tu nema pobjede. Računati u takvim kategorijama značilo bi da ljudi s kojima se ne slažete i koje ste “pobijedili“ i ne postoje ili ih se, kao što sam ranije rekao, može u krajnjoj konzekvenci kao “ne-ljude“ fizički ukloniti kako ne bi remetili iluziju “jedinstva”.

Varivode nisu isto što i Huda jama

Je li bilo pokušaja da se u dokumentu Vijeća navedu i hrvatski zločini iz Domovinskog rata?

– Da. To je meni bilo grozno. Uspoređivati zločine totalitarnog režima koji su planirani, koji su organizirano provođeni, i dovoditi ih u istu ravan s onim što se, recimo, dogodilo u Varivodama, to vam je isto kao kada biste rekli da su Varivode isto što i Huda jama ili pak Srebrenica. Na oba mjesta su ljudi u stotinama ili tisućama planski, organizirano poubijani, a ovo je pojedinačni zločin. Je li država dobro reagirala, je li napravila sve što je trebala, pa to je drugi par rukava. Ali ne možete tvrditi da su zločini nakon “Oluje” dio sustava, dio plana masovnih likvidacija koji je postojao na razini državne organizacije. Međutim, onome što su radili komunisti, pa i oni presvučeni u srpske nacionaliste 90-ih godina, ne može se zanijekati takva narav. Meni se često čini kako u Hrvatskoj postoji uvjerenje da živimo u svijetu Harryja Pottera, da čarobnim štapićem možete promijeniti stvari, pa kad netko utemeljeno dokaže da su komunisti pobili minimum 200 tisuća ljudi, potegnete taj štapić i ta brojka ubijenih nestane.

Tko je gurao ovo rješenje za zločinima iz posljednjeg rata? Jasna Omejec ili netko drugi?

– To je bilo u njezinom tekstu, ali je bilo puno glasova da se to makne.

I s jedne i s druge ideološke strane?

– Sigurno. Procjena kako je to nešto posve neumjesno nije bila ograničena.

Zoran Šagolj / Spektar

MI ŽELIMO SAMO ISTINU PA KAKVA GOD ONA BILA!

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Tomašić: Budite sudionik vremena u kojemu živimo

Objavljeno

na

Objavio

“Može se živjeti od poštenog rada. Za normalnog čovjeka ne treba puno. Mi smo živjeli vani i imali smo puno, ali nismo uživali. Puno više mi znači ovdje, nego ono trčanje tamo-ovamo kako bi drugima mogao pokazati što sve imaš. Treba mi rad da živim, a ne da živim kako bi radila. Tako da sve to treba kombinirati i naći vremena za obitelj.”

Gospođo Tomašić, kako zastupnici zemalja u Europskom parlamentu vide Republiku Hrvatsku?

– Slika Hrvatske u Europi je ovakva: pola ih misli da smo fašistička zemlja, a pola demokratska koja žudi Zapadu. Za njih smo mi ljudi koji nemaju svoje “ja” i koje se može lako kupiti te koje se lako može nagovoriti da slušaju druge. Nažalost, slika je takva. Zapravo, mi sami stvaramo takvu sliku, jer dopuštamo ljudima da nas proglašavaju fašistima umjesto da budu kažnjeni. Zaslužuju da ih pitamo gdje oni vide ustaše? No, takva slika ide van, jer da ne ide van ne bi se dogodilo ovo što se dogodilo na Bleiburgu. Isto tako, znate da su neke države zabranile nastupe marku Perkoviću Thompsonu. Tada je Republika Hrvatska trebala reagirati. Ja nisam njegov odvjetnik i ne branim ga. Nemam zašto, ali Hrvatska država treba ga braniti jer u njegovim riječima, riječima njegovih pjesama nema ni grama mržnje ni napadanja, nego je on domoljubni pjevač. To nekima smeta i upravo oni šalju sliku vani, a Vlada se ne očitava o tomu. Mislim da je Vlada trebala tražiti objašnjenje zašto mu se brane nastupi u pojedinim zemljama i reći kako Marko Perković nije fašist te da su to obične laži.. No, kad službene institucije šute, onda se s druge strane laže sve više i više.

Postoji hrvatska povijest i to se treba prihvatiti sa svim i dobrim i lošim stranama, isto kao što i socijalizam treba prihvatiti sa svim i dobrim i lošim stranama. Treba reći da je ono što je loše loše, a što je dobro da je dobro.  Kad to prihvatimo krenut ćemo naprijed.  A kad je samo moje dobro i što god ja napravim dobro, a sve što drugi napravi loše je, nećemo krenuti pravim putem.

Radi li Vlada Republike Hrvatske dobro svoj posao?

– Naša se diplomacija boji reagirati vani, u bilo kojoj državi. Ako ja odem u neku državu i ne slažem se s onim što oni kažu, oni me proglase fašistom. To bi naši “antife” počeli širiti i još više optuživati. Mislim da u takvim slučajevima država treba reagirati i tražiti dokaze za takve poteze. Trebaju jednostavno reći kako je dotična osoba došla i iznijela svoje mišljenje te da je kvalificiranjem osoba prekoračena ovlast. No, naši se u takvim slučajevima nikad ne oglašavaju, kao da to nije njihova stvar, kao da naši ljudi nisu državljani RH. I onda kad Vlada ne reagira, onda stvarno stranci misle da ono što šire antifašisti zapravo jeste istina. Niti naši diplomati niti Vlada što se tiče toga ne rade dobro svoj posao. Ovdje nema ustaša. Postoje pojedinci koji žele nešto, ali to nije zakonski regulirano i onda se to jednostavno ignorira. Oni koji govore o ustaštvu su mala šačica ljudi koja za sebe traži pozornost.

U svom “govoru” na Bleiburgu biskup mons. dr. Ivica Petanjak je kazao kako se hrvatski narod međusobno parniči. Nije li upravo to razlog loše slike u svijetu?

– To je ono što ja govorim. Mi smo podijeljeni, kako oni kažu, na  antifašiste, što znači da sve ono što mi kažemo to je samo dobro i to se broji. Mi, drugi, koji imamo drugačije mišljenje, ali želimo razgovarati s antifašistima, nikad nismo u pravu. I oni su uvijek u pravu. I to vam je tako. Mi kao glasna većina se međusobno tužimo, u kafićima po nekim kutovima, a nikad nećemo stati jedni iza drugih, nego pričamo iza leđa. To treba prestati. Ako je netko lopov lopov je, ako je poštena osoba onda je poštena osoba i tu je kraj rasprave. Kod nas je problem što znamo osjetiti inferiornost i blateći drugoga zapravo prikrivamo svoje slabosti i nikad nećemo priznati kako neke stvari koje smo i mi radili nisu bile dovoljno dobre.

U jednom ste trenutku bili rekli kako se više nećete baviti politikom? Zašto baš “Hrvatski suverenisti”?

–  Mislila sam da ću predhodnom mandatu završiti sve što sam zamislila. Da se tako završilo danas bi bila u mirovini i to s krunom karijere. Željela sam završiti stvari oko male plave ribe. Kad vi spomenete komisiju i kad imate zakon drugačiji od onoga kakav je komisija donijela i vi ga promijenite, onda ste učinili nešto veliko. Mislila sam da ću to završiti, ali još nisam. Treba ići u trijalog. Ako prođem ja ću dobiti trijalog, a ako ne, onda će ga u našoj grupi dobiti Talijani i to me je najviše potaknulo na ponovnu kandidaturu. Kad već imamo suvereniste odlučila sam ići preko njih. Ovako, ako prođem stignem završiti planirano, a ako ne prođem savjest mi je čista. Svijet se dijeli na suvereniste i globaliste. Mi smo mala država, i ako se svrstamo uz globaliste onda ćemo uvijek biti jedna mala regijica, a ja Hrvatskoj želimo puno više od toga.

Europska unija je sadržana od malih djelića, malih država.

– Ja sam Hrvatica i toga se ne sramim. Naša je zemlja krvlju branjena uvijek. Mi smo jedna mala država. I kad idemo u naše muzeje znamo da su svi eksponati naši, iz naše zemlje, a kad idete u muzeje u velikim zemljama poput Francuske i Engleske, veliki je broj stvari opljačkano i doneseno iz nekih drugih krajeva. Mi, iako smo mala država, mnogo puta do sada poharana, ipak možemo biti ponosni na svoje.  Mi se svoje povijesti ne sramimo. Imaju drugi mnogo goru povijest iz Drugog svjetskog rata od nas, pa se ne srame. Nas se lupa po glavi s našom poviješću samo zato što to mi dopuštamo. I stara narodna kaže: “ Ne mogu gaziti po vama ako se ne prostrete.” A mi se prostiremo kako znamo za sebe. Imamo pravo braniti interese svojega naroda.  Meni su u EU znali reći: – Vi ste ovdje da branite interese EU.” Ja sam im odgovarala: – Ja sam ovdje, jer su me izabrali hrvatski građani i ja ovdje branim interese svojega naroda i ja sam tu zbog njega.”

Često se čuje kako su naši građani koji žive u inozemstvu na margini događanja.

– Mi bismo trebali imati Ministarstvo useljeništva. S tim ljudima se treba razgovarati. Ima ih mnogo koji se žele vratiti u Domovinu, ali tu je takva papirologija i odbojnost. Ovdje to ide otprilike ovako: “Daj mi 500 eura za to, daj mi opet 500 eura za to”, itd…

Zaboravlja se nešto drugo a to je da su gotovo svi naši ljudi davali novce za vrijeme rata. Ja i moj muž dali smo samo 64.000 dolara za koje imamo pismene dokaze, a što je s drugima koji su davali mnogo više. Kad ti ljudi dođu ovdje, oni žele ulagati velike novce, milijune, ali oni su toliko revoltirani da jednostavno kažu: “ Klima za iseljenike ovdje se može ovako opisati: “Dođi na godišnji s novcem. Pošalji što više novca. Donesi što više novca i otvori tvrtku ali ne miješaj se u vlast.” Problem je u tome, što ti ljudi pored kapitala imaju i znanje. Zamislite samo koliko snage oni mogu donijeti. No, ovdje se cijene samo uhljebi, klimavci, i zato nam je kako nam je.

U posljednje vrijeme dolaze i neke dobre inicijative.

– Kad budemo imali Ministarstvo za useljeništvo, kad budemo znali što bi hrvatska Vlada željela da hrvatski iseljenici kupe i kad bi im se sve na vrijeme omogućilo bez traženja nekih dodatnih bespotrebnih papira i novaca ljudi bi dolazili. Kad su im papiri čisti 1/1 i kad znaju da će ih se lijepo dočekati onda će se ljudi vraćati i novac će ostavljati ovdje, a ne nositi negdje vani. Oni stranci koji u Hrvatskoj dobiju određene iznose nose vani. Nemam pojma zašto naša Vlada konačno to sve ne izregulira, jer je jednostavno.

Gospođo Tomašić, može li se u Hrvatskoj živjeti od poštenog rada?

– Može se živjeti od poštenog rada. Za normalnog čovjeka ne treba puno. Mi smo živjeli vani i imali smo puno, ali nismo uživali. Puno više mi znači ovdje, nego ono trčanje tamo-ovamo kako bi drugima mogao pokazati što sve imaš. Treba mi rad da živim, a ne da živim kako bi radila. Tako da sve to treba kombinirati i naći vremena za obitelj.

Podrijetlom ste iz BiH kako, po Vama, žive naši ljudi u BiH?

–  Pa, imate predsjednika HDZ BIH, Čovića koji nikada ništa nije napravio za Hrvate. On je napravio jako puno za sebe. Kad pitate tamošnje Hrvate, on se trebao mnogo više brinuti za Hrvate u BiH, a naša Vlada ga je trebala tjerati na to, poticati, a ne davati mu počasne doktorate koje nije zaslužio, tako da Hrvati u BiH trebaju jakog vođu koji doista voli BiH, svoj hrvatski narod i želi da taj narod ostane na svojim ognjištima. Nažalost, danas nije tako.

Za dva dana su izbori za Europski parlament.

– Ovo je vrijeme kada će HDZ gledati učvrstiti svoju vlast, a tako je i vrijeme kad građani mogu HDZ-u svojim glasovima pokazati da ih HDZ ne vodi u pravom smjeru. Dakle, ako im daju puno glasova onda će oni reći: – Narod odobrava naš rad.. Ako ne dobiju puno glasova to će biti svojevrsna poruka HDZ da ne rade dobro. Jako je važno da narod izađe na izbore. Ne možete samo osuđivati zavaljeni u obiteljske fotelje. Budite dio događaja i vremena u kojemu živimo. Nije teško izaći i glasovati. A ako vam odgovora ono što ja govorim i zašto se zalažem ja sam na listi broj 6.

Razgovarao: Anto Pranjkić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Marijana Petir: Ljudski život nema cijenu

Objavljeno

na

Objavio

Marijana Petir

“Zalažem se za očuvanje općeljudskih vrijednosti, to su univerzalne vrijednosti na kojima počiva cijela naša civilizacija i koje moramo očuvati zbog naše budućnosti. Ljudsko dostojanstvo je nepovredivo, ljudski život nema cijenu, pravo na život temeljno je ljudsko pravo iz kojeg proizlaze sva druga prava. Bespredmetno je raspravljati o ikakvim pravima ako dokinemo to temeljno ishodišno pravo. Danas su vrijednosti dovedene u pitanje, žele se dokinuti, redefinirati. Ne smijemo to dopustiti.”

Gospođo Petir, kandidatica ste za zastupnicu u Europskom parlamentu. Budući ste odradili već jedan mandat zastupnice u Europskom parlamentu, što po Vama, jedan politički predstavnik treba imati kako bi mogao uspješno zastupati interese svoje zemlje?

– Smatram kako svaki političar i političarka bez iznimke mora u prvom redu voljeti svoju domovinu i interese svoga naroda postavljati na prvo mjesto. Kada je nacionalni interes na prvome mjestu, onda ne bi trebalo biti nedoumica kako postupiti u nekom ključnom trenutku i za kakve politike se zalagati… Domoljublje, bogoljublje, radišnost i čestitost odlike su koje bi morale krasiti svakog čovjeka, pa tako i svakog političara. Politiku smatram pozivom te mislim da svaki političar mora sebe podrediti tome pozivu kako bi upravo dobrobit naroda stavio na prvo mjesto.

Biti zastupnik svoje zemlje u jednom ovako visokom političkom domu je velika čast, ali i odgovornost. Svaki kandidat mora biti svjestan mukotrpnog rada i promišljanja.

– Rad u Europskom parlamentu ne staje. Ja svakoga ponedjeljka rano ujutro putujem za Bruxelles ili Strasbourg gdje radim i do 14 sati dnevno te se četvrtkom poslijepodne/uvečer vraćam za Hrvatsku gdje od petka do nedjelje primam građane, izlazim na teren, obilazim naše poljoprivrednike… To je posao od 0 do 24, nema tu radnog vremena niti praznog hoda. Kada je riječ o pripremama za plenarne sjednice ili sjednice odbora, one su uistinu temeljite i zahtjevne. Morate znati da mi na plenarnoj sjednici možemo govoriti svega jednu minutu. Za tu jednu minutu govora, mi moramo pročitati stotine stranica dokumenata i dobro ih proučiti, izraditi stajalište, utvrditi argumente pa te argumente uobličiti da uspijemo što više reći u što manje riječi. No iza kulisa plenarne sjednice i tog jednominutnog govora odvija se još veća borba – trčanje po hodnicima, ugovoranje sastanaka i uvjeravanje kolega zastupnika da podrže moj prijedlog, da shvate zašto je Hrvatska specifična ili da je nešto što ja tražim za Hrvatsku i za hrvatske građane dobro i za njih i njihove građane.

U svom mandatu zastupnice odradili ste veliki posao zastupajući interese raznih kategorija hrvatskoga stanovništva. Posebnu ste empatiju pokazivali prema poljopriredi.

– Poljoprivrednu proizvodnju prije svega smatram strateškim nacionalnim interesom jer pitanje samodostatnosti proizvodnje hrane je pitanje nacionalne sigurnosti. Ponosna sam da sam u proteklom mandatu u Europskom parlamentu uspjela izboriti mnoge pozitivne stvari za naše poljoprivrednike, a među njima i europske subvencije za zdrave obroke mlijeka, voća i povrća za djecu u osnovnim školama koji se trebaju nabavljati s naših OPG-a. Nakon ruskog embarga 2014. godine za naše proizvođače jabuka i mandarina izborila sam obeštećenje na europskoj razini zahvaljujući kojem su oni mogli svoje proizvode besplatno podijeliti potrebitima četiri godine za redom. Izborila sam i prvo zakonodavno izuzeće za Hrvatsku – ono za hrvatske šume koje su bile okupirane za vrijeme Domovinskog rata, što nam omogućuje da i dalje možemo gospodariti svojim šumama na održivi način. Sa sto amandmana na reformu Zajedničke poljoprivredne politike koji su usvojeni na Odboru za poljoprivredu i ruralni razvoj zaštitila sam interese hrvatskih poljoprivrednika, uključujući: veće potpore za mlade poljoprivrednike i osiguranje generacijske obnove; potpore za nove poljoprivrednike (starije od 40 godina); zaštitu financijske omotnice za potpore u poljoprivredi; paket mjera za bolji položaj ruralnih žena; učinkovitije financiranje pčelarstva i izravne potpore po pčelinjoj zajednici; posebne potpore za područja stradala u Domovinskom ratu. Usvajanje tih mjera na plenarnoj sjednici moj je prioritet!

Vaši česti susreti s vjerskim autoritetima i susreti na molitvenim doručcima pokazuju i Vašu opredijeljenost za očuvanje hrvatskih tradicionalnih vrijednosti, prije svega, pitanja vezanih za život.

– Zalažem se za očuvanje općeljudskih vrijednosti, to su univerzalne vrijednosti na kojima počiva cijela naša civilizacija i koje moramo očuvati zbog naše budućnosti. Ljudsko dostojanstvo je nepovredivo, ljudski život nema cijenu, pravo na život temeljno je ljudsko pravo iz kojeg proizlaze sva druga prava. Bespredmetno je raspravljati o ikakvim pravima ako dokinemo to temeljno ishodišno pravo. Danas su vrijednosti dovedene u pitanje, žele se dokinuti, redefinirati. Ne smijemo to dopustiti.

Nedavno ste potpisali inicijativu za referendum “67 je previše”. Zbog čega?

– Podržala sam sindikate u njihovoj inicijativi da se provede referendum i promijene uvjeti za mirovinu i drago mi je da su uspjeli prikupiti dovoljan broj potpisa. Smatram kako ljudski rad moramo poštovati, i kako radnicima i u njihovom radu, ali i u njihovoj starosti i mirovini, moramo očuvati dostojanstvo. Ja se godinama zalažem za dostojanstveno radno vrijeme i prava radnika u svim sektorima, kao i za uvođenje neradne nedjelje za radnike i radnice u sektoru trgovine. I posljednje istraživanje koje sam provela ponovno je pokazalo kako velika većina hrvatskih građana podržava uvođenje neradne nedjelje, no usprkos tome trgovine u Hrvatskoj mogu raditi 24 sata na dan 365 dana u godini. Majke ne mogu provesti nedjelju sa svojom djecom. Ne samo da se time stvara antiobiteljsko raspoloženje, već rad nedjeljom, ali i prekovremeni rad kojemu je izloženo jako puno radnika, ima i posljedice po zdravlje radnika. Ja ponovno ovim putem apeliram i na Vladu Republike Hrvatske da regulira rad nedjeljom, ali i na poslodavce da poštuju rad, ali i obiteljiski i privatni život svojih radnika.

Danas su vatrogasci proslavili svoj dan. Često Vas viđamo u vatrogasnoj odori.

– Članica sam Dobrovoljnog vatrogasnog društva od malih nogu i to članstvo je imalo važnu ulogu u mom odrastanju, naučilo me timskom radu, važnosti odvajanja svog vremena za plemenite svrhe… Tradiciju dobrovoljnih vatrogasnih društava smatram veoma vrijednom za odgoj novih generacija. Kao dobrovoljna vatrogaskinja, vrlo se rado odazivam različitim varogasnim okupljanjima i drago mi uvijek susresti se s kolegicama i kolegama vatrogaskinjama i vatrogascima. Baš sam prošloga vikenda ravno iz Slavonije došla u Trebarjevo Desno gdje je Vatropromet proslavio 25. godina djelovanja. Hrvatske vatrogasce sam ugostila i u Bruxellesu, ali i dovela belgijske vatrogasce u Hrvatsku kako bi mogli zajedno razmjenjivati iskustava. Drago mi je da se kao zastupnica u Eurposkom parlamentu mogu boriti i za naše vatrogasce i bolju regulaciju zaštite od požara.

Javnost Vas je prepoznala još kao mladu aktivisticu HSS-a. Dolazak Kreše Beljaka na mjesto predsjednika stranke promijenio je smjer djelovanja stranke, a očito i neslaganja s brojnim članovima stranke, pa i stranačkim  nositeljima javnih dužnosti.

– Krešo Beljak je uništio najstariju hrvatsku stranku, a sve više članova HSS-a udaljuje se od njega, čak i oni koji su mu bili relativno bliski. Kako ovih dana u kampanji obilazim Hrvatsku uzduž i poprijeko, susrećem HSS-ovce koji mi prilaze i izražavaju podršku ogorčeni zbog stanja u HSS-u. Sve ukazuje na to da će HSS Kreše Beljaka unutar Amsterdamske koalicije na europarlamentarnim izborima doživjeti potpuni potop te se nadam da će to biti početak kraja Beljakove strahovlade te vraćanje stranke u ruke starim i istinskim članovima.

 U Europskom parlamentu ste već učinili mnogo za Hrvatsku. Nastavljate istim smjerom?

– Nastavljam istim smjerom pod olimpijskim geslom „Brže, više, jače“. I dalje ću se boriti da zaštitim hrvatske nacionalne interese u Europskoj uniji i hrvatskim građanima osiguram sve što im kao europskim građanima pripada.

Razgovarao: Anto Pranjkić/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari