Pratite nas

Razgovor

Dr. sc. Ilija Protuđer: Naš hrvatski zatrovan je s 30.000 srbizama!

Objavljeno

na

Razgovor s jezikoslovcem dr. sc. Ilijom Protuđerom

Dr. sc. Ilija Protuđer jezikoslovac je iz Splita. Objavio je 23 knjiga, 45 podsjetnika, 20 stručnih ili znanstvenih radova. Bio je gostujući profesor na Sveučilištu u Grazu, u Austriji. Deset je godina bio mentor studentima filozofskog fakulteta iz Splita i Zagreba. Piše u novinama, nastupa na radiju i TV, zatim na Facebooku i dr. Protuđerovi se naslovi navode (citiraju) u našoj i svjetskoj literaturi. Cijeli staž predaje hrvatski jezik u OŠ i gimnaziji, a bio je i novinar HRT i Sl. Dalm. kao dopisnik s Lastova i suradnik iz Splita. S dr. sc. Ilijom Protuđerom za Hrvatski Tjednik, Davor Dijanović razgovarao je o hrvatskome jeziku i aktualnim jezičnim pitanjima:

Pred nekoliko mjeseci izjavili ste da hrvatski standardni jezik stalno kopni. Na što ste mislili? Kako se očituje to kopnjenje?

Nažalost, nastavlja se kopnjenje hrvatskoga standardnog jezika na što utječu mnoge okolnosti. Najveća je nebriga nas Hrvata jer mislimo da smo dobili državu, međunarodno smo priznati i ušli u EU i sl. pa da će se rashrvaćeni hrvatski jezik sam po sebi izgraditi i u konačnici mi njime pravilno govoriti. Drugo je nejedinstvo među nama jezikoslovcima i neučinkovitost mjerodavnih ustanova koje bi o tomu trebale najviše skrbiti: svi filozofski fakulteti, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, HAZU, Matica hrvatska, razni mediji, ozbiljne nakladničke kuće i dr.

Sljedeći razlog kopnjenju je nezaustavljiv prodor i uporaba tuđica na svim razinama, posebice anglizama. Kažu mi da u Ilici gotovo nema natpisa na hrvatskom jeziku, a takvo je stanje i u mene ovdje u Splitu. Ovomu treba dodati potpuno nezanimanje za učenje hrvatskoga standardnog ili književnoga jezika, bar trećine pučanstva, jer je riječ o hrvatskom jeziku; možda da je riječ o srpskom, učili bi ga. Teško je vjerovati da je to tako što kažem, ali ja to pratim, vidim i osjećam. Ima još puno razloga kopnjenju hrvatskoga jezika.

Po njemu si sve što jesi

U okviru globalizacijskih procesa svjedočimo sveopćoj navali engleskoga jezika. Mogu li se jezici s malim brojem govornika tome oduprijeti i kako?

Ne možemo jer ne želimo. Mnogi civilizirani narodi koji drže do sebe, najviše poštuju jezik, kao prvu i glavnu odrednicu identiteta. Uzmimo Francuze, iako im je svakim danom sve teže zbog puno došljaka i onih koji nisu francuskoga podrijetla, oni drže do jezika i imaju zakon o jeziku. Mi objeručke prihvaćamo tuđe riječi, posebice engleske. Mislimo da smo ”sveskiji i pametniji”! Nisam ja protiv učenja tuđih jezika, dapače, prihvaćam onu narodnu da čovjek vrijedi onoliko koliko znade jezika. Ali svoj jezik voli, štiti i uči jer po njemu si sve što jesi, reče naš pjesnik P. Preradović.

Znali ste upozoravati na srbizme u hrvatskome jeziku. Koliko ih još uvijek ima u hrvatskome jeziku?

Puno, zapravo previše. Još se službeno izdaje uvjerenje o nekažnjavanju umjesto potvrde, sva su nadležna ministarstva umjesto mjerodavna ili ovlaštena, i dalje dobivamo uputstva, umjesto uputa ili naputaka, a pozdrav dobro veče, umjesto dobra večer u gotovo je svih TV novinara i tako trideset tisuća srbizama, bolje reći nehrvatskih, nestandardnih riječi koje govorimo, a ne bismo ih trebali govoriti jer za njih imamo hrvatske istoznačnice, često dvije pa i tri riječi.

Ja ne mrzim nikoga i moja me kršćanska vjera uči opraštanju. Ali ono što su Srbi napravili hrvatskomu jeziku i narodu i još uvijek čine, to je neoprostivo. Nismo smjeli zagovarati sveslavensku ideju (panslavizam) za Gaja i ilirskoga pokreta, niti potpisati Bečki književni dogovor 1850, niti Novosadski dogovor 1954., niti što drugo. Zašto? Oni u današnjem vremenu globalizacije, europskog ujedinjenja i dalje govore da smo im mi ukrali i jezik i pravopis i da su još ”Srbi svi i svuda”. Prvi njihov pismeni čovjek je Dositej Obradović (1739. ili 1742. – 1811.) i Vuk S. Karadžić (1787. – 1864.) koji je većinu naučio od Hrvata i njihovih djela i puno toga preuzeo i prepisao, što je i logično. Od koga bi mogao? To je opće poznato.

Usporedbe radi, Hrvati imaju: Bašćansku ploču (oko 1100.), Vinodolski zakonik (1288.), Povaljsku listinu (1184.), Poljički statut (1444.), Zapis popa Martinca o bitci na Krbavskom polju 9. rujna 1493., Misal po zakonu rimskoga dvora (1483.). U XVI. st. važno je spomenuti Vrančićev Rječnik pet najplemenitijih europskih jezika, zatim Menčetića, Držića, Marulića, Hektorovića, Zoranića i dr. U XVII. st. nastaje Kašićeva prva gramatika o hrvatskom jeziku, ali na latinskom, ili/te prijevod Biblije koji odmah nije objavljen, zatim Belestenčev i Habdelićev rječnik, jednako tako važno je istaknuti zasluge Vitezovića, Barakovića, Gundulića i dr. U XVIII. st., istaknut ću Belline zasluge, kao i Katančićeve, Grabovčeve, Miošićeve, Brezovačkog dok su XIX. i XX. st. puno poznatiji, a već sam ponešto ovdje rekao.

Jugoslavenski recidivi

Iako je hrvatski poseban jezik, od vremena do vremena javljaju se jezikoslovci poput Snježane Kordić koji promiču hrvatsko-srpski jezik. Tu je i tzv. Deklaracija o zajedničkom jeziku. Kako komentirate takve napade na hrvatski jezik? Jesu li oni recidiv neprežaljenih jugoslavenskih geopolitičkih eksperimenata?

Pomislih da me pitate u svezi s Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. To je drugi važan događaj, iza hrvatskoga proljeća, u okrutnom razdoblju od 1945. do 1990. Ona je utjecala i na sve ostalo, i na hrvatsko proljeće i na ustavne amandmane iz 1972. te Ustav iz 1974., i nije nevažan događaj kao što, nažalost, govore ovih dana neki hrvatski jezikoslovci.

Dobro ste rekli, ta tzv. Deklaracija o zajedničkom jeziku, sa Snježanom Kordić na čelu, višestruka je njezina sramota, najprije što su joj korijeni moji hercegovački, onda što je na papiru Hrvatica, i što je jedna od rijetkih koja stalno radi protiv svoga jezika i svoga naroda. To nema nigdje. Bilo je još tih jezikoslovaca, nažalost, poput pojedinih iz Splita ili iz Zagreba, ali su im se neki burno usprotivili, i ja osobno, pa su se sakrili u mišju rupu. Od tada ih nema. Ta njihova suluda ideja o jednom jeziku nije prošla ni u razdoblju Druge Jugoslavije, posebice ne će danas. Naravno, kako vi kažete, to su recidivi neprežaljenih jugoslavenskih geopolitičkih eksperimenata. Znate, mnogi od toga nikada ne će odustati. Ali uzalud im trud svirači.

Svojedobno ste govorili o memorandumskim idejama o jednome jeziku?

Sve ozbiljne, a to znači najviše srpske institucije, ne odustaju o toga da su svi štokavci Srbi i da svi govore srpskim jezikom. Kajkavci su, po njima, isto Srbi katoličke vjeroispovijesti, a jedino malo Hrvata ima po otocima i u malomu priobalnom dijelu. To nije, rekla-kazala. U svome velikom Rečniku srpskog jezika (Novi Sad, 2007.), koji je objavila Matica srpska, navedene su sve hrvatske riječi, jer je to, po njima, sve srpski jezik i riječi koje Srbi nikada nigdje nisu govorili. Evo nekih: vlak, uho, kruh, tisuća, suvremen, šutjeti, pričekati, počekati, minuta, tjedan, sav, svemir, akvatorij, novac i dr. Jedino nema brzoglasa za telefon jer su mislili da je to ustaška riječ, iako ju je Dragutin Parčić zapisao još 1901., ali imaju brzojav (znači telegraf) koja je nastala u približno istom razdoblju kad i telefon i po istom je načelu tvorena. Koje gluposti, ali je tako.

Ne odustaju ni od toga da su Hrvati Srbima ukrali jezik i pravopis pisan po fonološkomu načelu, iako ga je napisao Ivan Broz 1892. i ostao je do danas preko Boranićevih izdanja, izuzme li se razdoblje NDH-a kada se pisalo korijenskim pravopisom. Istina, sličan Brozovu pravopisu, napisao je Josip Partaš Pravopis jezika ilirskoga, 1850., ali na njega se ne pozivaju. Naglasit ću da je hrvatski morfonološki pravopis ili načelo pisanja (razumljivije korijenski), a srpski je fonološki. Istaknut ću da je i hrvatsko fonološko načelo jer su Hrvati u svojoj povijesti pisali fonološkim, samo na manjemu prostoru i u manjemu postotku. U Srba je Vukov (1787. – 1864.) pravopis prihvaćen tek tri godine nakon njegove smrti, a prvi mu je put posebno tiskan kad i Brozov 1892.

Imamo li u osnovnim i srednjim školama dovoljnu satnicu predmeta Hrvatskog jezika?

To je rastezljiva tema. Trebalo bi više, bar u nekim školama, Jednom se davno govorilo da se uvede na sve studije svih fakulteta jedan – prvi semestar hrvatskoga standardnog jezika, što bilo dobro, ali do toga nije došlo. To bi bilo (puno) korisnije jer čovjek drukčije shvaća važnost standardnoga jezika na prvoj godini studija nego prije. To znači da bi uspješnije savladao potpunu i točnu komunikaciju standardnim hrvatskim jezikom u svakomu poslu.

Hrvatski jezik kod novinara i političara

Kako ocjenjujete korištenje hrvatskog jezika kod novinara?

Mnogi za novinare kažu da su svestrane neznalice u svemu pa to vrijedi i za jezik. To je tako jer sam i sam novinar bar 30 godina. Malo je novinara koji prate jednu granu i tako nauče njezino stručno nazivlje – terminologiju, ali je stanje na terenu da većina novinara radi na više polja i nije lako naučiti sve hrvatske stilove: književno-umjetnički, publicistički, administrativni, znanstveni i razgovorni. Uz sve stilove najviše upada razgovorni stil sa svojim kolokvijalizmima, vulgarizmima i žargonizmima.

Svaki stil ima nekoliko podstilova i često su na granici između dvaju funkcionalnih stilova pa se nazivaju hibridni podstilovi. Esejistički podstil pripada književno-umjetničkome i publicističkome stilu.

Rekoh, novinari su jezične neznalice jer ih nikada nitko nije naučio pravilnome standardnom hrvatskom jeziku, bez obzira u kojoj su školi i gradu učili. Istina, rijetki su hrvatski profesori koji su smjeli i uspjeli naučiti svoje učenike pravilan hrvatski književni jezik.

Kakvo je pak stanje kod političara? Koliko su oni svjesni važnosti jezika za svaki narod? Govore li političari ispravan hrvatski jezik?

Ima političara koji se trude naučiti i govoriti standardnim hrvatskim jezikom, što je najnormalnije. Sjećam se Drage Krpine koji se trudio i naučio ga u najvećem postotku. Većina ih se ne trudi i ne žele. Nitko ih do sada nije naučio i nisu oni krivi zbog toga, ali jesu što sada ne uče.

Pravi i slobodni razvitak standardnoga jezika imamo tek 1990. Iako znademo da se hrvatski jezik standardizirao stoljećima, još od dubrovačkih pisaca, preko Marulićeva vremena, uradcima koje su napisali Kašić, Belostenec, Habdelić, Gundulić, zatim Miošić, Brezovački i dr., pod Gajevim utjecajem i utjecajem drugih iliraca, ali i ”nesretnih vukovaca” Broza, Ivekovića, Maretića i dr. koji su imali zasluge za stoljetnu hrvatsku standardizaciju. Međutim, uvijek je nad njima bio ”srpskohrvatski” mač, da ne kažem srpski.

Mrzitelji svega hrvatskoga

Često, među ostalim i putem Facebooka, dajete jezične savjete i upućujete na ispravnu uporabu riječi. Neki, međutim, u takvim savjetima kao i kod novotvorenica govore o jezičnom purizmu, a nerijetko svjedočimo i izrugivanjima novih riječi. Kako to komentirate?

Nije purizam stvarati, tvoriti, izmišljati i sl. dobre hrvatske zamjene za tuđice. Njima smeta sve hrvatsko! To su oni orjunaši, komunisti, mrzitelji svega hrvatskoga, jugonostalgičari i sl. Ove je godine nagrađena izvrsna, logična, značenjski razumljiva, tvorbeno dobro stvorena i sl. nova riječ zapozorje za beckstage, ili prije uspješnica za bestseler, ali njima smeta. S druge strane, dobra im je nakaradna skupina riječi za jedno značenje mašina za pranje veša (četiri riječi), dok im perilica ne valja, štoviše, tomu su se smijali, izrugivali, a da ne govorim za isto dobre riječi – tvorenice uspornik za ležeći policajac ili smećnjak za kontejner za smeće. U svakom se jeziku stvaraju, tvore ili izmišljaju zamjenske riječi za tuđice i to je svugdje normalna jezična pojava, jedino nije u nas Hrvata, ali samo za onu već spomenutu skupinu.

Dakle, vi ste dobro uočili to kao i ja da se neki izruguju, ali ja ne ću odustati, i dalje ću savjetovati jer svuda oko sebe na službenim mjestima, u glasilima i dr. slušam ili čitam nepravilan standardni hrvatski jezik i zato moram pisati i savjetovati svoj hrvatski narod, na čemu mi je većina zahvalna.

Institutski Pravopis daje prednost srpskoj inačici

Kako komentirate peripetije oko Hrvatskog pravopisa posljednjih sedam-osam godina?

Volio bih da me to niste pitali. Prvi puta javno govorim o Hrvatskom pravopisu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. pravopisŠutio sam zbog dobrog i poštenog čovjeka i pravog znanstvenika Željka Jozića, vjerujući da će iduća izdanja biti bolja, sustavnija, ”hrvatskija”, ali kako do toga nije došlo, sad moram reći svoje mišljenje nakon objavljivanja 2013. Prije toga, samo sljedeće. Nedavno je jedan od vodećih hrvatskih jezikoslovaca rekao kako mi Hrvati imamo četiri pravopisa u uporabi i naveo ih: ”Babić-Finka-Mogušev (odnosno Babić-Mogušev), Anić-Silićev, Matičin i Pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje.” Nije naveo ”najhrvatskiji” koji je napisan prema naputcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika, a to je Hrvatski školski pravopis Babić-Ham-Moguš, dva izdanja (2005. i 2008.) i za koje je MZOŠ izdalo preporuku za uporabu u OŠ i SŠ. Vidite, ni on ne zna ili ne želi znati. Svejedno.

Imati pet pravopisa suludo je. U ozbiljnoj državi i jeziku može postojati samo jedan pravopis. Može biti više gramatika, rječnika, jezičnih savjetnika, ali samo jedan pravopis! Za njega je to normalno stanje pa kaže da nema ”nikakve potrebe za objavljivanjem nekog novog pravopisa”, jer imamo četiri. Istina, 2013. ministar Željko Jovanović u SDP-ovoj vladi nametnuo je Hrvatski pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje kao službeni u osnovnim i srednjim školama i prema njemu su od tada pisani i školski udžbenici, ali se njega malo tko u praksi pridržava jer nije proizašao iz hrvatske tradicije i načina pravopisanja. Taj pravopis gotovo sve dopušta, vrlo malo propisuje; ako je tako, onda kao takav ne treba postojati. Može se i bez takvoga pravopisa. U tom Institutovu pravopisu, razlikama između hrvatskog i srpskoga načina pravopisanja dana je (gotovo isključiva) prednost srpskoj inačici, primjerice: neću (309. str.), nema hrvatskog načina pisanja ne ću … (Istina, na str. 121. u Napomeni ”Zbog tradicijskih razloga dopušteno je pisati i ne ću) – to se vrlo malo gleda jer svatko gleda u rječnik. Upravo bi tradicijski razlozi trebali presuditi i samo tako bi se trebalo pisati!

Ili izvadak, “preporučena rješenja” su izvadci, a “dopuštena rješenja” i izvaci (252. str.) ili zadatak, “preporučena rješenja” zadatci, a “dopuštena rješenja” i zadaci, što nije baš najgore (468. str.). To i drugo je loše, zbrka, zapravo užas. U tim i sličnim inačicama nema “preporučena i dopuštena rješenja”, tu treba biti jasan propis temeljen na hrvatskoj tradiciji! Dvojnost može biti dopuštena samo u iznimnim primjerima i u najmanjem postotku, a ne gotovo cijeli spomenuti pravopis ili u kojem već postotku jest? Zbog toga i niza drugih nehrvatskih tradicijskih načina pisanja nije u većini prihvaćen jer Hrvati u ovoj državi ne žele tuđinski pravopis.

Odmah se sjetim nametnutoga pravopisa i nije zločesta usporedba sa sljedećim, slijedi navod: ”Pravopis PRAVOPISNO UPUTSTVO za sve osnovne, srednje i stručne škole Kraljevine S. H. S. [»Prosvetni glasnik«, Beograd 1929] U svima se školama naše zemlje upotrebljava jedan pravopis, zasnovan na velikoj jezičkoj i pravopisnoj reformi Vuka Karadžića… Ministar prosvete Bož. Ž. Maksimović s. r.”

Treba li nam Zakon o hrvatskom jeziku ili možda neka nova deklaracija kao što je bila ona iz 1967.?

Preduhitrili ste me, baš sam htio napisati i predložiti Zakon o hrvatskomu jeziku jer drukčije u mnogih Hrvata ne ide, a i zbog one trećine ili jamačno jedne četvrtine pučanstva koji jezik s pridjevom hrvatski ne žele! Jedino ih zakon može primorati, jer oni su naučili priznavati samo ”zakone komunističke partije”! Ova bi put morali poštovati i hrvatski zakon koji bi sadržavao i globe zbog nepoštovanja zakona o jeziku. Znam da će mnogi biti protiv, ali ću biti malo neskroman i zločest i reći da to ne razumiju. Za gotovo sve postoje zakoni. Zašto onda ne bi bio i za jezik? Uostalom, mnogi civilizirani europski narodi imaju zakon o jeziku. Nažalost, ima hrvatskih jezikoslovaca, među kojima ima i akademika, koji drže da ne treba zakon o jeziku i da je sve u redu. Podsjetit ću ih samo na već spomenutu Deklaraciju o zajedničkom jeziku koju je potpisalo tristotinjak hrvatskih pisaca, novinara, intelektualaca, znanstvenika… i to nije šačica kako ih naziva naš jezikoslovni akademik. Njih je znatno više, ali se nisu izjasnili ili nisu smjeli. Uvijek je bilo, ako ne će milom, hoće silom. Zbog blagog stajališta nekih hrvatskih jezikoslovaca i onih koji podmuklo rade protiv nestajanja hrvatskoga jezika, imamo stanje u hrvatskoj neovisnoj državi na standardološkoj razini slično onom iz 1990. Dapače, puno smo gori u mnogo čemu, primjerice u već rečenim uličnim natpisima na engleskom jeziku, zatim nazivima tvrtki i svekolikoj službenoj komunikaciji. Najprije treba vratiti Vijeće za normu hrvatskoga jezika ili slično tijelo koje su slijednici komunističke partije ukinuli. Onda usvojiti Zakon o jeziku.

Razgovarao: Davor Dijanović
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Marija Pejčinović Burić iz Ljubuškog, preko Pariza do Strasbourga

Objavljeno

na

Objavio

Marija Pejčinović Burić, glavna tajnica Vijeća Europe gostovala je u prvoj ovosezonskoj emisiji HRT-a U svom filmu u kojoj je otkrila kako je izgledao njezin put iz malog hercegovačkog mjesta Klobuka do Strasbourga.

Taj put nije bio uobičajen za to podneblje i to vrijeme. Ideja da ću ići van postojala je još od osnovne škole, rekla je Marija Pejčinović Burić. Željela je otići u Pariz.

– Iz perspekrive Klobuka mogla sam samo željeti to napraviti, nisam tada znala kako to napraviti, kako doći do Pariza. Ali znala sam da ću studirati. Moji roditelji, oboje prosvjetari, su uz rad završili još jedan fakultet i tada je bilo jasno da ću i ja studirati i doći u Zagreb.

Što se tiče dijela oko odlaska u Pariz kako bi usavršila francuski jezik, Pejčinović Burić ističe kako je u taj jezik bila zaljubljena, a možda je na to, kaže, utjecala i njezina profesorica.

– Mislim da vas uvijek netko uzme pod ruku i prepozna. Ja sam imala više takvih.

Bila je odličan učenik i voljela je školu.

– To je bio samo moj posao, nikad nitko nije znao ni što ni kako radim. Za mene je učenje išlo puno dalje, bila sam u svim aktivnostima, od sporta do knjižničarskih aktivnosti. Jedino su knjige bile prozor u svijet, televizija u jednom malom dijelu. Otišla sam u knjižničarsku sekciju da bih vidjela koje sve knjige postoje.

Pejčinović Burić je završila dva razreda u jednoj godini, sedmi i osmi. Sedmi je redovno pohađala, a za osmi je po završetku prethodnog samo polagala sve predmete. Uz to, bila je među dvoje najmlađih u razredu jer je krenula ranije u školu. Te dvije godine bile su “jocker” jer je znala da neće ništa izgubiti u odnosu na svoju generaciju.

– Velika je prednost kad ste mladi jer ne vidite puno toga, jer vas nosi taj san. Na dan kad sam diplomirala sam odlučila pronaći kolege da ih počastim. Moja prijateljica Sonja je znala za moj san i pitala i kad ideš u Pariz, i onda je rekla znaš imam tetu Mariju i strica Josipa. Nije bilo mobitela, otišle smo u Jurišićevu zvati tetu Mariju…

Tako je Pejčinović Burić dogovorila put u Pariz i pronašla obitelj koja će ju primiti.

– Došla sam roditeljima reći da sam kupila kartu i idem u Pariz. Ocu nije bilo svejedno i postavio mi je tisuću i jedno pitanje. Rekla sam mu ja sam punoljetna i samo sam došla po tvoj blagoslov. Nije se protivio nego se brinuo.

Osim u Francuskoj, Pejčinović Burić bila je i u Engleskoj. Jedna od njih je bila obitelj Ecclestone. Ondje je čuvala djecu.

– Ovdje sam bila u poslu i bila posvećena čuvanju djece. Nisam imala vremena za učenje.

Boravila je i u obiteljima bankara, brokera…

– Bilo je poučno živjeti uz tada tako nezamislivo bogate ljude i izvući svoj stav o životu. Moja obitelj je bila samozatajna. Imala sam sreću rasti uz roditelje koji su bili skromni, pošteni ali intelektualno jaki. Što se tiče ponašanja, bilo kakva arognacija je bila nepoželjna, uvijek se puno razgovaralo. Ovo što sam imala u Parizu, je obitelj koja je bila bogata, ali su odlučili živjeti na jednostavan način. Kod njih sam nastavila učiti ono što sam ponijela od kuće.

Marija voli kuhati i da ju je put drugačije vodio vjerojatno bi kaže tada poželjela biti vrhunska kuharica, a rukomet je posebna ljubav.

Ona je u svom filmu, a njezin film se zove život je lijep, ona je učinila sve da isprovocira uspjeh i ne možemo reći da joj se dogodio, nego ga je zasluženo dobila, tako o njoj govore oni koji ju poznaju cijeli život i njezini najbliži suradnici.

Pejčinović Burić zaključuje kako su energija i posvećen rad nužni za rezultate. Ne znam nikoga, kaže, tko je postigao rezultate, a da je radio prosječno.

Sada, kada je postala glavna tajnica Vijeća Europe, živjet će na dvije adrese, između Strasbourga i Zagreba.

(HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Raspudić: SDP i srodne stranke su ekstremna ljevica koje nisu u stanju 2019. godine osuditi zločine komunističkog režima

Objavljeno

na

Objavio

O odnosima unutar HDZ-a, ali i odnosima na hrvatskoj političkoj sceni uoči predsjedničkih izbora na N1 televiziji govorio je politički analitičar Nino Raspudić.

Komentirao je odnose u HDZ-u, odnosno pravilnike kojima se članstvo pokušava na neki način dovesti u red, o kojima Nino Raspudić kaže da su odraz slabosti Andreja Plenkovića.

“Ovo što HDZ radi bilo bi smiješno kada se ne bi radilo o stranci koja je još uvijek na vlasti u Hrvatskoj. Ovo podsjeća na neka prošla vremena i žalosno je da je odraslim ljudima porebno nametati neke formalizirane smjernice o tome što smiju misliti i što smiju javno govoriti. To pokazuje kakvo oni mišljenje imaju sami o sebi kao vrh stranke i čime su se spremni služiti. To nije pokazatelj Plenkovićeve snage i odlučnosti da dovede stvari u red, već njegove slabosti. Jer ako imate autoritet, onda vam ne trebaju formalizirane smjernice o tome što ljudi smiju govoriti.”

O izjavi Andreja Plenkovića da je Miro Kovač “irelevantan”, kaže da je to simptom problema s kojima se čelnik HDZ-a suočava.

“To je omalovažavanje bez utemeljenja i pokazuje da Andrej Plenković sve više iskače iz uhodanog, kontroliranog, diplomatskog diskursa, što se može tumačiti kao simptom dubinskih problema koje trenutno ima.”

Raspudić smatra da Miro Kovač nije najopasniji za premijera.

“Nakon debakla na europarlamentarnim izborima, na kojima su ostvarili najgori rezultat u povijesti – u postotku to izgleda malo bolje od onog debakla s Jadrankom Kosor, ali puno je gore uzevši u obzir malu izlaznost – projekcijom tog rezultata, oni bi na parlamentarnim izborima išli prema 17 posto, možda i manje. Diskreditirali su se za bilo kakve moguće koalicije s nekim manjim partnerima.

U takvom stanju, godinu dana pred parlamentarne izbore, svatko je opasan za Plenkovića, ali najopasniji je Davor Ivo Stier. Obojica su svjesni da je, ako se nastavi ovajva politika HDZ-a s Plenkovićem na čelu, jedina solucija koja ostaje HDZ-u velika koalicija s SDP-om (ukoliko SDP nakon izbora na to uopće pristane), a dugoročno, gubitak vlasti i moći.”

Analizirao je i predsjedničke izbore.

“Ako analiziramo povijest predsjedničkih izbora u Hrvatskoj, mi smo nekoliko izbora imali situaciju da stranka koja je formalno kandidirala nekog kandidata nije u potpunosti stajala iza njega.”

Ponovio je svoju tezu da “kandidat koji se pretežno obraća lijevom biračkom tijelu ne može u normalnoj situaciji dobiti predsjedničke izbore u Hrvatskoj”.

“U drugom krugu gubi jer je većina birača u Hrvatskoj sklonija konzervativnim, tradicionalnim vrijednostima.”

Upitan treba li Kolinda Grabar-Kitarović strahovati da neće imati podršku cijelog HDZ-a, kaže:

“Sumnjam da će imati potpunu, motiviranu potporu HDZ-a. Dio HDZ-a, razočaran politikom lijevog Plenkovićevog HDZ-a, vjerojatno će glasovati za Miroslava Škoru.

Plenkovićev HDZ je izrazito lijevo. Smiješno je kad kažu da je Škoro kandidat krajnje desnice – Škoro je centar. Stvara se lažna slika. Prvo, binarna, pojednostavljena podjela na desno i lijevo, danas malo toga govori. Ali evo, ako je uzmemo, moje viđenje je sljedeće: SDP i srodne stranke su ekstremna ljevica, koje nisu u stanju 2019. godine osuditi zločine komunističkog režima. Plenkovićev HDZ je ljevica, Most je lijevi centar, Škoro je centar. Čak i ovo što se naziva desnicom u Hrvata, je jedna reflektirana NDH nostalgična pozicija. Ne možemo ustaše promatrati kao desničare. To je bila jedna revolucionarna teroristička skupina očajnika koji bi, da im je Staljin ponudio hrvatsku državu, išli za Staljinom. Mi uopće nemamo stranku koja bi bila na liniji tradicionalne europske uljuđene desnice. Imamo lijevo i lijevije”, uvjeren je Raspudić.

Na pitanje kako Miroslav Škoro može biti centar, a podržavaju ga, primjerice, Suverenisti, politički analitičar kaže da je ključna pozicija Mosta.

“A Suverenisti, oni vide da je konzervativno zgodno pa se nazovu konzervativna stranka. Ali daleko je to. Nije dovoljno nazvati se konzervativcem da to budete. Smiješno je govoriti u tim terminima. Čini mi se da je Miroslav Škoro zabio zastavicu desno, a sad se kreće prema centru. U tom smislu dragocjena mi je potpora Mosta, zahvaljujući kojoj mu se neće dogoditi da mu se prostor sužava u ono pto naši mediji nazivaju ekstremno desnom pozicijom.”

Iznio je i projekcije za drugi krug predsjedničkih izbora.

“U normalnoj situaciji, u kojoj svaka stranka podržava kandidata kojeg je kandidirala na izborima, kandidat koji se obraća lijevom biračkom tijelu ne može dobiti izbore. U drugom krugu Zoran Milanović gubi i od Miroslava Škore i od Kolinde Grabar-Kitarović”, zaključuje Raspudić.

 

Nino Raspudić: Zašto će se Brexit ipak dogoditi?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari