Dr. sc. Ivica Granić o Budnici: ‘Pa kad netko kaže kako se ne može’

Pa kad netko kaže kako se ne može, kako nema mjesta za ‘male medije’ i ‘male emisije’, jer su velike nacionalne TV kuće pokrile i zagušile kompletan medijski prostor. A kao da je jučer bilo kada sam Marku bio gost u jednoj od prvih ‘Budnica’, koja se tada još snimala u Osijeku. A danas govorimo o dvije uspješne godine. I to ne bilo kakve. Kako bi kazao jedan kolega novinar, ‘no, krenimo redom’!

Marko Ljubić, mostarsko – zagrebački novinar i književnik, utemeljitelj sada već kultne ‘Budnice’, nesumnjivo je danas jedan od najutjecajnijih autora na prostorima Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, koji svojim emisijama nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Ono što mi se kod Marka odmah dopalo jest činjenica kako je spreman na bespoštednu kritičku analizu kako hrvatske tako i šire regionalne zbilje, ne libeći se otvarati i one teme koje bi rijetko tko otvorio, zasigurno svjestan činjenice kako će mu to donijeti i određene konflikte, nepotrebne polemike i ulazak u ring s onima koji su ‘na njemu’ nerijetko pokušavali izgraditi ove ili one karijere. I upravo stoga što se nije libio, uz cijeli niz drugih nespornih kvaliteta, otvoreno mogu kazati kako je Marko zapravo, uz možda nekoliko drugih autora, korifej slobodnog i objektivnog novinarstva na ovim prostorima.

Onaj tko nije spreman, a ja sam bio tri puta, ne jedno intelektualno nadmetanje, ali pošteno i bez dlake na jeziku, bolje neka ne ide biti gost u ‘Budnici’. Dakle, tko nije spreman govoriti i lucidno analizirati krajnje provokativne stavove, koji pogađaju bit problema, a koje licemjerne političke, intelektualno – domoljubne, i lijeve i desne, elite nameću i predstavljaju kao jedinu moguću realnost i Bogom dano rješenje, bolje neka ostane doma.

Kao i svatko od nas i Marko je prošao fazu negacije, osporavanja, znalo je biti i grubih polemika, no naravno praktički uvijek bez konkretnih odgovora i suprotstavljenih stavova na njegove teze ili iznesena mišljenja. Vremenom, kako to inače biva, ‘sve je došlo na svoje’, kvalitetu dugoročno nije moguće opstruirati, tih je površnih dojmova i besmislenih polemika, koje su, u pravilu, dopirale tek od nekolicine čija je razina tek puko blaćenje i prozivanje, bivalo sve manje. Marko je u svojim emisijama uporno otvarao suštinska pitanja našeg društva i vremena, moglo bi se čak kazati otvarao gotovo sve teme koje na ovaj ili onaj način utječu na naše živote i svakodnevnu egzistenciju, te je, slobodno se može kazati, pozicionirao ‘Budnicu’ na kultno mjesto domaće političke produkcije.

Kada bih morao izdvojiti neku posebnu, na primjer meni dragu ‘Budnicu’, ne znam što bih rekao. Jer se Marko, beskrajno uporno, baš u svakoj novoj ‘Budnici’ iznova bavio ozbiljnim temama i jednako strasno, lucidno i oštroumno, kritički analizirao beskrajni prostor hrvatske zbilje. Iskreno govoreći, ne mogu se sjetiti niti jedne jedine ‘Budnice’ za koju bih mogao kazati kako je autor ‘promašio ceo fudbal’, mislim da takva zapravo ne postoji. A prepoznavanje i odabir teme jedna je od najvažnijih vještina i talenata svakog dobrog novinara.

Kažu kako ‘nije znanstvenik ako samo hvali’, u tom smislu tek bih mogao navesti jednu ‘kritiku’, možda bih s vremena na vrijeme kao temu ubacio i poneku teološku temu. Ali, koliko poznajem Marka, on bi i to ‘okrenuo na svoj mlin’, pa bi to bila izvrsna rasprava o, recimo to tako, politici i političarima koji bez smisla i pameti spretno eksploatiraju Crkvu, s jasnom pragmatičnom tendencijom najprizemnije instrumentalizacije iste za svoje bizarne i prizemne interese. I siguran sam da bi to bila izvrsna emisija.

Pišući ovaj osvrt sjetih se Markove polemike s jednim vukovarskim braniteljem, kasnijim političkim aktivistom, htio sam ga tada nazvati i reći kako je bolje odustati, jer poznata je maksima koja kaže ‘kada si jedini trijezan u društvu pijanaca, svi te smatraju jedinim pijancem’. Mislim da je tada Marko na sebe svjesno preuzeo nezahvalnu ulogu ‘trezvenjaka’ i svjestan rizika odgovornosti nastojao se ponašati sukladno onoj maksimi Vaclava Havela, kada je ovaj veliki češki disident, kasnije i predsjednik, kazao ‘radije se družim s onima koji traže istinu, nego s onima koji su je našli’. No, budući je kod nas takvih ‘trezvenjaka’ dramatično malo, a ‘vlasnika istine’ nebrojeno mnoštvo, mislim da je to Marku bio i te kakav motiv za navedenu polemiku.

Kada je riječ o aktualnoj politici, odnosno odnosu vanjske politike Republike Hrvatske prema pitanju Hrvata u BiH, mislim da je tu Marko, zapravo kao nitko prije njega, nemilosrdno i okrutno riječima išibao i farizeje i ikonobranitelje, koji su pokušali jeftino prodati ono čega zapravo nema, a o onome čega ima uporno su i bezobrazno šutjeli. Naime, zbog vlastitog političkog probitka određeni su politički krugovi iz Zagreba svojim nečasnim i nečastivim sredstvima, na tuđoj muci i minulom radu, pokušali ubrati krvave profite od patnje Hrvata Bosne i Hercegovine, a to je zločin! Agenda koju su te propalice svojom maestralnom ekvilibristikom pokušali nametnuti, ponizno i blagoglagoljivo bajajući o muci tog naroda koju, eto, nitko osim njih ne vidi, u ‘Budnici’ je poprilično razmontirana i svedena na bizaran pokušaj, narodski rečeno, pokušaj ‘prodaje muda pod bubrege’.

‘Budnica’ je kroz svo ovo vrijeme, a Marko kao autor i, na neki način, pozorni i lucidni kroničar naše zbilje, raskošnim spisateljskim i voditeljskim talentom kroz protekle dvije godine iz mnoštva kamenčića uspio složiti jedan lijepi mozaik naše nevesele stvarnosti. Stepinac, Jasenovac, Križni put, antisemitizam, ksenofobija, islam i muslimani, pravoslavlje i Srbi, Tuđman i HDZ, desnica i nazoviljevica, komunisti, antifašisti, partija i sekularizam, i mogli bismo nabrajati još, sve to Marko svojim oštrim vođenjem ‘bistri’, ali ne da bi uvrijedio ili blatio, već raskrinkao one koji se lažno predstavljaju i koji neupitno prevladavaju, a u stvarnom su životu zapravo bezdušni tipovi, mislim prije svega na one koji su pokušali manipulirati na muci BiH Hrvata, skloni svim gadostima i manipulacijama, kako bi udovoljili vlastitim niskim strastima i političkim interesima. Na tome mu naročito ‘skidam kapu’.
Što se tiče ‘tabu tema’ moram naglasiti kako nikada do sada, u ova 24 mjeseca od kada pratim ‘Budnicu’, nisam primijetio da je toga bilo. Upravo suprotno, Marko je uporno otvarao i najdelikatnije teme, riskirajući pritom da na sebe navuče bijes militantnih i razularenih političko – vjerskih fanatika. Što se često znalo i događati.

Nije Marko u svojim emisijama bježao niti od humora, satire. I takve je ‘teme’, kakvih u našem tragičnom vremenu ne manjka, Marko savršeno dobro prepoznavao i potom majstorski uobličavao u svojim emisijama, u kojima je beskompromisno raskrinkavao fenomene koje je analizirao. Reklo bi se baš poput Kishona, koji je znao govoriti ‘to su preozbiljne stvari, a da bi propustio našaliti se s njima’. Ukratko, blagi cinizam, sarkazam, anegdotalnost i humor, kao i lucidna duhovitost, sve su to sredstva kojima Ljubić u svom govoru sjajno barata. A ako tomu dodamo širinu spoznaja i informacija kojima raspolaže, onda imamo sliku rasnog voditelja i polemičara, kakvih je na ovim prostorima iznimno malo.

Ono po čemu najviše cijenim Marka Ljubića jedan je intelektualni prezir spram prljave zbilje, suhoparnog akademizma. Mislim da ga to tjera naprijed, rekao bih kako je čovjek koji ne pristaje na zadatosti, borac je koji, ako to treba, sudjeluje i u unaprijed izgubljenim bitkama. Zna da su izgubljene, ali samo u takvim bitkama poštenom je čovjeku suđeno sudjelovati. Osobno to kod ljudi najviše cijenim.

Dr. sc. Ivica Granić

Što vi mislite o ovoj temi?