Connect with us

Kronika

Dr. sc. Ante Nazor: U spomen na Olgu Carević

Objavljeno

on

U zadnjim danima bremenite 2020., na Božić, 25. prosinca, napustila nas je svjetski poznata hrvatska znanstvenica – medicinska biokemičarka i humanistica Olga Carević, u javnosti poznata i po svojim apelima za mir.

U rodnom Novom Sadu završila je osnovnu i srednju školu, a u Zagrebu je diplomirala na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu (1951.). Nakon što je doktorirala (1961.) na temi iz medicinske biokemije, znanstveno se usavršavala u Engleskoj, Belgiji i SAD-u.

Predavala je na Sveučilištu u Zagrebu, na nekoliko fakulteta, a svoj radni vijek provela je na Veterinarskom fakultetu, Institutu „Ruđer Bošković“ i Zavodu za zaštitu zdravlja grada Zagreba kao znanstvena savjetnica. Ostvarila je suradnju s tvrtkom „Pliva“, koja je, među ostalim, rezultirala međunarodnim patentom: makrolidskim antibiotikom – Sumamedom.

Za svoj znanstveni rad primila je Međunarodno priznanje društva za proučavanje lizosoma (1989.), odličje reda Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića (1995.) i plaketu s likom Zdravka Lorkovića (1996.). Za društveni rad primila je nagradu „Europski krug“ (1993.) i Nagradu grada Zagreba (1996.). Bila je članica senata Akademije medicinskih znanosti, počasna članica Hrvatskog biološkog društva, članica znanstvenih vijeća HAZU-a („Mir i prava čovjeka“ i „Promet“), Emeritus The New York Academy of Sciences i Emeritus International Society of Xenobiotics, SAD.

Uz znanstvena postignuća, gospođa Olga Carević jedan je od simbola humanosti i borbe za mir tijekom Domovinskog rata, glas razuma koji je javno progovorio odmah nakon što su 17. kolovoza 1990. naoružani srpski ekstremisti postavljanjem barikada na prometnice u sjevernoj Dalmaciji započeli oružanu pobunu protiv demokratski izabrane hrvatske vlasti i najavili velikosrpsku agresiju na Hrvatsku.

Kao osoba srpske narodnosti, uvijek smirena i razborita, suprotstavila se velikosrpskoj politici i jasno se distancirala od sljedbenika te politike u Hrvatskoj, poručivši da je Hrvatska njezina domovina („Prijateljstvo Hrvata i Srba i obrnuto“, Vjesnik, 18. kolovoza 1990.; „Parlament, ne barikade“, Vjesnik, 4. listopada 1990. i Večernji list, 5. listopada 1990.). Njezina pisma i apeli od kolovoza 1990. bili su pravovremena i odmjerena reakcija na događaje u Hrvatskoj: Ovaj je bezumni rat započeo zbog navodne ugroženosti Srba u Hrvatskoj, ali pravi je razlog bio zauzimanje teritorija Hrvatske i stvaranje SAO Krajine ili čak Velike Srbije. Zar nije izvan pameti da se uz postojeću Srbiju na istoku Jugoslavije formira još jedna Srbija na području Hrvatske? (Vjesnik, 30. rujna 1991.)

Jednako kao u 1990-im, gospođa Olga Carević nastavila je pisati sve do svoje smrti. Bili smo počašćeni njezinim dolascima u Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata i razgovorima u kojima nije skrivala tugu zbog prerane smrti njezina sina Mislava, hrvatskoga branitelja, koji je preminuo 4. kolovoza 1993. nakon povratka s bojišta. Njezini izabrani publicistički radovi, napisani od 1990. do 2014., objavljeni su u knjizi znakovita naslova „Snaga prijateljstva“. Na poleđini korica spomenute knjige napisan je citat iz njezina članka objavljenog u Vjesniku 5. studenoga 1991.: Duboko osjećam tugu za svakim izgubljenim životom i razrušenim ognjištima diljem moje hrvatske domovine. Posebice, nosim u srcu i svojoj savjesti nepravdu prema herojskom Vukovaru! I kao što je Marcel Proust rekao da glas srca jedini stiže do srca, upućujem ove riječi: Vukovaru, ljubavi moja!

Vukovar je ostao njezina inspiracija i u idućem razdoblju pa je razumijevajući situaciju u Hrvatskoj i osjećaje hrvatskog naroda, ali i svih koji Hrvatsku smatraju svojom domovinom, prema Domovinskom ratu i Vukovaru, u Večernjem listu 2. studenoga 2013. napisala: Ostanimo svi zajedno u jednom svečanom mimohodu i odajmo počast najsnažnijem simbolu Hrvatske koji će zauvijek ostati u srcima svih građana Hrvatske kao grad s posebnim pijetetom.

Sudjelovanje nacionalnih manjina u obrani Hrvatske, među kojima su bili i Srbi, bilo puškom ili riječju, govori u prilog zaključku da je Domovinski rat primarno bio sukob između velikosrpskog agresora i branitelja Hrvatske, a ne građanski rat, te da uzrok oružane agresije na Republiku Hrvatsku 1991. nije bio konglomerat loših politika, nego kontinuitet velikosrpske politike. Upravo javno djelovanje ljudi poput Olge Carević, koja je svoju srpsku narodnost i privrženost Hrvatskoj istaknula znakovitim naslovom svoje prve knjige „Moj srpski rod, moja hrvatska domovina“ (1991.), u moralnom i simboličkom smislu bila je snažna poruka svijetu o uzroku i karakteru rata koji je 1991. poharao Hrvatsku, a potom i Bosnu i Hercegovinu.

Razoružanoj Hrvatskoj mnogi su proricali brz poraz, no Hrvatska se obranila. Temelj obrane bilo je domoljublje. Te 1991. ono se mjerilo spremnošću na izravnu obranu doma i domovine. U skladu s riječima Vlade Gotovca da je Hrvatsku obranila „ona naoružana“, ali i „ona nenaoružana Hrvatska“, koja nije bila „ništa manje hrabra, ništa manje ponosna i ništa manje zaljubljena u svoju domovinu“, svatko je na svoj način pridonio obrani Hrvatske. Znanstvenica Olga Carević među najistaknutijim je osobama te hrabre i ponosne nenaoružane Hrvatske, zaljubljene u svoju domovinu. Njezini javni apeli prožeti su istim vrijednostima koje su u obrani domovine motivirale hrvatske branitelje, među kojima je bio i njezin sin Mislav – domoljublje i čovjekoljublje.

Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata/narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari

Plati kavu uredništvu

EUR