Pratite nas

Analiza

Dr. sc. D. Ljubić: Rješenje je jedna izborna jedinica

Objavljeno

na

Dr. sc. D. Ljubić: Nacionalne manjine, politička prava i izborno zakonodavstvo (II.)

Biračko pravo je temeljno političko pravo i kao takvo je neizostavan čimbenik kreiranja poštene političke utakmice. Općenito gledano, biračko pravo kao ustavna kategorija novija je tekovina društvene evolucije.

Ono je u svom današnjem sadržaju nastalo po ukinuću elitističkog elektorata, koje je mogućnost glasovanja uvjetovalo imovinskim, socijalnim, spolnim ili obrazovnim cenzusom. Biračko pravo u demokratskim zemljama uređuje se kao opće, neposredno, slobodno, jednako i tajno.

Ujedno, razvidna je intencija napuštanja klasičnog koncepta teritorijalnoga državljanstva koji se zasnivao na ius soli, odnosno postavci kako samo pripadnici neke državne zajednice koji su rođeni na njezinu tlu i imaju stalno prebivalište u njoj imaju sva državljanska prava.

Koncept etničkog državljanstva i izborno pravo

Korektor ovakvog stajališta je koncept etničkog državljanstva ili ius sanguinis, prema kojem pripadnici svih etničkih ili nacionalnih zajednica u određenoj državi, neovisno o tome gdje su rođeni i gdje im je stalno prebivalište, imaju na temelju činjenice postojanja poveznice državljanstva jednaka prava uključujući i biračko. Pored osnovnog određenja sva ostala pitanja vezana uz biračko pravo su u pravilu delegirana na uređenje zakonodavcu. Pri svojoj normativnoj djelatnosti zakonodavac nema mogućnosti pretjerane kreativnosti. Ovo iz razloga što niti jedan ustavni institut nije podložan manipulacijama kao što je to izborni sustav. Zakoni se ne smiju mijenjati na način koji osigurava poziciji prednost pred konkurentima u slijedećem izbornom procesu.

Državni poredak mora počivati na jednakosti izbornog prava

U suprotnom, načelo jednakosti biračkog prava i jednakosti izbornih šansi gubi svoju uvjerljivost, a izabrana vlast svoj legitimitet, što posljedično utječe na legalnost parlamentarne pravne države uopće. Izbori omogućavaju vlasti priskrbiti si demokratsku legitimaciju, ali samo u slučaju njihove slobodne provedbe. Sloboda izbora ne zahtijeva samo da čin predaje glasa bude slobodan, već cijeli proces mora biti oslobođen od prisile i nedopuštenog pritiska pri čemu birači moraju moći svoj izbor formirati i artikulirati u otvorenom postupku uspostave mišljenja. Tijelima državne vlasti zabranjeno je poduzimati mjere koje bi mogle utjecati na formiranje javnog mnijenja, kao i bilo kakvo reklamiranje ili identificiranje sa sudionicima u izbornom procesu te davanje financijske potpore dionicima izborne utakmice. Svaki izborni proces mora biti utemeljen na načelima jednakosti biračkog prava i jednakosti izgleda sudionika na izborima.

Jednakog političkog prava nema bez jednakoga utjecaja na saziv Sabora

Načelo izborne jednakosti osigurava svakom biraču jednakost izborne moći, odnosno mogućnost raspolaganja jednakim brojem glasova i jednakim utjecajem na saziv predstavničkog tijela. Za odstupanje od pravila izborne jednakosti zakonodavac mora imati poseban, objektivno legitiman i kogentan razlog, koji mora biti nužan i primjeren za ostvarivanje svoje svrhe. Nadalje, u teoriji i praksi demokratskih zemalja ustavnopravno je neprihvatljiv i učinak negativne glasovne težine, odnosno unaprijed propisane razlike po broju mandata koji se može osvojiti po pojedinoj izbornoj jedinici u odnosu na brojnost biračkog tijela. S jedne strane ovdje je aktivno biračko pravo udaljeno od principa jednakosti moći, dok s druge strane nije dopustivo da na istim izborima broj osvojenih mandata ne bude u korelaciji s podrškom birača izraženom kroz dobiveni broj glasova.

U Republici Hrvatskoj, sukladno odredbama sadržanim u članku 45. Ustava, hrvatski državljani s navršenih 18 godina imaju opće i jednako biračko pravo te mogu sudjelovati u postupku odlučivanja na državnom referendumu. Aktivno biračko pravo se ostvaruje na neposrednim izborima tajnim glasovanjem na biračkim mjestima u zemlji ili na biračkim mjestima u sjedištima diplomatsko-konzularnih predstavništava Republike Hrvatske u stranoj državi u kojoj birač prebiva. Na prvi pogled, ustavno uređenje biračkog prava ovdje se čini definiranim na klasičan način pri čemu svaki birač tijekom izbora može izraziti svoje mišljenje te iskazati privrženost društvenoj zajednici kroz želju za sudjelovanjem u njezinom demokratskom ustrojavanju. Biračko pravo se naizgled određuje kao temelj demokracije koji se zasniva na djelatnom uživanju prava i ispunjavanju dužnosti, odnosno kroz proces u kojem treba sudjelovati i zauzimati se za postizanje općih boljitaka, dok su kreatori i izvršitelji politike osobe s političkim legitimitetom dobivenim na slobodnim izborima.

Ustavna nedosljednost i potiranje političke jednakosti

Međutim, načelna jednakost biračkog prava se potire već u odredbama sadržanim u članku 45. stavku 2. Ustava Ustav rhkojim se određuje fiksna kvota zastupnika koje biraju državljani sa prebivalištem u inozemstvu, pri čemu ova kvota trenutno iznosi tri zastupnika neovisno o broju potencijalnih birača. Naime, propisana stalna kvota ne uvažava razmjernost između broja birača sa biračkim pravom u posebnoj izbornoj jedinici i stvarnog broj glasova koje kandidati u toj jedinici moraju dobiti kako bi stekli status zastupnika. Nejednakost biračkog prava prema trenutnom normativnom rješenju proizlazi i iz činjenice nerazmjera u brojnosti biračkog tijela u zakonom utvrđenim izbornim jedinicama uslijed čega birači nemaju istu izbornu moć utjecati na formiranje tijela državne vlasti.

Međutim najveće odstupanje od načela općeg i jednakog prava glasa čini članak 15. stavak 3. Ustava kojim je propisano kako se zakonom pored općega biračkog prava, pripadnicima nacionalnih manjina može utvrditi dodatno pravo birati svoje zastupnike u Sabor prema posebno propisanim pravilima.

Privilegirane nacionalne manjine

Ovdje se radi o privilegiji pripadnika nacionalnih manjina, odnosno o pravu nepripadnom većinskom narodu, koje se očituje u pravu izbora participacije u izbornom procesu prema općim pravilima ili prema posebnom režimu u kojem pripadnici nacionalne manjine, ukoliko to žele, mogu birati osobe isključivo istovjetne etničke pripadnosti ili osobe određene etničke pripadnosti. Navedena ustavna odredba bila je ustavna osnova za kodifikaciju prava nacionalnih manjina kojom je izvršena daljnja diferencijacija biračkog prava i između pripadnika pojedinih nacionalnih manjina. Zakonskom regulativom omogućeno je srpskoj nacionalnoj manjini imati fiksno tri zastupnika u parlamentu, zatim talijanskoj, mađarskoj i češkoj po jednoga dok ostale manjine predstavljaju po jedan zastupnik ovisno o tome jesu li njihove matične države bile ili ne u sastavu bivše SFRJ. Dakle, zakonodavac se od 1991. opredijelio pripadnicima nacionalnih manjina unaprijed zakonom jamčiti i osiguravati određen broj mjesta u Saboru na izborima provedenim na temelju posebnih zakonskih pravila, u posebnoj izbornoj jedinici. Neovisno o tome s koliko je glasova birača kandidat nacionalne manjine bio izabran za zastupnika na mjesto u Saboru, on je u svom zastupničkom mandatu, u svojim zastupničkim ovlastima, pravima, dužnostima i odgovornostima bio u cijelosti izjednačen sa zastupnicima koji su u Sabor bili izabrani u okviru općeg izbornog sustava. Dakle, jedan glas pripadnika nacionalne manjine je na izborima zastupnika u Sabor u sebi istodobno nosio i potencijal općeg glasa i potencijal posebnog glasa.

Ustavna neprihvatljivost privilegija nacionalnih manjina

Kako Ustav prihvaća građanski koncept države u kojoj svi njezini državljani čine naciju, odnosno zajednicu slobodnih i ravnopravnih državljana koja ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika u predstavničko tijelo na temelju općeg i jednakog biračkog prava, onda je ustavno nedopustivo unaprijed zakonom jamčiti i određivati broj zastupničkih mjesta za bilo koju manjinu u okviru izbornog sustava. Svako izdvajanje bilo koje društvene skupine iz ukupnog korpusa državljana po bilo kojem kriteriju, pa tako i kriteriju nacionalne pripadnosti, te kreiranje rješenja po kojem takva skupina biva posebno predstavljena u političkom životu jest ustavnopravno neprihvatljivo. Možebitno priznavanje posebnog glasa pripadnicima nacionalnih manjina, mora imati svoju racionalnu osnovu i razumno opravdanje utemeljeno na činjeničnom supstratu. Ono mora biti legitimno s aspekta razmjernosti što znači da bi osiguravanje posebnog biračkog prava pripadnika manjina moglo biti opravdano samo ako ne bi postojala blaža sredstva za ostvarenje cilja koji se želi postići, to jest takva sredstva koja ne bi zadirala u jednakost općeg biračkog prava. Međutim, ovakva rješenja mogu imati svoj ratio u tranzicijskom razdoblju, no ni u kojem slučaju ne mogu biti trajno rješenje. Sukladno Ustavu u Republici Hrvatskoj narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem. Izabrani predstavnici naroda nemaju obvezujući mandat, već predstavnički mandat kao temeljni oblik ostvarivanja narodnog suvereniteta.

Narodni suverenitet mora biti – nedjeljiv

Sustav narodne vladavine ustavnopravno se izražava kroz predstavnički sustav koji proizlazi iz teorije o nedjeljivom narodnom suverenitetu. Predstavnički mandat znači takav odnos između birača i njihovih zastupnika prema kojem su zastupnici u svom djelovanju neovisni o stavovima birača koji su ih izabrali, pa ih stoga birači ne mogu ni opozvati. Izabrani zastupnik nositelj je kolektivnog mandata kojeg je stekao izborom. On zastupa cijeli narod, a ne samo birače koji su ga izabrali ili izbornu jedinicu u kojoj je izabran. Ustav u cjelini sadrži sveobuhvatna načela u vezi s kojima se moraju tumačiti sve njegove pojedinačne odredbe. Stoga se nijedna ustavna odredba ne može izvući iz konteksta i samostalno interpretirati. Svaka pojedina ustavna odredba uvijek se mora tumačiti u skladu s najvišim vrednotama ustavnog poretka iz članka 3. Ustava koje su temelj za njegovo tumačenje, među kojima su i jednakost i nacionalna ravnopravnost.

Pravosuđe i izborno zakonodavstvo generiraju destrukcije u Hrvatskoj

Empirija pokazuje kako su u ovom trenutku osnovne smetnje našeg društvenog napretka neučinkovito pravosuđe (DORH) te neustavno izborno zakonodavstvo. Prvi problem je personalne naravi i zato je lakši za otklanjanje. Međutim, izborno zakonodavstvo jest sustavan problem koji zahtjeva cjelovito i stručno rješavanje. U Republici Hrvatskoj svi dosadašnji izbori održani su na temelju neustavnog izbornog sustava, neovisno o tome proizlazi li neustavnost iz neprimjerenog kreiranja izbornih jedinica, mogućnosti postavljanja oktroiranih zastupnika bez izborne legitimacije, propisivanja neprimjerenog izbornog praga, fiksnih kvota za dijasporu ili nacionalne manjine te drugih okolnosti koje su u pravilu bile kodificirane radi ostanka na vlasti pozicije.

Izborni zakon je neustavan

Za primijetiti je da je neustavnost izbornog zakonodavstva utvrdio i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: U-I-120/2011 i dr. od 29. srpnja 2011. Isto tako valja istaknuti kako je primjena naznačene odluke suda odgođena ad kalendas graecas, pri čemu ustavotvorac i zakonodavac uporno već šest godina odbijaju integralno riješiti pitanje izbornog zakonodavstva, iako je ono nedvojbeno utvrđeno neustavnim. Stoga u ovom trenutku nije pitanje razvoja demokracije u Hrvatskoj referendumsko pitanje o već apsolviranim temama, već je to kako natjerati zakonodavnu vlast baviti se njezinim stvarnim poslom na što je obvezuju odluke Ustavnog suda koje implicite imaju snagu zakona i koje su dužni poštivati svi. Dakle, bit političkog života lijepe naše je natjerati Sabor na uvažavanje Ustava i zakona ove zemlje, a ne dati mu baviti se nebitnostima kao što je rasprava o kvasi-atentatu na predsjednika neke udruge ili razglabanjem o tekstualnom sadržaju spomen ploča koji je pravno neupitan a svjetonazorski podložan manipulacijama.

Jedna nacionalna izborna jedinica je – rješenje

U ovom trenutku dobro su došle sve građanske inicijative koje će permanentno i opetovano našim vrlim zastupnicima nabijati na nos izvršavanje njihovih ustavnih i zakonskih obveza, jer je iluzorno očekivati od nadležnih institucija sustava, ovakve kakve jesu, bilo kavu reakciju. Ujedno je potrebno unutar javnog mnijenja artikulirati prihvatljive modele izbornog sustava koji bi uvažavali temeljne postulate njegove neposrednosti, općenitosti, jednakosti, slobode i tajnosti. Kao prilog toj raspravi, a uvažavajući povijesne okolnosti egzila hrvatskih ljudi i okupacije hrvatske države u razdoblju od banovanja grofa Károly Khuen Héderváry-a pa do 1991. te asimetriju napućenosti naših regija, predlažem razmotriti izborni sustav utemeljen na premisama postojanja samo jedne izborne jedinice, pri čemu bi aktivno i pasivno pravo imali svi hrvatski državljani uz propisivanje određenog starosnog limita. Aktivno biračko pravo podrazumijevalo bi slobodno raspolaganje s 3-5 disperzivnih preferencijalnih glasova, dok bi Sabor imao 100 zastupnika.

Izborni prag bio bi 1% što se čini dostatnim za sprečavanje izbornog egzibicionizma, dok bi se popunjavanje mjesta do punog broja zastupnika, uslijed postojanja decimalnog viška, izvršavalo na temelju liste kandidata sastavljenoj prema broju osvojenih preferencijalnih glasova, neovisno o stranačkoj pripadnosti. Čini se da je došlo vrijeme u ovoj zemlji birati kvalitetne ljude, a ne stranke i njihove bezlične aparatčike. Iskustveno promatrano političke stranke, neovisno kojem svjetonazoru pripadale, su na političke afinitete svojih birača u pravilu zaboravljale danom objave rezultata izbora, odnosno društvenog procesa kojeg neopravdano u Hrvatskoj nazivamo festivalom demokracije. Neustavni izborni sustav ni na koji način ne može ustrojiti tijela državne vlasti koja bi bila kadra brinuti se za ostvarivanje vladavine naroda kao temelja svakog demokratskog društava.

dr. sc. Dubravko Ljubić/HKV

Dr. sc. D. Ljubić: Nacionalne manjine, politička prava i izborno zakonodavstvo (I.)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

‘Nema rata, nema pravog mira’ – Analiza laži Carmela Agiusa

Objavljeno

na

Objavio

“Vidi ovog masonskog sorosevskog egzekutzora, rasističkog fundamentalista koji nije bio kadar osigurati pošteno suđenje generalu Praljku i ostalima, i po tome su on i njegov sud gori od suda Hitlerovog trećeg reicha, jer je sud tog istog Hitlerovog trećeg reicha osigurao poštenije suđenje za paljenje Reichstaga nego što su ga u Haagu imali Prlić, Stojić, Praljak, Petković, Ćorić i Pušić. pa je tako čelnik bugarskih komunista Georgi Dimitrov dobio oslobađajuću presudu, a što u slučaju šestorke jednostavno nije bilo moguće, i to samo iz razloga jer je haški sud rasistički a s pravdom ima manje veze nego sud Hitlerova zločinačkog režima”, piše Predrag Nebihi u Analizi članka (https://www.vecernji.ba/vijesti/nema-rata-ali-ni-pravog-mira-posebno-u-bih-1260281) kojeg je objavio večernji list.

Analizu donosimo u nastavku:

Počnimo od početka secirati navedeno u ovom članku:

1. Činjenica da je ovaj sorosevski egzekutor dobio nekakvu nagradu od udruge koja se zove “Centar za mir i multietničku saradnju”. Na prvi pogled, sve divno i politički korektno, a kad se zagrebe ispod površine vidi se da je riječ o jednoj ekstremno islamsko-fundamentalističkoj grupaciji ne čijem čelu se nalazi notorni muslimanski ratni zločinac Safet Oručević. Kako to da su mu baš oni dali nagradu? Činjenica da je ista ta udruga prošle godine, 14. srpnja, dodjelila ovu nagradu Stjepanu Mesiću govori dovoljno sam za sebe.

2. Agius kaže: . Godinama je Tribunal bio meta sustavnih i negativnih kampanja, motiviranih izričito politikom i nacionalizmom”

I hop, evo nas opet u pohodu protiv “hudog” nacionalizma.

Nacionalizam je inače, najprirodnija i najplemenitija ideologija današnjeg čovječanstva, a ovakvi poput Agiusa koji u sebi imaju i nešto komunističko i nešto nacističko i nešto kvaziliberalno namjerno taj pojam brkaju s pojmovima koji su puno prispodobiviji upravo njima, rasizam, šovinizam, nacizam, komunizam. Po haškom sudu, gdje su oni zapravo sudili Hrvatima iz BiH za nacionalizam, kao lajt-motiv tih presuda proteže se teza “Oni su nacionalnom davali prednost pred univerzalnim”. Po toj definiciji svi vi koji ste na zadnjem svjetskom prvenstvu navijali za Hrvatsku zato jer ste Hrvat i Hrvatica ste “nacionalisti” po onome kako oni tumače taj pojam. Na istom toim svjetskom prvenstvu vidjeli smo kompletnu brazilsku reprezentaciju kako drži ruku na srcu dok svira brazilska himna
(Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=EE3HqjFulak )

Po jednom drugom Sorosevcu, suradniku haškog tužiteljstva i svjedoku-krivokletniku Žarku Puhovskom, držanje ruke na srcu dok se intonira nacionalna himna znak je pripadnosti HDZ-u. E sad, valjalo bi pročešljati registar članova HDZ-a pa vidjeti kad su se to Neymar, Paulinho, Willian, Marcelo, Jesus, Couthino i ostali upisali u HDZ. ije nemoguće da je obavijest o članstvu Neymara i društva u HDZ-u Puhovskom dostavio još jedan “istinoljubac” Stjepan Mesić, koji je 1992. bio glavni tajnik HDZ-a i kao takav za Puhovskog vjerojatno relevantan izvor informacija.

Što tek reći o pozdravu koji prati izvođenje meksičke nacionalne himne na velikim turnirima?
(Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=A3vZrtHStaA )

Po Puhovskom, ovo je valjda ekstremno krilo HDZ-a, i još samo fali da uskrsne Josip Boljkovac i da kaže kako su tri Meksikanca 1991. ispaliliu armbrust na Borovo selo pa je eto tako počeo rat, ili da Sefer Halilović u Direktivi patriotske lige od 25. veljače 1992. navede Meksikance kao neprijatelje muslimanskog naroda.

Dakle, u ovom intervjuu antihrvatskog rasista i šovinista Carmela Agiusa možda je bitnije ono što se ne spominje nego ono što se spominje. Naime, nigdje nema termina “prihvaćanje presuda” nego postoji, i to samo na jednom mjestu, termin “prihvaćanje pravde”. Dakle, ja ne smjeram upadati u takve fiškalske zamke, jer je jasno da je ono što Agius smatra “pravdom” zapravo ono što je zapisano u haškim presudama. Među tim presudama je i nepravomoćna Šešelju, iz čijeg obrazloženja jednostavno strši jedna rečenica:

” Prije svega, Vijeće je prihvatilo da širenje nacionalističke ideologije nije samo po sebi zločinačko.”
(Izvor: str 11. http://www.icty.org/…/seselj/tjug/bcs/160331_judgement_summ… )
S obzirom na činjenicu da nigdje u pravomoćnoj presudi Šešelju ova rečenica nije stavljena van snage, ona je postala pravomoćno dosuđena činjenica. A Agius koji svojim napadom na nacionalizam kao takav, koji sam po sebi nije zločinački, zapravo ni sam ne priznaje hašku “pravdu”, odnosno, očito je priznaje do one mjere koja njemu odgovara.

3. Agius kaže: Nažalost, bilo je i ostaje teško za neke da prihvate da osude pojedinaca za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti nisu značile osuđivanje njihove zemlje ili vlade, a još manje ljudi ili iste etničke grupe”

Ovo je totalno bolesna laž. Naime, već presudom u predmetu Naletilić-Martinović Republika Hrvatska i Hrvatska vojska peroiglašeni su “okupacijskom silom u BiH”. Presudom šestorci haški sud je samo potvrdio ti prijesnu i bolesnu laž. Još puno prije toga, u žalbenom procesu u predmetu Aleksovski, žalbeno vijeće kojem je na čelu bio britanski liberal i još jedan anti-hrvatski rasist io šovinist Richard May, preinačilo je stav raspravnog vijeća o međunarodnom sukobu, odnosno donijelo zaključak da se postupanje u zatvoru Kaonik odigralo u kontekstu rata između Hrvatske i BiH. Kasnije je taj nalaz samo dalje prenesen u predmete Blaškić, Kordić-Čerkez, Naletilić-Martinović i Prlić i ostali. U isto vrijeme, haški sud koji je u predmetima Tadić i Brđanin (nepravomoćne presude) utvrdio da je postojao međunarodni sukob između Srbije/SRJ i BiH, barem do svibnja 1992. (Tadić) odnosno do kraja 1992. (Brđanin) u kasnijim suđenjima, u bitnim predmetima (Krajišnik, Plavšić, Karadžić, Mladić), povukao je taj nalaz, i praktički je dosuđeno da Srbija nema veze ne samo sa zločinima u BiH, nego uopće s ratnim sukobom u BiH.

I sve se to dogodilo dok je Agius bio na čelu suda, koji je jednostavno prikrio činjenicu o umješanosti Srbije u rat u BiH, a iz čega je vidljivo da tadašnji predsjednik suda Carmel Agius ne samo što nije poštovao praksu, odnosno ranije presude haškog suda u međunarodnom sukobu između Srbije i BiH, nego ni svoju vlastitu presudu, jer je upravo on, Carmel Agius, bio na čelu raspravnog vijeća koje je u predmetu Brđanin donijelo zaključak o međunarodnom sukobu između Srbije i BiH i to “najmanje do kraja 1992. a izvjesno i kasnije”.

Osim navedenog, Hrvatska je u presudi šestorci presuđena za pokušaj secesije a zatim i aneksije dijela BiH.
Dakle, Agius besramno laže, jer kad kaže “… nisu značile osuđivanje njihove zemlje ili vlade, a još manje ljudi ili iste etničke grupe..” onda je morao dodati “osim ako govorimo o Hrvatskoj kao državi, hrvatskoj vladi, Hrvatima kao takvima i hrvatskom narodu u cjelini”. Tek tad to bi bila istina.

A o tome da ovakvi anti-hrvatski rasisti i šovinisti nemaju nikakvog srama govori i zadnja izjava:

4. Agius kaže: “Vidio sam također kako se kontinuirano negiraju najteži zločini iako ih je Tribunal više puta utvrdio”

Jedini koji je negirao najteže zločine bio je upravo haški sud na čijem čelu od prvog do zadnjeg dana sjede anti-hrvatski rasisti i šovinisti, a u čijem tužiteljstvu od prvog dana sjede teški i zadrti anti-hrvatski rasisti i šovinisti.
Isti su negirali najteže zločine nad Hrvatima u Hrvatskoj: Vukovar, Voćin, Baćin, Škabrnja, Nadin, Široka Kula, Četekovci, Čojlug, Balinci, Glinsko Novo Selo, Joševica i još cijeli niz hrvatskih gradova i sela u kojima su Hrvati ubijani na najsvirepije načine, kao ni progon pola milijuna Hrvata sa svojih ognjišta uništavanje i bezobzirno razaranje hrvatskih gradova, pljačku i uništavanje kulturnog blaga itd.

Niti jedan general tzv. JNA kojin je odgovoran za ove zločine uopće nije ni izveden kao optuženik pred taj rasistički i šovinistički anti-hrvatski sud.

Isto tako, ovaj sud je totalno negirao brutalne genocidne zločine koje su nad Hrvaima u BiH počinili Muslimani u mjestima:
Trusina, Grabovica, Uzdol, Doljani, Hudotsko, Gračanica, Križančevo selo, Jurići, Stipića livade, Orlište, Buščak, Jukići, Bjelovčina, Vrca, Radešine, Mrkosoci, Žitače, Čelebići, Donja Orahovica, Trešnjevica, Rodoč, Bistrica, Bojska, Sebešić, Vučipolje-Kaići, Crnići, Kandija, Garački Podovi, Kloster, Goruše, Humac, Zanesovići, Rosulje, Udurlije, Miletići, Maline-Bikoši, Podovi, Ovnak, Grahovčići, Dolac-Bila, Čukle, Brajkovići, Krpeljići, Orašac, Zenepići, Pribilovići, Šenkovići, Petačići-Budačići, Kasapovići, Kopila, Dusina, Fojnica, Buhine Kuće, Kiseljak, Prosje, Putiš-Kuber, Busovačke staje, Šarići, Orahovo, Bilalovac, Gojkovac, Nezirovići, Tomići., Hasanbari, Novakovići, Šušanj i još na desetine ovakvih mjesta koje je teško sve nabrojati, a uz sve to etničko čišćenje od Hrvata općina Vareš, Kakanj, Zenica, Travnik, Bugojno, Fojnica, Jablanica, Konjic, pa 331 logora u kojima su bile zatočena 14 444 Hrvata, ubijeno 121 malodobno dijete, ubijeno najmanje 1051 civila i najmanje 632 ratna zarobljenika HVO-a.

Činjenica koju sam spomenuo je da je u suđenjima Hrvatima za zločine protiv Muslimana (a kojih je bilo bar 5 puta manje nego zločina Muslimana nad Hrvatima) u 5 predmeta dosuđeno postojanje međunarodnog sukoba između Hrvatske i BiH. A postojanje međunarodnog sukoba uvjet je za primjenu članka 2 statuta, odnosno da se optuženicima može suditi za kršenje Ženevske konvencije iz 1949. godine, odnosno da se žrtvama prizna status žrtvama povrede Ženevske konvencije koja ih samim time štiti. Isto tako je činjenica da u suđenjima Muslimanima za zločine nad Hrvatima (Hadžihasanović-Kubura-Alagić, Halilović, Delić) nije dosuđeno postojanje međunarodnog sukoba, štoviše, u presudi u predmetu Hadžihasanović-Kubura (Alagić je u međuvremenu umro) u paragrafima 27. i 28. izrijekom stoji da je riječ o unutarnjem sukobu. Ove neoborive činjenice dovele su do rasističkog i šovinističkog zaključka koji je postao praksom haškog suda, a prema kojoj:

a) Hrvatima se može suditi za povredu Ženevske konvencije dok se Muslimanima ne može suditi za istu stvar unutar istog sukoba
b) Muslimanski civili su subjekti koje štiti Ženevska konvencija dok u isto vrijeme, u istom sukobu, hrvatski civili nisu subjekti koje štiti Ženevska konvencija.

Ovo je rasizam po definiciji, i pitanje je bi li ga se čak i zloglasni Hitler usudio ovako jasno i otvoreno definirati kao što je to učinila rasistička žgadija s haškog suda.

Kad bi Agius bio normalan, odnosno kad bio bio nacionalist, tad bi shvaćao da po kriterijima nacionalizma svaka nacija vrijedi jednako, i da se prema svakoj naciji treba odnositi s istim poštovanjem i prema jednakim kriterijima, a ne ovako rasistički, za jedne jedan a za druge drugi kriterij.

Jer, kad se sudi Hrvaima iz BiH onda je osnovna teza da su “Tuđman i Milošević htjeli djeliti Bosnu” a kad se sudi Srbima iz BiH onda je razlog rata drugi, onaj pravi “Srbi su htjeli stvoriti veliku Srbiju na zapadnim, granicama Karlobag – Karlovac – Virovitica”.
Muslimani i Hrvati zarate u BiH i Muslimani pobiju najmanje 5 puta više civila i ratnih zarobljenika, na najmanje pet puta svirepiji način, i protjeraju najmanje pet puta više Hrvata nego suprotno, i onda za to dobiju ukupno 5 i pol godina zatvora, a Hrvati ukupno 268 godina zatvora.

Na kraju krajeva, sama Carla Del Ponte u svojoj knjizi “Lov” navodi da je u haškom tužiteljstvu bila praksa Srbe nazivati “kurvinim sinovima” a Hrvate “podlim kurvinim sinovima” dok se Muslimane uopće ne spominje, pa i to dovoljno govori o jednon rasističkoj i šovinističkoj anti-hrvatskoj histeriji u tom sramnom sudištu.

A sve zato jer haški sud vode liberali a ne nacionalisti. Vidjeli smo na svjetskom prvenstvu zašto je nacionalizam najbolja i najprirodnija ideologija čovječanstva. Svi sjede ne tribinama u dresovima svojh nacionalnih boja, pomješani, jedni kraj drugih, i sve bez jednog incidenta. Vidjeli smo nerjetko scenu dvojice ljudi, jedan kraj drugog, u različitim dresovima gdje jedan od radosti vrišti a drugi u suzama tuguje. Vole ljudi svoju državu i svoju naciju, kao svi pravi nacionalisti, a isto tako poštuju tuđu državu i tuđu naciju, također kao svi pravi nacionalisti.

Netko će pitati, pa zašto onda ima toliko ratova, sukoba, nepravde, gladi, zla općenito?

Pa upravo zato jer nacionalizam nije glavna ideologija čovječanstva. Jer, kao što kaže jedna presuda haškog suda, širenje nacionalističke ideologije samo po sebi ne predstavlja zločin”. Zločine proizvode oni koji su orijentirani anti-nacionalistički, a to su u prvom redu sotonisti i ateisti, i to svih vrsta, rasisti i šovinisti, nacisti i komunisti, fašisti i socijalisti, pseudo-liberali i anarhisti i slična žgadija…

Predrag Nebihi

>-https://www.vecernji.ba/vijesti/nema-rata-ali-ni-pravog-mira-posebno-u-bih-1260281

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Prijedlog zakona koji okupi baš sve bošnjačke političke stranke zaslužuje detaljnu analizu

Objavljeno

na

Objavio

Na okupu su svi, od prikriveno islamističke SDA, navodno lijevo-građanskog SDP-a potpomognutog otpalim šovinističkim strančicama, a sliku nacionalne homogenizacije do kraja upotpunjuje privatna stranka SBB i unitaristički hipsteri iz Naše stranke koji su se također priklonili šprdanju Ustavnog suda BiH.

Kao što znate, riječ je o „Zakonu o izbornim jedinicama i broju mandata Parlamenta Federacije BiH“ koji su u Zastupničkom domu Parlamenta Federacije BiH izglasale tzv. „probosanske snage“ SDA-SBB-SDP-DF-NS.

Analitički tim portala Poskok.info usporedio je broj izaslanika svakog od konstitutivnih naroda i ostalih iz svakog kantona, prema neustavnim odredbama Izbornog zakona BiH, s rasporedom izaslanika prema bošnjačkom zakonu o Izbornim jedinicama.

Ispod je tablica u kojoj je prikazan raniji neustavni način popunjavanja Doma naroda Parlamenta Federacije BiH, koji je Ustavni sud BiH proglasio neustavnim zato što nije osiguravao legitimno predstavljanje konstitutivnih naroda.

Druga tablica prikazuje popunjavanje Doma naroda prema prijedlogu Zakona tzv. „probosanskih snaga“ kojim bi se, kako kažu, ispunila presuda Ustavnog suda BiH.

Raspored mandata je u potpunosti isti.

Namjera kreatora bošnjačkog Zakona o izbornim jedinicama i mandatima u Parlamentu FBiH je da se presuda Ustavnog suda implementira na način da raspored izaslanika po narodima i po županijama ostane isti onaj koji je Ustavni sud proglasio neustavnim. Čisto ismijavanje i izrugivanje presude Ustavnog suda!

Poskok podsjeća kako je Ustavni sud BiH je uočio da su odredbe Izbornog zakona BiH kojima se „svakom konstitutivnom narodu daje jedno mjesto u svakom kantonu“ pri popunjavanju Doma naroda u izravnoj suprotnosti s Ustavom Bosne i Hercegovine, te naložio njihovo korigiranje, a zbog izostanka reakcije političkih aktera, naložio je i samo brisanje takvih neustavnih zakonskih odredbi. Ustavni sud BiH jasno je naveo da načelo konstitutivnosti naroda u Federaciji BiH, u kontekstu Doma naroda, može biti ostvareno samo ako se popunjavanje Doma naroda temelji na jasno preciziranim kriterijima koji trebaju dovesti do što potpunijeg predstavljanja svakog od tri konstitutivna naroda u Federaciji BiH. To znači da ne može istim brojem izaslanika (jedan) biti predstavljeno 33.600 Hrvata Posavske županije i 24 Hrvata Bosansko-podrinjske županije.

Jedini smisao navedenog prijedloga svebošnjačke koalicije (SDA-SBB-SDP-DF-NS) je da po svaku cijenu zadrže mogućnost da izbornim inženjeringom popune trećinu Kluba Hrvata (6 od 17) i onemoguće Hrvatima zaštitne mehanizme koji su ustavna svrha postojanja Doma naroda. „Probosanske snage“ ne žele propustiti mogućnost da naprave izvršnu vlast u Federaciji od bošnjačke većine i hrvatskih fikusa, zaključuje se u analizi.

Državni ili entitetski zakon ?

Koji dio izbornog zakonodavstva JE moguće regulirati na entitetskoj razini?

Zastupnički dom Parlamenta Federacije BiH i Narodna skupština Republike Srpske imaju mogućnost definiranja višečlanih izbornih jedinica, te broja izravnih i kompenzacijskih mandata pri biranju zastupnika u Zastupnički dom Parlamenta Federacije BiH i Narodnu skupštinu Republike Srpske, sukladno poglavlju 10.A i poglavlju 11 Izbornog zakona BiH.

Poglavlje 10.A. Izbornog zakona BiH se odnosi na Zastupnički dom Parlamenta Federacije BiH i u njemu je jasno propisana mogućnost da Zastupnički dom Parlamenta Federacije BiH utvrdi granice višečlanih izbornih jedinica, te broj izravnih i kompenzacijskih mandata pri biranju zastupnika u Zastupnički dom Parlamenta Federacije BiH. Dodatno, propisana je i obveza da svake 4 godine Parlament Federacije BiH preispita te izborne jedinice i broj mandata iz njih pazeći pri tome posebno na proporcionalnost broja mandata i broja birača upisanih u Središnji birački popis.

Znači, prijedlog tzv. „probosanskih snaga“ (SDA-SBB-SDP-DF-NS) koji definira drugačiju razdiobu mandata po višečlanim izbornim jedinicama pri biranju zastupnika u Zastupnički dom Parlamenta Federacije BiH nije sporan i ima utemeljenje u odredbama Izbornog zakona BiH.

Poskok navodi kako je „probosanski“ pisac ovog prijedloga definirao izbornu jedinicu 12 koja bi davala 2 člana, zanemarujući pri tome odredbu Izbornog zakona BiH (članak 10.2 stavak 3) koja propisuje da svaka višečlana izborna jedinica daje od 3 do 15 članova. S obzirom na razinu „aljkavosti“ trebalo bi provjeriti i sve ostale brojke u prijedlogu, iako zbog mehanizma kompenzacijskih mandata te brojke za Zastupnički dom i nisu toliko bitne.

Iste odredbe su u poglavlju 11. Izbornog zakona BiH definirane i za Narodnu skupštinu Republike Srpske koja ima mogućnost definiranja višečlanih izbornih jedinica, te broja izravnih i kompenzacijskih mandata pri biranju u Narodnu skupštinu Republike Srpske.

Tu prestaje svaka usporedba Federacije BiH sa Republikom Srpskom jer entitet Republika Srpska nije sastavljen od federalnih jedinica (županija) koje imaju svoje ustave i zakonodavna tijela (županijske skupštine) iz kojih se biraju izaslanici u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH, a iz kojeg se onda biraju hrvatski i bošnjački izaslanici u Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH.

Koji dio izbornog zakonodavstva NIJE moguće regulirati na entitetskoj razini? Poglavlje 10.B. Izbornog zakona BiH se odnosi na Dom naroda Parlamenta Federacije BiH. Pročitajte pažljivo poglavlje 10.B! Jeste li uočili neke odredbe koje propisuju da entitetska razina (Federacija BiH) može na drugačiji način propisati način popunjavanja Doma naroda Parlamenta Federacije BiH. Niste! Pa niste niti mogli, zato što toga u Izbornom zakonu BiH i nema!

Dom naroda se ne bira na izravnim izborima, nego se popunjava posredno kroz izbore u županijskim skupštinama i taj način biranja i popunjavanja Doma naroda je definiran poglavljem 10.B Izbornog zakona BiH, kojeg jedino može korigirati Parlamentarna skupština BiH.

Način popunjavanja Doma naroda je definiran člankom 10.12. Izbornog zakona BiH. Tu je jasno propisana i odredba Središnjem izbornom povjerenstvu da nakon svakog provedenog popisa stanovništva izvrši ponovnu raspodjelu broja mandata.

Navodno su se u Središnjem izbornom povjerenstvu „usudili“ nešto i izračunati (sukladno članku 10.12.), ali se te brojke nisu svidjele „probosanskim patriotskim snagama“ pa su uz popratni medijski linč optužili članove SIP-a da ne kontaju osnovne matematičke operacije, pa će zato oni to sve izračunati na „probosanski kalkulator“ i definirati prijedlog kojeg smo eto svjedoci ovih dana.

Prijedlog „probosanskih snaga“ (SDA-SBB-SDP-DF-NS) u dijelu u kojem propisuje drugačiju popunu Doma naroda Parlamenta Federacije BiH u suprotnosti je s odredbama Izbornog zakona BiH, a u suprotnosti je i s odlukom Ustavnog suda BiH koji je jasno naložio Parlamentarnoj skupštini BiH definiranje drugačijih odredbi o načinu popunjavanja Doma naroda Parlamenta Federacije BiH znajući da je to jedino moguće riješiti na razini Izbornog zakona BiH.

Zaključimo. U pitanju je dvostruko izrugivanje presude Ustavnog suda BiH od strane „probosanskih patriotskih snaga“ (SDA-SBB-SDP-DF-NS):

Pokušava se donijeti entitetski Zakon koji je u izravnoj suprotnosti s državnim zakonom (Izbornim zakonom BiH) unatoč jasnoj uputi Ustavnog suda BiH. Sadržaj predloženog zakona u cijelosti ponavlja odredbe koje je u svojoj presudi Ustavni sud proglasio neustavnim.

Inače, politički pokrovitelji ovog Zakona barem jednom mjesečno prijave nekoga Tužiteljstvu BiH za kršenje Ustava BiH, pa bi i u ovom slučaju trebalo aktivirati Tužiteljstvo BiH za jasno i nedvosmisleno nepoštivanje i izrugivanje odluka Ustavnog suda BiH./HMS/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari