Connect with us

Analiza

Dr. sc. D. Ljubić: Rješenje je jedna izborna jedinica

Published

on

Dr. sc. D. Ljubić: Nacionalne manjine, politička prava i izborno zakonodavstvo (II.)

Biračko pravo je temeljno političko pravo i kao takvo je neizostavan čimbenik kreiranja poštene političke utakmice. Općenito gledano, biračko pravo kao ustavna kategorija novija je tekovina društvene evolucije.

Ono je u svom današnjem sadržaju nastalo po ukinuću elitističkog elektorata, koje je mogućnost glasovanja uvjetovalo imovinskim, socijalnim, spolnim ili obrazovnim cenzusom. Biračko pravo u demokratskim zemljama uređuje se kao opće, neposredno, slobodno, jednako i tajno.

Ujedno, razvidna je intencija napuštanja klasičnog koncepta teritorijalnoga državljanstva koji se zasnivao na ius soli, odnosno postavci kako samo pripadnici neke državne zajednice koji su rođeni na njezinu tlu i imaju stalno prebivalište u njoj imaju sva državljanska prava.

Koncept etničkog državljanstva i izborno pravo

Korektor ovakvog stajališta je koncept etničkog državljanstva ili ius sanguinis, prema kojem pripadnici svih etničkih ili nacionalnih zajednica u određenoj državi, neovisno o tome gdje su rođeni i gdje im je stalno prebivalište, imaju na temelju činjenice postojanja poveznice državljanstva jednaka prava uključujući i biračko. Pored osnovnog određenja sva ostala pitanja vezana uz biračko pravo su u pravilu delegirana na uređenje zakonodavcu. Pri svojoj normativnoj djelatnosti zakonodavac nema mogućnosti pretjerane kreativnosti. Ovo iz razloga što niti jedan ustavni institut nije podložan manipulacijama kao što je to izborni sustav. Zakoni se ne smiju mijenjati na način koji osigurava poziciji prednost pred konkurentima u slijedećem izbornom procesu.

Državni poredak mora počivati na jednakosti izbornog prava

U suprotnom, načelo jednakosti biračkog prava i jednakosti izbornih šansi gubi svoju uvjerljivost, a izabrana vlast svoj legitimitet, što posljedično utječe na legalnost parlamentarne pravne države uopće. Izbori omogućavaju vlasti priskrbiti si demokratsku legitimaciju, ali samo u slučaju njihove slobodne provedbe. Sloboda izbora ne zahtijeva samo da čin predaje glasa bude slobodan, već cijeli proces mora biti oslobođen od prisile i nedopuštenog pritiska pri čemu birači moraju moći svoj izbor formirati i artikulirati u otvorenom postupku uspostave mišljenja. Tijelima državne vlasti zabranjeno je poduzimati mjere koje bi mogle utjecati na formiranje javnog mnijenja, kao i bilo kakvo reklamiranje ili identificiranje sa sudionicima u izbornom procesu te davanje financijske potpore dionicima izborne utakmice. Svaki izborni proces mora biti utemeljen na načelima jednakosti biračkog prava i jednakosti izgleda sudionika na izborima.

Jednakog političkog prava nema bez jednakoga utjecaja na saziv Sabora

Načelo izborne jednakosti osigurava svakom biraču jednakost izborne moći, odnosno mogućnost raspolaganja jednakim brojem glasova i jednakim utjecajem na saziv predstavničkog tijela. Za odstupanje od pravila izborne jednakosti zakonodavac mora imati poseban, objektivno legitiman i kogentan razlog, koji mora biti nužan i primjeren za ostvarivanje svoje svrhe. Nadalje, u teoriji i praksi demokratskih zemalja ustavnopravno je neprihvatljiv i učinak negativne glasovne težine, odnosno unaprijed propisane razlike po broju mandata koji se može osvojiti po pojedinoj izbornoj jedinici u odnosu na brojnost biračkog tijela. S jedne strane ovdje je aktivno biračko pravo udaljeno od principa jednakosti moći, dok s druge strane nije dopustivo da na istim izborima broj osvojenih mandata ne bude u korelaciji s podrškom birača izraženom kroz dobiveni broj glasova.

U Republici Hrvatskoj, sukladno odredbama sadržanim u članku 45. Ustava, hrvatski državljani s navršenih 18 godina imaju opće i jednako biračko pravo te mogu sudjelovati u postupku odlučivanja na državnom referendumu. Aktivno biračko pravo se ostvaruje na neposrednim izborima tajnim glasovanjem na biračkim mjestima u zemlji ili na biračkim mjestima u sjedištima diplomatsko-konzularnih predstavništava Republike Hrvatske u stranoj državi u kojoj birač prebiva. Na prvi pogled, ustavno uređenje biračkog prava ovdje se čini definiranim na klasičan način pri čemu svaki birač tijekom izbora može izraziti svoje mišljenje te iskazati privrženost društvenoj zajednici kroz želju za sudjelovanjem u njezinom demokratskom ustrojavanju. Biračko pravo se naizgled određuje kao temelj demokracije koji se zasniva na djelatnom uživanju prava i ispunjavanju dužnosti, odnosno kroz proces u kojem treba sudjelovati i zauzimati se za postizanje općih boljitaka, dok su kreatori i izvršitelji politike osobe s političkim legitimitetom dobivenim na slobodnim izborima.

Ustavna nedosljednost i potiranje političke jednakosti

Međutim, načelna jednakost biračkog prava se potire već u odredbama sadržanim u članku 45. stavku 2. Ustava Ustav rhkojim se određuje fiksna kvota zastupnika koje biraju državljani sa prebivalištem u inozemstvu, pri čemu ova kvota trenutno iznosi tri zastupnika neovisno o broju potencijalnih birača. Naime, propisana stalna kvota ne uvažava razmjernost između broja birača sa biračkim pravom u posebnoj izbornoj jedinici i stvarnog broj glasova koje kandidati u toj jedinici moraju dobiti kako bi stekli status zastupnika. Nejednakost biračkog prava prema trenutnom normativnom rješenju proizlazi i iz činjenice nerazmjera u brojnosti biračkog tijela u zakonom utvrđenim izbornim jedinicama uslijed čega birači nemaju istu izbornu moć utjecati na formiranje tijela državne vlasti.

Međutim najveće odstupanje od načela općeg i jednakog prava glasa čini članak 15. stavak 3. Ustava kojim je propisano kako se zakonom pored općega biračkog prava, pripadnicima nacionalnih manjina može utvrditi dodatno pravo birati svoje zastupnike u Sabor prema posebno propisanim pravilima.

Privilegirane nacionalne manjine

Ovdje se radi o privilegiji pripadnika nacionalnih manjina, odnosno o pravu nepripadnom većinskom narodu, koje se očituje u pravu izbora participacije u izbornom procesu prema općim pravilima ili prema posebnom režimu u kojem pripadnici nacionalne manjine, ukoliko to žele, mogu birati osobe isključivo istovjetne etničke pripadnosti ili osobe određene etničke pripadnosti. Navedena ustavna odredba bila je ustavna osnova za kodifikaciju prava nacionalnih manjina kojom je izvršena daljnja diferencijacija biračkog prava i između pripadnika pojedinih nacionalnih manjina. Zakonskom regulativom omogućeno je srpskoj nacionalnoj manjini imati fiksno tri zastupnika u parlamentu, zatim talijanskoj, mađarskoj i češkoj po jednoga dok ostale manjine predstavljaju po jedan zastupnik ovisno o tome jesu li njihove matične države bile ili ne u sastavu bivše SFRJ. Dakle, zakonodavac se od 1991. opredijelio pripadnicima nacionalnih manjina unaprijed zakonom jamčiti i osiguravati određen broj mjesta u Saboru na izborima provedenim na temelju posebnih zakonskih pravila, u posebnoj izbornoj jedinici. Neovisno o tome s koliko je glasova birača kandidat nacionalne manjine bio izabran za zastupnika na mjesto u Saboru, on je u svom zastupničkom mandatu, u svojim zastupničkim ovlastima, pravima, dužnostima i odgovornostima bio u cijelosti izjednačen sa zastupnicima koji su u Sabor bili izabrani u okviru općeg izbornog sustava. Dakle, jedan glas pripadnika nacionalne manjine je na izborima zastupnika u Sabor u sebi istodobno nosio i potencijal općeg glasa i potencijal posebnog glasa.

Ustavna neprihvatljivost privilegija nacionalnih manjina

Kako Ustav prihvaća građanski koncept države u kojoj svi njezini državljani čine naciju, odnosno zajednicu slobodnih i ravnopravnih državljana koja ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika u predstavničko tijelo na temelju općeg i jednakog biračkog prava, onda je ustavno nedopustivo unaprijed zakonom jamčiti i određivati broj zastupničkih mjesta za bilo koju manjinu u okviru izbornog sustava. Svako izdvajanje bilo koje društvene skupine iz ukupnog korpusa državljana po bilo kojem kriteriju, pa tako i kriteriju nacionalne pripadnosti, te kreiranje rješenja po kojem takva skupina biva posebno predstavljena u političkom životu jest ustavnopravno neprihvatljivo. Možebitno priznavanje posebnog glasa pripadnicima nacionalnih manjina, mora imati svoju racionalnu osnovu i razumno opravdanje utemeljeno na činjeničnom supstratu. Ono mora biti legitimno s aspekta razmjernosti što znači da bi osiguravanje posebnog biračkog prava pripadnika manjina moglo biti opravdano samo ako ne bi postojala blaža sredstva za ostvarenje cilja koji se želi postići, to jest takva sredstva koja ne bi zadirala u jednakost općeg biračkog prava. Međutim, ovakva rješenja mogu imati svoj ratio u tranzicijskom razdoblju, no ni u kojem slučaju ne mogu biti trajno rješenje. Sukladno Ustavu u Republici Hrvatskoj narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem. Izabrani predstavnici naroda nemaju obvezujući mandat, već predstavnički mandat kao temeljni oblik ostvarivanja narodnog suvereniteta.

Narodni suverenitet mora biti – nedjeljiv

Sustav narodne vladavine ustavnopravno se izražava kroz predstavnički sustav koji proizlazi iz teorije o nedjeljivom narodnom suverenitetu. Predstavnički mandat znači takav odnos između birača i njihovih zastupnika prema kojem su zastupnici u svom djelovanju neovisni o stavovima birača koji su ih izabrali, pa ih stoga birači ne mogu ni opozvati. Izabrani zastupnik nositelj je kolektivnog mandata kojeg je stekao izborom. On zastupa cijeli narod, a ne samo birače koji su ga izabrali ili izbornu jedinicu u kojoj je izabran. Ustav u cjelini sadrži sveobuhvatna načela u vezi s kojima se moraju tumačiti sve njegove pojedinačne odredbe. Stoga se nijedna ustavna odredba ne može izvući iz konteksta i samostalno interpretirati. Svaka pojedina ustavna odredba uvijek se mora tumačiti u skladu s najvišim vrednotama ustavnog poretka iz članka 3. Ustava koje su temelj za njegovo tumačenje, među kojima su i jednakost i nacionalna ravnopravnost.

Pravosuđe i izborno zakonodavstvo generiraju destrukcije u Hrvatskoj

Empirija pokazuje kako su u ovom trenutku osnovne smetnje našeg društvenog napretka neučinkovito pravosuđe (DORH) te neustavno izborno zakonodavstvo. Prvi problem je personalne naravi i zato je lakši za otklanjanje. Međutim, izborno zakonodavstvo jest sustavan problem koji zahtjeva cjelovito i stručno rješavanje. U Republici Hrvatskoj svi dosadašnji izbori održani su na temelju neustavnog izbornog sustava, neovisno o tome proizlazi li neustavnost iz neprimjerenog kreiranja izbornih jedinica, mogućnosti postavljanja oktroiranih zastupnika bez izborne legitimacije, propisivanja neprimjerenog izbornog praga, fiksnih kvota za dijasporu ili nacionalne manjine te drugih okolnosti koje su u pravilu bile kodificirane radi ostanka na vlasti pozicije.

Izborni zakon je neustavan

Za primijetiti je da je neustavnost izbornog zakonodavstva utvrdio i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: U-I-120/2011 i dr. od 29. srpnja 2011. Isto tako valja istaknuti kako je primjena naznačene odluke suda odgođena ad kalendas graecas, pri čemu ustavotvorac i zakonodavac uporno već šest godina odbijaju integralno riješiti pitanje izbornog zakonodavstva, iako je ono nedvojbeno utvrđeno neustavnim. Stoga u ovom trenutku nije pitanje razvoja demokracije u Hrvatskoj referendumsko pitanje o već apsolviranim temama, već je to kako natjerati zakonodavnu vlast baviti se njezinim stvarnim poslom na što je obvezuju odluke Ustavnog suda koje implicite imaju snagu zakona i koje su dužni poštivati svi. Dakle, bit političkog života lijepe naše je natjerati Sabor na uvažavanje Ustava i zakona ove zemlje, a ne dati mu baviti se nebitnostima kao što je rasprava o kvasi-atentatu na predsjednika neke udruge ili razglabanjem o tekstualnom sadržaju spomen ploča koji je pravno neupitan a svjetonazorski podložan manipulacijama.

Jedna nacionalna izborna jedinica je – rješenje

U ovom trenutku dobro su došle sve građanske inicijative koje će permanentno i opetovano našim vrlim zastupnicima nabijati na nos izvršavanje njihovih ustavnih i zakonskih obveza, jer je iluzorno očekivati od nadležnih institucija sustava, ovakve kakve jesu, bilo kavu reakciju. Ujedno je potrebno unutar javnog mnijenja artikulirati prihvatljive modele izbornog sustava koji bi uvažavali temeljne postulate njegove neposrednosti, općenitosti, jednakosti, slobode i tajnosti. Kao prilog toj raspravi, a uvažavajući povijesne okolnosti egzila hrvatskih ljudi i okupacije hrvatske države u razdoblju od banovanja grofa Károly Khuen Héderváry-a pa do 1991. te asimetriju napućenosti naših regija, predlažem razmotriti izborni sustav utemeljen na premisama postojanja samo jedne izborne jedinice, pri čemu bi aktivno i pasivno pravo imali svi hrvatski državljani uz propisivanje određenog starosnog limita. Aktivno biračko pravo podrazumijevalo bi slobodno raspolaganje s 3-5 disperzivnih preferencijalnih glasova, dok bi Sabor imao 100 zastupnika.

Izborni prag bio bi 1% što se čini dostatnim za sprečavanje izbornog egzibicionizma, dok bi se popunjavanje mjesta do punog broja zastupnika, uslijed postojanja decimalnog viška, izvršavalo na temelju liste kandidata sastavljenoj prema broju osvojenih preferencijalnih glasova, neovisno o stranačkoj pripadnosti. Čini se da je došlo vrijeme u ovoj zemlji birati kvalitetne ljude, a ne stranke i njihove bezlične aparatčike. Iskustveno promatrano političke stranke, neovisno kojem svjetonazoru pripadale, su na političke afinitete svojih birača u pravilu zaboravljale danom objave rezultata izbora, odnosno društvenog procesa kojeg neopravdano u Hrvatskoj nazivamo festivalom demokracije. Neustavni izborni sustav ni na koji način ne može ustrojiti tijela državne vlasti koja bi bila kadra brinuti se za ostvarivanje vladavine naroda kao temelja svakog demokratskog društava.

dr. sc. Dubravko Ljubić/HKV

Dr. sc. D. Ljubić: Nacionalne manjine, politička prava i izborno zakonodavstvo (I.)

facebook komentari

Advertisement
Comments

Analiza

Zašto je Slovenska vojska u rasulu?

Published

on

By

Foto: Ilustracija

Slovenski premijer Miro Cerar pokušao je ekspresnom smjenom načelnika generalštaba Slovenske vojske Andreja Ostermana sanirati štetu nakon prošlotjedne neuspjele vježbe elitnog bataljuna Slovenske vojske, koja je pokazala rasulo u Slovenskoj vojsci.

Vježba na kojoj je procjenjivana borbena sposobnost elitne postrojbe Slovenske vojske pokazala je da, prema NATO-ovoj metodi CREVAL, postrojba nije spremna za borbeno djelovanje nego samo za mirnodopske aktivnosti, piše Deutsche Welle.

Komercijalna televizija POP-TV izvijestila je kako je ono što su slovenski saveznici iz NATO-a vidjeli na vježbalištu Poček kod Postojne podsjećalo na prvoaprilsku šalu. Elitna slovenska postrojba, koju sačinjava 800 vojnika, uopće nije znala manevrirati u prostoru, oprema im se pokazala lošom, s čizama su im otpadali potplati, a naposljetku je više vojnika zbog ozeblina moralo potražiti pomoć sanitetske službe i liječnika.

Čak je i slovenski premijer Miro Cerar konstatirao da se radilo o “javnom i namjernom samoponižavanju” Slovenske vojske i vojnika, zahtijevajući od ministrice obrane Andreje Katič da utvrdi tko je za to odgovoran i s kakvim je motivima to napravio.

Ministrica Katič je objasnila da je generalštab napravio pogrešku zato što je dopustio provjeru iako je postrojbi nedavno dodana jedna satnija, koja nije prošla 18-mjesečnu obuku. “U generalštabu su znali da je nemoguće da postrojba prođe provjeru, ali su je svejedno poslali. Pametan zapovjednik vojsku šalje u bitku da pobijedi”, kritizirala je slovenska ministrica generalštab, s kojim već neko vrijeme, kako javljaju slovenski mediji, nije u dobrim odnosima. Na Ostermanovo mjesto imenovan je njegov dosadašnji zamjenik Alan Geder.

Slovenski novinar i komentator Aleš Kocjan objašnjava da je problem u ovom slučaju ipak puno dublji od loše komunikacije između ministarstva i generalštaba. “Loša situacija u slovenskom obrambenom sustavu prije svega je dugoročna posljedica ekonomske krize. U razdoblju recesije, sve slovenske vlade su najviše sredstava uzimale obrambenom proračunu. Od 2010. do 2017. godine obrambeni proračun smanjen je za 42 posto.

Tijekom tih godina u potpunosti je blokirana modernizacija oružanih snaga, jer je za investicije u obrambenom sektoru izdvajano manje od dva posto obrambenog proračuna, iako NATO preporučuje svojim članicama da 20 posto obrambenog proračuna namijeni za investicije”, kaže za DW Kocjan, inače novinar mariborskog dnevnika Večer.

Slovenska vlada smijenila šefa glavnog stožera, ministrica zasad ostaje

 

Pahor traži izvješće zbog loše evaluacije elitne vojne postrojbe

 

facebook komentari

Continue Reading

Analiza

Nenad Piskač: Ako je Oluja zločin, srbijanska agresija je osloboditeljska

Published

on

Kriza istine u hrvatsko srpskim odnosima

Godine 1990. u Hrvatskoj je promovirana Tuđmanova svehrvatska pomirba. Nju su Srbi u Hrvatskoj plebiscitarno odbacili. Ostatci totalitarnoga jugoslavenskoga režima privremeno su je prihvatili s figom u džepu. Budući da su slijedili Beogradsku platformu velike Srbije koja je u Hrvatskoj poražena do sveopće bežanije, Srbi su odbacivanjem platforme pomirbe najviše izgubili. Ostatci totalitarnoga jugokomunističkoga režima bili su pametniji. Čekali su i u zaleđu ratnih zbivanja pripremali trenutak povratnoga udara. Hrvatski narod uspostavio je s podužim zakašnjenjem nacionalnu državu i činilo se kako se otrijeznio od skupo plaćenih jugoslavenskih zabluda.

Godine 2000. – Tuđmanov koncept pomirbe, međutim, zamijenio je Račanov revanšizam. On se istodobno obračunavao s nositeljima hrvatske državne samostalnosti i otvarao vrata prema Srbima u Hrvatskoj u smislu obnove njihovih polazišta s kojima su krenuli u rat protiv Hrvatske. Srbi su prihvatili Račanov revanšizam. U ozračju revanšizma stasala je protudijaloška „avet prošlosti“, obnovljeno jednoumlje – koje danas zovemo mainstream, a opravdavamo je političkom stabilnošću i uključivošću. Načelo istine zamijenjeno je obnovom jednoumlja.

Ako je Oluja zločin, srbijanska agresija je osloboditeljska

Sve je to dovelo do krize istine u hrvatsko srpskim odnosima, što su priznali Kolinda Grabar-Kitarović i Aleksandar Vučić u Zagrebu 2018., kad su utvrdili da se ni oko čega ne slažu glede prošlosti i na tom temelju „otvorili novu stranicu međusobnih odnosa“. I odlučili taktikom „malih koraka“ normalizirati odnose između dviju država, ostavljajući postrani Sporazum o normalizaciji iz 1996. Bez rješavanja krize istine, međutim, svaka je taktika osuđena na neuspjeh i ponavljanje povijesnih zabluda. Umjesto jučerašnje srpske okupacije, dobili smo njezinu reintegraciju u vlast. Što je gore, nisam u stanju procijeniti.

Na kojoj je strani srpska nacionalna manjina u pogledu istine o nedavnoj povijesti? Ako je računati prema političkom nastupu Milorada Pupovca, njegovih sljedbenika i medija onda je jasno kako je njihova politička pozicija na strani Beograda, a lisnica duboko u hrvatskome proračunu. Problem je utoliko veći što se srpska nacionalna manjina, iako se ne slaže s temeljnim istinama na kojima počiva hrvatska država, ugradila duboko u hrvatsku vlast. Time se pospješuje daljnji tijek krize istine, bez koje nema pravednosti i stvarne pomirbe, te se istodobno otvara prostor kontinuiranome revanšizmu prema nositeljima obnove hrvatske države.

Može li u hrvatskoj vlasti participirati stranke koje se dijametralno suprotno ne slažu s uzrocima rata, karakterom rata i vojno-redarstvenim operacijama Bljesak i Oluja? Naime, ako je Oluja zločin, onda je srbijanska agresija na Hrvatsku osloboditeljska. Ako je Hrvatska fašistička, onda je RSK demokratska. Na tim razdjelnicama kompromisa ne bi smjelo biti. Posljedično, mogu li se konsolidirati odnosi dviju država, ako Srbija ne prihvaća osnovnu istinu da je izvršila agresiju na Hrvatsku? Ne mogu.

Pomirba i normalizacija mogući su samo u istini

Kako je ipak došlo do kompromisa i pomirbe nepomirljivih stajališta, logično je da Pupovac zahtijeva i više od postignutoga kompromisa. Hoće status konstitutivnoga naroda, političkoga naroda. Hoće i srpski teritorij u Hrvatskoj. I time se zapravo legitimira kao obnovitelj onih ideja koje su u samoj biti velikosrpske agresije na Hrvatsku. Ne bi ni to bilo tragično, jer hrvatska Hrvatska zna kako se rješava taj problem, da mu u tome ne sekundira vlast u Hrvatskoj. Ona ne čini ništa kako bi suzbila obnavljanje mitova na kojima je pokrenuta agresija. Naprotiv. Čini sve da se obnovitelji „dobro osjećaju“. A da se dobro osjećaju dokaz je Pupovac u vlasti, Novosti na dotaciji umjesto na tržištu i velika skupština u Lisinskome.

Garašanin

Što se hrvatske Hrvatske tiče velikosrpska podloga više ne može biti jamac „stabilnosti i mira“, jamac prevladavanja krize istine i uspostave pravednosti. Pomirba je moguća samo u istini. S druge strane jugoslavenske magle, kojima pribjegava hrvatska politelita, također ne mogu pridonijeti prevladavanju krize istine u hrvatsko srpskim odnosima. Ono što se čini nužnim jest to, da Srbi u Hrvatskoj priznaju poziciju nacionalne manjine kao i sve druge nacionalne manjine – jedino tako mogu postati subjekt uvažavanja, dok bi hrvatska država trebala priznati kako se mora ponašati kao i svaka druga suverena država – kao subjekt. To je minimum, preduvjet, mali korak potreban za prevladavanje krize istine u hrvatsko srpskim odnosima.

Zabluda je hrvatskih stranaka i stranaka u Hrvatskoj da će krizu istine nadvladati uz pomoć tzv. međunarodne zajednice ili EU. Svi srpski mitovi od Garašanina do danas preživjeli su upravo u ključnim trenutcima uz pomoć međunarodne zajednice.

Hrvati su, treba to jasno reći tzv. međunarodnoj zajednici, u interpretaciji srbijanskih političara i medija, bili genocidni narod davno prije negoli je velikosrpstvo u jugokomunističkom krilu proizvelo mit o Jasenovcu. Sumnjam da o tome vode računa u Vladi, Saboru i na Pantovčaku. Njihova su mjerila, ako nisu upravljana daljinskim upravljačem izvana, dnevnopolitičke naravi žablje perspektive.

Normalizacija na temelju „geneze genocidnih radnji nad Srbima u Hrvatskoj“

Krestić

Otkad je, dakle, hrvatski narod kontinuirano genocidan prema Srbima? „Vekovima“! Srpski akademik Vasilije Krestić u Književnim novinama od 15. rujna 1986. u članku O genezi genocida nad Srbima u NDH tvrdi: „Sasvim je sigurno da genezu genocidnih radnji nad Srbima u Hrvatskoj treba tražiti u onim vremenima kada su tzv. pravoslavni Vlasi, tj. Srbi, pod pritiskom Turaka u XVI i XVII veku, počeli da naseljavaju hrvatske zemlje“ (vidi M. Artuković, Prema korijenu hrvatsko-srpskog sukoba, u Hrvati i manjine u Hrvatskoj: moderni identiteti – četvrti hrvatski simpozij o nastavi povijesti, Zagreb, 2014.).

Kako na podlozi višestoljetne „geneze genocidnih radnji nad Srbima u Hrvatskoj“ normalizirati odnose sa Srbijom i srpskom nacionalnom manjinom u Hrvatskoj? Hrvatskim samozavaravanjem? Izdajom nacionalnih interesa? Uništavanjem vlastite države? Harakirijem? Praljkovom bočicom? Ritualnim samoubojstvima hrvatskih branitelja? Iseljavanjem? Razognjištenjem? Puzanjem pred Vučićem? Slanjem predstavnika udruga proisteklih iz Domovinskoga rata da s četničkim predsjednikom Srbije u Beogradu rješavaju otvorena pitanja između dviju država – a te predstavnike Srbija smatra predstavnicima genocidnoga naroda, kojega svaki Srbin ima pravo ubiti „ko kera kod tarabe“ (Milan Paroški).

Bez istine nema normalizacije, laž vodi u nove sukobe

Velikosrpska podloga više ne smije biti jamac „stabilnosti i mira“, jamac prevladavanja krize istine i uspostave pravednosti i fingirane pomirbe. S druge, hrvatske strane jugoslavenske magle također ne mogu pridonijeti prevladavanju krize istine u hrvatsko srpskim odnosima. Ono što se čini nužnim minimumom, jest to da Srbi u Hrvatskoj priznaju svoju poziciju nacionalne manjine – jedino tako mogu postati subjekt uvažavanja. Hrvatska država mora se ponašati kao i svaka druga suverena država – kao subjekt – onako kako se ponašala do godine 2000. To je minimum potreban za prevladavanje krize istine u hrvatsko srpskim odnosima. Na istini se mogu normalizirati hrvatsko srpski odnosi u Hrvatskoj i odnosi između Hrvatske i Srbije. I ni na čemu drugome.

Sve dok Srbi u Hrvatskoj budu produžena ruka Beograda, a Hrvati produžena ruka inozemnih središta moći, ne treba očekivati istinsku pomirbu na unutarnjem planu, niti normalizaciju na bilateralnom. Takav razvoj situacije ne će dokinuti ni ulazak Srbije u Europsku uniju. Ulazak sam po sebi ne rješava ništa (ako se Hrvatska u EU tijekom pregovora sa Srbijom ne postavi kao suverena država), kao što smo to i sami iskusili ulaskom Hrvatske u EU. Svi problemi prije ulaska u EU, pa i oni u odnosima s domaćim Srbima i susjednom Srbijom, ostali su problemima i po ulasku u EU. Mnogi problemi, kao izumiranje, iseljavanje, nezaposlenost i demografski slom, još su i produbljeni, što samo ide na ruku dojučerašnjim agresorima, jer što je u Hrvatskoj lošije, njima je bolje. Zašto? Zato jer Hrvatska ne postoji.

Kriza istine u hrvatsko srpskim odnosima u Hrvatskoj više ne trpi odlaganje pod tepih budući da otvara i druge krize: krizu daljnjega nepovjerenja u hrvatsku vlast i institucije, krizu povjerenja i otvara krizu podijeljenoga većinskoga naroda, nositelja suvereniteta. Kriza istine odgovara Beogradu i njegovim agenturama u Hrvatskoj. Srbija permanentno proizvodi krizu istine. Hrvatska se pritom pravi nevještom i ne odgovara svim raspoloživim diplomatskim sredstvima i ne koristi svoje članstvo u NATO i EU kako bi proizvodnju krize istine suzbila. Naprotiv, na unutarnjem planu povlači poteze koji idu na ruku srbijanskoj proizvodnji krize istine.

Zagreb je opet središte beogradski vođenoga srpstva

Pupovac je dosad s visoka arbitrirao. Sad već, mimo Ustava, i sukreira. A, zapravo su mu polazišta zaostala u osamdesetim godinama prošloga stoljeća u kojima se kreirala i poticala velikosrpska agresija. Taj postupak u Hrvatskoj se obnavlja budući da hrvatske stranke i političari svoje politike prema srpskoj nacionalnoj manjini i državi Srbiji već skoro dva desetljeća ne grade na istini, već na trulim kompromisima od kojih država i nacija imaju samo štetu. Po svemu sudeći Zagreb opet postaje političko središte Srba na Zapadnom Balkanu, kao što je to bio u zadnjoj fazi postojanja Austro-Ugarske kad se zapravo pripremalo „prisajedinjenje“ uz otvorenu pomoć Samostalne srpske stranke, prikrivenu pomoć Narodne stranke i beogradskih agenata.

U trenutnoj fazi obnove velike Srbije, odnosno obnove bivših odnosa na prostoru dosadašnjih jugoslavija, srpstvu u „otadžbini“ i u „rasejanju“ u ovome trenutku više i ne treba. Sljedeća ozbiljnija faza aktivirat će se po ulasku Srbije u Europsku uniju. Dotad će Vučić davati Grabar-Kitarovićevoj fascikl po fascikl i u svojoj jazbini primati delegacije ožalošćenih Hrvata koje će mu slati jednom Pantovčak, drugi put Trg sv. Marka. I on će njima slati svoje ožalošćene, kojih je sve više što je rat dalje. Zašto? Zato jer je ravnoteža krivnje prihvaćena kao početna točka politike malih koraka i ugurana u „humanitarna pitanja“, što je klasična grješka u koracima u vođenju državne politike. Da su Francuska i Njemačka tako rješavale svoja otvorena pitanja poslije Drugoga svjetskoga rata, do danas ih ne bi riješili.

Kriza istine mogla bi do ulaska Srbije u EU postati trajno stanje laži, ako se Hrvatska s njom ne suoči s potrebnom ozbiljnošću i odlučnošću, kao suverena država, ravnopravna članica EU i žrtva velikosrpske agresije, koja ne odustaje od nacionalnih interesa, nacionalne sigurnosti i međunarodnoga prava. S postojećom pozicijom i oporbom, ona za takav zaokret, nažalost, u ovom trenutku nije sposobna. Za takav uspravni hod pozicija i oporba, objektivno gledajući, nemaju intelektualnih, moralnih, etičkih, a onda ni političkih kapaciteta. Subjektivno pak gledajući, stanje je još i gore.

Nenad Piskač/HKV

facebook komentari

Continue Reading