Pratite nas

U potrazi za Istinom

Dr. Razum: ”Dokazat ćemo da su partizani svoje zločine u Jasenovcu podmetnuli ustašama”

Objavljeno

na

Dr. Stjepan Razum, hrvatski svećenik i povjesničar, jedan od hrabrijih hrvatskih intelektualaca koji argumentirano odgovara na napade prokumunističkih autora uznemirenih novim saznanjima žrtvama u logoru Jasenovac.

Dr. Razum je rođen u Konščici, osnovnu školu pohađao je u Svetom Martinu pod Okićem, a kao pitomac Nadbiskupskoga dječačkoga sjemeništa polazio je klasičnu gimnaziju u Interdijecenskoj srednjoj školi za spremanje svećenika u Zagrebu (koja se tada nije smjela zvati ni klasična, ni gimnazija) a nakon toga završava Katolički bogoslovni fakultet.

Pokojni nadbiskup Franjo Kuharić zaredio ga je za svećenika 1986.  a 1989. posalo na poslijediplomski studij u Rim na Fakultet crkvene povijesti na Papinskom sveučilištu Gregoriana.

Paralelno s time studijem dr. Razumje završio i dvogodišnji studij arhivistike, diplomatike i paleografije pri Vatikanskom arhivu. Doktorat iz crkvene povijesti obranio je 1995. a iste godine vratio se u  Zagreb i počeo raditi u Nadbiskupskom arhivu.

Među inim dužnostima dr. Stjepan Razum predsjednik je Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, a interes za tu temu  jednostavno objašnjava. 

Hrvatskoj javnosti nametnuto postojanja ratnoga logora u Jasenovcu kao argument protiv opstojnosti hrvatske države. Cijeli niz desetljeća maše se pred našim očima tom činjenicom kao crvenom krpom. Logor u Jasenovcu malj je kojim se tuče svaku hrvatsku državotvornu zamisao i kojim se unazadno pokušalo uništiti u temeljima hrvatsku državnost, u teškim okolnostima Drugoga svjetskoga rata ostvarenu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Takav instrumentalizirani Jasenovac za mene, Hrvata, nije prihvatljiv. Takav Jasenovac nije prihvatljiv ne samo za mene Hrvata, već i za sve istinoljubive ljude, a napose povjesničare koji po svome zvanju moraju težiti za otkrivanjem istine u povijesnim događajima, osobito u slučajevima kad se tim događajima manipulira u tekuće političke svrhe.

jasenovac[1]

[ad id=”93788″]

Neposredno nakon Drugoga svjetskoga rata i u desetljećima koja su slijedila došlo je do poigravanja brojkama jasenovačkih žrtava. Razumljivo je da su kod toga sve žrtve koje su komunisti prouzročili nakon rata pripisane ustašama za vrijeme rata. Stoga se i nije išlo na iskapanje grobišta i popisivanje pojedinih žrtava jer bi okrutnost podmetanja vlastitih zločina protivničkoj strani bila očevidna.

Sve te povijesne okolnosti, a još više ustrajnost današnjih slijednika nekadašnje komunističke zločinačke politike na njezinoj obrani, nagnali su nas da se udružimo i zajednički radimo na razobličavanju nakaradnosti koje su iz takve politike proizašle. Na navedenome sastanku okupilo se nekoliko nas koji se u posljednje vrijeme bavimo istraživanjem logora u Jasenovcu – Vladimir Horvat, Vladimir Mrkoci, Igor Vukić, Marko Zadravec i ja. Nekoliko povjesničara bilo je zauzeto redovitim dužnostima pa su se ispričali, ali i oni su u toj skupini istraživača. Sama zamisao o osnivanju neke formalne skupine rodila se već prije dvije godine, a sada se ona, eto, ostvaruje.

Jeste li razradili plan aktivnosti? Što ćete poduzimati?

Prva nam je zadaća utemeljiti nevladinu udrugu koja će se vjerojatno zvati Udruga za istraživanje trostrukoga logora u Jasenovcu. Udruga će kritički raščlanjivati dosadašnje radove koji su svojim neznanstvenim pristupom predmetu kojim su se bavili stvorili jasenovački mit. U javnosti ćemo, zatim, predstavljati znanstvena djela koja objektivno i znanstveno utemeljeno govore o logoru. Nastojat ćemo sastaviti vremenski slijed događanja u logoru Jasenovac. No najveću pozornost posvetit ćemo proučavanju poslijeratnoga logora, u kojemu su komunističke vlasti mučile i ubijale hrvatske rodoljube te svoje stvarne i moguće političke protivnike. Želimo prisiliti slijednike komunističkoga režima da, ako se već žele baviti logorom u Jasenovcu, neka se bave poslijeratnim logorom u kojem su stradale nebrojene žrtve, koje su kasnije pripisane ustaškoj vlasti.

Znademo da to nije lagani zadatak jer „gospodari istine“ zametnuli su tragove svojih zlodjela. No do istine, koja je samo jedna, može se doći različitim putom i različitim metodama povjesničkoga istraživanja. Nikada se nije dogodilo da su baš svi tragovi uništeni. S obzirom na to da se radi o istini koja je od svenarodne važnosti, činit ćemo pritisak na zakonito izabranu vlast kako bi i ona doprinijela otkrivanju istine. Neke poslove može učiniti samo ona, a to je, ponajprije, povrat hrvatskoga arhivskoga gradiva iz Beograda, a zatim iskapanje stvarnih i istraživanje mogućih grobišta. Izvrsnu priliku za povrat arhivskoga gradiva imamo u predstojećim pregovorima Srbije s Europskom Unijom gdje Hrvatska može uvjetovati Srbiju povratom gradiva.

Prije dvije godine u intervjuu Hrvatskome tjedniku, koji je izazvao veliku pozornost, rekli ste da je Jasenovac velikosrpski mit koji treba rušiti. Jeste li danas još uvjereniji u taj imperativ?

U to nema nikakve sumnje! Već sam naveo dvije knjige koje o tomu govore. Štoviše, knjiga Josipa Jurčevića raščlanjuje pojedine knjige velikosrba i Jugoslavena i iz njih dokazuje velikosrpski jasenovački mit. Njegova je knjiga doživjela dva izdanja, na hrvatskome, a koliko mi je poznato i izdanje na njemačkome jeziku. No ona nije prodrla u svijest hrvatskih ljudi.

Sjajno izvedenim vojno-redarstvenim pothvatima Bljesak i Oluja na kraju hrvatskoga obrambenoga rata, da ne spominjem druge pothvate hrvatskih redarstvenika i vojnika tijekom rata, potkresana su krila toga velikosrpskog mita koji je za cilj imao držati Hrvatsku unutar Jugoslavije pod svaku cijenu.

No usprkos činjenici postojanja samostalne Republike Hrvatske, velikosrbi nisu izgubili apetit za Hrvatskom, što nam dokazuju i njihovi akademici i njihovi svetosavski vođe, a taj im apetit podržavaju i mnogi Hrvati, koji nisu prežalili gubitak Jugoslavije. Velikosrpski memorandum broj 2 nastavlja politiku velikosrpskoga mita o Jasenovcu i nalazi vrlo plodno tlo kod hrvatski subnorovaca i nekadašnjih povlaštenih klasa. Dokle god je velikosrpski mit u Hrvatskoj nazočan, dotle ni Hrvatska nije duhovno slobodna. Da stoga treba i dalje raditi na njegovu rušenju.

Postoje li dokazi da je Jasenovac bio trostruki logor? Neki drugi povjesničari, ili osobe koje se bave poviješću poput Slavka Goldsteina, tvrde kako nema dokaza da je Jasenovac bio i komunistički logor. Je li to istina?

Poznato je kako su poslijeratni ‘gospodari istine’ znali dokaze zametnuti ili, pak, neke dokaze nekome podmetnuti. Poznato je kako su komunistički vlastodršci strijeljali bez ikakvih dokaza. Čovjeka jednostavno više nema. Kako će njegovi potomci danas ostvariti prava kad nema nikakva dokaza da je on strijeljan!? Ustaška je vlast preko prijekih sudova osuđivala na smrt pa je danas poznato kad je čovjek bio osuđen i kad je bio pogubljen.

Komunistička je vlast, pak, čovjeka pogubila, ali bez ikakve sudske presude (ili moguće tek naknadne presude) pa ne znamo kad je čovjek pogubljen. I sad imamo naše vrle humaniste i borce za ljudska prava koji se zgražaju nad nehumanom presudom prijekoga suda (imali smo prilike uvjeriti se u to pred izložbenim zidom na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu pred godinu i nešto dana), a to što komunisti nisu ostavili nikakva papira kao dokaz pogubljenja, uopće im ne smeta. Štoviše, po njima su komunisti sve vrlo humano proveli. Važno je da nema dokaza!

Partizanić u Jasenovcu-1-660x350[1]

Usprkos tomu, istina se ne da skriti. Ona postoji, premda zatomljena, duboko u zemlju pokopana, ona ipak postoji. Dokazi za komunističke zločine u poslijeratnome logoru u Jasenovcu postoje upravo pod zemljom. Kad su tražili dokaze ustaških zločina, naišli su na dokaze vlastitih zločina. To ih je zgrozilo i brzo su sve pokrili zemljom. Ti dokazi još uvijek postoje.

Osim toga, postoje svjedoci koji su 1946. ili 1947. robijali u Staroj Gradiški i koji su istovarivali proizvode koji su stizali iz logora u Jasenovcu, kao podružnice starogradiškoga logora. Službeni životopisac komunističkoga zločinca Josipa Broza, zvanoga Tito, Vladimir Dedijer piše kako su ‘pojedine mučionice’ u logoru Jasenovac rušene 1948. i 1951. godine. Postavlja se pitanje čije su to ‘mučionice’ i tko ih je rušio.

Na kraju, Franjo Tuđman izričito je napisao da je taj prostor (Jasenovac-Gradiška) poslužio za logor novim vlastima, najprije jedinicama Jugoslavenske armije, a zatim i civilnim vlastima NR Hrvatske (Bespuća, 1989., str. 126). A ta mu je povijesna činjenica, napisao je, osobno znana.

Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac svake godine izlazi sa sve većim podatkom stradalih u Jasenovcu, sada ih je više od 83 tisuće. Koliko su ti podaci vjerodostojni?

Treba otvoreno reći da je Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac nastala 60-ih godina, dakle u vremenu kad se država Jugoslavija već počela rasklimavati i da je ta javna ustanova od samoga početka trebala biti sredstvo pritiska na Hrvate i Hrvatsku. Ta je javna ustanova sa svojim ravnateljima i zaposlenicima odigrala glavnu ulogu u stvaranju velikosrpskoga jasenovačkog mita. Kad je predsjednik Franjo Tuđman predložio da Jasenovac postane spomen-područje svih hrvatskih žrtava, kako iz Drugoga svjetskoga rata i poraća, tako i iz Domovinskoga rata, taj je prijedlog odbačen. Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac nije se ni u kojemu trenutku odrekla svoje mitomanske uloge te ju ona, ta ustanova, podržava do dana današnjega, a to je posebno očito po tekstovima na njezinu mrežnome sjedištu, po popisu koji spominjete i po godišnjim okupljanjima visokih političara i njihovih savjetnika, koji tom prigodom na tome području izgovaraju već davno naučene mitomanske fraze koje s povijesnom zbiljnošću nemaju veze.

790x450jasenovac-logor-580x350[1]

Navedena se brojka od preko 83 tisuće smrtno stradalih u ratnome logoru Jasenovac protivi dvjema očevidnim činjenicama. Prva je činjenica ta, kako proizlazi iz svih do sada znanstvenih radova, te poznatih mjerodavnih izvora i svjedočanstava, da ratni sabirni i radni logor u Jasenovcu nije bio logor uništenja, nego radni i prijelazni logor. U njemu se umiralo, u njemu je bilo pojedinih osvetničkih i nekontroliranih pogubljenja i slično, ali logor nije bio utemeljen s ciljem sustavnoga uništenja većih skupina ljudi. Ako u literaturi ima i takvih podataka, a ima ih, treba jasno uočiti da je to literatura ratnih pobjednika koji su vrlo pristrano i motivirano pisali o njima kao istini, a najčešće se radi o lažima i izmišljenim činjenicama.

Dakle to nisu podatci znanstveno utvrđeni i provjereni. A javna ustanova u sastavljanju svoga popisa poziva se upravo na takve izvore. Druga činjenica koju treba imati pred očima jest ta da je navedena brojka proizvod pobjedničke, komunističke strane, a njezina je narav i provedba zločinačka. Vrlo je lako sve svoje zločine pripisati suprotnoj, ustaškoj strani i tako sebe osloboditi pred javnošću i budućnošću od svake odgovornosti i krivnje. Ljudi koji su sastavili navedeni popis stvarna su ili duhovna djeca pripadnika te zločinačke komunističke stranke. Dokle god se ne bude znalo za imenični popis žrtava što ih je proizvela ta zločinačka komunistička partija, dotle ne ćemo moći imati niti točan popis žrtava koje je proizvela ustaška strana za vrijeme rata.

Osim toga, navedeni popis ne razlikuje stradalnike koji su u logoru samo boravili dulje ili kraće vrijeme od žrtava koje su u njemu izgubile život. Taj se popis, doduše, ograničava samo na ratno razdoblje i ne želi se baviti poslijeratnim logorom i žrtvama iz toga razdoblja. No želi li javna ustanova biti ozbiljna, ona će morati popisati sve zatvorenike, dakle, i one koji su iz logora pušteni na slobodu, i one koji su iz logora u Jasenovcu otpremljeni u druge logore ili na rad u Njemačku, što je bio najčešći slučaj, kao i one koji su na tom području smrtno stradali nakon rata. Prema priloženome popisu korištene literature i izvora, vidljivo je da su sastavljači koristili subnorovske popise i literaturu koja ima uglavnom isto subnorovsko polazište. A uloga subnorovaca u stvaraju jasenovačkoga mita javnosti je već dobrano znana.

Želim istaknuti da mi je žao svake osobe koja je morala podnijeti bilo koju nametnutu žrtvu, osobito žrtvu života, i za njih prinosim dragome Bogu molitvu. No nedopustivo je s naše ljudske i zakonske pravednosti da se krivnja za te žrtve olako pripisuje nekome tko ih nije prouzročio, a stvarni zločinac istovremeno uživa slobodu i sve društvene povlastice. Europa i svijet spoznali su da je komunistički režim bio zločinački režim (Praška deklaracija o zločinima komunizma od 3. lipnja 2008., Deklaracija Hrvatskoga sabora o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990., Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima), a on to nije bio samo deklarativno, već provedbeno i to osobito u neposrednim godinama nakon rata.

Kad slušam kako političari ili neki javni ljudi olako iznose krivotvorine o ratnom logoru u Jasenovcu, ne mogu ne pomisliti kako oni time stvaraju galamu samo da se ne čuje istina o Barbarinu rovu, o Kočevsku Rogu i mnogim drugim gubilištima u Sloveniji i Hrvatskoj, u kojima su Titovi partizani učinili strašni zločin masovnoga pokolja Hrvata i drugih ljudi iz bivših jugoslavenskih republika.

Kad protuslovim navedenoj brojci od preko 83.000 žrtava, tada nikako ne niječem te osobe koje su u ratnim okolnostima svoje živote izgubile, a još manje da bi ih obezvrjeđivao, nego samo postavljam pitanje tko je prouzročio te žrtve i na kojemu mjestu. Poznavajući zločinačku narav komunističkoga režima, koji je svoj smrtni ples zaigrao, među ostalim, i na području Jasenovca i koje se naravi nikada nije oslobodio, ne možemo ga osloboditi od krivnje, samo zato što su današnji političari stvarna ili duhovna djeca komunističkih zločinaca (koji se, uostalom, nikada nisu odrekli nedjela svojih otaca).

[ad id=”93788″]

Očekujete li da će institucije poduprijeti vašu inicijativu, vas kao skupine povjesničara, za istraživanjem Jasenovca?

Od hrvatskih ustanova s ljudima koji su im sada na čelu ne očekujemo pomoć. Ne mislim da te ustanove ne vode dobri ravnatelji i da u njima nema ljudi koji bi vrlo rado pomogli. Radi se o tomu da ustanove novčano ovise o državnome proračunu, a to znači od političara koji su na vlasti, kojima se istraživanje oko Jasenovca nikako ne sviđa. Kad bi se ustanove uključile u ovaj pothvat, ostale bi vrlo brzo bez novca za plaće svojih zaposlenika. Nije isključeno i da bi se u tome slučaju spomenuta ustanova ukinula.

Ivica Marijačić/Maxportal

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

dr. Slaven Letica: Mesićev otac, Tovariš Josa, bio je ‘pas rata’

Objavljeno

na

Objavio

Arhivski istraživač i povijesni „revizionist“ (tu mu oznaku dodjeljujem kao veliki kompliment, jer se radi o reviziji političkim nasilništvom oktroirane komunističke „povijesti“!), slovenski Hrvat Roman Leljak pronašao u Vojnome arhivu Ministarstva odbrane Republike Srbije izuzetno vrijedan dokument koji je javnosti prikazao 29. lipnja 2018 u televizijskoj emisije „Bujica“ autora i voditelja Velimira Bujanca.

Dokument je napisan na „Položaju“ (može se pretpostaviti da se radi o nekom šumskom „položaju“ na Papuku gdje se nalazilo mnoštvo baraka u koje su se sklanjali ljudi progonjeni ratom) 23. studenoga 1944. godine.

Taj dokument (objavljujemo ga uz ovaj zapis) ima dva potpisnika, od kojih je jedan predsjednik Narodno oslobodilačkog odbora Našica Josip Mesić, otac bivšega, a možda i budućega (javnosti je dao do znanja da „razmišlja“ o još jednoj predsjedničkoj kandidaturi, iako mu to Ustav RH ne omogućuje), predsjednika Republike i jednoga od krunskih svjedoka tužilaštva Haškoga suda Stjepana Stipe Mesića.

Da bi se pronađeni dokument mogao sociologijsko-psihologijski analizirati kao paradigmatski za ponašanje ondašnjih političkih (!) vođa komunističkog partizanskog rata, potrebno je kazati da je nastao u vrijeme (u studeno 1944.) takozvane „Bitke za Našice“ u kojoj je, prema zapisima Jovana Kokota („Drugi napad na Našice“) sudjelovalo oko 18.000 ljudi: 9.000 na komunističko-partizanskoj i 9.000 na njemačko-endehazijskoj strani. U „Drugom napadu na Našice“ Jovan Kokot navodi kako je u sedmodnevnim borbama poginulo 900 i ranjeno 600 „neprijateljskih vojnika“ te da su gubitci NOVJ-a bili 156 poginulih i 812 ranjenih boraca. Spominje da je „na ulicama Našica ostalo 300 njemačkih leševa“.

„Njemački leševi“ mogli bi biti povezani s dokumentom koji je u Beogradu pronašao Roman Leljak.

Naime, u dokumentu se spominje kako su predsjednik N.O.O. Našice Josip Mesić i njegov tajnik „primili u pohranu nešto zlatnine“. Zatim se precizira: „Među tom zlatninom bilo je šest zlatnih zuba i 1 zlatni sat (navodno zlato) sa lančićem neispravan, ali je za popraviti.“

Predsjednik N.O.O. Našice Josip Mesić, otac Stjepana Stipe Mesića čiji je partijsko-komunistički i partizanski nadimak bio „Tovariš“, traži od Oblasnog N.O.O. za Slavoniju da odobri odluku njegova Okružnog N.O.O. Našice da se „zaprimljenih“ šest zlatnih zuba dodijeli njegovom „podpredsjedniku Bori“ koji „pati usled kvarnih zuba“ te da se „zaprimljeni“ zlatni sat s lančićem dade tajniku N.O.O. koji je supotpisnik pronađenog dokumenta.

Za ispravno sociologijsko-povjesničarsko čitanje „Zlatnog dokumenta“ (nazovimo ga tako) potrebno je reći nekoliko riječi i o političkoj povijesti obitelji bivšega predsjednika Republike Stjepana Stipe Mesića.

U tom pogledu najbolje se osloniti na osobna svjedočenja Mesića koja je Ivica Đikić objavio u knjizi „Politička biografija Stipe Mesića: Domovinski obrat“ (VBZ, Zagreb, 2004.).

U knjizi Mesić pripovijeda: „Ideje komunizma i socijalizma u kuću Mesićevih donio je Ivan Mesić, Stipin djed po očevoj strani, koji je tijekom Prvog svjetskog rata kao austrougarski vojnik dospio u zarobljeništvo u Rusiji: zarobila ga je ruska carska vojska, a onda su se pojavili boljševici koji su sve zarobljenike pustili kućama. ‘Djed je tada prigrlio ideje o bratstvu među ljudima, ravnopravnosti, pravdi.“

Boljševički „komunizam i socijalizam“ od vlastitoga oca koji se vratio iz Sovjetskog Saveza, gorljivo je prihvatio Stipin stric „Ivica Mesić zvani Tovariš“ koji je radio kao brijač u Zagrebu, ali je, kao član Komunističke partije Jugoslavije (od 1937.) svakoga vikenda dolazio u Orahovicu kako bi propagirao revolucionarne komunističke, zapravo staljinističke ideje. „Virus“ boljševizma i staljinizma zarazio je i potpisnika „Zlatnog dokumenta“ Josipa Mesića koji je također za konspirativno komunističko, kasnije partizansko, ime izabrao rusizam „Tovariš“.

Kad „Zlatni dokument“ smjestimo u skicirani obiteljsko-povijesni i komunističko-partizanski kontekst, u njemu možemo iščitati ove povijesne poruke:

Prvo: Iako, gotovo sigurno, nikad ne će biti moguće doznati čijih je onih šest zlatnih zuba koje je „Tovariš“ zaprimio, dokument pokazuje da su komunisti-partizani vadili zlatne zube poginulih ili umrlih osoba i na taj način, kao uvjereni ateisti (o tome Stipe Mesić također pripovijeda u knjizi) bezbožno, lešinarski, skrnavili mir pokojnika.

Drugo: „Zaprimljeni“ morbidni, nekrofilski, ratni plijen nije se koristio, primjerice, kao izvor sredstava za naoružavanje partizanskih boraca ili za njihovi zdravstvenu skrb, već je stavljan na raspolaganje privilegiranim „drugovima“. Bizarni primjer šest zlatnih zuba i jednoga zlatnog sata još su jedno svjedočanstvo o banalnosti zla.

Treće: „Zlatni dokument“ pokazuje kako je komunističko-partizanski mit o tome da su psi rata, pljačkaši zlata i zlatnih zuba bili isključivo „drugi“, tj. „narodni neprijatelji“, najčešće ustaše, suprotan samoj srži rata kao univerzalnoga zla.

dr. Slaven Letica
Hrvatski tjednik

Roman Leljak otkrio dokument: ‘Mesićev otac dilao zlatne zube’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Davor Dijanović: Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’ (4)

Objavljeno

na

Objavio

Wikiwand

Iako se na popisu komunističko-partizanskih protivnika nalazio i četnički pokret, prema četnicima nikada nije vladalo neprijateljsko raspoloženje kakvo je vladalo prema ustašama. Poznato je da su postojali brojni pokušaji ugovaranja suradnje između partizana i četnika.

O tome piše i službena povijest KPJ/SKJ: „Računajući s onim dijelom naroda koji je još imao iluzija o monarhiji i bio pod utjecajem tradicija četništva, a koji je u osnovi bio patriotski orijentisan, ona (KPJ, nap. D. D.) je tu borbu vodila sa najvećom mogućom gipkošću i širinom. Isticala je da nema nikakve prepreke saradnji četničkih i partizanskih odreda u borbi protiv okupatora, koja je bila prvenstveni zadatak svih patriotskih snaga“.[1]

Osim što napominje da su partizani dali 500 pušaka četnicima Draže Mihailovića, Josip Broz Tito posve otvoreno priznaje i to da je nudio suradnju Mihailoviću: „Sa Dražom Mihajlovićem (sic!) nisam mogao da postignem sporazum o zajedničkoj borbi protiv okupatora. Čak sam mu nudio i vrhovnu komandu. No, on nikako nije htio da pristane, znao je da mu ne bismo dozvolili da radi šta hoće“.[2] Milovan Đilas potvrđuje Titove riječi navodeći da je Tito dva puta (na njihova dva sastanka u Struganiku i Brajićima) nudio Mihailoviću „funkciju komandanta nad udruženim snagama – svakako za Srbiju i, možda, Bosnu“.[3] Prelasci pak četnika u partizane bili su uobičajena pojava. Sâm Tito, primjerice, navodi kako je u partizane početkom 1942. kod Foče prešlo 10.000 četnika.[4] Suvišno je pritom napominjati da su prelaskom u partizane četnici samo nastavili izvršavati program što ga bolje od svih knjiga, studija i članaka opisuje jedna pjesma koja se u vrijeme rata mogla čuti iz njihovih usta: „Oj, Hrvati, al’ ćemo vas klati/ kad se Pero iz Londona vrati“…

Komentirajući odnose između partizana i četnika, Simo Dubajić navodi da „osim izuzetaka, većina četnika i partizana je jednako želela biti zajedno“.[5] Shvatljivo je stoga da je komandant četničkog korpusa Velebit kapetan Vuksanović u „izveštaju komandantu Dinarske četničke oblasti, vojvodi Momčilu Đujiću“ 11. kolovoza 1943. zapisao: „U Medviđi, kod crkve Malo gospojine, sastali smo se sa partizanima Bijanko, Crljenica i ja. Komandant 1. bataljona, Simo Dubajić je pravi Srbin. Izjavio je pred svima da ne može biti većeg Srbina od njega i da se on bori za srpstvo, Kralja i Otadžbinu. Da se nikad neće odreći svog imena i svoje krsne slave, niti će ikada iz svoje kuće izbaciti ikonu i kandilo. Njegov je otac bio Srbin i kao takav stradao kao i cijela njegova porodica, te on ne može biti ništa drugo nego Srbin. Mogao bi se lako dobiti za našu nacionalnu borbu. Mislim da je bio sam sa svojim bataljonom, u kome su sami Srbi, da bi ga pridobio i ovom prilikom“.[6]

Kad je NDH bila u pitanju, tada partizanima nije bila posve mrska ni suradnja s talijanskim fašistima. Tito je tako 13. kolovoza 1941. izvijestio kominternina agenta Josipa Kopiniča da su talijanski mornari u Kotoru povezani s crnogorskim komunistima te im daju oružje.[7] Neke postrojbe pod komunističkim utjecajem pokazivale su sklonost suradnji s Talijanima, a neke od njih isticale su i talijanske zastave.[8] Dubajić, primjerice, navodi da je u toku okršaja pod Zečevom na stranu partizana prešao „Đuzepe de Vana Bepo, kapetan, monarhista, sa svojom mitraljeskom četom iz Ervenika“.[9] Dubajić dalje dodaje: „Postavljanje za komandanta odreda dobio sam čim je Bepo de Vana prišao meni, a Šesta i Sedma banda dobrovoljačke antikomunističke milicije prešla na moju stranu“.[10] U redove partizana nakon kapitulacije Italije stupilo je ukupno oko 40.000 Talijana.[11] O prelasku Talijana u partizane svjedoči i Winston Churchill: „Partizanske su snage u roku od nekoliko tjedana razoružale šest talijanskih divizija, a dvije su im se divizije pridružile u borbi protiv Nijemaca“.[12] Švicarski je konzul nakon kapitulacije Italije zapisao sljedeće: „Tito je možda jedini Hrvat, kojemu Talijani nedostaju. Oni su, naime, nemalo pridonijeli opskrbi njegovih partizana ratnim tvorivom“.[13] Prema nekim izvorima, sâm je talijanski general i zapovjednik talijanske vojske u NDH Mario Roatta priznao da su Talijani podijelili partizanima 25.000 pušaka.[14]

Mjestimična suradnja Talijana s partizanima, a posve otvorena s četnicima,[15] protiv NDH, posve je razumljiva. Jer, kako je to sažeto formulirao M. Roatta, bilo je „pogrešno da se stvara država koja je u osnovi neprijateljska prema Italiji“.[16] Svoje stavove o NDH i partizanima Roatta je u praksi najbolje pokazao kad nije učinio ništa da bi spriječio prodor partizanskih brigada iz sjeverozapadnoga dijela Crne Gore u NDH, što je za hrvatsku vladu 1942. bio jedan od važnijih vojno-strateških ciljeva.[17] Prema pisanju hrvatskoga tiska iz studenog 1943. Roatta se je pred stanovitim britanskim obavještajcem pohvalio „da se njegova vojska otvoreno borila protiv hrvatskih četa službene hrvatske vlade“.[18] Njemački diplomat Edmund Veesenmayer, komentirajući odnose NDH i Italije, u jednom je izvješću zapisao ono što potvrđuje neprijateljski odnos Italije prema NDH: „Italija očito nije zainteresirana za sređenu i nezavisnu Hrvatsku. Svim sredstvima sada pokušava da što je moguće prije stvori stanje koje će NDH trajno onemogućiti život“.[19] Kada je, dakle, NDH bila u pitanju, tada su i ljuti neprijatelji bez većih problema mogli pronaći zajednički jezik.

Jedna od svakako poznatijih komunističkih dogmi je i ona da je jugoslavenski antifašizam čist kako u svojoj ideji tako i u svojoj provedbi (formulacija Stjepana Mesića). Ideju jugoslavenskog antifašizma najispravnije je opisao Ivan Šibl konstatacijom da su se jugoslavenski „antifašisti“ borili „za Sovjetski Savez, prvu zemlju socijalizma, i za pobjedu međunarodnog proletarijata“. Riječ je o ideji koja je u praksi – prema piscima Crne knjige komunizma (sve od reda ljevičarima, marksistima i bivšim komunistima) – rezultirala sa 100 milijuna žrtava,[20] premda je stvaran broj žrtava zasigurno mnogo veći, jer se u knjizi ne obrađuju recimo zločini jugoslavenskih komunista, koji se mogu pohvaliti sa 900 grobišta u Hrvatskoj, te između 500 i 600 grobišta u Sloveniji.[21]

Toliki broj grobišta u koje su komunisti poslije ubojstava bacali razoružane hrvatske vojnike i civile,[22] jasno nam svjedoči da je Bleiburg, kao sinonim za čitavu toponimiju smrti nakon Drugoga svjetskog rata, bio jedan pomno osmišljen, pažljivo organiziran i ideološki potkovan zločin. Tijekom cijeloga rata stvaralo se ozračje zločina koji će kulminirati u svibnju 1945. Jasan dokaz toga je taj da su se partizanski borci tijekom cijeloga rata učili patološkoj mržnji prema neprijatelju.

Član KPJ Milija Stanišić o tomu piše: „Jedan od glavnih ciljeva i zadataka u formiranju političke svesti bio je postupak da se kod boraca i starešina razvija mržnja prema neprijatelju.[23] (…) Ali za razvijanje mržnje nisu bila dovoljna samo predavanja. Bilo je nužno da se mržnja razvija i svakodnevnim razgovorima s pojedincem i manjim grupama, govorom starešine pred akciju, analizom prethodnih akcija i pripremom predstojećih“.[24]

„Jedino mjerilo veličine ljubavi za narod jeste danas“ – piše M. Đilas – „dubina mržnje prema neprijatelju. (…) Mrzjeti okupatore, mrzjeti njihove sluge, tu nakaznu izraslinu na divnom tijelu naroda, mrzjeti ih iz dna duše, svakom mišlju svojom, svakom kapi krvi svoje – to znači biti zadojen plemenitim i velikim osjećanjem osvetnika naroda, to znači ostati vjeran svome narodu, njegovoj istoriji i njegovoj budućnosti. (…) Mržnja bez milosti prema njima, to je tvoj program i tvoja zakletva, to je plemeniti žar ideala za koji se boriš. To jača svakog prijatelja naroda, to oruža svakog borca najjačim oružjem, oružjem pobjede, to čeliči ubojne redove. Sjetite se da je veliki vođ naprednog čovečanstva drug Staljin rekao: neprijatelj se ne može pobjediti dok se ne nauči – mrzjeti ga…“.[25]

Slijedom toga, nije nimalo iznenađujuće da se tijekom rata pojavljuje pjesma sljedećeg sadržaja, koju potpisuje Ante Despot: „U meni plamti gnjev strašne osvete, jake ko ljubav/ spram zaklanog čeda. / Smrvit ću krvnika, borit se do Pobjede./ U sretniju budućnost moje oko gleda…“.[26] Ili pjesma sljedećeg sadržaja, čiji je autor Štefo Pulišelić: „Na juriš/ Za psima/ Sa svetim natpisom ‘Gott mit uns’ ‘Bog je s nama’-/ Na pojasima./ Koljimo i njih/ I boga mu krvnika!“.[27] Potonja pjesma ilustrativna je jer pokazuje modus operandi partizansko-komunističkih boraca: animaliziraj protivnika kako bi se opravdalo njegovo klanje i fizičko uništenje. Masovni zločni opravdavali su se i etiketiranjem svih onih koji su iz bilo kojih razloga smetali komunističko-partizanskome pokretu, etiketama kao što su: „špijun“, „narodni izdajnik“, „suradnik okupatora“, „ustaški pas“ i sl.

U jednoj okružnici Oblasnog komiteta KPH za Dalmaciju iz rujna 1944. tako stoji: „ (…) ako je netko neprijatelj samo naše Partije, to nije dovoljan razlog za likvidaciju. To može dati suprotne rezultate. Ukoliko pak dolazi do likvidacije takovih elemenata, treba ih okarakterisati kao suradnike okupatora, ustaša i njihovih pomagača“.[28]

Pred kraj rata – očito u namjeri da se u završnim operacijama likvidira što veći broj protivnika – u Zagrebu je objavljena knjiga Mihaila Šolohova Nauka mržnje. U njoj se citira „Staljinova prvomajska dnevna zapovijed“ u kojoj stoji: „Ne može se pobijediti neprijatelja ne naučivši se mrziti ga svim snagama duše“.[29]

Pjesnici mržnje i njihovi nalogodavci zadojeni ateističkim i protureligijskim stavovima osobito su na meti imali Katoličku crkvu i svećenstvo. Dosljedno tomu, nije nimalo čudno da partizani tijekom rata pjevaju: „Druže Tito gađaju nas topovi, vigaju (navode) ih fratri i popovi“.[30] U istom je anticrkvenom i antikršćanskom duhu pisana i pjesma gdje stoji: „Nosim kapu sa tri roga, jer se borim protiv boga, popova i fratara i časnih sestara“.[31] Na savjetovanju političkih sekretara OK KPH za Dalmaciju, Vladimir Bakarić je 6. veljače 1945. Katoličku crkvu posve otvoreno označio neprijateljem i najavio borbu protiv nje: „Popovi su nam neprijatelji. Katolička crkva je pripremala i odgajala sve što je ustaško i nezdravo u narodu. Pristupanje popova pojedinaca u Front je posljedica snage masa. U borbi s njima moramo biti oprezni i vanjska hajka protiv njih nije oportuna. Vatikan je moćna snaga. Ali to nikako ne znači, da ćemo dozvoliti pomirljivost prema njima ili da ćemo u Fronti trpiti mir, jer to bi bilo rušenje jedinstva. Budno paziti svaki njihov korak i tražiti intervenciju Fronte. Neka sam narod, neka svaki naš čovjek raskrinkava i udara po njihovim smicalicama, neka ih tjera kad dođu da unašaju nemir i ruše jedinstvo“.[32]

Uzor komunističkih i partizanskih pjesnika mržnje bio je sovjetski pisac, propagandist i patološki mrzitelj Nijemaca, Ilja Erenburg, čije su propagandističke radove objavljivale i komunističko-partizanske tiskovine.[33] U jednomu takvome radu objavljenomu u listu KPH Naprijed Erenburg piše: „Mržnja kipi u našim srcima, i nitko neka se ne usudi da ruži taj osjećaj (…) Sačuvajmo taj plamen do kraja. Budimo tvrdi. Naduveni, vodnjikavih očiju i bezdušni Nijemac ne smije živjeti! To je naša zakletva“.[34] Nema sumnje da su jugoslavenski komunisti poslušali ovu Erenburgovu zapovijed, s obzirom na to da je samo u logorima poslije rata od posljedica zlostavljanja, zime, gladi, tifusa i dizenterije umrlo oko 50.000 do 60.000 pripadnika njemačke manjine.[35]

Kako je mržnja dolazila do izražaja u praksi, ilustrira nam Đilasov opis klanja dvojice zarobljenih njemačkih vojnika u bitci na Sutjesci: „Skinuo sam pušku i – budući da nisam smeo pucati, jer su Nemci bili na steni iznad nas, visokoj četrdesetak metara, tako da se čulo njihovo dovikivanje – udario iz zamaha Nemca po glavi. Kundak se odlomi, Nemac pao na leđa. Izvadio sam nož i jednim mahom presekao Nemcu grkljan. Zatim sam dodao nož Raji Nedeljkoviću, političkom radniku kojega sam poznavao od pre rata i čije su selo Gronicu, sublizu Kragujevca Nemci izmasakrirali 1941. godine – dodao sam mu nož da dokrajči drugog Nemca. Nedeljković je pritiskao Nemca, Nemac se koprcao, ali se ubrzo smirio“.[36]

Davor Dijanović/Kamenjar.com

NAPOMENA: Povijesna rasprava „Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’“ objavljena je 2010. u časopisu „Politički zatvorenik“. Rasprava je kasnije nadopunjena novim spoznajama, a ovdje ju – s obzirom na to da nije nimalo izgubila na aktualnosti – donosimo u obliku podlistka u revidiranom i dopunjenom obliku.

[1] Pero MORAČA, Dušan BILANDŽIĆ, Stanislav STOJANOVIĆ, Istorija Saveza komunista Jugoslavije – kratak pregled, 113.
[2] J. BROZ TITO, Intervjui, 308.
[3] M. ĐILAS, Revolucionarni rat, 123.
[4] J. B. TITO, Opštenarodna odbrana i društvena samozaštita, Svjetlost, Sarajevo, 1980., 250.
[5] Simo Š. DUBAJIĆ, Život, greh i kajanje, 216.
[6] Isto.
[7] Dokumenti centralnih organa KPJ-NOR i revolucija (1941.-1945.), I., prir. Radomir VUJOŠEVIĆ, Beograd, 1985., 210. – 211. Također, gotovo je posve neistražena u historiografiji previđana činjenica da su se tzv. „španski borci“ – koji su imali vodeću ulogu u podizanju ustanka u Jugoslaviji – iz Njemačke vratili u Jugoslaviju s propusnicama Gestapoa, koji ih tamo zasigurno ne bi pustio a da zauzvrat nešto ne dobije. Na tu je činjenicu, koja ozbiljno dovodi u pitanje antinacističku orijentaciju vodstva komunističko-partizanskog pokreta i čije bi detaljnije istraživanje moglo promijeniti ukupnu sliku Drugoga svjetskog rata na ovim prostorima – barem u prvim godinama rata – člankom u Hrvatskom listu, koji se temelji na isključivo partizanskoj literaturi, upozorio Vladimir ŠUMANOVIĆ („Pozadina partizanskog ustanka ili o načinu i okolnostima povratka ‘Španskih dobrovoljaca’“, Hrvatski list, br. 357., Zadar, 28. srpnja 2011., 48. – 50.).
[8] T. JONJIĆ, Hrvatska vanjska politika 1939.-1942., 696.
[9] S. DUBAJIĆ, Život, greh i kajanje, 221.
[10] Isto, 223.
[11] Nada KISIĆ KOLANOVIĆ, NDH i Italija. Političke veze i diplomatski odnosi, Ljevak, Zagreb, 2001., 389.
[12] Winston CHURCHILL, Drugi svjetski rat, Svezak drugi, priredio i preveo: Zlatko CRNKOVIĆ, Školska knjiga, Zagreb, 2002., 407.
[13] T. JONJIĆ, Hrvatska vanjska politika 1939. – 1942., 848.
[14] Isto.
[15] Talijanski general Giaccomo Zanussi talijansko-četničku suradnju opisao je ovim riječima: „Osim borbe protiv ustanika, četnici su djelovali u našu korist kao protuteža u odnosu na ustaše i na Nijemce. Imati za svoje prijatelje sve neprijatelje naših lažnih prijatelja – 10 do 15 tisuća ljudi prekaljenih u naporima i lukavstvima teškoga i surovoga balkanskoga ratovanja – predstavljalo je pion čija se vrijednost nije mogla zanemariti“ (N. KISIĆ KOLANOVIĆ, NDH i Italija, Političke veze i diplomatski odnosi, 257.).
[16] Isto, 218.
[17] Isto, 292.
[18] Isto, 307.
[19] Bogdan KRIZMAN, NDH između Hitlera i Mussolinija, Globus, Zagreb, 1986, Treće izdanje, 305.
[20] Stephane COURTOIS, Nicolas WERH, Jean-Louis PANNE, Andrzej POCZKOWSKI, Karel BARTOŠEK, Jean-Louis MARGOLIN, Crna knjiga komunizma. Zločini, teror, represija, Politička kultura, Golden marketing, Zagreb, 1999., 12.
[21] „Slovenija će tražiti ubojice žrtava iz masovne grobnice kraj Laškoga“, http://www.index.hr/vijesti/clanak/slovenija-ce-traziti-ubojice-zrtava-iz-masovne-grobnice-kraj-las/424177.aspx, pristup ostvaren 6. ožujka 2010.
[22] Uz Hrvate, dakako, žrtve komunističkih zločina bili su i pripadnici drugih naroda, kako razoružani vojnici vojnih postrojbi koje su izgubile rat, tako i civili. Primjerice, prema nekim je podacima po svršetku rata u Jugoslaviji strijeljano 5 777 Nijemaca koji nisu pripadali nikakvim vojnim ili poluvojnim formacijama (Vladimir GEIGER, Nestanak Folksdojčera, Nova stvarnost, Zagreb, 1997., 32.).
[23] Milija STANIŠIĆ, KPJ u izgradnji oružanih snaga revolucije, 1941. – 1945., Vojnoizdavački zavod, Beograd, 1973., 321.
[24] Isto, 323.
[25] M. ĐILAS, Članci 1941.-1946., 30.
[26] Zlata KNEZOVIĆ, Kulturno stvaralaštvo u revoluciji, Centar za kulturnu djelatnost Saveza socijalističke omladine Zagreba, Zagreb, 1981., 49.
[27] Isto, 52. – 53.
[28] Mario JAREB, „Etiketa ‘ustaštva’ kao izgovor za progon političkih protivnika u poslijeratnoj Hrvatkoj“, u: 1945. – razdjelnica hrvatske povijesti, ur. Nada KISIĆ-KOLANOVIĆ, Mario JAREB, Katarina SPEHNJAK, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2006., 300. – 301.
[29] Mihail ŠOHOLOV, Nauka mržnje, Zagreb, 1945., 5.
[30] Ivica LUČIĆ, „Komunistički progoni Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini 1945. -1990.“, National Security and the Future, St. George Association, 9./2008., br. 3(9), Zagreb, 2008., 42.
[31] Aleksa BENIGAR, Alojzije Stepinac: hrvatski kardinal, Glas Koncila, Zagreb, 1993., 459.
[32] T. JONJIĆ, „Kako je stvarana negativna slika o nadbiskupu Stepincu i Crkvi“, u: Alojzije Stepinac. Svjedok vremena i vizionar za treće tisućljeće, Stepinčev zbornik, Glas Koncila, Zagreb, 2009., 70.
[33] Možda i najbolji Erenburgov učenik u partizanskim redovima bio je hrvatski književnik Ivan Goran Kovačić. Njegova pjesma Mrzimo vas školski je primjer patološke mržnje prema neprijatelju.
[34] I. ERENBURG, Naša zakletva, Naprijed, 1944., 12. Prema: Mladen IVEZIĆ, Titova umjetnost mržnje, vlastita naklada, Zagreb, 2001., 13.
[35] V. GEIGER, „Logori za folksdojčere u Hrvatskoj nakon Drugoga svjetskog rata 1945. – 1947.“, Časopis za suvremenu povijest, Hrvatski institut za povijest, 38./2006., br. 3., Zagreb, 2006., 1085.
[36] M. ĐILAS, Revolucionarni rat, 292.

Davor Dijanović: Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’ (3)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori