Pratite nas

Analiza

Dr. sc. Dubravko Ljubić: Stručna analiza Istanbulske konvencije – odgovornost vladajućih

Objavljeno

na

 Istanbulska konvencija

U posljednje vrijeme svjedočimo sve žučnijim i bučnijim raspravama oko potrebe žurnog ratificiranja Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, kolokvijalno zvanom još i Istanbulskom konvencijom.

Najčešće se rasprave svode na navijačku debatu pri čemu se argumentacija za ili protiv svodi na nabrajanje zemalja koje su spomenutu Konvenciju ratificirale, bez ulaženja u sadržaj normativnog uređenja koji bi trebao postati djelom pravnog poretka Republike Hrvatske, kao suvremene i suverene ustavne države.

Sam naziv ovog međunarodnog ugovora upućuje na plemenitu ideju o nužnosti zaštite nježnijeg spola te obitelji kao nukleusa društvene zajednice. Samo bi, blago rečeno, nerazuman čovjek mogao imati nešto protiv zaštite koja bi se prema nazivu same Konvencije trebala pružati njezinim adresatima, odnosno subjektima i objektima nasilja kao nedvojbeno nedopuštenog socijalnog ponašanja koje uz društvenu osudu zaslužuje i kaznenopravnu sankciju.

Hrvatska je u oblasti sprječavanja nasilja nad ženama normativno uzorna država

Uprkos uvriježenom stajalištu koje se provlači kroz javni prostor, a na temelju kojega se naša zemlja doživljava pravnom neuređenom, na normativnoj razini smo glede promatrane materije uzoriti. Naš Ustav u čl. 3., jednakost, ravnopravnost spolova, te vladavinu prava utvrđuje najvišim vrednotama ustavnog poretka i temeljem za tumačenje Ustava.

Ljubic Dubravko

Nadovezujući se na ovu stožernu ustavnu odredbu, čl. 14. st. 1. Ustava određuje kako svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovom spolu, dok je na temelju odredbe čl. 61. st. 1. obitelj pod osobitom zaštitom države. Nasilje pak, kao fizički ili psihički napad na život i tijelo, prevenira se i prohibira kroz Kazneni zakon te Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji na način imanentan demokratski razvijenim europskim državama.

Ujedno, ovdje treba napomenuti kako je ulaskom u Europsku uniju u pravni sustav naše zemlje ušla Povelja temeljnih ljudskih prava EU koja u glavi III razrađuje načelo jednakosti, pri čemu se zabranjuje diskriminacija po društveno relevantnim osobinama kao što su spol, genetičke osobine i seksualna orijentacija (čl. 21/1). Poveljom se također jamči ravnopravnost muškaraca i žena na svim područjima, uključujući zapošljavanje, rad i plaću, čime se ne sprječava poduzimanje mjera koje u biti predstavljaju povlastice podzastupljenom spolu.

Također, na temelju glave I Povelje u naš ustavnopravni sustav ulazi i ljudsko dostojanstvo kao kategorija koja jamči svakome poštivanje tjelesnog i duhovnog integriteta, pa samim time predstavlja pravnu osnovu za zabranu nasilja bilo koje vrste.

Ne sprječava se socijalni darvinizam aktima kao što je Istanbulska konvencija

Ovdje cijenim potrebnim opetovano naglasiti dostatnost uređenja promatrane materije na normativnoj razini, jer će se u društvu uvijek pojaviti netko tko smatra kako se odnosi među ljudima mogu rješavati putem socijalnog darvinizma utemeljenog na isključivom pravu fizički jačeg ili društveno moćnijeg.

Neprestano će svoju animalnu prirodu neki ministri, župani, veleposlanici ili obični smrtnici manifestirati kroz ne prihvaćanje činjenice kako premlaćivanje bračne družice, potomstva ili roditelja nije društveno prihvatljiva anti-stres terapija. Također, siva brojka kriminaliteta u konkretnom slučaju će uvijek biti velika, ne zbog manjkavosti zakonodavnih rješenja, već zbog iracionalnih i emotivnih razloga zbog kojih zlodjela počinjena unutar četiri zida, odnosno u lažnoj sigurnosti doma, žrtve i njihova okolina ponekad tretiraju na pogrešan način.

Dakle, analizirajući domaći pravni sustav može se zaključiti kako na normativnoj razini i nema posebne potrebe za uvođenje dodatne regulative.

Istanbulska konvencija je prilog hiper-normiranosti

Ujedno, hiper-normiranost nikada nije bila izvor konzistentnosti pravnog sustava. Hrvatska, slijedeći svoje uljudbene domete, odavno je zemlja u kojoj je bilo koji oblik nasilja društveno neprihvatljiv.

Istanbulska konvencija

S druge strane, u 21. stoljeću na europskom kontinentu teško je zamisliva opstojnost društva u kojem bi se prihvaćalo nasilje kao metoda rješavanja međusobnih odnosa između ljudi. Poglavito to vrijedi za članice EU, gdje se zapravo zadnji bastion diskriminacije uklonio u Liechtensteinu 1990. godine kad je u toj kneževini ženama priznato jednako biračko pravo.

Stoga se osnovanim čini postaviti pitanje, čemu Istanbulska konvencija uopće služi, poglavito imajući u vidu kako u svom uvodu promatrana Konvencija upućuje na njezinu utemeljenost na sadržaju niza međunarodnih dokumenata kao što su: Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Europska socijalna povelja, Konvencija o suzbijanju trgovanja ljudima, Konvencija o zaštiti djece od seksualnog iskorištavanja i seksualnog zlostavljanja, Preporuka o zaštiti žena od nasilja, Preporuka o standardima i mehanizmima ravnopravnosti spolova, Preporuka o ulozi žena i muškaraca u sprječavanju i rješavanju sukoba i izgradnji mira, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima, Konvencija UN o ukidanju svih oblika diskriminacije žena, Opća preporuka br. 19 o nasilju nad ženama, Konvencija UN o pravima djeteta, Konvencija UN o pravima osoba s invaliditetom, Rimski statut Međunarodnog kaznenog suda te Ženevska konvencija o zaštiti civilnih osoba za vrijeme rata.

Sumnju u ciljeve Istanbulske konvencije izaziva svojevrsni međunarodni centralni komitet GREVIO

Potpuno je utemeljeno ovdje izraziti sumnju u svrhovitost usvajanja još jedne konvencije o sprječavanju nasilja nad ženama i u obitelji, budući da su pobrojani međunarodni dokumenti do sada učinkovito regulirali uređenje društvenih odnosa koje isključuje silu ili nasilje.

Stoga, što je u ovom međunarodnom dokumentu toliko važno i koje su to okolnosti koje bi upravo sada opravdavale njegovo donošenje?

Promatrajući normativni dio Konvencije, on u svom sadržaju s obzirom na naziv zapravo ne donosi ništa spektakularnog i progresivnog u problematiku koju obrađuje, osim možebitne novine sadržane u nemogućnosti stavljanja rezervi na njezin bitan sadržaj te osnutka svojevrsnog centralnog komiteta međunarodnih stručnjaka (GREVIO) kao nadzornog mehanizma provođenja Konvencije, koji bi valjda trebao upozoravati tijela domicilnih državnih vlasti kako batina ipak nije izašla iz raja.

Iz uvoda Konvencije proizlazi kako su države članice Vijeća Europe: “Osuđujući sve oblike nasilja nad ženama i nasilja u obitelji; prepoznajući da je ostvarenje ravnopravnosti žena i muškaraca ključni element u sprječavanju nasilja nad ženama; prepoznajući da je nasilje nad ženama manifestacija povijesno nejednakih odnosa moći između žena i muškaraca, koji su doveli do dominacije nad ženama i diskriminacije žena od strane muškaraca te do sprječavanja punog napretka žena; prepoznajući strukturalnu narav nasilja nad ženama kao rodno utemeljenog nasilja te da je nasilje nad ženama jedan od ključnih socijalnih mehanizama kojim se žene prisilno stavlja u podređen položaj u odnosu na muškarce; prepoznajući, s velikom zabrinutošću, da su žene i djevojčice često izložene teškim oblicima nasilja kao što su nasilje u obitelji, seksualno uznemiravanje, silovanje, prisilni brak, zločini počinjeni u ime takozvane “časti” i sakaćenje ženskih spolnih organa, koji predstavljaju tešku povredu ljudskih prava žena i djevojčica i glavnu zapreku postizanju ravnopravnosti žena i muškaraca; prepoznajući stalna kršenja ljudskih prava tijekom oružanih sukoba koja pogađaju civilno stanovništvo, posebno žene, u obliku široko rasprostranjenog ili sustavnog silovanja i seksualnog nasilja te mogućnost porasta rodno utemeljenog nasilja tijekom i nakon sukoba; prepoznajući da su žene i djevojčice izložene većem riziku rodno utemeljenog nasilja nego muškarci; prepoznajući da nasilje u obitelji nerazmjerno pogađa žene te da muškarci također mogu biti žrtve nasilja u obitelji; prepoznajući da su djeca žrtve nasilja u obitelji, uključujući i kao svjedoci nasilja u obitelji; u težnji za stvaranjem Europe bez nasilja nad ženama i nasilja u obitelji”, odlučile dodatno odrediti međunarodne standarde zaštite od nasilja.

Vijeće Europe ovom Konvencijom države članice svodi na barbarska društva

Čitajući citirani tekst, teško se oteti dojmu kako Vijeće Europe svoje države članice drži barbarskim društvima u kojima je većina stanovništva neprestano izložena torturama neprihvatljivim u civiliziranim zajednicama. Ili drugim riječima, kolijevka civilizacije se preko noći pretvorila u socijalnu noćnu moru, gdje zločini obični ili oni ratni svakodnevno uzimaju svoj krvavi danak, a sve to zbog nepostojanja zakonske regulative koja bi zabranom deliktnog ponašanja pridonijela prevenciji kriminaliteta.

Neupućenom bi se putniku namjerniku, koji po prvi put krstari Europom, nakon čitanja uvoda Konvencije moglo činiti kako je ovdje Danteov pakao izašao na površinu u punini svih svojih devet krugova. Međutim, ma koliko se zapravo uvredljivim i šokantnim može smatrati uvod Konvencije, njen pravi smisao otkriva se tek analizom manjeg dijela njezinih uzgrednih odredaba.

Tekst same Konvencije uglavnom prati njezinu osnovnu svrhu što bi trebala biti zaštita žena od svih oblika nasilja te potreba sprječavanja, progona i uklanjanja nasilja nad ženama i nasilja u obitelji te potreba suzbijanja svih oblika diskriminacije žena i promicanja njihove pune ravnopravnosti s muškarcima, čineći to na uobičajeni deklaratorni konvencijski način.

Gdje se skriva prava svrha Konvencije?

Gender

Međutim, prava svrha cijele parade zapravo postaje razvidna po analizi čl. 3. Konvencije u kojem se daju operativne definicije određenih pojmova. Tako je “nasilje nad ženama” svako djelo rodno utemeljenog nasilja koje ima za posljedicu ili će vjerojatno imati za posljedicu tjelesnu, seksualnu, psihičku ili ekonomsku štetu ili patnju žena, uključujući prijetnje takvim djelima, prisilu ili namjerno oduzimanje slobode, bilo da se pojavljuju u javnom ili privatnom životu. Potom se daje i definicije pojma “rod” koji označava društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce, te pojma “rodno utemeljenog nasilja nad ženama” kojim se označava nasilje usmjereno na ženu zbog toga što je žena ili koje nerazmjerno pogađa žene, pri čemu pojam “žene” uključuje i djevojčice mlađe od 18 godina.

S tim u vezi Konvencija u čl. 6; 12. i 14. nadalje propisuje da će države uključiti rodne perspektive u provedbu i procjenu učinka odredaba ove Konvencije te promicati učinkovitu provedbu politika ravnopravnosti žena i muškaraca te osnaživanje žena, te poduzeti potrebne mjere za promicanje promjena u društvenim i kulturnim obrascima ponašanja žena i muškaraca s ciljem iskorjenjivanja predrasuda, običaja, tradicija i svih drugih postupanja u praksi koja se temelje na ideji manje vrijednosti žena ili na stereotipnim ulogama žena i muškaraca.

Nametanje ideološke sadržine Konvencije u obrazovne sustave država potpisnica

Spol

Ujedno, Konvencija državama utvrđuje obvezu poduzeti potrebne korake kako bi nastavne materijale o pitanjima kao što su ravnopravnost žena i muškaraca, nestereotipne rodne uloge, uzajamno poštovanje, nenasilno rješavanje sukoba u osobnim odnosima, rodno utemeljeno nasilje nad ženama i pravo na osobni integritet, prilagođeno razvojnim sposobnostima učenika, uključile u redovni nastavni plan i program i na svim razinama obrazovanja, zatim u neformalnim obrazovnim okruženjima, sportskim i kulturnim okruženjima, u okruženjima za provođenje slobodnog vremena te u medijima.

Službeno obrazloženje konteksta Konvencije glasi: “Termin rod, utemeljen na postojanju dva spola, muškom i ženskom, pojašnjava da postoje i društveno konstruirane uloge, ponašanja, aktivnosti i atributi koje određeno društvo smatra primjerenim za žene i muškarce. Tako određene društvene uloge ili stereotipi proizvode neželjene ili štetne prakse i pridonose da se nasilje nad ženama smatra prihvatljivim. Kako bi se prevladale takve rodne uloge, Konvencija uokviruje iskorjenjivanje predrasuda, običaja, tradicija i ostalih praksi koje se temelje na ideji inferiornosti žena ili na stereotipnim rodnim ulogama kao opću obvezu za sprječavanje nasilja. Stoga Konvencija poziva na rodno razumijevanje nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja kao osnove za sve mjere za zaštitu i potporu žrtvama. To znači da se ti oblici nasilja moraju rješavati u kontekstu prevladavajuće neravnopravnosti žena i muškaraca, postojećih stereotipa, rodnih uloga i diskriminacije žena kako bi se adekvatno odgovorilo na složenost ovog fenomena. Termin “rod” prema ovoj definiciji nije zamišljen kao zamjena za termine “žena” i “muškarac” koji se rabe u Konvenciji”.

Teorijska i pravna definicija nasilja, pojava nove kategorije – rodnoga nasilja

Enciklopedistički gledano, riječ nasilje dolazi od riječi sila, i označava odnos između dviju strana u kome jedna strana uporabom ili samom prijetnjom upotrebe sile utječe na drugu stranu. Nasilje može biti fizičko, koje se sastoji u namjernom nanošenju tjelesnih ozljeda; zatim emocionalno ili psihičko nasilje koje se očituje kao verbalni ili neverbalni oblik nanošenja ozljeda nečijoj psihi; odnosno seksualno kao specifičan oblik fizičkog nasilja učinjenog kroz neželjeni seksualni kontakt. Nasilje može biti i strukturalno kao posljedica neodgovarajuće ili nepostojeće akcije države. Upravo kad bi čovjek pomislio da je nasilje nedvojbeno jedinstven pojam s nekoliko pojavnih oblika, u tekstu Konvencije se javlja neko posebno, rodno, nasilje, koje je zapravo novokomponirana ispraznica, utvrđena dogmom znanstveno nedokazanih teza, oformljena radi ostvarivanja ideoloških ciljeva, pri čemu pod pojmom ideologije podrazumijevam sklop ideja koje uključuju način na koji pojedinac ili grupa gledaju na svijet. Na kraju cijele priče ispada kako je cjelokupni tekst Istanbulske konvencije krinka izrađena u svrhu nametanja svim članicama Vijeća Europe određenog svjetonazora, pri čemu zaštita žena i obitelji ima tek sekundarni karakter.

Zlouporaba međunarodnih institucija za promoviranje manjinskog svjetonazora

Nažalost, izgleda kako su u konkretnom slučaju međunarodne institucije uporabljene za promoviranje ali i nametanje nedvojbeno manjinskog svjetonazora ogrnutog u plašt političke korektnosti, zaboravljajući pri tome kako politička korektnost nije ništa drugo nego jednoumlje kojem je izvorište iz državne propagande izmaknuto na globalnu razinu. Time je izigrana i temeljna uloga međunarodnih ugovora, shvaćenih kao slobodno izraženo suglasje volja usmjereno ka postizanju dopuštenih pravnih učinaka. Kamuflažno inzistiranje na nasilnom uvođenju svjetonazora bez prethodne društvene rasprave o njegovom sadržaju, zapravo je nasilje nad integralnom slobodom shvaćenom kao istovremenom slobodom države, društva i pojedinca.

Istanbulskom konvencijom se pokušava nametnuti dogmatska rodna ideologija

Svjetonazor o kojem se ovdje radi u sociologiji se određuje terminom rodne ideologije. Navedeni izričaj označava skup ideja, očekivanja i djelatnosti koje su proizašle iz feminizmatrećeg vala, odnosno koje su vezane uz ustanove osnovane u svrhu izučavanja i promicanja feminizma i LGBTIQ aktivizma. Ta ideologija počiva na dogmi da je spol puka društvena i zakonska klasifikacija bioloških karakteristika koja dijeli osobe na samo dvije kategorije na osnovu genitalija i reproduktivnih funkcija, te je kao društveni konstrukt osnova diskriminacije i neravnopravnosti među ljudima. Izlaz iz tako zasnovane diskriminacije i neravnopravnosti naznačena ideologija vidi kroz koncept “roda” koji određuje društvene uloge muškarca i žene ali prema vlastitom izboru i predstavlja samostalno individualno određenje izražavanja identiteta koje potvrđuje, negira i nadilazi spolno određene i socijalno formirane uloge muškaraca i žena u društvu. Pobornici rodne ideologije zalažu se za temeljiti redizajn ljudskog društva gdje bi se čovjeka oslobodilo od “heteronormiranosti”, to jest od kulturalnog programiranog ponašanja kao “muško” ili kao “žensko”.

Američki kritičari rodnu ideologiju nazivaju „kulturnim marksizmom“

Kritičari sadržaja rodne ideologije, poglavito oni iz redova konzervativaca u SAD, opisanu ideju pak označavaju sintagmom “kulturni marksizam”. Neovisno o tome, početkom 21. stoljeća akcije koje promoviraju rodnu ideologiju, i pored ozbiljnijih protivljenja, bivaju ugrađene u brojne zakone i političke agende širom svijeta, čineći ovu ideologiju predmetom najvećih javnih prijepora. Najuočljivije posljedice rodne ideologije razvidne su iz zakonodavne djelatnosti na temelju koje se omogućuje homoseksualcima svoje zajednice registrirati pod imenom “brak”, uz mogućnost adopcije djece. U SAD-u, zemlji gdje je rodna ideologija i nastala krajem 20. stoljeća, do kolovoza 2014. godine je 13 saveznih država donijelo zakone kojima se dopuštaju homoseksualni brakovi. Drugih 40 saveznih država usvojilo je pak odredbe kojima se priznavanje statusa braka zajednicama homoseksualaca zabranjuje. Od toga su u 31 saveznoj državi, na temelju ustavnih narodnih referenduma, takve prohibitivne odredbe unesene u državne ustave. Dakle, čak je većina sastavnica u državi u kojoj je rodna ideologija nastala, tu ideologiju odbacila putem neposrednog demokratskog izjašnjavanja građana.

Istanbulska konvencija je u suprotnosti s hrvatskim ustavom

O sociološkim aspektima rodne ideologije već je u javnom prostoru mnogo toga napisano, pa bih se stoga nastavno zadržao na ustavnopravnoj komponenti nepodobnosti Istanbulske konvencije za akt ratifikacije.

Republika Hrvatska Ustavom je definirana kao demokratska država hrvatskog naroda u etničkom i političkom smislu utemeljena na vladavini prava. U demokracijama politička vlast jest podređena uspostavljenim ustavnim ograničenjima. U njima se promjene događaju na način kako je to određeno ustavom neovisno o pragmatičnim željama i volji suverena ili vladajuće parlamentarne većine. Demokracija jest zaštita društva od totalitarizama svih vrsta. Ustav priječi politici pretvarati se u pravni poredak i na taj način izolirati se i alijenirati od društvenog okruženja. Ustav uređuje način borbe za vlast predstavnika konkurentnih društvenih skupina kako njihova kreativnost u zastupanju posebnih interesa ne bi prekoračila ustavne granice. Svaki ustavnopravni poredak utemeljen je na načelu ustavnosti i zakonitosti. Prema načelu ustavnosti svi zakoni moraju biti usklađeni s ustavom, dok normativna djelatnost mora imati svoje ishodište u ustavnim institutima ili u zakonodavnoj delegaciji. Vladavina prava pak zahtijeva ujedno da ustav i pravni poredak koji iz njega proizlazi imaju određen sadržaj.

Zakoni se ne smiju pisati na temelju ideologije

U pravnom poretku, utemeljenom na vladavini prava, zakoni moraju biti opći i jednaki za sve, a zakonske posljedice trebaju biti izvjesne za one na koje će se zakon primijeniti. Ujedno, zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima adresata u svakom konkretnom slučaju, u kojemu se zakon na njih neposredno primjenjuje.

Zbog navedenog, zakoni se ne smiju pisati na temelju ideologija, jer je to odlika totalitarnih sustava. Zakoni moraju sadržavati određenja koja su prihvaćena konsenzusom, a u slučaju njegovog izostanka onda na temelju većinskog mnijenja usvojenog nakon provedene javne rasprave. Propisi s izrazito ideološkim karakterom ne mogu biti sastavnica ustavnopravnog poretka u demokratskim državama.

Istanbulsku konvenciju Hrvatske ne može ratificirati bez ustavnih promjena

S druge strane, Istanbulska konvencija i formalno ne može biti ratificirana bez prethodnih Ustavnih promjena. Ustav Republike Hrvatske, kao ni prethodno spomenuta Povelja temeljnih ljudskih prava EU, ne poznaje pojam “rod”, odnosno kako je već ranije istaknuto poznaje kao ustavne kategorije isključivo spol i ravnopravnost spolova. Dok se u naš Ustav ne uvede kao ustavna kategorija i pojam roda, Istambulska konvencija u dijelu prakticiranja rodne ideologije jest neustavna. Pojašnjenja radi ističem da je još u prvoj ustavnosudskoj rješidbi na svijetu (Marbury v. Medison (1803.)) Vrhovni sud SAD-a istaknuo kako se zakonom ne može propisivati sadržaj koji nema pravnu osnovu u Ustavu ili za kojeg ustav zakonodavcu ne daje izričitu zakonodavnu delegaciju. U slučaju konflikta između ustava i zakona, neposredno se mora primijeniti Ustav. Svi, pa samim time i zakonodavac, se moraju držati Ustava jer je Ustav iznad svakog zakonskog akta.

Njemačka ustavna praksa

Nadalje, s tim u vezi Njemački savezni ustavni sud u odluci (BVerfGE 111,307) Würdigung, izrazio je stajalište prema kojemu se konvencijsko pravo, kao i odluke međunarodnih sudova iz domene temeljnopravne sfere, tumače u okvirima metodološki dopuštenog tumačenja zakona. Opći ili pojedinačni akti nastali izvan domaćeg pravnog poretka ne mogu se primjenjivati automatizmom, bez prethodne ocjene njihove koherentnosti s višim, ustavnim pravom.

Propisi niže pravne snage od ustava se neće primjenjivati ukoliko njihovo djelovanje na nacionalni poredak ima za posljedicu narušavanje balansa uspostavljenog unutar temeljnopravne sfere, odnosno destruktivno utječe na uravnoteženi sustav ljudskih prava utvrđen normom ustavnog ranga. Utjecaj konvencijskog prava ovdje se ograničava na razinu pomoćnog sredstva za tumačenje dometa, sadržaja i značaja temeljnih prava sadržanih u Ustavu.

Istanbulska konvencija je u suprotnosti s temeljnim postavkama demokracije

Slijedom svega iznijetoga, opetovano želim naglasiti kako u demokratskim zemljama normativa se ne može temeljiti na ideologijama, jer se to kosi s temeljnim postavkama demokracije. Zakonodavna rješenja ne smiju nametati ljudima način razmišljanja ili stil života jer zakonodavac za takvo djelanje nema ovlaštenje. Pod krinkom plemenitih ciljeva nametati ideološka rješenja u obrazovni sustav, sport ili kulturu, u direktnoj je opreci s ustavnim pravom i dužnošću roditelja brinuti se i odlučivati o obrazovanju svoje djece (čl. 63/1 Ustava RH).

Vlada i saborski zastupnici moraju ozbiljno razmisliti u što se upuštaju eventualnom potporom Istanbulskoj konvenciji

Slijedom izrečenog, svi oni koji će možebitno u Saboru dizati ruke za ratifikaciju ove Konvencije moraju biti svjesni svoje odgovornosti, odnosno moraju biti svjesni činjenice kako u pravni poredak uvode norme koje nisu usuglašene s Ustavom Republike Hrvatske. Također, oni moraju biti svjesni da poslije toga nema drugog tijela koje bi njihov propust moglo ispraviti. Naime, naš Ustavni sud (rješenja U-I-825/2001; te U-I-1583/2000, U-I-559/2001.) izrazio je stajalište kako nije nadležan ocjenjivati suglasnost međunarodnih ugovora neposredno s Ustavom, dok je u odnosu na zakone o potvrđivanju međunarodnih ugovora, njegova nadležnost ograničena jer ne obuhvaća ocjenu suglasnosti s Ustavom materijalnog sadržaja samoga međunarodnog ugovora koji je sastavni dio takvog zakona. Ovakvo stajalište nedvojbeno ima za posljedicu opstojnost odredaba međunarodnih ugovora u našem ustavnopravnom poretku kao sadržajno jedinih općih akata koji ne podliježu kontroli ustavnosti. Postojanje pravnih pravila u ustavnopravnom sustavu koja ne podliježu klasičnoj hijerarhiji propisa i koja su još k tome izuzeta ispod ingerencije ustavnog sudovanja, ne pridonosi koherentnosti i konzistentnosti ustavnopravnog poretka. Hoće li se opisana praksa Ustavnog suda mijenjati, stvar je nagađanja. Do trenutka promjene ustavnosudske prakse dužnost je svakoga upozoriti na društvenu štetu koja bi ishitrenim odlukama ovdje mogla nastupiti.

Preventivno je nužno odustati od ratifikacije Istanbulske konvencije

Istambulska konvencija trenutno nije ni formalno niti materijalno spremna ući u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske bez prethodno izvršenih ustavnih promjena i bez prethodno provedene javne rasprave o njezinom sadržaju, uključujući ovdje i možebitno provođenje referenduma kao oblika neposredne demokracije.

Stoga preventivno odustajanje od ratifikacije Istambulske konvencije u ovom trenutku cijenim nužnim i oportunim. Ishitreno uvođenje rodne ideologije, kao modela uređenja društvenih odnosa, osim što uz postojeći sustav osnovnih normi i na njima uspostavljenoj legislativi ni na koji način ne će doprinijeti većoj zaštiti žena i obitelji, zbog svog šarlatanskog i neznanstveno uspostavljenog sadržaja može u budućnosti postati ishodištem socijalnih devijacija sa ozbiljnim i teško popravljivim posljedicama.

Recepcija međunarodnih ugovora nije olimpijska disciplina u kojoj moraš biti brži kako bi bio bolji od drugoga. Pametna vlast u pravni poredak svoje zemlje preuzet će samo one pravne standarde glede čijeg sadržaja ne postoji ozbiljan prijepor u društvu, odnosno one odredbe koje nedvojbeno doprinose društvenom progresu. Odgovorna vlast u pravni poredak ne će uvoditi normativu koja je u koliziji sa temeljnim postulatima utvrđenim u najvišem pravno-političkom aktu svoje države, koji kao takav neminovno predstavlja deskripciju društvene sadašnjice i projekciju njene budućnosti. Svako suprotno djelanje predstavljalo bi ugrozu za ostvarenje nacionalnih interesa.

dr. sc. Dubravko Ljubić / HKV

Karolina Vidović Krišto za Kamenjar: Tri su ključna aspekta zašto je Istanbulska konvencija neprihvatljiva

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Marko Ljubić: Deklaracija i govori Vesne Pusić, Zlatka Hasanbegovića i Petra Škorića – I dio

Objavljeno

na

Objavio

Rasprava o Deklaraciji o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini, uvjerljivo je više pokazala realno stanje svijesti u Republici Hrvatskoj, ponajprije među akterima koji odlučuju o političkoj i svakoj drugoj sudbini hrvatskoga naroda, nego će izazvati njezin sadržaj nakon usvajanja i eventualna primjena u politikama Republike Hrvatske, a pogotovo uvjerljivo više nego će se nešto bitno moći promjeniti utjecajem hrvatskih politika na realni položaj Hrvata u BiH u ovakvim političkim realititima u Hrvatskoj, koje svjedoče govori koje ćemo analizirati.

Kad su perverznjaci zvijezde

Izrazito prazna sabornica, tu i tamo skupinice koje su imale stranačka  zaduženja, televizijski prijenos samo do pauze za ručak, a nakon toga izrazito loše pozicionirane informacije o raspravi u centralnim informativnim emisijama svih televizija, pokazuju u vizualnom smislu više od riječi, koliko je današnja Hrvatska svjesna stvarnoga značaja razvoja događaja u BiH. Dva dana je centralne vijesti zauzeo pokolj u Strasbourgu i iščuđavanje i zgražanje  tamošnjih eurobirokrata, koji su baš sve što su mogli učinili da do pokolja dođe, i to čine i oni i njihovi prethodnici već više od trideset godina, sve intenzivnije što su pokolji diljem Europe redovniji, zatim je tome konkurirao nekakav divljak iz zagrebačkog HSLS-a, koji je ponudio Hasanbegoviću svojim divljaštvom bogovsku priliku za promociju i novo svrstavanje dobronamjernih ljudi uz njega, a fokus javnosti se usmjeravao na izglasavanje zagrebačkog proračuna, pri čemu je proizvodnja zgražanja i iznenađenja dosegnula samo dno relevantnosti, ponajprije zbog toga što je svakoj budali bilo jasno da će proračun proći, i prošao bi da je Bandiću trebalo još pet glasova, a ne tri. Bandić i državni vrh, pri čemu naravno govorim o Plenkoviću i Darinku Kosoru, koga je Plenković uzeo kao jedinoga predizbornoga koalicijskoga saveznika nimalo slučajno, čak nisu morali ni potrošiti sve zalihe koje su imali. Eto koliko je to bilo nategnuto i vijest!

Sve navedeno pokazuje, ta pozicija posve sporednoga interesa čak i na spektru alternativnih i tzv. suverenističkih medija, koji sve više svoju alternativnu poziciju uvezuju s pojedinačnim stranačkim i političkim inicijativama i interesima u svemu tražeći samo povod za predizbornu kampanju, a pogotovo rasprave u Saboru; zašto je tako snažno već godinama prisutan proces uništenja Hrvata u BIH i izuzetno opasan strateški gubitak realnoga utjecaja na tim prostorima. Ništa se u takvim procesima ne događa slučajno niti bez zakonitosti.

Diletantizam Bože Petrova, primitivna banalizacija i nevjerodostojnost MOST-a

Mnogi će se dati u analizu riječi i teksta Deklaracije koja je usvojena u Saboru, neki će uspoređivati prvi ponuđeni tekst s ovim usvojenim, neki će biti ljuti jer nisu prošli ovakvi ili onakvi njihovi amandmani, ali i to će se kao primjerice amandmani MOST-a pretvoriti u neodgovorno strančarenje i pokušaj lešinarenja na realnoj nevolji ukupnoga hrvatskoga naroda, vrlo vjerojatnog lešinarenja bez svijesti i znanja, što nositelje ne amnestira od odgovornosti, a što je na žalost potpuno determiniralo političko djelovanje, prije svih Bože Petrova, koji je u dvije godine napravio bez karijernih posljedica toliko dramatičnih grješaka, počevši od legendarnog brifinga o INI zbog koje je srušio svoju i Karamarkovu vladu, Orepića, pokušaja političke regionalizacije Hrvatske, Podolnjaka, da ne spominjem sudioništvo u politikama Andreja Plenkovića tjekom aktualnoga mandata, da bi se svatko s minimumom političkog morala odavno pokrio ušima i sakrio negdje pod stol ne izazivajući racionalna pitanja.

Ovo ističem jer se MOST i dalje pokušava prodati kao nekakva alaternativa Plenkoviću i ovome pogubnom pravcu usmjeravanja Hrvatske.

Nije naime mjesto u Deklaraciji zakonodavnog doma, koja i onako nije obavezujuća ni u kojemu pogledu, problemu mirovina pripadnika HVO-a, različitim vidovima skrbi, različitim konkretnim elementima kao što je dopisno i elektronsko glasovanje pri čemu taj prijedlog dolazi iz političke skupine u kojoj je službeni veleum profesor Podolnjak, tvorac “spasonosne” inicijative o izbornom sustavu koja je potpuno zanemarila politička prava Hrvata izvan Hrvatske, pa i ona ljudi u BiH, jer se deklaracijom izražava, prvo, ocjena aktualnog stanja, drugo, politička volja da se to promjeni definiranjem nekoliko ključnih načelnih pravaca djelovanja. Zakonima i konkretnim politikama se riješavaju stvari kao što su one koje je MOST predložio, paradirajući u i onako invalidnoj javnosti o nekakvom posebnom senzibilitetu za Hrvate u BiH. Lošijega i banalnijega političkog primitivizma koji izrazito cilja u neumnost hrvatskoga čovjeka, ali razotkriva neukost i proporcionalno valstohleplje, nisam vidio prije pojave MOST-a, iako je političkim perverzijama krcata hrvatska politika.

Izvorište i motivi Plenkovićeve politike prema Hrvatima BiH

No, vratimo se Deklaraciji.
Je li bila potrebna, je li korisna i može li se pripisati u političke zasluge vladajućoj većini Andreja Plenkovića?
Bila je potrebna.
Korisna je.
Može se pripisati u zasluge Andreju Plenkoviću.
Je li dovoljna za definiranje novih politika i snažnijega, te efikasnijega utjecaja Republike Hrvatske na ozbiljnije definiranje savezne države i države uopće – Bosne i Hercegovine?
Nije.

Valja odmah istaći da je stjecajem okolnosti, prije svega zbog stavova Europske Unije, na koje je svojim djelovanjem u Europarlamentu ruku na srce utjecao i Plenković s ondašnjim hrvatskim zastupnicima, prvenstveno s tzv. desnice iz Hrvatske, ali i s nekim tzv. ljevičarima, prije svega Toninom Piculom, pa je Plenkovićeva politika tzv. mainstreama kompatibilna s djelom zahtjeva Hrvata u Bosni i Hercegovini, ponajprije jer su u tekućem razdoblju toliko vidljive svinjarije prvenstveno Bošnjaka prema Hrvatima, da ni slijepci ne smiju dalje žmiriti na to. Teško je nagađati što bi bilo da nije tako i bi li Plenković recimo slijedio politike Ive Josipovića, kome je po političkom  profilu uvjerljivo najbliži, da Bošnjaci nisu postali opasnost i nositeljima tzv. mainstreama u današnjoj Europi svojim nezasitim zahtjevima, koji su svako malo doslovno uzdrmavali cjelokupne politike Bruxellsa prema Balkanu i jako otežavale zadaće hrvatskim političarima, prije svega briselskom favoritu Plenkoviću, ponajprije poodmakli proces pacificiranja Hrvatske i mirno privođenje procesa anacionalizacije zemlje i naroda s globalnih stajališta, te pripremu šah mat pozicije za realizaciju nekakvih integracija, koje neće trpjeti slom bošnjačko-hrvatskih odnosa i takvu golemu neravnotežu u srcu planirane sfere političkog Balkana. Oprezu Europe pomogao je i Erdogan te njegov snažni i otvoreni utjecaj na Sarajevo.

Plenković je tjekom svoje prve posjete Sarajevu i Mostaru izgovorio riječi koje nakon Tuđmana nije izgovorio ni jedan hrvatski političar s pozicije predsjednika Vlade ili države. U Sarajevu je rekao da će Srbija kao i svatko morati preuzeti odgovornost za događaje tjekom devedesetih, a u Mostaru je  poručio da je Republika Hrvatska jamac suverenoga stausa Hrvata u Bosni i Hercegovini.

To je bilo dovoljno za specijalno-ratovsku diverziju u Orašju i udar na Hrvate. Posve sigurno, obavještajno dobro pripremljeni udar u srpsko-bošnjačkim kuhinjama, a tajming je odabran dan nakon tih njegovih izjava, kao upozorenje.

Je li Andrej Plenković s politikom prema Hrvatima u BiH neki novi Plenković?

Nema sumnje da će Plenković, ali točno prema obrascima Bruxellsa, dakle Njemačke, inzistirati na nekim političkim pravima Hrvata, prije svega na promjeni izbornoga zakona u Federaciji BiH.

Dalje i više od toga niti je voljan, niti spreman, niti vidi smisao u tome, pa sam siguran prema politikama koje vodi u Hrvatskoj u svim najvažnijim sferama da nema ni minimum senzibiliteta za strateške i političke interese hrvatskoga naroda izvan karijernog osluškivanja vjetrova iz Bruxellsa, a moguće je da se to promjeni samo ako se slomi ovakav mainstream poredak današnje političke Europe, pa se Plenković bude morao preformatirati zbog karijere. A lomi se svakodnevno i žestoko.

Usprkos svemu izrečenomo, bez obzira kakvi su Plenkovićevi motivi, koje smo pokušali definirati u kontekstu ukupnih politika koje se koliko god izgledale čak i vrijednosno suprotne,  apsolutno ne mogu apstrahirati iz njegovoga cjelovitoga političkog profila hladnoga administrativca a ne političara, ili pogotovo ne državnika, valja pošteno priznati da je njegova politika prema Hrvatima u BiH bolja od svih prethodnih nakon Tuđmana, te da ga valja poduprijeti u tome, uz svijest da i to što podupiremo nije ni blizu dovoljno za trajno i ozbiljno rješavanje nagomilanih problema, ali bar može usporiti negativne trendove.

I pogotovo uz svijest da nikada ovakva Hrvatska, s ovakvim neuvjerljivim i pretežito anacionalnim politikama koje upravo personalizira Plenković sa svojim inkluzivizmom i mainstreamizmom, te centrizmom, neće biti ozbiljan sugovornik o stvarnom i autoritativnom odnosu prema interesima hrvatskog naroda bilo gdje, pa tako i u BiH. Tu govorim o autoritetu među silama koje odlučuju o razvoju odnosa u BiH.

Ali, tko je žedan, neće odbiti ni kapljicu vode, zar ne?

Razvoj hrvatskih politika, ako se ništa dramatično ne promjeni u Hrvatskoj valja zato gledati, ne toliko analizirajući Plenkovićeve politike, nego kroz tri bitna pristupa, kroz tri govora u Saboru.

MOST sam već istaknuo ne zbog bitnosti ili mogućega utjecaja, jer je to ridikulozna incidentna opcija nastala na planiranoj proizvodnji invalidne alternative koju je poredak od prvoga dana svjesno poticao i kreirao čak u presudnom smislu, stvarajući na Radmanovoj i Josipovićevoj HRT, Božu Petrova, mladog, lijepog i pamentog gradonačelnika Metkovića kao uzdanicu nove Hrvatske, prema prastaroj kolokvijalnoj obavještajnoj uzrečici – najbolji su obavještajci ljudi koji ne znaju da su obavještajci. Ili, daj diletantu igračku, fingiraj mu moć i utjecaj, provozaj ga pod rotacijskim svjetlima i uz pratnju, da djeca viču – evo našeg Bože, i ne brini za ostvarivanje svojih ciljeva.

Temelj za razmišljanje o efektima Deklaracije su govori Vesne Pusić, Zlatka Hasanbegovića i Petra Škorića

Zato ćemo se u nastavku ovoga teksta usmjeriti na govore Vesne Pusić, Zlatka Hasanbegovića i Petra Škorića. Vesna Pusić simbolizira političke ciljeve i usmjerenja potpunoga uništenja temelja hrvatske državnosti u ukupnom smislu, udarajući prvo na stopala u BiH jer su najslabija, ali i najvažnija izvan Republike Hrvatske sa sigurnim domino efektom na Hrvatsku, i ona predstavlja izrazito vjerno – antifa strukturu u Hrvatskoj. To je navodna ljevica. Nitko među njima se neće ni milimetra odmaknuti od njezinih pozicija.

Zlatko Hasanbegović personalizira i dalje, usprkos vidljivim slabostima u razvoju političke ideje i programa, te neambicioznosti stranke u Hrvatskoj, svakako najvidljiviju alternativu Plenkovićevim i Pusićkinim politikama, a prema njemu su usmjereni pogledi većine hrvatskoga naroda željnoga bitnih promjena.

Petar Škorić je etablirani pripadnik HDZ-a, koji svojim porukama pogotovo u zadnjih pola godine ili nešto više, pokazuje da u HDZ-u i dalje tinja neka autentičnost i klica suverenizma i senzibiliteta prema autentičnim interesima hrvatskoga naroda. Njegova moć nije velika, snaga u državnim politikama gotovo i ne postoji, ne zauzima mjesto među aktualnom i potencijalnom liderskom strukturom na vrhu stranke, ali njegov utjecaj počiva na najboljim artikulacijama stavova o nekoliko pitanja zadnjih par mjeseci upravo onoga HDZ-a, koga i danas, usprkos golemim promašajima i posrnućima, emotivno slijedi čak do razvoja opasnih iluzija, većina hrvatskih nacionalnih birača u nedostatku boljeg izbora.

SDP ne spominjem, niti zaslužuju, a svojim zahtjevom da se u Deklaraciju ugradi amandman o pogrešnim politikama Republike Hrvatske prema BiH kako bi i oni stali iza nje, izrazito su vjerno stali uz govor Vesne Pusić.

Vesna Pusić

Ni kod jedne osobe u Hrvatskoj se toliko dramatično ne zrcali sva bijeda stvarnih, konkuretskih, intelektualnih i civilizacijskih standarda, u raskoraku s javnim dojmom, utjecajem, društvenim statusom, akademskom pozicioniranošću i nekom vrstom postkomunističkoga elitizma u novom ruhu, kao kod Vesne Pusić. I usprkos nevjerojatnim incidentima, prvenstveno intelektualno-akademskog, zatim komunikacijskoga tipa, te banalnoj isključivosti koju svako malo demonstrira u situacijama kad je suočena s propitkivanjem njene društvene pozicije i pogotvo njezinih interesa, gotovo uniformno se na antifa spektru i izrazitoj društvenoj pretežitosti u hrvatskoj javnosti, nitko ne usuđuje toj ženi dati ime koje zaslužuje. Jedini tko ju je stavljao na mjesto koje joj pripada s obzirom na realne kvalitete koje ima, prema legendi je bio Radimir Čačić, koji joj je svoj stav pokazivao drpoguzom pred masom obožavatelja, koja ju je slijedila.

U akademskoj zajednici naime postoje snažna, čak i brutalna vrlo kvalificirana osporavanja njezine znanstvene kvalitete, time i akademskog statusa, koja joj je uz naslijeđe akademika Eugena Pusića i uz njegov društveni utjecaj, omogućila svojevrsnu nedodirljivost u pripadajućim društvenim krugovima, kako za vrijeme komunizma, još i više za vrijeme samostalne Hrvatske do danas. Iako mu je bila namjera osporiti upravo njenu akademsku poziciju, toj nedodirljivosti je dobrano pridonosio primitivnim napadima i odvjetnik Željko Olujić, banalizirajući njezinu stvarnu nevjerojatnu prazninu i nepozvanost za bilo kakvu ozbiljnu intelektualnu raspravu pričom o nezavršenoj gimnaziji. Da je, i ukoliko je to istina, to joj je i najmanji grijeh, a njezinu destruktivnost i zloćudnost njezinoga djelovanja time se banalizira i svodi s vrlo važnih pitanja na banalnosti s prizvukom trača.

Intelektulano i znanstveno buvljaštvo Vesne Pusić

Vesna Pusić se od kada je sudionik političkih događaja tamo sredinom devedesetih pod plaštom te nedodirljivosti i samozvane, ali prihvaćene antifa zvijezde pod plaštom demokracije, u biti više ponašala kao banalni, pa i prostački buvljački trgovac cjenkajući se vrištećim i glasom, i stilom, ne dopuštajući sumnju u njenu zvijezdanost. Meni je više od bilo čega drugoga uvijek bilo fascinantna svojevrsna impresioniranost njome i na nacionalnom političkom, pa ako hoćete i intelektualnom spektru, što je ukazivalo na teške komplekse i nezrelost, pa čak i provincijalni sindrom kod velikoga broja po svemu namdoćnih joj ljudi, poniznih pred davnašnjim autoritetima crvene oligarhije. Manje više svatko joj se sklanjao s puta.

Nikada nitko u novijoj povijesti hrvatskog Sabora, ali ni pred tv ekranima nije demonstrirao toliku kvalificirajuću zapuštenost i nekompetenciju u svojoj struci i u svome zvanju, kao Vesna Pusić prilikom rasprave o Deklaraciji o položaju Hrvata u BiH.

Što je zajedničko Vesni Pusić i Ivi Goldsteinu?

Prvo, žena je pokazala urbi et orbi da blage veze nema o elementarnim politološkim kategorijama, o državi, o naciji, o društvenim uređenjima, o demokraciji i političkom poretku, a njezina primarna znanstvena oblast je – politologija. Ne znam je li profesorica Mirjana Kasapović slučajno gledala Pusićkino izlaganje, te ako jest, namjerava li se osvrnuti na taj skandalozni slijed neznanja kao prilikom ocjene Pusićkine knjige o tranziciji, koju je sahranila, kao i autoricu, javno joj osporavajući sve, od znanstvene etike do kompetencija i intelektualnih mogućnosti, prokazujući ju kao Budak i Brandt Ivu Goldsteina svojevremeno.

Znakovito je da su upravo Goldstein i Pusić svojevrsne perjanice društvenih i političkih nametnika na hrvatskom društvu, protagonisti neslobode, banalizacije misli, razuma i komunikacijsko-intelektualnih staandarda prema kojima se manje više univerzalno ravnaju sva civilizirana društva, a na kojima počiva znanost kao paradigma. Najdublja rana u hrvatskom društvu je to nasilje u interpretaciji, taj nedostatak minimuma standarda kod ključnih protagonista, koji imaju zastrašujuće nesrazmjeran, time i razoran utjecaj.

Rodonačelnica kvazipolitološke i kvaziznastvene teorije o poreznom obvezniku

Pusićkina poruka da je neprihvatljivo da se Sabor bavi bilo čime izvan interesa građana Republike Hrvatske koji plaćaju porez, javna je demonstracija tzv. poreznoga političkog prava, koje nigdje u svijetu, ni u praksi, ni u teroriji ne postoji, niti ga poznaje, niti priznaje politologija kojom se kao znanstveno bavi dr. sc. Vesna Pusić. Ta “teorija” u ozbiljnim krugovima izaziva podsmijeh i zgražanje. Za uvrštavanje poreznih obveza u temelje političkog poretka i definiranje saborskih zakodonavnih pozicija s toga stajališta u nacionalnoj demokratskoj državi, ali i u višenacionalnoj saveznoj i demokratskoj državi, daje se jedinica na prvoj godini politologije, uz ozbiljnu naznaku o golemoj podkapacitiranosti kandidata, pa čak i psihološkoj ekspertizi. To istovremeno jasno, javno i pred kompletnom zajednicom nije ništa drugo, nego javni poziv da se politička prava vrate i definiraju na srednjovjekovno razdoblje, u doba najranijega feudalizma, kada se prema imovinskom cenzusu odlučivalo o državama i narodima, dakle u vrijeme plemstva,feudalaca i kmetova.

Paradoksalnost pozicije samoproglašene crvene plemkinje

Zanimljivo je da to zastupa osoba, koja inače idejno i programski predvodi histerične nasrtaje na svaki pokušaj, ljude, organizacije i institucije koje uključivo s Katoličkom Crkvom u Hrvatskoj, nastoje održati i reafirmirati razumska, tradicionalna i simbolička načela i vrjednote pred nadirućim neprovjerenim ponudama globalističkih kuhara, i u njihovo ime počesto kao njihovi plaćenici, nazivajući ta nastojanja i protagoniste katolibanima, zadrtim, zaostalim, primitivnim, smještajući ih, pazite gdje, u –  Srednji vijek.

Taj paradoks nije slučajan, niti je nezakonit u ponašanju i političkom profilu VesnePusić, kao što je upravo poizvod toga paradoksa i te zakonitosti, ukupna njezina intelektualna i akademska vrijednost. Ona sebe naslijeđem i položajem koji je unijela u suvremenu Hrvatsku, te pozicijama koje je u njoj ostvarila i cementirala ih upravo zbog neprovedene stvarne tranzicije iz totalitarnoga u demokratsko nacionalno društvo, te zbog nikada ostvarenoga, čak ni pokušanoga na relevantna način, odbacivanja crvenoga ideološkog nepotizma i pravovjernosti koja je počivala na pripadnosti “poštenoj inteligenciji”, na kojemu se gradila i znanost, i kultura i cijeli društveni poredak, s dubokim prijezirom prema konkurentnosti, izvornosti i znanju u ravnopravnoj društvenoj utakmici, jednostavno drži – plemkinjom.

Po istom obrascu po kojem se tzv. antifašisti drže plemstvom u odnosu na “fašiste”, političkom, socijalnom, društvenom ali i posljedično, svakom drugom višom klasom, koja po prirodi stvari počiva na redefiniranoj paradigmi srednjovjekovnoga uređenja, samo u novim društvenim uvjetima. Nije to također nikakav incident, jer primjerice Plenkovićev mainstream i mainstream suvremene europske političke oligarhije počiva na tim stajalištima.

Pusićkina “plemenitost” i Plenkovićev mainstream

Pusić ne samo da je demonstrirala nevjerojatno politološko neznanje, pri čemu to nije slučajno, jer ju je na to brutalno upozorila Mirjana Kasapović, doduše u uskoj znanstvenoj javnosti, pa je to po svemu sudeći jednostavno Pusićkin najviši intelektualni domet, nego je demonstrirala politički prjezir prema temeljima ustavnog poretka Republike Hrvatske, posve ignorirajući odnos zakonodavnoga doma i hrvatskog naroda, koji je definiran kao jedini izvorni suveren u Republici Hrvatskoj.

Uz to je demonstrirala nevjerojatno neznanje, pri čemu se u političkom smislu to ima držati i prvorazrednim bezobrazlukom, jer kad zastupnici nešto ne znaju, imaju na raspolaganju i sredstva i svu infrastrukturu pitati pametnije i pozvanije od sebe, o prirodi odnosa između prava i politike, navodeći strasbourski pravorijek o slučaju Sejdić-Finci, kao polazišnu paradigmu u definiranju političkih prava suverenih naroda Bosne i Hercegovine, bez čije suverenosti de facto i de jure nikako ne bi bio moguć nikakav zahtjev nikoga, pa ni dvojca Sejdić – Finci. Nadalje, Pusić je demonstrirala nevjerojatno neznanje o načinu uspostavljanja federalnih višenacionalnih država, zatim zastrašujuće neznanje o odnosu temeljnih političkih prava naroda i načinu njihovoga uređivanja u višenacionalnim državama saveznoga tipa, čemu se pridružio i bošnjačko-muslimanski “teoretičar-civilnjak” Adil Kulenović trkeljanjem o državi i naciji, optužujući za zločinački pothvat s Pusićkinih stajališta Republiku Hrvatsku zbog konstatacije da je hrvatski narod nedjeljiv i jedinstven bez obzira na granice, te u konačnici  u odnosu na načine uređivanja nacionalnih političkih prava u unitarnim državama, što smo naglasili prispodobom o kategoriji poreznoga obveznika.

Pusić i njezini perverzni autoriteti Kljujić, Komšić i Kulenović

Da bi opravdala svoje banaliziranje politologije i elementarnih znanja o samoj esenciji suvremenih država, poslužila se navodima i riječima bivših BiH političara, kao što je Stjepan Kljujić, uzimajući njegove riječi s nekakve promocije u krilu monsinjora Franje Topića i njegovoga Napretka u Zagrebu, ističući njegovo mišljenje da je Hrvatima u BiH upravo Hrvatska bila krvnik. Pri tome osobi i intelektualki kao što je Vesna Pusić, naravno nimalo ne smeta što je upravo taj isti Stjepan Kljujić, kao član potpuno nelegitimnoga i nelegalnoga Predsjedništva Republike BiH, u ulozi vrhovnoga zapovjednika Armije BiH, tjekom rata s HVO-om, predlagao na sjednici Predsjedništva, da se izvuku goleme a paralizirane snage Armije iz Sarajeva, te da su umjesto  na područja uz Drinu, gdje su Srbi nad Bošnjacima završavali krvave orgije, usmjere na Srednju Bosnu i potpuno unište ili protjeraju –”Bobanovci”. To je Stjepan Kljujić  uz sve ostalo, dakle izravni sudionik u zločinu protiv hrvatskoga naroda. Da Vesna Pusić drži do sebe, kao i njezini poštovatelji i supromotori, pročitali bi to i čitav niz strašnih detalja u objavljenim stenogramima ratnoga Predsjedništva Alijine Republike, pri čemu bi se primjerice mogli uvjeriti i u stavove Ive Komišića, na koga se također danas pozivaju, a koji je tražio da se pripadnicima HVO-a više  ne govori u javnom diskursu i politici Bošnjaka “ustaše” zbog dobrih odnosa s nekakvim pravašima, te da se primjeni izraz na Hrvate u Srednjoj Bosni i Hercegovini –”Bobanovci”. Naravno, s istom porukom – eliminacijom. Kljujić je tada tražio proglašenje muslimanske države, a za sebe i skupinu oko sebe visoka manjinska prava.

Pusić zastupa uništenje Hrvata

Pokušavajući primjeniti tzv. građansku političku paradigmu na Bosnu i Hercegovinu, pozivajući se potpuno neopravdano i neutemeljeno na presudu suda u Strasbourgu u slučaju Sejdić – Finci, koju zanimljivo također promiču bošnjački akademski i pogotovo islamistički politički krugovi, kao temelj uređenja državnih odnosa u Bosni i Hercegovini, Vesna Pusić iskazuje uz temeljno neznanje postavljanjem prioriteta i stvaranja pretpostavki za ostvarivanje tzv. građanskih i ljudskih prava u cjelini u saveznim višenacionalnim državama, s nužnom posljedicom uništenja malobrojnijih naroda, čime pokazuje i besraman odnos prema elementarnoj odgovornosti – hrvatske nacionalne zastupnice. Jer, kako se god ona osobno vidjela i nazivala, ona to jest po ustavnoj definiciji, kao i Pupovac primjerice, za to prima poveliku plaću a proizvodi nered, destrukciju i štetu svome poslodavcu – hrvatskome narodu.

Takvima svugdje u svijetu slijedi trenutni otkaz.

Problem s Vesnom Pusić je to što je ona samo personalni promotor i zagovornik jedne nesrazmjerno relevante političke strukture u Hrvatskoj, koja potpuno nereprezentativno, zbog nevjerojatnih slabosti nacionalnih i suverenističkih politika, drži kao i do devedesete godine u potpunoj pokornosti ukupan hrvatski narod ne dajući mu disati. Zato Deklaracija u okolnostima kad Vesna Pusić i dalje preko Plenkovićeve ministrice vanjskih poslova ima golemo uporište u diplomaciji, da je ne znam što u njoj napisano, neće moći pred sugovornicima u svijetu, te pred Hrvatima i pogotovo Bošnjacima u BiH, biti preventivni element i uporište nove hrvatske politike. Jer ta politika stoji u Hrvatskoj na totalno klimavim nogama, ako već ne i u samome zraku nad provalijom. Zbog toga je jedini način pomoći Hrvatima u BiH, a time i samima sebi i svome narodu u cjelini, trajno marginaliziranje, do eliminiranja iz političkog i javnoga diskursa, osoba kao što je Vesna Pusić. To mora biti temelj svake hrvatske deklaracije i programa.

Autor: Marko Ljubić/ProjektVelebit

* Analiza govora Zlatka Hasanbegovića i Petra Škorića u srijedu.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Ako Hrvatska ne može kupiti F-16 Barak, a ni novi F-16, što je dakle alternativa?

Objavljeno

na

Objavio

Rasplet oko nabave izraelskih F-16 pokazat će kakav je SAD partner Hrvatskoj

Hrvati vole američke filmove. A u mnogima postoje scene vjenčanja. A te scene postaju dramatične u trenutku kada svećenik, na kraju obreda vjenčanja upita sve prisutne: “Ako netko ima nešto protiv ovog braka, neka kaže sada ili neka zauvijek šuti.”

U, dakle, hollywoodskom filmu, scenaristi, pogotovo u komedijama, vole stvoriti situaciju da se netko od likova u zadnjim sekundama odluči sabotirati vjenčanje. No, to je Hollywood.

U filmu u kojem sudjeluju američki scenaristi iz Washingtona, u stvarnom životu, takvo se miniranje “braka” ne događa.

No, upravo se dogodilo Hrvatskoj kojoj se u zadnjem činu pred potpisivanje međudržavnog ugovora o nabavi ratne eskadrile izraelskih F-16 Barak dogodilo da je svjedok iz Washingtona uzviknuo da se protivi.

Izraelci će to nazvati “blokadom” iz SAD-a, a Amerikanci će Hrvatima poručiti da je to netočno te da, kao što stoji u poruci State Departmenta, SAD snažno podupire modernizaciju obrane Hrvatske i kupnju borbenih zrakoplova F-16 od Izraela, piše Davor Ivanković / Večernji list

Bilo da je riječ o blokadi ili o “snažnom podupiranju modernizacije obrane RH”, posljedice su te da posao oko F-16 sada “visi”. A time “visi” i dvogodišnji napor MORH-a i Vlade RH, koliko cijela ova priča već traje.

U te dvije godine Hrvatska se prvo odlučila na hrabar korak da krene u nabavu eskadrile vrhunskih višenamjenskih zrakoplova.

Potom je organizirala međunarodni natječaj na koji se javio i SAD, s ponudom eskadrile potpuno novih F-16 Block 70/72, za 1,6 milijardi dolara, te Izraelci koji su zatražili 500 milijuna dolara.

Na natječaju se Hrvatska odlučila za izraelske avione Barak jer ponuda nije uključivala samo goli avion nego i potpunu konfiguraciju, obuku i prijenos iskustava najvještijih pilota. Odluka o izboru izraelskih zrakoplova usvojena je prije skoro 14 mjeseci.

Recimo da je u filmskom žargonu to bio čin zaruka između Hrvatske i Izraela. Da je namjera bila da te zaruke završe i brakom, svima je bilo jasno i transparentno. I Amerikanci su na nizu pripremnih sastanaka i s Izraelcima i s Hrvatima dali suglasnost, kako za zaruke tako i za sklapanje braka.

Postavili su tada mladoženji iz Izraela i neke tehničke uvjete, no nisu se protivili. Naprotiv. Kako su mjeseci, pa i cijela godina prolazili, ženici su održali jedanaest sastanaka stručnjaka kojima je do u detalj dogovoren “sadržaj braka”, ugovor od 450 stranica.

Taj je posao dovršen ljetos. Nakon toga Hrvatska i Izrael poslali su pozivnice za vjenčanje koje se trebalo dogoditi do kraja ove godine. I kada je sve došlo do oltara, iz Washingtona su raspustili svitu.

U svemu, koliko možemo shvatiti, SAD se ne ljuti na Hrvatsku, ljuti se iz nekih razloga na Izrael. No, to nije nikakva utjeha Hrvatskoj. Ona je sada u ponižavajućoj situaciji. Jer SAD ne da Izraelu da preproda svoj F-16 u konfiguraciji koju je naručila Hrvatska.

Problem je u tome što se Hrvatska čvrsto odlučila za F-16 Barak, a ne za neki “siromašniji” F-16. Ono što želi nabaviti RH posjeduje samo Barak i najnoviji američki F-16 zadnje generacije.

No, takav iz SAD-a Hrvatska si ne može financijski priuštiti, i to je SAD-u od početka bilo jasno. Ako se SAD i Izrael ne dogovore i riješe “tehničke” probleme, to znači da Hrvatska ne može kupiti Barak, a kao što vidimo ne može kupiti ni novi F-16. Što nam je dakle alternativa?

Na to bi trebao odgovor dati onaj koji je odgodio vjenčanje. Iz SAD-a kažu da imaju problem s Izraelcima zbog zaštite sigurnosti osjetljive američke vojne tehnologije. Mi možemo samo nagađati na što se to konkretno odnosi.

Američki veleposlanik Robert Kohorst bio je brutalno jasan pa je poručio da “Izraelci moraju prihvatiti naše tehničke zahtjeve”.

SAD i Hrvatska već 30-ak godina dokazuju svoje savezništvo i SAD je puno puta Hrvatskoj dokazao da je strateški partner.

No, ni Hrvatska nije bila loš saveznik. Od vremena kada su vojne pobjede HV-a u 1990-ima osigurale “Pax americana”, do operacija NATO-a širom svijeta gdje se Hrvatska redovito dokazuje kao “zemlja iznad svojih mogućnosti”, kako je to primijetio aktualni ministar obrane SAD-a James Mattis na svojim brojnim sastancima s našim Damirom Krstičevićem.

A kad smo već kod intelektualnog vlasništva, sjetit će se i SAD i Izrael kakav im je poklon o kojem su mogli samo sanjati omogućila Hrvatska početkom 2000-ih, a koji su dobili i zato što Hrvatskoj “intelektualno vlasništvo” nije bilo važnije od strateškog savezništva sa SAD-om.

Drugim riječima, Hrvatska jest mala, no najviše voli biti u vrhu s najjačima, što je dokazala kako na bojnom polju tako i na sportskom primjerice.

Rasplet oko nabave izraelskih F-16 pokazat će kakav su doista SAD partner Hrvatskoj. Što će biti pouka i drugim malim državama koje vole misliti da su dio tima koji predvodi SAD.

Davor Ivanković / Večernji list

 

Krstičević: Nismo dobili službenu obavijest o stopiranju isporuke F – 16 Hrvatskoj

 

 

 

Američko veleposlanstvo o F-16: Surađujemo s RH i Izraelom u pronalasku prihvatljive opcije

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari