Pratite nas

Kultura

dr. sc. Dubravko Ljubić: Marko Ljubić u svom pisanju ne spletkari, on imenuje stvari onakvima kakve realno jesu

Objavljeno

na

U Ilirskoj dvorani karlovačke knjižnice, u srijedu, predstavljena je knjiga kolumniste i publiciste Marka Ljubića “Rasudbe hrvatske državnosti”.

Uz autora Marka Ljubića, knjigu su predstavljali akademik Josip Pečarić i sjajni ustavni stručnjak dr sc. Dubravko Ljubić, a predstavljanjem je moderirao dr sc. Zvonko Čapko.

U nastavku donosimo recenziju dr. sc. Dubravka Ljubića o esejima Marka Ljubića o državnosti, izrečena na predstavljanju knjige u Karlovcu:

Poštovane dame i gospodo,

zadovoljstvo mi je i čast večeras prisustvovati predstavljanju jednog iznimnog doprinosa hrvatskoj političkoj misli, knjizi autora Marka Ljubića koja nosi naslov RASUDBE  HRVATSKE  DRŽAVNOSTI.

Kao uvod u predstavljanje same knjige ovdje cijenim potrebnim prethodno iznijeti nekoliko bitnih informacija o samom autoru.

Marko Ljubić rođen je 1960 godine u Širokom Brijegu.

Po naobrazbi je diplomirani politolog (Sarajevo 1983.), a po profesiji je novinar.

Po političkom uvjerenju je suverenist  s izrazitim osjećajem za očuvanje hrvatske državnosti i ispunjavanje nacionalnih prioriteta i ciljeva hrvatskog naroda.

Po svjetonazoru je demokršćanin, praktični vjernik i obiteljski čovjek. Oženjen, otac troje djece.

U svojem dosadašnjem radu autor se okušao u pisanju beletristike, što je manje poznata činjenica, dok je široj javnosti poznat preko bavljenja čistim novinarstvom (ovdje napominjem riječ čistim slijedom činjenice kao u našem društvo pretežito postoji strvinarsko ili lešinarsko novinarstvo koje se iscrpljuje u dodatnom cipelarenju posrnulih vlastodržaca ili postoji ono navijačko koje se pak iscrpljuje u ditirambima upućenim vladajućim). U bližoj povijesti u svom radu Marko Ljubić se je posvetio kolumnistici i esejistici.

Sve nabrojeno čini osnovu na kojoj je nastao sadržaj ove knjige. Snažni hercegovački korijeni i tradicionalan odgoj usadili su u njega osjećaj za razlikovanje dobra i zla, zatim za shvaćanje nužnosti jedinstva domovinske i iseljene hrvatske kao temeljnog uvjeta opstanka hrvatske državnosti, te za poštivanje autoriteta pri čemu na prvo mjesto uvijek stavlja hrvatski narod, kao neupitnog nositelja suverenosti i vlasti, uz pomalo preziran stav prema onome što se danas bez razloga glorificira i pogrešno naziva političkom elitom ili nositeljima glavnostrujnih svjetonazora. Iskustvo nas uči da su upravo pripadnici “te političke elite” zapravo intelektualno pod-kapacitirani aparatčiki, koji su sposobni samo slijediti direktive svojih uzora koje uglavnom nalaze izvan Hrvatske.

S druge strane, iskoraci ka novelistici pridonijeli su formiranju jednog vrlo prepoznatljivog stila pisanja kojeg krasi jasnoća izričaja, tečnost misli i britkost pera. Sa njegovim stajalištima, analizama i sintezama možemo se slagati ili ne. Međutim, ne može se osporiti činjenica kako je u njegovim tekstovima svaka tvrdnja potkrijepljena argumentima, a ne kako je to kod nas već uobičajeno floskulama ili neprikladnim generalizacijama.

Marko Ljubić u svom pisanju ne mrzi, ne etiketira neistomišljenike, na glorificira poziciju i vlast, ne služi se poluistinama i senzacionalizmom – jednom riječju ne spletkari.

On naprosto pokušava sagledati stvari onakvima kave realno jesu, rekao bi Tacit sine ira et studio, objektivno i bez srdžbe, ukazujući pri tome urbi et orbi na devijantne društvene odnose i političke konstelacije kojima je naše društvo nažalost bremenito.

Produkt svega navedenoga je i ova knjiga izdana u nakladi Hrvatskog kulturnog vijeća. Urednik knjige je gospodin Nenad Piskać, a grafički urednik je gospodin Josip Brkić.

A sada nešto i o samoj knjizi:

Knjiga se dijeli na pet poglavlja i 39 eseja. Ovdje namjerno govorim o esejima, a ne o kolumnama jer između ta dva pojma postoji velika razlika. Kolumne opisuju pojavnosti u društvu i sadržavaju autorov osobni stav obilježen isključivo njegovim sustavom vrijednosti. Eseji su s druge strane literarna forma unutar koje autor sam bira teme, ali pri tome analiza i sinteza koju daje, osim što su produkti njegove empirije, moraju imati i uporište u znanstvenim postavkama i postulatima.

Prva grupa eseja govori o nacionalnom identitetu Hrvata i društvenim podjelama u hrvatskom društvu. U njima autor iznosi promišljanja o žalosnoj konkurenciji hrvatskog suverenizma i neojugoslavenskog regionalizma u hrvatskom društvu, te o potrebi povratka hrvatskog društva ka pomalo zaboravljenom kršćanskom identitetu, ali ne partikularno isključivo kao vjerskom pitanju, već kao sustavu vrijednosti na kojem počiva istinska Europa. Ujedno, autor ovdje govori o potrebi ispravne valorizacije vrijednosti proizašlih iz pobjedničkog oslobodilačkog domovinskog rata, naspram tekovina bivšeg totalitarističkog sustava čiji utjecaj na hrvatsko društvo kroz djelovanje duboke udbaške države svakodnevno trpimo.

Druga grupa eseja bavi se povijesnim negacijama prava hrvatskog naroda na vlastitu državnost.

Ovdje se autor bavi posljedicama djelovanja antifa-scene u vidu dezintegracije hrvatskog identiteta, a samim  time i razgradnje hrvatske državnosti. Autor analizira i upućuje na pogubnost gubitka slobode hrvatske države i njezinih građana uslijed upornog vezivanja za “region” i prakticiranja trivijalne jugonostalgije. Dakle, u drugom djelu govori se:

– o opasnosti opstojnosti zatiranja državne simbolike,

– o opasnosti koje proizlaze iz izjednačavanje krivnje agresora i žrtve u Domovinskom ratu,

– o opasnosti koje proizlaze iz zanemarivanja demokratskog principa vladavine većine.

– te posebice o opasnosti korištenja povijesne kategorije antifašizma kao sredstva paraliziranja rada tijela državne vlasti.

Treća grupa eseja bavi se utjecajem političkog srpstva na društvene odnose u Hrvatskoj. Ovdje autor skreće pozornost na latentnu opasnost od kulturne i političke srbizacije hrvatskog društva, na opasnost od usvajanja bizantinskih tradicija kao matrica našeg društvenog ponašanja te na ugroze koje izaziva više ili manje prikrivena provedba projekta SANU 2. Ujedno autor razotkriva srpsku mitologiju i laž kao temelj srpskih pretenzija na hrvatsko tlo, ali nažalost razotkriva i nemoć hrvatske politike othrvati se neželjenim balkanskim integracijskim silnicama iza kojih se krije isključivo repeticija povijesnih pogrešaka u vidu, poslužit ću se riječima urednika ovog izdanja, geganja gusaka u nove beogradske magle.

Četvrta grupa eseja bavi se položajem hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Ovdje autor prvenstveno promišlja opstojnost hrvata u Bosni i Hercegovini kao preduvjetu opstojnosti hrvatske države uopće. Autor nadalje upozorava na strateške pogreške koje proizlaze iz razjedinjenosti hrvatskog korpusa u Bosni i Hercegovini, ali i na pogreške u politici koju vlasti u Republici Hrvatskoj vode u odnosu na hrvatski narod u Bosni i Hercegovini. Ujedno, autor analizira odnose između konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini, odnosa između administrativnih jedinica razdijeljenih u dva entiteta, ali i odnose vanjskih sila i lutanja njihovih politika vezanih uz ustrojstvo Bosne i Hercegovine, poglavito onih koji proizlaze iz politike Sjedinjenih američkih država, Rusije, Europske unije, te perjanica Muslimanskog svijeta.

Posljednja grupa eseja predstavljaju zapravo deskripciju trenutne političke kulture u Republici Hrvatskoj, ali i svojevrsni omaž kulturi državnosti hrvatskog naroda koju se više nikad ne smije zapostaviti ili ne daj Bože izgubiti. Ovdje autor upućuje na nasušnu potrebu utvrđivanja nacionalnih ciljeva i interesa hrvatske države, kao pretpostavke izgradnje prosperitetne države u skorijoj budućnosti. Također, autor se ovdje osvrće na osnovne izvore paralize nacionalnog života, kao što su izostanak lustracije, opstojnost nepoštenog izbornog sustava, ekskludiranje hrvatskog iseljeništva iz društvenog života, te postojanja duboke totalitarističke paradržave koja zapravo vlada državom.

Sami eseji nisu pisani sukcesivno i istovremeno, odnosno razlikuju se po vremenu nastanka. No to promatrano post factum nimalo ne umanjuje njihovu aktualnost i uporabljivost u sadašnjosti. Nažalost, ova činjenica ima svoju dobru i lošu stranu. Dobru za autora, jer se pažljivijim čitanjem ove knjige u sadašnjosti iskustveno dokazuje ispravnost analiza i zaključaka koje je autor davao u prošlosti, odnosno njegove misli su u pretežitom dijelu položile test vremenske distance. S druge strane, to je izrazito loše za hrvatsko društvo jer upućuje na zaključak kako Hrvati u razvoju svoje državnosti zapravo tapkaju na mjestu, odnosno upućuje na zaključak o izostanku bilo kakvog napretka u izgradnji poželjnih društvenih odnosa unutar hrvatskog društva.

I na kraju želio bih reći zašto držim poželjnim pročitati ovu knjigu.

Prije svega, u pomanjkanju ozbiljnih političkih analiza društvene stvarnosti u Republici Hrvatskoj, ova knjiga pravo je osvježenje u političkoj prozi koja svojom informativnošću omogućava svakome povećanje spoznajne sfere o društvenim odnosima koji ga okružuju.

Nadalje, zbog svoje tečnosti i jednostavnosti izričaja ova knjiga zadovoljit će u spoznajnom domeni interese svekolikog čitateljstva, neovisno o činjenici njihove zahtjevnosti.

Ujedno stavovi autora izneseni u ovo knjizi mogu poslužiti i zahtjevnijim političkim analitičarima kao predložak za potvrđivanje ili sukobljavanje s postavkama koje osobno zastupaju.

S druge strane, u današnjoj tržišnoj ponudi suvislih osvrta na političku zbilju bivstvovanja u Hrvatskoj, teško se može naći djelo koje na jednom mjestu otvara gotova sva bitna pitanja postanka i opstanka hrvatske države te pruža deskripciju opasnosti koje prijete, kao što je to slučaj s ovom knjigom. Stoga je ovo djelo zapravo jedan od rijetkih kvalitetnih uradaka koje predstavlja deskripciju sadašnjosti, ali koje ujedno daje i pregled rješenja podobnih dovesti do željene projekcije budućnosti koju ovaj narod, barem po dosadašnjim većinskim očitovanjima volje, doista želi, a po proživljenim povijesnim patnjama i zaslužuje.

Slijedom svega iznijetoga cijenim kako mogu teško zamisliti štioca koji bi nakon čitanja ove knjige mogao imati osjećaj pogrešno utrošenog vremena. Čitanje ove knjige može biti samo ulaganje u vlastite spoznajne i misaone kapacitete. Stoga je toplo preporučam svima.

Zahvaljujem se na pozornosti.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

‘Vltava’ – čarobna glazba satkana od uzvišene ljubavi prema naciji, domovini i zavičaju

Objavljeno

na

Objavio

Bedřich Smetana (1824-1884.) otac češke glazbe, utemeljitelj nacionalne opere, skladatelj i dirigent bio je u svojoj 50-oj godini života gluh, tako da na premijeri nije mogao čuti svoje remek-djelo, “Vltavu”, jedinstvenu, čarobnu simfonijsku pjesmu iz ciklusa “Moja Domovina” (“Má Vlast”).

Nije rođen u Pragu (iako se njegovo ime obično veže uz glavni grad Češke), nego u Litomyšlu, malom gradiću istočno od Praga na samoj granici Češke i Moravske, na području na kojemu je službeni jezik bio njemački. Češki je naučio tek kasnije, ali možda je upravo ta odvojenost od materinjeg jezika, pisma i češke kulture u mladom skladatelju i probudila još veću i gorljiviju ljubav prema Rodu i Domovini.

Bila mu je namijenjena sudbina pivara (jer time se bavio njegov otac), ali život ga je odveo na drugu stranu, jer se Bedřich već sa šest godina pokazao vrhunskim glazbenim talentom i nastupio pred publikom na koncertu kao pijanist. Osim klavira, učio je svirati violinu, ali je ipak ostao najpoznatiji po svojim sjajnim skladbama što ih je stvarao najprije zanesen ljubavlju prema ženama koje je volio, a potom i opusom u kojemu je slavio Domovinu, češku povijest i svoju ljubav prema zavičaju.

Ovaj glazbeni virtuoz, dirigent, pedagog i skladatelj, svjetskoj je baštini ostavi dragocjena djela među kojima su najznačajnija:

  • opere “Prodana nevjesta”, “Libuša”, “Dalibor”
  • grandiozni ciklus od 6 simfonijskih pjesama (“Moja domovina”)
  • slavna i čarobna simfonijska pjesma “Vltava”

Uzor Smetani bio je Franz Liszt s kojim je bio i veliki prijatelj, a posvetio mu je i skladbu Šest karakterističnih komada. Na nagovor Liszta Smetana je utemeljio Klavirski institut u Pragu koji ubrzo postaje važno središte glazbenog života. U to vrijeme (do 1856. godine) u Češkoj njegova djela i nisu bila tako poznata. Velike uspjehe postiže tek u Švedskoj (kuda odlazi nakon uvođenja Bachovog apsolutizma). U Göteborgu provodi 5 godina. Postaje poznati i priznati zborski dirigent, pijanist, a utemeljio je i glazbenu školu. Pored svega toga sklada i svoja prva važnija djela (simfonijske pjesme Richard III., Wallensteinov logor i Hakon Jarl).

U Prag se vraća poslije pada Bachovog apsolutizma i radi na utemeljenju nacionalne opere (jer do tada su u Češkoj operna djela izvođena na njemačkom jeziku).

Godine 1866. sklada svoju prvu operu – Braniboři v Čechách /Brandenburžani u Češkoj, a njezina je praizvedba upriličena u Privremenom kazalištu. Ovo je djelo postiglo sjajan uspjeh.

Grandiozni ciklus “Moja domovina” predstavlja jedinstvenu i neponovljivu i snažnu tonsku apoteozu mita i povijesti češke nacije, a cjelokupno djelo Bedřicha Smetane skladna je sinteza nacionalnih i aktualnih europskih glazbenih elemenata upotpunjena savršenim umjetničkim izrazom.

Čovjek ne mora biti Čeh pa da mu srce zaigra kad čuje ove harmonične zvuke koji se tako ljupko upotpunjuju, sljubljuju i stapaju u cjelinu u zadivljujućem, sjajnom i očaravajućem glazbenom remek-djelu što ga može stvoriti samo biće ispunjeno Božjim nadahnućem i žarkom ljubavlju prema Domovini koja se ne da niti može mjeriti nikakvim ovozemaljskim mjerilima.

U svome je Dnevniku na jednom mjestu ovaj veliki skladatelj zapisao: “Ja sam oruđe više sile…jedanput ću u tehnici postati Liszt, a u skladanju Mozart.”

Zaplovimo Vltavom…i uživajmo u krajoliku zavičaja neponovljivog Smetane…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

NEMOJ ME ZABORAVITI!

Objavljeno

na

Objavio

Napisat ću dio priče,
samo kraj će sretan biti
i sad čujem kako viče:
NEMOJ ME ZABORAVITI!

Heroj Domovinskog rata,
kojeg crna zemlja krije,
čekala je sestra brata,
vratio se nikad nije!

Čekala je majka sina
i brisala suze s lica,
uze joj ga Domovina,
pokri sveta trobojnica!

I otac ga ček’o dugo
al morao je jedno znati:
slomit ćeš mu srce tugo
pa ga neće dočekati.

Ali će ga zagrliti
u kraljevstvu Božje sreće,
tek će oni sretni biti
tu gdje tuga ući neće!

Velimir Velo Raspudić / Kamenjar.com

 

Još te čuvam, košuljo sveta!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari