Pratite nas

U potrazi za Istinom

Dr. Razum: ”Dokazat ćemo da su partizani svoje zločine u Jasenovcu podmetnuli ustašama”

Objavljeno

na

Dr. Stjepan Razum, hrvatski svećenik i povjesničar, jedan od hrabrijih hrvatskih intelektualaca koji argumentirano odgovara na napade prokumunističkih autora uznemirenih novim saznanjima žrtvama u logoru Jasenovac.

Dr. Razum je rođen u Konščici, osnovnu školu pohađao je u Svetom Martinu pod Okićem, a kao pitomac Nadbiskupskoga dječačkoga sjemeništa polazio je klasičnu gimnaziju u Interdijecenskoj srednjoj školi za spremanje svećenika u Zagrebu (koja se tada nije smjela zvati ni klasična, ni gimnazija) a nakon toga završava Katolički bogoslovni fakultet.

Pokojni nadbiskup Franjo Kuharić zaredio ga je za svećenika 1986.  a 1989. posalo na poslijediplomski studij u Rim na Fakultet crkvene povijesti na Papinskom sveučilištu Gregoriana.

Paralelno s time studijem dr. Razumje završio i dvogodišnji studij arhivistike, diplomatike i paleografije pri Vatikanskom arhivu. Doktorat iz crkvene povijesti obranio je 1995. a iste godine vratio se u  Zagreb i počeo raditi u Nadbiskupskom arhivu.

Među inim dužnostima dr. Stjepan Razum predsjednik je Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, a interes za tu temu  jednostavno objašnjava. 

Hrvatskoj javnosti nametnuto postojanja ratnoga logora u Jasenovcu kao argument protiv opstojnosti hrvatske države. Cijeli niz desetljeća maše se pred našim očima tom činjenicom kao crvenom krpom. Logor u Jasenovcu malj je kojim se tuče svaku hrvatsku državotvornu zamisao i kojim se unazadno pokušalo uništiti u temeljima hrvatsku državnost, u teškim okolnostima Drugoga svjetskoga rata ostvarenu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Takav instrumentalizirani Jasenovac za mene, Hrvata, nije prihvatljiv. Takav Jasenovac nije prihvatljiv ne samo za mene Hrvata, već i za sve istinoljubive ljude, a napose povjesničare koji po svome zvanju moraju težiti za otkrivanjem istine u povijesnim događajima, osobito u slučajevima kad se tim događajima manipulira u tekuće političke svrhe.

jasenovac[1]

[ad id=”93788″]

Neposredno nakon Drugoga svjetskoga rata i u desetljećima koja su slijedila došlo je do poigravanja brojkama jasenovačkih žrtava. Razumljivo je da su kod toga sve žrtve koje su komunisti prouzročili nakon rata pripisane ustašama za vrijeme rata. Stoga se i nije išlo na iskapanje grobišta i popisivanje pojedinih žrtava jer bi okrutnost podmetanja vlastitih zločina protivničkoj strani bila očevidna.

Sve te povijesne okolnosti, a još više ustrajnost današnjih slijednika nekadašnje komunističke zločinačke politike na njezinoj obrani, nagnali su nas da se udružimo i zajednički radimo na razobličavanju nakaradnosti koje su iz takve politike proizašle. Na navedenome sastanku okupilo se nekoliko nas koji se u posljednje vrijeme bavimo istraživanjem logora u Jasenovcu – Vladimir Horvat, Vladimir Mrkoci, Igor Vukić, Marko Zadravec i ja. Nekoliko povjesničara bilo je zauzeto redovitim dužnostima pa su se ispričali, ali i oni su u toj skupini istraživača. Sama zamisao o osnivanju neke formalne skupine rodila se već prije dvije godine, a sada se ona, eto, ostvaruje.

Jeste li razradili plan aktivnosti? Što ćete poduzimati?

Prva nam je zadaća utemeljiti nevladinu udrugu koja će se vjerojatno zvati Udruga za istraživanje trostrukoga logora u Jasenovcu. Udruga će kritički raščlanjivati dosadašnje radove koji su svojim neznanstvenim pristupom predmetu kojim su se bavili stvorili jasenovački mit. U javnosti ćemo, zatim, predstavljati znanstvena djela koja objektivno i znanstveno utemeljeno govore o logoru. Nastojat ćemo sastaviti vremenski slijed događanja u logoru Jasenovac. No najveću pozornost posvetit ćemo proučavanju poslijeratnoga logora, u kojemu su komunističke vlasti mučile i ubijale hrvatske rodoljube te svoje stvarne i moguće političke protivnike. Želimo prisiliti slijednike komunističkoga režima da, ako se već žele baviti logorom u Jasenovcu, neka se bave poslijeratnim logorom u kojem su stradale nebrojene žrtve, koje su kasnije pripisane ustaškoj vlasti.

Znademo da to nije lagani zadatak jer „gospodari istine“ zametnuli su tragove svojih zlodjela. No do istine, koja je samo jedna, može se doći različitim putom i različitim metodama povjesničkoga istraživanja. Nikada se nije dogodilo da su baš svi tragovi uništeni. S obzirom na to da se radi o istini koja je od svenarodne važnosti, činit ćemo pritisak na zakonito izabranu vlast kako bi i ona doprinijela otkrivanju istine. Neke poslove može učiniti samo ona, a to je, ponajprije, povrat hrvatskoga arhivskoga gradiva iz Beograda, a zatim iskapanje stvarnih i istraživanje mogućih grobišta. Izvrsnu priliku za povrat arhivskoga gradiva imamo u predstojećim pregovorima Srbije s Europskom Unijom gdje Hrvatska može uvjetovati Srbiju povratom gradiva.

Prije dvije godine u intervjuu Hrvatskome tjedniku, koji je izazvao veliku pozornost, rekli ste da je Jasenovac velikosrpski mit koji treba rušiti. Jeste li danas još uvjereniji u taj imperativ?

U to nema nikakve sumnje! Već sam naveo dvije knjige koje o tomu govore. Štoviše, knjiga Josipa Jurčevića raščlanjuje pojedine knjige velikosrba i Jugoslavena i iz njih dokazuje velikosrpski jasenovački mit. Njegova je knjiga doživjela dva izdanja, na hrvatskome, a koliko mi je poznato i izdanje na njemačkome jeziku. No ona nije prodrla u svijest hrvatskih ljudi.

Sjajno izvedenim vojno-redarstvenim pothvatima Bljesak i Oluja na kraju hrvatskoga obrambenoga rata, da ne spominjem druge pothvate hrvatskih redarstvenika i vojnika tijekom rata, potkresana su krila toga velikosrpskog mita koji je za cilj imao držati Hrvatsku unutar Jugoslavije pod svaku cijenu.

No usprkos činjenici postojanja samostalne Republike Hrvatske, velikosrbi nisu izgubili apetit za Hrvatskom, što nam dokazuju i njihovi akademici i njihovi svetosavski vođe, a taj im apetit podržavaju i mnogi Hrvati, koji nisu prežalili gubitak Jugoslavije. Velikosrpski memorandum broj 2 nastavlja politiku velikosrpskoga mita o Jasenovcu i nalazi vrlo plodno tlo kod hrvatski subnorovaca i nekadašnjih povlaštenih klasa. Dokle god je velikosrpski mit u Hrvatskoj nazočan, dotle ni Hrvatska nije duhovno slobodna. Da stoga treba i dalje raditi na njegovu rušenju.

Postoje li dokazi da je Jasenovac bio trostruki logor? Neki drugi povjesničari, ili osobe koje se bave poviješću poput Slavka Goldsteina, tvrde kako nema dokaza da je Jasenovac bio i komunistički logor. Je li to istina?

Poznato je kako su poslijeratni ‘gospodari istine’ znali dokaze zametnuti ili, pak, neke dokaze nekome podmetnuti. Poznato je kako su komunistički vlastodršci strijeljali bez ikakvih dokaza. Čovjeka jednostavno više nema. Kako će njegovi potomci danas ostvariti prava kad nema nikakva dokaza da je on strijeljan!? Ustaška je vlast preko prijekih sudova osuđivala na smrt pa je danas poznato kad je čovjek bio osuđen i kad je bio pogubljen.

Komunistička je vlast, pak, čovjeka pogubila, ali bez ikakve sudske presude (ili moguće tek naknadne presude) pa ne znamo kad je čovjek pogubljen. I sad imamo naše vrle humaniste i borce za ljudska prava koji se zgražaju nad nehumanom presudom prijekoga suda (imali smo prilike uvjeriti se u to pred izložbenim zidom na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu pred godinu i nešto dana), a to što komunisti nisu ostavili nikakva papira kao dokaz pogubljenja, uopće im ne smeta. Štoviše, po njima su komunisti sve vrlo humano proveli. Važno je da nema dokaza!

Partizanić u Jasenovcu-1-660x350[1]

Usprkos tomu, istina se ne da skriti. Ona postoji, premda zatomljena, duboko u zemlju pokopana, ona ipak postoji. Dokazi za komunističke zločine u poslijeratnome logoru u Jasenovcu postoje upravo pod zemljom. Kad su tražili dokaze ustaških zločina, naišli su na dokaze vlastitih zločina. To ih je zgrozilo i brzo su sve pokrili zemljom. Ti dokazi još uvijek postoje.

Osim toga, postoje svjedoci koji su 1946. ili 1947. robijali u Staroj Gradiški i koji su istovarivali proizvode koji su stizali iz logora u Jasenovcu, kao podružnice starogradiškoga logora. Službeni životopisac komunističkoga zločinca Josipa Broza, zvanoga Tito, Vladimir Dedijer piše kako su ‘pojedine mučionice’ u logoru Jasenovac rušene 1948. i 1951. godine. Postavlja se pitanje čije su to ‘mučionice’ i tko ih je rušio.

Na kraju, Franjo Tuđman izričito je napisao da je taj prostor (Jasenovac-Gradiška) poslužio za logor novim vlastima, najprije jedinicama Jugoslavenske armije, a zatim i civilnim vlastima NR Hrvatske (Bespuća, 1989., str. 126). A ta mu je povijesna činjenica, napisao je, osobno znana.

Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac svake godine izlazi sa sve većim podatkom stradalih u Jasenovcu, sada ih je više od 83 tisuće. Koliko su ti podaci vjerodostojni?

Treba otvoreno reći da je Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac nastala 60-ih godina, dakle u vremenu kad se država Jugoslavija već počela rasklimavati i da je ta javna ustanova od samoga početka trebala biti sredstvo pritiska na Hrvate i Hrvatsku. Ta je javna ustanova sa svojim ravnateljima i zaposlenicima odigrala glavnu ulogu u stvaranju velikosrpskoga jasenovačkog mita. Kad je predsjednik Franjo Tuđman predložio da Jasenovac postane spomen-područje svih hrvatskih žrtava, kako iz Drugoga svjetskoga rata i poraća, tako i iz Domovinskoga rata, taj je prijedlog odbačen. Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac nije se ni u kojemu trenutku odrekla svoje mitomanske uloge te ju ona, ta ustanova, podržava do dana današnjega, a to je posebno očito po tekstovima na njezinu mrežnome sjedištu, po popisu koji spominjete i po godišnjim okupljanjima visokih političara i njihovih savjetnika, koji tom prigodom na tome području izgovaraju već davno naučene mitomanske fraze koje s povijesnom zbiljnošću nemaju veze.

790x450jasenovac-logor-580x350[1]

Navedena se brojka od preko 83 tisuće smrtno stradalih u ratnome logoru Jasenovac protivi dvjema očevidnim činjenicama. Prva je činjenica ta, kako proizlazi iz svih do sada znanstvenih radova, te poznatih mjerodavnih izvora i svjedočanstava, da ratni sabirni i radni logor u Jasenovcu nije bio logor uništenja, nego radni i prijelazni logor. U njemu se umiralo, u njemu je bilo pojedinih osvetničkih i nekontroliranih pogubljenja i slično, ali logor nije bio utemeljen s ciljem sustavnoga uništenja većih skupina ljudi. Ako u literaturi ima i takvih podataka, a ima ih, treba jasno uočiti da je to literatura ratnih pobjednika koji su vrlo pristrano i motivirano pisali o njima kao istini, a najčešće se radi o lažima i izmišljenim činjenicama.

Dakle to nisu podatci znanstveno utvrđeni i provjereni. A javna ustanova u sastavljanju svoga popisa poziva se upravo na takve izvore. Druga činjenica koju treba imati pred očima jest ta da je navedena brojka proizvod pobjedničke, komunističke strane, a njezina je narav i provedba zločinačka. Vrlo je lako sve svoje zločine pripisati suprotnoj, ustaškoj strani i tako sebe osloboditi pred javnošću i budućnošću od svake odgovornosti i krivnje. Ljudi koji su sastavili navedeni popis stvarna su ili duhovna djeca pripadnika te zločinačke komunističke stranke. Dokle god se ne bude znalo za imenični popis žrtava što ih je proizvela ta zločinačka komunistička partija, dotle ne ćemo moći imati niti točan popis žrtava koje je proizvela ustaška strana za vrijeme rata.

Osim toga, navedeni popis ne razlikuje stradalnike koji su u logoru samo boravili dulje ili kraće vrijeme od žrtava koje su u njemu izgubile život. Taj se popis, doduše, ograničava samo na ratno razdoblje i ne želi se baviti poslijeratnim logorom i žrtvama iz toga razdoblja. No želi li javna ustanova biti ozbiljna, ona će morati popisati sve zatvorenike, dakle, i one koji su iz logora pušteni na slobodu, i one koji su iz logora u Jasenovcu otpremljeni u druge logore ili na rad u Njemačku, što je bio najčešći slučaj, kao i one koji su na tom području smrtno stradali nakon rata. Prema priloženome popisu korištene literature i izvora, vidljivo je da su sastavljači koristili subnorovske popise i literaturu koja ima uglavnom isto subnorovsko polazište. A uloga subnorovaca u stvaraju jasenovačkoga mita javnosti je već dobrano znana.

Želim istaknuti da mi je žao svake osobe koja je morala podnijeti bilo koju nametnutu žrtvu, osobito žrtvu života, i za njih prinosim dragome Bogu molitvu. No nedopustivo je s naše ljudske i zakonske pravednosti da se krivnja za te žrtve olako pripisuje nekome tko ih nije prouzročio, a stvarni zločinac istovremeno uživa slobodu i sve društvene povlastice. Europa i svijet spoznali su da je komunistički režim bio zločinački režim (Praška deklaracija o zločinima komunizma od 3. lipnja 2008., Deklaracija Hrvatskoga sabora o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990., Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima), a on to nije bio samo deklarativno, već provedbeno i to osobito u neposrednim godinama nakon rata.

Kad slušam kako političari ili neki javni ljudi olako iznose krivotvorine o ratnom logoru u Jasenovcu, ne mogu ne pomisliti kako oni time stvaraju galamu samo da se ne čuje istina o Barbarinu rovu, o Kočevsku Rogu i mnogim drugim gubilištima u Sloveniji i Hrvatskoj, u kojima su Titovi partizani učinili strašni zločin masovnoga pokolja Hrvata i drugih ljudi iz bivših jugoslavenskih republika.

Kad protuslovim navedenoj brojci od preko 83.000 žrtava, tada nikako ne niječem te osobe koje su u ratnim okolnostima svoje živote izgubile, a još manje da bi ih obezvrjeđivao, nego samo postavljam pitanje tko je prouzročio te žrtve i na kojemu mjestu. Poznavajući zločinačku narav komunističkoga režima, koji je svoj smrtni ples zaigrao, među ostalim, i na području Jasenovca i koje se naravi nikada nije oslobodio, ne možemo ga osloboditi od krivnje, samo zato što su današnji političari stvarna ili duhovna djeca komunističkih zločinaca (koji se, uostalom, nikada nisu odrekli nedjela svojih otaca).

[ad id=”93788″]

Očekujete li da će institucije poduprijeti vašu inicijativu, vas kao skupine povjesničara, za istraživanjem Jasenovca?

Od hrvatskih ustanova s ljudima koji su im sada na čelu ne očekujemo pomoć. Ne mislim da te ustanove ne vode dobri ravnatelji i da u njima nema ljudi koji bi vrlo rado pomogli. Radi se o tomu da ustanove novčano ovise o državnome proračunu, a to znači od političara koji su na vlasti, kojima se istraživanje oko Jasenovca nikako ne sviđa. Kad bi se ustanove uključile u ovaj pothvat, ostale bi vrlo brzo bez novca za plaće svojih zaposlenika. Nije isključeno i da bi se u tome slučaju spomenuta ustanova ukinula.

Ivica Marijačić/Maxportal

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Što je Tuđman rekao u Jasenovcu u lipnju 1996. odajući počast žrtvama

Objavljeno

na

Objavio

Upitate li danas koga je li dr. Franjo Tuđman ikad bio u Jasenovcu da bi odao počast žrtvama ustaškog logora, gotovo svi odgovorit će vam kako to nije učinio. I svi će pogriješiti.

Vijenac ispod Kamenog cvijeta položio je 15. lipnja 1996. u sklopu posjeta Jasenovcu, Dragaliću i Gornjim Bogićevcima.

Zašto se onda uvriježilo mišljenje da Tuđman nije bio u Jasenovcu? Glavni je razlog vjerojatno to što nikad nije bio na državnim komemoracijama koje se organiziraju u svibnju, pa se olako prelazi preko podatka da je počast žrtvama ipak odao.

Baš ta nepreciznost potkrala se i nama u intervjuu s akademikom Ivicom Kostovićem koji smo objavili 12. svibnja o.g. te se iz pitanja i odgovora moglo zaključiti da Tuđman nikad nije bio u Jasenovcu. Kostović je u tom intervjuu rekao da “Tuđman nikad nije išao u Jasenovac” jer bi ga napadali zbog njegova podatka o broju žrtava logora. Poznato je, naime, da je Tuđman nakon istraživanja beogradskih arhiva ustanovio da je za NDH u Jasenovcu pobijeno 40 tisuća ljudi.

A što je prvi predsjednik izjavio 1996. u Jasenovcu? Rekavši kako polaže vijenac “svim žrtvama palim u Jasenovcu, žrtvama fašizma i NDH, ali i onima koje je pogubio komunistički režim”, istaknuo je kako “spomen-područje u Jasenovcu treba biti spomen-područje koje će podsjećati hrvatski narod u kakvu je položaju bio”.

Pa dodao: “Kako smo riješili sve probleme, tako ćemo riješiti i problem Jasenovca, ne zato da sakrijemo žrtve ustaškog terora, nego da podsjetimo da je hrvatski narod stradavao pod različitim zastavama, ali i da je sada općom pomirbom došlo do hrvatske slobode i hrvatske države.”

Potom je rekao da “Tito nikada nije posjetio Jasenovac jer je znao da ne može pobjeći od odgovornosti i zato što je od 1945. do 1948. godine na tome mjestu bio komunistički logor u kojem su također ubijani ljudi.” (VL)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

POSLIJERATNI JASENOVAC

Objavljeno

na

Objavio

jasenovac dokumenti
SLAVKO GOLDSTEIN POTVRDIO JE POSTOJANJE PORATNOG JASENOVCA I NEGIRAO MIT O MASOVNOM UBIJANJU DJECE S KOZARE

Sad već pokojni partizanski prvoborac (politički komesar), povjesničar i publicist Slavko Goldstein, u emisiji OTV-a 2 u 9, emitiranoj 26.01.2004. godine u 21,00 sati, na pitanje voditelja Romana Bolkovića o postojanju poratnog logora Jasenovac rekao je među ostalim:

„… Na području ‘Spomen područja Jasenovac’ nije više bilo logora, on je uništen, ali je jedan logor osnovan 1945. u jesen, u samome mjestu Jasenovac i postojao je dvije godine. Imamo iskaze logoraša … zapovjednika … mještana Jasenovca …“ (prijepis s VHS snimke emisije). Uz to je dodao kako se cijela stvar treba istražiti i potom objelodaniti istinu.

Emisija je išla uživo i zasigurno nisam bio jedini koji je to čuo, s tim što sam spomenutu emisiju i snimio na VHS kasetu.

Dakle, S. Goldstein jasno govori O LOGORU – a ne „radnoj skupini“ ili čemu sličnom, potvrđuje kako postoje iskazi mještana, logoraša i zapovjednika logora.

Godinama poslije, isti je publicist u svojim nastupima u medijima s indignacijom to poriče i odbacuje svaku mogućnost postojanja bilo kakvog poslijeratnog logora na području Jasenovca. Demantirao je sam sebe – iz kojih razloga nije mi poznato.

U međuvremenu su objavljeni nepobitni dokazi da je poratni, komunistički logor na području Jasenovca doista postojao. Tu činjenicu potvrđuju dokumenti iz samih komunističkih arhiva koji su jednim dijelom do sada i publicirani. Dakle, nema nikakve dileme: postojanje tog logora je DOKAZANO i to nitko razuman ne može pobiti. To što se u komunističkim izvorima i arhivima on ne imenuje „logorom“, nego „Zavodom za prisilni rad“ (kao u dokumentu čiji je faksimil objavljen u naslovnici ovog teksta), ne mijenja u suštini stvari ništa. Ljudi su tamo nakon rata odvođeni i izdržavali su svoje kazne prisilno (pod stražom) radeći. Koliko ih je ubijeno u tom „Zavodu za prisilni rad“ pokazat će istraživanja (nadajmo se). Apsurdno je tvrditi da tamo „nije ubijen nitko, osim 2-3 osobe koje su pokušale bježati“ – kao što to danas čini dr sc Ivo Goldstein, jer stvar NIJE ISTRAŽENA, pa se takve ocjene mogu bez ikakve dvojbe svrstati u paušalne i neozbiljne.

Dokument objavljen u naslovnici ovog teksta jedan je od tih dokaza, potječe iz komunističkog arhiva i izdao ga je „Otsjek unutrašnjih poslova pri Kotarskom N.O.-u Sisak“, nosi broj: 3407/46 i datiran je s 6.IX.1946 g.. Evo prijepisa sadržaja:

„Predmet: Lavrnja Đuro iz Galdova izdržao kaznu

Na broj: Stup 48/46 od 31.V.1946 g.

                 

                                            Okružnom Narodnom Sudu Banije

                                                                                                     Sisak

                  Izvješćuje se naslov da je predmetni izdržao kaznu prisilnog rada bez lišenja slobode u trajanju od 2 mjeseca i 4 dana.

                 Kaznu je izdržavao od 24.VI.1946 do 28.VIII.1946 kao radnik u zavodu za prisilni rad Jasenovac.

                Isti je presuđen po naslovu presudom broj i predmet gornji.

                                Smrt fašizmu – Sloboda narodu!“

(dokument je ovjeren žigom ustanove i potpisan od „šefa otsjeka“ Svete Petrića)

Kakva je to osuda na prisilni rad „bez lišenja slobode“ ostaje tajna.

Od svakog ozbiljnog istraživača (ili povjesničara) očekuje se da opovrgne autentičnost dokumenta ukoliko želi pobiti ono što je u njemu navedeno.

Podatke o poratnim komunističkim logorima imala je i američka CIA, koja u svome izvješću od 29. svibnja 1951. navodi brojku od 39 koncentracijskih logora na području Jugoslavije (s oko 200.000 interniranih zatočenika), među kojima je i Jasenovac.  (Vidi)

Dakle, postojanje poslijeratnog komunističkog logora Jasenovac je povijesna činjenica, ma koliko se mnogi žestili zbog toga. I tu činjenicu nije moguće promijeniti niti prikriti nikakvom galamom ili prijetnjama o napuštanju TV emisija, kako je to nedavno učinio dr Ivo Goldstein odbijajući o toj temi razgovarati u nedavno emitiranoj emisiji „Otvoreno“ (HTV 1 program). Na sreću, povijesna istina ne ovisi od njegovog stava i mišljenja, niti je Republika Hrvatska više pod paskom Tita i Partije, pa da politički agitpropovci i aparatčici određuju tko, o čemu, kad i na koji način smije ili ne smije govoriti.

Ovo još uvijek nije „sjelo“ u mnoge glave, ali to nije razlog da se s istraživanjima i utvrđivanjem prave istine ne nastavi.

Naprotiv.

Govoreći u istoj TV emisiji (OTV – Zagreb, emisija 2 u 9, 26.01.2004. godine, 21,00 sati) vezano za maksimiziranje broja jasenovačkih žrtava i manipulacije srpske propagande, Slavko Goldstein kaže:

„… Hrvatski Državni arhiv raspolaže sa svim tim imenima i vrši dalje nadopune …Tako da ćemo mi vrlo skoro…mislim za godinu-dvije doći do egzaktnih podataka, a moja je procjena, koju je i Žerjavić iznio, da se radi o brojci od preko 80 tisuća, svakako manje od 100 tisuća, nikako 700 tisuća …700 tisuća je bila procjena na temelju one pretjerane procjene ukupnih žrtava, pa je propaganda anti-ustaška, anti-hrvatska propaganda to iskoristila … i tu razliku od 700 tisuća pripisala Jasenovcu. I to je postao mit o 700 tisuća, neosnovan, nedokazan …, ali, to se nije smjelo niti negirati … Bilo je zabranjeno temeljito istraživanje. Sada se to istraživanje ponovo vrši. Navodno su u Beogradu slobodoumni i objektivni istraživači došli do 77 tisuća imena … navodno …, a naš Državni arhiv je pošao od 59.000, koje će umanjiti za one koji su duplo navedeni, i povećati za one koji nisu obuhvaćeni. Moje je mišljenje da će se doći do 80, 90 tisuća, i to je nešto preko polovice srpskih žrtava – 52 tisuće vjerojatno, 17 tisuća židovskih žrtava, oko 12 tisuća hrvatskih žrtava, 10 ili 12 tisuća Roma … To je vrlo približno. Kad mi utvrdimo tu istinu poimenično, nestat će potpuno, a već i sada nestaju te diskusije … jer, vi više nemate, osim onog Bulajića, čak ni iz Beograda nemate te teorije od 700 tisuća …“  (prijepis s audio-vizualnog zapisa navedene TV emisije – video snimka iz osobnog arhiva autora).

Otkuda je najednom (2009. godine) „izronio“ popis s 83.145 žrtava, kad se zna – a što je izričito u gornjem citatu potvrdio i Slavko Goldstein – da je hrvatski Državni arhiv imao popis od 59.000!? Razlika iznosi preko 24.000 imena!?

Krije li se ova „tajna“ možda u proizvoljnom i na činjenicama potpuno neutemeljenom popisu 20-ak tisuća „pobijene djece“ – o čemu svako malo slušamo, čas od Vulina i Dodika, čas od Milorada Pupovca?

Istraživač Igor Vukić, koji se ozbiljno bavi ovom problematikom (u isto vrijeme je i tajnik Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac), navodi argumente u prilog toga da je i sam Slavko Goldstein 2016. godine priznao neke jako bitne stvari, među ostalim i to da izbjeglice s Kozare (1942.) NISU MASOVNO UBIJANE, NEGO UDOMLJAVANE KOD HRVATSKIH OBITELJI.

Ovom prigodom se nećemo baviti pitanjem kako i zašto je „slavna partizanska vojska“ ostavila nezbrinute civile, pa i toliki broj djece da tumaraju Kozarom i okolnim selima, ali ćemo se osvrnuti na dio teksta spomenutog istraživača:

Slavko Goldstein napokon je otkrio najveću, duboko skrivenu, jasenovačku tajnu. Ustvrdio je da se u logoru nije izvodila opereta Mala Floramye, nego – Grofica Marica!

Nije ironija, ni pretjerivanje. Na svoje smo uši čuli na predstavljanju njegove knjige kako objašnjava, citirajući zatočenika Ervina Millera, da su umjesto Tijardovićeva, u logoru uvježbavali Kalmanovo djelo.

Nedugo prije Goldstein se složio i s tvrdnjom da zarobljenici s Kozare, što su u ljeto 1942 . prošli kroz logor, nisu ubijani. Tu je spoznaju s javnosti podijelio u intervjuu u kojem je prepričao svoj razgovor s ministrom Zlatkom Hasanbegovićem.

Dakle, prema Goldsteinu, u logoru se izvodila opereta Grofica Marica, a 20 000 imena navodnih dječjih žrtava treba odmah brisati iz jasenovačkog popisa.

Zašto je senior Goldstein uopće išao pisati svoju knjigu ‘Jasenovac – tragika’, navodno polemički odgovor našoj knjizi ‘Jasenovački logori – istraživanja’, kad to isto već piše i kod nas?“

(Vidi: Igor Vukić: „Nije Mala Floramye nego – Grofica MaricaKreirano Srijeda, 27 Travanj 2016 14:22 | Objavljeno Srijeda, 27 Travanj 2016 14:22; internet stranica Hrvatskog žrtvoslovnog društva; http://www.viktimologija.com.hr/index.php/priopcenja/1532-igor-vukic-nije-mala-floramye-nego-grofica-marica; dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 13.5.2018.)

Ovo su dokumenti koji potvrđuju – Jasenovac je postojao i nakon ’45. godine

Na istini o Jasenovcu danas (koliko je meni poznato) aktivno radi tridesetak intelektualaca i to većinom doktora znanosti i magistara (povjesničara, elektroničara itd.). Ljudi su to koji se ne mire s lažima, svjesni da je mit o ustaškom Jasenovcu bio uporište za zloćudnu i monstruoznu optužbu uz pomoć koje je stigmatiziran cijeli hrvatski narod i obilježen kao „genocidni“ i „zločinački“. Na aktualnom popisu „jasenovačkih žrtava“ otkriveno je preko 14.000 „lažnjaka“ (osoba koje nisu tami ubijene, a većina ih nema nikakve veze s Jasenovcem). I to je tek vrh ledenog brijega. Dakako, gospoda iz JUSP Jasenovac uredno NADOPUNJUJU  svako malo taj popis, NADOMJEŠTAJUĆI kompromitirana imena NOVIMA (!) SA SKUPNOG POPISA ŽRTAVA RATA („Projekt Dotrščina“) I NA TE SKANDALOZNE MANIPULACIJE NE REAGIRA NITKO!?

Nitko od današnjih „antifašista“ se nikad nije ni zacrvenio zbog lažnih brojki o 700 i više tisuća „žrtava“, niti ispričao zbog teških objeda i konstrukcija vezano za ustaški logor Jasenovac.

Umjesto toga, po svaku cijenu, grčevito i svim sredstvima oni žele taj mit sačuvati i spriječiti da istina konačno izađe na vidjelo.

Zato ne treba čuditi da se žeste i prijete.

Jedino im je to preostalo.

Mislim da su čak intimno u sebi duboko svjesni da su ovaj rat izgubili.

Svako nasilje, pa i ono nad istinom i zdravim razumom ima svoj rok trajanja.

Zlatko Pinter

Otvoreno: Bahati Goldstein prijetio da će napraviti skandal i napustiti studio

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati