Pratite nas

Kultura

dr. sc. Dubravko Ljubić: Marko Ljubić u svom pisanju ne spletkari, on imenuje stvari onakvima kakve realno jesu

Objavljeno

na

U Ilirskoj dvorani karlovačke knjižnice, u srijedu, predstavljena je knjiga kolumniste i publiciste Marka Ljubića “Rasudbe hrvatske državnosti”.

Uz autora Marka Ljubića, knjigu su predstavljali akademik Josip Pečarić i sjajni ustavni stručnjak dr sc. Dubravko Ljubić, a predstavljanjem je moderirao dr sc. Zvonko Čapko.

U nastavku donosimo recenziju dr. sc. Dubravka Ljubića o esejima Marka Ljubića o državnosti, izrečena na predstavljanju knjige u Karlovcu:

Poštovane dame i gospodo,

zadovoljstvo mi je i čast večeras prisustvovati predstavljanju jednog iznimnog doprinosa hrvatskoj političkoj misli, knjizi autora Marka Ljubića koja nosi naslov RASUDBE  HRVATSKE  DRŽAVNOSTI.

Kao uvod u predstavljanje same knjige ovdje cijenim potrebnim prethodno iznijeti nekoliko bitnih informacija o samom autoru.

Marko Ljubić rođen je 1960 godine u Širokom Brijegu.

Po naobrazbi je diplomirani politolog (Sarajevo 1983.), a po profesiji je novinar.

Po političkom uvjerenju je suverenist  s izrazitim osjećajem za očuvanje hrvatske državnosti i ispunjavanje nacionalnih prioriteta i ciljeva hrvatskog naroda.

Po svjetonazoru je demokršćanin, praktični vjernik i obiteljski čovjek. Oženjen, otac troje djece.

U svojem dosadašnjem radu autor se okušao u pisanju beletristike, što je manje poznata činjenica, dok je široj javnosti poznat preko bavljenja čistim novinarstvom (ovdje napominjem riječ čistim slijedom činjenice kao u našem društvo pretežito postoji strvinarsko ili lešinarsko novinarstvo koje se iscrpljuje u dodatnom cipelarenju posrnulih vlastodržaca ili postoji ono navijačko koje se pak iscrpljuje u ditirambima upućenim vladajućim). U bližoj povijesti u svom radu Marko Ljubić se je posvetio kolumnistici i esejistici.

Sve nabrojeno čini osnovu na kojoj je nastao sadržaj ove knjige. Snažni hercegovački korijeni i tradicionalan odgoj usadili su u njega osjećaj za razlikovanje dobra i zla, zatim za shvaćanje nužnosti jedinstva domovinske i iseljene hrvatske kao temeljnog uvjeta opstanka hrvatske državnosti, te za poštivanje autoriteta pri čemu na prvo mjesto uvijek stavlja hrvatski narod, kao neupitnog nositelja suverenosti i vlasti, uz pomalo preziran stav prema onome što se danas bez razloga glorificira i pogrešno naziva političkom elitom ili nositeljima glavnostrujnih svjetonazora. Iskustvo nas uči da su upravo pripadnici “te političke elite” zapravo intelektualno pod-kapacitirani aparatčiki, koji su sposobni samo slijediti direktive svojih uzora koje uglavnom nalaze izvan Hrvatske.

S druge strane, iskoraci ka novelistici pridonijeli su formiranju jednog vrlo prepoznatljivog stila pisanja kojeg krasi jasnoća izričaja, tečnost misli i britkost pera. Sa njegovim stajalištima, analizama i sintezama možemo se slagati ili ne. Međutim, ne može se osporiti činjenica kako je u njegovim tekstovima svaka tvrdnja potkrijepljena argumentima, a ne kako je to kod nas već uobičajeno floskulama ili neprikladnim generalizacijama.

Marko Ljubić u svom pisanju ne mrzi, ne etiketira neistomišljenike, na glorificira poziciju i vlast, ne služi se poluistinama i senzacionalizmom – jednom riječju ne spletkari.

On naprosto pokušava sagledati stvari onakvima kave realno jesu, rekao bi Tacit sine ira et studio, objektivno i bez srdžbe, ukazujući pri tome urbi et orbi na devijantne društvene odnose i političke konstelacije kojima je naše društvo nažalost bremenito.

Produkt svega navedenoga je i ova knjiga izdana u nakladi Hrvatskog kulturnog vijeća. Urednik knjige je gospodin Nenad Piskać, a grafički urednik je gospodin Josip Brkić.

A sada nešto i o samoj knjizi:

Knjiga se dijeli na pet poglavlja i 39 eseja. Ovdje namjerno govorim o esejima, a ne o kolumnama jer između ta dva pojma postoji velika razlika. Kolumne opisuju pojavnosti u društvu i sadržavaju autorov osobni stav obilježen isključivo njegovim sustavom vrijednosti. Eseji su s druge strane literarna forma unutar koje autor sam bira teme, ali pri tome analiza i sinteza koju daje, osim što su produkti njegove empirije, moraju imati i uporište u znanstvenim postavkama i postulatima.

Prva grupa eseja govori o nacionalnom identitetu Hrvata i društvenim podjelama u hrvatskom društvu. U njima autor iznosi promišljanja o žalosnoj konkurenciji hrvatskog suverenizma i neojugoslavenskog regionalizma u hrvatskom društvu, te o potrebi povratka hrvatskog društva ka pomalo zaboravljenom kršćanskom identitetu, ali ne partikularno isključivo kao vjerskom pitanju, već kao sustavu vrijednosti na kojem počiva istinska Europa. Ujedno, autor ovdje govori o potrebi ispravne valorizacije vrijednosti proizašlih iz pobjedničkog oslobodilačkog domovinskog rata, naspram tekovina bivšeg totalitarističkog sustava čiji utjecaj na hrvatsko društvo kroz djelovanje duboke udbaške države svakodnevno trpimo.

Druga grupa eseja bavi se povijesnim negacijama prava hrvatskog naroda na vlastitu državnost.

Ovdje se autor bavi posljedicama djelovanja antifa-scene u vidu dezintegracije hrvatskog identiteta, a samim  time i razgradnje hrvatske državnosti. Autor analizira i upućuje na pogubnost gubitka slobode hrvatske države i njezinih građana uslijed upornog vezivanja za “region” i prakticiranja trivijalne jugonostalgije. Dakle, u drugom djelu govori se:

– o opasnosti opstojnosti zatiranja državne simbolike,

– o opasnosti koje proizlaze iz izjednačavanje krivnje agresora i žrtve u Domovinskom ratu,

– o opasnosti koje proizlaze iz zanemarivanja demokratskog principa vladavine većine.

– te posebice o opasnosti korištenja povijesne kategorije antifašizma kao sredstva paraliziranja rada tijela državne vlasti.

Treća grupa eseja bavi se utjecajem političkog srpstva na društvene odnose u Hrvatskoj. Ovdje autor skreće pozornost na latentnu opasnost od kulturne i političke srbizacije hrvatskog društva, na opasnost od usvajanja bizantinskih tradicija kao matrica našeg društvenog ponašanja te na ugroze koje izaziva više ili manje prikrivena provedba projekta SANU 2. Ujedno autor razotkriva srpsku mitologiju i laž kao temelj srpskih pretenzija na hrvatsko tlo, ali nažalost razotkriva i nemoć hrvatske politike othrvati se neželjenim balkanskim integracijskim silnicama iza kojih se krije isključivo repeticija povijesnih pogrešaka u vidu, poslužit ću se riječima urednika ovog izdanja, geganja gusaka u nove beogradske magle.

Četvrta grupa eseja bavi se položajem hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Ovdje autor prvenstveno promišlja opstojnost hrvata u Bosni i Hercegovini kao preduvjetu opstojnosti hrvatske države uopće. Autor nadalje upozorava na strateške pogreške koje proizlaze iz razjedinjenosti hrvatskog korpusa u Bosni i Hercegovini, ali i na pogreške u politici koju vlasti u Republici Hrvatskoj vode u odnosu na hrvatski narod u Bosni i Hercegovini. Ujedno, autor analizira odnose između konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini, odnosa između administrativnih jedinica razdijeljenih u dva entiteta, ali i odnose vanjskih sila i lutanja njihovih politika vezanih uz ustrojstvo Bosne i Hercegovine, poglavito onih koji proizlaze iz politike Sjedinjenih američkih država, Rusije, Europske unije, te perjanica Muslimanskog svijeta.

Posljednja grupa eseja predstavljaju zapravo deskripciju trenutne političke kulture u Republici Hrvatskoj, ali i svojevrsni omaž kulturi državnosti hrvatskog naroda koju se više nikad ne smije zapostaviti ili ne daj Bože izgubiti. Ovdje autor upućuje na nasušnu potrebu utvrđivanja nacionalnih ciljeva i interesa hrvatske države, kao pretpostavke izgradnje prosperitetne države u skorijoj budućnosti. Također, autor se ovdje osvrće na osnovne izvore paralize nacionalnog života, kao što su izostanak lustracije, opstojnost nepoštenog izbornog sustava, ekskludiranje hrvatskog iseljeništva iz društvenog života, te postojanja duboke totalitarističke paradržave koja zapravo vlada državom.

Sami eseji nisu pisani sukcesivno i istovremeno, odnosno razlikuju se po vremenu nastanka. No to promatrano post factum nimalo ne umanjuje njihovu aktualnost i uporabljivost u sadašnjosti. Nažalost, ova činjenica ima svoju dobru i lošu stranu. Dobru za autora, jer se pažljivijim čitanjem ove knjige u sadašnjosti iskustveno dokazuje ispravnost analiza i zaključaka koje je autor davao u prošlosti, odnosno njegove misli su u pretežitom dijelu položile test vremenske distance. S druge strane, to je izrazito loše za hrvatsko društvo jer upućuje na zaključak kako Hrvati u razvoju svoje državnosti zapravo tapkaju na mjestu, odnosno upućuje na zaključak o izostanku bilo kakvog napretka u izgradnji poželjnih društvenih odnosa unutar hrvatskog društva.

I na kraju želio bih reći zašto držim poželjnim pročitati ovu knjigu.

Prije svega, u pomanjkanju ozbiljnih političkih analiza društvene stvarnosti u Republici Hrvatskoj, ova knjiga pravo je osvježenje u političkoj prozi koja svojom informativnošću omogućava svakome povećanje spoznajne sfere o društvenim odnosima koji ga okružuju.

Nadalje, zbog svoje tečnosti i jednostavnosti izričaja ova knjiga zadovoljit će u spoznajnom domeni interese svekolikog čitateljstva, neovisno o činjenici njihove zahtjevnosti.

Ujedno stavovi autora izneseni u ovo knjizi mogu poslužiti i zahtjevnijim političkim analitičarima kao predložak za potvrđivanje ili sukobljavanje s postavkama koje osobno zastupaju.

S druge strane, u današnjoj tržišnoj ponudi suvislih osvrta na političku zbilju bivstvovanja u Hrvatskoj, teško se može naći djelo koje na jednom mjestu otvara gotova sva bitna pitanja postanka i opstanka hrvatske države te pruža deskripciju opasnosti koje prijete, kao što je to slučaj s ovom knjigom. Stoga je ovo djelo zapravo jedan od rijetkih kvalitetnih uradaka koje predstavlja deskripciju sadašnjosti, ali koje ujedno daje i pregled rješenja podobnih dovesti do željene projekcije budućnosti koju ovaj narod, barem po dosadašnjim većinskim očitovanjima volje, doista želi, a po proživljenim povijesnim patnjama i zaslužuje.

Slijedom svega iznijetoga cijenim kako mogu teško zamisliti štioca koji bi nakon čitanja ove knjige mogao imati osjećaj pogrešno utrošenog vremena. Čitanje ove knjige može biti samo ulaganje u vlastite spoznajne i misaone kapacitete. Stoga je toplo preporučam svima.

Zahvaljujem se na pozornosti.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Vinko Vice Ostojić: Križni put, sve za Boga i Hrvatsku

Objavljeno

na

Objavio

Četvrtak, 04. listopada 2018. 18 sati, Zagreb,Pastoralni institut, Vijenac

Nikola Hrvatin Debelić:

Predstavljanje knjige Vinka Vice Ostojića : Križni put, sve za Boga i Hrvatsku

 Naš  poštovani i dragi svečaru Vinko, dragi prijatelji, dame i gospodo,

Okupili smo se ponovno u ovom dragom nam Pastoralnom institutu „Vijenac“ kako bi javnosti predstavili jednu vrlo posebnu, zapravo jedinstvenu knjigu KRIŽNI PUT, Sve za Boga i Hrvatsku, iz pera ratnika, stradalnika i na kraju velikog pobjednika Vinka Vice Ostojića. Ali to nije sve. Vinko je obilježavanje svog 94. rođendana koji pada na 30. srpnja želio objediniti s predstavljanjem ove knjige, pa evo poželimo našem uvijek nasmješenom svečaru puno zdravlja i djelatnih godina u slavu Gospodina i na dobrobit sviju ljudi dobre volje. Pozdravimo slavljenika i svečara Vicu još jednom.

Obratiti se tako brojnom i biranom općinstvu u ovoj svečanoj prigodi, velika je čast. Utoliko više što će moje riječi uslijediti nakon vrsnih govora dvojice u narodu omiljenih tribuna, oca biskupa dr. Mile Bogovića i oca biskupa dr. Vlade Košića. Pozdravimo i naše biskupe još jednom.

Tvrdo hrvatstvo s hercegovačkog kamenjara

Vinko Vice Ostojić rođen je 30. srpnja 1924. godine u selu Bijakovićima kod Međugorja u skromnoj i radišnoj obitelji.  Tu je stekao i prve rodoljubne zasade, koje će ga pratiti tijekom cijelog života. Njegov je otac Petar Ostojić bio povjerenik HSS-a Stjepana Radića, pa je Vinko već u najranijoj dobi bio svjedokom nasilja koje je njegov otac trpio od srbijanskih žandara, a i sam je prvi puta bio istučen s nepunih jedanaest godina radi raspačavanja prohrvatskih letaka.

Odgojen na političkoj misli Oca Domovine dr. Ante Starčevića te braće Antuna i Stjepana Radića, rano je spoznao svo bogatstvo i dubinu znamena Moja Hrvatska Domovina, koju je u srcu pohranio kao svoju najveću ovozemnu vrjednotu.

Progonjen i izbacivan iz škole Vinko je, kao i velika većina hrvatskog naroda, pad fašističkog velikosrpskog režima prihvatio s oduševljenjem što akademik Dušan Bilanđić opisuje: „Proglašenje NDH u koju je uvrštena i BiH izazvalo je gotovo euforično oduševljenje većine hrvatskog naroda.“  Završen navod. A kardinal Alojzije Stepinac na suđenju u Zagrebu izjavljuje: Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za vlastitu državu i ja bih bio ništarija kad ne bih osjetio bilo svog naroda. Štoviše, kardinal Stepinac već je u travnju 1941. služio u zagrebačkoj Katedrali svečanu misu Te Deum laudamus za NDH što je pred kraj života priznao i Tito. Osim toga naredio je da se dana 4. svibnja 1941. u svim župnim crkvama služi Te Deum. Predsjednik Dr. Franjo Tuđman u nizu izlaganja siječnja i veljače 1994. godine  na Predsjedništvu HDZ-a, pred sabornicima HDZ-a i nizom najviših dužnosnika izjavljuje: Gospodo, budimo realni. Mi smo se našli u borbi za hrvatsku državu i bili smo oslonjeni i morali smo biti oslonjeni na elemente hrvatstva koji su stradali u NDH, koji su bili povezani s NDH i to je bila većina hrvatskog naroda. Htjeli mi to ili ne, to je bila većina hrvatskog naroda i bez tog elementa ne bismo bili izdvojili Hrvatsku.  (Vladimir Šeks: Državni udar knjiga I. str. 383).  Nije jasno zašto su ti stavovi Predsjednika Republike, kog se rado „častilo“  da je diktator i autokrat, odmah zaboravljeni, svakako ih nismo više čuli iz ustiju njegovih najbližih suradnika.

Nesumnjiva je činjenica da je blagotvorna vijest imamo hrvatsku državu  prohujala brdom i dolom Lijepe Naše pa tako i Bijakovićima odakle je jato mladih sokolova učas poletjelo u obranu domovine.

Čujmo što o tome bilježi autor na stranici 58 svoje knjige, navodimo: Nakon proglašenja i uspostave NDH 1941. godine,  prijavio sam se u Mostaru s još 30-tak mladića iz Bijakovića u hrvatske postrojbe.

Zahvaljujući odluci Rafaela Bobana, još uvijek sam na životu i u visokoj starosnoj dobi. Naime, Boban, kada me dobro pogledao, nije me htio primiti i unovačiti u hrvatske postrojbe rekavši mi „Ti si, mladiću, još mlad a k tome i  niskog rasta, ti pričekaj još koju godinicu!“ Završen navod.

Sve što hrvatski diše bilo je u nacionalnom zanosu i tako se i Vinko, srednjeg rasta, prirodno nasmijanog lica, vesela srca i čiste duše, našao postrojen pod svojim grbom i trobojnicom. Ima li što časnije nego li braniti svoju domovinu? Bio je u školi, a zatim i pripadnik ustaških postrojbi, pa je  kao član tzv. Željezničke bojne prošao prve okršaje i pobjede. U povlačenju prema Bleiburgu kod Dravograda izbjegao je partizansko uhićenje i kroz slovenske i hrvatske šume uspio se vratit u Zagreb. I tu se opet pokazuje da Vicino rodoljublje nije tamo negdje duboko sakriveno, nego on odmah nastoji pomoći bližnjima i to sredinom 1945. u vrijeme najgorih mnoštvenih ubijanja. Autor bilježi: Bio sam u civilu i nisam mogao mirovati. Odmah sam nastojao nešto učiniti za ove ranjave, ispaćene Hrvate koji su dolazili s Križnog puta. Nagovorio sam neke žene da zajednički pođemo do logora na Kanalu i usput ponesemo nešto hrane.  Čim smo došli do ograde  dođoše do nas dva partizana te mi narediše da pođem s njima u partizansku komandu grada. U ispitivanjima, onako jadan i bolestan i na moje inzistiranje da nisam bio vojnik nego đak/učenik pošalju me u logor Prečko. Postalo je jasno da ću se trebat snalazit i borit i da tek sada počinje moj pravi Križni put.  Kraj navoda.  Bos, bez odjeće, bez hrane, stalno vrijeđan i tučen prolaze Križevci, Bjelovar, Voćin sve do Požege i logora Glotež.

Autor u knjizi navodi velik broj podataka, događaja, imena i prosudbi, pa knjiga ima vrijednost svjedočanstva sudionika događanja, te predstavlja povijesni izvor čija se vjerodostojnost može provjeravati u drugoj povijesnoj građi, kaže prof. dr. Josip Jurčević. Vice Vinko Ostojić iscrpno i u pojedinostima opisuje život i umiranje u logoru Glotež, kao i kasnije u zatvorima u Kragujevcu, Mostaru i Zenici. Začuđujuć je broj i opis njegovih sudrugova zatvorenika kojima kazuje imena i prezimena, ali i saznanja o njima samima. Tako daje i poimenični popis 21  u Požegi ubijenog Hrvata, uglavnom rodom  iz svog kraja, tog nevelikog dijela Hercegovine. Rijetki pojedinci bi se slomili pod nasiljem, bijedom svoje obitelji i stalnim ocrnjivanjem svega hrvatskoga i pretvorili se u suradnike nove vlasti, no isto tako Vice pamti i bilježi prave i nepokolebljive junačine i tako ovjekovječuje njihovu hrabrost i ime.

Od uvjeta u logoru Glotež u Požegi navest ćemo samo autorov opis ishrane: Hrana u logoru ne može se nazvati hranom. Bili smo toliko gladni i iscrpljeni da smo oglodali svu travu u logoru. Kazani su bili visoki pa se nije moglo ništa iz njih dohvatiti nego su stavljali ljestve pa bi se dogodilo da su u tom guranju neki upali u vrelu vodu. U toj vreloj vodi bila je samo krumpirova oljupina pa su mnogi oboljeli od dizenterije i brzo umirali. Umiralo je dnevno na stotine logoraša, koje su bacali na kamione, često samo lopatama i istresali ih u obližnje jame. To su zločini koji vape do neba za pravdom i istinom…Autor se dalje pita i prosvjeduje, navodimo: Zašto se o komunističkim zločinima  i svemu tome šuti, gdje su još uvijek živi svjedoci, gdje je arhivska građa?

U prvim godinama hrvatske demokracije osnovana je državna Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava… Pokušao sam razgovarati, kaže Vinko,  s tim „velikim“ Hrvatima o hrvatskim stradanjima, ali oni su me napola ili nikako saslušali. Odmahivali su glavom ili nerazumljivo odgovarali kao da se to njih ne tiče. To je velik nehaj, a sjedili su i danas sjede na državnim jaslama. Završen navod.

To prešućivanje ne bi trebalo shvatiti doslovno jer objavljen je niz vrijednih radova. Svakako se  treba odnosit na hrvatsku vlast koja više-manje, od 1945. pa i dan danas, uporno izbjegava potpunije  istražiti hrvatski holokaust za koji  nije nitko ni optužen ni kažnjen, kako je taj najveći pokolj civila i zarobljenika u poraću II. svj. rata nazvao velik rodoljub i sjajan kroničar Ivan John Prcela. Knjiga koju predstavljamo dragocjen je doprinos tom cilju, a njen je autor Vinko – Vice jedan od teških stradalnika, ali i veliko ime u  otporu zločinačkom jugokomunističkom sustavu.

Najmračnije udbaško nasilje

Autor je prošao kroz kazamate Zagreba, Kragujevca, Požarevca, Foče, Sarajeva i Zenice u kojima je proboravio punih 14 godina uz najteža mučenja, koja bi za većinu bila smrtonosna, ali ne i za junaka iz Bijakovića, Vinka Vicu Ostojića. On jasno i bez ustezanja, opisuje torture, počev  od redovitih batinanja gdje mu je odmah pri privođenju u zagrebačku policiju izbijeno sedam zuba i slomljeno šest rebara, do vješanja na motku koja mu je provučena ispod svezanih ruku i nogu tako da glava visi dolje a šake i tabani gledaju gore, i onda ih se batina željeznim predmetima. Ledene vlažne samice, mračare, često pod vodom, bez i jedne daske ili deke, s malo kaše kao hrana, bila je njegova tako rekuć svakodnevica uz stalna ispitivanja i mučenja. Vođen je na strjeljanje i upozorio vojnika koji mu je šmajserom pucao iznad glave kako da ispravno gađa, stavljan mu je pištolj u usta pa je poručio udbašu ajde pucaj već jednom da se više ne mučimo ni ti ni ja.

Prva presuda

Prva presuda u Kragujevcu glasi na četiri godine zatvora zbog tako zvane neprijateljske propagande i  raspačavanja letaka. Slijedi povratak u Zagreb, ali nakon dvije godine ponovno zatvor ovog puta u Mostaru u zloglasnoj Ćelovini. Zahvaljujući ugledu Vicinog oca Petra i na zagovor Joze Jerkića, oca komunističkog ministra Ive Jerkića,  bude otpušten, no po dolasku u Zagreb odmah je uhapšen i upućen kao na dosluženje vojnog roka.

Vicino je političko uvjerenje bilo jasno i argumentirano. Navodimo: Tito je sa svojim partizanima počinio nad Hrvatima neviđene zločine i genocid kakav suvremena povijest ne pamti. Ne samo što je „zaslužan“ za ubojstvo stotine tisuća Hrvata, on je time uništio demografski ustroj Hrvata za nekoliko stoljeća. Da nije bilo ovog genocida nad Hrvatima, danas bi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini  bilo najmanje 8 milijuna Hrvata…!

Autor nastavlja: Sve sam to promatrao, grozio se i sve teže shvaćao toliku mržnju tih hrvatskih komunista, koji su govorili da su se borili za hrvatsku državu, a postali su najveći ubojice svog naroda u njegovoj cjelokupnoj povijesti. Bili su orijentirani projugoslavenski i borili su se za veliku Srbiju i Staljina. … Oni nisu bili državotvorni Hrvati niti su imali predodžbu o jednoj suverenoj, slobodnoj hrvatskoj državi. Pod izlikom borbe protiv fašizma rušili su svoju vlastitu Domovinu, međunarodno priznatu Nezavisnu Državu Hrvatsku, koja je 10. travnja 1941. iz dugogodišnjeg sužanjstva uskrsnula u svojim povijesnim granicama iz vremena najvećih hrvatskih velikana, hrvatskih kraljeva. Završen navod.

Između dviju zatvorskih kazni Vinko se nije povlačio, nego bi se odmah povezao s istomišljenicima, među ostalim i s dr. Brankom Jelićem u inozemstvu. Tako je od 1953. do  1956. kao  trgovački putnik putovao poslovno zemljom, osnivao hrvatske trojke i raznosio letke čiji tekstovi su djelovali u nacionalnom duhu, tražili jedinstvo Hrvata, najavljivali političke promjene i potrebu rušenja komunističke vlasti. Uspio je ostvariti i prvu grupnu posjetu nakon rata grobu dr. Ante Starčevića, za što je osuđen na godinu dana zatvora. Zasniva sretan brak s Ljubicom Galić i uskoro im se rodi kćer Jadranka, velika radost i životna podrška i dan danas svome ocu Vinku, čvrsta i nepokolebiva,  čemu bi Jadranka znala dometnuti da su to geni njenog oca! Vinko i supruga mu Ljubica, koja je svo vrijeme stameno podržavala svog muža,  prije par godina u Zagrebu su proslavili svoj zlatni pir.

Vinkova živa promičbena djelatnost nije promakla Udbi. Uhapšen je 20. kolovoza 1956. na  Jelačićevom trga nakon  povratka s mise u Katedrali. Odveden je u u policiju gdje su mu odmah izbijeni zubi i slomljena rebra. Teško ranjeni Vinko svjedoči: Molim Boga za pomoć i preporučim se Duhu Svetome da me pamet i razum ne napuste. Slijedi već poznato mučenje sa svezanim rukama i nogama, najteže upravo na dan  29. kolovoza kada se rodila naša kćer Jadranka. Isti dan su udbaši otišli mojoj ženi Ljubici i rekli da sam se objesio u zatvoru, na što im  je odgovorila  da me dobro pozna i da ja takvo što sigurno ne ću učiniti.  Udba ju je htjela ubiti na porodu i samo dolazak dr. Bilića spasio joj je život. Završen navod.

Nakon prebacivanja u Sarajevo slijedi dotad najteža i najokrutnija istraga s cijelim arsenalom mučenja. Jednog dana baš u tu  istražnu sobu dođe s velikom pratnjom zloglasni Aleksandar Ranković. O tom susretu autor piše, navodimo: Ja jedva stojim uza zid. Pao sam na 50 kilograma težine, a nekad bijela košulja pocrnila je od krvi. U detalje su Rankoviću referirali o organizaciji Hrv. oslobodilačkog pokreta i kada su nam se pogledi susreli izustio mi je gadnu psovku i prosiktao: Kako je moguće da nismo svu tu bandu prije pobili? Kraj navoda. Nešto slično mislim da smo čuli nedavno i u Hrvatskom Saboru od strane zastupnika Stazića. Vice bilježi: Ništa nisam priznavao, a na pitanje kako mi je,  ja bih znao dobaciti da mi je bolje nego njima. Ja nosim u srcu ljubav za domovinu, a vi znate samo za mržnju, mučenje i smrt. Na suđenju mi je donesena  presuda na osam godina u KPD Zenica,  jednom od najzloglasnijih    zatvora   u zemlji.

Nakon izdržane kazne, a prije otpusta iz zatvora Vice je primio od dežurnog udbaša otvorenu prijetnju, navodimo: Mi smo Ostojiću odlučili da te više ne progonimo. Mi imamo za tebe jednostavno rješenje:  kad se ne budeš  niti nadao natjerat ćemo na tebe auto i tebe više neće biti. I znaj dobro, za tebe neće nitko odgovarati. Ti ćeš brzo pasti u zaborav. Završen navod.

Vice je dobro razumio prijetnju i odlučio se na bijeg u inozemstvo. Taj, jednako zanimljiv dio knjige, morat ćemo ovom prigodom prepustit isključivo pažnji čitatelja, a mi ćemo za kraj izlaganja pokušat naći odgovor na pitanje koje se samo nameće: U čemu je autor tijekom tih preteških 20 godina, od kojih je samo šest proveo na slobodi, nalazio nadljudsku snagu da izdrži sve ovo što nije lako ni čitat, a kamo li preživjeti i ostat zdravog duha i čiste savjesti?

Vjera. Duboko usađena vjera u Gospu i Duha svetoga daje snagu s kojom se Udba nije mogla nosit.

Rodoljubni duh. Očito je u Vinkovom roditeljskom domu vladao živi rodoljubni duh, pa se tako opet  potvrđuje velika važnost obitelji u stjecanju temeljnih vrjednota mladog naraštaja.

Zločinački karađorđevićevski velikosrpski režim i žandarsko nasilje prirodno su budili otpor u hrvatskom korpusu.

I na kraju, Vinko ništa nije priznavao, nikoga nije odao i sačuvao je čistu savjest i dušu.

Nakon još jedne prijetnje smrću, Vice je udbašu odgovorio, navodimo: Meni će biti najveća čast i najuzvišeniji cilj mog života: umrijeti za moju ispaćenu Hrvatsku kao pošten katolik i častan Hrvat. Završen navod. Dakle presudna je bila odanost i ljubav prema hrvatskoj grudi, što je Vinko stostruko dokazao.

Prije završnice ovog izlaganja, želio bih se zahvaliti svima vama na dolasku i preporučiti ovu izvanrednu knjigu, knjigu istina i činjenica. To nije i ne treba biti laka literatura, nego svjedočenje izravnog sudionika o jednom vremenu najtežih nepravdi nanesenih hrvatskom narodu i kao takovu je  preporučam.

Zahvalnost treba ići redatelju Jakovu Sedlaru na izvrsnom filmu, nakladniku Tkanici i izdavaču Marijanu Majstoroviću. Nije mi poznato jesu li nakladnik i izdavač ostvarili neku novčanu potporu za tu knjigu od Ministarstva kulture ili drugog državnog organa, što knjiga svakako traži i zavrijeđuje. Samo izdavač zna da takovu knjigu izdati nije nimalo jednostavno.

Nakon ovih  često dramatičnih tema, čujmo izričaj dvojice hrvatskih umjetnika na temu domovina i ljubav. Evo kako ju je antologijskim stihovima iskazao pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević: Ja domovinu imam, tek u srcu je nosim, brda joj i dol. Gdje raj taj da prostrem, uzalud svijet prosim i gutam svoju bol. —- Snažni stihovi velikog pjesnika.

A drugi veliki hrvatski umjetnik, skladatelj Jakov Gotovac, svom je Hercegovcu Eri s onoga svijeta u finalu opere poklonio ove stihove: Samo ljubav kao noćca slijepa, prava je i čista i lijepa, kog ona za sebe odabra taj je junak sa tri srca hrabra.

Dragi prijatelji, predlažem da ustanemo i čestitamo našem junaku s tri srca hrabra: Dragi naš Vinko, sretan Ti rođendan i još mnogo idućih rođendana. – Stotka nije daleko! Živio!

(Nikola Hrvatin Debelić)

Prošao je težak i mukotrpan život, Križni put, zatvore i logore, a danas slavi 90. rođendan

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Kad te pozva Domovina, na branik njen si stao, dao si joj srce svoje

Objavljeno

na

Objavio

Imenjače moj

Kad utihne sve ,kad usni grad,
sjetit ću se tebe ,otiš’o si mlad,
imenjače moj!
Volio si zemlju svoju,vjerov’o u
dragog Boga i ljubio svaki kamen
svog rodnog Imotskoga ,
imenjače moj !
Kad te pozva Domovina,na branik
njen si stao,dao si joj srce svoje,
svoj si život za nju dao,
imenjače moj!
Dok se nižu te jeseni,pune suza ,
pune bola,Vinjanim će ponos biti
što imaju svog Sokola,
imenjače moj!
A što nama sada osta,dok u
beskraj vrijeme leti ,na sam
spomen Vukovara svaki Hrvat
nek se sjeti,
TEBE , imenjače moj !

U čast Velimiru Đereku-Sokolu
Heroju Domovinskog rata
14/08/1965-12/10/1991

Velimir Velo Raspudić / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari