Pratite nas

Povijesnice

Španjolska gripa, nekad prava pošast – danas gotovo zaboravljena

Objavljeno

na

Pandemija španjolske gripe, koja je prije malo više od stoljeća zavila svijet u crno, po broju žrtava svrstala se odmah uz bok milenijskoj pošasti kugi, premda je trajala svega godinu dana.

Prema procjenama, od posljedica pandemije španjolske gripe, čiji su se valovi na različitim geografskim područjima pojavljivali približno godinu dana, u Hrvatskoj je umrlo oko 109 tisuća ljudi, kaže povjesničar medicine sa Sveučilišta u Rijeci Robert Doričić.

Španjolska gripa pojavila se u vrijeme kada je svijet bio iscrpljen posljedicama Prvog svjetskog rata, njegovim ljudskim i materijalnim gubicima, pa se njene posljedice mogu pratiti usporedno s onima ratnim. Ona je dodatno oduzela mlade živote, pa je time utjecala na demografski i ekonomski oporavak koji je slijedio u poraću, kaže on.

Četiri vala pandemije

Pojedini valovi razlikovali su trajnošću i težinom kliničke slike zaraženih kao i brojem smrtnih slučajeva, dodaje.

Prvi val španjolske gripe zabilježena je u ožujku 1918. u Sjedinjenim Američkim Državama, a mjesec dana kasnije i u Europi.

Drugi tzv. jesenski val, od rujna do studenog 1918. obilježen je visokom smrtnošću, dok je treći tzv. zimski val započeo u prvim mjesecima 1919. godine. Pojedini autori navode i četvrti val koji je započeo u prvim mjesecima 1920. godine.

Proljetni val u Hrvatskoj nije donio značajan porast smrtnosti od španjolske gripe, ali jesenski jest, kaže Doričić.

Slaba istraženost u Hrvatskoj

Navedena brojka od 109 tisuća mrtvih je procjena jer pouzdani podaci u granicama današnje Hrvatske nedostaju. Još je teže utvrditi broj oboljelih, jer je upravo u vrijeme vrhunca pandemije došlo do raspada Austro-Ugarske Monarhije i formiranja Države Slovenaca, Hrvata i Srba, a to je, uz rat koji je završavao, imalo za posljedicu reorganizaciju i poteškoće u administrativnim poslovima, kaže Doričić.

Smrtnost u pojedinim regijama bolje je poznata, primjerice u sjevernoj Hrvatskoj zahvaljujući istraživanju Nikole Anušića, zatim u pojedinim gradovima kao što su Zagreb, Rijeka, Pula zahvaljujući radu Ive Milovan Delić, i Osijeku, kao i manjim mjestima u Istri i na području Imotske krajine.

Zapravo, dugo je vladao svojevrsni „znanstveni“ zaborav te pandemije jer ona u Hrvatskoj nije istraživana gotovo do kraja 20. stoljeća. Prvo sustavno istraživanje bilo je ono Stelle Fatović – Ferenčić i Snježane Šain o smrtnosti na području grada Zagreba iz 1991. godine.

Unatoč tome, sjećanje na nju ostalo je utkano u kolektivnu memoriju sve do danas, naravno fragmentarno, kroz kazivanja o prošlosti vlastitih obitelji ili pak prošlosti zajednice uz koju je kazivač/kazivačica vezan, kaže Doričić.

Vidimo to i danas u jeku pandemije koronavirusa u medijima, kad mnoge javne ličnosti, prvenstveno političari u obraćanju javnosti spominju španjolsku gripu. Nedavna stogodišnjica obilježavanja kraja Prvog svjetskog rata, ujedno i vremena kada je pandemija španjolske gripe harala svijetom, postavila je temu španjolske gripe u prvi plan.

Odmah do Crne smrti

Zbog nedostatka podataka teško je rangirati epidemije koje su se događale u prošlosti na hrvatskom području. Ipak uzmimo u obzir procjene o smrtnosti od Crne smrti, epidemije kuge sredinom 14. stoljeća, koja je na svjetskoj razini uzela do 200 milijuna života i činjenicu da je od nje umrla jedna četvrtina europskog stanovništva. Epidemije kuge su se događale na hrvatskom području i ranije, a i nakon 14. stoljeća, sve do 19. stoljeća. Ako te podatke usporedimo s procjenama o umrlima od španjolske gripe, oko 50 milijuna ljudi u svijetu, možemo tvrditi da je Crna smrt uzela puno više života.

Pandemija kuge je, dakle, po broju žrtava na prvome mjestu, ocjenjuje izvršni urednik Časopisa Acta medico-historica Adriatica i dodaje da pravci prijenosa španjolske gripe nisu bili jednaki u svim dijelovima Hrvatske.

Uvriježeno je mišljenje da su je donijeli vojnici vraćajući se s raznih bojišta diljem Europe. U tiskovinama u srpnju 1918. piše kako su prije Hrvatske već zahvaćeni Beč, Berlin i Budimpešta.

Anušić smatra da je u jesenskom valu 1918. na sjever Hrvatske španjolska gripa stigla iz područja jugozapadne Mađarske. Za Pulu i Rijeku, primjerice, ne zna se smjer širenja. Zanimljivo je dodati da su svi umrli u župi Trsat, koja je danas gradska četvrt Rijeke, u jesenskom valu epidemije bili francuski vojnici, kojima je kao uzrok smrti zabilježena gripa, kaže Doričić.

„Liječenje“ konjakom

Zdravstveni sustav je imao ograničene mogućnosti liječenja španjolske gripe i njenih komplikacija. Epidemiološke mjere bile su kratkoročne i izostao je sustavni napor na podizanju zdravstvene zaštite i poboljšanju higijenskih prilika kod siromašnog dijela stanovništva. Također, zdravstvena zaštita nije bila jednako dostupna svim slojevima društva, ističe Doričić.

Preventivne mjere su do stanovništva dolazile najbrže putem tiskovina. One su uključivale obavijesti o zabrani bolničkih posjeta, novosti o pojavi i širenju epidemije u Europi, ali i području koje su novine pokrivale, i o simptomima bolesti. Objavljivali su o zatvaranju škola, osobito u jeku jesenskog vala, preporuke građanstvu o sprečavanju širenja epidemije te što poduzeti u slučaju obolijevanja, kaže Doričić.

Dnevni tisak donosio je i odluke gradskih uprava o ograničenju javnog prijevoza, zatvaranju škola koje se dogodilo dva puta, i zabrane javnih okupljanja. Također, objavljivane su i vijesti o tobožnjem pronalasku lijekova koje „uspješno“ liječe tu bolest i niz preporuka koje preparate koristiti, kao što su npr. Kegelićev konjak, gorka voda Franz Josef i sl.

Osim aspirina, koji se koristio u liječenju simptoma gripe, upotreba većine drugih preporučenih novootkrivenih lijekova i preparata bila je, naravno, znanstveno neutemeljena, napominje.

Hrvatska iskustva

U Hrvatskoj je utvrđena specifičnost u spolnoj distribuciji umrlih u odnosu na druge europske zemlje. Većinom su umirale žene, što se može dijelom tumačiti činjenicom da je u vrijeme jesenskog vala epidemije 1918. godine muški dio stanovništva još bio na bojištima ili su se s njih tek počeli vraćati, ističe Doričić.

Na regionalnoj razini ostaje nepoznanica iz kojeg razloga u maticama umrlih u gradu Rijeci nije eksplicitno upisivana španjolska gripa kao uzrok smrti, već samo gripa, kako je to bio slučaj na drugim istraživanim područjima, pa čak i u manjim susjednim sredinama na istočnoj obali Istre. U isto vrijeme riječki dnevnik La Bilancia izvješćivao je o preventivnim mjerama, broju oboljelih od španjolske gripe u gradu, problemima vezanima za sahranu preminulih građana i drugim novostima vezanima za gripu.

Iz usmenih svjedočanstava prenesenim kazivačima koje sam intevjuirao, stječe se dojam kako su suvremenicima ove pandemije ostale u trajnom sjećanju dvije karakteristike oboljenja: brzo nastupajući simptomi bolesti i smrt, te činjenica da je španjolska gripa uzimala mlade živote, kaže Doričić koji je svoj doktorski rad posvetio istraživanju španjolske gripe analizom matica umrlih na područje istočne Istre i u gradu Rijeku.

Španjolska gripa : Covid-19

Da se danas pojavi španjolska gripa, odnosno pandemija uzrokovana virusom influence tip A podtipom H1N1, zasigurno bi imala manji učinak nego li onaj kojega je imala pred sto godina. Danas raspolažemo cjepivom protiv virusa gripe, imamo djelotvorne antiviralne lijekove i djelotvoran sustav za nadzor epidemija gripe na globalnoj razini pri Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji kao i razvijen sustav prevencije u okviru nacionalnih institucija javnoga zdravstva, drugih srodnih ustanova i tijela.

S obzirom na antibiotike, uspješniji smo u liječenju komplikacija misleći pritom na sekundarne komplikacije španjolske gripe tj. upalu pluća koja je bila odgovorna za veliku smrtnost od ove bolesti.

Uostalom, novi virus gripe A podtipa H1N1, podtipu kojem pripada i virus španjolske gripe, bio je uzročnikom pandemije gripe poznate pod nazivom „svinjska gripa“ 2009. godine, ali ona nije imala ni blizu učinke španjolske gripe. Prema službenim procjenama Svjetske zdravstvene organizacije od te je bolesti u svijetu umrlo više od 18.449 osoba. Kasnija objavljena istraživanja donose značajno veće procjene broja umrlih – 284.500 onih čija se smrt može povezati s ovom gripom. U Hrvatskoj je prema izvješću Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo od početka srpnja 2009. do kraja siječnja 2010. oboljelo 57.124 osobe, a od posljedica bolesti umrlo je 29 osoba.

Doričić zaključuje: Da se pandemija uzrokovana virusom Covid-19 pojavila prije 100 godina, bila bi zasigurno veća nego li je danas, jer unatoč činjenici da ni za njega još nemamo u kliničkoj primjeni djelotvorno cjepivo, suvremeni stupanj razvoja medicine omogućava uspješno liječenje upale pluća koje se mogu javiti kao jedna on najtežih manifestacija kod oboljelih.

Piše: Ivo Lučić/Hina

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

26. svibnja 1097. Gvozd – Pad kraljevstva Hrvata – političke i povijesne prilike

Objavljeno

na

Objavio

oton_ivekovic-_smrt_kralja_petra_svacica_u_gori_gvozdu_1097_god

Prema dostupnim i vjerojatnim povijesnim podacima, na današnji dan 26. svibnja 1097., prije više 900 godina odigrala se bitka na Gvozdu u kojoj je hrvatska kraljevska vojska izgubila boj protiv ugarske vojske kralja Kolomana i na taj način Hrvatska prestaje biti samostalno kraljevstvo.

Zbog toga je Gvozd prema hrvatskom kralju Petru prozvan Petrovom gorom. No, danas u potpunosti nije sigurno je li to Petrova gora na Banovini ili Gvozd na dijelu Kapele iznad Modruša.

Pad kraljevstva Hrvata – političke i povijesne prilike

Za Kolomana bilo je povoljno što je bizantski car bio zauzet obranom svoje države od križarskih četa koje su pustošile njegovim europskim i azijskim pokrajinama. Bizantski car bi u svakom slučaju, da je bio u mogućnosti, pritekao u pomoć Hrvatima jer je znao da će i njegovu carstvu zaprijetiti opasnost ako padne Hrvatska, a osim toga imao je interes prema područjima koja su pripadala hrvatskom kraljevstvu, osobito u priobalnom dijelu.

Među najstarije tekstove koji govore o bitki na Gvozdu spada onaj neimenovanog notara hrvatsko-ugarskog kralja Bele II. (III.) iz druge polovice 12. stoljeća, koji govori o pohodu ugarske vojske na Hrvatsku, te spominje Petrovu goru (izvorno Peturgoz ili Petur Gozdia), zatim djelo „Ugarska kronika“ autora Šimuna de Keze, pisano oko 1285., te kronika „Povijest solinske crkve“ Tome Arhiđakona, nastala u Splitu 1266. U „Ugarskoj kronici“, na primjer, navodi se da je Koloman dao ubiti kralja Petra koji je, došavši pred Ugre u planinama koje se nazivaju Gvozd, u spomenutim planinama pobijeđen i ubijen. U kasnijim tekstovima gdje se spominje bitka, uglavnom se navodi ponavljaju ili se u bitnom ne razlikuju od prvobitnih.

Smrću kralja Dmitra Zvonimira 1089. godine, čiji je sin i nasljednik Radovan umro prije njega (najvjerojatnije u dječjoj dobi), hrvatsko je prijestolje ostalo prazno. Među polagateljima prava na hrvatsku krunu bila je, među ostalima, i Zvonimirova udovica Jelena, sestra ugarskog kralja Ladislava.

Isprva je za kralja izabran Stjepan II., posljednji i već ostarjeli, izdanak domaće dinastije Trpimirovića, ali je njegova vladavina bila kratkog vijeka, pa se budući da su svi pripadnici dinastije izumrli, dinastička kriza produbila. Istodobno su prilike u cijeloj jugoistočnoj Europi i Maloj Aziji postale vrlo složene, uključujući tu i događaje koji su prethodili Prvom križarskom ratu koji je tada baš počinjao.

U Hrvatskoj je dio plemstva podržao Petra Snačića (Svačića), pa je on 1093. stupio na prijestolje. Sjedište mu je bilo u gradu Kninu, a njegova je vlast bila uglavnom ograničena na južni dio Hrvatske, dok su sjevernim krajevima (Slavonijom) počeli već od 1091. upravljati pripadnici ugarske vladarske dinastije Arpadovića, od Ladislava, preko Alma (Almoša) do Kolomana. Uz to, ponovno je ojačala vlast Bizantskog carstva nad drevnim dalmatinskim gradovima i obnovljena bizantska tema Dalmacija.

Postavši ugarskim kraljem 1095. Koloman je odlučio zagospodariti cijelom Hrvatskom. Pričekao je i neko vrijeme da križarska vojska, koja je 1096. preko Ugarske, ali i Hrvatske, išla prema Carigradu i Jeruzalemu, prijeđe preko njegova teritorija, a zatim okupio svoje vojne snage i početkom 1097. poveo ju prema jugu, kako bi zbacio kralja Petra s prijestolja.

To se i dogodilo na gori Gvozdu na današnji dan 1097.

Petar Svačić – posljednji kralj Hrvata hrvatske krvi

Kralj Petar bio je posljednji neovisni hrvatski kralj, a hrvatsku krunu od tada nose kraljevi koji nisu bili hrvatske narodne krvi. Hrvatska je zadržala mnoge atribute državnosti, ali istovremeno bila izložena mnogobrojnim stranim utjecajima i prisezanjima.

Popularizaciji uloge Petra Svačića dosta su pridonijeli pjesnici August Šenoa, Ante Tresić-Pavičić, Vladimir Nazor i drugi, te slikari Oton Iveković s poznatom slikom Smrt Petra Svačića, kao i Josip Međumirec sa svojim umjetničkim djelom Pogibija Petra Svačića.

Njima se pridružio i akademski kipar Kažimir Hraste koji je izradio brončanu skulpturu visoku 2,70 metara.
Ona je u povodu 900. obljetnice Petrove smrti postavljena uz Krku, na vidilici Kamičak-Visovac, na području gdje je, prema predaji, bio Svačićev zavičaj. (narod.hr)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan 1992. nakon osmomjesečne opsade deblokiran grad Dubrovnik

Objavljeno

na

Objavio

Nakon osmomjesečne opsade i bombaških napada 26. svibnja 1992. deblokiran je grad Dubrovnik.

Poslije oslobađanja Slanog, pod silovitim udarom Hrvatske vojske predvođene 1. gardijskom brigadom Tigrovima, jugo-vojska se povukla iz dubrovačkog predgrađa Mokošice.

Odmah nakon toga podignuta je hrvatska zastava na zgradi Opskrbnog centra u kojem je bilo sjedište štaba Civilne zaštite. Spontana trubačka izvedba Lijepe naše postala je jednom od antologijskih scena iz Domovinskoga rata.

Još u rujnu 1991. Dubrovnik i jug Hrvatske napadnuti su iz smjera Crne Gore i Hercegovine. U brzom naletu nadmoćnija jugovojska je okupirala prostor od Prevlake do Stona, a blokirani Dubrovnik našao se pod divljačkim topovskim udarima. Sarajevsko primirje početkom 1992. donijelo je zatišje, ali se rat prenio u susjednu Bosnu i Hercegovinu.

Ondje su jugoslavenska armija i srpski teroristi željeli izbiti na Neretvu čime bi jug Hrvatske ostao potpuno odsječen. U takvim okolnostima u travnju 1992. ustrojeno je zapovjedništvo Južnog bojišta, s generalom Jankom Bobetkom na čelu, koji je odmah učvrstio obranu i poveo dvije usporedne napadne operacije. Operacijom „Čagalj“ usmjerenom prema Mostaru, neprijatelj je odbačen od doline Neretve, a operacijom „Tigar“ deblokiran je grad Dubrovnik. Ipak, nevolje njegovih stanovnika prestale su tek u listopadu 1992. poslije oslobađanja Cavtata i Konavala. (HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori