Pratite nas

Komentar

dr. Ružica Ćavar: Istina vodi do mira, a laž do zločina!

Objavljeno

na

Drage prijateljice i prijatelji, Hrvatice i Hrvati!

“Istina je neuništiva: kad bismo ju spalili, ostao bi pepeo, a kad bismo ju prosuli, time bismo ju obilato posijali!” (Juraj Jurjević, iz knjige “Zimzelene starine”).

Zauzimanje za istinu i pravdu, na temeljima sveobuhvatne ljubavi i međuljudske solidarnosti, najvažniji je i najsigurniji put do mira i bolje budućnosti u našoj domovini i u cijelome svijetu.

[ad id=”93788″]

Laži, u užem i širem smislu, u odnosu na pojedince, obitelji ili narode, su najveće zlo, a iz njih mogu nastati i najstrašniji zločini.
Stoga će čestiti ljudi, a posebno čestiti kršćani, uvijek čuvati svoje ljudsko dostojanstvo, dostojanstvo svih ljudi i dostojanstvo izgovorene riječi.

Ne samo da neće izgovarati i širiti klevete i laži, nego ih neće ni tolerirati. Uvijek će i po svaku cijenu, s najboljim nakanama, izgovarati i braniti istinu.

Naravno, čuvajući dostojanstvo istine, također neće zlim ljudima govoriti onu istinu koju bi oni zloupotrijebili kako bi drugima učinili zlo ili im nanijeli veliku štetu.

Posebno je važno da politički i duhovni predstavnici naroda i države budu čestiti i hrabri ljudi, te principijelno zastupaju i brane istinu o svome narodu, kako u prošlosti, tako i u sadašnjosti, te grade mir i omogućavaju blagostanje i prosperitet svoga naroda, kao i cijelog čovječanstva.

Na žalost, to u našoj zemlji, a ni u svijetu, najčešće nije slučaj. Veliki i moćniji gledaju samo svoje interese i nameću svoju volju slabijima, te im pohlepno uzimaju njihova prirodna i ostvarena bogatstva.
Mi Hrvati, kako imamo svoju prelijepu zemlju, svoje divno more i raznovrsne bogate mogućnosti za dobar život i napredak, meta smo interesa moćnika i presezanja nekih susjeda, a posebno velikosrpske hegemonije, koja nam je nanijela najstrašnija zla u posljednjih stotinjak godina. Ta zla su najvećim dijelom posljedica velikih laži protiv hrvatskoga naroda, pretvorenih u mitove, na kojima se, na žalost, odgajaju generacije u srpskom narodu.

Takve indoktrinirane ljude onda nije teško nahuškati da zbog umišljene osvete čine i najveće zločine nad drugima, a i sami stradavaju. Budući da su moćnici svijeta uglavnom protiv nas, u hrvatskome narodu, koji se uvijek samo branio, a nikada nije osvajao tuđe, formirao se, u svim razdobljima naše povijesti i jedan znatan postotak slabića, izroda i izdajnika, dobro nagrađivanih u službi neprijatelja, a koji nanose štetu većini poštenoga hrvatskoga naroda, koji ljubi svoju domovinu i uvijek je spreman za njenu obranu sve žrtvovati.

Stoga, politički i duhovni vođe hrvatskoga naroda, kao ni Europske unije, ne bi smjeli biti ravnodušni na velikosrpske odgojne i obrazovne programe.

Srpskim političkim i crkvenim predstavnicima je normalno da po svijetu šire monstruozne laži i mitove, primjerice o milijun ubijenih Srba u logoru Jasenovac od strane Hrvata, bez ikakvih dokaza. To su govorili i pred Papom, a tako uče i djecu u svojim školama, kao i sve mlade i cjeli svoj narod. O tome zlu laži i njegovim posljedicama trebaju razmišljati psiholozi, sociolozi, filozofi, teolozi, znanstvenici i, naravno, političari, a i komisije između relevantnih država trebale bi o tome raspravljati, a ne o svetosti blaženoga kardinala Alojzija Stepinca, koji je primjer za nasljedovanje u cijelome svijetu. Zašto hrvatski vodeći političari i Crkveni dostojanstvenici ne reagiraju na te strašne optužbe i klevete hrvatskoga naroda, nije jasno.

Hrvatski političari, umjesto da demantiraju te laži srpskih političara i crkvenih dostojanstvenika, oni zapravo doprinose tim klevetama, ograđujući se i sami osuđujući lažno oklevetane!
Održavanje laži i pretenzija na tuđe zemlje može biti samo nastavak katastrofe sa poznatim posljedicama.

Budući da su sve zemlje i države lijepe i bogate raznim prirodnim mogućnostima i da svaki uljuđeni narod voli svoju domovinu kao majku, dužnost mu je sa svom ljubavlju i kreativnošću izgrađivati svoju zemlju i živjeti u dobrim odnosima sa susjednim i svim drugim državama, a nikada nema opravdanog razloga osvajati tuđe i činiti zlo kako drugima, tako i sebi samima. Sjetimo se kako je govorio Karl Wagner: “Tko god ljubi svoju domovinu, želi joj da bude sretna, snažna i napredna. Izvor snage i napretka nije ni u veličini prostora, ni u broju vojnika, ni u plodnosti zemlje, ni u blagosti klime. Izvor svakog krepkog i plodnog narodnog života jest u vrlinama ljudi. Pravo narodno blago leži u narodnoj svijesti i javnoj savjesti, a to je plod organiziranog odgoja karaktera, na temeljima zdrave narodne prošlosti.”.

Mi Hrvati u većini volimo svoju domovinu i želim samo istinu o našoj prošlosti, kako bismo u miru gradili sadašnjost i brinuli se za budućnost. Nije nam i ne može biti svejedno ako se o našoj prošlosti smišljeno i planski šire fantastične laži, bez dokaza, a ne osuđuju se stravični dokazani užasni zločini genocida nad hrvatskim narodom, prije, tijekom i nakon Drugoga svjetskoga rata i poraća, u vrijeme mira, što je vidljivo u tisućama do sada otkrivenih Hudih jama i raznih grobišta sa stotinama tisuća hrvatskih nedužnih žrtava.

Prema knjizi povjesničara i znanstvenika dr. sc. Josipa Jurčevića “Prikrivena stratišta i grobišta jugoslavenskih komunističkih zločina”, objavljenoj 2012. godine u izdanju Verbuma, 90% zločina tijekom i nakon Drugoga svjetskoga rata otpada na komunističke partizane, na čelu sa Josipom Brozom Titom, a samo 0,13% (nula zarez trinaest posto) otpada na NDH i Ustaše. Ostali postotak se odnosi na sve druge vojske toga vremena.

Po kojoj to današnjoj matematici su strašni zločinci oni koji su učinili 0,13% svih zločina, a ne oni koji su počinili 90% užasnih zločina?

Najbolji primjer tih monstruoznih laži je Šaranova jama kod Jadovna, za koju Srbi tvrde da u njoj leži 40.000 ubijenih Srba od strane Ustaša, te svake godine po dva-tri puta, i to za hrvatske novce, prave takozvane komemoracije za svoje žrtve, a činjenica je, znanstveno utvrđena, da u toj jami, dubokoj 40 m, nema ni jedne ljudske kosti, dok na njoj i dalje, od 1961. godine, stoji takozvana spomen ploča o desecima tisuća ubijenih Srba. Tko je onda tu lud od zločestoće, Srbi koji to i dalje tvrde ili hrvatski predstavnici vlasti koji to toleriraju i prešućuju, neka svatko zaključi sam!

No, najbolji dokaz tko je više stradao u Drugome svjetskome ratu i nakon njega je poslijeratni popis pučanstva Jugoslavije iz 1948. godine. Tu se crno na bijelome vidi, što je svakome dostupno, da je svih naroda i narodnosti u to vrijeme bilo više nego prije rata, a da je samo Hrvata bilo manje. Srba je 1948. godine bilo 997.547 više, a Hrvata 884.712 manje nego prije rata.
Ipak, i u vrijeme od početak 2016. godine, kada imamo u Republici Hrvatskoj takozvanu demokršćansku vlast i predsjednicu države iste takve demokršćanske orijentacije i kada se takvi izjašnjavaju kao uvjereni kršćani, imamo situaciju da baš oni bježe od objektivne istine o prošlosti hrvatskoga naroda kao od žive vatre, te podilaze lažljivcima i mitomanima, pa i sami podržavaju laži i blate svoj narod.
Kako se već pokazala istina o strašnim zločinima genocida nad hrvatskim narodom od strane velikosrpskog komunističkog režima, jer su progovorile kosti u preko 2.000 do sada otkrivenih stratišta, počela se razotkrivati i istina o Jasenovačkom mitu, što već izluđuje sve neprijatelje, a užasno straši, kao što vidimo i slabiće na vlasti u Republici Hrvatskoj, jer su u kliještima dužničkoga ropstva u koje smo planski dovedeni, pa misle da nema druge nego biti poslušan.
No, da su oni pravi ljudi i pravi kršćani, uzdali bi se u Boga i branili bi istinu po svaku cijenu, a i znali bi da Bog svakako drži sve konce povijesti u svojim rukama.
Na žalost, nitko se od vodećih političara u Republici Hrvatskoj ne usudi reći da je Šaranova jama prazna, pa čak ni vodeći Crkveni dostojanstvenici hrvatskoga naroda, iako im je Bog dao dokaz kao na dlanu, koji pokazuje da su takve i sve druge laži i mitovi protiv hrvatskoga naroda.
Eto, dokle nas je dovela vodeća hrvatska tobožnja elita!

Ipak, mi, kao narod, nećemo i ne smijemo klonuti duhom. Uz Božju pomoć i zagovor Svete Majke, ustrajmo na putu ljubavi, dobrote i istine. Učinimo, kao pojedinci i grupno, sve što možemo, molimo se, radimo i budimo uvijek hrabri i za dom spremni!

Vjerujmo u istinu, pravdu, mir i bolju budućnosti!

I sveti Franjo Asiški je govorio: “Učini što je nužno, učini što je moguće, a konačno ćeš, uz Božju pomoć, učiniti i ono što je nemoguće!”.

“Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici, upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi.” (Iv 8:31-32).

dr. Ružica Ćavar

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Zbog embarga je pao Vukovar, zbog toga smo imali puno žrtava, jer se nismo imali čime braniti

Objavljeno

na

Objavio

Buda Lončar masti i laže, naravno, kao i obično, pomaže mu “desnica” svojim nemuštim napadima.

Prvo, nije nama Lončar uveo embargo nego Vijeće sigurnosti, i to tako što su se najveći zagovornici opstanka jugoslavije Amerikanci udružili s pro-srpskim Francuzima i Britancima i oni su nam odlučili uvesti embargo.

A zadaća Bude Lončara, inače ratnog i poratnog zločinca iz vremena ww2 bila je da kao ministar vanjskih poslova Jugoslavije izlobira kod Rusa, a pogotovo kod Kineza, da ne ulože veto na tu Rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a od 25. rujna 1991.

Dakle, to je Budin tal u tom zločinu kad su dva naroda ostavljena u jednom masakru brahijalne srpske sile.  Drugo, kad se to 2006. otkrilo u knjizi Carole Hodge, Mesić, čiji je Buda bio savjetnik u prvoj reakciji je rekao da to plasiraju “ustašoidi iz Večernjaka”, jer je Mesićevo stanje svijesti tad b ilo jednako kao i 1992. kad je u Americi svjedočio o embargu i rekao otprilike da je to “kao da zaključate silovatelja i žrtvu u istu sobu i kažete im da ste im osigurali jednake uvjete”, dakle da je embargo za Hrvatsku štetan.

Međutim, kad su vidjeli da je to objavila ugledna britanska znanstvenica, kojoj se nije mogla lijepiti etiketa “ustašoida” prešlo se na plan B, i izmislila se laž kako je “embargo nama pomogao a ne odmogao”.

Još kasnije plasirana je laž da je Kadijević, kad je u ožujku 1991. išao u Moskvu od Jazova (tadašnjeg zapovjednika vojske SSSR-a) tražiti potporu za izvršenje vojnog udara u jugoslaviji, ugovorio i kupnju novog oružja od Rusa u vrijednosti od 2 milijarde dolara. Za ovu tezu nikad nitko nije ponudio niti jedan jedini konkretni dokaz, a ovu tezu je inače u jednu od svojih knjiga, na moje veliko iznenađenje, uvrstio i Ante Nazor. Tu jednostavno stvari ne štimaju.

Prije svega, rasprave radi, uzmimo da je ta teza točna i da je JNA stvarno naručila od Rusa oružja u vrijednosti od 2 milijarde dolara, i da dođu Ameri, Britanci i Francuzi i urote se uništiti Rusima taj posao, a Rusija ima pravo veta koje ne koristi? Tko je to toliko imberlan da može progutati jednu takvu laž?

Prava istina je da će vam bivši branitelji Vukovara reći kako u Vukovar nije stigao ni metak nakon 1. listopada 1991. I to je istina. Ali ne zato jer je Tuđman izdajnik, kao što će Buda, Mesić i njjihovi pijunčići po medijima tipa Krile, Boris Pavelić, Pilsel i slični tvrditi, nego upravo zato jer nam je 6 dana prije toga uveden embargo i uvoz koji se do tad vršio preko Mađarske je prekinut. Nakon toga JNA napada selo Marince između Vukovara i Vinkovaca i kida komunikaciju Vinkovci-Nuštar-Marinci-Bogdanovci-Vukovar i tad se Vukovar na lazi u totalnom obruču, a dalje je sve poznato.

JNA i Srbi ne samo da nisu trebali uvoziti nikakvo naoružanje, nego su ga mogli izvoziti i izvozili su ga. Vi ćete u dijamantskim ratovima devedesetih u Sierra Leoneu, LIberiji i sličnim afričkim zemljama često vidjeti fotografiju afričke djece od 13-14 godina kako poziraju s automatima firme “Crvena zastava” iz Kragujevca.

Lončar je, pokušavajući se obraniti, pozvao na Tuđmana, jer mu je to vjerojatno savjetovao Mesić koji je u više navrata posezao za strategijom posezanja za mrtvim svjedocima (na primjer kad je oklevetao Dunju Zloić – Gotovina da je ukrala torbu s novcem iz hrvatske dijaspore, pa kad ga je Dunja tužila on je rekao da mu je to rekao Fra Tomislav Pavao Duka koji je bi mrtav, ili kad ispalio laž da smo u Maslenici !izgubili 185 ljudi a nismo se makli ni milimetra” pa kad su branitelji reagirali onda je rekao da mu je to rekao Tuđman), međutim, danas je Budu upravo HDZ matirao i prenio djelove izjave upravo Predsjednika Tuđmana od 27. rujna 1991. dakle dva dana nakon usvajanja Rezolucije VS UN-a kojom je uveden embargo. Predsjednik Tuđman tad je rekao slijedeće:

“Budimir Lončar kontinuirano zastupa politiku izjednačavanja agresora Srbije i JNA i napadnutu Republiku Hrvatsku. (…) Lončar je propustio izraziti lojalnost Republici Hrvatskoj, čime se stavio na stranu protivnika mirnog demokratskog i pravednog rješenja jugoslavenske političke krize”.

Dakle, tu je sve jasno. Amerikanci, Francuzi i Britanci uveli su nam embargo, Buda Lončar je uspio uvjeriti Ruse i Kineze da ne stavljaju veto, zbog toga je pao Vukovar, zbog toga smo imali puno žrtava, jer se nismo imali čime braniti, dok su Srbi i JNA imali tenkova, topova, zrakoplova, bojnih brodova, raketnih sustava. raketnih lansera, VBR-ova, streljiva, granata, logističke opreme, inžinjerijskih pomagala i svih mogućih tvarno tehničkih sredstava potrebitih za ratovanje da su mogli ratovati 50 godina uzastopno bez obnavljanja zaliha i to protiv protivnika puno jačeg od razoružanog golrukog hrvatskog naroda.

I to je prava istina, a ovo što govori Buda Lončar, što pišu Pilsel i slični to su takve laži u koje ne vjeruju ni njihovi ukućani, jedini možda oni sami, jer oni svi imaju Mesićevski sindrom, kad nešto izmisle i ta laž koju su izmislili im koristi i onda oni polako s vremenom počnu vjerovati da je ta laž istina, iako im je u podsvijesti jasno da su je oni sami izmislili, ali za takvo što bi valjalo imati obraza, a kakvog obraza mogu imati likovi poput Mesića koji su i u Beogradu radili za KOS i s Vasiljevićem ugovarali uhićenje Tuđmana ili jedan Buda Lončar, koji je svojim lobiranjem, to je Davor Ivanković dobro napisao 2006. godine, osudio Hrvatsku na smrt!

Budimir Lončar ne želi primiti priznanje Grada Zagreba: Ovo je žalosni igrokaz koji sramoti moju domovinu

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Igor Vukić: ‘Prema Golom otoku i Gulagu, Jasenovac je bio sanatorij’

Objavljeno

na

Objavio

Danas kada čitam o Gulazima i o Golom otoku čini mi se da Jasenovac bio sanatorij prema tim logorima. Uzmite me za svjedoka.

Tako je u prosincu 1998. godine napisao Ivan Šoštarić, bivši jasenovački logoraš, u božićnoj čestitki upućenoj Dinku Šakiću, bivšem zapovjedniku logora Jasenovac.

Šakić je u tom trenutku u pritvoru u Remetincu čekao početak sudskog procesa, za koji se nadao da će biti pošteno proveden. Ove godine navršava se dvadeset godina od tog suđenja.

Tekst o Ivanu Šoštariću, koji se na kraju nije pojavio na prostoru za svjedoke, objavljen je u Hrvatskom tjedniku u listopadu 2015., a može se pročitati na web stranici Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac.

Jasenovac je bio sanatorij u odnosu na Goli otok i Gulag

Tekst o bivšem jasenovačkom logorašu Ivanu Šoštariću koji je 1998. htio svjedočiti u korist Dinka Šakića, objavljen u Hrvatskom tjedniku 15. listopada 2015.

Danas kada čitam o Gulazima i o Golom otoku čini mi se da Jasenovac bio sanatorij prema tim logorima. Uzmite me za svjedoka.
Tako je u prosincu 1998. godine napisao Ivan Šoštarić, bivši jasenovački logoraš, u božićnoj čestitki upućenoj Dinku Šakiću, bivšem zapovjedniku logora Jasenovac. Šakić je u tom trenutku u pritvoru u Remetincu čekao početak sudskog procesa, za koji se nadao da će biti pošteno proveden.
Unatoč trudu njegovih odvjetnika, Ivana Kerna i Branka Šerića, proces je okončan osuđujućom presudom. Ivan Šoštarić na kraju se nije pojavio kao svjedok pred sudom. U materijalu koji je prikupljan u pripremi tog sudskog procesa, nalazi se rukom pisana rečenica o Šoštariću: Nije htio svjedočiti, iako se prvo ponudio.
Nismo za sada uspjeli rekonstruirati tko je napisao tu rečenicu, koja sugerira da je Šoštarić zbog nekog razloga izgubio volju za svjedočenjem. Moguće je da je bio izvrgnut pritiscima iz političkih krugova kojima je nekoć pripadao.
Ivan Šoštarić, rođen 1924. godine, bio je u ratno vrijeme tajnik srednjoškolskog vodstva USAOH-a, Ujedinjenog saveza anfašističke omladine Hrvatske. Ta je skupina organizirala propagandno-terorističke akcije protiv Nezavisne Države Hrvatske i njezinih saveznika, poput dijeljenja letaka, rušenja telefonskih stupova, postavljanja eksploziva pod pruge i slično.
Šoštarić je u travnju 1944. upućen kao delegat u Drvar na 2. zasjedanje USAOJ-a, jugoslavenske krovne organizacije mladih sklonih komunizmu. Na putu je uhićen i doveden u pritvor u Đorđićevoj ulici u Zagrebu. Nakon kraće istrage, donesena je odluka o njegovoj internaciji u sabirni logor, na maksimalnu zakonsku kaznu od tri godine. U svibnju je redovnom linijom vlaka prevezen u Okučane pa odatle autobusom na izdržavanje kazne u Staru Gradišku.
U logoru je nove kažnjenike dočekao ustaški poručnik koji ga je pitao zašto je interniran. „Kažem da sam član antifašističke omladine Hrvatske, a on kaže da ustaše nisu fašisti. Lista moje papire i vidi da sam gimnazijalac i da sam tri godine bio u sjemeništu na Šalati u Zagrebu, a on je nesvršeni đak sa Širokog Brijega kod Mostara. Tako on gleda cijelu našu skojevsku grupu pa se okrene, i ode“, ispričao je Šoštarić u sjećanjima koje je napisao 1987. godine.
U Staroj Gradiški radio je u ličilačkom odjelu građevinske grupe. Primao je pakete od kuće i pisao pisma. Opisujući vrijeme provedeno u Gradiški, ne spominje nikakvo nasilje nad zatočenicima ili ubojstva.

Ivan Šoštarić, čestitka DInku Šakiću

Božićna čestitka Ivana Šoštarića upućena Dinku Šakiću

Najviše zatočenika iz Zagreba, Zagorja, Slavonije…

U kolovozu 1944. zatočenici su, kaže, pripremali pobunu. No umjesto toga u rujnu je stigla zapovijed uprave da svi zatočenici pokupe svoje stvari jer slijedi preseljenje u Jasenovac. „Invalidi bez nogu i s protezama stavljeni su na seljačka kola. Svaki logoraš nosi sa sobom svoju jadnu imovinu, neki vuku i perine, jastuke, vojničke kofere…“, opisivao je Šoštarić.
U Jasenovcu je također radio u građevinskoj grupi. Kopali su drenažu za veliku garažu koja se gradila u mjestu, preuređivali željeznički most na Savi kako bi ga mogli prelaziti i kamioni i slično. U siječnju 1945. obolio je od tifusa, a izliječen je u logorskoj bolnici. U veljači 1945. zajedno s velikim brojem jasenovačkih logoraša otpremljen je vlakom u logor Strasshof kod Beča, a potom u jedan logor kraj Linza. Prije toga su u Jasenovcu svi logoraši fotografirani za putovnice, a dobili su i njemačke radne ugovore s visinom nadnice i brojem dana godišnjeg odmora.
U svibnju 1945. logor u Linzu oslobodili su američki vojnici. Logoraši su se potom uputili u sovjetsku vojnu zonu, veoma uzbuđeni „zbog skorog susreta s ljudima iz prve zemlje komunizma“. Tu je uslijedilo prvo razočaranje. Sovjetski satnik vidio je među njima grupu od desetak logorašica rodom iz Slovenije. Zapovijedio je: mi vas oslobodili, davajte djevuške… Naišla je neka vojna patrola pa je taj put inicident spriječen.
Čini se da je Ivan Šoštarić svijest o tome da bi trebalo realno prikazati stanje u logorima Stara Gradiška i Jasenovac počeo razvijati u kasnim osamdesetima, kad su velikosrpski propagadisti počeli još snažnije koristiti jasenovački mit za obračune u Jugoslaviji. Vjerojatno su ga u tom stavu učvrstili i događaji iz Domovinskog rata. U pismu Večernjem listu 1995. godine opisao je kako su se bivši jasenovački logoraši redovito sastajali u klubu jednog zagrebačkog poduzeća. Neka novinarka im je tada rekla: „Pa to je nemoguće da ste vi kao Hrvati bili u Jasenovcu jer meni su moji Kordunaši pričali da su samo Srbi bili po logorima“. U drugom pismu Šoštarić citira svog prijatelja koji je kao gimnazijalac bio u zatvorima kraljevske Jugoslavije, kao student u Jasenovcu, a kao profesor na Golom otoku. „Na moje pitanje gdje je bilo najgore, odgovorio mi je: Jasenovac je bio sanatorij prema Golom otoku“, napisao je Šoštarić.
U osvrtu na logor iz 1987., Šoštarić je istaknuo da je u Gradiški i Jasenovcu bilo najviše zatočenika iz Zagreba, Hrvatskog zagorja, Slavonije, Podravine, a tek onda iz Bosne, Banije i Korduna. U Jasenovcu je vidio jednu likvidaciju, u listopadu 1944. godine. Riječ je bila o vješanju trojice zatočenika koji su u logor donijeli novine i poticali ostale na pobunu jer su Rusi ušli u Jugoslaviju. O tome su iskazivali i drugi zatočenici iz tog vremena, opisujući da je o sudbini trojice uprava logora provela disciplinski postupak.
Usput, Dinko Šakić u to vrijeme više nije bio u Jasenovcu, jer je 1. listopada otišao u Zagreb na drugu dužnost i u logor se više nije vraćao.
Svjedočenje Ivana Šoštarića moglo je ipak biti vrlo značajno za Šakićevu obranu, jer bi dalo dosta informacija o tome kakvi su bili stvarni uvjeti života zatočenika. Drugi svjedoci koji su saslušavani na suđenju, bili su mahom pripadnici komunističkih poslijeratnih struktura i o logoru su govorili u stilu poratnih propagandnih brošura. Njihova svjedočenja prihvaćalo i vijeće Županijskog suda u Zagrebu i uvrštavalo u presudu, a s time su se slagali i viši sudovi, koji su razmatrali Šakićeve žalbe.

Ivan Šoštarić, Jasenovac, Dinko Šakić

Ivan Šoštarić

Sud tražio da se ‘ne muče svjedoci’

Odvjetnici Dinka Šakića učinili su što su mogli u tim okolnostima. U završnim su riječima uravnoteženo prikazali prilike u jasenovačkom logoru, no njihovi govori nisu dopirali do šire javnosti. Pitanje je bi li to mogli i danas.
Nije im bilo dopušteno ni da obave suočavanje svjedoka koji su iznosili potpuno suprotna „osobna“ sjećanja o istim događajima. U nekim ispitivanjima odvjetnicima je uspjelo poljuljati iskaze svjedoka. Primjerice, svjedok bi govorio o teškim uvjetima života u logoru, a onda bi ga neki od Šakićevih odvjetnika pitao je li popravljao zube u logoru? „Kakvi zubi pa mi smo tamo bili bez ikakve zdravstvene njege“, glasio je odgovor. Onda bi odvjetnik izvadio autentični logorski dokument u kojem stoji da je taj svjedok prvo bio na pregledu, zatim na plombiranju pokvarenog zuba a potom i na kontroli.
Na kraju bi svjedok priznao da mu ta plomba još stoji u zubu, 55 godina nakon što je stavljena u logorskim uvjetima.
Obično bi pri takvim unakrsnim ispitivanjima uskakao sud s opaskom da ne treba mučiti svjedoke, koji su u poodmakloj dobi. A i oni bi se, pritisnuti pitanjima, odjednom počeli pozivati na slabo pamćenje i želju da zaborave logorske strahote.
Šoštarić je, čini se, bio čovjek drukčijeg karaktera. Po povratku iz Austrije 1945. odbio je ponuđena radna mjesta (mnogi bivši logoraši zaposleni su u vojsci, policiji, diplomaciji, državnim poduzećima, itd.) i nastavio se sam školovati i probijati kroz život. Završio je Fakultet za vanjsku trgovinu, radio u nekoliko poduzeća, a najdulje u Plivi od 1967. godine. U izjavi iz 1987. godine usudio se reći da je ustaškinja Maja Buždon u Staroj Gradiški bila vrlo elegantna i za njegove pojmove dosta fizički zgodna. U čestitki za Božić zaželio je svom bivšem čuvaru u logoru, Dinku Šakiću i njegovoj supruzi Nadi, puno zravlja i sreće. Šoštarićev nastup pred zagrebačkim sudom sigurno bi bio vrlo zanimljiv, ali već i njegova ponuda za svjedočenje u korist obrane dužnosnika sabirnog logora iz Drugog svjetskog rata, zasigurno spada među svjetske raritete.

Ivan Šoštarić, Jasenovac

Putovnica s kojom je Šoštarić iz Jasenovca upućen na rad u Njemačku

U logoru u Staroj Gradiški postojao i muški i ženski zbor

Nije samo Ivan Šoštarić bio potencijalno nezgodan svjedok za optužbu. U pripremi suđenja, policija i državni tužitelji 1998. saslušavali su niz bivših logoraša, a na kraju su na glavnu raspravu odlučili pozvati samo neke. Među njima nije bio Mijo Topljak, koji je tužiteljima ispričao da je u logoru radio u kulturnoj ekipi i pjevao u crkvi. To se odnosilo na logor u Staroj Gradiški, gdje je Dinko Šakić također jedno vrijeme bio u upravi. Topljak je rekao da je u logoru postojao i muški i ženski zbor. Za Šakića je čuo „da je bio poštenjak“. Ljuba Blazina je detaljno opisivala poljoprivredne radove na ekonomijama Stare Gradiške i Jasenovca. U logorima je bila od 1942. do 1944. U Staroj Gradiški nije vidjela nikakva zlostavljanja logoraša. Na izričito pitanje županijskog državnog odvjetnika ima li saznanja o masovnim likvidacijama, svjedokinja je odgovorila da o tome ništa nije čula, niti vidjela. Jedino se sjeća da je jedna logorašica uspjela pobjeći iz crkve jedne nedjelje kad su imali misu.
Na glavnu raspravu nije pozvana ni Pava Molnar koja je radila u krojačnici u Staroj Gradiški i krpala ustaške uniforme, koje su bile pune ušiju. Radila je i u magazinu robe i ponekad pretresala nove zatvorenike koji su dolazili u logor. Nije vidjela niti čula za masovne likvidacije. Nije neobično da nije pozvan ni Andrija Tomašek, koji je kao pripadnik komunističkog pokreta u Staru Gradišku interniran 1943. godine. Ondje je svirao u crkvi i pisao note za zbor, sve dok nije pušten kući u svibnju 1944. s još 110 zatočenika. Ivan Vuk opisao je nekoliko slučajeva u kojima su strijeljani zatočenici, ali je i objasnio da su to bile kazne zbog bijega i sličnih razloga, a redovito su prije strijeljanja pročitene presude.

Igor Vukić

Govor Igora Vukića na predstavljanju knjige ‘Razotkrivena jasenovačka laž’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari