Pratite nas

Kultura

dr. sc. Dubravko Ljubić: Marko Ljubić u svom pisanju ne spletkari, on imenuje stvari onakvima kakve realno jesu

Objavljeno

na

U Ilirskoj dvorani karlovačke knjižnice, u srijedu, predstavljena je knjiga kolumniste i publiciste Marka Ljubića “Rasudbe hrvatske državnosti”.

Uz autora Marka Ljubića, knjigu su predstavljali akademik Josip Pečarić i sjajni ustavni stručnjak dr sc. Dubravko Ljubić, a predstavljanjem je moderirao dr sc. Zvonko Čapko.

U nastavku donosimo recenziju dr. sc. Dubravka Ljubića o esejima Marka Ljubića o državnosti, izrečena na predstavljanju knjige u Karlovcu:

Poštovane dame i gospodo,

zadovoljstvo mi je i čast večeras prisustvovati predstavljanju jednog iznimnog doprinosa hrvatskoj političkoj misli, knjizi autora Marka Ljubića koja nosi naslov RASUDBE  HRVATSKE  DRŽAVNOSTI.

Kao uvod u predstavljanje same knjige ovdje cijenim potrebnim prethodno iznijeti nekoliko bitnih informacija o samom autoru.

Marko Ljubić rođen je 1960 godine u Širokom Brijegu.

Po naobrazbi je diplomirani politolog (Sarajevo 1983.), a po profesiji je novinar.

Po političkom uvjerenju je suverenist  s izrazitim osjećajem za očuvanje hrvatske državnosti i ispunjavanje nacionalnih prioriteta i ciljeva hrvatskog naroda.

Po svjetonazoru je demokršćanin, praktični vjernik i obiteljski čovjek. Oženjen, otac troje djece.

U svojem dosadašnjem radu autor se okušao u pisanju beletristike, što je manje poznata činjenica, dok je široj javnosti poznat preko bavljenja čistim novinarstvom (ovdje napominjem riječ čistim slijedom činjenice kao u našem društvo pretežito postoji strvinarsko ili lešinarsko novinarstvo koje se iscrpljuje u dodatnom cipelarenju posrnulih vlastodržaca ili postoji ono navijačko koje se pak iscrpljuje u ditirambima upućenim vladajućim). U bližoj povijesti u svom radu Marko Ljubić se je posvetio kolumnistici i esejistici.

Sve nabrojeno čini osnovu na kojoj je nastao sadržaj ove knjige. Snažni hercegovački korijeni i tradicionalan odgoj usadili su u njega osjećaj za razlikovanje dobra i zla, zatim za shvaćanje nužnosti jedinstva domovinske i iseljene hrvatske kao temeljnog uvjeta opstanka hrvatske državnosti, te za poštivanje autoriteta pri čemu na prvo mjesto uvijek stavlja hrvatski narod, kao neupitnog nositelja suverenosti i vlasti, uz pomalo preziran stav prema onome što se danas bez razloga glorificira i pogrešno naziva političkom elitom ili nositeljima glavnostrujnih svjetonazora. Iskustvo nas uči da su upravo pripadnici “te političke elite” zapravo intelektualno pod-kapacitirani aparatčiki, koji su sposobni samo slijediti direktive svojih uzora koje uglavnom nalaze izvan Hrvatske.

S druge strane, iskoraci ka novelistici pridonijeli su formiranju jednog vrlo prepoznatljivog stila pisanja kojeg krasi jasnoća izričaja, tečnost misli i britkost pera. Sa njegovim stajalištima, analizama i sintezama možemo se slagati ili ne. Međutim, ne može se osporiti činjenica kako je u njegovim tekstovima svaka tvrdnja potkrijepljena argumentima, a ne kako je to kod nas već uobičajeno floskulama ili neprikladnim generalizacijama.

Marko Ljubić u svom pisanju ne mrzi, ne etiketira neistomišljenike, na glorificira poziciju i vlast, ne služi se poluistinama i senzacionalizmom – jednom riječju ne spletkari.

On naprosto pokušava sagledati stvari onakvima kave realno jesu, rekao bi Tacit sine ira et studio, objektivno i bez srdžbe, ukazujući pri tome urbi et orbi na devijantne društvene odnose i političke konstelacije kojima je naše društvo nažalost bremenito.

Produkt svega navedenoga je i ova knjiga izdana u nakladi Hrvatskog kulturnog vijeća. Urednik knjige je gospodin Nenad Piskać, a grafički urednik je gospodin Josip Brkić.

A sada nešto i o samoj knjizi:

Knjiga se dijeli na pet poglavlja i 39 eseja. Ovdje namjerno govorim o esejima, a ne o kolumnama jer između ta dva pojma postoji velika razlika. Kolumne opisuju pojavnosti u društvu i sadržavaju autorov osobni stav obilježen isključivo njegovim sustavom vrijednosti. Eseji su s druge strane literarna forma unutar koje autor sam bira teme, ali pri tome analiza i sinteza koju daje, osim što su produkti njegove empirije, moraju imati i uporište u znanstvenim postavkama i postulatima.

Prva grupa eseja govori o nacionalnom identitetu Hrvata i društvenim podjelama u hrvatskom društvu. U njima autor iznosi promišljanja o žalosnoj konkurenciji hrvatskog suverenizma i neojugoslavenskog regionalizma u hrvatskom društvu, te o potrebi povratka hrvatskog društva ka pomalo zaboravljenom kršćanskom identitetu, ali ne partikularno isključivo kao vjerskom pitanju, već kao sustavu vrijednosti na kojem počiva istinska Europa. Ujedno, autor ovdje govori o potrebi ispravne valorizacije vrijednosti proizašlih iz pobjedničkog oslobodilačkog domovinskog rata, naspram tekovina bivšeg totalitarističkog sustava čiji utjecaj na hrvatsko društvo kroz djelovanje duboke udbaške države svakodnevno trpimo.

Druga grupa eseja bavi se povijesnim negacijama prava hrvatskog naroda na vlastitu državnost.

Ovdje se autor bavi posljedicama djelovanja antifa-scene u vidu dezintegracije hrvatskog identiteta, a samim  time i razgradnje hrvatske državnosti. Autor analizira i upućuje na pogubnost gubitka slobode hrvatske države i njezinih građana uslijed upornog vezivanja za “region” i prakticiranja trivijalne jugonostalgije. Dakle, u drugom djelu govori se:

– o opasnosti opstojnosti zatiranja državne simbolike,

– o opasnosti koje proizlaze iz izjednačavanje krivnje agresora i žrtve u Domovinskom ratu,

– o opasnosti koje proizlaze iz zanemarivanja demokratskog principa vladavine većine.

– te posebice o opasnosti korištenja povijesne kategorije antifašizma kao sredstva paraliziranja rada tijela državne vlasti.

Treća grupa eseja bavi se utjecajem političkog srpstva na društvene odnose u Hrvatskoj. Ovdje autor skreće pozornost na latentnu opasnost od kulturne i političke srbizacije hrvatskog društva, na opasnost od usvajanja bizantinskih tradicija kao matrica našeg društvenog ponašanja te na ugroze koje izaziva više ili manje prikrivena provedba projekta SANU 2. Ujedno autor razotkriva srpsku mitologiju i laž kao temelj srpskih pretenzija na hrvatsko tlo, ali nažalost razotkriva i nemoć hrvatske politike othrvati se neželjenim balkanskim integracijskim silnicama iza kojih se krije isključivo repeticija povijesnih pogrešaka u vidu, poslužit ću se riječima urednika ovog izdanja, geganja gusaka u nove beogradske magle.

Četvrta grupa eseja bavi se položajem hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Ovdje autor prvenstveno promišlja opstojnost hrvata u Bosni i Hercegovini kao preduvjetu opstojnosti hrvatske države uopće. Autor nadalje upozorava na strateške pogreške koje proizlaze iz razjedinjenosti hrvatskog korpusa u Bosni i Hercegovini, ali i na pogreške u politici koju vlasti u Republici Hrvatskoj vode u odnosu na hrvatski narod u Bosni i Hercegovini. Ujedno, autor analizira odnose između konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini, odnosa između administrativnih jedinica razdijeljenih u dva entiteta, ali i odnose vanjskih sila i lutanja njihovih politika vezanih uz ustrojstvo Bosne i Hercegovine, poglavito onih koji proizlaze iz politike Sjedinjenih američkih država, Rusije, Europske unije, te perjanica Muslimanskog svijeta.

Posljednja grupa eseja predstavljaju zapravo deskripciju trenutne političke kulture u Republici Hrvatskoj, ali i svojevrsni omaž kulturi državnosti hrvatskog naroda koju se više nikad ne smije zapostaviti ili ne daj Bože izgubiti. Ovdje autor upućuje na nasušnu potrebu utvrđivanja nacionalnih ciljeva i interesa hrvatske države, kao pretpostavke izgradnje prosperitetne države u skorijoj budućnosti. Također, autor se ovdje osvrće na osnovne izvore paralize nacionalnog života, kao što su izostanak lustracije, opstojnost nepoštenog izbornog sustava, ekskludiranje hrvatskog iseljeništva iz društvenog života, te postojanja duboke totalitarističke paradržave koja zapravo vlada državom.

Sami eseji nisu pisani sukcesivno i istovremeno, odnosno razlikuju se po vremenu nastanka. No to promatrano post factum nimalo ne umanjuje njihovu aktualnost i uporabljivost u sadašnjosti. Nažalost, ova činjenica ima svoju dobru i lošu stranu. Dobru za autora, jer se pažljivijim čitanjem ove knjige u sadašnjosti iskustveno dokazuje ispravnost analiza i zaključaka koje je autor davao u prošlosti, odnosno njegove misli su u pretežitom dijelu položile test vremenske distance. S druge strane, to je izrazito loše za hrvatsko društvo jer upućuje na zaključak kako Hrvati u razvoju svoje državnosti zapravo tapkaju na mjestu, odnosno upućuje na zaključak o izostanku bilo kakvog napretka u izgradnji poželjnih društvenih odnosa unutar hrvatskog društva.

I na kraju želio bih reći zašto držim poželjnim pročitati ovu knjigu.

Prije svega, u pomanjkanju ozbiljnih političkih analiza društvene stvarnosti u Republici Hrvatskoj, ova knjiga pravo je osvježenje u političkoj prozi koja svojom informativnošću omogućava svakome povećanje spoznajne sfere o društvenim odnosima koji ga okružuju.

Nadalje, zbog svoje tečnosti i jednostavnosti izričaja ova knjiga zadovoljit će u spoznajnom domeni interese svekolikog čitateljstva, neovisno o činjenici njihove zahtjevnosti.

Ujedno stavovi autora izneseni u ovo knjizi mogu poslužiti i zahtjevnijim političkim analitičarima kao predložak za potvrđivanje ili sukobljavanje s postavkama koje osobno zastupaju.

S druge strane, u današnjoj tržišnoj ponudi suvislih osvrta na političku zbilju bivstvovanja u Hrvatskoj, teško se može naći djelo koje na jednom mjestu otvara gotova sva bitna pitanja postanka i opstanka hrvatske države te pruža deskripciju opasnosti koje prijete, kao što je to slučaj s ovom knjigom. Stoga je ovo djelo zapravo jedan od rijetkih kvalitetnih uradaka koje predstavlja deskripciju sadašnjosti, ali koje ujedno daje i pregled rješenja podobnih dovesti do željene projekcije budućnosti koju ovaj narod, barem po dosadašnjim većinskim očitovanjima volje, doista želi, a po proživljenim povijesnim patnjama i zaslužuje.

Slijedom svega iznijetoga cijenim kako mogu teško zamisliti štioca koji bi nakon čitanja ove knjige mogao imati osjećaj pogrešno utrošenog vremena. Čitanje ove knjige može biti samo ulaganje u vlastite spoznajne i misaone kapacitete. Stoga je toplo preporučam svima.

Zahvaljujem se na pozornosti.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Sve je spremno za dugoočekivanu premijeru filma ‘General’

Objavljeno

na

Objavio

Sve je spremno za ovogodišnje 66. izdanje Pulskog filmskog festivala i za večerašnje otvaranje kojem će nazočiti hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, pod čijim se pokroviteljstvom festival i održava, potvrdila je ravnateljica Festivala Gordana Restović.

Uz brojne dnevne programe i projekcije, prvi festivalski dan obilježit će dugoočekivana premijera filma “General”, redatelja Antuna Vrdoljaka, o životu i značaju za Hrvatsku i hrvatsku povijest generala Ante Gotovine, s Goranom Višnjićem u naslovnoj ulozi. Za taj film iznimno je velik interes publike još od prvog dana puštanja karata u prodaju, rečeno je na konferenciji za novinare u Puli.

“‘General’ je prvi od osam filmova nacionalne produkcije koji će biti prikazan u Areni, a tim se filmovima u hrvatskom programu i konkurenciji za Zlatne arene pridružuje još šest filmova hrvatske manjinske produkcije u Istarskom narodnom kazalištu. U svakom slučaju, tijekom festivala očekuje nas 110 filmova na sedamnaest lokacija”, istaknula je Gordana Restović.

Svečano otvaranje festivala počinje u 21,30 sati i izravno će se prenositi na Prvom programu Hrvatske radiotelevizije. U sklopu programa otvaranja sestre Marija Husar Rimac i Ivana Husar Mlinac izvest će nacionalnu i istarsku himnu a tijekom ceremonije uručit će se iznimno važna festivalska nagrada, koja nosi ime po svom osnivaču, Marijanu Rotaru koja je ove godine dodijeljena Povijesnom i Pomorskom muzeju Istre. Nakon svečanosti otvorenja slijedi tradicionalni vatromet koji simbolično označava početak novog izdanja Pulskog filmskog festivala.

Ovogodišnja 66. Pula nudi tri premijere, a umjetnički direktor festivala Zlatko Vidačković iz bogatog programa izdvojio je povratak PoPularnog programa i europskih filmova u Arenu tako da će gledatelji moći uživati u šest filmova uglavnom biografskim, posvećeni posvećeni životopisima velikih umjetnika.

“Mislim da je ova kombinacija hrvatskog i europskog filma dobitna kombinacija koja se, kada smo je prije deset godina pokrenuli, pokazala dobrom za publiku, ali ujedno daje i europski kontekst hrvatskoj kinematografiji”, poručio je Vidačković te dodao kako postoji više razloga vraćanja europskog filma u drugi termin u Areni – od povećanja kvalitete i žanrovske raznovrsnosti do atraktivnosti programa za publiku u Areni.

Foto: Hina

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Nikakvo čudo što ‘neki ne mogu razumjeti o čemu govori’ Gradonačelnik…

Objavljeno

na

Objavio

Facebook

OBERSNEL: Ja sam ponosan i zadovoljan intendanturom Marina Blaževića. Jasno mi je da neki ne mogu razumjeti o čemu govorim, ali nemam namjeru nikoga educirati.

JA: Gradonačelnik ne bi educirao educirane ljude! Ima jedna “sitnica”, na mjesto intendanta poželjno je da ima više kandidata sa zacrtanim programima. Zašto nitko, baš nitko više ne želi doći u Rijeku? Nikakvo čudo što “neki ne mogu razumjeti o čemu govori” Gradonačelnik.

OBERSNEL: Smatram puno važnijom činjenicu da se u Zagrebu, Ljubljani, Trstu i drugim gradovima u okruženju s poštovanjem priča o Riječkom kazalištu i da se od tamo organiziraju autobusni prijevozi na programe.

JA: Iruda ti, vidim puno autobusa s talijanskim registracijama koji dovoze ljude na popravak zuba u Rident na Turniću; ne vjerujem da takvi uzgred idu na predstave u HNK Ivana pl. Zajca – po preporuci stomatologa! Sjeća li se Gradonačelnik koliko je HNK Ivana pl. Zajca u posljednje tri (3) godine dobilo godišnjih nagrada hrvatskoga glumišta; trebaju mu prsti samo jedne ruke!

OBERSNEL: Činjenica je da građani Rijeke to Kazalište doživljavaju na drugačiji način i da su oni koji to kazalište vole svojim prilozima praktički obnovili sjedalice u parteru i ložama. To je način na koji rade sve kazališne kuće jer se i time dokazuje odnos prema kazalištu.

JA: A kad je bila radna akcija za gledatelje, kad su se sakupljali dobrovoljni prilozi? Koje to kazališne kuće koje posluju na tržišnim principima prose svoje gledatelje za pomoć u obnovi sjedalica?

OBERSNEL: Za one koje jedino to brine, kazališni zahodi biti će obnovljeni tijekom ljeta iz gradskog proračuna.
JA: Ma svaka čast! Ne će valjda ljudi pišati u Mrtvi kanal ili Kazališni park! Mi smo ipak grad kulturnih ljudi! Hoće li predplatnici dobrovoljno pomoći u obnovi zahoda?

OBERSNEL: Međudržavnim ugovorom Republika Italija obvezala se financirati aktivnosti talijanske manjine, ali se nigdje u tom sporazumu izrijekom ne spominje Talijanska drama.

JA: ??? A kakav se program talijanske manjine treba financirati ako ne u prvome redu kazališni program Talijanske drame, književnost, tiskovine i uobće kulturno stvaralaštvo talijanske manjine? Tu nešto vonja…!

OBERSNEL: U Rijeci postoji jaka svijest o postojanju talijanske manjine jer je prva predstava na talijanskom jeziku izvedena već 1946. godine. Zaposlenici Talijanske drame su redovni zaposlenici Kazališta i primaju plaću iz proračuna Grada Rijeke.

JA: Ne će financirati Talijanska vlada, ali hoće “Riječka vlada”? Jaka “svijest o postojanju talijanske manjine jer je prva predstava, bla, bla, bla”… I jaka savjest! Da se razumijemo, poštujem obstojnost Talijanske drame, jedinstvene u Lijepoj našoj, ali (eto ga na!) koliko je njihov program kvalitetan, gdje su nagrade i priznanja, festivali, gostovanja, itd, etc… Talijanska vlada ne želi financirati njihov program, a mi ćemo im davati plaće!?

OBERSNEL: Stav Talijanske vlade je takav kakav je, a riječ je, kako je vijećnik Skerbec već kazao, o tehničkom problemu i sredstva ipak pristižu s određenim zaostatkom od godinu dana.

JA: A što je sad ovo, ipak plaća “s određenim zaostatkom” (od godinu dana!) Talijanska vlada sa stavom (borilački pojam)? U ovome slučaju, Gradonačelnik je trebao gradskim vijećnicima predočiti konkretno mišljenje (stav!) Talijanske vlade, a ne palamuditi o “tehničkom problemu”!

OBERSNEL: Netočno je da je Rijeka 2020 preuzelo financiranje Talijanske drame, već je točno da će kroz programsku djelatnost EPK 2020 na određeni način biti nadoknađen dio sredstava od ovog dijela financiranja drame, zato što su to programi posebno definirani kao dio programa EPK 2020.

JA: Netočno postaje točno i to “na određeni način”! Dakle, “EPK Rijeka 2020” financira se iz Gradskog proračuna, a to znači da će djelatnici Talijanske drame dobiti novac za izvršenje programa, iz Gradskog proračuna plaće, a to je isto! Talijanska vlada dat će nešto “s određenim zaostatkom” što znači jednog dana, a možda i prije!

Siniša Posarić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari