Pratite nas

Razgovor

Dr. sc. Ilija Protuđer: Naš hrvatski zatrovan je s 30.000 srbizama!

Objavljeno

na

Razgovor s jezikoslovcem dr. sc. Ilijom Protuđerom

Dr. sc. Ilija Protuđer jezikoslovac je iz Splita. Objavio je 23 knjiga, 45 podsjetnika, 20 stručnih ili znanstvenih radova. Bio je gostujući profesor na Sveučilištu u Grazu, u Austriji. Deset je godina bio mentor studentima filozofskog fakulteta iz Splita i Zagreba. Piše u novinama, nastupa na radiju i TV, zatim na Facebooku i dr. Protuđerovi se naslovi navode (citiraju) u našoj i svjetskoj literaturi. Cijeli staž predaje hrvatski jezik u OŠ i gimnaziji, a bio je i novinar HRT i Sl. Dalm. kao dopisnik s Lastova i suradnik iz Splita. S dr. sc. Ilijom Protuđerom za Hrvatski Tjednik, Davor Dijanović razgovarao je o hrvatskome jeziku i aktualnim jezičnim pitanjima:

Pred nekoliko mjeseci izjavili ste da hrvatski standardni jezik stalno kopni. Na što ste mislili? Kako se očituje to kopnjenje?

Nažalost, nastavlja se kopnjenje hrvatskoga standardnog jezika na što utječu mnoge okolnosti. Najveća je nebriga nas Hrvata jer mislimo da smo dobili državu, međunarodno smo priznati i ušli u EU i sl. pa da će se rashrvaćeni hrvatski jezik sam po sebi izgraditi i u konačnici mi njime pravilno govoriti. Drugo je nejedinstvo među nama jezikoslovcima i neučinkovitost mjerodavnih ustanova koje bi o tomu trebale najviše skrbiti: svi filozofski fakulteti, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, HAZU, Matica hrvatska, razni mediji, ozbiljne nakladničke kuće i dr.

Sljedeći razlog kopnjenju je nezaustavljiv prodor i uporaba tuđica na svim razinama, posebice anglizama. Kažu mi da u Ilici gotovo nema natpisa na hrvatskom jeziku, a takvo je stanje i u mene ovdje u Splitu. Ovomu treba dodati potpuno nezanimanje za učenje hrvatskoga standardnog ili književnoga jezika, bar trećine pučanstva, jer je riječ o hrvatskom jeziku; možda da je riječ o srpskom, učili bi ga. Teško je vjerovati da je to tako što kažem, ali ja to pratim, vidim i osjećam. Ima još puno razloga kopnjenju hrvatskoga jezika.

Po njemu si sve što jesi

U okviru globalizacijskih procesa svjedočimo sveopćoj navali engleskoga jezika. Mogu li se jezici s malim brojem govornika tome oduprijeti i kako?

Ne možemo jer ne želimo. Mnogi civilizirani narodi koji drže do sebe, najviše poštuju jezik, kao prvu i glavnu odrednicu identiteta. Uzmimo Francuze, iako im je svakim danom sve teže zbog puno došljaka i onih koji nisu francuskoga podrijetla, oni drže do jezika i imaju zakon o jeziku. Mi objeručke prihvaćamo tuđe riječi, posebice engleske. Mislimo da smo ”sveskiji i pametniji”! Nisam ja protiv učenja tuđih jezika, dapače, prihvaćam onu narodnu da čovjek vrijedi onoliko koliko znade jezika. Ali svoj jezik voli, štiti i uči jer po njemu si sve što jesi, reče naš pjesnik P. Preradović.

Znali ste upozoravati na srbizme u hrvatskome jeziku. Koliko ih još uvijek ima u hrvatskome jeziku?

Puno, zapravo previše. Još se službeno izdaje uvjerenje o nekažnjavanju umjesto potvrde, sva su nadležna ministarstva umjesto mjerodavna ili ovlaštena, i dalje dobivamo uputstva, umjesto uputa ili naputaka, a pozdrav dobro veče, umjesto dobra večer u gotovo je svih TV novinara i tako trideset tisuća srbizama, bolje reći nehrvatskih, nestandardnih riječi koje govorimo, a ne bismo ih trebali govoriti jer za njih imamo hrvatske istoznačnice, često dvije pa i tri riječi.

Ja ne mrzim nikoga i moja me kršćanska vjera uči opraštanju. Ali ono što su Srbi napravili hrvatskomu jeziku i narodu i još uvijek čine, to je neoprostivo. Nismo smjeli zagovarati sveslavensku ideju (panslavizam) za Gaja i ilirskoga pokreta, niti potpisati Bečki književni dogovor 1850, niti Novosadski dogovor 1954., niti što drugo. Zašto? Oni u današnjem vremenu globalizacije, europskog ujedinjenja i dalje govore da smo im mi ukrali i jezik i pravopis i da su još ”Srbi svi i svuda”. Prvi njihov pismeni čovjek je Dositej Obradović (1739. ili 1742. – 1811.) i Vuk S. Karadžić (1787. – 1864.) koji je većinu naučio od Hrvata i njihovih djela i puno toga preuzeo i prepisao, što je i logično. Od koga bi mogao? To je opće poznato.

Usporedbe radi, Hrvati imaju: Bašćansku ploču (oko 1100.), Vinodolski zakonik (1288.), Povaljsku listinu (1184.), Poljički statut (1444.), Zapis popa Martinca o bitci na Krbavskom polju 9. rujna 1493., Misal po zakonu rimskoga dvora (1483.). U XVI. st. važno je spomenuti Vrančićev Rječnik pet najplemenitijih europskih jezika, zatim Menčetića, Držića, Marulića, Hektorovića, Zoranića i dr. U XVII. st. nastaje Kašićeva prva gramatika o hrvatskom jeziku, ali na latinskom, ili/te prijevod Biblije koji odmah nije objavljen, zatim Belestenčev i Habdelićev rječnik, jednako tako važno je istaknuti zasluge Vitezovića, Barakovića, Gundulića i dr. U XVIII. st., istaknut ću Belline zasluge, kao i Katančićeve, Grabovčeve, Miošićeve, Brezovačkog dok su XIX. i XX. st. puno poznatiji, a već sam ponešto ovdje rekao.

Jugoslavenski recidivi

Iako je hrvatski poseban jezik, od vremena do vremena javljaju se jezikoslovci poput Snježane Kordić koji promiču hrvatsko-srpski jezik. Tu je i tzv. Deklaracija o zajedničkom jeziku. Kako komentirate takve napade na hrvatski jezik? Jesu li oni recidiv neprežaljenih jugoslavenskih geopolitičkih eksperimenata?

Pomislih da me pitate u svezi s Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. To je drugi važan događaj, iza hrvatskoga proljeća, u okrutnom razdoblju od 1945. do 1990. Ona je utjecala i na sve ostalo, i na hrvatsko proljeće i na ustavne amandmane iz 1972. te Ustav iz 1974., i nije nevažan događaj kao što, nažalost, govore ovih dana neki hrvatski jezikoslovci.

Dobro ste rekli, ta tzv. Deklaracija o zajedničkom jeziku, sa Snježanom Kordić na čelu, višestruka je njezina sramota, najprije što su joj korijeni moji hercegovački, onda što je na papiru Hrvatica, i što je jedna od rijetkih koja stalno radi protiv svoga jezika i svoga naroda. To nema nigdje. Bilo je još tih jezikoslovaca, nažalost, poput pojedinih iz Splita ili iz Zagreba, ali su im se neki burno usprotivili, i ja osobno, pa su se sakrili u mišju rupu. Od tada ih nema. Ta njihova suluda ideja o jednom jeziku nije prošla ni u razdoblju Druge Jugoslavije, posebice ne će danas. Naravno, kako vi kažete, to su recidivi neprežaljenih jugoslavenskih geopolitičkih eksperimenata. Znate, mnogi od toga nikada ne će odustati. Ali uzalud im trud svirači.

Svojedobno ste govorili o memorandumskim idejama o jednome jeziku?

Sve ozbiljne, a to znači najviše srpske institucije, ne odustaju o toga da su svi štokavci Srbi i da svi govore srpskim jezikom. Kajkavci su, po njima, isto Srbi katoličke vjeroispovijesti, a jedino malo Hrvata ima po otocima i u malomu priobalnom dijelu. To nije, rekla-kazala. U svome velikom Rečniku srpskog jezika (Novi Sad, 2007.), koji je objavila Matica srpska, navedene su sve hrvatske riječi, jer je to, po njima, sve srpski jezik i riječi koje Srbi nikada nigdje nisu govorili. Evo nekih: vlak, uho, kruh, tisuća, suvremen, šutjeti, pričekati, počekati, minuta, tjedan, sav, svemir, akvatorij, novac i dr. Jedino nema brzoglasa za telefon jer su mislili da je to ustaška riječ, iako ju je Dragutin Parčić zapisao još 1901., ali imaju brzojav (znači telegraf) koja je nastala u približno istom razdoblju kad i telefon i po istom je načelu tvorena. Koje gluposti, ali je tako.

Ne odustaju ni od toga da su Hrvati Srbima ukrali jezik i pravopis pisan po fonološkomu načelu, iako ga je napisao Ivan Broz 1892. i ostao je do danas preko Boranićevih izdanja, izuzme li se razdoblje NDH-a kada se pisalo korijenskim pravopisom. Istina, sličan Brozovu pravopisu, napisao je Josip Partaš Pravopis jezika ilirskoga, 1850., ali na njega se ne pozivaju. Naglasit ću da je hrvatski morfonološki pravopis ili načelo pisanja (razumljivije korijenski), a srpski je fonološki. Istaknut ću da je i hrvatsko fonološko načelo jer su Hrvati u svojoj povijesti pisali fonološkim, samo na manjemu prostoru i u manjemu postotku. U Srba je Vukov (1787. – 1864.) pravopis prihvaćen tek tri godine nakon njegove smrti, a prvi mu je put posebno tiskan kad i Brozov 1892.

Imamo li u osnovnim i srednjim školama dovoljnu satnicu predmeta Hrvatskog jezika?

To je rastezljiva tema. Trebalo bi više, bar u nekim školama, Jednom se davno govorilo da se uvede na sve studije svih fakulteta jedan – prvi semestar hrvatskoga standardnog jezika, što bilo dobro, ali do toga nije došlo. To bi bilo (puno) korisnije jer čovjek drukčije shvaća važnost standardnoga jezika na prvoj godini studija nego prije. To znači da bi uspješnije savladao potpunu i točnu komunikaciju standardnim hrvatskim jezikom u svakomu poslu.

Hrvatski jezik kod novinara i političara

Kako ocjenjujete korištenje hrvatskog jezika kod novinara?

Mnogi za novinare kažu da su svestrane neznalice u svemu pa to vrijedi i za jezik. To je tako jer sam i sam novinar bar 30 godina. Malo je novinara koji prate jednu granu i tako nauče njezino stručno nazivlje – terminologiju, ali je stanje na terenu da većina novinara radi na više polja i nije lako naučiti sve hrvatske stilove: književno-umjetnički, publicistički, administrativni, znanstveni i razgovorni. Uz sve stilove najviše upada razgovorni stil sa svojim kolokvijalizmima, vulgarizmima i žargonizmima.

Svaki stil ima nekoliko podstilova i često su na granici između dvaju funkcionalnih stilova pa se nazivaju hibridni podstilovi. Esejistički podstil pripada književno-umjetničkome i publicističkome stilu.

Rekoh, novinari su jezične neznalice jer ih nikada nitko nije naučio pravilnome standardnom hrvatskom jeziku, bez obzira u kojoj su školi i gradu učili. Istina, rijetki su hrvatski profesori koji su smjeli i uspjeli naučiti svoje učenike pravilan hrvatski književni jezik.

Kakvo je pak stanje kod političara? Koliko su oni svjesni važnosti jezika za svaki narod? Govore li političari ispravan hrvatski jezik?

Ima političara koji se trude naučiti i govoriti standardnim hrvatskim jezikom, što je najnormalnije. Sjećam se Drage Krpine koji se trudio i naučio ga u najvećem postotku. Većina ih se ne trudi i ne žele. Nitko ih do sada nije naučio i nisu oni krivi zbog toga, ali jesu što sada ne uče.

Pravi i slobodni razvitak standardnoga jezika imamo tek 1990. Iako znademo da se hrvatski jezik standardizirao stoljećima, još od dubrovačkih pisaca, preko Marulićeva vremena, uradcima koje su napisali Kašić, Belostenec, Habdelić, Gundulić, zatim Miošić, Brezovački i dr., pod Gajevim utjecajem i utjecajem drugih iliraca, ali i ”nesretnih vukovaca” Broza, Ivekovića, Maretića i dr. koji su imali zasluge za stoljetnu hrvatsku standardizaciju. Međutim, uvijek je nad njima bio ”srpskohrvatski” mač, da ne kažem srpski.

Mrzitelji svega hrvatskoga

Često, među ostalim i putem Facebooka, dajete jezične savjete i upućujete na ispravnu uporabu riječi. Neki, međutim, u takvim savjetima kao i kod novotvorenica govore o jezičnom purizmu, a nerijetko svjedočimo i izrugivanjima novih riječi. Kako to komentirate?

Nije purizam stvarati, tvoriti, izmišljati i sl. dobre hrvatske zamjene za tuđice. Njima smeta sve hrvatsko! To su oni orjunaši, komunisti, mrzitelji svega hrvatskoga, jugonostalgičari i sl. Ove je godine nagrađena izvrsna, logična, značenjski razumljiva, tvorbeno dobro stvorena i sl. nova riječ zapozorje za beckstage, ili prije uspješnica za bestseler, ali njima smeta. S druge strane, dobra im je nakaradna skupina riječi za jedno značenje mašina za pranje veša (četiri riječi), dok im perilica ne valja, štoviše, tomu su se smijali, izrugivali, a da ne govorim za isto dobre riječi – tvorenice uspornik za ležeći policajac ili smećnjak za kontejner za smeće. U svakom se jeziku stvaraju, tvore ili izmišljaju zamjenske riječi za tuđice i to je svugdje normalna jezična pojava, jedino nije u nas Hrvata, ali samo za onu već spomenutu skupinu.

Dakle, vi ste dobro uočili to kao i ja da se neki izruguju, ali ja ne ću odustati, i dalje ću savjetovati jer svuda oko sebe na službenim mjestima, u glasilima i dr. slušam ili čitam nepravilan standardni hrvatski jezik i zato moram pisati i savjetovati svoj hrvatski narod, na čemu mi je većina zahvalna.

Institutski Pravopis daje prednost srpskoj inačici

Kako komentirate peripetije oko Hrvatskog pravopisa posljednjih sedam-osam godina?

Volio bih da me to niste pitali. Prvi puta javno govorim o Hrvatskom pravopisu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. pravopisŠutio sam zbog dobrog i poštenog čovjeka i pravog znanstvenika Željka Jozića, vjerujući da će iduća izdanja biti bolja, sustavnija, ”hrvatskija”, ali kako do toga nije došlo, sad moram reći svoje mišljenje nakon objavljivanja 2013. Prije toga, samo sljedeće. Nedavno je jedan od vodećih hrvatskih jezikoslovaca rekao kako mi Hrvati imamo četiri pravopisa u uporabi i naveo ih: ”Babić-Finka-Mogušev (odnosno Babić-Mogušev), Anić-Silićev, Matičin i Pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje.” Nije naveo ”najhrvatskiji” koji je napisan prema naputcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika, a to je Hrvatski školski pravopis Babić-Ham-Moguš, dva izdanja (2005. i 2008.) i za koje je MZOŠ izdalo preporuku za uporabu u OŠ i SŠ. Vidite, ni on ne zna ili ne želi znati. Svejedno.

Imati pet pravopisa suludo je. U ozbiljnoj državi i jeziku može postojati samo jedan pravopis. Može biti više gramatika, rječnika, jezičnih savjetnika, ali samo jedan pravopis! Za njega je to normalno stanje pa kaže da nema ”nikakve potrebe za objavljivanjem nekog novog pravopisa”, jer imamo četiri. Istina, 2013. ministar Željko Jovanović u SDP-ovoj vladi nametnuo je Hrvatski pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje kao službeni u osnovnim i srednjim školama i prema njemu su od tada pisani i školski udžbenici, ali se njega malo tko u praksi pridržava jer nije proizašao iz hrvatske tradicije i načina pravopisanja. Taj pravopis gotovo sve dopušta, vrlo malo propisuje; ako je tako, onda kao takav ne treba postojati. Može se i bez takvoga pravopisa. U tom Institutovu pravopisu, razlikama između hrvatskog i srpskoga načina pravopisanja dana je (gotovo isključiva) prednost srpskoj inačici, primjerice: neću (309. str.), nema hrvatskog načina pisanja ne ću … (Istina, na str. 121. u Napomeni ”Zbog tradicijskih razloga dopušteno je pisati i ne ću) – to se vrlo malo gleda jer svatko gleda u rječnik. Upravo bi tradicijski razlozi trebali presuditi i samo tako bi se trebalo pisati!

Ili izvadak, “preporučena rješenja” su izvadci, a “dopuštena rješenja” i izvaci (252. str.) ili zadatak, “preporučena rješenja” zadatci, a “dopuštena rješenja” i zadaci, što nije baš najgore (468. str.). To i drugo je loše, zbrka, zapravo užas. U tim i sličnim inačicama nema “preporučena i dopuštena rješenja”, tu treba biti jasan propis temeljen na hrvatskoj tradiciji! Dvojnost može biti dopuštena samo u iznimnim primjerima i u najmanjem postotku, a ne gotovo cijeli spomenuti pravopis ili u kojem već postotku jest? Zbog toga i niza drugih nehrvatskih tradicijskih načina pisanja nije u većini prihvaćen jer Hrvati u ovoj državi ne žele tuđinski pravopis.

Odmah se sjetim nametnutoga pravopisa i nije zločesta usporedba sa sljedećim, slijedi navod: ”Pravopis PRAVOPISNO UPUTSTVO za sve osnovne, srednje i stručne škole Kraljevine S. H. S. [»Prosvetni glasnik«, Beograd 1929] U svima se školama naše zemlje upotrebljava jedan pravopis, zasnovan na velikoj jezičkoj i pravopisnoj reformi Vuka Karadžića… Ministar prosvete Bož. Ž. Maksimović s. r.”

Treba li nam Zakon o hrvatskom jeziku ili možda neka nova deklaracija kao što je bila ona iz 1967.?

Preduhitrili ste me, baš sam htio napisati i predložiti Zakon o hrvatskomu jeziku jer drukčije u mnogih Hrvata ne ide, a i zbog one trećine ili jamačno jedne četvrtine pučanstva koji jezik s pridjevom hrvatski ne žele! Jedino ih zakon može primorati, jer oni su naučili priznavati samo ”zakone komunističke partije”! Ova bi put morali poštovati i hrvatski zakon koji bi sadržavao i globe zbog nepoštovanja zakona o jeziku. Znam da će mnogi biti protiv, ali ću biti malo neskroman i zločest i reći da to ne razumiju. Za gotovo sve postoje zakoni. Zašto onda ne bi bio i za jezik? Uostalom, mnogi civilizirani europski narodi imaju zakon o jeziku. Nažalost, ima hrvatskih jezikoslovaca, među kojima ima i akademika, koji drže da ne treba zakon o jeziku i da je sve u redu. Podsjetit ću ih samo na već spomenutu Deklaraciju o zajedničkom jeziku koju je potpisalo tristotinjak hrvatskih pisaca, novinara, intelektualaca, znanstvenika… i to nije šačica kako ih naziva naš jezikoslovni akademik. Njih je znatno više, ali se nisu izjasnili ili nisu smjeli. Uvijek je bilo, ako ne će milom, hoće silom. Zbog blagog stajališta nekih hrvatskih jezikoslovaca i onih koji podmuklo rade protiv nestajanja hrvatskoga jezika, imamo stanje u hrvatskoj neovisnoj državi na standardološkoj razini slično onom iz 1990. Dapače, puno smo gori u mnogo čemu, primjerice u već rečenim uličnim natpisima na engleskom jeziku, zatim nazivima tvrtki i svekolikoj službenoj komunikaciji. Najprije treba vratiti Vijeće za normu hrvatskoga jezika ili slično tijelo koje su slijednici komunističke partije ukinuli. Onda usvojiti Zakon o jeziku.

Razgovarao: Davor Dijanović
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Mirjan Damaška: Loš dojam ostavio je samo Mesić, a razočarao me i susret s Milanovićem

Objavljeno

na

Razgovor Mladena Pavkovića s prof. dr. Mirjanom Damaškom, jednim od najpoznatijih hrvatskih pravnika u svijetu

Prof. dr. sc. Mirjan Damaška, (Brežice, 1931.), ugledni pravnik, koji već godinama živi i radi u SAD, te predaje na njihovim najvažnijim sveučilištima, (već godinama profesor emeritus na američkom sveučilištu Yale u SAD), objavio je zanimljivu i vrijednu knjigu – „Domovina“ (Školska knjiga, 2019.). Riječ je, kako se navodi, o ispovijedi i pripovijesti o životu, ljubavi, prijateljstvu, osamljenosti, uspjehu, pravu i pravdi s obje strane velike bare!

Naime, i sam nakladnik ističe da je ovu knjigu teško smjestiti u okvire klasičnih književnih i znanstvenih žanrova i klasifikacija jer sadržava brojne autobiografske elemente, dok je tematski mnogo šira, a misaono puno dublja pa je u tom pogledu bliža memoarima ili memoarskim zapisima.

Damaška je nakon sloma Hrvatskog proljeća otišao u Sjedinjene Američke Države, gdje je ostvario sjajnu karijeru, prije svega, pravnika, znanstvenika, sveučilišnog profesora, ali domovinu nikada nije i kako veli ne će zaboraviti.

Jedno vrijeme bio je i član tima pri Haaškom sudu, kad se osuđivalo neke od hrvatskih junaka Domovinskoga rata, ali nije se slagao s pojedinim hrvatskim političarima, pa je morao napustiti ovaj zadatak.

Knjiga „Domovina“ pisana jednostavno, oštro, ali i veoma zanimljivo otkriva mnoge stvari, pa se već sada može reći da će biti pravi bestseler.
Bio je to uostalom i povod da ga ponovno zamolimo, prije njegova povratka u SAD, za razgovor.

Pa, gospodine Damaška, što Vas je ponukalo da napišite i objavite jednu ovakvu knjigu? – pitali smo na početku.

– Za moj 12. rođendan, 1943., otac mi je poklonio dnevnik koji čuvam kao oko u glavi- odmah je odgovorio te nastavio: Od malih nogu do, eto, duboke starosti povremeno bih unosio utiske o proživljenom u dnevnike kojih sada imam toliko da zapremaju čitav jedan red u mojoj kućnoj biblioteci. Pred nekoliko godina shvatio sam da će svi ti dnevnici završiti u smeću kad odem na drugi svijet, pa mi je postalo žao da o njima ne ostane neki trag. Učinilo mi se osim toga da je moj životni put bio dosta neoubičajen, pa da bi mogao biti od interesa nekim ljudima – ne samo u pravnoj struci u kojoj sam djelovao. Ulogu je odigrala i pomisao da bi moja sudbina mogla ukazati mladim naraštajima na cijenu koju treba platiti da se napusti rodni kraj, čak ako i uspijemo u tuđini-rekao je.

– A kad smo ga pitali, tko je prvi čitao tu knjigu nije se mogao sjetiti, pa nas je dalje zanimalo, je li bilo teško pisati o sebi, odnosno razotkrivati se…?

– Jasno je da sam iz gomile podataka u mojim dnevnicima morao izabrati samo neke momente. Izabrao sam ono sto mi se činilo interesantnim, ali ima u mojoj autobiografiji i pokoje intimnosti za koje ne mogu računati da će ih čitatelji smatrati interesantnima, ali sam ih ipak unio jer bi bez njih moj lik ostao izopačen. Neke od tih pojedinosti ne bacaju na mene povoljnu sliku, ali bi bez njih moj “autoportret” bio iskrivljen. Za tu odluku nije trebalo hrabrosti, jer sam na kraju životnog puta, pa ne berem brigu za karijeru – odgovorio je.

– A, kako danas gledate na taj svoj životni put, jel moglo drugačije, bolje?
– Jasno mi je da je mogao biti drugačiji. Na prvim stranicama knjige pričam, na primjer, da je malo falilo pa da me kao trogodišnjeg dječaka otmu neki ljudi u Ljubljani. Kad se sad nagnem nad svoju prošlost, ispada da treba razlikovati razum i osjećaje. Posve je sigurno da sam time da sam se otisnuo u tuđinu u profesionalnom pogledu postigao više nego što bih postigao da sam ostao u svojoj domovini. Hladnim rasuđivanjem moglo bi se reći da se moja odluka isplatila. No nije sve u profesionalnom uspjehu i šoldima. Time da sam u 40. godini života napustio Hrvatsku, odrekao sam se užitka koji potiče od života u kulturi u kojoj sam odrastao i od druženja s ljudima s kojima sam proveo mladost. Nisam se u potpunosti adaptirao na američki način života, a dugi boravak u tuđini doveo je do toga da nisam više potpuno uronjen ni u domaću, hrvatsku stvarnost. Kao što sam Vam rekao i prošli puta – Čardak ni na nebu ni na zemlji.

– Kao što je poznato, za životni poziv odabrali ste pravo, i u tome postigli sve što se postići dalo. Međutim, bilo bi dobro znati, kako je Vama bilo biti u toj profesiji u bivšoj, propaloj Jugoslaviji, a kako kad ste odlučili otići?
– Odluka da napustim domovinu nije nipošto bila laka. Bio sam redovni profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu i priznati stručnjak za kazneno pravo. Imao sam i reputaciju u Europi. Otići u Ameriku značilo je u mnogo pogleda početi u 40. godini iz početka. Ne bih nikad napustio Hrvatsku da nije došlo do sloma Hrvatskog proljeća. Bojao sam se da će na vlast ponovno doći stari komunisti i zavladati jednoumlje boljševičke faze jugoslavenskog socijalizma. Izgubio sam nadu da će se za mog života izmijeniti politička situacija, propasti Sovjetski Savez i Jugoslavija, a osamostaliti se Hrvatska. Osim toga želio sam se posvetiti poredbenom pravu za koje je tada na Pravnom fakultetu postojao minimalni interes.

– Susreli ste se i s nekim poznatim osobama iz hrvatskog javnog života. Oni na jednoj, a Vi na drugoj strani. Koji Vam je od tih i takvih susreta ostao u lijepom, a koji u ružnom sjećanju?

– Točno je da sam se susretao s hrvatskim političarima, ne samo zato da su neki od njih željeli da u svoj životopis unesu da su održali predavanja na Yale-u,
nego i zbog mojih raznih zaduženja u svezi s haškim procesima. Istini za volju moram reci da mi je najbolji utisak ostavio Sanader, pa sam bio tužan kad sam saznao za sve ono za što se on sada tereti. Odličan dojam ostavila je i sadašnja predsjednica države. Josipović je održao jedno lijepo predavanje na teološkom fakultetu. Loš dojam ostavio je samo Mesić, jer je pogrešno mislio da se vicevi i duhovitosti mogu prenositi iz kulture u kulturu. Studentice su se zgražale nad jednom njegovom doskočicom koja bi u Hrvatskoj imala dobru prođu, ali je na Yaleu ocjenjena kao neukusni “seksizam”. Razočarao me je i jedan susret sa gospodinom Milanovićem u New Yorku, o čemu govorim u knjizi.

– Međutim, Vaša domovina okusila je i rat, velikosrpsku agresiju. Gdje Vas je dočekalo to vrijeme, i jel ste bili uvjereni u hrvatsku pobjedu?
– Rat me je zatekao u Americi. Silno sam se plašio da će tenkovi JNA doći do Zagreba za nekoliko dana. Tek mi je žilavi otpor, ne samo u Vukovaru nego i na drugim bojišnicama, pobudio nadu da će se Hrvatska oduprijeti agresiji. Plašio sam se, međutim, da će mi domovina ostati krnja zbog teritorija koji je ostao pod kontrolom Srba.
– A, što danas, ako se smije znati, zamjerate svojoj, hrvatskoj, Domovini?
-Ne bih želio mnogo govoriti o mojim zamjerkama domovini, jer je moje poznavanje lokalnih prilika vrlo površno. Osim toga, kao što kod voljene osobe često previđamo njene mane, tako i u pogledu domovine nerado gledam u njene sjenovite i tamne strane.
– U Hrvatskoj, kažu, vlada korupcija, poglavito u sudstvu. Je li tako i u svijetu, ili kako iskorijeniti ovo zlo?
– Korupcije ima posvuda, radi se samo o njenom stupnju. Izgleda doista da je u hrvatskom pravosuđu korupcija dosta izražena, ali ju je teško spriječiti bez radikalnih zahvata za koje ne postoji ni politička volja ni postojeći pravni instrumenti. Kao i u nekim drugim sektorima društva, tako bi i u pogledu pravosuđa dobro došla inicijativa civilnog društva – raznih udruga kojima društvene mreže stoje na raspolaganju.

– A, kako gledate kad pojedini mediji „sude“?
– Kad god izađete u javnost, posebno ako se otkrijete tako da se vide i vaše slabe strane morate računati na nepovoljne reakcije, posebno od ljudi koji vas ne vole, a tih imam ja u priličnoj mjeri. No u mojim godinama – u dobi kad više ne mislim na karijeru — kritički prikazi moje knjige neće me posebno pogoditi, pogotovu jer za neke neću u Americi ni saznati….- poručio je Damaška.

Razgovarao: MLADEN PAVKOVIĆ

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Bačić: Prvo je pokušao Most razjedini HDZ, a sad se to događa s Miroslavom Škorom, ali neće uspjeti

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednik kluba zastupnika HDZ-a u Saboru, Branko Bačić, gostovao je u N1 studiju uživo i komentirao kampanju za predstojeće predsjedničke izbore.

Slažete li se s analitičarima, da nije bila nikad prljavija kampanja te da smo, što se tiče političke etičnosti, dotaknuli dno.

Ja mislim da je dio protukandidata Kolinde Grabar Kitarović ušao u kampanju bez programa, isprazno, bez kvalitetnih rješenja, bez onoga što bi trebali predstaviti, s obzirom da se natječu za mjesto predsjednika Republike Hrvatske.

Ustavne ovlasti predsjednika Republike su ustavno definirane i držim da bi se protukandidati trebali fokusirati na svoje ovlasti, ako postanu predsjednici Republike Hrvatske, pa u tom smislu predstaviti svoje viđenje, svoj program, što bi radili na onim područjima za koje im je Ustav dao nadležnost. Ovako su isprazni i svode se na klevetanje i vrijeđanje. Kampanja ne nudi mjerenje na onome za što se kandidati biraju, nego se poseže za vrlo niskim uvredama, podmetanjima.

Zašto predsjednica sama ne nameće teme? Čini se kao da se pustila, pa se raspravlja o kolačima, pjevanju…

Ona je svoj program iznijela, prezentirala ga je, rekla je kako vidi Hrvatsku s Pantovačka, navela sedam bitnih područja gdje predsjednica Republike može svojim radom doprinijeti na poboljšavanju Hrvatske.

Iz njenih izjava gdje uporno govori što je radila, izvuče se nekoliko njenih izjava koje možda u tom trenutku nisu bile pogođene i čitavo vrijeme se mediji i njeni protukandidati fokusiraju upravo na to. Činjenica da se mediji baš tako rendgenski ne ponašaju prema drugim kandidatima. Nije isti pristup prema predsjednici, sve se njene protukandidate pita o njoj, a ne pita ih se o onome što su oni radili, kako su stekli imovinu.

Što kažete na izjave da je biranje Kolinde Grabar Kitarović zapravo biranje Andreja Plenkovića?

Birači HDZ-a sigurno da daju potporu svojoj kandidatkinji, koja je dobila nepodijeljenu, jednoglasnu podršku i zar je čudno da svi birači HDZ-a biraju ovo vodstvo HDZ-a i Andreja Plenkovića i ovu Vladu? Mislim da i mi kao članovi HDZ-a, a i birači i simpatizeri mogu biti samo ponosni na ono što radi ova Vlada. Kako je rekao kardinal Josip Bozanić jučer na misi za pokojnog predsjednika Franju Tuđmana, trebamo se bojati zlokobnih proroka malodušja, situacija u Hrvatskoj je puno bolja od one koju pojedini političari žele prikazati.

Otkud onda dolaze priče da se HDZ želi riješiti Plenkovića?

To izvana dolazi. Škoro je u Lisinskom poslao poruke i HDZ-ovcima. Ja sam otpočetka u HDZ-u i nisam izlazio, a Škoro je dvaput ulazio i izlazio, dolazio i odlazio iz zemlje. Ja Hrvatsku ne uzimam a la carte, kako to čini gospodin Škoro. Pokušaj da se razjedini HDZ smo već vidjeli, prvo je pokušao Most, a sad se to događa s Miroslavom Škorom, ali neće uspjeti.

Jeste li očekivali da netko drugi da potporu HDZ-ovoj kandidatkinji i smetaju li vam napadi koalicijskih partnera?

Većina koalicijskih partnera je dala potporu, osim HNS-a. Vrdoljaku sam javno i na sastanku rekao da je to što je napisao posve neprimjereno. Mislim da je njihova pozicija s koje su krenuli u izbore dobra, a to je da su ponovili svoj stav da su za njih izbori za predsjednika nepotrebni i da je Hrvatska država parlamentarne demokracije te da bi se predsjednika trebalo birati u parlamentu.

Vaš koalicijski partner, Milan Bandić, podržava predsjednicu. Mnogi su rekli da je za nju napravio veći posao od zagrebačkog HDZ-a.

Ja ne znam čime se to mjeri, ja mislim da nije.

Neki zamjeraju predsjednici odnos s njim.

Stranka Milana Bandića je naš koalicijski partner u Saboru, formiramo vladajuću većinu, ne vidim što je tu sporno, da bi onda ta stranka našu kandidatkinju podržala na izborima za predsjednicu Republike Hrvatske. Ako aludirate na događanja koja se godinama već vrte i okružuju Bandića, ja mislim da tu treba biti posve jasan da je Bandić gradonačelnik Zagreba već gotovo 20 godina, ima svoju političku stranku, ima pravo nastupati u političkom životu Hrvatske i ne vidim ništa sporno u tome da on podrži Kolindu Grabar Kitarović.

Kako komentirate izjavu predsjednice, da Škoro nije čovjek iz naroda?

Maloprije sam rekao da je Kolinda Grabar Kitarović taj posao jako dobro odradila, to je moj stav, da je ona kao predsjednica države ispunila ono što možemo očekivati od predsjednika Republike Hrvatske. Svi znamo kakav je ugled Hrvatske u svijetu, najbolji što je bio.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari