Pratite nas

Analiza

Dr. sc. D. Ljubić: Rješenje je jedna izborna jedinica

Objavljeno

na

Dr. sc. D. Ljubić: Nacionalne manjine, politička prava i izborno zakonodavstvo (II.)

Biračko pravo je temeljno političko pravo i kao takvo je neizostavan čimbenik kreiranja poštene političke utakmice. Općenito gledano, biračko pravo kao ustavna kategorija novija je tekovina društvene evolucije.

Ono je u svom današnjem sadržaju nastalo po ukinuću elitističkog elektorata, koje je mogućnost glasovanja uvjetovalo imovinskim, socijalnim, spolnim ili obrazovnim cenzusom. Biračko pravo u demokratskim zemljama uređuje se kao opće, neposredno, slobodno, jednako i tajno.

Ujedno, razvidna je intencija napuštanja klasičnog koncepta teritorijalnoga državljanstva koji se zasnivao na ius soli, odnosno postavci kako samo pripadnici neke državne zajednice koji su rođeni na njezinu tlu i imaju stalno prebivalište u njoj imaju sva državljanska prava.

Koncept etničkog državljanstva i izborno pravo

Korektor ovakvog stajališta je koncept etničkog državljanstva ili ius sanguinis, prema kojem pripadnici svih etničkih ili nacionalnih zajednica u određenoj državi, neovisno o tome gdje su rođeni i gdje im je stalno prebivalište, imaju na temelju činjenice postojanja poveznice državljanstva jednaka prava uključujući i biračko. Pored osnovnog određenja sva ostala pitanja vezana uz biračko pravo su u pravilu delegirana na uređenje zakonodavcu. Pri svojoj normativnoj djelatnosti zakonodavac nema mogućnosti pretjerane kreativnosti. Ovo iz razloga što niti jedan ustavni institut nije podložan manipulacijama kao što je to izborni sustav. Zakoni se ne smiju mijenjati na način koji osigurava poziciji prednost pred konkurentima u slijedećem izbornom procesu.

Državni poredak mora počivati na jednakosti izbornog prava

U suprotnom, načelo jednakosti biračkog prava i jednakosti izbornih šansi gubi svoju uvjerljivost, a izabrana vlast svoj legitimitet, što posljedično utječe na legalnost parlamentarne pravne države uopće. Izbori omogućavaju vlasti priskrbiti si demokratsku legitimaciju, ali samo u slučaju njihove slobodne provedbe. Sloboda izbora ne zahtijeva samo da čin predaje glasa bude slobodan, već cijeli proces mora biti oslobođen od prisile i nedopuštenog pritiska pri čemu birači moraju moći svoj izbor formirati i artikulirati u otvorenom postupku uspostave mišljenja. Tijelima državne vlasti zabranjeno je poduzimati mjere koje bi mogle utjecati na formiranje javnog mnijenja, kao i bilo kakvo reklamiranje ili identificiranje sa sudionicima u izbornom procesu te davanje financijske potpore dionicima izborne utakmice. Svaki izborni proces mora biti utemeljen na načelima jednakosti biračkog prava i jednakosti izgleda sudionika na izborima.

Jednakog političkog prava nema bez jednakoga utjecaja na saziv Sabora

Načelo izborne jednakosti osigurava svakom biraču jednakost izborne moći, odnosno mogućnost raspolaganja jednakim brojem glasova i jednakim utjecajem na saziv predstavničkog tijela. Za odstupanje od pravila izborne jednakosti zakonodavac mora imati poseban, objektivno legitiman i kogentan razlog, koji mora biti nužan i primjeren za ostvarivanje svoje svrhe. Nadalje, u teoriji i praksi demokratskih zemalja ustavnopravno je neprihvatljiv i učinak negativne glasovne težine, odnosno unaprijed propisane razlike po broju mandata koji se može osvojiti po pojedinoj izbornoj jedinici u odnosu na brojnost biračkog tijela. S jedne strane ovdje je aktivno biračko pravo udaljeno od principa jednakosti moći, dok s druge strane nije dopustivo da na istim izborima broj osvojenih mandata ne bude u korelaciji s podrškom birača izraženom kroz dobiveni broj glasova.

U Republici Hrvatskoj, sukladno odredbama sadržanim u članku 45. Ustava, hrvatski državljani s navršenih 18 godina imaju opće i jednako biračko pravo te mogu sudjelovati u postupku odlučivanja na državnom referendumu. Aktivno biračko pravo se ostvaruje na neposrednim izborima tajnim glasovanjem na biračkim mjestima u zemlji ili na biračkim mjestima u sjedištima diplomatsko-konzularnih predstavništava Republike Hrvatske u stranoj državi u kojoj birač prebiva. Na prvi pogled, ustavno uređenje biračkog prava ovdje se čini definiranim na klasičan način pri čemu svaki birač tijekom izbora može izraziti svoje mišljenje te iskazati privrženost društvenoj zajednici kroz želju za sudjelovanjem u njezinom demokratskom ustrojavanju. Biračko pravo se naizgled određuje kao temelj demokracije koji se zasniva na djelatnom uživanju prava i ispunjavanju dužnosti, odnosno kroz proces u kojem treba sudjelovati i zauzimati se za postizanje općih boljitaka, dok su kreatori i izvršitelji politike osobe s političkim legitimitetom dobivenim na slobodnim izborima.

Ustavna nedosljednost i potiranje političke jednakosti

Međutim, načelna jednakost biračkog prava se potire već u odredbama sadržanim u članku 45. stavku 2. Ustava Ustav rhkojim se određuje fiksna kvota zastupnika koje biraju državljani sa prebivalištem u inozemstvu, pri čemu ova kvota trenutno iznosi tri zastupnika neovisno o broju potencijalnih birača. Naime, propisana stalna kvota ne uvažava razmjernost između broja birača sa biračkim pravom u posebnoj izbornoj jedinici i stvarnog broj glasova koje kandidati u toj jedinici moraju dobiti kako bi stekli status zastupnika. Nejednakost biračkog prava prema trenutnom normativnom rješenju proizlazi i iz činjenice nerazmjera u brojnosti biračkog tijela u zakonom utvrđenim izbornim jedinicama uslijed čega birači nemaju istu izbornu moć utjecati na formiranje tijela državne vlasti.

Međutim najveće odstupanje od načela općeg i jednakog prava glasa čini članak 15. stavak 3. Ustava kojim je propisano kako se zakonom pored općega biračkog prava, pripadnicima nacionalnih manjina može utvrditi dodatno pravo birati svoje zastupnike u Sabor prema posebno propisanim pravilima.

Privilegirane nacionalne manjine

Ovdje se radi o privilegiji pripadnika nacionalnih manjina, odnosno o pravu nepripadnom većinskom narodu, koje se očituje u pravu izbora participacije u izbornom procesu prema općim pravilima ili prema posebnom režimu u kojem pripadnici nacionalne manjine, ukoliko to žele, mogu birati osobe isključivo istovjetne etničke pripadnosti ili osobe određene etničke pripadnosti. Navedena ustavna odredba bila je ustavna osnova za kodifikaciju prava nacionalnih manjina kojom je izvršena daljnja diferencijacija biračkog prava i između pripadnika pojedinih nacionalnih manjina. Zakonskom regulativom omogućeno je srpskoj nacionalnoj manjini imati fiksno tri zastupnika u parlamentu, zatim talijanskoj, mađarskoj i češkoj po jednoga dok ostale manjine predstavljaju po jedan zastupnik ovisno o tome jesu li njihove matične države bile ili ne u sastavu bivše SFRJ. Dakle, zakonodavac se od 1991. opredijelio pripadnicima nacionalnih manjina unaprijed zakonom jamčiti i osiguravati određen broj mjesta u Saboru na izborima provedenim na temelju posebnih zakonskih pravila, u posebnoj izbornoj jedinici. Neovisno o tome s koliko je glasova birača kandidat nacionalne manjine bio izabran za zastupnika na mjesto u Saboru, on je u svom zastupničkom mandatu, u svojim zastupničkim ovlastima, pravima, dužnostima i odgovornostima bio u cijelosti izjednačen sa zastupnicima koji su u Sabor bili izabrani u okviru općeg izbornog sustava. Dakle, jedan glas pripadnika nacionalne manjine je na izborima zastupnika u Sabor u sebi istodobno nosio i potencijal općeg glasa i potencijal posebnog glasa.

Ustavna neprihvatljivost privilegija nacionalnih manjina

Kako Ustav prihvaća građanski koncept države u kojoj svi njezini državljani čine naciju, odnosno zajednicu slobodnih i ravnopravnih državljana koja ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika u predstavničko tijelo na temelju općeg i jednakog biračkog prava, onda je ustavno nedopustivo unaprijed zakonom jamčiti i određivati broj zastupničkih mjesta za bilo koju manjinu u okviru izbornog sustava. Svako izdvajanje bilo koje društvene skupine iz ukupnog korpusa državljana po bilo kojem kriteriju, pa tako i kriteriju nacionalne pripadnosti, te kreiranje rješenja po kojem takva skupina biva posebno predstavljena u političkom životu jest ustavnopravno neprihvatljivo. Možebitno priznavanje posebnog glasa pripadnicima nacionalnih manjina, mora imati svoju racionalnu osnovu i razumno opravdanje utemeljeno na činjeničnom supstratu. Ono mora biti legitimno s aspekta razmjernosti što znači da bi osiguravanje posebnog biračkog prava pripadnika manjina moglo biti opravdano samo ako ne bi postojala blaža sredstva za ostvarenje cilja koji se želi postići, to jest takva sredstva koja ne bi zadirala u jednakost općeg biračkog prava. Međutim, ovakva rješenja mogu imati svoj ratio u tranzicijskom razdoblju, no ni u kojem slučaju ne mogu biti trajno rješenje. Sukladno Ustavu u Republici Hrvatskoj narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem. Izabrani predstavnici naroda nemaju obvezujući mandat, već predstavnički mandat kao temeljni oblik ostvarivanja narodnog suvereniteta.

Narodni suverenitet mora biti – nedjeljiv

Sustav narodne vladavine ustavnopravno se izražava kroz predstavnički sustav koji proizlazi iz teorije o nedjeljivom narodnom suverenitetu. Predstavnički mandat znači takav odnos između birača i njihovih zastupnika prema kojem su zastupnici u svom djelovanju neovisni o stavovima birača koji su ih izabrali, pa ih stoga birači ne mogu ni opozvati. Izabrani zastupnik nositelj je kolektivnog mandata kojeg je stekao izborom. On zastupa cijeli narod, a ne samo birače koji su ga izabrali ili izbornu jedinicu u kojoj je izabran. Ustav u cjelini sadrži sveobuhvatna načela u vezi s kojima se moraju tumačiti sve njegove pojedinačne odredbe. Stoga se nijedna ustavna odredba ne može izvući iz konteksta i samostalno interpretirati. Svaka pojedina ustavna odredba uvijek se mora tumačiti u skladu s najvišim vrednotama ustavnog poretka iz članka 3. Ustava koje su temelj za njegovo tumačenje, među kojima su i jednakost i nacionalna ravnopravnost.

Pravosuđe i izborno zakonodavstvo generiraju destrukcije u Hrvatskoj

Empirija pokazuje kako su u ovom trenutku osnovne smetnje našeg društvenog napretka neučinkovito pravosuđe (DORH) te neustavno izborno zakonodavstvo. Prvi problem je personalne naravi i zato je lakši za otklanjanje. Međutim, izborno zakonodavstvo jest sustavan problem koji zahtjeva cjelovito i stručno rješavanje. U Republici Hrvatskoj svi dosadašnji izbori održani su na temelju neustavnog izbornog sustava, neovisno o tome proizlazi li neustavnost iz neprimjerenog kreiranja izbornih jedinica, mogućnosti postavljanja oktroiranih zastupnika bez izborne legitimacije, propisivanja neprimjerenog izbornog praga, fiksnih kvota za dijasporu ili nacionalne manjine te drugih okolnosti koje su u pravilu bile kodificirane radi ostanka na vlasti pozicije.

Izborni zakon je neustavan

Za primijetiti je da je neustavnost izbornog zakonodavstva utvrdio i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: U-I-120/2011 i dr. od 29. srpnja 2011. Isto tako valja istaknuti kako je primjena naznačene odluke suda odgođena ad kalendas graecas, pri čemu ustavotvorac i zakonodavac uporno već šest godina odbijaju integralno riješiti pitanje izbornog zakonodavstva, iako je ono nedvojbeno utvrđeno neustavnim. Stoga u ovom trenutku nije pitanje razvoja demokracije u Hrvatskoj referendumsko pitanje o već apsolviranim temama, već je to kako natjerati zakonodavnu vlast baviti se njezinim stvarnim poslom na što je obvezuju odluke Ustavnog suda koje implicite imaju snagu zakona i koje su dužni poštivati svi. Dakle, bit političkog života lijepe naše je natjerati Sabor na uvažavanje Ustava i zakona ove zemlje, a ne dati mu baviti se nebitnostima kao što je rasprava o kvasi-atentatu na predsjednika neke udruge ili razglabanjem o tekstualnom sadržaju spomen ploča koji je pravno neupitan a svjetonazorski podložan manipulacijama.

Jedna nacionalna izborna jedinica je – rješenje

U ovom trenutku dobro su došle sve građanske inicijative koje će permanentno i opetovano našim vrlim zastupnicima nabijati na nos izvršavanje njihovih ustavnih i zakonskih obveza, jer je iluzorno očekivati od nadležnih institucija sustava, ovakve kakve jesu, bilo kavu reakciju. Ujedno je potrebno unutar javnog mnijenja artikulirati prihvatljive modele izbornog sustava koji bi uvažavali temeljne postulate njegove neposrednosti, općenitosti, jednakosti, slobode i tajnosti. Kao prilog toj raspravi, a uvažavajući povijesne okolnosti egzila hrvatskih ljudi i okupacije hrvatske države u razdoblju od banovanja grofa Károly Khuen Héderváry-a pa do 1991. te asimetriju napućenosti naših regija, predlažem razmotriti izborni sustav utemeljen na premisama postojanja samo jedne izborne jedinice, pri čemu bi aktivno i pasivno pravo imali svi hrvatski državljani uz propisivanje određenog starosnog limita. Aktivno biračko pravo podrazumijevalo bi slobodno raspolaganje s 3-5 disperzivnih preferencijalnih glasova, dok bi Sabor imao 100 zastupnika.

Izborni prag bio bi 1% što se čini dostatnim za sprečavanje izbornog egzibicionizma, dok bi se popunjavanje mjesta do punog broja zastupnika, uslijed postojanja decimalnog viška, izvršavalo na temelju liste kandidata sastavljenoj prema broju osvojenih preferencijalnih glasova, neovisno o stranačkoj pripadnosti. Čini se da je došlo vrijeme u ovoj zemlji birati kvalitetne ljude, a ne stranke i njihove bezlične aparatčike. Iskustveno promatrano političke stranke, neovisno kojem svjetonazoru pripadale, su na političke afinitete svojih birača u pravilu zaboravljale danom objave rezultata izbora, odnosno društvenog procesa kojeg neopravdano u Hrvatskoj nazivamo festivalom demokracije. Neustavni izborni sustav ni na koji način ne može ustrojiti tijela državne vlasti koja bi bila kadra brinuti se za ostvarivanje vladavine naroda kao temelja svakog demokratskog društava.

dr. sc. Dubravko Ljubić/HKV

Dr. sc. D. Ljubić: Nacionalne manjine, politička prava i izborno zakonodavstvo (I.)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Pokušaj zataškavanja i moralnog opravdavanja zločina

Objavljeno

na

Objavio

Pobjednici, pogotovo kada trijumfiraju na izborima, euforično slave pobjedu. U izbornom stožeru Željka Komšića, nakon što je postalo jasno da će on uvjerljivo pobjediti Dragana Čovića, bar na osnovu onog što se vidjelo na ekranu za vrijeme njegovog televizijskog obraćanja, ne samo da nije bilo euforije, već se uopće nije slavilo. Što više vladala je komorna atmosfera dok se “pobjednik obraćao javnosti”.- Nemate razloga brinuti se, ja ću biti i vaš predsjednik, bez obzira što vi niste glasali za mene, poručio je Komšić svojim sunarodnjacima, dok je iza njeg stajao Hrvatofob Reuf Bajrović jedan od arhitekata Komšićevog uspijeha temeljenog na mržnji prema Hrvatima i sotoniziranje Čovića. Iz obraćanja kojeg mu je, vjerojatno koncipirao dvojac Bajrović- Suljagić, nedvosimsleno  se može isčitati Komšićevo priznanje kako je on nametnut Hrvatima, s kojima osim imena nema ničeg zajedničkog.

Iz onog što se vidjelo na televizijskim ekranima stekao se dojam kao da su i on sam i njegovi sljedbenici bili zatečeni, bolje reći zaprapašteni izbornom “pobjedom”. Kao da su se pitali što uradismo, ili tko ovo uradi? Kako što se pita zločinac, nakon što iz mržnje usmrti žrtvu, ili organizira ubojstvo. Zatečenost “uspjehom” Željka Komšića, razumnjiva je zbog činjenice kako je po broju osvojenih glasova, njegov “izborni trijumf” višestruko nadmašio rezultat njegove Demokratske fronte. Što će reći kako je “u zločinu” netko sa strane imao prste, presudio žrtvi.

U isto vrijeme kolone automobila sa zalenim zastavama su trubile ulicama Sarajeva slaveći pobjedu Stranke demokratske akcije, dok je lider ove stranke pravdao preglasavanje Hrvata u izboru za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, tvrdeći kako je Komšićeva pobjeda u skladu s ustavom i zakonom, te da se u ovom zemlji “neće raditi po željama Dragana Čovića”. S kolikim brojem glasova je SDA sudjelovala u prljavoj raboti nametanja Komšića Hrvatima, teško je reći, ali izjave Bakira Izetbegovića u izbornoj noći i tijekom predizborne kampanju, jasno ukazuju- sigurno ne mala.

Dvostruka igra

Poglavar Islamske zajednice reis-ul-lema Husein efendija Kavazović nekoliko dana prije izbora u intervju Večernjem listu poručio je, međutim, kako “nije dobro da jedan narod bira zastupnike iz drugog naroda”.

Ta njegova izjava među Hrvatima u BiH dočekana je s odobravanjem i olakašenjem. Znatan dio Hrvata vjerovao je kako će resova izjava muslimanske vjernike odvratiti od namjere da Hrvatima određuju tko će ih predstavljati. Efendijine riječi, istovremeno su, na Hrvate djelovale apaurinski, kao i kampanja HDZ BiH, kojom se “prijateljima Bošnjacima pružala ruka”, klelo u ljubav prema Domovini”, kako bi se omekšala odioznost koju su Komšić, i njegovi politički i medijski pomagači stvarala prema Čoviću i HDZ-u. Zbog toga je, uz ostalo, izostao masovni izlazak Hrvata na birališta, kako bi spriječili majorizaciju. Uljujani su bili u uvjerenje, kako se ovaj (treći) put to neće dogoditi.

Oni koji su sumnjali u iskrenost reisovih riječi, ispostavilo se, bili su u pravu, nakon što su mediji objavili da su imami na džumama vjernicima preporučivali da glasaju za Džaferovića i za Komšića.- Pa, ako su u porodici tri člana s pravom glasa, neka dva glasa idu Džaferoviću, a jedan Komšiću”, glasio je, prema medijskim objavama, naputak imama vjernicima.Jesu li oni to radili bez znanja reisa Kavazovića, ili po njegovoj instrukciji, ostaje da nagađamo?

Zataškavanje i moralno opravdavanje zločina

Nakon tjedan dana šutnje političkog i medijskog Sarajeva, tjedan u kojem su hrvatski mediuji i političari iskazivali ogorčenost nametanjem Komšića, uslijedit će “kontranapad iz Sarajeva- “zataškavanje i moralno opravdavanaje zločina”. Kada izgovaramo zločin obično mislimo na onaj najgori- ubojstvo čovjeka, lišavanje života. No, kada razložimo tu riječ, vidjet ćemo njezino jasno zanačenje: zlo-činiti. A zlo činiti, nedvojbeno znači i drugima oduzimati prava. Nema sumnje kako je odzimati pravo Hrvatima da izaberu svog predstavnika u Predsjedništvo BiH, preglasavajući ih, zlo-učinjeno, ili učinjen zločin prema jednom narodu.

Novinarka Dženana Karup Druško, koja je stekla slavu medijskim istraživanjima zločina kojeg su počinili pripadnici HVO-a nad Armijom BiH, ne i višesruko brojnijih zločina ARBiH nad Hrvatima, likujući zbog pobjede Komšića koji je, “pomeo Čovića” pokušala je moralno opravdati gaženje izborne volje Hrvata tvrdnjom “kako su za Komšića glasali građani, dok Čović nema legitimitet predstavljati Hrvate, jer većina Hrvata za njega nije glasovala”. Piscu ovih redaka nedavno je novinar u dopisništvu BHRT-a u Mostaru prenio pitanje urednice iz Sarajeva, “kako komentiram to što je Komšić pobjedio u urbanim sredinama, dok su za Čovića glasali Srbi”? Izbjegavanje spominjanja nacionalnog određenja Komšićevih glasača i osporavanje uvjerljive pobjede Čovića, među hrvatskim biračima, nije ništa drugo do pribavljanje alibija za učinjeni zločin.

Na isti način se može tumačiti i tvrdnja kako će Komšić u tročlanom Predsjedništvu BiH u kojem po Ustavu trebaju sjediti Bošnjak, Hrvat i Srbin, predstavljati građane, dok će Džaferović, i Dodik predstavljati Bošnjake i Srbe. Na tu tvrdnju dužnosnika DF-a izrečenu u emisiji Zabranjeni forum, Nove bh televizije (bivša Pink BiH) izostalo je logično pitanje, a tko će onda predstavljati Hrvate? I tko im to pravo oduze?

No, pobornici zločina majorizacije Hrvata i na to imaju lakonski odgovor: “Sve je po Ustavu i zakonu”.

Tko god pažljivo pročita Ustav jasno mu je kako su ustavotvorci, potpisnici Daytonskog sporazuma, predvidjeli da će Hrvata, Bošnjaka i Srbina, birati Hrvati, Bošnjaci i Srbi. Nametnutim Izbornim zakonom, to što u Ustavu nije jasno definirano, omogućeno je da se zloupotrijebi, odrednicom da se iz, izvorno, hrvatsko bošnjačke Federacije, kao jedne izborene jedinice s višestruko brojnijim Bošnjacima, biraju dva člana Predsjedništva, jedan iz reda Bošnjaka i jedan iz reda Hrvata- u Predsjedništvo BiH.

To što pisac ovih redova, ili bilo tko drugi, tvrdi kako je nešto neustavno, nema, međutim, nikakvu pravnu snagu. To treba reći Ustavni sud BiH, kao vrhovni tumač Ustava, i zato je neobično važno uputiti zahtjev Ustavnom sudu BiH, da ocjeni ustavnost odredbe Izbornog zakona BiH o izboru članova Predsjedništva BiH iz Federacije BiH, jer je očito da ona omogućava gaženje prava jednog naroda.

Jedanako tako i tvdnja kako je izbor Željka Komšića u skladu sa zakonom, ne znači kako je to ispravno i dobro. Jer, kao što reče premijer Zapadnohercegovačke županije Zdenko Ćosić i masovna pogubljenja Židova, Roma i drugih obavljana su po zakonima nacističke Njemačke, pa nitko normalan neće reći kako to nije zločin, samo zato jer je činjen u skladu sa zakonom.

Osim moralnog opravdavanju zločina, pobornici majorizacije Hrvata idu korak dalje, pa oduzimanje prava Hrvatima u političkom zastupanju, njihovim preglasavanjem, nastoje predstaviti kao moralni imperativ “građana i patriota”, svaljivanjem krivnje za to na Čovića i HDZ.

Kažu Čović se grlio s ratnim zločincem (Dariom Kordićem) i slavio udruženi zločinački podhvat ( obljetnice uspostave HR HB). Zato smo mi, hoće reći,  zahvaljujući našoj brojnosti i moralnoj superiorniji, preglasali vas fašiste. Oduzeli vam pravo birati, jer vi to ne zaslužujete. Čisti nacizam.

To je tipično obrazloženje nasilnika, koji za premlaćivanje ili ubojstvo žene, nastoji opravdati zločin prebacujući krivnju za svoj postupak na žrtvu: “Pa, sama je to tražila”. “Ona je kriva zato što sam ju ubio.” Usput govoreći jedan od arhitekata Komšiševog uspijeha- Emir Suljagić, kakve li slučajnosti, i jeste obiteljski nasilnik- čovjek koji je tukao vlastitu suprugu.

Zlo činiti- a dobru se nadati?

Bošnjaci koji su glasajući za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, oduzeli Hrvatima pravo izabari svog predstavnika u najviši organ države BiH, trebali bi se zapitati, kako bi se osjećali kada bi Hrvati, kao, hipotetski govoreći, brojniji narod u FBiH, izabrali Fikreta Abdića za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, uz objašnjenje da su Bošnjaci sami zato krivi, ili drugi kandidati za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, jer su odavali počast ratnom zločincu Rasimu Deliću i slavili zločine Armije RBiH nad Hrvatima, kao vojne pobjede.

Da zaključimo. Nametanjem Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, suprotno većinskoj izbornoj volji Hrvata, Hrvatima su oduzeta prava političkog predstavljanja. Zlo je učinjeno i zlo se ne može opravdati. Na narodna mudrost kaže- ne može se zlo činiti, a dobru se nadati.

Milan Šutalo/hms.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Pravo slobode govora će uskoro ‘pokleknuti’ pred ‘autorskim’ pravom, pravom intelektualnog vlasništva ili nečijim osobnim pravom

Objavljeno

na

Objavio

Dok su ostale europske zemlje nakon I. svjetskog rata razvijale moderne tekovine demokracije: slobodu govora, slobodne medije, ravnopravnost pred zakonom, građanštinu i t.d., Hrvatska je upala u balkansku guduru opanačke srpske monarhije, a potom, nakon II. svjetskog rata, sudbinu nastavila u opanačkoj socijalističkoj monarhiji na čelu s lažnim bravarom.

Kao i u svim jednopartijskim sustavima, tisak, odnosno medije, kontrolirala je svemoćna Partija. Nakon Domovinskog rata, u suvremenoj je Hrvatskoj napokon zaživjelo gore spomenuto, čak i za demokraciju ključna – sloboda medija, odnosno tiska.

Hrvati, zbog duge povijesne podčinjenosti, nisu nikad imali povjerenja u vlast, a sukladno tomu ni u novine/medije koje su uvijek mahom pristajale uz vlast i bile poluge iste. Ako se danas novine i čitaju, čitaju se mahom osmrtnice, crna kronika i sport, jer tu nema prostora manipulaciji i lažima koje postadoše pripadak skoro beziznimno svakoj vijesti i svakom događaju, od lokalnog do svjetskog. Naime, ako hrvatska novinarska agencija, ili veći medij, odnosno središnji dnevnik nije u stanju nepristrano prenijeti vijest o nekom događaju vezanom uz izraelsko-palestinski sukob, dakle nešto prilično neinteresantno hrvatskom narodu, onda je time sve rečeno.

Isto tako, zahvaljujući novim tehnologijama, „spas“ od svakodnevnih novinarskih te medijskih laži, većina je ljudi, pa i Hrvata, pronašla na Internetu, kojeg, zbog svoje trenutne naravi nije moguće cenzurirati, čak i nešto stariji naraštaji neskloni novim tehnologijama, uvidjevši da od „klasičnih“ medija nema nikakve koristi.

Počev od Google-a preko Facebook-a, Twitter-a, Youtube-a, svatko ima priliku postaviti podatak na Internet, te pristupiti tom podatku. To je, ukratko, sloboda. Istina, mogu se postavljati i lažni podaci/vijesti/informacije, no, svatko s dovoljno pameti će odvagnuti vjerodostojnost onoga što ga zanima pa sam donijeti zaključak.

U novinama ne može svatko objaviti, na internetu može, što je pomalo ironično, štoviše, groteskno, jer je klasičan medij poput novina, makar i u internetskom izdanju, prije prozvan kao „fake news“, pogotovo ako se uzme u obzir spomenuta sloboda pristupa internetu. Vidjeli smo na primjeru Donalda Trumpa, da klasični mediji više ne znače ništa; naprosto nisu vjerodostojni i nitko, osim najzagriženijih i politički najpristranijih im ne vjeruje.

E, sad su se dosjetili da sloboda nije baš toliko na cijeni kad im (tko su oni, već je teže pitanje) pomrsi političke planove. Američki portal Breitbart news objavio je interni Google-ov dokument u kojem se tvrdi da, zbog raznih faktora, prije svega pobjede Donalda Trumpa, ali i primjerice, jačanja njemačke stranke AfD, američka tradicija „slobode govore“ više nije opcija u službenoj politici tog mega poduzeća. Isto tako, sve „protusistemske“ nove stranke diljem svijeta postižu uspjehe upravo zahvaljujući nevjerodostojnosti „mainstream“ medija te mudrim korištenjem društvenih mreža i inih internetskih platformi. Google-ov je dokument naslovljen „The Good Censor“ (aluzija na „Dobrog Pastira“) te ustvrđuje da Google, kao i ostale društvene mreže te platforme kontroliraju glavninu internetske „online“ komunikacije.

U dokumentu se spominju dvije ideje, odnosno pristupa: američki pristup bezuvjetne slobode govora („free speech for democracy, not civility“) i europski („favors dignity over liberty and civility over freedom“), te se razmatra mogućnost okretanja, naravno, europskom pristupu. To je posebno zabrinjavajuće uzevši u obzir činjenicu da su ti internetski giganti dosad imali ulogu „neutralnih platformi“ čiji je zadatak bio čisto administrativne naravi, a sad bi trebali postati urednici („editor“), odnosno nakladnici („publisher“), što sa sobom ne povlači samo političke konotacije uređivačke politike, već i kaznenu, odnosno građansko-pravnu odgovornost.

Kao jedan od glavnih razloga ovoj velikoj promjeni navode činjenicu da američki predsjednik Trump širi „teorije zavjere“, što je poprilično bizarno. Naime, tijekom prošle američke predsjedničke kampanje, Google je potisnuo negativne „autocomplete suggestions“ (kad počnemo „googlati“, prema zadanim algoritmima, tražilica nam nudi dovršetak riječi ili fraze, izraza) za Hillary Clinton, za razliku od Bernia Sandersa ili Donalda Trumpa, zbog čega ih je Trump i prozvao. Nekima se to beznačajnim, ali takav jedan filter, napose među sve nepismenijim, neobrazovanijim i neukijim mladim naraštajima predstavlja nevjerojatnu moć i mogućnost utjecanja na izbore.

Trump je većinu medija proglasio „fake news“-om, ustvrdio da su trbuhozborci duboke države i dobio izbore. U Hrvatskoj, ako se spomene da je država ovakva kakva jest zbog, na pr. nelustriranih kadrova bivših jugoslavenskih obavještajnih službi UDB-e i KOS-a, isto se svrstava na marginu, odnosno odmah se proglašava teorijom zavjere ili se naprosto ignorira od strane „mainstream“ medija.

Ako je suditi prema narečenom dokumentu, načela postavljena i promišljana u njem’ će uskoro postati službena politika, prije svega Google-a, a potom i ostalih internetskih platformi. Malo po malo, manipulacija će postajati sve veća i sve očitija.

Uskoro će u Europskom parlamentu biti izglasana Direktiva o autorskim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu, što je uvertira u postupno gašenje svega što ne misli poput „mainstream“-a. Jer, sloboda govora se ne će onemogućavati nasilno, kako su to radili dosadašnji totalitarni režimi; naprotiv, sve će se slobode pomalo gasiti pod krinkom ljudskih prava, putem upravo gore spomenutog „civility“. Dakle, pravo slobode govora će naposljetku „pokleknuti“ pred „autorskim“ pravom, ili uopće pravom intelektualnog vlasništva ili nečijim osobnim pravom (čast, ugled, dostojanstvo…)

Kako stvari idu, „svjetska duboka država“ će, u odsutstvu boljeg naziva, zaista postati „dobri Cenzor“. I tako će nam uskoro svima nametati što i kako misliti, a i govoriti, pisati i objavljivati. U pravom bismo smislu riječi mogli uskoro doživjeti istinsko – jednoumlje – skriveno iza ljudskih prava, političke korektnosti, tolerantnosti i ostalih floskula. Stvari se ubrzano usložnjavaju, a ljudi postaju sve prostiji i priprostiji…

L.C./Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari