Pratite nas

U potrazi za Istinom

Dr. sc. Ante Birin: Goldsteinova historiografska metodologija – ogledan primjer zatucanja povijesnih istina

Objavljeno

na

Uoči obilježavanja 75. obljetnice proboja zarobljenika iz logora Jasenovac medijski sveprisutni povjesničar Ivo Goldstein počastio je hrvatsku javnost još jednim velebnim razgovorom – u posljednjem broju tjednika Nacional (br. 1148, od 21. travnja 2020.) i u redakciji Zrinke Vrabec Mojzeš. Goldstein je tako po tko zna koji put dobio takav medijski prostor što ga kolege povjesničari “s krive srane” utvrđene povijesne „istine“ mogu samo sanjati. On osobno nije, dakako, za toliki i tako ekskluzivni publicitet “kriv”. Taj tjednik ionako iz broja u broj forsira isključivo članke i intervjue koji se uklapaju u ono što se bez ikakvih ograda može nazvati „ljevičarska paradigma“. Riječ je o paradigmi koja se dosljedno primjenjuje o čemu god da je riječ: o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ili Titovoj Jugoslaviji, o Jasenovcu ili Križnom putu, o konzervativnomu i liberalnomu, o obitelji ili dženderizmu, o katolištvu ili sekularizmu, o hrvatstvu ili protuhrvatstvu. Taj tjednik uvijek je na „pravoj strani“. On je toliko na „pravoj strani“ da ništa što ima distancu od te strane, nikoga koji iznosi druge i drukčije argumente uopće ne priznaje niti mu daje prostora. Osim kada ga treba napasti, u maniri boljševizma, koji bijaše katalogizirao i kodificirao čitavu lepezu državnih neprijatelja i neprijatelja jugoslavensko-komunističke ideologije.

A Zrinka Vrabec Mojzeš (u nastavku: ZVM), novinarka koja se trudi u svakom broju Nacionala podastrijeti čitateljima najmanje dvije teme kojima pristupa i izborom i obradbom „s prave strane“ poseban je tip „slobodne novinarke“ i utjelovljenje hrvatskoga tobože kritičkog novinarskog soja koji svojom zadrtom i okorjelom i navijačkom jednostranošću izgriza poput virusa zdrave stanice i sam opstanak organa i organizma objektivne istine o sadašnjosti, a osobito bližoj ili nešto daljoj prošlosti hrvatskog naroda i njegove države, ove ili one iz razdoblja 1941. – 1945. Njezini tekstovi dosljedno su okrivljivanje one „krive“ hrvatske strane i ustrajno promicanje svekolike hrvatske krivnje. U tom pogledu, moglo bi se bez pretjerivanja ustvrditi i argumentirano pokazati kako ona nastavlja, mutatis mutandis, liniju okrivljivanje Hrvatstva koje je doista Hrvatstvo kakvoj je temelj udario Viktor Novak svojom knjigom Magnum Crimen iz g. 1948. Knjigom koja je bilo pogromaška i prema živima i prema mrtvima koji su se u bilo kojem smislu našli na „krivoj strani“.

U čemu je posebnost virusno-novinarskog soja kojem pripada ZVM? Posebnost je u tome što taj soj napada smo jednu stranu. Slikovito rečeno, napada i razara samo desno plućno krilo, a lijevo ostavlja netaknuto. Da ta tvrdnja nije nikakva insinuacija, dokazuje njezin životopis. Ona se „proslavila“ onda kada je trebalo napadati predsjednika Tuđmana i tadašnju („nacionalisitčku“, „antidemokratsku“) vlast u Hrvatskoj. Ona se „proslavila“ g. 1996. kada je organizirala veliki skup potpore svom Otvorenom radiju, poslije Radiju 101, kojem je bila dugogodišnja urednica. Na prosvjedu protiv planiranog uskraćivanja koncesije njezinu radiju okupilo se tada nekoliko desetaka tisuća ljudi na zagrebačkog Trgu bana Jelačića. To se događalo dok je predsjednik Tuđman bio u američkoj vojnoj bolnici, gdje mu je dijagnosticiran rak i gdje me „dano“ još nekoliko mjeseci života.

OK, imala je i ona svi ti, većinom jugonostalgičari i njihovi klonovi, kakvih je „metropola svih Hrvata“ prepuna otkako su njihovi prethodnici okupirali taj grad, pobili ili prognali desetke tisuća dotadašnjih stanovnika, oduzeli im imovinu, uselili se u njihove kuće i stanove, prigrabljivali za sebe položaje, radna mjesta i povlastite, imala je dakle i ona i svi takvi pravo prosvjedovati. Pustimo sada nastranu uvjet kakav ljevičari postavljaju samo prema onima s „krive strane“: pribavljanje dozvole od mjerodavnih vlasti za prosvjed i ostvarivanje uvjeta za njegovo sigurno održavanje. Ili: nepolitiziranje prosvjeda, koji može imati građanski, a ne politički cilj. A cilj toga prosvjeda, to je bilo iz satelita vidljivo, nosio je u sebi politički naboj i imao je politički cilj: potkopati tadašnju demokratski izabranu vlast kojoj je na vrhu bio tog časa teško bolesni predsjednik države.

Sve bi to dakle bilo u osnovi, makar formalno, u redu, da je dotična novinarka i urednika u svom kritičkom odnosu prema vlasti zadržala kritičku distancu i kakvu-takvu objektivnost i onda kada se je vlast promijenila g. 2000. No to se nije dogodilo. Dapače, ona se stavila na raspolaganje novoj vlasti te je obnosila savjetničku funkciju i u drugom mandatu predsjednika Mesića i u jedinom mandatu predsjednika Josipovića. Postala je dakle od kritičke novinarke režimska miljenica i apologetkinja. Takav zaokret može se retroaktivno (a retroaktivnost je sada ionako u modi) tumačiti i tako da pravi motiv njezina novinarsko-kritičkog prosvjedništva do g. 2000. nije biti u biti borba za slobodu kritičkih medija, nego borba za promjenu vlasti. I onda kada je vlast promijenjena, nestalo je i toga kritičkog novinarstva, a perjanica kritičkog novinarstva pretvorila se je u režimsku sluškinju. I to ne bilo kojeg „režima“, nego onoga personificiranoga u lijevo-predsjedničkoj ili u lijevo-vladinoj orijentaciji. Kada je pak istekao mandat predsjednika Josipovića, ZVM vratila se u novinarske vode, ovaj put u Nacional, gdje „fura“ opet dalje na kursu Mesića, Josipovića, Milanovića, Plenkovića i Pupovca, a nasuprot pozicijama Franje Tuđmana, utemeljitelja suvremene hrvatske države, i tuđmanizma u svakom smislu i pogledu, a pogotovu nasuprot onima koji „revidiraju“ jugoslavensko-socijalističku povijesnu „istinu“. Vratila se je u novinarsko zvanje, ali tako da i dalje za nju postoji samo jedna strana istine, pa makar ta strana dosezala i svega 5% posto istine, dok ju onih 95% istine ni zastupnici tih 95% istine uopće ne zanimaju. Njih ignorira, njih ne priznaje, oni „ne postoje“, osim kada ih treba na najgrublje načine novinarski napasti. A istodobno „do ludila“ daje prostor Klasićima, Jakovinama, Goldsteinima i svakomu tko se hoće nabaciti još jednim kamenom na dugim desetljećima kamenovane, cjelovitije i objektivnije povijesne istine i argumente kao potkrjepe tih istina.

No vratimo se dotičnom profesoru doktoru Ivi Goldsteinu (u nastavku: IG). U suradnji s Goranom Hutincem, u izdanju Frakture i Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske, IG upravo priprema novu knjigu naslovljenu „Povijesni revizionizam, negacionizam i ustašizacija u Hrvatskoj 1989. – 2019.“

Revizionizam – što je to?

Krenimo od samog pojma „revizionizam“, jednog od najzlorabljenijih historiografskih pojmova i to ne samo u hrvatskim, već općenito u svjetskim razmjerima. Pojma koji je postao onim što nikako ne bi smio biti: sredstvo političkog etiketiranja neistomišljenika i njihove stručne, političke i društvene dikvalifikacije, a prestao biti ono što bi trebao biti, legitimna metodu preispitivanja i reinterpretacije postojećih historiografskih mišljenja i zaključaka. U tom duhu i IG – kao vječni „stručni“ gost-komentator medija u Hrvatskoj (doista ne bi odgovaralo istini reći „hrvatskih medija“) koji sustavno diskreditiraju, kleveću i demoniziraju sve one koji nisu s „prave strane povijesti“ – (zlo)rabi pojam revizionizam. Kako bi obezvrijedili i diskreditirali svaki pokušaj preispitivanja „’neprikosnovenih’ povijesnih ’istina’” formuliranih od jugoslavensko-socijalističke historiografije, kao i one koji se to usude činiti, IG (i dio povjesničara koji dijele  njegov [svjeto]nazor) pojam su revizionizma namjerno poistovjetili s pojmom negacionizma. Ako legitimnu metodu preispitivanja povijesnih događaja ili “općepoznatih činjenica” poistovjetite s negiranjem zločina i, u hrvatskom slučaju s (neo)ustašizacijom, onda ste jednim udarcem ubili dvije muhe – diskreditirali ste i „revizionista“ i „revizionističke ideje.“

Činjenica je, međutim, da pojam revizionizam nije ni približno jednoznačan pojam. S jedne strane, dio povjesničara doista ga tumači kao doktrinu “prema kojoj genocid izvršen od nacističke Njemačke nad Židovima i Ciganima nije postojao već se smatra kao mit, basna ili prevara”(1)  Riječ bi bila o povezivanju “revizionizma” i negiranja holokausta koje je dovelo do toga da “većina ljudi shvaća tzv. ‘revizionizam’ tek kao drugu riječ za pokret negiranja holokausta”.(2) Unatoč tome, čak su i ti historiografski krugovi svjesni razlike između tih pojmova pa tako razlikuju “apsolutni” i “relativni” revizionizam, tj. negiranje holokausta i legitimni revizionizam, odnosno smatraju kako umjesto pojma „revizionizam“ kao pojam za negiranja holokausta treba koristi riječ “nijekanje/poricanje/negiranje”.

“Svi su povjesničari koji zavrjeđuju svoju plaću revizionisti”

Nasuprot tome, dio povjesničara smatra kako revizionizam “primijenjen na povijest znači da povjesničari osporavaju prihvaćenu verziju uzroka ili posljedica povijesnih događaja. Kao takav, on je prihvaćen i važan dio historičarskih nastojanja koji služi dvostrukoj svrsi – stalnom preispitivanju prošlosti kao i poboljšavanju njezina razumijevanja.“(3). Odnosno, ti povjesničari

…………………….

1. Pierre VIDAL-NAQUET, “Theses on Revisionism” ( http://anti-rev.org/textes/VidalNaquet85a/).

2.Brigitte BAILER-GALANDA: “Revisionism” (1) in Germany and Austria: the Evolution of a doctrine – development of “revisionism” since 1945 (https://www.doew.at/cms/download/12497/1_bailer_revisionism.pdf )

3.https://phdn.org/archives/holocaust-history.org/revisionism-isnt/

smatraju kako je “povijesni revizionizam savršeno legitiman, respektabilan i potreban pristup povijesnoj analizi” (4). Čak i povjesničari ljevičarskih svjetonazora revizionizam poimaju kao legitiman čin “revizije, ispravljanja, poboljšavanja ili reinterpretiranja iz novih izvora” smatrajući kako su “svi povjesničari koji zavrjeđuju svoju plaću revizionisti”(5)

Na žalost, u hrvatskom slučaju, takvi povjesničari, koji svojom znanstveno-kritičkom metodom, svojom stručnošću, otkrićima i argumentima i čitavim svojim opusom pokazuju što znači biti ozbiljan povjesničar bivaju etiketirani kao „revizionisti“. Njih se takvim proglašava i time ih se apsolutno diskvalificira u najboljoj agitpropovskoj maniri. A takvu maniru, takvu metodu primjenjuju i novinarka ZVM i njezin sugovornik IG. Odatle pak, a contrario, proishodi jedini mogući zaključak: da te osobe nisu ni “pravi” povjesničari, koliko god školovani i stručni oni bili, te da, logično, ni njihovi radovi, ni rezultati njihovih višegodišnjih istraživanja (ili „istraživanja“) i ne predstavljaju znanstvena djela. Prisiljen ipak onima drugima priznati znanstvenost i stručnost, IG te “takozvane kolege”, odnosno dio njih, opisuje kao “vješte arhivske radnike” (!?).

Što iz takve formulacije zaključiti nego sljedeće: da je IG omalovažio sve „vješte arhivske radnike“, odnosno arhivistiku kao disciplinu bez koje gotovo da i nije zamisliva prava i ozbiljna i na uvidima u dokumente građena povijesna znanost. Bez arhivskog gradiva (a primjećujemo kako i državne vlasti čine sve ili ne čine ništa kako bi ono u što većoj mjeri povjesničarima i ostalim zainteresiranima ostalo u što većoj mjeri  nedostupno!) i historija i historiografija ostaje dakle bez jednog od svojih temeljni uporišta. A mora se i iz svega ostaloga što je dosad činio zaključiti i to IG-u arhivsko gradivo očito nije „jača strana“, da mu nije osobito važno, dapače, da mu iz nekog razloga nije mila. Točnije, kao i njegovoj sugovornici ZVM, mili su samo oni dokumenti (ili „dokumenti“) koji potvrđuju njihove apriorne stavove. Smetaju im, idu im „na jetra“, iritiraju ih i dovode do srdžbe svi oni dokumenti i sva ona svjedočanstva koje se u njihovo prikazivanje i tumačenje i vrjednovanje povijesnih zbivanja, događaja i odnosa – ne uklapaju. Koji ne potvrđuju njihove „dogme“, nego ih dovode u pitanje ili bacaju sasvim drugo svjetlo i

………………..

4.Ben S. AUSTIN: “Deniers in revisionists clothing”(http://mtsu.edu/~baustin/revision/ htm)

5.Peter B. ELLIS, “Revisionism in Irish historical writing”.(http://repository.londonmet.ac.uk/3830/1/AIB.CA.Z.40.pdf )

 

osvjetljuju mnogo šire obzorje od onoga na koje su IG i njegovi brojni (neo)jugoslavenski i „antifašistički“ povjesničari i „društveno-politički radnici“ suzili i skučili svoj vidik. Pa u ime tako skučenog vidika žele i svima drugima na tako selekcionirane i k tomu nerijetko prijeporne činjenice skučiti povijesni vidokrug.

Da jest ili da bi mogli biti tako, potvrđuje i tvrdnja IG-a da spomenuti povjesničari koje on omalovažava kao “vješte arhivske radnike”, što je uvrjeda i za njih i za arhivske radnike,  “imaju prilična znanja, ali ono što ih razlikuje od historiografije koja je ostala unutar znanstvenih gabarita jest činjenica da oni imaju političku agendu.” To je doista bezočno. On, koji cijelo vrijeme, bilo da je riječ o razdoblju NDH i poraća ili o razdoblju Domovinskog rata i poraća, dosljedno „fura“ u povijesti svoje dogmatizirane pred-rasudbe kao jedine i nedodirljive istine, on sada svima koji su otkrili i nebrojene dokumente i dokaze koji se ne uklapaju u njegovu skučenu metodologiju i vizuru prokazuje nedostojnima „historiografije“. Nevjerojatno je i to da da takve ocjene o boljima od sebe izgovara osoba čija su stručnost, znanstvena fundiranost i istinski istraživački dometi i više nego upitni. Osim ako ćemo znanstvenost i stručnost i istraživačke rezultate mjeriti brojem publicističkih članaka, intervjua i nastupa u medijima.

Imamo dakle u liku IG-a povjesničara/historiografa/publicista i „javnog radnika“ čija je pristranost (i agenda), čija je apodiktičnost, čija je arogantnost i čija je politička orijentacija sasvim neupitna i nedvojbena. A u ovakvim okolnostima kakve imamo, nije nimalo čudno da upravo on i takvi likovi (likovi njegova kova ili po njegovu ukusu) uživaju statuse neupitnih znanstveno-stručnih veličina. Uživaju ih u službenim političkim krugovima, na dalekovidnicama, na „kratkovidnicama“ (tribinama, prigodnim skupovima, po komisijama, žirijima, vijećima i odborima) i po medijima. Nekoć bismo se još mogli zapitati i zavapiti: Ako je tako, “Quo vadis, Croatia?”. Danas to više nema smisla. Povlaštena Hrvatska, njezine vladajuće i protežirane „elite“ nikamo ne idu. One se protive svakom kretanju naprijed. One čvrsto drže pozicije moći i „oficijelna“ tumačenja povijesti i svega drugoga u sadašnjosti, čuvajući ih za budućnost od bilo kakva provjeravanja, koje diskvalificiraju tako da sve što se u njihovu jednostranu i ideološku „paradigmu“ ne uklapa kao – „revizionizam“.

Tuđman – rodonačelnik povijesnog „revizionizma“

Među vrlo brojnim netočnim i besmislenim tvrdnjama i ocjenama izrečenima na račun prvog hrvatskog predsjednika jest i ona kako je dr. Franjo Tuđmana “ključna osoba”, odnosno “rodonačelnik povijesnog revizionizma“. Dapače, da njegova knjiga “Bespuća povijesne zbiljnosti” stoji u “samim temeljima hrvatskog historiografskog revizionizma”(6). Krunski dokaz za tu „tezu“ IG pritom vidi u Tuđmanovoj poznatoj rečenici izrečenoj prije izbora 1990. kako „NDH nije bila samo nacifašistička tvorevina, nego i izraz želje hrvatskog naroda za samostalnom državom“. Uistinu neoboriv dokaz. Ali samo u glavama onih koji su uspostavu samostalne Republike Hrvatske prihvatili kao nužno zlo, ostajući vjerni idealima doba u kojem su oni sami ili njihovi očevi odnosno u kojem je velik broj takvih stasao, oblikovao se i ostvario svoje karijere. Neoboriva je činjenica, sviđala se ona nekome ili ne, sažeta u jednoj jedinoj rečenici bl. Alojzija Stepinca izrečenoj na suđenju 1946., kad je riječ o uspostavi NDH ova:Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji.” No IG-u (i ne samo njemu) očito je vrlo draga Hegeleova dosjetka da ako učenje nije u skladu s činjenicama – to gore po činjenice. Komunistička „nova stvarnost“ takvu je dosjetku, ne samo zbog Marxa kao Hegelova „dijalektičkog“ učenika, bila usvojili kao načelo, kao modus operandi. IG i ini takvo načelo želi sačuvati i u razdoblju demokracije i demokratskog pluralizma, odnosno u razdoblju kada znanost više ne bi smjela biti pod ideološkom kapom ni partije ni bilo čijeg apriornog tumačenja svijeta ni proizvoljnog subjektivizma.

Ustvrdivši dakle notornu činjenicu, koju je izrekao vjerodostojni svjedok toga doba, kako je NDH bila i „izraz želje hrvatskog naroda za samostalnom državom”, Tuđman ni tom prigodom niti ikada poslije nije izrekao ni jednu jedinu rečenicu kojom bi opravdavao narav samog režima ili negirao počinjene zločine. Niti postoji jedan jedini dokaz da je poticao takva razmišljanja ili na njih blagonaklono gledao. Upravo suprotno. Kako je to posvjedoči i sam pokojni otac IG-a, Tuđman mu je u razgovoru 1993. rekao:: „Slavko, dok sam ja tu, ustašluk neće proći!“(7) I dok je

………………..

6. Ivo GOLDSTEIN, Holokaust u Zagrebu, Židovska općina (Zagreb: Novi Liber, Zagreb, 2001.), 600.

7.https://www.jutarnji.hr/vijesti/slavko-dok-sam-ja-tu-nema-ustasluka-to-mi-je-rekao-tudman-a-danas-je-desnica-jos-podmuklija-nego-90-ih/484027/

otac tako smatrao kako je “Tuđman čvrsto bio protiv rehabilitacije NDH“, sin u njemu vidi rodonačelnika hrvatskog povijesnog revizionizma.

Bilo kako bilo, tema je ovog osvrta povijesna metoda, a ne povijesni sadržaji. S toga gledišta mora se neprestano upozoravati na pogibelji metodološkog redukcionizma, selektivizma i proizvoljnosti. Te se mora isticati ovo: Kada iznošenje činjenica (arhivskih, nearhivskih…) postane krimen, tada svaka pa i najmanja sumnja u “istinu” o Jasenovcu, naravno onakvu kakvom ju vidi IG, postaje Magnum Crimen (Croaticum). Ako se pođe od pretpostavke da IG-u i jest najviše stalo do toga, tada se nije ni čuditi da je Tuđmanovu knjigu “Bespuća povijesne zbiljnosti” – u kojoj se Tuđman usudio posvetiti “historijatu umnožaba ratnih žrtava stvaranja ’jasenovačkog’ mita” – naznačio kao knjigu koja stoji u “samim temeljima hrvatskog historiografskog revizionizma”.

Kao možda još drastičniji primjer Tuđmanova, ovaj put, nacionalizma, šovinizma i revizionizma, IG, PEN-ovac Mijo Mirković i neki drugi potezali su doma i u inozemstvu Tuđmanovu izjavu danu na predizbornom skupu HDZ-a u Dubravi u travnju 1990., a koja je – kako su prenijeli mediji – glasila: „Sretan sam da mi žena nije ni Židovka ni Srpkinja.“ Doista, na prvi pogled moglo bi se pomisliti da je tako, unatoč činjenici da Tuđman nikada ni prije ni poslije nije izjavio ništa slično. On osobno nikada nije zastupao ništa što bi čak i zamirisalo na nacionalno-rasnu isključivost. O čemu je, dakle, riječ? Neki ljudi koji su tih godina često bili u blizini F. Tuđmana navode kako je on bio od nekih drugih nagovaran da povuče ili da javno objasni što je htio reći takvom izjavom. No on to, iz nekoga razloga koji je široj, a čini se i užoj javnosti nepoznat nikada nije htio učiniti.

Dobri poznavatelji tadašnjih prilika i bliski Tuđmanovi suradnici iz razdoblja 1988.- 1990. tumače tu izjavu na sasvim drugim način od onoga na koji je ona tada i poslije tumačena. Otkako su se u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj krajem 1980-ih počele javljati inicijative za osnivanje novih „društvenih organizacija“ kao zametci budućih stranaka (koje do veljače 1990. nisu još bile legalne, tj. nijedna još nije smjela biti legalizirana kao stranka), istodobno je započela borba za politički primat u hrvatskoj politici nacionalnog smjera. Kandidata za prvog čovjeka nove nacionalne opcije bilo je najmanje 15-20. Kako je Franjo Tuđman uspio zadržati vodstvo u HDZ-u (naspram suparnicima i unutarnjoj oporbi koja je poslije stvorila HDS i neke druge stranke), te kako je de facto postajao neupitnim liderom ne samo HDZ-a, nego i većine hrvatskog naroda, oni kojima to nije odgovaralo poduzimali su razne korake kako bi mu taj primat osporili. U nemogućnosti da to postignu u redovnom političkom natjecanju, u jednom trenutku planirali su diskvalificirati ga s dviju strana. Zdesna su ga htjeli diskvalificirati tvrdnjom da je on „Titov general“, da je ostvario karijeru u JNA, da nikada nije napisao ništa protiv Tita, da mu je i kći bila udana za Srbina, te da on kao takav ne može biti vjerodostojan hrvatski vođa. Slijeva pak planirali su ga diskvalificirati tvrdnjom da se time što namjerava stvoriti hrvatsku državu našao na pravaško-nacionalističkoj, antijugoslavenskoj i antisrpskoj liniji poglavnika Ante Pavelića, dakle na ustaškoj liniji, te da kao takav ne smije nipošto postati nacionalni vođa.

„Kvaka“ je u sljedećemu, i svi su to tada znali i imali na umu: Titova žena bila je Srpkinja, Pavelićeva žena bila je Židovka. Da je Tuđman kojim slučajem bio oženjen Srpkinjom ili Židovkom, u doslovnom smislu, ali i u smislu odatle deriviranih političkih konotacija, zacijelo bi došlo do takvih udara iznutra (iz tada oporbenog ili kvazioporbenih stranaka, skupina i medija) da bi Tuđmanova vodeća pozicija bila u najmanju ruku teško uzdrmana. U tom kontekstu, tvrde tadašnji „insajderi“, Tuđman je izrekao tu (ili takvu) rečenicu, čija je poanta bila ne u šovinizmu ili rasizmu, nego u ovomu: Da mi mogu prigovoriti i na tome tko mi je žena, teško bih prošao. No ja se, pukim životnim slučajem, nisam oženio ni Srpkinjom ni Židovkom. Ja ne personificiram niti sam nastavljač bilo Tita, bilo Pavelića. I zato: Hvala Bogu da mi žena nije ni jedno drugo.

Nije dakle težište na tome koje mu je nacionalnosti bila žena. U tom smislu, mogao je bio reći: Jugoslavenka, Njemica, Mađarica, Rusinka, Slovenka, Ruskinja, Amerikanka ili bilo što drugo. Ne! On je izdvojio dvije nacionalnosti: jednu koja je simbolizirala Tita, drugu koja je simbolizirala Pavelića. Jer tema ionako nije bila bilo čija nacionalna pripadnost (Tuđman je oko sebe imao i Srba i Židova, i Srpkinja i Židovki), nego je tema bila: politički primat i politički profil primata u tadašnjoj politici hrvatskog naroda i građana Republike Hrvatske, odnosno „domovinske i iseljene Hrvatske“!

A kontakti, suradnja i razumijevanje koje je unatoč takvoj izjavi tijekom sljedećeg desetljeća Tuđman imao s B’nai B’rith International i s mnogim židovskim udrugama i Židovima u svijetu i domovini, isto tako i s brojnim Srbima (počevši od Raškovića u Banskim dvorima do Miloševića u Karađorđevu i Tikvešu, he-he) samo potvrđuju da se tu i takvu izjavu može i mora tumačiti na sasvim drugi i drukčiji način od onoga na kojem inzistiraju IG i skupina „opijena“ i zaslijepljena hrvatskim „nacionalizmom“, „revizionizmom“ i „ustašofilstvom“ i „neofašizmom“.

Dvostruki standardi i opravdavanje masovnih zločina jedne strane kao znanstvena paradigma

Kako pak izgleda znanstvena “metodologija“ IG-a, zorno se može vidjeti na primjeru njegove knjige „Jasenovac“ (2018.), koju je dr. Geiger u svojoj recenziji naznačio kao „kapitalno djelo hrvatske trivijalne historiografije” (8). Pomno analizirajući autorovu “metodologiju” i argumentaciju dr. Geiger je ustvrdio kako IG “ili nije valjano savladao ’zanat’ povjesničara, znanstvenika, ili ne odolijeva patvorenju (falsificiranju, krivotvorenju) izvornika, u namjeri obmane”. Recenzija je to koju bi svakako valjalo pročitati kako bi se stekao bolji uvid u znanstveni “diskurs” uvaženog nam povjesničara.

Ovom prigodom, povrh toga, treba podsjetiti i na još neke primjere znanstvenog “diskursa” IG-a, njegove „metodologije“, koju u pravilu obilježuju i „rese“ dvostruki standardi, selektivno korištenje izvorima, otvoreno krivotvorenje, konfabulacije i, konačno, brutalna instrumentalizacija povijesti u političke svrhe. Iako bi se samo na tu temu dala napisati nemala „fenomenološka“ studija, kako ne bismo umarali čitatelje, dovoljno će biti izdvojiti svega nekoliko primjera.

Kada je riječ o preispitivanju „neprikosnovenih povijesnih ’istina’” koje nam je o razdoblju 1941.-1945. ostavila jugoslavenska historiografija, takvo preispitivanje (provjeravanje) za IG-a je „revizionizam“,  “historiografska retardacija i društveno-politička anomalija”, čije je “osnovno

…………………

8.https://www.hkv.hr/domovini/2-svjetski-rat/31131-ivo-goldstein-jasenovac-kapitalno-djelo-hrvatske-trivijalne-historiografije.html

9.

polazište – fetišizam države i fetišizacija hrvatske državotvorne ideje” (10). S druge strane laži i krivotvorine kako o prvom hrvatskom Predsjedniku tako i o događajima od raspada Jugoslavije do danas, koje se svakodnevno plasiraju od strane – da se poslužim riječima IG-a – njegovih „takozvanih kolega“ nisu ni „retardacije“ ni „anomalije“. Nego su važna uporišta „multiperspektivne“ historiografije, kakva bi valjda svima trebala biti uzor i (dopušteni) obrazac.

I dok IG sebe skromno vidi “kao branitelja hrvatskog Ustava, u kojemu je ZAVNOH i 1943. utemeljiteljska godina hrvatske državnosti”(11), koji bi kao pravni akt za povjesničare valjda trebao biti osnovna misao vodilja važniji od bilo kakve arhivske građe, sasvim drugačije razmišlja kada je riječ o Deklaraciji o domovinskom ratu, toj  “famoznoj ‘Deklaraciji’”, kako ju je jednom prigodom nazvao. U tom slučaju IG ironično postavlja pitanje “tko su oni (misli se na saborske zastupnike) da nekome ili nekima dopuštaju ili ne dopuštaju da misle i pišu što žele o Domovinskom ratu? Jesu li oni posljednji čuvari Istine?”(12) Suočen s takvom „dosljednošću“ u priznavanju jednih, a omalovažavaju drugih akata zastupničkih tijela, čovjek se uistinu mora zapitati pravi li IG bedaka od sebe ili od svih nas?

S podjednakim žarom s kojim preuveličava ustaške zločine, IG istodobno besramno umanjuje i opravdava one partizanske. U mentalnom sklopu IG-a svaki zločin nije zločin. Postoje oni koji se ne mogu i oni koji se mogu opravdati. U tom smislu “Jasenovac i Bleiburg nisu isto, u Jasenovcu se dogodio zločin genocida, na Bleiburgu zločin osvete. U Jasenovcu redom svi koji su stradali su bili nevini, i tu praktički nema izuzetka, u Bleiburgu jedan dio onih koji su stradali na svakom bi sudu bili osuđeni na najteže kazne, radi se o pripadnicima Crne Legije, poglavnikova tjelesnog zdruga i nekim drugim ustaškim jedinicama koje su četiri ratne godine bile uključene u niz zločina nad civilima.”(13) Masovni ratni zločin počinjen nad zarobljenim pripadnicima ustaških i domobranskih postrojbi i hrvatskim civilima – što ga IG opisuje kao “revolucionarnu pravdu” (?!)

………………….

10. GOLDSTEIN, Holokaust u Zagrebu, 597.

11. http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/POVJESNICAR-IVO-GOLDSTEIN-Predsjednicin-prijedlog-o-Jasenovcu-je-potpuno-besmislen

12. I. Goldstein, “Čuvari istina me nasmijavaju(http://feral.audiolinux.com/tpl/weekly1/article_tisak.tpl?IdLanguage=7&NrIssue=924&NrSection=15&NrArticle=3833 )

13.I. GOLDSTEIN, “Deustašizacija Hrvatske – važan korak ka uvažavanju povijesnih činjenica,(https://ba.voanews.com/a/a-37-a-2002-06-17-5-1-86129407/1168885.html)

– za njega je opravdana osveta pobjednika “koja je kulminirala u svibnju 1945. godine“ i koja „nije bila bezrazložna. Ona je bila motivirana zločinom koji se počeo događati u travnju 1941. godine.”(14) Najzad, kako to IG lakonski zaključuje, svi oni „koji su osuđeni na smrt ili ubijeni na samom kraju rata ili neposredno nakon njega takvu (su) sudbinu i zaslužili”(15) Znam da to IG-u ne znači puno pa ću stoga u prvom redu radi samih čitatelja citirati  Čl. 11 Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima UN-a: “Svatko optužen za kazneno djelo ima pravo da ga se smatra nevinim sve dok mu se ne dokaže krivnja u skladu sa zakonom u javnom postupku u kojem su mu pružena sva jamstva potrebna za obranu.”(16 ) – No „njegova“, tj. Titova Jugoslavija ionako nikada nije prihvatila ni ratificirala tu deklaraciju…

Naposljetku, izdvojio bih još samo jedan detalj koji dosta govori o tome kako IG shvaća onu historiografsku maksimu sine ira et studio (bez mržnje i naklonosti). Naime, kada je početkom 2011. godine utvrđeno da se u šumi kod Rakova Potoka kod Samobora  nalazi grobnica u kojoj je pokopana većina pogubljenih pripadnika zadnje vlade NDH, IG je izjavio kako ti “ljudi nemaju ni pravo da se zna gdje im je grob.(17) – Što na to reći? Najbolje ništa. Bezočnost sama sebe prokazuje.

Metodologija zatucanja historiografskog istraživanja i time samih povijesnih istina

Stoga bi Ivi Goldsteinu i drugim baštinicima jugoslavenskih povijesnih “istina“ i metoda – koji od bivših šefova OZN-e i jugo-ministara krvavih ruku žele napraviti političke velikane, a od bivših postolara “revolucionare i državnike” – bilo bolje da još jednom pomno pročitaju riječi koje je prof. Mirjana Gross izrekla obazirući se na problem objektivnosti i pristranosti u historijskom istraživanju: “Mnogi povjesničari i povjesničarke uvjeravaju čitateljstvo da su njihovi fragmentarni i perspektivni rezultati istraživanja ‘cijela istina’, dakle odbijaju mogućnost

14. Ivo GOLDSTEIN, “Povijesne okolnosti Bleiburga i Križnoga puta”, Bleiburg i Križni put 1945. : zbornik radova sa znanstvenoga skupa, Zagreb 12. travnja 2006., uredništvo Juraj Hrženjak, Krešimir Piškulić, Petar Strčić (Zagreb: Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske – Multigraf marketing, , 2007.), 32.

15. GOLDSTEIN, “Povijesne okolnosti Bleiburga i Križnoga puta”, 32.

16http://www.mvep.hr/custompages/static/hrv/files/081210_deklaracija_ljudska_prava.pdf

alternativnih tumačenja. Umjesto toga, moralo bi biti prirodno i prihvatljivo da drugi povjesničari provjeravaju iskaze i iznose drugačija mišljenja, ako to ne čine neargumentirano i isključivo ideološko-političkim etiketiranjem. Naposljetku, svaki iskaz zastaruje i zahtijeva reviziju (istaknuo AB), što sam i sama potvrdila ovom knjigom.”

Kako drukčije razumjeti Goldsteinovu metodologiju – u svjetlu općih načela povijesnih znanosti i tumačenja ozbiljnih i vjerodostojnih stranih i domaćih povjesničara – doli kao metodologiju zatucanja historiografskog istraživanja i time samih povijesnih istina!?

Dr. sc. Ante Birin/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Američka studija o bošnjačkim vezama u međunarodnom islamističkom teroru

Objavljeno

na

Objavio

Ratni koledž Američka vojske i Institut za strateške studije (Strategic Studies Institute, U.S. Army War College) su 2014. godine izdali studiju “Islamizam i sigurnost u BiH” ( Islamism and Security in Bosnia-Herzegovina) autorice Leslie S. Lebl. Iako je prošlo šest godina od izdavanja Studije, ona je itekako informativna i zanimljiva, možda čak i aktualnija nego u vrijeme kad je realizirana jer potvrđuje tadašnje teze o jačanju islamizma u svijetu i Bosni i Hercegovini, kao i lošu perspektivu Bosne i Hercegovine.

Zbog te aktualnosti, a kako bi bila dostupna što širem krugu čitatelja, članovi HKZ Tropleta  studiju su preveli na hrvatski jezik, a u cijelosti je možete pogledati OVDJE.

Hrvatski Medijski Servis će u nastavcima objavljivati važnije i aktualnije dijelove studije. Koga zanima, uvodni dio može pročitati u izvorniku. Također, napominjemo da je za studiozno proučavanje materije nužno iščitati i reference kojima se autori koriste u tekstu, tako da onima znatiželjnijima preporučujemo da pročitaju priloženu studiju u cijelosti.

ISLAMIZAM: MUSLIMANSKO BRATSTVO, TERORISTI I VEHABIJE

U ovom nesigurnom okruženju rast islamizma posebno je zabrinjavajući. Islamizam je snažno u suprotnosti s umjerenijim oblikom islama koji se tradicionalno primjenjuje u Bosni. Kao politička ideologija 20. stoljeća koja se temelji na religiji, islamizam ima krajnji cilj zamjenu zapadnog prava tradicionalnim islamskim zakonom ili šerijatom širom svijeta. To ne samo da bi narušilo zapadnu demokraciju odbacivanjem zakona koje su oblikovali demokratski izabrani predstavnici, već su temeljna načela šerijata -poput nejednakosti pred zakonom (više o ovoj temi kasnije u tekstu) –u izravnoj suprotnosti sa zapadnim pravom. Ova transformacija u islamizam bila bi izvedena globalnim kalifatom, odnosno islamskim carstvom, na čelu s osobom koja je i politički i vjerski vođa.

Većina zapadnih promatrača odbacuje upozorenja o opasnosti islamizma kao dio sirove srpske ili hrvatske propagande čiji je cilj potkopati bosansku državu. Čineći to, obično primjećuju da islamizam vjerojatno neće postati značajna sila, jer se većina Bošnjaka i dalje pridržava svoje tradicionalno umjerene i relativno sekularne verzije islama. Međutim, dokazi izvučeni ponajprije iz bošnjačkih i zapadnih izvora otkrivaju jasniju i alarmantniju sliku. Da bismo razumjeli ovu sliku, potrebno je prvo identificirati glavne vrste islamizma koji danas utječe na Bosnu.

Islamisti se obično dijele u dvije kategorije: nasilni islamisti koji otvoreno provode sveti rat, ili džihad, i njihov nenasilni dio koji to javno izbjegava -osim protiv Izraela ili zapadnih snaga koje se bore u muslimanskim zemljama. Međutim, veze između nasilnog i nenasilnog islamizma, iako ih se često negira, postaju sve očiglednije. To se posebno odnosi na zemlje poput Egipta, Libije, Tunisa i Sirije, gdje se Muslimansko bratstvo -najpoznatija skupina u nenasilnoj kategoriji -sada otvoreno bori za vlast. Dokazi iz Bosne, predstavljeni kasnije u ovom tekstu, također pokazuju zamagljenu liniju između nasilja i nenasilja.

Umjesto toga, korisnije je razlikovati tri glavne skupine islamista u Bosni: (1) one povezane s Muslimanskim bratstvom, skupinu čiji članovi sudjeluju u demokratskim institucijama i često javno zagovaraju zapadne vrijednosti; (2) o nekoji su uključeni u terorističke aktivnosti ili džihad; i (3) takozvane vehabije, pristaše saudijskog fundamentalizma koji odbijaju zapadne ustaljene zakone i običaje. Neki su vehabije povezani s terorističkim aktivnostima, dok drugi nisu. Postoje tenzije i sporovi među tri skupine, ali sve se slažu oko istoga cilja -zamijeniti zapadno pravo šerijatom. I sve tri skupine imaju veze s bošnjačkom političkom i vjerskom elitom.

Muslimansko bratstvo

Islamizam se prvi put pojavio u Bosni 1941. godine, kada su Alija Izetbegović i ostali formirali Mlade muslimane, grupu po uzoru na Muslimansko bratstvo. Izetbegovićev poznati politički traktat iz ranih 1970-ih, Islamska deklaracija, sadržavao je mnoge islamističke koncepte koji potvrđuju njegovu osobnu privlačnost prema toj ideologiji.

Ta se davna povijest odjednom pojavila u životu kad je Izetbegović osnovao političku stranku s bivšim mladim muslimanima kao njezinom unutarnjom jezgrom, nadmudrio svoje umjerenije rivale i postao predsjednik Bosne(sic!!!) 1990. godine. To je obnašao za vrijeme i nakon rata u Bosni, od 1990. -96.godine, a zatim je postao član zajedničkog predsjedništva (koje se rotira između Srba, Hrvata i Bošnjaka) od 1996. do 2000. godine. Umro je 2003. godine, ali njegova ostavština živi dalje, jer njegov dugogodišnji suradnik Haris Silajdžić i sin Bakir idu njegovim stopama, obojica kao predsjednici Bosne i kao simpatizeri islama.

Veze s Muslimanskim bratstvom danas su vrlo važne za još jednog visoko pozicioniranog Bošnjaka, Mustafu Cerića. Cerić je godinama služio kao veliki muftija sarajevski i šef službene Islamske zajednice. Uz to, smatra se da je on sam po sebi vodeća bošnjačka politička ličnost.

Dakle, iako se malo govori ili piše o aktivnostima Muslimanske braće u Bosni, najviši bošnjački čelnici -koje zapadnjaci smatraju umjerenim, relativno sekularnim muslimanima -u stvari su usko povezani ili duboko naklonjeni toj organizaciji. Njihovi pogledi i njihovi odnosi usmjeravaju Bosnu prema islamizmu i muslimanskom svijetu, a Bošnjake otuđuju od bosanskih Srba i Hrvata, njihovih sugrađana.

Teroristi

Islamizam je dobio ogroman poticaj dolaskom islamskih boraca, ili mudžahedina, kako bi se borili na bošnjačkoj strani tijekom rata 1992-95. godine. Njihova vojna vrijednost je osporavana, ali popratna financijska i vojna podrška Saudijske Arabije i Irana bila je od vitalnog značaja za bošnjačke ratne napore. Iako su ove dvije zemlje suparnice, stigle su u Bosnu i prilagodile se kako bi podržale mudžahedine. Saudijska Arabija se fokusirala na financiranje i logističke zalihe, a Iran na uvoz boraca i na vojnu pomoć.

Rat u Bosni definitivno je dao ogroman poticaj Al-Qaidi i u pogledu organizacije i novačenja pripadnika te je pomogao radikalizaciji europskih muslimana. Mnogi su bili revoltiranim živopisnim videozapisima stradanja Bošnjaka, a neki su putovali u Bosnu kako bi pružili pomoć ili se borili i tako su stupili u kontakt sa stranim džihadistima. Mnogi džihadisti su kasnije usmjerili svoje borbene vještine protiv europskih i američkih ciljeva. Otkad je rat završio 1995. godine, bosanski veterani iz raznih zemalja bavili su se terorističkim aktivnostima u zemljama širom svijeta, među kojima su Francuska, Indonezija, Irak, Malezija, Maroko, Rusija, Saudijska Arabija, Španjolska, Tajland, Velika Britanija, Sjedinjene Američke Države i Jemen.

Najpoznatije inicijative za borbu protiv islamističkog terorizma bile su racija IFOR-a 1996. godine na iranski teroristički kamp za obuku u Pogorelici i brojni koraci poduzeti nakon terorističkih napada 11. rujna 2001.godine(9/11) na Sjedinjene Države. Tada je SFOR prekinuo terorističke zavjere usmjerene prema NATO-u i drugih zapadnih ciljeva i izvršio pretres Saudijskog visokog komesarijata i u drugim saudijskim dobrotvornim organizacijama koje su financirale terorističke organizacije.

Do 2004. godine, stručnjak za terorizam Evan Kohlmann, u knjizi koja upozorava na afganistansko-bosansku terorističku vezu, zaključio je da al-Qaede u velikoj mjeri nije uspjela steći korijene u Bosni. Primijetio je napredak u gašenju različitih terorističkih operacija i izrazio mišljenje da Al-Qaida nije uspjela jer su umjereni Bošnjaci odbacili njenu ekstremističku ideologiju. Međutim, Kohlmann je možda to prerano govorio. Okvir 1 prikazuje kontinuitet od 1996. do 2006. godine u kojem je Bosna služila kao aktivna poveznica u mreži al-Qaede.

“Bosanska veza” u međunarodnom islamističkom teroru

  • Počevši od 1996. godine, stariji vođe mudžahedina kao što su Abu el-Ma’ali i Abu Sulaimann al-Makki, tada su živjeli kao “civili” u Bočini Donjoj , nadzirali su planiranja u Francuskoj, Italiji i Jordanu, osmišljenih osvetiti smrt drugih vođa.
  • U 2008, Ured visokog predstavnika (OHR) u Sarajevu navodno je otkrio dokaze da je visoki bošnjački političar Hasan Čengić potpisao novčani transfer namijenjen financiranju napada 11. rujna.
  • Karim Said Atmani, krivotvoritelj dokumenta za skupinu koja planira bombardiranje Milenij 2000. godine, bio je čest posjetitelj Bosni. Prvu bosansku putovnicu dobio je 1995. godine, a nakon toga mu je dopušteno ostati bez važeće putovnice nakon što ga je Kanada deportirala 1998. godine.
  • Krajem listopada 2001. godine bosanske su vlasti uhitile Alžirce s bosanskim državljanstvom pod optužbom da su planirali letjeti malim zrakoplovima iz Visokog i srušiti ih u baze SFOR-a u Tuzli i Bratuncu.
  • Plan 2005. u Hrvatskoj za bombardiranje pogreba pape Ivana Pavla II, navodno, potječe iz Gornje Maoče. Plan je uključivao krijumčarenje raketnih bacača, eksploziva i detonatora u Italiju.
  • Također u 2005. godini, bosanska policija izvršila je raciju u stanu povezanom s grupom koja je htjela raznijeti britansko veleposlanstvo u Sarajevu, zaplijenivši eksploziv, puške, drugo oružje i videozapis koji obećava osvetu za džihadiste ubijene u Afganistanu i Iraku. Jedan od uhićenih, švedski državljanin bosanskog porijekla, upravljao je web stranicom u ime Abu Musaba Zarqavija, šefa al-Qaede u Iraku.
  • 2006. godine, grupa Bosanaca i Makedonaca povezana s Al-Qaidom uhićena je na sjeveru Italije, nakon što je iz Istanbula prokrijumčarilo oko 1800 pušaka u tu zemlju.

*Pogledati obavezno fusnote ispod ovog popisa u izvorniku

Iranci nisu bili izbačeni nakon napada u Pogorelici 1996. godine. I danas su i iransko Ministarstvo za obavještajne poslove i nacionalnu sigurnost (VEVAK) i Islamski revolucionarni gardijski korpus (IRGC) prisutni u Bosni. Od njih dvoje, IRGC navodno ima bolju i opsežniju mrežu. Nakon terorističkog napada u srpnju 2012. godine na aerodromu u Bugarskoj, međunarodna pažnja bila je usredotočena na moguće prijetnje Hezbollaha drugdje na Balkanu. Izraelski stručnjak, kojeg navodi Christopher Deliso, zaključio je da je Bosna predstavljala najveću opasnost u regiji jer “u vladi ostaju proiranski elementi; a Iran je aktivan preko veleposlanstva u Sarajevu i dobrotvornih organizacija.”Danas u Bosni i dalje postoji islamistički terorizam, bilo da se radi o al-Qaidi, Iranu ili domaćim odgojenim izvorima, ali procjene koliku opasnost to predstavlja su različite. Mnogi zapadni analitičari uglavnom su odbacili ovaj terorizam kao glavni problem. Na primjer, izvješće Kongresne službe za istraživanje o Bosni iz 2013. godine samo kratko spominje terorizam, a nedavna izvješća State Departmenta i EU o terorizmu govore da razina terorizma u Bosni nije veći nego drugdje u Europi.S druge strane, vodeći bosanski dužnosnik za provođenje zakona rekao je da jedini razlog što nije bilo više terorističkih napada je taj što smo “imali više sreće nego pameti.”Stvarni broj uključenih osoba nije trivijalan; Almir Džuvo, direktor Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA), procijenio je u srpnju 2010. godine da je u Bosni bilo 3000 potencijalnih terorista, na populaciji nešto manje od četiri milijuna ljudi.

Iranci nisu bili izbačeni nakon napada u Pogorelici 1996. godine. I danas su i iransko Ministarstvo za obavještajne poslove i nacionalnu sigurnost (VEVAK) i Islamski revolucionarni gardijski korpus (IRGC) prisutni u Bosni. Od njih dvoje, IRGC navodno ima bolju i opsežniju mrežu.Nakon terorističkog napada u srpnju 2012. godine na aerodromu u Bugarskoj, međunarodna pažnja bila je usredotočena na moguće prijetnje Hezbollaha drugdje Iz ovih se procjena mogu izvući dva zaključka. Prvo, razina terorističkih aktivnosti u Bosni čini se usporedivom s razinama drugdje u Europi -premda, ako je bosanski dužnosnik koji je gore citiranu pravu, u najboljem slučaju treba se čuvati optimizma. Drugo, samo što teroristička prijetnja nije neuobičajena, ne znači i da je nužno nevažna. Usporedbe sa zapadnom Europom mogu biti pogrešne, jer je terorizam mnogo opasniji za krhku državu nego za robusnu demokraciju.

Vehabije

Jedan mudžahedinski vođa je 1996.godine predvidio da “novi borci neće biti problem za Bosnu. Oni će otići dalje. Ali mi smo ovdje posijali sjeme i imat ćete sve više i više bosanskih muslimana koji prakticiraju tradicionalni islam.”Najočitiji znak ovog trenda su takozvani vehabije, pristalice fundamentalističkog islama koji se prakticira u Saudijskoj Arabiji.

Procjene o broju vehabija ili pripadnika sličnih sekti uvelike se razlikuju. Promatrače je iznenadilo mnoštvo s više od 3.000 ljudi, od kojih polovica Bosanaca, koji su nazočili pogrebu vehabijskog vođe 2007.godine, kao i konferenciji u Tuzli 2013. godine, koja je privukla 500 sudionika, uglavnom mladih ljudi.S obzirom da se procjenjuje da se svakog petka okupi oko 4000 ljudi kako bi čuli radikalne propovijedi u saudijskoj džamiji kralja Fahda u Sarajevu, broj vehabija mogao bi biti prilično velik. Ali najvjerojatnija brojka je podatak od strane federalne policije (ne policije Srpske Republike), koja je 2009. procijenila da do 5.000 prakticira islam kao bosanske vehabije.

Ne iznenađuje da vehabije regrutiraju sljedbenike iz najmanje povlaštenih klasa:

Bosanski vehabije u velikoj mjeri ciljaju mlade bez ekonomskih mogućnosti i one ugnjetavane, oboje iz ruralnih područja. Oni odlučno iskorištavaju siromaštvo, nedostatak obrazovanja i loše socijalne usluge, nudeći mladim ljudima i izbjeglicama razne mogućnosti, uključujući posao, primanja i zajedništvo. Bilo je slučajeva u kojima se novim članovima plaćalo nekoliko stotina eura mjesečno za njihovu odanost. Između ostaloga, postoje i dokazi da su članovi plaćeni za uvjeravanje supruga da nose hidžab u javnosti.35

Uloga Saudijske Arabije u ovom procesu je velika. Saudijci su nakon rata financirali opsežan program izgradnje džamija, od kojih je džamija kralja Fahda u vrijednosti 30 milijuna dolara samo najvidljivija i najutjecajnija, te su izgradili vjersku obrazovnu strukturu paralelnu onoj koju nudi službena Islamska zajednica.Vjeruje se da Saudijci financiraju razne vehabijske grupe, da obrazuju mlade Bosance u Saudijskoj Arabiji i da šalju operativce u Bosnu koji obično ožene bosanske žene i stapaju se s lokalnom zajednicom.

Kako bi vehabijski pokret dobio na značaju, militanti su se upustili u žestoke sukobe s tradicionalnim Bošnjacima i pokušali su nametnuti javnosti svoje standarde ponašanja. Mladi i karizmatični vehabijski propovjednici putuju kroz zapadnu Europu i Balkan, održavaju predavanja i propovijedi; održavaju popularne web stranice pune džihadističke propagande i poticanja na teror. Jedan istaknuti propovjednik poznat je po pro-džihadističkoj, antiameričkoj pjesmi koju izvodi na vjenčanjima i drugim društvenim događajima:

Američki i drugi protivnici bi to trebali znati
Da sada muslimani
Jedno su poput talibana
Slušajte, braćo,
Vjernici svijeta
S dinamitom na prsima
Vodite stazom do dženeta (neba).

Neki Bošnjaci su oduvijek bili antiamerički, ali velika većina bila je otvoreno zahvalna Sjedinjenim Državama za intervenciju kako bi zaustavili rat, a zatim zadržali mir. Nije bilo nedavnih anketa koje bi mjerile kako su se ti stavovi mogli promijeniti. Međutim, nerealno je očekivati da će mladi ljudi rođeni tijekom ili nakon rata dijeliti taj osjećaj zahvalnosti, ili stvarno očekivati da će stariji ljudi i dalje osjećati zahvalnost jer politički sustav nametnut u Daytonu ne daje rezultate.

Iako su vehabijsko nasilje i prozelitizam prilično vidljivi, ovi islamisti su još poznatiji po svojim separatističkim enklavama, koje djeluju kao “blokirane-zone”. Stanovnici ovih enklava odbacuju autoritet bosanske vlade i umjesto toga nameću strogo tumačenje šerijata. Prva takva enklava bila je u selu Bočinja Donja, nekadašnje selo bosanskih Srba, gdje je bošnjačka vlada nakon rata naselila bivše mudžahedine.

Mudžahedini su ženili bosanske žene i tako stekli bosansko državljanstvo. Selo im je pružalo sigurno utočište u kojem su mogli održavati svoje terorističke kontakte pod krinkom jednostavnih poljoprivrednika. Devedesetih godina prošlog stoljeća neprijateljstvo stanovnika Bočinje Donje prema strancima, uključujući SFOR, bilo je osjetljivo, podrivajući njihove tvrdnje o nevinosti. Na kraju je enklava zatvorena, a selo se vratilo prvobitnim vlasnicima. Sada je najpoznatija enklava u Gornjoj Maoči, udaljenom selu u kojem žive domaći Bosanci zajedno s bivšim mudžahedinima rođenim u inozemstvu.

Dok bosanski Srbi i dalje inzistiraju na tome da ove enklave predstavljaju značajan sigurnosni rizik, bošnjačka politika bila je nejedinstvena. S jedne strane, izvršen je pritisak da se vehabije izoliraju i marginaliziraju u nadi da će bilo kakvi problemi nestati. Analitičar Stephen Schwartz nagađa da su bošnjački politički lideri “slijedili strategiju pokušaja ograničavanja vehabijskih agitatora na udaljene lokacije, a ne rješavanju problema dosljednim pravnim postupcima.40” Međutim, nisu svi bošnjački dužnosnici spremni na takav pristup. Vlasti su izvršile brojna uhićenja, uključujući masovnu raciju na Gornju Maoča 2010.godine i uhićenja dvojice vođa enklave nakon napada 2011.godine na američko veleposlanstvo u Sarajevu. Do sada, međutim, nisu uspjeli pripremiti ni optužnicu, a kamoli donijeti presudu. Kao rezultat toga, oblak misterije vjerojatno će neko vrijeme prekriti Gornju Maoču i druge slične enklave, što otežava utvrđivanje stupnja opasnosti koju predstavljaju po unutarnju sigurnost Bosne i Hercegovine ili njihove potencijalne veze s međunarodnim terorizmom.

Neki promatrači upozoravaju da su mnogi vehabije mirni i da ih ne treba klasificirati kao teroriste zbog bojazni da će ih to odvesti u naručje grupa koje prihvaćaju nasilje.Islamska zajednica, službena muslimanska vjerska organizacija u Bosni, odbila je osuditi vehabije i napasti one koji ih kritiziraju. Ali bošnjačka javnost ostaje neuvjerena; kad su ih zadnji put anketirali, posto odbacilo je vehabizam, sugerirajući da im ovaj oblik islama i dalje ostaje različit od tradicionalnog bosanskog islama i nepoželjan.

Čini se da vehabije još nisu stekle kontrolu nad bilo kojim značajnim vladinim ili službenim vjerskim uredima. Niti su, iako je njihov stvarni broj teško je procijeniti, stvorili svoje zone u urbanim područjima, kao što se to dogodilo u zapadnoj Europi. Taj nedostatak napretka je najvjerojatnije zbog unutarnjeg protivljenja lokalnih Bošnjaka. Pokušaji zauzimanja džamija završili su nasiljem; u jednom slučaju, stanovnik je komentirao: “Trebali bi obrijati bradu i koristiti dezodorans umjesto da dolaze ovdje poput pasa. Za mene su to vukovi, oni će napasti našu djecu. Imam žensku djecu i uopće se ne usuđujem poslati ih u [vjersku školu].”Prijezir tih mještana prema vehabijama neizreciv je.

Ipak, trenutačni opisi Federacije govore da je ona mnogo radikaliziranija nego što je bila u kasnim 1990-ima. S obzirom da trend ide u pogrešnom smjeru, bilo bi glupo smatrati vehabizam potpuno rubnim, pogotovo kada stručnjak poput sarajevskog profesora Rešida Hafizovića to opisuje kao “potencijalno smrtonosni virus” za bosanske muslimane.Kad su vremena teška a budućnost je sumorna, takvi pokreti mogu brzo steći zamah, prenosi HMS.ba.

*Nastavit će se.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

17. svibnja 1945. Frieda Paulitsch – zločin partizana koji nadilazi razum

Objavljeno

na

Objavio

U blizini Pliberka, kao dio Bleiburškog masakra, dogodio se strašni zločin koji je dugo bio tajna. Koruški partizani su mladu djevojku od 17 godina – Friedu Paulitsch (Pavlič) – masovno silovali njih 42 partizana, zatim izmučenu ubili, raskomadali na dijelove, skuhali i pojeli u gulašu, piše demokracija.si

Strašno je o ovome i razmišljati, a posebno pisati, ali istine radi o zvjerstvima partizana ovo svjedočanstvo je potrebno iznijeti na svjetlo dana da javnost vidi kakvi monstrumi su nosili petokrake na glavama.

Posebno je potrebno pisati zbog toga jer je ovaj slučaj tek jedan u nizu zlodjela partizana i pristaša komunističkog režima tijekom i nakon II. svjetskog rata.

Ali sada napokon istina dolazi na vidjelo. Danas smo suočeni na svakom koraku sa iskazima tih ili drugih zlodjela, a brojne jame pune tisuća ljudi svjedoče o monstrumima s petokrakama čiji su zločini nadilazili čak i životinjske porive. Već smo navikli slušati o svim mogućim perverzijama i brutalnostima partizana tako da nas teško može iznenaditi.

Sljedeća je priča jedna od njih, vrlo je bolna i pokazuje kakva je bila sudbina tisuća djevojaka – Hrvatica, Slovenki i drugih – koji su dospjeli u ruke partizana.

Šokantno pismo o smrti Fride Paulitsch

Dana 16. travnja 1985. godine, utorak, oko podneva, mjesto Železna Kapla/Eisenkappel, relativno blizu Bleiburga gdje se ovih dana odigravala sramotna hajka prema mnogim žrtvama koje su završile na sličan način kao Frida Paulitsch. Gospođa Marija Paulitsch i sin Anton upravo su pri ručku, u vlastitoj gostionici, kada u lokal uđe poštar Ignaz Illgoutz, i donese pismo adresirano na nju – Mariju. Okrenu ga u ruci gledajući tko je pošiljatelj, i u oči joj padne pečat na markici: pismo je predano dva dana ranije, u Klagenfurtu, i to na kolodvorskoj Pošti, koja  jedina u širem kraju i nedjeljom otprema poštanske pošiljke. Očito je pošiljatelju bilo stalo do toga da se ne zna odakle dolazi, pa je otputovao u Klagenfurt i tamo ubacio pismo u poštanski sanduk na kolodvoru. Na koverti nema imena pošiljatelja. Gospođa Marija sumnjičavo otvori pismo pisano pisaćim strojem, i počne ga čitati.

I zamukne! Nijemo zureći u sina, problijedjela, daje pismo Antonu. Na pomalo manjkavom, ali ipak dobro razgovjetnom njemačkom jeziku, u pismu stoji:

„P.T. (pleno titulo – punonaslovni, op. aut.)

1984. godine pozvan sam k bivšemu partizanu, koji bijaše na samrti, i tijekom njegove posljednje ispovijedi, ispovijedio mi je jezovit događaj. Ja ne smijem otkriti svoj identitet, zato što bih riskirao jako strogu crkvenu kaznu, zbog povrede ispovjedne tajne. On je morao olakšati svoju savjest prije nego što umre, rekao je. Ispovijedio je da je na kraju rata, zajedno s drugih 44 partizana imao zarobljenu izvjesnu gospođicu Paulitsch (Pavlič). Odbila je poslušnost partizanima. Potom je nastala svađa, djevojku su proglasili špijunom, i silovalo ju je 42 partizana., a potom ju je on odveo u šumu i ubio. Samo još jedan drug je znao da je njezino tijelo isječeno, i od nje su napravili gulaš kojeg su servirali partizanima, jako začinjen solju, paprom i paprikom da ne bi što primijetili. To se dogodilo negdje u Donjoj Koruškoj, a točno mjesto više nije znao reći.

Možda je Vama kao poslovnoj ženi poznata neka Paulitsch, tako da se ova tajna rasvijetli. (…) Možda će te štogod doznati, tko je bila ova ubijena osoba. Toliko na znanje! Počinitelj je bio Slovenac, prepoznao sam to po jeziku. Ja ne želim doći pod udar Papinskoga suda, ali (…). P.K.“

Ubijena jer je bila Slovenka – tko su Vindiši koji nisu htjeli u Jugoslaviju?

Gospođa Marija je odmah znao tko je brutalno silovana, ubijena i pojedena djevojka u pismu. Bila je to njezina 17-godišnja kći, Frieda, koja je nestala prije 40 godina. Nemoguće je zamisliti kako se osjećala majka, koja je do tada možda gajila zrnce nade da joj je kćer još uvijek živa.

Bio je to klasičan obračun koruških partizana s mještanima koji nisu htjeli biti dio Jugoslavije. To, naravno, nije bio jedini partizanski zločin nad slovenskim stanovništvom u Koruškoj. Partizani su u stvari držali cijelu Korušku do Klagenfurta. No, kada su saznali da im je potrebno povući se iz već okupiranog teritorija zbog sporazuma između Staljina, Churchilla i Roosevelta. jednostavno su poludjeli. Njihov bijes se iskazan najviše protiv slovenske koruške manjine, tzv. Vindiše.

Koruški partizani, osim na Austrijance, posebno su se grozili na malu etničku zajednicu Vindiše / die Windischen, koji su doduše njegovali slovenski jezik, ali su se kulturno-politički opredijelili za austrijsku stranu. Partizani su ih smatrali izdajicama, a kada su saznali da će Koruška pripasti Austriji slovenski partizani počeli su ubijati svoje – Slovence.

Baš kao što su hrvatski partizani – Hrvati i Srbi – ubijali Hrvate.

Toj skupini koruških Slovenaca pripadala je nesretna djevojka Frieda Paulitsch. Zbog toga je i ubijena na tako strašan način, a o ovom slučaju i drugim masakrima partizana moralo se šutjeti do 1990. Ni tada ovi zločinci nisu dospjeli na sud, a Slovenija nije, kao niti Hrvatska, provela lustraciju premda su tisuće Slovenaca, te čak 226 svećenika, stradali od ruke partizana.

U tipičnoj maniri Titovih zločinaca, ime Friede Paulitsch partizani su poslije rata uklesali na partizanski spomenik, kao žrtvu nacista.

Bleiburški masakr: Smrt Friede Paulitsch (engleski jezik)

Izvor: narod.hr/demokracija.si

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari