Pratite nas

Povijesnice

dr. sc. Ante Nazor: Kontinuitet velikosrpske politike

Objavljeno

na

Kontinuitet velikosrpske politike i uloga Hrvatske u obrani BiH od velikosrpske agresije i spašavanju Muslimana u BiH 1990-ih, na primjeru Bihaća.

a primjeru grada Bihaća u zapadnoj Bosni i anonimnog srpskog elaborata iz 1939. može se potvrditi kontinuitet projekata i pokušaja stvaranja „velike Srbije“ na području današnje Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, odnosno kontinuitet „velikosrpske“ politike. Jednako tako, na primjeru hrvatske pomoći Bihaću, mogu se istaknuti zasluge Hrvatske u obrani Bosne i Hercegovine od velikosrpske agresije početkom 1990-ih, posebice u spašavanju stanovništva na području bihaćke općine, uglavnom Bošnjaka-muslimana. Zbog snažne ofenzive srpskih snaga i izvjesne okupacije Bihaća, čime bi se realizirala i zamisao iz spomenutoga elaborata iz 1939. o srpskoj oblasti sa središtem u Bihaću, stanovništvu na tom području je krajem srpnja 1995. prijetila sudbina stanovništva Srebrenice, nad kojima su srpske snage nakon osvajanja toga grada 11. srpnja 1995. počinile genocid.

“Srpska Krajina” 1939. i Bihać

Kao velikosrpski projekti iz 19. i 20. stoljeća najčešće se spominju spis Vuka Stefanovića Karadžića „Srbi svi i svuda“ (1836.), “Načertanije” (1844.) Ilije Garašanina i „Etnografska karta srpskih zemalja” (1891.), te „Homogena Srbija” Stevana Moljevića (1941.) i „Srbi i srpske zemlje – etnografski problem srpskog naroda” Milutina Nedića (1942.), brata Milana Nedića, predsjednika srpske vlade i suradnika nacističke Njemačke.[1] Manje poznat, no zbog usporedbe s ciljevima pobune dijela Srba u Hrvatskoj početkom 1990-ih, iznimno znakovit je projekt iz 1939. „Krajina – Srbi u našim sjeverozapadnim pokrajinama”.

Početkom 20. stoljeća srpski tisak u Hrvatskoj nastavio je promovirati smjernice velikosrpskog projekta o „zapadnim srpskim zemljama“. Tako je „Srbobran“ u Zagrebu godinama „dokazivao“ da, primjerice, Srijem nikada nije pripadao Kraljevini Hrvatskoj ili da su Lika, Krajina, Slavonija, Dalmacija, Dubrovnik, Bosna i Hercegovina samo dijelovi „srpskih zemalja“. U „Srbobranu“ je 1902. objavljen iznimno huškački i protuhrvatski članak Nikole Stojanovića, predsjednika srpskoga studentskoga društva „Zora“ u Beču, u kojem se Hrvatima odriče status naroda i najavljuje njihovo potpuno istrebljenje („istragu“): „Ta se borba mora voditi ‘do istrage naše ili vaše’. Jedna stranka mora podleći. Da će to biti Hrvati, garantuje nam njihova manjina, geografski položaj, okolnost, što žive svuda pomešani sa Srbima, i proces opšte evolucije, po kome ideja Srpstva znači napredak.“[2]

Ciljeve navedene u velikosrpskim projektima iz 19. stoljeća srpska politika pokušala je ostvariti u prvoj Jugoslaviji. Istina je da su južnoslavensku ideju zagovarali pojedini hrvatski političari, no ne na način na koji su je velikosrpski vlastodršci u Beogradu provodili. Stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1918.), odnosno Kraljevine Jugoslavije (od 1929.), Srbi su većinom doživjeli kao realizaciju velikosrpskih projekata iz 19. stoljeća, jer su se sve „srpske zemlje“ uglavnom našle u granicama jedne države.[3]

O razmjerima bezobzirnosti i brutalnosti srpske politike prema Hrvatima u prvoj Jugoslaviji, govori i podatak da su 20. lipnja 1928. u jugoslavenskoj Narodnoj skupštini u Beogradu ubijeni hrvatski zastupnici Đuro Basariček i Pavao Radić, a da je u hrvatskom narodu omiljeni političar i vođa Stjepan Radić od posljedica ranjavanja u tom atentatu ubrzo – 20. kolovoza 1928. – umro (ranjeni su još i Ivan Pernar i Ivan Granđa). [4]

Ubojstvo hrvatskih zastupnika radikaliziralo je hrvatsko pitanje. Okupljeni oko Hrvatske seljačke stranke, Hrvati su postigli uspjeh na parlamentarnim izborima 11. prosinca 1938. i isprovocirali hrvatsko-srpske pregovore oko preustroja države, kao uvjet ostanka u njoj. Tako je, dogovorom novoga mandatara vlade Dragiše Cvetkovića i vođe Hrvatske seljačke stranke Vladka Mačeka, 26. kolovoza 1939. stvorena Banovina Hrvatska. Obuhvatila je Savsku i Primorsku banovinu, odnosno, teritorij današnje Republike Hrvatske (bez kotara Dvor i dijela Dalmacije, Istre i Kvarnera, koje je Kraljevina SHS prepustila Italiji) te u današnjoj Bosni i Hercegovini područje ondašnjih kotareva Mostar, Neum, Stolac, Livno, Duvno (Tomislavgrad), Kupres, Rama i gornji poneretvanski kraj s Konjicem, Bugojno, Travnik, Fojnica, Brčko, Gradačac i Derventa, a u Srijemu, u današnjoj Srbiji, kotar Šid.[5]

Zbog široke autonomije koju je dobila u upravljanju pojedinim resorima, neki drže da je Banovina Hrvatska imala značajna obilježja državnosti, koja su je približavala statusu federalne države. No, iako nije bila samostalna država, nego dio Kraljevine Jugoslavije, činjenica da su na području spomenutih kotareva u Banovini Hrvatskoj u većini ili u znatnom broju živjeli Hrvati, razlog je zašto niti jedan hrvatski političar u svom djelovanju ne smije zanemariti pojam Banovina Hrvatska i područje koje je obuhvatila, naravno, poštujući činjenicu da se to područje sada nalazi u više međunarodno priznatih država.

Zemljovid Banovine Hrvatske (preuzeto iz: Ljubo Boban, Croatian Borders 1918-1993, Školska knjiga – HAZU, Zagreb, 1993., 43.)

Krajina11

Istodobno s pregovorima Cvetković-Maček, u očitom dosluhu s beogradskim vojnim krugovima i SPC, Srbi u Hrvatskoj zatražili su stvaranje posebne srpske teritorijalne i političke jedinice, pod nazivom „Krajina“. Cilj takvoga zahtjeva bio je zaustaviti ujedinjenje hrvatskih zemalja u jednu političku i gospodarsku zajednicu, te spriječiti osnivanje Banovine Hrvatske i stvaranje njezine središnje vlasti sa Saborom u Zagrebu. Srpski pokret za stvaranje „Krajine“, u prvoj Jugoslaviji, počeo je s osnivanjem udruženja „Krajina“ u Zagrebu, 10. veljače 1939. godine. Anoniman naputak (brošura) „Krajina – Srbi u našim sjevero-zapadnim pokrajinama“, tiskan 1939. u „Zadružnoj štampariji“ u Berislavićevoj ulici u Zagrebu, dakle u razdoblju prije uspostave NDH, uz ciljeve i program, donosi i statističke tablice stanovništva sa zemljovidom „Krajine“ i grafički prikaz postotka Srba u navedenim općinama „Krajine“, kao nove srpske teritorijalne jedinice Jugoslavije.[6]

Krajina33

Naslovnica: “Krajina – Srbi u našim sjevero-zapadnim pokrajinama” (Zagreb, 1939.)

Krajin22

Prema sadržaju spomenutoga naputka (brošure), kao nova srpska teritorijalna jedinica Jugoslavije, „Krajina“ bi obuhvatila „srpske“ kotareve i srezove u Savskoj i Primorskoj te Vrbaskoj banovini, zajedno s nekim kotarevima u zapadnoj Slavoniji (ovdje se ne navodi područje istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, jer se govori samo o „sjevero-zapadnim područjima srpske Krajine“):

a) Savska banovina: Kostajnički, Petrinjski, Glinski, Vrginmoski, Vojnički, Slunjski, Korenički, Udbinski, Donjolapački i Gračački kotar. Na te se kotareve naslanjaju još Gospićki i Otočki kotar, a „znatnim dijelom i ogulinski srez“;

b) Primorska banovina: Kninski i Benkovački kotar;

c) Prema priloženoj karti „Krajine“ u novu „srpsku oblast“ ulaze još i slavonski kotarevi: Okučanski, Novogradiški, Pakrački, Požeški, Daruvarski, Slatinski, Grubišnopoljski, Bjelovarski i Virovitički;

d) Vrbaska banovina: Dubički, Bosanskonovski, Dvorski, Bosanskokrupski, Bihaćki, Bosanskopetrovački i Bosanskograhovski.[7]

Zanimljivo je i znakovito da navedeni „srpski“ kotarevi („srezovi“) u Savskoj i Primorskoj banovini (pod oznakama A i B) te navedeni slavonski, zapravo zapadnoslavonski kotarevi (pod oznakom C) obuhvaćaju gotovo identično područje općina ili dijelova općina koje su srpske snage okupirale 1991. tijekom oružane agresije na Republiku Hrvatsku. Pritom je zapadni dio teritorija „RSK“ obuhvaćao oko 85% njezine ukupne površine, a istočni dio preostalih 15% površine („Srpska oblast Slavonija /istočna, op. a./, Baranja i Zapadni Srijem“ – općine Beli Manastir i Vukovar, te novoutemeljene općine Dalj, Mirkovci i Tenja).[8] Zapadni dio činili su okupirani dijelovi sjeverne Dalmacije, Like, Korduna i Banovine („SAO Krajina“, proglašena 21. prosinca 1990. u Kninu)[9] te okupirani dio zapadne Slavonije („Srpska oblast Zapadna Slavonija“, proglašena 12. kolovoza 1991.). Uz općine Okučani (novoformirana od „srpskog istorijskog i etničkog prostora Novske i Nove Gradiške“) i Pakrac („čija je površina delom na teritoriji Hrvatske“), vlasti pobunjenih Srba smatrale su da „RSK“ čine i općine Daruvar, Grubišno Polje i Podravska Slatina.[10] Takvo teritorijalno ustrojstvo nove srpske države u zapadnoj Slavoniji, kakvo je zamislilo vodstvo „RSK“ 1990-ih, uglavnom je obuhvatilo područje „slavonskih kotareva“ navedenih pod oznakom C u brošuri „Krajina“ iz 1939. godine.

Spomenuto područje (bez područja istočne Slavonije) – „opštine Knin, Benkovac, Obrovac, Gračac, Donji Lapac, Korenica, Vojnić, Vrginmost, Glina, Dvor na Uni, Kostajnica, Petrinja, Pakrac“ i „sva srpska naselja koja su se pripojila jednoj od ovih opština i ona koja se ubuduće izjasne za pripajanje u procesu razgraničenja (Član 4.)“, vodstvo pobunjenih Srba iz Knina već je 1. travnja 1991. navelo kao dio „SAO Krajine“[11] i u “Odluci o prisajedinjenju SAO Krajine Republici Srbiji”, donesenoj toga dana u Korenici, proglasilo “sastavnim dijelom jedinstvene državne teritorije Republike Srbije”.[12]

Jednako područje (bez područja Slavonije) navedeno je i u „Odluci o sjedinjenju SAO Krajine sa Srbijom“ koju je, nakon nelegalnog “referenduma za prisajedinjenje” održanog 12. svibnja 1991.,[13] „Skupština SAO Krajine“ potvrdila 16. svibnja 1991.:

– “teritorij SAO Krajine čine opštine: Knin, Benkovac, Obrovac, Gračac, Donji Lapac, Korenica, Kostajnica, Vojnić, Vrginmost, Glina, Dvor na Uni, Zajednica mjesnih zajednica s većinskim srpskim stanovništvom opštine Petrinja i Sisak i sva srpska naselja koja su se pripojila jednoj od navedenih opština, kao i ona naselja koja se ubuduće izjasne za pripajanje u procesu razgraničenja (član 2)“ te

– da je „teritorija SAO Krajine sastavni dio jedinstvene državne teritorije Republike Srbije (član 3)“.[14]

Otprilike isti teritorij (bez okupiranoga područja istočne Slavonije), na kojem su bile zasebne samoproglašene „srpske oblasti“ naveden je i nakon proglašenja „Republike Srpske Krajine“ (19. prosinca 1991.),[15] u „Zakonu o privremenoj teritorijalnoj organizaciji RSK“, donesenom 6. veljače 1992. na sjednici „Vlade RSK“ u Kninu. Tim je „Zakonom“ utvrđeno „da teritoriju RSK čine teritorije slijedećih opština: Knin, Benkovac, Obrovac, Gračac, Donji Lapac, Korenica, Slunj, Vojnić, Vrginmost, Glina, Dvor, Kostajnica, Petrinja, Gospić Istok, Medak, Teslingrad (Novi Lički Osik, op. a.), Vrhovine, Plaški, Karlovac – Krnjak, Sisak – Caprag, Okučani, Vrlika, Bratiškovci – Skradin, Zemunik Gornji – Smoković, Petrovo Polje – Drniš, Perjasica“. Zakonom je također utvrđeno da „grupe naselja koja su po ranijoj teritorijalnoj organizaciji činila područja opštine kao što su: Kistanje, Srb, Udbina, Plitvice, Topusko, Dubica, ili koja druga mogu pokrenuti postupak za dopunu ovog Zakona u smislu da se i ta područja organizuju kao opštine“.[16]

Glavni grad nove „srpske oblasti“ („srpskih zemalja u Hrvatskoj“) trebao je biti Bihać, kao „geografski centar Krajine“, u kojem treba podići kulturne, prosvjetne, privredne i nacionalne centre nove srpske „oblasti“. Činjenicu da u Bihaću ne živi većinsko srpsko stanovništvo, autori naputka iz 1939. planirali su promijeniti, što nasilnim putem, što naseljavanjem, na način da bi „prva briga udruženja bila da se što jače povežu krajevi iz vrbaske, savske i primorske banovine u kojima su Srbi u većini i okupe oko Bihaća. Sve drugo će – vjerovatno – ići lakše“.[17]

Prema tome, područje navedeno 1939. u naputku (brošuri) „Krajina“ kao „dio nove srpske teritorijalne jedinice“ (ne računajući područje istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, koje se planiralo pripojiti Dunavskoj banovini), gotovo je identično području koje će 1990-ih obuhvatiti samoproglašena „SAO Krajina“ i „SAO Zapadna Slavonija“, odnosno „RSK“, kao zapadna granica planirane jedinstvene srpske države („velike Srbije“). Doduše, 1990. i 1991. kao glavni grad „SAO Krajine“, odnosno „Republike Srpske Krajine“, određen je Knin, a potom je 1995. glavni grad planirane „Ujedinjene Republike Srpske“ (okupirana područja u RH i BiH) trebala postati Banja Luka, dok je 1939. kao glavni grad bio predviđen Bihać! Istodobno, područje spomenutih kotareva („srezova“) koji se 1939. spominju kao dio jedinstvene „Krajine“, tijekom srpske agresije 1990-ih, u potpunosti ili dijelom, bilo je pod okupacijom srpskih snaga, kao dio planirane „Ujedinjene Republike Srpske“ (proglašenje takve ujedinjene srpske države spriječeno je operacijom „Oluja“ i pobjedom hrvatskih snaga nad SVK, u kolovozu 1995.).

S obzirom na navode čelnika pobunjenih Srba u Hrvatskoj da su se 1990. i 1991. pobunili protiv nove hrvatske vlasti, zbog straha od obnove ustaške Nezavisne Države Hrvatske (NDH) iz Drugog svjetskog rata, navedena kronologija stvaranja srpskoga pokreta i oblasti „Krajina“ 1939. pokazuje da se dio Srba u Hrvatskoj pobunio protiv hrvatske vlasti i prije nego što je proglašena NDH, odnosno prije nego što su na vlast u Hrvatskoj došle ustaše i poglavnik Ante Pavelić.

Dakle, uzrok pobune dijela Srba u Hrvatskoj 1939. bila je velikosrpska politika, čiji je cilj bio sprječavanje stvaranja autonomne hrvatske jedinice u Jugoslaviji prema dogovoru Cvetković-Maček i pripajanje dijela Banovine Hrvatske srpskom dijelu države. Jednako tako, uzrok oružane pobune dijela Srba u Hrvatskoj 1990. bila je velikosrpska politika s ciljem pripajanja dijelova hrvatskog teritorija Srbiji i njihovo neprihvaćanje demokratski izabrane hrvatske vlasti, odnosno života u samostalnoj i suverenoj Hrvatskoj. Gotovo istovjetni ciljevi 1939. i početkom 1990-ih (pripajanje dijela hrvatskoga teritorija Srbiji i neprihvaćanje legalno i legitimno, na demokratski način izabrane hrvatske vlasti), potvrđuju kontinuitet takve, velikosrpske politike.

Hrvatska spašava Bihać od okupacije srpskih snaga, srpanj/kolovoz 1995.

Među dokumentima koji pokazuju da je krajnji cilj obnovljene velikosrpske politike i srpske pobune u Hrvatskoj početkom 1990-ih bilo “stvaranje jedinstvene države u kojoj će živjeti svi Srbi”, je „deklaracija o ujedinjenju SAO Krajine i Zajednice opština Bosanska Krajina”, koju su u Bosanskom Grahovu 27. lipnja 1991., uoči Vidovdana, potpisala vodstva pobunjenih Srba iz Hrvatske i predstavnici Srba iz “Bosanske Krajine”.[18]

Sadržaj spomenute deklaracije očituje se i u kasnijim dokumentima koji govore o planovima srpske politike na tom području. Tako se, primjerice, na temelju elaborata pod nazivom “Bosanska krajina konstitutivni činilac nove jugoslovenske federacije”, osmišljenoga na Ekonomskom institutu u Banja Luci u prosincu 1991., može se zaključiti da su njegovi autori spomenuto područje „Bosanske krajine“ i okupirano područje Republike Hrvatske („RSK“), planirali kao zapadni dio nove Jugoslavije, zapravo velike Srbije, tako što bi „Lika, Kordun, Banija i zapadna Slavonija te Bosanska krajina činili federalnu jedinicu Krajinu, a Baranja i istočna Slavonija prisajedinile bi se Vojvodini“.[19]

O tome je, u svojoj knjizi Velika Britanija i Balkan od 1991. do danas (2001.), Carol Hodge zapisala: “‘Bosanska Krajina’ imala se spojiti s ‘Krajinom’ u Hrvatskoj, zapadnom Slavonijom, Likom, Banovinom i Kordunom, a istočna Slavonija i Baranja s Vojvodinom, dok bi se Doboj uključio u ‘Bosansku Krajinu’ i povezao s Bijeljinom, gradom na sjeveroistoku BiH, te s Beogradom. Zajedno, ‘kninska i bosanska Krajina’ zauzimale bi 30.354 kvadratna kilometra, a na tome području, koje bi imalo izlaz na more južno od Zadra, živjelo bi 1,6 milijuna ljudi. Vođe bosanskohercegovačkih Srba imali su političku i novčanu potporu Beograda te JNA pod srpskom kontrolom, a jamačno su dobro uočili i ‘povoljno’ međunarodno ozračje, uključujući mirenje međunarodne zajednice s uništavanjem Vukovara i s pokoljem vukovarskih civila, kao i činjenicu da je UN brzo i bez ikakvih pitanja prihvatio mirovni plan za Hrvatsku, izrađen u Beogradu. Nespremnost međunarodne zajednice da u Bosnu i Hercegovinu pošalje barem preventivne snage i njezino istodobno inzistiranje na općem i sveobuhvatnom embargu na oružje još je više uvjerilo Srbe u Beogradu i one na Palama da svoje ciljeve u Bosni i Hercegovini mogu postići prilično nekažnjeno”.[20]

Krajina44

Zamišljena “federalna jedinica Krajina” (“SAO Krajina” i “Bosanska Krajina”), kao zapadni dio nove Jugoslavije (Ekonomski institut, Banja Luka, 1991., M. Begić 2015: 32)

Navedeno područje „Bosanske krajine“ i dijela okupiranoga područja u Hrvatskoj koje se trebalo ujediniti u jednu cjelinu, gotovo je identično području koje je prema sadržaju gore spomenutoga naputka (brošure) iz 1939. trebalo postati nova „srpska oblast“. Osim u manjim teritorijalnim razlikama, razlika je i u tome što je 1939. kao glavni grad te nove oblasti predviđen Bihać, a ne Knin ili Banja Luka.

Bihać je i u srpskoj agresiji na RH i BiH 1990-ih imao strateški značaj za ostvarenje glavnoga cilja velikosrpske politike – da svi Srbi žive u jednoj državi, čija je zapadna granica duboko na teritoriju Republike Hrvatske. Prema zamisli velikosrpskih stratega, preko Bihaća trebala je voditi glavna komunikacija, kojom bi „zapadne“ srpske teritorije bile povezane sa Srbijom, magistralna pruga, popularno nazvana „pruga 5 B“ (Benkovac – Bihać – Banja Luka – Brčko – Bijeljina).[21] Dakako, podrazumijeva se da je konačna odrednica te pruge Beograd, pa se može govoriti i o „pruzi 6 B“. Stoga su za Bihać 1994. i 1995. srpske snage (uz savezništvo sa snagama AP Zapadna Bosna Fikreta Abdića) vodile teške borbe protiv 5. korpusa Armije BiH i 101. pukovnije HVO-a. S obzirom na nadmoć srpskih snaga, Bihać bi bio osvojen da ga pokretanjem oslobodilačkih operacija nisu spašavale hrvatske snage („Zima ’94.“ u studenom/prosincu 1994. te „Ljeto ’95.“ krajem srpnja 1995., odnosno „Oluja“ početkom kolovoza 1995.).

Naime, nakon što su 19. srpnja 1995. pokrenule snažnu ofenzivu na Bihać, srpske snage, među kojima su bile i postrojbe Srba iz Hrvatske i pripadnici MUP-a Srbije, bile su pred ulaskom u taj grad na granici s RH,[22] usprkos tomu što ga je UN proglasio “zaštićenom zonom” (ali nije razmjestio snage koje bi ga zaista zaštitile). Osvajanjem Bihaća srpske snage, osim što bi ostvarile pobjedu od strateškog značaja, uzrokovale bi novu humanitarnu katastrofu, s velikim brojem ubijenih stanovnika na tom području. Stanovnicima Bihaća i brojnim izbjeglicama iz okolnoga područja, koji su oko 1200 dana bili izolirani zbog opsade srpskih snaga i nemogućnosti svjetske politike da prekine patnju opkoljenih Bošnjaka-muslimana i Hrvata na tom području, vojna opcija preostala je jedina nada za spas.

Na dramatično stanje u Bihaću krajem srpnja 1995. upućuje i prijateljska korespondencija bošnjačko-muslimanskih vojnih i političkih dužnosnika s hrvatskim vodstvom. Tako je komanda 5. korpusa ABiH 21. srpnja 1995. obavijestila Glavni stožer HV-a da je korpus pretrpio velike gubitke u “živoj sili i značajan gubitak teritorije“, da su „zalihe municije i borbenih sredstava ispod kritičnog nivoa“, te da se „ne može dugotrajnije suprotstaviti agresoru”. Istoga dana načelnik bihaćke općine Adnan Alagić zatražio je pomoć od predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana, poručivši da „jedinu nadu polažemo u naše hrabre borce i prijateljski hrvatski narod“.[23]

Dva dana poslije, 23. srpnja, Komanda 5. korpusa i Zapovjedništvo GS HVO Bihać su Ambasadi RBiH u RH (vojnodiplomatskom izaslanstvu) i „na ruke gosp. general zbora Zvonimiru Červenku“ uputili „Informaciju o stanju u Z/o 5.K i HVO Bihać“, s porukom da se stanje pogoršalo i izmaklo nadzoru te da postoji mogućnost da bihaćko područje do večeri bude rasječeno na dva dijela, “a 5. korpus Armije BiH razbijen”.[24] Idućega dana, 24. srpnja, Komanda 5. korpusa, Glavni stožer HVO-a Bihać i Općinski odbor HDZ-a Bihać uputili su političkim i vojnim tijelima u Zagrebu apel za pomoć: “Molimo Vas, shvatite ovu nastalu situaciju krajnje ozbiljno i poduzmite hitne i radikalne mjere u cilju spašavanja stanovništva i teritorije Unsko-Sanskog kantona.”

U međuvremenu su, 22. srpnja 1995., predsjednici Alija Izetbegović i Franjo Tuđman u Splitu potpisali sporazum, kojim je između ostaloga, nakon niza pokušaja hrvatskog vodstva (od srpnja 1992.) da ga ugradi u sporazume s bošnjačko-muslimanskim vodstvom u BiH, postignut i sporazum o konkretnoj vojnoj suradnji.[25] Uslijedila je, 25. srpnja, operacija hrvatskih snaga „Ljeto 95“ i zauzimanje Grahova (28. srpnja) i Glamoča (29. srpnja), zbog čega su srpske snage popustile pritisak na Bihać. Da je Hrvatska opet spasila Bihać potvrđuju i izvori Srpske vojske Krajine, s kraja srpnja 1995.: “… ovakvom akcijom Hrvatska je po drugi put ‘spasila’ od slamanja 5. korpus Alijine vojske, jer je primorala Srpsku vojsku da izvrši pregrupisavanje snaga sa Bihaćkog ratišta u cilju zaustavljanja dubljih prodora HV …“.[26]

No, prijetnja od srpskog zauzimanja Bihaća i novog velikog stradanja muslimana u BiH nije prestala. Stoga se, upravo zbog situacije u Bihaću, nova hrvatska vojno-redarstvena operacija, nazvana „Oluja“, više nije smjela odgađati. Hrvatska vlast je, zbog toga što je riječ o području koje graniči s okupiranim dijelom Republike Hrvatske itekako bila zainteresirana da se obrana Bihaća održi i da u Bihać ne uđu srpske snage. Što bi bilo da se to dogodilo možemo samo nagađati, oslobađanje okupiranoga područja RH bilo bi otežano, no malo je vjerojatno da bi zbog toga Hrvatska bila vojno poražena (uostalom, Glavni stožer OSRH pozorno je pratio događaje oko Bihaća i od zime 1994. bio je spreman na poduzimanje vojne operacije kojom bi spriječio pad Bihaća). Nasuprot tome, srpske snage sigurno bi osvojile Bihać da nije bilo Hrvatske i hrvatskih vojnih operacija. Jednako tako, nema dvojbe da je uloga Hrvatske i Hrvata bila presudna za obranu Bošnjaka-muslimana od velikosrpske agresije 1992. te za neovisnost i opstanak Bosne i Hercegovine u današnjim granicama. Kao što radi istine, ali i zbog zahvalnosti i poštovanja, u svakoj prigodi treba istaknuti da su mnogi Bošnjaci-muslimani 1991. zajedno s ostalim nacionalnim manjinama u Hrvatskoj, uključujući i dio srpske nacionalne manjine, branili Hrvatsku, tako zbog pokušaja krivotvorenja povijesti i tu činjenicu treba često ponavljati.

Upravo se na primjeru Bihaća potvrđuje neodrživost teze o hrvatskoj agresiji na BiH, odnosno odgovornosti hrvatskoga vodstva za rat s Bošnjacima-muslimanima u BiH. I spomenuti izvori, kao i pisma Alije Izetbegovića koja su prethodila spomenutom srpanjskom sastanku s predsjednikom Tuđmanom u Splitu, pokazuju da su Republika Hrvatska i „prijateljski hrvatski narod” bili najvažniji saveznik bošnjačkom (muslimanskom) narodu u obrani od velikosrpske politike i agresije. Činjenica je da predsjednik Predsjedništva BiH te dužnosnici Armije BiH i bošnjačko-muslimanskih civilnih vlasti ne bi tako prijateljski korespondirali s vodstvom države koju smatraju agresorom na svoju državu i narod, odnosno sigurno ne bi pomoć, ne samo za obranu Bihaća, tražili od sudionika “zajedničkog zločinačkog pothvata” protiv svoje države i svoga naroda.

dr. sc. Ante Nazor
National security and the future

Literatura
Nikica Barić, Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990-1995., Zagreb, 2005.
Mujo Begić, Genocid u Prijedoru – svjedočenja, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata u Zagrebu – Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava univerziteta u Sarajevu, Zagreb-Sarajevo, 2015.
Glasnik Krajine (Knin), br. 3, 17. 5. 1991.
Glasnik Krajine, Službeni list SAO Krajine i opština: Benkovac, Donji Lapac, Gračac, Knin, Korenica i Obrovac, Knin, 02. srpanj 1991., broj 6.
Carole Hodge, Velika Britanija i Balkan od 1991. do danas, Detecta, Zagreb, 2007.
Povijest, 18. knjiga – poslijeratno doba 1945.-1985., gl. ur. Enrico Cravetto, gl. ur. hrvatskog izdanja Ivo Goldstein, ur. knjige 18 Nikica Barić, Jutarnji list, 2008.
Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.-1995., Dokumenti, knjiga 2 – „Dokumenti institucija pobunjenih Srba u Republici Hrvatskoj /siječanj-lipanj 1992./“, HMDCDR – HIP-Podružnica za povijest Slavonije, Baranje i Srijema, Zagreb-Slavonski Brod, 2007.
Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.-1995., Dokumenti, knjiga 4 – „Dokumenti institucija pobunjenih Srba u Republici Hrvatskoj /siječanj-lipanj 1992./“, ur. Mate Rupić, HMDCDR – HIP-Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Zagreb-Slavonski Brod, 2008.
Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.-1995., Dokumenti, knjiga 6 – „Dokumenti institucija pobunjenih Srba u Republici Hrvatskoj /siječanj-lipanj 1992./“, HMDCDR – HIP-Podružnica za povijest Slavonije, Baranje i Srijema, Zagreb-Slavonski Brod, 2009.
Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.-1995., Dokumenti, knjiga 10 – „Dokumenti institucija pobunjenih Srba u Republici Hrvatskoj (srpanj-prosinac 1993.)“, ur. Mate Rupić – Slaven Ružić, HMDCDR – HIP-Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Zagreb-Slavonski Brod, 2011.
Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.-1995., Dokumenti, knjiga 17 – „Dokumenti RSK – Bljesak i Oluja – tijek operacija Bljesak i Oluja“, ur. Julija Barunčić Pletikosić – Petar Mijić, HMDCDR, Zagreb, 2015.
Republika Srpska Krajina – 10 godina poslije, Beograd, 2005.
Slaven Ružić, Djelovanje „Vlade Republike Srpske Krajine“ 1991.-1995., HMDCDR, Zagreb, 2017.
Miroslav Tuđman, Bosna i Hercegovina u raljama zapadne demokracije – Korespondencija predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana i dokumenti o Bosni i Hercegovini 1990.-1995., Zagreb, 2013.
Mirko Valentić, Rat protiv Hrvatske 1991.-1995. (velikosrpski projekti od ideje do realizacije), Zagreb, 2010.
Bilješke
[1] Mirko Valentić, Rat protiv Hrvatske 1991.-1995. (velikosrpski projekti od ideje do realizacije), Zagreb, 2010.
[2] Valentić, 40-41.
[3] Valentić, 45-46.
[4] Toliku mržnju prema Hrvatima, sljedbenici velikosrpske politike pokazali su i tijekom agresije JNA i srpskih snaga na Hrvatsku od ljeta 1991. godine, kao i tijekom okupacije dijela Republike Hrvatske. O njenim razmjerima svjedoči najmanje 150 masovnih i 1200 pojedinačnih grobnica sa žrtvama zločina koje su počinili srpski ekstremisti, kao i primjer promjene imena ulica u okupiranom Vukovaru 1992., kad su srpske okupacijske vlasti ulicu Stjepana Radića preimenovale po njegovom ubojici, srpskom radikalu Puniši Račiću („Rešenje o promeni imena ulica i trgova i utvrđivanju imena novih ulica u naseljenim mestima na području Opštine Vukovar“, „Izvršni savet Opštine Vukovar“, 16. srpnja 1992.; vidi u: Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.-1995., Dokumenti, knjiga 6 – „Dokumenti institucija pobunjenih Srba u Republici Hrvatskoj /siječanj-lipanj 1992./“, HMDCDR – HIP-Podružnica za povijest Slavonije, Baranje i Srijema, Zagreb-Slavonski Brod, 2009., dok. 13, str. 41).
[5] Valentić, 46.
[6] Spomenuti izvor detaljno je opisao dr. sc. Mirko Valentić u svojoj knjizi Rat protiv Hrvatske (Zagreb, 2010., 47-48, 338-341).
[7] Valentić, 48, 338.
[8] Nedugo nakon proglašenja „SAO Krajine“ u Kninu, u Šidskim Banovcima je, 7. siječnja 1991l, osnovano Srpsko nacionalno vijeće za Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem“, koje je 26. veljače 1991. usvojilo „Deklaraciju o suverenoj autonomiji srpskog naroda Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema“. Nikica Barić, Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990.-1995., Zagreb, 2005., 107.
[9] Republika Srpska Krajina – 10 godina poslije, Beograd, 2005., 16.
[10] Barić, 171-175.
[11] Područja „Krajina“ spomenutih u srpskoj brošuri iz 1939. i odlukama pobunjenih Srba u Hrvatskoj iz 1991. razlikuju se u spomenu dva kotara.
[12] Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.-1995., Dokumenti, knjiga 2 – „Dokumenti institucija pobunjenih Srba u Republici Hrvatskoj /siječanj-lipanj 1992./“, HMDCDR – HIP-Podružnica za povijest Slavonije, Baranje i Srijema, Zagreb-Slavonski Brod, 2007., dok. 75, str. 160, 161.
[13] Barić, 102.
[14] Glasnik Krajine (Knin), br. 3, 17. 5. 1991., 123-124; Barić, 102.
[15] „Ustavotvorna skupština SAO Krajine“ i „Velika narodna skupština Srpske oblasti Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema“ proglasile su 19. prosinca 1991. ujedinjenje teritorija pod svojim nadzorom i formiranje „Republike Srpske Krajine“, čemu se pet dana poslije, 24. prosinca, pridružila i „Narodna skupština SAO Zapadne Slavonije“ na svojoj sjednici održanoj u Banja Luci (Slaven Ružić, Djelovanje „Vlade Republike Srpske Krajine“ 1991.-1995., HMDCDR, Zagreb, 2017., 19).
[16] Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.-1995., Dokumenti, knjiga 4 – „Dokumenti institucija pobunjenih Srba u Republici Hrvatskoj /siječanj-lipanj 1992./“, ur. Mate Rupić, HMDCDR – HIP-Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Zagreb-Slavonski Brod, 2008., dok. 26, str. 82.
[17] Valentić, 47-48, 338-341.
[18] Glasnik Krajine, Službeni list SAO Krajine i opština: Benkovac, Donji Lapac, Gračac, Knin, Korenica i Obrovac, Knin, 02. srpanj 1991., broj 6.
[19] Mujo Begić, Genocid u Prijedoru – svjedočenja, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata u Zagrebu – Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava univerziteta u Sarajevu, Zagreb-Sarajevo, 2015., 31-33.
[20] Carole Hodge, Velika Britanija i Balkan od 1991. do danas, Detecta, Zagreb, 2007., 66.
[21] Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.-1995., Dokumenti, knjiga 10 – „Dokumenti institucija pobunjenih Srba u Republici Hrvatskoj (srpanj-prosinac 1993.)“, ur. Mate Rupić – Slaven Ružić, HMDCDR – HIP-Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Zagreb-Slavonski Brod, 2011., 443.
[22] Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.-1995., Dokumenti, knjiga 17 – „Dokumenti RSK – Bljesak i Oluja – tijek operacija Bljesak i Oluja“, ur. Julija Barunčić Pletikosić – Petar Mijić, HMDCDR, Zagreb, 2015., 443.
[23] Miroslav Tuđman, Bosna i Hercegovina u raljama zapadne demokracije – Korespondencija predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana i dokumenti o Bosni i Hercegovini 1990.-1995., Zagreb 2013, 530-531.
[24] M. Tuđman, Bosna i Hercegovina u raljama zapadne demokracije…, 536.
[25] M. Tuđman, Bosna i Hercegovina u raljama zapadne demokracije…, 532-535.
[26] HMDCDR: Komanda 50. pbr SVK, Informacija potčinjenim jedinicama pov. br. 50-21-55/95 od 31. 7. 1995.

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Povijesnice

Dva desetljeća bez Tuđmana: tvorac moderne Hrvatske države danas je još veći nego je bio

Objavljeno

na

Objavio

                         “Možete mi evo, uzeti slobodu, pa i život

                          ali ne i misao, ne i istinu, ne i moj prilog

                       povijesti naroda kojemu pripadam”  

                                                   Dr. Franjo Tuđman

Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo” – riječi su što ih je prvi hrvatski predsjednik i tvorac današnje hrvatske države dr. Franjo Tuđman izgovorio na Trgu Bana Jelačića na velebnom skupu, pred masom oduševljenih građana, nakon što je (22. svibnja te ratne 1992. godine) naša Domovina primljena u punopravno članstvo OUN, kao 178. njezina članica.

Bila je to kruna našeg mukotrpnog puta prema međunarodnom priznanju od svijeta koji nam uglavnom nije bio sklon, sve dok zahvaljujući žilavom otporu velikosrpskoj agresiji i mudroj i promišljenoj državnoj politici i diplomaciji nismo pokazali kako smo svoju slobodu i samostalnost pripravni izboriti po svaku cijenu – pa i uz najveće žrtve.

Na čelu općenarodnog pokreta za stvaranje slobodne i suverene Republike Hrvatske, tog stoljetnog sna brojnih naraštaja našega naroda, nalazio se on, dr. Franjo Tuđman, povjesničar, intelektualac, disident i bivši politički zatvorenik koji se zbog ideja što ih je zastupao našao u nemilosti jugoslavenskog režima.

Već 1961. godine, kao najmlađi general napustio je tadašnju vojsku i posvetio se znanstvenom radu u Institutu za historiju radničkog pokreta (čiji je osnivač bio).

Dr. Tuđman se kao borac protiv fašizma nije mogao pomiriti s ponižavajućim položajem svoga naroda u tadašnjoj Jugoslaviji, a poglavito s krivotvorenjem povijesti što ju je provodila velikosrpska vrhuška pod okriljem vladajućeg komunističkog režima, pri čemu su preuveličavanje žrtava Drugoga svjetskog rata (poglavito srpskih) i crne legende o Hrvatima bile uporišne točke propagande s krajnjim ciljem ispisivanja kolektivne optužnice i proglašavanja hrvatskoga naroda “zločinačkim” i “genocidnim”.

Kao čovjek, intelektualac, povjesničar i hrvatski domoljub, odlučio je pružiti otpor toj zloćudnoj ideologiji koja je poništila sve one ideale zbog kojih su se on i tisuće drugih Hrvata – istinskih i uvjerenih antifašista – borili u ratu, prije svega načelo nacionalne ravnopravnosti što ga je i sama KPJ od početka isticala kao svoju najvrjedniju tekovinu.

Odrekao se sjajne vojne karijere (koju je zacijelo mogao ostvariti da je pristao biti poslušnik režima) i završio kao disident pod danonoćnom prismotrom tajne komunističke policije (UDB-e), te se nastavio boriti za svoje ideje na jedini dostupan način, onako kako je najbolje znao i u tadašnjim uvjetima mogao – znanstvenim radom na polju novije povijesti, napose onog razdoblja vezano za raspad monarhističke Jugoslavije i Drugi svjetski rat.

Od 1961. do 1967. godine, u Institutu za historiju radničkog pokreta, dr. Tuđman kao njegova čelna osoba vrijedno i marljivo radi na prikupljanju svih podataka, dokumenata i analizi arhivske građe, pripremajući tako znanstvene članke i knjige. Neko vrijeme suradnik mu je i Bruno Bušić kojega štiti koliko može od progona i zapošljava u Institutu. S njime ostaje do kraja u prijateljskim odnosima i nakon što ovaj odlazi trajno u emigraciju.

Potpisnik je Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967. godine, kada vodeće hrvatske znanstvene i kulturne institucije i brojni ugledni intelektualci ustaju protiv neravnopravnosti hrvatskog naroda i njegova ponižavajućeg položaja. U dva navrata je kao “narodni neprijatelj” osuđivan i zatvaran zbog javnog djelovanja, ali i dalje nastavlja s radom unatoč svim opasnostima kojima je izložen.

Vođen idejom samostalne i slobodne Hrvatske, u vrijeme krize i raspada socijalističke Jugoslavije, već 1989. godine u suradnji s istomišljenicima u tajnosti utemeljuje narodni pokret (Hrvatsku demokratsku zajednicu) s kojim premoćno pobjeđuje na prvim višestranačkim izborima (1990. godine) i uz gotovo plebiscitarnu potporu hrvatskoga naroda i građana postaje prvi demokratski izabrani predsjednik Republike Hrvatske.

U teškim godinama rata i u borbi za opstojnost naroda koji je izložen barbarskoj velikosrpskoj agresiji s područja Srbije i Crne Gore ali i terorističkoj pobuni dijela srpske manjine unutar zemlje, on kao državnik i vojskovođa i krajnje teškim i vrlo složenim okolnostima, u situaciji kad je Hrvatska još uvijek “neželjeno čedo” u međunarodnoj zajednici demokratskih država, uspijeva ostvariti sve postavljene strateške ciljeve: obraniti zemlju, postići međunarodno priznanje i primitak u Ujedinjene naroda, uspostaviti državni suverenitet na cijelom području (uz potpuno zaokruženje granica) i ostvariti nužne preduvjete za daljnje integracije u okviru zapadnog europskog poretka.

Danas s pravom možemo reći kako je dr. Franjo Tuđman bio izuzetna povijesna osoba koja je u sebi objedinjavala vrline ne samo vrhunskog političara, državnika i narodnog vođe, nego i vojskovođe, diplomata, književnika, povjesničara i intelektualca.

Samo njemu i jedino njemu uspjelo je dobiti povjerenje naroda i povesti ga u borbu za samostalnu i slobodnu Hrvatsku u nikad složenijim okolnostima u vrijeme kad smo kao narod bili izloženi smrtnoj pogibelji i kad nam pojedini zapadni tutori nisu davali više od tri tjedna preživljavanja.

Ideja pomirbe u kojoj je središnje mjesto zauzimalo jedinstvo domovinske Hrvatske, Hrvata iz Bosne i Hercegovine i hrvatskoga iseljeništva, bilo je ono na čemu je počivala Tuđmanova koncepcija. Kao mali narod, tada kad nam se radilo o glavi nismo imali pravo na podjele i prebrajanja prema ideološkim ili bilo kojim drugim mjerilima, jer bi to bilo pogubno i imalo nesagledive posljedice.

U konkretnom političkom smislu, prvi hrvatski predsjednik je platformu Hrvatske demokratske zajednice postavio na pozitivnoj tradiciji hrvatskog političkog života, odbacujući sve ono što u prošlosti nije bilo dobro ili je vodilo zabludama, a baštineći i dalje nadograđujući ono što je vrijedno i za hrvatski narod korisno.

Bilo je i onih koji ga nisu razumjeli, ili ga nisu željeli razumjeti. Oni su mu tražili samo mane, pa je u njihovoj vizuri “objektivizacije” njegova lika i djela, čak i to što se u partizanskom pokretu borio protiv okupatora bilo negativno, drugi su ga opet nazivali “komunjarom” ili ispredali nebuloze o njegovom “radikalnom nacionalizmu”, “antisemitizmu”, “mržnji prema Srbima” itd., itd. Izmišljali su crne legende o Tuđmanu kao “diktatoru” koji je “uvodio cenzuru” i “gušio slobodu medija”, gubeći iz vida da u posljednjih 30-ak godina nema osobe koja je upravo putem medija u Hrvatskoj tako oklevetana i ocrnjena kao on (s fantastičnim konstrukcijama o “dogovorenom ratu”, lažnim optužbama za “podjelu Bosne”, do gnjusnih i neutemeljenih objeda za “pljačku Hrvatske” i “ratne zločine”).

Danas možemo konstatirati kako proces “detuđmanizacije” koji je 2000. godine započeo upravo iz anarhističkih i ljevičarsko-liberalnih krugova nesklonih Hrvatskoj kojima je svaka ideja njezine samostalnosti strana i neprihvatljiva, nije uspio.

Sve njihove laži, krivotvorine, konstrukcije, sve to nabacivanje blatom na dr. Tuđmana, samo je poslužilo tomu da se oni sami razotkriju, a njemu naštetilo nije.

Tako se potvrdila istina po kojoj će s protokom vremena Tuđman biti sve veći, a oni koji ga žele uniziti ostati ono što su i bili: moralni i intelektualni patuljci, polusvijet koji svoju patološku mržnju prema Hrvatskoj manifestira bacajući se iz busija drvljem i kamenjem na njezina tvorca.

Kroz gotovo pola stoljeća znanstvenog i književnog stvaralaštva, dr. Tuđman napisao je veliki broj znanstvenih radova i publicističkih članaka, ali i vrijedne i značajne knjige koje daju nemjerljiv doprinos shvaćanju naše novije povijesti i objašnjavaju procese i događaje na bitno drugačiji način nego to čine srpska i komunistička historiografija.

Evo kratkog popisa autorskih djela, te knjiga u kojima su nakon smrti prvoga hrvatskog predsjednika sabrani njegovi govori, zapisi i ideje vezano za promišljanja o samostalnoj Republici Hrvatskoj i borbi za njezinu slobodu i demokratski razvitak:

Rat protiv rata (Zagreb, Zora 1957., 1. izd. Zagreb, Zora 1970., 2. izd. “Vojna proti vojni”, Ljubljana, Borec 1964.)

Stvaranje socijalističke Jugoslavije (Zagreb, Naprijed 1960.; Rojstvo socijalistične Jugoslavije, Ljubljana , Borec 1961.)

Okupacija i revolucija (Zagreb IHRPH 1963.)

Velike ideje i mali narodi (Zagreb, Matica hrvatska 1969., 1. izd.; Zagreb, Matica hrvatska 1970., 2. izd.; Zagreb, Nakladni zavod Matice hrvatske 1990., 3. izd.; Zagreb, Nakladni zavod MH 1996., 5. izd.)

Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi (München-Barcelona, KHR 1981.; München–Barcelona 1982., 2. izd.; Zagreb, Nakladni zavod Matice hrvatske 1990., 3. izd.; Zagreb, NZ MH 1996., 5. izd; “Nationalism in Contemporary Europe”, New York, Columbia University Press, 1981.; “Die Nationalitäten Frage im heutigen Europa”, Lidingo, Bokatron 1986.)

Bespuća povijesne zbiljnosti (Zagreb, Nakladni zavod MH 1989., 1. izd.; Zagreb, Nakladni zavod MH 1989., 2. izd.; Zagreb, Nakladni zavod MH 1990., 3. izd.; Zagreb, Nakladni zavod Matice hrvatske 1990.. 4. izd.; Zagreb, Hrvatska sveučilišna naklada 1994.; “Irrwege der Geschichtswirklichkeit”, Zagreb, ŠK 1993.; “Horrors of War”, New York, Evans & Co. 1996.; “Bespuća povijesne zbiljnosti” (na kineskom), Peking 1998.

Zna se HDZ (Zagreb, HDZ knj. 1, 1990.; Zagreb, HDZ knj. 2, 1992.; Zagreb, HDZ knj. 3, 1993.; Zagreb, HDZ knj. 4, 1995.)

Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji 1918-1941. (Zagreb, Hrvatska sveučilišna naklada, knj. 1 i 2, 1993.)

S vjerom u samostalnu Hrvatsku (Zagreb, Narodne novine 1995.)

Usudbene povjestice (Zagreb, Hrvatska sveučilišna naklada 1995.)

Povijesna sudba naroda (Zagreb, ŠK 1996.; “Das historische Schicksal des Volkes”, Köln 1997.; “Istoričeskata sudba na narodite”, Sofija 1997.; “Dejinny údel narodu”, Praha 1997.; “Népek történelmi sorsa”, Budimpešta 1997.; “Istoriskata sudba na narodite”, Skopje 1998.; “Dejinný údel národov”, Bratislava 2000.)

Misao hrvatske slobode (Zagreb, Narodne novine 1997.)

Hrvatska riječ svijetu (Zagreb, Hrvatska sveučilišna naklada 1999.)

Petrinjska 18 – Zatvorski dnevnik iz 1972.(Zagreb, Naklada Pavičić 2002.)

Govori i izlaganja 1998-1999. (Zagreb, Zaklada HDZ)

Franjo Tuđman – Osobni dnevnik – 1., 2. i 3. knjiga (Zagreb, Večernji list 2011.)

Vlak slobode (Zagreb, HDZ 1996.)

Franjo Tuđman 1922.-1999. (Zagreb, HAZU 2002.)

Imamo li pravo jednog takvog intelektualca, s tako bogatom bibliografijom kakvu ima rijetko koji državnik u svijetu, svoditi isključivo na političku dimenziju? Nije li to krajnje pojednostavljen i jednostran pogled ne samo na njega, nego i na epohu u kojoj je živio i djelovao, pa u konačnici i na našu noviju povijest?

Poznajemo li mi danas, 20 godina nakon smrti, svoga prvog predsjednika i tvorca države i znamo li tko je bio i što smo izgubili njegovim odlaskom tog 9. prosinca 1999. godine?

Nema značajne povijesne osobe o kojoj se ne ispredaju kontroverze. Tako je i s dr. Franjom Tuđmanom, znanstvenikom, disidentom, političkim uznikom, književnikom, liderom, vojskovođom, intelektualcem, državnikom i beskompromisnim borcem za slobodu svoga naroda.

Na njegovu karizmu i danas se iz nekih krugova nastoji baciti sjena, ali to u većini slučajeva počinje i završava na marginama novinarskih tračeva, u komentarima anonimusa na internetskim forumskim raspravama ili u primitivnim i zaplotnjačkim oskvrnućima postolja impozantnog spomenika otkrivenog ne tako davno u Zagrebu.

U pozadini tih napada na dr. Franju Tuđmana leži neracionalna mržnja prema svemu što je hrvatsko. I zato se obrušavaju na tvorca države, na njezin autentični i prepoznatljivi simbol, nesvjesni da vode već odavno izgubljenu bitku.

Narod i građani Hrvatske jako dobro znaju tko je bio njihov Franjo i što su njegove zasluge. I to se izbrisati ne može, kao što nije moguće poništiti volju hrvatskoga naroda, promijeniti njegovu povijest i svijest, lišiti ga imena, identiteta i spoznaje da na povijesnoj vjetrometini ostaju i opstaju samo oni koji su kadri izboriti se za sebe i svoju samosvojnost.

Dr. Franji Tuđmanu ne trebaju odvjetnici koji će ga braniti. Iza njega i djela što ga je stvorio stoji narod.

I većeg spomenika i priznanja od toga mu ne treba.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Uvodni Video: Obraćanje naciji prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana u povodu međunarodnog priznanja Republike Hrvatske

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Širenje mržnje prema Hrvatima i Židovima potječe još prije stvaranja Jugoslavije!

Objavljeno

na

Objavio

Glavno glasilo Srba u Hrvatskoj s kraja 19. stoljeća bio je Srbobran. To je bilo službeno glasilo Srpske Samostalne Stranke, čiji je čelnik Svetozar Pribičević praktički bio politička figura broj jedan u Hrvatskoj. Taj časopis je bio toliko šovinistički nastrojen da je otvoreno širio mržnju prema Hrvatima i Židovima, te čak Hrvate optuživao da imaju naklonost prema Židovima (kao da bi to bilo nešto loše).

Iz tog vremena, još prije stvaranja Jugoslavije, potječu sumanute velikosrpske ideje o ugroženim Srbima i negiranja postojanja Hrvata.

Na današnji dan 7. prosinca 1902. obnovljene su novine Srpske samostalne stranke u Zagrebu pod imenom Novi Srbobran. Te novine su bile obnova srpskog šovinističkog časopisa Srbobran koji je do tada izlazio u Zagrebu, s izrazito mrziteljskim stavom prema Hrvatima, ali i Židovima. Srbobran je ugašen zbog bijesa Zagrepčana koji su danima u žestokim sukobima s policijom demolirali u centru grada prostorije Srbobrana i druge objekte u vlasništvu Srpske samostalne stranke, te u vlasništvu srpskih trgovaca i drugih.

Velikosrpstvo, kult ‘ugroženog Srbina’, ideja da ne postoji Hrvatska, negiranje postojanja Hrvata, agresivna propaganda o ugroženosti Srba…

Većina ljudi ne zna da su ove bolesne velikosrpske ideje razvijane i u Hrvatskoj (ne samo Srbiji) davno prije II. svjetskog rata, davno prije stvaranja Jugoslavije, davno prije nego što su Hrvati slutili što im Beograd za svojom hrvatskom „petom kolonom“ sprema u budućnosti. A to su krvavi ratovi, progon, teror, ubijanja i isplanirani genocid s ciljem stvaranja Velike Srbije.

Jedan do glavnih promidžbenih alata velikosrpstva bilo je glasilo Srbobran, koje je izlazilo u Zagrebu od 1894-1902 godine. Upravo, Zagreb je Srbija odabrala kao glavno središte Srba u Austro-Ugarskoj, a najveći problem za Beograd je bilo što su u to vrijeme 19/20. stoljeća, domicilni stanovnici Zagreba bili žestoki hrvatski domoljubi.

Cijenu svega je upravo platio – Srbobran. Dva dana trajao je bijes Zagrepčana na ulicama grada zbog članka ‘Do Istrage vaše ili naše‘ koji je pozivao na istrebljenje Hrvata, a više od 100 ljudi završilo je u zatvoru zbog ovih demonstracija.

Stvaranje pojma ‘ugroženosti Srba’ u 19. stoljeću – dio plana za Veliku Srbiju

Srpska samostalna stranka bila je glavna politička stranka koja je okupljala krajem 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća pravoslavce u Hrvatskoj koji su se smatrali Srbima. Na njenom čelu bio je Svetozar Pribičević, čovjek koji je prema vlastitom kasnijem priznanju radio za Srbiju s ciljem ostvarivanja velikosrpskih ideja na račun Hrvatske i njezinog teritorija. Glavno glasilo stranke bio je Srbobran, koje je izlazio u Zagrebu od 1884. – 1902. Tada je, pod blagonaklonim pogledom bana Khuena, kojega nisu bez razloga nazivali “srpski ban”, srpski narod razvio svoje temeljne društvene, gospodarske i političke institucije.

Tada je položen temelj za izrazito dominantan položaj Srba u Hrvatskoj tijekom gotovo cijeloga 20. stoljeća, piše glas-slavonije.hr

Srpska samostalna stranka bila je najvažnija stranka Srba u Hrvatskoj u to vrijeme. Njoj pripada zasluga za osnivanje mnogih gospodarskih pothvata srpskog naroda u Hrvatskoj: Srpska banka, Srpske zemljoradničke zadruge, Srpsko privredno društvo – Privrednik, te mnoga kulturna i druga društva u središtu Zagreba, smještena uglavnom oko Cvjetnog trga. Privrednik je društvo koje je 1897. – 1947. omogućilo obrazovanje za trgovački, obrtnički ili ugostiteljski poziv oko 37.000 mladih ljudi srpske narodnosti, i to ponajprije iz siromašnih seoskih slojeva.

Od privilegija, spomenimo da od Mažuranićeva vremena 1870-ih Srbin je stalno podban Hrvatske, ili predsjednik Sabora (pa i onda kad je Monarhija sa Srbijom bila u ratu), predsjednik vrhovnog suda je Srbin, polovica velikih župana su Srbi, svi srpski zastupnici u Saboru su u vladinoj stranci (osim dvojice kojima je i ta vlast bila premalo srpska) i dr.

Sve se može reći, ali ne i da su Srbi bili ugroženi u Hrvatskoj.

Ipak, kult „ugroženog Srbina“ pažljivo je razvijan već tada, davno prije stvaranja Jugoslavije. Bio je to svjesno isplaniran konstrukt, samo naoko samosažaljiv, plačljiv i tugaljiv, a u osnovi agresivan velikosrpski. Služio je kao kotač zamašnjak iz Beograda za mobilizaciju Srba u Hrvatskoj (Austro-Ugarskoj) s krajnjim ciljem stvaranje Velike Srbije na račun Hrvatske.

Posrbljivanje Hrvata i agresivna politika Beograda preko Svetozara Pribičevića

Srpska samostalna stranka otvoreno je posrbljivala svu hrvatsku kulturu, negirala postojanje hrvatskog naroda (u kalendaru Srbobran, koji je izdavala, i koji je izlazio u 40.000 primjeraka, što znači da ga je mogla imati svaka druga-treća srpska kuća, u statistici naroda u Hrvatskoj, nema jedino – Hrvata).

Glasilo Srbobran je financirala srpska vlada, naravno tajno. Ona je i slala najekstremnije članove uredništva, poput Sime Lukinog Lazića, kao svoje agente u Hrvatsku. Ali nije on jedini. I kad je Srbobran preuzeo Svetozar Pribićević, on je bio čovjek srpske vlade. Sam je o tome pisao. Tajno je slao svojega brata Adama u Beograd, kojemu je Pašić davao instrukcije po kojima je Svetozar Pribićević, kao najmoćniji čovjek u hrvatskoj politici do 1918., usklađivao svoj rad u Hrvatskoj.

Osim ovih gospodarskih društava i lista Srbobran, u Zagrebu i drugim mjestima diljem Hrvatske Srbi su stvorili mnoštvo banaka, novina, kulturnih društava itd., što dokazuje da je to bio narod kojemu se nikako nisu stavljale zapreke u organizaciji vlastitoga narodnog života i očuvanja identiteta.

Temljni uzrok hrvatsko-srpskih sukoba tada, a možemo reći i cijelo 20. stoljeće, koji se prenio i u 21. stoljeće, jesu različite državne koncepcije. Za Srpsku samostalnu stranku Srbija je “Pijemont” “vascelog Srpstva” i “srpskih zemalja”. A “srpske zemlje” su: Istra, Hrvatska, Dalmacija, Slavonija, Srijem, južna Ugarska, Srbija, Bosna, Hercegovina, Crna Gora, Makedonija, zapadna Bugarska. U svim tim zemljama “čisti su Srbi”. U nekim se od tih “srpskih zemalja” Srbi zovu “predelnim, mesto narodnog imena Srbin”, pa tako imamo “Hrvat, Dalmatinac, Slavonac, Bošnjak, Maćedonac”.

Rasistički članak navijestio uništenje Židova i Hrvata izazvao bijes u Zagrebu

Godine 1902. u zagrebačkom Srbobranu izišao je programatski članak “Srbi i Hrvati”, koji je taj list prenio iz beogradskoga Srpskoga književnoga glasnika. Beogradski list iznio je izvjesnu ogradu, koju nije prenio Srbobran. Autor, Nikola Stojanović, na temlju djela Ludwiga Gumplovicza i Houstona Stewarta Chamberlaina, koji su idejni začetnici i prethodnici nacionalsocijalizma i rasizma Hitlerova sustava, navijestio je uništenje hrvatskoga naroda u 20. stoljeću jer su Srbi nadmoćnija rasa, “najljepši predstavnici slovenske krvi”, “najljepša rasa evropska”.

Tako Srbobran piše: „Jedna stranka mora podleći. Da će to biti Hrvati, garantuje nam njihova manjina, geografski položaj, okolnost, što žive posvuda pomešani sa Srbima i proces opšte evolucija u kojem ideja Srpstva znači napredak“.

Žestoko je napao Katoličku Crkvu jer je smatrao da je ona spriječila što srpstvo nije do sada prevladalo. No, itekako je provjerljiva činjenica da hrvatstvo nije bilo toliko identificirano s katolicizmom kao što je pravoslavna vjera sa srpstvom. “Popovi” i “čivuti” glavni su faktori političkog života u Hrvatskoj. Srpski samostalci su uz Katoličku Crkvu smatrali židovstvo najvećim neprijateljem afirmacije srpske državne ideje, i to prije nego što je u Stranku prava stupio Frank. Kad se hoće nekoga najviše ocrniti, onda mu se nadijeva pogrdan epitet “čivutsko-hrvatski” (židovsko-hrvatski).

Srpska samostalna stranka u svom glavnom glasilu Srbobran, dakle, širi velikosrpsku propagandu i napada hrvatsku opoziciju za filosemitizam, tvr­deći u polemikama da su Hrvati mješavina svega i svačega, osobito „sinova Judinih“, da su slaboga slavenskog osjećaja te istovremeno osuđuje Židove zato što „usmjeruju hrvatsku politiku na štetu srpskog naroda i što su napra­vili od Zagreba drugu Palestinu“. Srbobran (1902.) najavljuje usred Zagreba program koji će ući u srpske intelektualne krugove 20. stoljeća, a u kojem se Hrvatima naviješta rat „do istrage naše ili više“, tj. do istrebljenja, a istovremeno se u tekstovima toga glasila preko svake mjere blate Židovi te pogrdno izruguje njihov karakter.

O tom odnosu i prema Židovima i prema Hrvatima najbolje govore ovi stihovi pjesme „Dinastija Frank“ o hrvatskom političaru židovskih korijena:

„Pro­šao je Jerusalim, čivutska je pala kruna. /

Nema više car Davida, nema više Solomuna. /

Pa nema im ni proroka! Ali Bog vidi Izrailja; /

Ta Hrvata obre­zanih bar imade izobilja“. (Vrač pogađač, br. 12, Zagreb, 1896.).

Na istome mitu o srednjovjekovnom srpskom carstvu, koji je njegovala SPC u nastojanjima da održi srpski narod i njegov identitet pod gotovo 500-godišnjom turskom vlašću, što su vodeće intelektualne snage crkvene i svjetovne hijerarhije nastojale od 19. stoljeća ostvariti u obliku homogene nacionalne države, utemeljeni su i po­litika prema Hrvatima i antisemitizam.

Zato su Židove nastojali obespraviti i otjerati, sve pravoslavce u Hrvatskoj posrbiti, Hrvate pokušavali ili učiniti Srbima katoličke vjere ili ih zatrti kako bi zauzeli njihovu zemlju, a sve pod izlikom „obrane ugroženih Srba“ koji su se tu naseljavali zajedno s drugim pravoslavnim življem bježeći pred Turcima. Mit o Nebeskoj Srbiji, nekoj vr­sti nebeskog carstva u koje nakon smrti odlaze pobožni Srbi koji su dali život za vjeru i Kosovo, pretvorio se u sredstvo motivacije za politički projekt Veli­ke Srbije, kojem su intelektualnu podlogu dali pojedinci iz hijerarhije SPC-e i sama SPC kao državna crkva u kojoj su kult države nacije i crkve sljubljeni i nerazdvojni, zatim Srpska akademija nauka i umetnosti te Udruženje knji­ževnika Srbije, piše hkv.hr prenosi Narod.hr

Taj  pojam „čivutsko-hrvatski“ u nekim je srpskim novinama stalno u simbiozi.

Filosemistvo Hrvata za samostalce je bio jedan od bitnih uzroka sukoba Hrvata i Srba. Cijeli ovaj programatski članak, koji je Srbobran u malom, protkan je jednom mišlju: uništenje hrvatskog naroda i potpuna afirmacija srpske nacionalne i državne ideje. Da će Hrvati biti uništeni, autoru jamče dvije činjenice: veća brojnost Srba i “okolnost što žive (Hrvati) svuda pomešani sa Srbima”. Drugi razlog za uvjerenje da će Hrvati (što je za Stojanovića sinonim za klerikalca) biti uništeni jest to što “ima među Hrvatima priličan broj svesne inteligencije, koja taj proces ubrzava, uviđajući da jedino srpska nacionalna misao znači ekonomsku, političku i kulturnu nezavisnost…”

Tu “svesnu inteligenciju” (iz Hrvatske op.) odgojio je Massaryk.

Zločinačka ideologija i ideje velikosrpstva potječu u Hrvatskoj iz vremena Austro-Ugarske

Ne možemo ne uočiti koliko je kroz cijelo 20. stoljeće ova misao Nikole Stojanovića o dva ključna hendikepa za Hrvatsku u borbi za opstanak bila aktualna. I na njih se velikosrpski politički projekt oslanjao. Kroz cijelo 20. stoljeće na “svesnu inteligenciju”, koja i danas u 21. stoljeću ima istu zadaću, koju joj je dalekovidno odredio Nikola Stojanović na početku 20. stoljeća. Najdramatičniji učinak kulta “ugroženog Srbina”, mit o 700.000 i milijun ubijenih Srba u Jasenovcu, koji je jedan episkop Srpske pravoslavne Crkve u svojoj propovijedi i “Poslanici…  Živoj crkvi povodom dolaska svetih moštiju Cara Lazara”, pretvorio u “milijone i milijone”, stvorila je upravo ta hrvatska “svesna inteligencija”. Ta “svesna inteligencija” pomogla je time da se cijeli hrvatski narod i danas proglašava genocidnim.

Ta zločinačka ideologija je već u 19. stoljeću zagovarala širenje novobnovljene srpske kneževine, uz pomoć Austro-Ugarske, na jug prema Makedoniji i Kosovu, a na zapad preko Drine prema Bosni, Hercegovini i Hrvatskoj, sve do Karlobaga, rijeke Kupe i Virovitice.

Srbobran je kratko prestao izlaziti, a tri mjeseca kasnije na današnji dan počinje izlaziti pod imenom Novi Srbobran s drugom redakcijom, na čelu sa Svetozarom Pribićevićem i Jovom Banjaninom.

Nakon što je godinu dana kasnije 1903. u puču Crne Ruke ubijen srbijanski kralj i kraljica iz dinastije Obrenović, te se Srbija odrekla austrofilske politike koja ju je pomagala gotovo 100 godina, i u Hrvatskoj lokalni Srbi stvaraju politiku „novog kursa“ – suradnji s mađarskom opzicijom i Hrvatsko-srpskom koalicijom, što je 1918. bitno olakšalo ulazak Hrvatske u Jugoslaviju. A Jugoslavije je u svojim temeljima bila izrazito velikosrpska država s dominacijom Srba. Kulminacija svega bio je napad Vojske Jugoslavije na goloruki hrvatski narod, sa željom njegovog istrebljenja na vjekovnim ognjištima.

Zato samo naivan ili zlonamjeran čovjek može smatrati Jugoslaviju državom ravnopravnih naroda ili poželjnom državom za život Hrvata.

Jugoslavija je bila sve drugo, a samo to ne.

Cijeli tekst i intervju s dr. Matom Artukovićem za Glas Slavonije možete pročitati ovdje

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari