Pratite nas

Analiza

Dr. sc. Dubravko Ljubić: Što je to u stvari govor mržnje!?

Objavljeno

na

U Republici Hrvatskoj recentno svjedočimo svakodnevnom predbacivanju za uporabu govora mržnje, pri čemu se pod promatrani pojam podvode raznorodni sadržaji koji sa njime uglavnom nemaju nikakve dodirne točke. Svaka kritika i drugačije mišljenje karakterizira se govorom mržnje, kao da mržnja jest sama po sebi uobičajeni izvor ljudske komunikacije, odnosno kao da za mržnju nije potrebno posebno afektivno stanje koje izaziva burne emocije dostatne za pobudu animalne strane ljudskosti koja završava u destrukciji. Istovremeno ispada da se u Republici Hrvatskoj društvene grupe međusobno uglavnom mrze i mržnjom uzvraćaju na sve pojavnosti koje su drugačije od stereotipa relevantnih pravila ponašanja koje za pojedinu društvenu grupaciju vrijede kao postulati.

Općenito gledano, mržnja je ljudski osjećaj intenzivne antipatije. Ona se temelji na množini snažnih negativnih osjećaja, i predstavlja najjači oblik odbojnosti, prijezira i nenaklonosti. Mržnja proizlazi iz osjećaja dubokog poniženja, ozljede ili bolne situacije, kojoj je mrzitelj bespomoćno izložen i koju vlastitim naporima nije u stanju promijeniti, a usmjerena je prema drugom čovjeku ili drugima ljudskim bićima određenih karakteristika neovisno o okolnosti jesu li oni stvarno uzrokovali socijalni položaj mrzitelja ili ne. Mržnja, kao kontrapunkt ljubavi, rađa prezir prema ljudskosti u drugom ljudskom biću želeći ga pri tome povrijediti, oštetiti ili uništiti.

Kao i svaki sociološki pojam, govor mržnje nije lako definirati. Ovaj pojam bi u svom generičkom smislu obuhvaćao sve oblike verbalne i neverbalne komunikacije korištene u svrhu napada na rasu, etnicitet, religiju, seksualnu orijentaciju ili naklonost, kao i svako pogrdno, uvredljivo, zastrašujuće, uznemiravajuće izražavanje koje potiče na nasilje uslijed intenzivnih negativnih emocija ili želje za diskriminacijom. U svom diskriminirajućem aspektu, da bi se neko djelanje smatralo govorom mržnje, ono mora sadržati jasnu ocjenu o rasnoj inferiornosti neke povijesno promatrane potlačene skupine uz pežorativnu konotaciju.

Dakle, kažnjivim govorom mržnje smatra se zagovaranje nasilja, odvajanja, difamiranja, dovođenja u zabludu ili iskazivanje neprijateljstva prema različitima na temelju neke od njihovih društveno relevantnih karakteristika. Govorom mržnje smatra se i promocija genocida ili poticanje na genocid kao i bilo koja druga činidba koja potiče na prijezir, ili koja na drugi način omalovažava, isključuje, dehumanizira, obezvrjeđuje, ismijava ili diskriminira neke skupine ili članove skupine koji se mogu identificirati na temelju rase, nacionalnog ili etničkog podrijetla, jezika, boje kože, vjere, spola, dobi, duševne ili fizičke hendikepiranosti, seksualne orijentacije, ili koje druge slične osobne značajke. Govor mržnje podrazumijeva i sve oblike izražavanja kojima se šire, raspiruju, potiču ili opravdavaju rasna netolerancija, ksenofobija, antisemitizam te drugi društveni odnosi utemeljeni na netrpeljivosti, izraženi u obliku agresivnog šovinizma i etnocentrizma.

Za pojavnost govora mržnje moraju se kumulativno ispuniti tri uvjeta. Mora se raditi o činidbi kojom se izražava uvredljiv sadržaj uz zagovaranje ili poticanje diskriminacije i nasilja, te kojom se izruguje, omalovažava, ponižava, dehumanizira ili obezvrjeđuje određeni pojedinac ili društvena skupina. Naznačena činidba mora biti usmjerena protiv određenih ciljanih društvenih skupina ili njihovih pripadnika koje se mogu identificirati po određenim društveno relevantnim zajedničkim objektivnim značajkama kao što su rasa, boja kože, podrijetlo, vjera, spol, seksualna orijentacija i slično. Osim pogađanja unutarnje sfere osoba prema kojima je mržnja usmjerena, govor mržnje mora imati i svoju eksternu manifestaciju u stvarnom svijetu, odnosno govor mržnje mora u najmanju ruku biti podoban za izazivanje reakcija prema adresatima koje imaju za cilj njihovu društvenu ili fizičku eliminaciju, ako već neposredno ne izaziva takve reakcije.

Nažalost, o značenju pojma govora mržnje u našoj javnosti postoje brojni nesporazumi i nerazumijevanja. Prečesto se ovdje brkaju, inače sadržajno raznorodni, pojmovi kao što su uvreda, kleveta ili prostački rječnik. S govorom mržnje  poistovjećuju se i svaki javni govor koji izražava žešću kritiku neke pojavnosti ili društvene zbilje. U tom širenju pojmovne pomutnje u pravilu prednjače politici bliske osobe koje praktičku svaku kritiku olako i sasvim neopravdano proglašavaju govorom mržnje. Različite javne osobe, pa čak i pojedini aktivisti udruga za promicanje ljudskih prava, nerijetko govorom mržnje ideološki etiketiraju političke ideje i mišljenja koja se ne uklapaju u njihove vlastite svjetonazorske i idejne paradigme, zahtijevajući njihovo sudsko procesuiranje i sankcioniranje. Ukratko, u našoj ideološki polariziranoj političkoj javnosti i egocentričnim, monološki orijentiranim javnim nastupima, često se gube svi kriteriji i osjećaj za objektivnost. Politički i svjetonazorski neistomišljenici se proglašavaju neprijateljima svih vrijednosti društva, a njihova se politička orijentacija utvrđuje kao govor mržnje kojeg svim sredstvima valja ušutkati, pa čak i zloporabom vlasti ili javnopravnih tijela.

U demokratskim društvima u govor mržnje ne spadaju kritike vlasti, javnih institucija ili postupaka i stajališta pojedinaca u vlasti, pa ma koliko te kritike bile žestoke, nepravedne, šokantne, uznemirujuće ili uvredljive. Sloboda izražavanja obuhvaća pravo građana izražavati negativne emocije, naročito u odnosu na vlast koju su demokratski izabrali, kao izraz frustracije i nezadovoljstva. Iako takva vrsta negativnim emocijama nabijenog javnog istupanja, pod određenim pretpostavkama, može biti ograničena i sankcionirana kao povreda nečijeg ugleda ili časti, odnosno kao realna prijetnja državnoj sigurnosti ili javnome redu i miru, ona se nikako ne smije zakonom zabraniti ili sudski sankcionirati kao govor mržnje. Nazivanje neke javne osobe zbog nekih njezinih stajališta ili postupaka “idiotom”, “fašistom”, “komunjarom”, ili “četnikom”, kao ustavno nerelevantnim društvenim karakteristikama, nije govor mržnje već to pod određenim pretpostavkama može biti sankcionirano kao povreda njezinog ugleda. Međutim, društvena eutanazija javne osobe zbog njezine rase, vjere, nacije, spola, ili seksualne orijentacije jeste govor mržnje pa makar on osobno prema tome bio i ravnodušan. Takav govor mora biti sankcioniran jer on ne vrijeđa samo tu osobu nego i sve druge ljude s istim značajkama.

Vlast ne smije koristiti legalna sredstva za ostvarivanje nelegitimnih ciljeva. Svaki pokušaj vlasti ekstenzivnim zakonskim definiranjem ili arbitrarnim tumačenjem pojma govora mržnje sankcionirati drugačije političke ideje i nepoćudna mišljenja, ograničiti žestinu političke utakmice ili spriječiti diskusije o negativnim pojavnostima u društvu protivan je temeljnim postavkama suvremene jurisprudencije na području slobode izražavanja. Svako nastojanje da se pod krinkom ograničavanja govora mržnje ujedno i zatvore usta idejnim i svjetonazorskim neistomišljenicima ili kritičarima, ma koliko njihove kritike bile žestoke ili neutemeljene te način njihovog iznošenja neuljudan ili neciviliziran, u demokratskome je društvu nedopustiv i krajnje opasan pa makar ono bilo provedeno lege artis na zakonodavnoj i praktičnoj razini. Stoga, ne mali broj pravnih teoretičara odlučno odriču državi pravo zakonom sankcionirati govor mržnje. To ne znači odobravanje ili podržavanje takvog djelanja. Oni naprosto smatraju da je sloboda izražavanja toliko značajna i važna vrednota za čovjeka i društvo da se u tu slobodu nitko ne smije miješati, osim u iznimnim i strogo limitiranim situacijama. Pri tome se često ističe kako vlast u praksi može lako zloupotrijebiti takva zakonska ovlaštenja da bi ograničila legitimne sadržaje javnog komuniciranja. Demokratska država ima legitimno pravo ograničiti i sankcionirati govor mržnje u javnoj komunikaciji, ali ona to nikako ne smije učiniti zbog puke uznemirenosti građana ili zbog narušavanja njihovih etičkih načela, već isključivo radi osiguranja i zaštite zakonom taksativno utvrđenih općih ili pojedinačnih interesa i ciljeva. Ograničavanje slobode govora opravdano je uslijed postojanja javnog interesa ili pojedinačnog interesa ljudi koji posjeduju svijest o svojem posebnom identitetu i koje drugi percipiraju kao takve, da im se zbog njihove rase, boje kože, vjere, nacionalnog ili etničkog podrijetla, spola, seksualne orijentacije ili drugih društveno relevantnih značajki ne vrijeđa ljudsko dostojanstvo i da ih se ne izlaže predrasudama, ponižavanju, mržnji, diskriminaciji ili nasilju. Legitimni javni interes očitava se u zaštititi državne sigurnosti, javnog reda i mira, te sprječavanja možebitnih nereda ili zločina. Dakako, svako ograničavanje slobode izražavanja općenito mora biti neophodno u demokratskome društvu radi zaštite navedenih ciljeva te razmjerno legitimnoj svrsi kojoj služi. Ono ne smije proizvoditi neopravdane učinke na legalne oblike i sadržaje javnoga govora.

Što u životnim okolnostima zapravo predstavlja govor mržnje pitanje je na koje je možda najbolje odgovor potražiti u teoriji i praksi razvijenoj u SAD-a glede protekcije sadržaja I. Amandmana na američki Ustav. Američka pravna teorija, kod uređenja odnosa između slobode govora i govora mržnje, daje primat slobodi govora uz zalaganje za ograničenje te slobode kao iznimke. Demokracija zahtijeva da svaka sposobna odrasla osoba ima pravo glasa pri odlučivanju što je to volja većine. Ona zahtijeva da svaki građanin izrazi svoje stavove, jer volja većine nije pravična ako svima nije data mogućnost izraziti svoja mišljenja, strahove, ukuse, predrasude ili ideale, ne samo u nadi da će tako utjecati na druge, iako je ta nada od krucijalne važnosti, već i da bi naprosto potvrdio svoj status odgovornog subjekta, a ne tek pasivne žrtve kolektivne akcije. Većina nema pravo nametnuti svoju volju nekome kome je zabranjeno prije nego što se odluka donese izraziti svoj protest, osporavanje ili protivljenje. To vrijedi bez obzira koliko nečija uvjerenja ili predrasude većina smatrala uvredljivim ili ma koliko to protivljenje većine bilo razborito.

Govor mržnje može svoj izvor imati u pojedincu ili u više ili manje povezanoj grupi. On se ogledava u izričaju protiv druge skupine ili pojedinih osoba, dok nasilje nad adresatima mržnje obično prolazi kroz određene stadije razvoja pri čemu se verbalno nasilje ubrzo pretvara u fizičko s ciljem društvenog ili fizičkog uništavanja drugačijih. Motivacija za mržnju proizlazi iz ljubavi prema određenom svjetonazoru te željom da se pozitivno doprinosi unutar društvene skupine koja dijeli iste “vrijednosti”, pri čemu je ljubav prema srodnicima po stavovima veća od mržnje prema drugima. Mržnja u svom pojavnom obliku obično prolazi svoj razvojni ciklus kroz koji se njezin intenzitet povećava. Potom dolazi do formiranja skupine istomišljenika koji se identificiraju preko simbola, rituala i mitologije da bi povećali svoju brojnost i društveni status pri čemu počinje grubo vrijeđanje i ponižavanje drugačijih. Da bi izbjegli samoispitivanje mrzitelji koriste sve žešću retoriku i nasilje da bi održali viši stupanj homogenizacije i uzrujanosti svoje skupine. Daljnje postupanje očitava se u ne oružanim napadima preko izričaja urbane subkulture, napadima preko društvenih mreža ili tradicionalnih medija. Potom se prelazi na napade sredstvima koja mogu izazvati tjelesne ozljede, što u završnoj fazi treba dovesti do uništavanja cilja mržnje, bilo da je to uništavanje društveno, fizičko, psihičko ili ekonomsko.

Vrhovni sud SAD-a za utvrđivanje opstojnosti govora mržnje u svojoj praksi provodi test očite i neposredne opasnosti. Govor koji uključuje čak i izravno pozivanje na nasilje, po tumačenju Vrhovnoga suda može biti zabranjen pod kumulativnim pretpostavkama. Prvo, cilj takvog govora mora biti poticanje na neposredno nasilje i nezakonito postupanje i drugo, mora postojati očita i neposredna opasnost, odnosno vjerojatnost da će taj govor trenutno potaknuti na nasilje ili nezakonito postupanje protiv ljudi ili imovine. Tako je u slučaju Branderburg v Ohio koji se odnosio na pravo Klu Klux Klana javno pozivati na protjerivanje Afro-amerikanaca i Židova iz SAD-a, i prikriveno sugeriranje poželjnosti nasilja prema tim skupinama, Vrhovni sud SAD-a utvrdio: “Ustavna jamstva slobode govora i tiska ne dopuštaju državi zabraniti ili proglasiti kaznenim djelom zagovaranje upotrebe nasilja ili nezakonitog postupanja, osim u slučajevima da je to zagovaranje usmjereno na poticanje ili izazivanje neposrednog nezakonitog postupanja i ako postoji vjerojatnost da će ono potaknuti i izazvati takvo postupanje.”

U svojoj praksi njemački Savezni ustavni sud, tražeći balans između pružanja različitim društveno štićenim dobrima, a na temelju klasičnog njemačkog učenja o državnome pravu i njegovoj pretežno liberalnoj osnovi, razvio je doktrinu “javne slobode mišljenja”. Polazište ovog tumačenja slobode misli nije pojedinac i njegov prirodni interes na “pravo otvaranja usta”, koje mu država treba i mora priznati. Demokratska država kao takva može postojati samo ako narod putem izbora i drugih vrsta izjašnjavanja može izražavati svoje samostalno i slobodno formirano mišljenje. Ta slobodna i samoodgovorna odluka može uslijediti samo na temelju javnog mišljenja koje nije regulirano od strane države. Javno se mišljenje formira u situacijama kada se na “koncertu nebrojenih glasova” svatko slobodno može izraziti i time samostalno utjecati na krajnji rezultat, odnosno upravo na javno mišljenje. Također, javna sloboda mišljenja se manifestira kroz činjenice da se svatko, kako bi stvorio vlastito mišljenje koje onda pridonosi općoj raspravi, ima pravo podrobno informirati kroz klasična sredstva poput tiska, filma i radija, informacijama koje se nesmetano prenose. Dakle, ovdje se ne radi o individualnom, već o institucionalnom pristupu pravu na slobodu mišljenja. Pritom se naglasak više stavlja na institucionalna jamstva slobode tiska te drugih sredstava masovne komunikacije. Bez slobode pojedinačne i masovne informacije i bez slobode izražavanja mišljenja pojedinca i s tim povezanog utjecaja na druge nema javnog mišljenja, ali ni demokracije. Sloboda mišljenja i tiska štiti slobodno duhovno djelovanje i formiranje javnog mnijenja u demokracijama. Institut slobode tiska mora biti zaštićen i od neprimjerenih napada ekonomske prirode koji mogu utjecati na slobodu tiska. Cilj slobode tiska je olakšati i jamčiti formiranje javnog mnijenja, pa stoga mora biti zaštićen od svih pritisaka koji za cilj imaju isključiti konkurenciju i pluralitet mišljenja.

Slijedom navedenog čini se oportunim ustvrditi kako kod svake kvalifikacije nekog izričaja govorom mržnje, treba imati na umu je li takav izričaj spada pod zaštitu prava na slobodno izražavanje misli. Sloboda komuniciranja, sloboda govora i pisanja, sloboda izražavanja misli i sloboda zauzimanja stajališta o bilo čemu i o bilo kome su neotuđiva prava svakog čovjeka. Spoznajom o mogućnosti i o neotuđivom pravu svakog na slobodu izražavanja svojih misli, pojedinac postaje svjestan jedinstvenosti svog vlastitog unutrašnjeg svijeta, ali i unutarnjeg svijeta svih ostalih subjekata društva u cjelini. Pravo na slobodu izražavanja vlastitog mišljenja ne može egzistirati bez recipročnog osiguranja poštivanja tog istog prava drugima. Ono što govorimo to je naš izbor na koji imamo pravo, odnosno svatko ima pravo na izbor kako i s kim će komunicirati. S neizgovorenom mišlju o nečemu ili nekome ništa ne mijenjamo u biti stvari, osim što skrivajući istinu pred ostalim članovima društva, snosimo odgovornost za moguće štetne posljedice svog propusta. Publicirana misao ne može uzrokovati veću krivnju od krivnje što ga čini uskrata prava na javno izgovorenu riječ. Stoga nitko, pa ma kako bio moćan, nema pravo bilo koga opstruirati u legalnom iznošenju njegovih misli. Uskrata prava na slobodu misli i iznošenja mišljenja jest društveno nepoželjno ponašanje koje svakako stoji kao prepreka na otvorenom putu civilizacijskog razvoja i spoznaji poželjnih apsolutnih vrijednosti nužnih za utemeljenje materijalne demokracije. Komunikacija je nužno sredstvo kooperacije i konflikta koji simultano i komplementarno obilježava sve društvene zajednice. Izmjena misli kao razlog komunikacije s okolinom imanentna je ljudskom biću, a ekspresivnost te mogućnost složenosti komuniciranja razlikuje ga od svih ostalih živih bića koja s njim dijele zajedničku postojbinu na ovoj planeti. Sloboda izražavanja mišljenja štiti ponajprije nekomformistički izričaj pojedinca učinjen na način koji većina ili neposredni adresati promišljanja smatraju neukusnim, provokativnim ili amoralnim. Činjenica jest da još nitko nije osporavao slobodu izražavanja mišljenja u slučaju kad netko hvali ili glorificira njegov postupak. Sloboda mišljenja ima za svoj objekt izražavanje kritike određene društvene zbilje. Ta kritika može biti izrečena ili simbolizirana i neumjesno grubo i humoristično ili sarkastično. No neovisno o njezinoj formi, mora biti dopuštena osobito kad upire na objektivno nepoželjne anomalije u društvu. Mišljenja se, bilo prava bilo kriva, ne smiju gušiti niti se ona smiju nametati drugima. Svaka razmjena mišljenja između ljudi mora biti slobodna, pri čemu se u raspravi moraju uvažavati argumenti logike, a ne sile. Mišljenje se ne smije institucionalno progoniti jer je ono temelj na kojem svaki pojedinac gradi svoju duhovnu veličinu za koju je sposoban. Gdje nema rasprave, nema ni slobode mišljenja, ali ni mogućnosti dosezanja duhovne veličine na pojedinačnoj razini. Zakon i vlast ne smiju priječiti slobodu svakog sudjelovati u publiciranju vlastitog ili sudjelovati u kreiranju javnog mišljenja. No javno raspravljanje mora voditi brigu o etičkim vrijednostima društva, pa stoga rasprava mora biti slobodna i može biti kritična, ali mora biti lišena uvreda, kleveta te bilo kakvog oblika netolerancije.

Svako ograničavanje slobode izražavanja može se izvršiti isključivo kada je to nužno u demokratskom društvu radi zaštite taksativno nabrojenih zaštićenih dobara; kao što su državna sigurnost i teritorijalna cjelovitost ili javni red i mir, zatim radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala te radi zaštite ugleda ili prava drugih, odnosno radi sprječavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti. Zbog svog elementarnog značaja za svako demokratsko društvo, zaštita slobode izražavanja primjenjuje se ne samo na informacije i ideje neškodljivog i opće prihvatljivog sadržaja. Zaštita se ovdje proteže i na one čiji sadržaj može biti uvredljiv, odnosno koji može uznemiravati državu ili neki dio stanovništva. To nalažu pluralizam, tolerancija i širokogrudnost bez kojih nema demokracije. Objekt zaštite je mišljenje, ali ne i banalno vrijeđanje koje nema obilježje izražavanja svjetonazora. Sloboda izražavanja obuhvaća i ovlaštenje medijima na objavljivanje informacija i ideja te njihovo publiciranje javnosti. Ovo stoga što je jedan od temelja demokracije pravo javnosti biti informirana o događajima koji je okružuju. Obveza je medija izvještavati o svim događajima od javnog interesa, dok je pravo građana te informacije dobiti, neovisno o tome radi li se o prenošenju objektivnih informacija ili izražavanju vrijednosnih sudova čija se istinitost realno ne može dokazati ili provjeriti. Sloboda izražavanja se ne odnosi samo na informacije ili ideje koje se blagonaklono primaju ili se smatraju neuvredljivima ili nevažnima, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju državu ili ma koji dio populacije. To zahtijevaju pluralizam, snošljivost i otvorenost mišljenja bez kojih nema demokratskog društva. Kad je o mogućem ograničavanju govora mržnje riječ mora se osobito voditi računa o vitalnoj funkciji medija kao “javnih pasa čuvara” u demokratskome društvu i pravu novinara izvještavati o pojavama društvenih ugroza, rasizma, ksenofobije, antisemitizma i drugih oblika nesnošljivosti, te da pojedine takve slučajeve eksponiraju i kritički analiziraju. Iako mediji moraju voditi računa o tome da ne postanu sredstvo širenja govora mržnje, ipak treba jasno razlikovati odgovornost autora govora mržnje, od odgovornosti medija i novinara čija je zadaća posredovati javnosti sve informacije od javnog interesa, pa i one koje šokiraju, uznemiravaju ili vrijeđaju državu ili ma koji dio populacije, bez straha od mogućih kazni.

Na kraju želim napomenuti da su se nakon stoljeća jednoumlja, Hrvati u političkom smislu, odlučili velikom većinom za izgradnju samostalne i demokratske države. Puna demokracija, kao društveno uređenje je ideal, a svoju pojavnost na sadašnjem stupnju razvoja društva očituje u svom formalnom smislu. To je standard življenja koji se uči i razvija u procesu protkanom mnogim konfliktima i nerazumijevanjima. Suština demokracije jest vladavina većine prožeta tolerantnošću prema različitima. Ali ne tolerantnošću koja bi prisiljavala sve živjeti u idili uniformnosti, već onom koja prihvaća nužnost postojanja disonantnih mišljenja ma kako god se ona činila pogrešnim i neprihvatljivim. U demokratskim državama nužno je tolerirati i postojanje stavova koji zagovaraju rasizam, komunizam, fašizam, antisemitizam, ksenofobiju, šovinizam, antiglobalizam, euroskepticizam i druge ideje, tako dugo dok se niti jedna od njih ne nameće društvu nasilnim putem. Demokracija nije samo za krotke, ona tolerira i stavove koji za većinu populacije nisu prihvatljivi niti lako probavljivi.

U civiliziranim društvima retorički standardi trebali bi se prilagođavati množini izričaja koji se javljaju unutar društvene zajednice. Svaki izričaj koji ima društveni potencijal, odnosno koji upozorava na neku bitnu pojavnost, neovisno o njegovom stilu, zaštićen je pravom na slobodu iznošenja misli. Tako upozorenje na egzistenciju u našem društvu velikosrpskih ideja poraženih u Domovinskom ratu, ma kako god sam izričaj bio neprimjeren i vulgaran, ne može se okarakterizirati nedopuštenim govorom mržnje.

dr. sc. Dubravko LJubić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Trebamo li konačno donijeti Zakon o zaštiti prava većinskog naroda u Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatsku mnogi pokušavaju predstaviti kao zemlju u kojoj „bujaju nasilje, mržnja i nesnošljivost prema manjinama“. Ona se od strane pojedinih političara iz lijevo-liberalnog spektra prokazuje čak kao „fašistička“ (što na dnevnoj razini slušamo i čitamo u medijima) i to se čini sa zadivljujućom lakoćom, uz tvrdnje kako „vlast potiče ekstremizam i ozračje mržnje i sukoba“, što je u najmanju ruku drska i ničim potkrijepljena laž.

I, naravno, kao i uvijek (od 2000. godine nadalje), dežurni krivci su „desničari“, odnosno hrvatski nacionalisti koji (vjerovali ili ne) „destabiliziraju“ vlastitu zemlju, dok je „antifašisti“ poput Davora Bernardića, Krešimira Beljaka, Anke Mrak-Taritaš, Nenada Stazića, Željka Jovanovića, Milorada Pupovca i njima sličnih „brane“ iz petnih žila.

Napuhavanje „hrvatskog ekstremizma“ i prešućivanje srpskog

Ne pada mi napamet amnestirati od odgovornosti nikoga – pa ni dio tzv. desničara, bili oni iz braniteljske populacije ili ne – koji šire mržnju, nesnošljivost ili se u javnoj komunikaciji služe neprimjerenim vokabularom (psovkama, uvredama i sl.), pogotovu ako je to usmjereno prema bilo kojem narodu, rasi, vjeri ili političkim neistomišljenicima. Isto vrijedi i za nasilnike. Ima ih u svakoj zemlji pod kapom nebeskom. Neka se time bave policija i sudovi.

No, za „utjehu“ svima onima koji zbog takvih primitivaca ili dva-tri incidenta na štetu srpske manjine generaliziraju te pojave i krivnju transponiraju na cijeli hrvatski narod, to su po svemu marginalci koji (na sreću) nemaju nikakvoga utjecaja na opće stanje u društvu. Oni dobivaju na značaju tek onda kad ih mainstream mediji podignu na razinu top-vijesti i kad se o njima danima, tjednima ili mjesecima raspravlja (nije isključeno da neki bolesnici i čine ove izgrede upravo zato što žele izazvati pozornost javnosti).

Međutim, kad su u pitanju incidenti na štetu srpske manjine (neovisno o možebitnim motivima koji ne moraju uvijek i obvezno biti vezani za nacionalnu ili vjersku mržnju i netrpeljivost), vodeći mediji i dobar dio političara iz oporbe po već ustaljenoj i uobičajenoj praksi od muhe prave slona i svaki, pa i najbenigniji takav slučaj dižu na „planetarnu“ razinu.

Kad su posrijedi događaji u kojima akteri mijenjaju uloge (dakle, oni u kojima su izgrednici Srbi a čine se na štetu Hrvata), situacija je posve drugačija. Ti se slučajevi jednostavno prešućuju, ignoriraju i potiskuju iz javnog prostora, tako da rijetko koja vijest takvoga sadržaja uopće i dođe u mainstream medije.

Ova politika dvostrukih kriterija toliko je očita da je ne vide samo oni koji to ne žele. Na kraju sve u bitnoj mjeri doprinosi tomu da se objektivno (i uvjeren sam ciljano) ta ostrašćena, marginalna skupina „desničara“ sustavno i uporno ističe i medijski potencira, ali i provocira kako bi se potvrdila teza o „opasnostima“ koje vrebaju od te vrste ekstremizma i u javnosti stvorio dojam da je riječ ne o perifernim pojavama, nego o deformacijama koje imaju bitan, ako ne i odlučujući utjecaj na stanje u našem društvu.

Dakako da to nije tako i velika većina građana Hrvatske jako dobro zna da su posrijedi marginalci. Iz kojih god pobuda činili to što čine na javnoj sceni, oni su dobro došli jedino branši koja vodi kampanju protiv ove zemlje i ponaša se u stilu što gore to bolje.

Ni jedan razuman čovjek, bio Hrvat ili ne, pod uvjetom da je pri zdravoj svijesti neće se uhvatiti u to kolo, niti će pravdati nasilje i širenje mržnje prema bilo komu.

Ali postoji tu i jedna dimenzija koja se ne rijetko zanemaruje, a to je da su upravo takvi marginalci i čudaci sa svime što poduzimaju u svojim javnim istupima i stupidnim performansima (koliko god malobrojni bili), hrana za propagandu što ju Bernardić, Beljak, Pupovac i društvo vode protiv ove vlasti – ali i države čiji ugled narušavaju pred svijetom usput stvarajući i ozračje netolerancije i mržnje.

I potom nas isti ti likovi optužuju za „spiralu mržnje“ koju sami pokreću!?

„Antifašistima“ su prijeko potrebni „fašisti“ – jer bez njih ne postoje

Oni ne mogu biti „demokrati“ ako nasuprot sebi nemaju protutežu u „nedemokratima“ (ili „ekstremistima“); oni ne mogu biti „antifašisti“ ako nema „fašista“ (pa i po cijenu toga da ih izmisle). Njihova se politika temelji na lažnoj slici o vlastitoj a priori pozitivnoj ulozi u društvu – pri čemu naši „ljevičari“ i „liberali“ imaju koncesiju na istinu, slobodu, demokraciju i ljudska prava, dok su svi drugi koji ne pripadaju njihovom taboru ne samo negativci, nego i neprijatelji. Narativ jako dobro poznat iz jednoumnih staljinističkih vremena koji su preslikali i dosljedno ga primjenjuju u svojoj političkoj praksi.

Kad se već toliko govori o „spirali mržnje“ (i za to se po pravilu optužuje „desnica“ – ili konzervativna politička struja), možemo li mi javno u Hrvatskoj postaviti sljedeća pitanja:

Što bi se dogodilo da bilo koja braniteljska udruga ili skup hrvatskih građana konzervativne orijentacije na javnom mjestu istakne transparent kojim se poziva na paljenje crkava (pravoslavnih, protestantskih, adventističkih ili bilo kojih drugih)?

Upravo je to učinilo stotinjak (ili nešto više) onih koji su svojedobno s Trga Bana Jelačića (u veljači 2015. godine) krenuli fizički se obračunati s braniteljima (stopostotnim invalidima Domovinskog rata) koji su prosvjedovali pod šatorom u Savskoj 66 (pred matičnim Ministarstvom branitelja). Prijetili su nasiljem („idemo ih izbaciti iz šatora“), psovali, iskazivali neskrivenu mržnju, vrijeđali. I sve je ostalo bez ikakvih reakcija pravne države iako su organizirana dva takva skupa na glavnom zagrebačkom trgu, pa se čak u „borbenom“ poretku došlo nadomak šatora ne bi li se izazvali neredi.

To je, naravno, bila „demokracija“ i „pravo na različito mišljenje“!? Mogu li pozivi na nasilje i mržnju, otvorene prijetnje silom i pokušaju javnih uličnih obračuna s neistomišljenicima biti ocijenjeni kao nešto pozitivno samo zato što dolaze iz određenog ideološkog ili svjetonazorskog miljea?

Svaki razuman čovjek dobro zna odgovor na ovo pitanje, ali ne i oni koji podržavaju ovakvu „javnu komunikaciju“ koja njima iz političkih ili kakvih drugih razloga ide u prilog.

I da ne bismo zaboravili: nije sve počelo sa „šatorašima“ iz Savske (kako se pogrdno od strane neokomunista i njihovih istomišljenika nazivalo invalide koji su prosvjedovali a – usput rečeno čak i od tadašnjeg premijera Zorana Milanovića i njegovih suradnika iz Vlade isti su okarakterizirani kao „teroristi“, „talibani“, „ekstremisti“, „paraziti“ koji „uživaju privilegije“ itd., itd.).

Hrvatska javnost uvjerila se u „demokratičnost“ tadašnje vlasti i lijevo-liberalne javnosti već u vrijeme prvog općenarodnog referenduma vezano za ustavnu zaštitu braka (2013. godine), kad su Građanska inicijativa ‘U ime obitelji’ i svi oni koji su joj dali potporu javno obilježeni kao „fašisti“, „nazadnjaci“, „talibani“, pa čak i sljedbenici Hitlera, Eichmanna i Mengelea. Protiv većine hrvatskih građana (a što su pokazali i rezultati referenduma) vođena je gebelsovska kampanja u čijim su prvim  redovima bili najistaknutiji ljudi iz vlasti (uključujući ministrice Vesnu Pusić i Milanku Opačić te Nenada Stazića, Željka Jovanovića i druge) uz prešutnu ali vrlo jasnu potporu premijera Zorana Milanovića i predsjednika Ive Josipovića i zaglušnu buku velikog dijela vodećih medija koji su ih podržavali.

Na samome početku, volonteri Građanske inicijative ‘U ime obitelji’ bili su suočeni s nasrtajima na mjestima gdje se prikupljalo potpise (od fizičkih napada do cijepanja i paljenja lista s potpisima, rušenja štandova itd.), dok je predsjednica ove udruge bez ikakvoga povoda i razloga teško vrijeđana na najprimitivniji način i stavljana u istu ravan s najistaknutijim nacistima – u čemu je svojim huškačkim tekstovima sudjelovao i dr. sc. Tvrtko Jakovina, te Nikša Spremić (savjetnik SDP-ovog europarlamentarca Olega Valjeva) koji je (u studenome te 2013. godine) usred EU parlamenta gospođu Markić (koja je došla na poziv jednog kruga parlamentaraca i sudjelovala u radu Međustranačke skupine za obitelj) javno usporedio s jednim od najgorih nacističkih zločinaca odgovornih za istrebljenje (Adolfom Eichmannom) – što je osudio samo eurozastupnik HDZ-a Davor Ivo Stier koji je (neuspješno) zatražio distanciranje SDP-a od ove izjave. Nenad Stazić je opet, istu gospođu Markić optužio kakao djecu samohranih roditelja planira strpati u Jasenovac, Milanka Opačić je ocijenila njezine nastupe „vrlo opasnim za društvo“ itd., itd.

I sve te bljuvotine i gadosti, to euforično huškanje protiv većine građana bili su izraz „demokracije“ i „kulture dijaloga“ – samo zato što je dolazilo iz lijevo-liberalnog političkog spektra.

Treba li podsjećati na sve ono što se događalo vezano za prljavu propagandnu kampanju protiv Katoličke crkve (koja se korak po korak zahuktavala od siječnja 2000. godine, kad su na vlast došli SDP i partneri)?

Započelo je napadima na vjeronauk u školama i raspela (za koja se tražilo da se uklone iz javnih prostora), a nastavilo „kritikom“ Vatikanskih ugovora, propagandom o „masovno raširenoj pedofiliji“ među katoličkim svećenicima, sve do izljeva sirove, bolesne i neobuzdane mržnje u odnosu na sve što je kršćansko i katoličko u ovoj zemlji. Tako se, primjerice, bez ikakvih ograda i posljedica (jer to po mjerilu naših sudova nije izražavanje mržnje i netrpeljivosti nego „sloboda govora“), vjerske procesije u čast jednome od naših najvećih svetaca, Leopoldu Bogdanu Mandiću (u kojima sudjeluju deseci tisuća vjernika) mogu nazivati „nekrofilskim orgijama“, njegovo neraspadnuto tijelo uspoređivati sa „smrznutom govedinom iz ‘Konzuma’“, a vjernici katolici vrijeđati najogavnijim i najprimitivnijim psovkama – i sve bez ikakvih posljedica!?

Jedan redikul i destruktivac (Oliver Frljić) može pod egidom „satiričnih predstava“ i „umjetničke slobode“ u kazalištu izvrgavati ruglu i ponižavanju javne osobe i bez ograničenja se grubo i primitivno iživljavati na državnim znamenjima (grbu, zastavi, himni) – i to opet ne predstavlja nikakav problem, dapače, poželjno je i „nadahnjujuće“!? To pokazuje „širinu“ našega duha i domete „umjetničkih sloboda“ – naravno, samo ako su ruglu izvrgnuti Hrvati i Katolička crkva i ni u jednom drugom slučaju!

A što bi bilo, recimo, kad bi se koji „desni“ novinar ili kazališni redatelj slično odnosio prema državnim znamenjima bilo kojega drugog naroda ili  tako vrijeđao svetinje drugih vjerskih konfesija? Bi li to i onda spadalo u „satiru“, „slobodu govora“ i „umjetničke slobode“?

Odgovor svi znamo.

Za Hrvate i katolike u njihovoj matičnoj zemlji vrijede jedna mjerila, za sve ostale druga. To je ta „sloboda“, „demokracija“, to je lijevo-liberalna „ravnopravnost“ i „tolerancija“, to su te „vrijednost“ kojih su im puna usta i o kojima dan i noć trube preko medija ispirući jadnim i neobaviještenim građanima mozgove.

Pitanjima nije ni izdaleka kraj.

Kako bi se reagiralo i koje bi dimenzije slučaj dobio, da se (ne daj Bože) dogodi da naš policajac teško ozlijedi neku protuhu koja lunja Zagrebom s bočicom spreja u džepu i šara po spomenicima braniteljima i prvom hrvatskom predsjedniku – kao što je Saša Ostojićev policajac Saša Sabadoš ozlijedio branitelja Darka Pajčića kad je ovaj pokušao oštetiti ćiriličnu ploču u Vukovaru? Ne samo da ga je krvnički lupio o zid (tako da je nesretni čovjek ostao bez trećine lubanje), nego je ministar policije Ranko Ostojić drsko i bezobrazno u kameru izjavio kako je „za sve kriva rakija“. I, recimo, da je ta protuha (koja šara po spomenicima) možda član mladeži SDP-a, pripada nekoj lijevo-liberalnoj skupini ili udruzi ili je Srbin po nacionalnosti. Što bi se tek tada dogodilo?

Ima li koga da možda ne zna odgovor na ovo pitanje (a živi u Hrvatskoj)?

Što tek reći na sve one gadosti, primitivnu mržnju i šovinizam što ih godinama unazad šire ‘Novosti’ (glasilo SNV-a čiji je nakladnik Milorad Pupovac) i to za naš novac i na sramotu svih nas!?

Zar se boljitak srpske manjine u Hrvatskoj postiže tako što će se Hrvate nazivati „šupcima“ a Hrvatsku „slijepim crijevom“, ili tvrditi kako ne postoji nikakav hrvatski identitet i suverenitet, izrugivanjem hrvatskoj himni ili pogrdama na račun prvog hrvatskog predsjednika? Je li to put ka boljim i harmoničnijim odnosima s većinskim narodom i utječe li sve skupa na stvaranje „spirale mržnje“ o kojoj se u zadnje vrijeme govori?

Tvrditi da ovakav odnos prema većinskom (hrvatskom i katoličkom) narodu od strane pojedinih političara i medija ne utječe na povećanje stupnja nesnošljivosti je ravno apsurdu i to je logički i zdravorazumski neodrživa teza.

Na sreću, nismo svi u Hrvatskoj nojevi s glavama u pijesku i jako dobro vidimo što se sve događa s nama i oko nas.

Je li četništvo u Hrvatskoj legitimno?

Na kraju, mora se postaviti i pitanje: imaju li srpski ekstremizam i četništvo u Hrvatskoj ikakvoga udjela u stvaranju ozračja mržnje i nesnošljivosti – ili su te pojave (možda) čimbenik stabilnosti i sigurnosti?

Četništvo kao izraz najekstremnije velikosrpske ideologije koja se u svojim temeljnim značajkama može usporediti jedino s nacizmom i fašizmom, u Hrvatskoj je, nažalost, i danas živo. Ne potvrđuje to samo naša Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA) u svojim izvješćima posljednjih godina, nego je ova zloćudna pojava itekako vidljiva, pogotovu spustimo li se na lokalne razine i pogledamo li što se događa u dijelu nekad okupiranog područja.

To što ove pojave (još uvijek) nemaju masovni karakter i (za sada) ne ugrožavaju pravni poredak i sigurnost države i nije baš neka utjeha. Sjetimo se razdoblja od prije 30-ako godina kad je također (u početku) marginalna skupina sastavljena od pripadnika jedne „ugrožene“ manjine pokrenula kotač zla i nasilja koje nas je uvuklo u krvavi rat u kojemu su nam razarani sela i gradovi, hrvatski građani masovno ubijani, a „ugroženi“ pljačkali, palili, silovali i uništavali sve što su stigli.

S obzirom na sve što se danas događa pred našim očima i na propagandu koja nam stiže od samih političkih lidera te jedne jedine, vječito „ugrožene“ manjine, nije zgoreg podsjetiti barem na neke slučajeve ispada srpskih ekstremista, kako se za koju godinu ne bismo opet pitali što nam se to događa.

Evo teksta s jednoga bloga, od prije gotovo 8 godina:

10.01.2013., četvrtak

ČETNICI S KOKARDAMA PONOVO DIGLI GLAVU U HRVATSKOM VUKOVARU

Policija NIJE oduzimala srbijanske zastave, kape s dvoglavim orlom…

Slavili su pravoslavni Badnjak pjevajući četničke pjesme u vožnji po Vukovaru

NOVE ČETNIČKE PROVOKACIJE

Što se to dogodilo u Borovom selu tijekom proslave Badnjaka po Julijanskom kalendaru?

Proslava je izazvala zgražanje Hrvata, ali, nažalost, ne i pozornost većeg dijela hrvatskih medija.

Navodno se u Borovom selu, mjestu pored Vukovara, zapravo to je to, koje je tijekom JNA agresije na Hrvatsku bilo sravnjeno sa zemljom, moglo svjedočiti četničkom derneku, ratnim, velikosrpskim, pjesmama i srbijanskim mlataranjem sa tri prsta.

Ponovimo, hrvatski mediji još nisu reagirali, ali bi reagirali da je kojim slučajem u Niš otišlo nekoliko Hrvata u ustaškim odorama, zapravo, ne trebaju biti ustaške, dovoljno je da ponesu sa sobom hrvatsku zastavu svejedno kako bili obučeni.


– Dobrodošli u Hrvatsku. U zemlju u kojoj svi imaju prava, samo Hrvati i Hrvatice ne!

VRAČANJE KOKARDE I ČETNIŠTVA U HRVATSKOJ

U zemlji u kojoj četnici hodaju, a do prije 20-tak godina su nas klali, u zemlji u kojoj predstavlja vlast i predsjednika Stjepan Mesić, a 1991., napadao je Vukovar na čelu s JNA i četnicima.

Mesić sada glumi velikog poglavara, u Hrvatskoj u kojoj se heroji zaboravljaju kako bi se domogli novca izdajnici, u zemlju u kojoj je sramota biti Hrvat i domoljub!

Nema od toga vajde, ovaj (bivše-komunistički) režim ne poznaje osjećaje za ovakve provokacije.

(Izvor: https://blog.dnevnik.hr/crostojkovic1958/2013/01/1631417443/cetnici-s-kokardama-ponovo-digli-glavu-u-hrvatskom-vukovaru.html)

Jedan je portal prije više od 5 godina objavio tekst u kojemu daje zanimljiv prikaz sadržaja Facebook stranice Borova Sela (poznatom po masakru nad 12 hrvatskih redarstvenika 2. svibnja 1991. godine koji je najavio agresiju i masovne srpske zločine).

Evo citata iz članka:

„…Ne znamo kako se osjeća osoba koja nije pripadnik srpske nacionalne manjine, a živi u Borovom Selu. Zasigurno, ne baš najbolje jer Facebook stranica ovog mjesta vrlo je uznemirujuća. Evo samo nekih objava:

‘Molimo naše članove da budu malo aktivniji! Izvinjavamo se na latinici!’

‘Nisu Hrvati napadnuti u Borovom Selu, oni su napadali! Njih 16 pobedilo sto i nešto policajaca jer su junaci i MI SMO PONOSNI NA NJIH!’

‘Oj, Borovo, selo kraj Dunava, u tebi je Srbadija prava’

‘Dunav ga umiva, košava ga bije, na granici stoji kraj majke Srbije!’

‘Borovo čeka vojvodu’

‘Haški tribunal tražio od Vlade Srbije i Holandije garancije za puštanje Šešelja na slobodu! Širi dalje!’

‘Nadam se da niste zaboravili našeg komandanta! Vukašine Vule Šoškoćanin nek ti je večna slava i hvala za sve što si uradio za nas!“

‘VOJISLAV ŠEŠELJ UŽIVO PRIČA NA KOPERNIKUSU O BOROVU SELU!

Na pitanje admina: ‘Šta kažete na neke ukrase povodom božićnih i novogodišnjih praznika u našoj opštini’, jedan od članova odgovara: ‘Može, ali poslije 25-og’.

Svi statusi Facebook stranice Borovo Selo su pisani na ćirilici, izuzev jednog koji je na latinici i zbog kojeg se admin ispričao.

Ova stranica ne čudi pretjerano, obzirom na službenu stranicu Općine Borovo o kojoj smo već pisali. Šokantno je to što je novi web Općine Borovo u potpunosti pisan na ekavici, bez mogućnosti pregleda na ijekavici!

Za pretpostaviti je da se šaka Hrvata koja tamo živi, točnije oko njih 300-tinjak (popis stanovništva, 2011.) jako uzruja kada posjeti stranice svoje općine i novosti čita na ekavici koja im u glavi zvoni još od ’91. Još od masakra dvanaestorice hrvatskih policajaca koji je na najgori mogući način najavio Domovinski rat, a čije ubojice administratori skandalozne Facebook stranice slave i nazivaju herojima.

Borovo Selo djeluje neometano i mirno, a popularni postaju jedino u vrijeme proslavljanja Badnjaka koje je javnost odavno prozvala ‘četničkim dernecima’. Tada se selom kreće dugačka kolona automobila okićena srpskim zastavama, a pozdravljaju ih prolaznici s dizanjem tri prsta, okićeni kokardama. Cijelu kolonu osigurava hrvatska policija, a za ovogodišnji ‘dernek’, alo je suditi po stranici, već počinju priopreme.

Objavljeno: 14.12.2014. 09:20

(Izvor: http://www.portaloko.hr/clanak/sramotno-facebook-stranica-borovog-sela-oj-borovo-selo-kraj-dunava-u-tebi-je-srbadija-prava/0/68105/; dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 10.9.2019.)

Danas ovaj FB profil nije aktivan. Ne znam jesu li time ugrožena prava Srba ili je Srpski četnički pokret u Borovu Selu prešao u ilegalu, ali sudeći po dernecima koje redovito i raznim povodima upriličuju, srpski su ekstremisti težište svojih aktivnosti prebacili na ulice.

Ova dva slučaja kap su u moru incidenata s četničkim predznakom i samo paradigma jedne zloćudne pojave koju nikako ne smijemo ignorirati iz već poznatih razloga.

Znamo jako dobro za oskvrnuća spomenika našim poginulim braniteljima diljem Hrvatske, znamo za skidanje i cijepanje hrvatskih zastava, za incidente na utakmicama gdje srpska mladež slavi zločin uzvikujući „Ovčara!“, „Ovčara!“, svojata Vukovar kao „srpski“, uzvikuje „Nož, žica, Srebrenica“ itd., pa čak i fizički nasrće na naše policajce koji pokušavaju uvesti red, znamo za spomenike koljačima i ratnim zločincima koji se podižu na grobljima u Hrvatskoj, za četničke derneke u vrijeme pravoslavnih božića, slava i novogodišnjih blagdana ili na proslavama vezano za sportske uspjehe klubova iz susjedne Srbije…itd., itd.; znamo mi građani, ali, znaju li oni kojih se to tiče?

Ovako četnici i danas slave pravoslavne božiće i „krsne slave“ – od Vardara pa do Triglava (fotograf Goran Cvijanov iz Subotice – sjever Bačke)

(Izvor za fotografiju: http://www.e-novine.com/files.php?file=fotogalerija/drustvo/bozicijada/Bozic_not_44_g_272814529.jpg)

Srpski ekstremizam u Hrvatskoj – čas ga ima, čas ga nema

 U posljednjih nekoliko godina, Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA) objavljuje svoja Javna izvješća (dostupna i na Internetu) u kojima obrađuje sigurnosne aspekte važne za Republiku Hrvatsku, pa i ekstremizam kao pojavu koja narušava odnose u društvu i predstavlja potencijalnu ugrozu po državu.

Tako se, primjerice, u izvješću objavljenom 2017. godine (koje obuhvaća razdoblje lipanj 2016/lipanj 2017., s godišnjim podacima za 2016. godinu), na str. 10 u poglavlju „Ekstremizam“, među ostalim kaže:

Nastavljena je pojava da ekstremni pojedinci iskorištavaju nezadovoljstvo dijela navijačkih skupina stanjem u hrvatskom sportu za izazivanje incidenata i nereda tijekom i izvan sportskih natjecanja. Nastavljena je i pojava da pojedine navijačke skupine srbijanskih nogometnih klubova ističu protuhrvatska, četnička i velikosrpska obilježja na sportskim natjecanjima, pri čemu u tome sudjeluju i pojedinci koji su hrvatski državljani.

U malom dijelu populacije mlađih pripadnika srpske nacionalnosti zamijećeno je simpatiziranje velikosrpske i četničke ideologije i simbolike, osobito na društvenim mrežama, koje za sada ne predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti, ali dovodi do narušavanja sigurnosne situacije na lokalnom nivou.

Na str. 12. istog izvješća stoji sljedeće:

„Strano obavještajno djelovanje usmjereno je i na procese donošenja odluka u Republici Hrvatskoj, što ponekad uključuje i elemente hibridnog djelovanja uz plasiranje tzv. „lažnih vijesti“ u javni prostor i pokušaje narušavanja međunarodnog ugleda Republike Hrvatske.

Pojedina strana obavještajna djelovanja za svoje interese nastoje iskoristiti unutarnje političke procese koji se tiču zaštite manjinskih prava u Republici Hrvatskoj.

U sklopu hibridnog djelovanja, u hrvatski medijski i informativni prostor nastoje se ubaciti lažne ili iskrivljene vijesti u kojima se Republiku Hrvatsku, EU i NATO prikazuje u negativnom svjetlu, te se želi utjecati na stabilnost hrvatskih institucija, regionalnog okruženja i euroatlantskog i europskog zajedništva.

U jednoj medijski eksponiranoj operaciji nastojalo se spriječiti procese istraživanja i procesuiranja ratnih zločina počinjenih za vrijeme okupacije dijelova hrvatskog teritorija tijekom Domovinskog rata, uhićenjem svjedoka i posljedičnim zastrašivanjem drugih mogućih svjedoka.“

(Vidi: https://www.soa.hr/files/file/Javno-izvjesce-2017.pdf; dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 10.9.2019.)

U izvješću objavljenom 2018. godine (razdoblje od lipnja 2017. do lipnja 2018., sa sumarnim podacima za 2017. godinu, u poglavlju „Ekstremizam“, među ostalim stoji:

Ni jedna vrsta ekstremizma, neovisno o njegovoj ideološkoj, vjerskoj ili nacionalnoj osnovi, u Republici Hrvatskoj nema širu potporu javnosti, značajan broj sljedbenika, niti veliki pokretački potencijal. Pripadnici ekstremističkih skupina imaju vrlo mali potencijal izazivanja nasilja, incidenata ili sukoba većih razmjera, a njihove aktivnosti ne predstavljaju značajniju prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Slijedom toga, prijetnja od ekstremizma i narušavanja demokratskog ustavnog poretka te s ekstremizmom povezanog nasilja u Republici Hrvatskoj je trenutno niska.

Ekstremistički nastrojeni pojedinci i skupine nastojat će se povezati s ideološki bliskim skupinama/pokretima u inozemstvu.

U Republici Hrvatskoj ne postoji ozbiljniji antiimigracijski ekstremizam, iako bi trend jačanja antiimigracijskih pokreta u Europi srednjoročno mogao voditi jačanju istovjetnih skupina i u Republici Hrvatskoj.“

(Vidi: https://www.soa.hr/files/file/Javno-izvjesce-2018.pdf; str. 12-13.; dijelove teksta istaknuo:  Z.P.)

Dakle, u javnom izvješću SOA-e za 2018. godinu (objavljeno 5. rujna 2019.), nije apostrofiran nikakav velikosrpski ekstremizam, ali ni hrvatski („desničarski“), nego se u cjelini govori o ekstremizmu kao marginalnoj pojavi koja ne ugrožava sigurnost zemlje.

Nije li to u potpunoj opreci s onim u što nas uvjeravaju Bernardić, Pupovac i ostali?

Želim vjerovati državi i njezinoj Sigurnosno-obavještajnoj agenciji, mada čisto sumnjam da takve društvene anomalije kao što je četnički ekstremizam nestaju preko noći.

Hoće li Hrvati na kraju u vlastitoj zemlji morati na referendum kako bi se zaštitili od te jedne jedine i vječito „ugrožene“ manjine?

Jesu li Milorad Pupovac i njegovi suradnici iz SDSS-a svojim nedavnim izjavama i odnosom prema hrvatskoj državi ugrozili državnu sigurnost udarajući na temelje ove zemlje i njezin ustavni poredak – pogotovu uzimajući u obzir implikacije takvih istupa vezano za vanjsko-politički aspekt i narušavanje njezina međunarodnog ugleda? I hoće li se taj slučaj naći u SOA-inom izvješću za ovu (2019. godinu), ili se i tu radi o „marginalnim pojavama koje nemaju utjecaja na sigurnost Republike Hrvatske“?

Jesu li Milorad Pupovac i njegovi suradnici „svete krave“ kojima se mi ostali građani (poglavito Hrvati) trebamo klanjati ili ih se možda plašiti?

Nakon nedavnih izjava dotičnog, koji je kao predsjednik SDSS-a i koalicijski partner vladajućeg HDZ – a Republiku Hrvatsku izjednačio s NDH predviđajući joj isti kraj, u njegovom su se rodnom mjestu (Ceranje Donje) navodno pojavili uvredljivi grafiti. I odmah se krenulo u akciju. Naša policija (koliko se može saznati iz lokalnih medija) neselektivno privodi građane hrvatske nacionalnosti, upada u kuće i pretresa ih, kao da je u najmanju ruku riječ o ubačenoj („ustaškoj“) terorističkoj skupini a ne o žvrljotinama – tko zna čijim, na što tako burno ne reagira ni jedna država i policija na svijetu.

Nastavi li se ovako, većinski narod u Republici Hrvatskoj će po svoj prilici morati zatražiti poseban zakon kojim bi zaštitio svoja prava od „ugrožene“ manjine kojoj čak ni „pozitivna diskriminacija“ i zajamčena saborska mjesta nisu dovoljna.

Ne bi bilo loše razmisliti i o prikupljanju potpisa za referendum s pitanjem:

Jeste li za to da se posebnim zakonom propiše obveza poštivanja ustava Republike Hrvatske i temeljnih vrednota propisanih ovim aktom, a oni koji to grubo krše i narušavaju sankcioniraju?

Naravno, ako naš Ustavni sud ne ocijeni kako je pitanje u suprotnosti s Ustavom i krši prava manjina – jer, kod nas je sve moguće, pod uvjetom da je na štetu većinskog naroda.

Da se razumijemo: U Hrvatskoj nikomu ne smetaju manjine. Dapače, one su bile i ostale bogatstvo naše zemlje. Nas Hrvate nitko ne mora učiti snošljivosti i toleranciji prema drugima i drugačijima (a pogotovu to ne bi smjeli pokušavati sljedbenici propale komunističke ideologije u okviru čijih se režima ubijalo i osuđivalo na teške robije zbog delikta mišljenja i gazilo temeljna ljudska i nacionalna prava). U Hrvatskoj nikakve diskriminacije prema bilo komu (pa i manjinama) nema niti će je biti. To neće dopustiti većinski, kršćanski, hrvatski narod. U nju su dobrodošli svi koji je prihvaćaju kao svoju domovinu i lojalni su građani, što je sasvim prirodna stvar – jer biti državljanin neke zemlje ne znači samo koristiti prava, nego preuzeti i obveze lojalnosti i poštivanja ustavnog poretka. Možda to nekima zvuči čudno, no, tako je svugdje u svijetu.

Ali, kuda vodi politika stalnog konflikta s većinskim (hrvatskim) narodom što ga (po nalozima iz Beograda) produciraju i potiču politički lideri jedne jedine „ugrožene“ manjine (od ukupno 21 koliko ih ima u Republici Hrvatskoj – po popisu iz 2011.)?

U kojoj to slobodnoj i demokratskoj zemlji svijeta postoje privilegirane manjine kojima je dopušteno diktirati državnu politiku? Koja to država dopušta političkim liderima bilo koje opcije (pa i manjinskim) podrivanje ustavnog poretka i udar na vlastite temelje?

Zna li tko možda neku takvu – osim Hrvatske?

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Uljanik Grupa opet ‘popapala’ višak

Objavljeno

na

Objavio

Današnja 178. sjednica Vlade Republike Hrvatske ( Točka 1. ) otkrila nam je još jedan udarac Uljanik Grupe na Proračun RH u prvoj polovici 2019. i otkinula pozamašan iznos tj. 1 958 977 387,60 „malenih krznenih životinjica“ ili u prijevodu HRK!

Kad se sjetimo da je RH platila po Jamstvenim obvezama 31.12.2018. cca 2,5 milijarde kuna, i opet završila u suficitu opće i konsolidirane države ( ESA 2010. ), i pribrojimo to današnjem Izvješću dolazimo do pozamašne brojke od koje se zavrti u glavi. Socijalistički mastodont i socijalističko samoupravljanje   jednostavno nemaju cijenu, tj. imaju, ali kako za koga.

Moramo se zapitati:

Je li Uljanik Grupa izvršila i vrši agresiju na RH?

Stvarno zanimljivo ili za rubriku: „Vjerovali ili ne“, Uljanik d.d., Pula u samo 181 dan „popapala“ cca 4,5 milijardi kuna!

Koliko smo mogli za ovaj isti novac kupiti najnovijih borbenih zrakoplova ili pak rabljenih, odgovor ipak ostavljam stručnijim osobama.?!

Tako baciti „novac u vjetar“ jednostavno nije pojmljivo za ni jednu državu i pri tom i dalje završiti prvo polugodište u plusu u iznosu od 1,074 milijarde kuna, e to je stvarno „čudo“. Stvarno čudo i bez navodnika je uspjeh 14. Vlade RH ma tko što mislio, pričao, pitao, ….. jer razboritim upravljanjem državnim financijama možemo i trebamo zahvaliti jedino i isključivo 14. Vladi RH!

14. Vlada RH kojoj je na čelu g. Andrej Plenković, htjeli mi to priznati ili ne, svakodnevno vadi „užareno kamenje iz vatre“ i bori se za RH, a s druge strane toliko napadana od „ljevice“ i tzv. „Velikih Hrvata“ da je to nepojmljivo te se čovjek mora upitati: Je li to odraz niske inteligencije koja je na razini sobne temperature ili broja postola ili je u pitanju čista zloba, izopačenost, mržnja, …?

Koliko pojedincima treba vremena da shvate najjednostavniju, ovaj put prostim  narodnim rječnikom, stvar i situaciju da 14. Vlada RH vadi Hrvatsku iz go*ana i svih kostura iz ormara i kojekakvih regala koji su poispadali i dan danas ispadaju?!

Dobro jutro, Margareta!
__________

Umjesto da ovaj dan međusobno podijelimo s radošću da je RH završila prvo polugodište 2019. u višku cca 3 milijarde kuna, moramo se zadovoljiti samo s čudom od 1,074 milijarde HRK!

Što bi za ovaj suficit kojekakvi „stručnjaci“ s diplomama doktora ekonomskih „nauka“ mogli reći? Je li u pitanju slučajnost, nesposobnost ili dokaz da Vlada RH svojim sustavnim radom čini sve za dobrobit RH!?

Hrvatska ide dalje, unatoč i usprkos!

Milivoj Lokas

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari