Pratite nas

Dr. Razum: Dokazat ćemo da su u Jasenovcu partizani svoje zločine podmetnuli ustašama

Objavljeno

na

Povjesničar dr. Stjepan Razum: “U Jasenovcu su partizani svoje okrutne i masovne zločine podmetnuli ustašama – mi povjesničari to ćemo i dokazati!”

Možete li nam reći nešto više o skupini povjesničara koja se okupila u Zagrebu, na Fratrovcu, s ciljem istraživanja Jasenovca? Kako je došlo do ideje okupljanja i tko je sve u sastavu?

Stjepan_Razum

Daljnje okolnosti našega okupljanja vjerujem da su svima ili barem mnogima poznate. Naime, hrvatskoj je javnosti nametnuta činjenica postojanja ratnoga logora u Jasenovcu kao argument protiv opstojnosti hrvatske države. Cijeli niz desetljeća maše se pred našim očima tom činjenicom kao crvenom krpom. Logor u Jasenovcu malj je kojim se tuče svaku hrvatsku državotvornu zamisao i kojim se unazadno pokušalo uništiti u temeljima hrvatsku državnost, u teškim okolnostima Drugoga svjetskoga rata ostvarenu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Takav instrumentalizirani Jasenovac za mene, Hrvata, nije prihvatljiv. Takav Jasenovac nije prihvatljiv ne samo za mene Hrvata, već i za sve istinoljubive ljude, a napose povjesničare koji po svome zvanju moraju težiti za otkrivanjem istine u povijesnim događajima, osobito u slučajevima kad se tim događajima manipulira u tekuće političke svrhe. Već je odavno očevidno (dovoljno je pogledati Bespuća povijesne zbiljnosti, kasnijega prvog hrvatskoga predsjednika Franje Tuđmana, iz 1989., ili Nastanak jasenovačkoga mita, Josipa Jurčevića iz 1998.) kako je postojanje ratnoga, radnog i sabirnog logora Jasenovac trebao poslužiti kao poluga velikosrpskoj zamisli za ostvarenje i učvršćenje tzv. Velike Srbije, pod nazivom Jugoslavija.

Nijedan logički misleći čovjek ne može prihvatiti takvu manipulaciju, i to na vlastitu štetu, a za ostvarenje političkih ciljeva nama susjednoga naroda. To ne možemo prihvatiti ni mi hrvatski povjesničari, koji smo se, kao što je poznato iz objavljene vijesti, okupili u Zagrebu radi zajedničkoga rada na razobličavanju povijesnih podvala i laži te radi otkrivanja istine o ratnome logoru, ali isto tako i o poslijeratnome logoru, koji je vremenski trajao duže negoli onaj ratni. Prema svim dosadašnjim spoznajama, upravo se taj poslijeratni logor ‘odlikovao’ okrutnošću i istrjebljenjem hrvatskih rodoljuba, koji su u njemu završili nakon mnogih kolona križnih putova. Tu svoju vlastitu okrutnost partizanski su pobjednici naknadno surovo pripisali svojim poraženimbespuca Ftudjman neprijateljima – ustašama pa nam se tako ratni Jasenovac nameće kao istoznačnica za svaku ljudsku izopačenost.

Neposredno nakon Drugoga svjetskoga rata i u desetljećima koja su slijedila došlo je do poigravanja brojkama jasenovačkih žrtava. Razumljivo je da su kod toga sve žrtve koje su komunisti prouzročili nakon rata pripisane ustašama za vrijeme rata. Stoga se i nije išlo na iskapanje grobišta i popisivanje pojedinih žrtava jer bi okrutnost podmetanja vlastitih zločina protivničkoj strani bila očevidna.

Sve te povijesne okolnosti, a još više ustrajnost današnjih slijednika nekadašnje komunističke zločinačke politike na njezinoj obrani, nagnali su nas da se udružimo i zajednički radimo na razobličavanju nakaradnosti koje su iz takve politike proizašle. Na navedenome sastanku okupilo se nekoliko nas koji se u posljednje vrijeme bavimo istraživanjem logora u Jasenovcu – Vladimir Horvat, Vladimir Mrkoci, Igor Vukić, Marko Zadravec i ja. Nekoliko povjesničara bilo je zauzeto redovitim dužnostima pa su se ispričali, ali i oni su u toj skupini istraživača. Sama zamisao o osnivanju neke formalne skupine rodila se već prije dvije godine, a sada se ona, eto, ostvaruje.

Vlast mora tražiti povrat arhivske građe iz Beograda

Jeste li razradili plan aktivnosti? Što ćete poduzimati?

Prva nam je zadaća utemeljiti nevladinu udrugu koja će se vjerojatno zvati Udruga za istraživanje trostrukoga logora u Jasenovcu. Udruga će kritički raščlanjivati dosadašnje radove koji su svojim neznanstvenim pristupom predmetunastanak jasmita kojim su se bavili stvorili jasenovački mit. U javnosti ćemo, zatim, predstavljati znanstvena djela koja objektivno i znanstveno utemeljeno govore o logoru. Nastojat ćemo sastaviti vremenski slijed događanja u logoru Jasenovac. No najveću pozornost posvetit ćemo proučavanju poslijeratnoga logora, u kojemu su komunističke vlasti mučile i ubijale hrvatske rodoljube te svoje stvarne i moguće političke protivnike. Želimo prisiliti slijednike komunističkoga režima da, ako se već žele baviti logorom u Jasenovcu, neka se bave poslijeratnim logorom u kojem su stradale nebrojene žrtve, koje su kasnije pripisane ustaškoj vlasti.

Znademo da to nije lagani zadatak jer „gospodari istine“ zametnuli su tragove svojih zlodjela. No do istine, koja je samo jedna, može se doći različitim putom i različitim metodama povjesničkoga istraživanja. Nikada se nije dogodilo da su baš svi tragovi uništeni. S obzirom na to da se radi o istini koja je od svenarodne važnosti, činit ćemo pritisak na zakonito izabranu vlast kako bi i ona doprinijela otkrivanju istine. Neke poslove može učiniti samo ona, a to je, ponajprije, povrat hrvatskoga arhivskoga gradiva iz Beograda, a zatim iskapanje stvarnih i istraživanje mogućih grobišta. Izvrsnu priliku za povrat arhivskoga gradiva imamo u predstojećim pregovorima Srbije s Europskom Unijom gdje Hrvatska može uvjetovati Srbiju povratom gradiva.

Prije dvije godine u intervjuu Hrvatskome tjedniku, koji je izazvao veliku pozornost, rekli ste da je Jasenovac velikosrpski mit koji treba rušiti. Jeste li danas još uvjereniji u taj imperativ?

U to nema nikakve sumnje! Već sam naveo dvije knjige koje o tomu govore. Štoviše, knjiga Josipa Jurčevića raščlanjuje pojedine knjige velikosrba i Jugoslavena i iz njih dokazuje velikosrpski jasenovački mit. Njegova je knjiga doživjela dva izdanja, na hrvatskome, a koliko mi je poznato i izdanje na njemačkome jeziku. No ona nije prodrla u svijest hrvatskih ljudi. Sjajno izvedenim vojno-redarstvenim pothvatima Bljesak i Oluja na kraju hrvatskoga obrambenoga rata, da ne spominjem druge pothvate hrvatskih redarstvenika i vojnika tijekom rata, potkresana su krila toga velikosrpskog mita koji je za cilj imao držati Hrvatskuslavko-goldstein unutar Jugoslavije pod svaku cijenu.

No usprkos činjenici postojanja samostalne Republike Hrvatske, velikosrbi nisu izgubili apetit za Hrvatskom, što nam dokazuju i njihovi akademici i njihovi svetosavski vođe, a taj im apetit podržavaju i mnogi Hrvati, koji nisu prežalili gubitak Jugoslavije. Velikosrpski memorandum broj 2 nastavlja politiku velikosrpskoga mita o Jasenovcu i nalazi vrlo plodno tlo kod hrvatski subnorovaca i nekadašnjih povlaštenih klasa. Dokle god je velikosrpski mit u Hrvatskoj nazočan, dotle ni Hrvatska nije duhovno slobodna. Da stoga treba i dalje raditi na njegovu rušenju.

Postoje li dokazi da je Jasenovac bio trostruki logor? Neki drugi povjesničari, ili osobe koje se bave poviješću poput Slavka Goldsteina, tvrde kako nema dokaza da je Jasenovac bio i komunistički logor. Je li to istina?

Poznato je kako su poslijeratni ‘gospodari istine’ znali dokaze zametnuti ili, pak, neke dokaze nekome podmetnuti. Poznato je kako su komunistički vlastodršci strijeljali bez ikakvih dokaza. Čovjeka jednostavno više nema. Kako će njegovi potomci danas ostvariti prava kad nema nikakva dokaza da je on strijeljan!? Ustaška je vlast preko prijekih sudova osuđivala na smrt pa je danas poznato kad je čovjek bio osuđen i kad je bio pogubljen. Komunistička je vlast, pak, čovjeka pogubila, ali bez ikakve sudske presude (ili moguće tek naknadne presude) pa ne znamo kad je čovjek pogubljen. I sad imamo naše vrle humaniste i borce za ljudska prava koji se zgražaju nad nehumanom presudom prijekoga suda (imali smo prilike uvjeriti se u to pred izložbenim zidom na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu pred godinu i nešto dana), a to što komunisti nisu ostavili nikakva papira kao dokaz pogubljenja, uopće im ne smeta. Štoviše, po njima su komunisti sve vrlo humano proveli. Važno je da nema dokaza!

Usprkos tomu, istina se ne da skriti. Ona postoji, premda zatomljena, duboko u gradiskazemlju pokopana, ona ipak postoji. Dokazi za komunističke zločine u poslijeratnome logoru u Jasenovcu postoje upravo pod zemljom. Kad su tražili dokaze ustaških zločina, naišli su na dokaze vlastitih zločina. To ih je zgrozilo i brzo su sve pokrili zemljom. Ti dokazi još uvijek postoje. Osim toga, postoje svjedoci koji su 1946. ili 1947. robijali u Staroj Gradiški i koji su istovarivali proizvode koji su stizali iz logora u Jasenovcu, kao podružnice starogradiškoga logora. Službeni životopisac komunističkoga zločinca Josipa Broza, zvanoga Tito, Vladimir Dedijer piše kako su ‘pojedine mučionice’ u logoru Jasenovac rušene 1948. i 1951. godine. Postavlja se pitanje čije su to ‘mučionice’ i tko ih je rušio. Na kraju, Franjo Tuđman izričito je napisao da je taj prostor (Jasenovac-Gradiška) poslužio za logor novim vlastima, najprije jedinicama Jugoslavenske armije, a zatim i civilnim vlastima NR Hrvatske (Bespuća, 1989., str. 126). A ta mu je povijesna činjenica, napisao je, osobno znana.

Nedopustivo je da se krivnja za žrtve pripisuje drugima

Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac svake godine izlazi sa sve većim podatkom stradalih u Jasenovcu, sada ih je više od 83 tisuće. Koliko su ti podatci vjerodostojni?

Treba otvoreno reći da je Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac nastala 60-ih godina, dakle u vremenu kad se država Jugoslavija već počela rasklimavati i da je ta javna ustanova od samoga početka trebala biti sredstvo pritiska na Hrvate i Hrvatsku. Ta je javna ustanova sa svojim ravnateljima i zaposlenicima odigrala glavnu ulogu u stvaranju velikosrpskoga jasenovačkog mita. Kad je predsjednik Franjo Tuđman predložio da Jasenovac postanezlocin spomen-područje svih hrvatskih žrtava, kako iz Drugoga svjetskoga rata i poraća, tako i iz Domovinskoga rata, taj je prijedlog odbačen. Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac nije se ni u kojemu trenutku odrekla svoje mitomanske uloge te ju ona, ta ustanova, podržava do dana današnjega, a to je posebno očito po tekstovima na njezinu mrežnome sjedištu, po popisu koji spominjete i po godišnjim okupljanjima visokih političara i njihovih savjetnika, koji tom prigodom na tome području izgovaraju već davno naučene mitomanske fraze koje s povijesnom zbiljnošću nemaju veze.

Navedena se brojka od preko 83 tisuće smrtno stradalih u ratnome logoru Jasenovac protivi dvjema očevidnim činjenicama. Prva je činjenica ta, kako proizlazi iz svih do sada znanstvenih radova, te poznatih mjerodavnih izvora i svjedočanstava, da ratni sabirni i radni logor u Jasenovcu nije bio logor uništenja, nego radni i prijelazni logor. U njemu se umiralo, u njemu je bilo

Jasenovački popisDokle god se ne bude znalo za imenični popis žrtava što ih je proizvela ta zločinačka komunistička partija, dotle ne ćemo moći imati niti točan popis žrtava koje je proizvela ustaška strana za vrijeme rata. Osim toga, navedeni popis ne razlikuje stradalnike koji su u logoru samo boravili dulje ili kraće vrijeme od žrtava koje su u njemu izgubile život. Taj se popis, doduše, ograničava samo na ratno razdoblje i ne želi se baviti poslijeratnim logorom i žrtvama iz toga razdoblja. No želi li javna ustanova biti ozbiljna, ona će morati popisati sve zatvorenike, dakle, i one koji su iz logora pušteni na slobodu, i one koji su iz logora u Jasenovcu otpremljeni u druge logore ili na rad u Njemačku, što je bio najčešći slučaj, kao i one koji su na tom području smrtno stradali nakon rata. Prema priloženome popisu korištene literature i izvora, vidljivo je da su sastavljači koristili subnorovske popise i literaturu koja ima uglavnom isto subnorovsko polazište. A uloga subnorovaca u stvaraju jasenovačkoga mita javnosti je već dobrano znana
pojedinih osvetničkih i nekontroliranih pogubljenja i slično, ali logor nije bio utemeljen s ciljem sustavnoga uništenja većih skupina ljudi. Ako u literaturi ima i takvih podataka, a ima ih, treba jasno uočiti da je to literatura ratnih pobjednika koji su vrlo pristrano i motivirano pisali o njima kao istini, a najčešće se radi o lažima i izmišljenim činjenicama.

Dakle to nisu podatci znanstveno utvrđeni i provjereni. A javna ustanova u sastavljanju svoga popisa poziva se upravo na takve izvore. Druga činjenica koju treba imati pred očima jest ta da je navedena brojka proizvod pobjedničke, komunističke strane, a njezina je narav i provedba zločinačka. Vrlo je lako sve svoje zločine pripisati suprotnoj, ustaškoj strani i tako sebe osloboditi pred javnošću i budućnošću od svake odgovornosti i krivnje. Ljudi koji su sastavili navedeni popis stvarna su ili duhovna djeca pripadnika te zločinačke komunističke stranke. Dokle god se ne bude znalo za imenični popis žrtava što ih je proizvela ta zločinačka komunistička partija, dotle ne ćemo moći imati niti točan popis žrtava koje je proizvela ustaška strana za vrijeme rata.

Osim toga, navedeni popis ne razlikuje stradalnike koji su u logoru samo boravili dulje ili kraće vrijeme od žrtava koje su u njemu izgubile život. Taj se popis, doduše, ograničava samo na ratno razdoblje i ne želi se baviti poslijeratnim logorom i žrtvama iz toga razdoblja. No želi li javna ustanova biti ozbiljna, ona će morati popisati sve zatvorenike, dakle, i one koji su iz logora pušteni na slobodu, i one koji su iz logora u Jasenovcu otpremljeni u druge logore ili napragdeklaracrad u Njemačku, što je bio najčešći slučaj, kao i one koji su na tom području smrtno stradali nakon rata. Prema priloženome popisu korištene literature i izvora, vidljivo je da su sastavljači koristili subnorovske popise i literaturu koja ima uglavnom isto subnorovsko polazište. A uloga subnorovaca u stvaraju jasenovačkoga mita javnosti je već dobrano znana.

Želim istaknuti da mi je žao svake osobe koja je morala podnijeti bilo koju nametnutu žrtvu, osobito žrtvu života, i za njih prinosim dragome Bogu molitvu. No nedopustivo je s naše ljudske i zakonske pravednosti da se krivnja za te žrtve olako pripisuje nekome tko ih nije prouzročio, a stvarni zločinac istovremeno uživa slobodu i sve društvene povlastice. Europa i svijet spoznali su da je komunistički režim bio zločinački režim (Praška deklaracija o zločinima komunizma od 3. lipnja 2008., Deklaracija Hrvatskoga sabora o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990., Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima), a on to nije bio samo deklarativno, već provedbeno i to osobito u neposrednim godinama nakon rata. Kad slušam kako političari ili neki javni ljudi olako iznose krivotvorine o ratnom logoru u Jasenovcu, ne mogu ne pomisliti kako oni time stvaraju galamu samo da se ne čuje istina o Barbarinu rovu, o Kočevsku Rogu i mnogim drugim gubilištima u Sloveniji i Hrvatskoj, u kojima su Titovi partizani učinili strašni zločin masovnoga pokolja Hrvata i drugih ljudi iz bivših jugoslavenskih republika.

Kad protuslovim navedenoj brojci od preko 83.000 žrtava, tada nikako ne niječem te osobe koje su u ratnim okolnostima svoje živote izgubile, a još manje da bi ih obezvrjeđivao, nego samo postavljam pitanje tko je prouzročio te žrtve i na kojemu mjestu. Poznavajući zločinačku narav komunističkoga režima, koji je svoj smrtni ples zaigrao, među ostalim, i na području Jasenovca i koje se naravi nikada nije oslobodio, ne možemo ga osloboditi od krivnje, samo zato što su današnji političari stvarna ili duhovna djeca komunističkih zločinaca (koji se, uostalom, nikada nisu odrekli nedjela svojih otaca).

Očekujete li da će institucije poduprijeti vašu inicijativu, vas kao skupine povjesničara, za istraživanjem Jasenovca?

Od hrvatskih ustanova s ljudima koji su im sada na čelu ne očekujemo pomoć. Ne mislim da te ustanove ne vode dobri ravnatelji i da u njima nema ljudi koji bi vrlo rado pomogli. Radi se o tomu da ustanove novčano ovise o državnome proračunu, a to znači od političara koji su na vlasti, kojima se istraživanje oko Jasenovca nikako ne sviđa. Kad bi se ustanove uključile u ovaj pothvat, ostale bi vrlo brzo bez novca za plaće svojih zaposlenika. Nije isključeno i da bi se u tome slučaju spomenuta ustanova ukinula.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik

Stvarna ili duhovna djeca komunističkih zločinaca i dalje će me napadati

Osim brojne potpore stavovima izrečenima u Vašemu intervjuu u Hrvatskome tjedniku prije dvije godine, u medijima je bilo dosta negativnih komentara. Kako biste komentirali tadašnje „napade“ pojedinih autora poput Inoslava Beškera i drugih?

Nakon prošloga razgovora o Jasenovcu primio sam uistinu mnogo ohrabrujućih pisama i svjedočanstava od kojih bih mogao sastaviti cijelu knjigu, što ću vjerojatno u budućnosti i učiniti. Sva ta pisma i svjedočanstva ljubomorno čuvam. Bilo je naravno i onih koji su me poput imenovanoga i napali, ali oni su „guslali“ neku svoju priču, koja nije imala veze s onim što sam ja u razgovoru rekao. Radi se o ljudima koji, doduše, u hrvatskoj javnosti slove kao stvaratelji javnoga mnijenja i kao mjerodavni tumači svih pojava, ali to su umno ipak samo jako plitki ljudi, koji nisu bliski niti s logikom i logičkim zaključivanjem, a još više im nedostaje hrabrosti da postave prava pitanja i na njih pokušaju odgovoriti. Tomu se ne treba čuditi jer oni su ipak, ponavljam, stvarna ili duhovna djeca komunističkih zločinaca pa nastoje po običnome dječjem instinktu braniti svoje roditelje. Tako će u javnosti vjerojatno i dalje nastupati, ali to je znak da još nisu odrasli i nisu počeli postavljati kritička pitanja, pa i prema svojim roditeljima.

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

Sramotan odnos Hrvatske prema ‘šestorki’ Herceg Bosne

Objavljeno

na

Objavio

Jadranko PrlićBruno StojićSlobodan PraljakMilivoj PetkovićValentin Ćorić i Berislav Pušić, naši uznici iz Herceg Bosne za hrvatske medije ne postoje. I ne samo za medije. Njih ne spominju ni najviši hrvatski dužnosnici, vodeće stranke, saborski zastupnici!

Srame ih se!? Boje se nečega? Imaju amneziju? Podlegli su negativnoj kampanji?

Što god od toga bilo, trebali bi znati: hrvatski narod se njima ponosi i zna tko su!

Možete ih klevetati ili šutjeti o njima, ali narod zna tko su!

Oni će, bilo to vama drago ili ne ostati zapisani u povijesti Hrvata kao svijetli primjeri, ma što vi govorili, i koliko god ih prešućivali!

Nije li tako bilo i s Gotovinom, Markačem, Čermakom, Ademijem? Na njih se putem naših mainstream medija ili od strane plaćenih lešinara-piskarala nabacivalo blato sve dok nisu oslobođeni optužbi! Za čiji interes i u ime čega!?

I kad se naša generalska trojka (Gotovina, Markač, Čermak) uzdignuta čela vratila iz Haaga, bili smo svjedoci njihovih izobličenih faca i šoka zbog oslobađajućih presuda. Čak ni u tim trenucima, kad su stotine tisuća Hrvata na svetim misama molili za slobodu nepravedno optuženih, a na središnjem zagrebačkom trgu ih razdragano mnoštvo dočekalo kako se nikada i nikoga u Hrvatskoj nije, kad je cijela Hrvatska bila u suzama radosnicama, oni nisu mogli skriti svoju mržnju i jal. I nevjericu da nevino optuženi nisu osuđeni a Hrvatska nije razapeta na stup srama pred svijetom!

Toliko „vole“ zemlju u kojoj žive!

Tim gubavcima, tom šljamu i ološu, ljudskom talogu kakvoga ima samo kod nas u Hrvatskoj ne smetaju krvnici koji su ostali neosuđeni i danas su na slobodi a počinili su najgora nedjela genocida i etničkog ćišćenja u Europi nakon Drugoga svjetskog rata! Zločinci koji i dalje ruju i šire mržnju, upućuju uvrede na adresu Hrvatske, pljuju po našim žrtvama i svetinjama i prijete novim ratovima!?

Oni ne nalaze ništa sporno u tomu što balkanski krvnik Milošević nije osuđen, u oslobađajućoj presudi fašistu i četničkom zlikovcu Vojislavu Šešelju, za njih nije upitna ni simbolična kazna izrečena krvniku Veselinu Šljivančaninu, ne oglašavaju se na optužbe dokazanih fašista Aleksandra Vučića, Ivice Dačića i njihovih slugu.

Više se mediji u Srbiji bave time i imaju objektivniji pristup u odnosu na ove pojave nego mi!

Je li to normalno!?

Nedavno je premijerka Srbije Ana Brnadić javno postavila pitanje: „Tko će Šešelju nadoknaditi onih 13 godina izgubljenog života koje je proveo u Haagu?“

Na stranu to što se dotična gospođa zalaže za prava zločinca i ratnog huškača, ali eto, kod njih se ni ljudi na najvišim pozicijama ne libe uzeti u zaštitu nekoga ako misle da je to u nacionalnom interesu.

Mi nismo doživjeli da naš premijer ili predsjednica barem jednom jedinom riječju podrže naše uznike iz Herceg Bosne. I da kažu istinu o ratu. Ili ja barem nikada nisam takvo što čuo.

SRAME SE ISTINE, ili su i sami podlegli kampanji. Istoj onoj koja je od početka blatila hrvatski Domovinski rat i blistave oslobađajuće operacije Hrvatske vojske i policije.

Hrvatski narod – kad kažem hrvatski narod, za mene je to zajedništvo nas Hrvata u Hrvatskoj, Herceg Bosni i dijaspori – jako dobro zna što je istina.

Hrvatski narod zna da su optužbe za „udruženi zločinački pothvat“ krivotvorine bjelosvjetskih mešetara i mutivoda kojima nije bilo u interesu da se Hrvati u Herceg Bosni obrane.

Hrvatski narod stoji iza svojih generala i iza ISTINE o svojoj borbi za opstojnost. Kolona sjećanja koja danas u Vukovaru teče kao rijeka kolona je sjećanja za sve naše žrtve, kako u Slavoniji, tako i na Banovini, u Dalmaciji, Dubrovniku, Konavlu, u Lašvanskoj dolini, i diljem naše Herceg Bosne.

Hrvatski narod u Herceg Bosni je kriv samo zato što je preživio, na njemu druge krivnje nema. I živjet će i dalje. Bilo to komu drago ili ne.

Sjajna obrana koju je na suđenju u Den Haagu iznio general Slobodan Praljak dokazala je istinu. I naš narod s vjerom u Boga i pravdu čeka presudu šestorki uvjeren u njihovu nevinost, jednako kao i u slučaju generala Gotovine, Markača, Čermaka, Ademija.

Naši generali iz Herceg Bosne, nepravedno optuženi i (nažalost) ostavljeni i od političke elite Republike Hrvatske na milost i nemilost svjetskim moćnicima, čekaju više od 13 godina na presudu. Ali nisu ostavljeni od NARODA i ostat će zapisani u našoj povjesnici, kao ČISTI I ČASNI ljudi, kakva god presuda tih moćnika bila.

Oni, da parafraziram generala Praljka, mogu biti i osuđeni, ali ne po pravdi i pravu, nego po sili i pravu jačega. 

A svi vi koji šutite a ne bi smjeli šutjeti, a u isto se vrijeme grčevito borite za svoje mjesto u povijesti istog ovog naroda, znajte: TA POVIJEST SMJESTIT ĆE VAS TAMO KUD SPADATE.

Jer, istina je voda duboka!

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Kultura

Ovdje je na zrnu Očenaša zakucalo srce Domovine…

Objavljeno

na

Objavio

Misli jedne mlade djevojke iz hrvatske dijaspore

 
Danas, kao i svake godine 18.11. prisjećamo se žrtve grada Vukovara. Svi mi  danas se sjetimo izraziti naše suosjećanje s patnjom onih koji tu bol nose i svaki drugi dan u godini i to već 26 godina.
 
No na današnji dan svi dišemo istim ponosom i domoljubljem. Svi zajedno osjećamo bol i tugu zbog naših dragih poginulih branitelja, ubijenih i progonjenih stanovnika Vukovara, kćeri i sinova, majki i očeva, baka i djedova, braće i sestara…
 
Srca nam se stežu pri govorima Siniše Glavaševića i svi se sjećamo tog strašnog zločina koji je počinjen nad hrvatskim narodom. Danas se sjećamo. A sutra? Doći će sutrašnji dan i opet će se zaborav koji nam se nameće ušuljati u svakodnevnicu. Pravda i istina opet će čekati godinu dana da je se prisjetimo. Pravit ćemo se da se ništa nije dogodilo.
 
Ne postoje naši dragi i hrabri branitelji, ne postoje žrtve, ne postoje nepronađena zaklana tijela!
 
Dogodio se samo papir i sporazum. A dogodile su se i kuće i slobode i radna mjesta onih koji su za te zločine trebali odgovarati.
 
Zaborav na Vukovar  zaborav je identiteta,  povijesti, branitelja i njihovih obitelji. Vrijeme je da svi uništeni i oskvrnjeni Domovinskim ratom dožive pravdu i utjehu prije nego im nada umine.
 Mi danas nismo svjesni koliko smo sretni što imamo svoju Domovinu. Što možemo slobodno i bez straha reći da smo Hrvati i da volimo naše i poštujemo tuđe.
 Neka današnji dan ostavi malo gorčine i težine da nas podsjeti i da nas bude dovoljno sram što tako bahato životarimo.
 
 Pitamo se ima li smisla, ima li nade.
 
 Ja znam da većina nas koji smo sudjelovali na susretu hrvatske katoličke mladeži u Vukovaru može posvjedočiti da ima smisla! Sve što su ljudi prošli i proživjeli u tom gradu i naši hrabri branitelji. Ima smisla! Jer mi smo ta Hrvatska za koju su se oni borili, za koju su dali život.
 
Kaže se: naša osveta bit će osmjeh naše djece.
 
Prisjetimo se sada te strašne godine 1991… Sjetimo se kolone stanovnika koji su tako hrabro ostali do kraja u svom gradu. Sjetimo se njihovih suza, njihove patnje i boli.
 
I sada se sjetimo mladeži koja je 30. travnja 2017 sa memorijalnog groblja pješačila u koloni do dvorca Eltz gdje se održalo euharistijsko misno slavlje. To je bila kolona nasmijane, vesele mladeži puna nade i vjere. Cijelim se putem pjevalo, molilo i slavilo Krista! Bio je to susret sa živim Isusom, tajnom Njegove ljubavi i žrtve za nas. Ta mladež je nada Hrvatske koju su sanjali svi koji su iz ljubavi prema domovini žrtvovali svoje živote, da bi mi danas mogli uživati u slobodi.
 
Nama je jasno, da nismo bili u običnom gradu nego u gradu žrtve, u gradu heroja! I zato budimo i mi turbo vod i gradimo tu našu voljenu domovinu.
 
Volimo tu našu grudu! Kopati ćemo po njoj, hraniti se njome i blagoslivljati ju!
 
Krist je naša nada i mi smo vjera živa! Isuse povedi me svojim putem, vrati me mojem domu. Za Hrvatskom mi srce žudi. Evo me Gospodine, mene pošalji.
 
Zapamtite Vukovar! Danas, sutra, zauvijek.
 
 
Magdalena Ivošević
studentica
Frankfurt am Main, 18.11.2017.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari