Pratite nas

Razgovor

Dr. sc. Ljiljana Zmijanović: Osjećam se omalovaženo zbog ignoriranja stručnih i znanstvenih kompetencija

Objavljeno

na

Ljiljana Zmijanović, nazaposlena hrvatska braniteljica i jedina doktorica znanosti među kandidatima za ravantelja/icu NP Krka, razočarana je odlukom ministra da za tu funkciju izabere Nellu Slavicu.

Doktorica znanosti Ljiljana Zmijanović, bila je jedna od šestero kandidata koji su aspirirali na mjesto novog ravnatelja Nacionalnog parka “Krka”. Izborom je, razumije se, razočarana, čeka službenu obavijest Ministarstva i obrazloženje odluke, a onda će odlučiti, kako kaže, što dalje poduzeti. Ljiljana je, naime, i nezaposlena hrvatska braniteljica, i trebala bi, sukladno Zakonu o pravima hrvatskih branitelja, imati prednost pri zapošljavanju, pod uvjetom da ispunjava sve natječajne kondicije. A ispunjava. Čak i više od toga. Jedina je doktorica znanosti. Radila je 12 godina u NP-u “Krka”. Danas povremeno predaje u srednjoj školi (Ekonomskoj i Turističkoj), sudjeluje u pro bono projektima, bavi se istraživanjima…

dr. Zmijanović je za radno mjesto za koje je natječaj raspisan, imala najbolje reference i najviše iskustva, a nije bila niti u užem izboru, kamo li da joj je s obzirom na sve te reference ta funkcija povjerena. Za mok.hr govorila je o tomu kako je to prihvatila kao osoba koja je cijelu svoju stručnu i znanstvenu karijeru gradila upravo kako bi mogla pridonijeti unaprjeđenju upravljanja i zaštite nacionalnih parkova i ostalih zaštićenih područja. K tomu, prešlo se i preko njezinog statusa nezaposlene braniteljice koji joj je, prema zakonu, trebao u ovom slučaju donijeti prednost.

-Nakon što su se dojmovi slegli i nakon što ste pregledali i natječajnu dokumentaciju kandidatkinje Nelle Slavice, koja je izabrana, što zaključujete?Jeste li razočarani?
-Nakon sublimiranja svega i uvida u dio natječajne dokumentacije, ne mogu se oteti dojmu da je za ovaj izbor odgovorna lokalna politika i da ništa drugo nije bilo u igri. Naravno da sam razočarana i osjećam se omalovaženom.

– Pa i vi ste kao članica HDZ -a, a suprug Vam je i član Županijskog odbora te stranke i vijećnik u Gradskom vijeću dio te politike. Uz to imali ste i potporu ministra branitelja Medveda jer ste nezaposlena braniteljica, a HDZ se zaklinje i u zaštitu branitelja. To, što niste izabrani s obzirom na sve to i stručne i znanstvene reference i k tomu i političku podobnost zaista se čini nevjerojatnim.

-Tu su presudili neki čudni, pseudoznanstveni i drugi kriteriji, meni neprihvatljivi. A nisam niti želim biti dio lokalne politike koja djeluje na takav način.

– To ste im dali i na znanje. Vaš suprug odvjetnik Branimir Zmijanović i Vi napustili nedavni rođendanski skup HDZ -a u šibenskom kazalištu u trenutku kada je Nediljko Dujić, predsjednik ŽO HDZ -a za govornicom kazao kako oni prvenstveno daju prednost mladima i stručnima, a to je bilo dan nakon što to baš nisu pokazali na primjeru izbora ravnatelja NP Krka. Nakon toga kada je skup završio kontaktirali ste s premjerom Plenkovićem i nešto mu šaptali na uho. Može li se znati što?
– Nisam mu ništa šaptala na uho već sam njim komunicirala i to, nije tajna, o mom slučaju. A o tomu što mi je rekao najbolje da pitate njega.
– Imate uvid u to što je na natječaju ponudila izabrana kandidatkinja. Može li se govoriti o tome da je njezin program bio bolji od Vašeg?

-Ja sam ponudila bazu podataka iz 15 znanstvenih radova, bazu podataka u kojoj se ističe doprinos očuvanju baštine NP Krka i njezinoj integraciji u turističku ponudu.

To je 700 do 800 stranica koje je recenziralo najmanje 25 eminentnih doktora znanosti. Glavno je opterećenje zone temeljnog fenomena. To je glavni problem i na to sam stavila i naglasak u programu rada koji sam priložila na natječaju, ali to očito nije bilo presudno. Ja sam jako puno energije i truda uložila u to da istražim koji je taj kapacitet posjećenosti koji neće ugroziti temeljne fenomene NP Krka i to sam elaborirala u svojoj koncepciji, ali ne vjerujem da je to itko pročitao. To očito nije bilo bitno. Komparativnom analizom jasnih parametara kao što su obrazovanje, rukovodeće radno iskustva u traženom području, te dodatnih kriterija u smislu dodatnog obrazovanja, rada na projektima, međunarodnih nagrada i priznanja u traženom području, objavljenih znanstvenih radova i programa koje smo ponudili ne bi se to moglo reći. U odnosu na svoje kompetencije jasno artikuliram da sam završila ‘Poslijediplomski sveučilišni doktorski studij ‘Poslovna ekonomija u turizmu i ugostiteljstvu’, Sveučilišta u Rijeci, Fakultet za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu; čime sam stekla zvanje doktora društvenih znanosti, polje ekonomija. Obranila sam doktorsku disertaciju pod naslovom „Održivo integralno upravljanje zaštićenim područjima“, pod mentorstvom dekanice prof. dr.sc. Dora Smolčić Jurdana. Dekanica je bila mentoricom i mojega magistarskog znanstvenog rada pod naslovom „Integracija kulturne baštine u kulturnu ponudu NP Krka“, također Sveučilišta u Rijeci. Na istom Fakultetu sam i diplomirala. Uz to, imam dodatno obrazovanje na ECQA (European Certification and Qualification Association), Austrija, gdje sam stekla kompetencije ‘Certified EU project manager.’ U odnosu na radno iskustvo, izdvajam dvanaest godina rukovodećeg radnog iskustva, i to upravljanjem sustavom u NP Krka. Povremeno predajem u srednjim školama.

Foto – privatni arhiv

U Domovinskom ratu sam bila pripadnik elitnih postrojbi HV-a, prvo pripadnik interventnog voda na ličkom ratištu, a potom brigadni izvidnik 113. brigade (od 01.01.1992.-26.04.1993). Biti brigadni izvidnik i voditi operacije duboko u neprijateljskom teritoriju zahtijevalo je itekakve kompetencije….

– Je li točno da je ministar zaštite okoliša Tomislav Ćorić, koji je donio odluku o novom ravnatelju, kazao da je izabrana kandidatkinja pokazala najviše entuzijazma? Tko je i kako to izmjerio?
– Točno je to kazao. Ne znam odakle mu to i kakav je to uopće odgovor. Entuzijazam, sinonim za oduševljenje, zanos, polet, ushićenost, zanesenost nekom idejom ili idealom, pojam nastao u antičkoj filozofiji, a označavao bi stanje pojedinca, čovjeka ispunjenog Bogom što sasvim sigurno predstavlja neadekvatan kriterij za procjenu i ocjenu nečijih kompetencija.

– Kako ste prihvatili to da sve te vaše stručne i znanstvene kompetencije koje spominjete nisu impresionirale ministra Čorića, koji je Vaš kolega znanstvenik jer i on je doktor ekonomije. Ignoriranjem Vas kao kandidatkinje rekao je puno i o sebi?
– Docent dr. sc Tomislav Čorić je afirmirani znanstvenik. On je poniknuo iz znanstvene zajednice pa je to zaista i pljuska svoj znanstvenoj zajednici. Ovo je poruka svakom roditelju koji školuje svoju djecu i djeci koja idu na sveučilišne programe, školuju se na prestižnim sveučilištima da se upitaju što će sa svim tim u Hrvatskoj.

– Vjerojatno ćete postati primjer za ono kada djeci kažu – šta će ti puste škole i obrazovanje, vidi što se dogodilo onoj dr.sc. Zmijanović?
-Pa nakon ovoga zaista me mogu uzimati za primjer za to da školovanje i obrazovanje u našem društvu ne znače gotovo pa ništa. Ja sam se posvetila zaštićenim područjima i školovala sam se i obrazovala kako bi u tomu pridonijela napretku, ali očito mi se ne dopušta da iskoristim to moje znanje niti ono ikoga ovdje zanima.

– Nemate pravo žalbe nego pokretanja upravnog spora i podnošenja tužbe što sa sobom nosi i nova opterećenja, financijske izdatke i fokusiranje na nešto što ima vrlo rizičan ishod. Hoćete li s se u to upustiti? 

-Teško je donijeti tu odluku jer zahtjeva, kako ste i kazali, novo odricanje… Ali s druge strane, s obzirom na moj habitus, na sve što sam do sada napravila, sve ono što sam uz pot poru moje obitelji uložila školujući se obvezuje me da se ne povučem. Potvrdilo se da uvijek, ma kakve kriterije ispunjavali postoji ono “ali”. To su naši srednjoškolci kojima sam predavala primijetili. Zaustavljaju me i to komentiraju. Ja im kažem, ostanite u svojoj zemlji, zemlji za koju su se borili vaši očevi, za koju sam se i ja borila. Svoje znanje dajte svojoj zemlji. Međutim oni me snagom argumenta , na mom primjeru demantiraju. I to boli. I zbog toga moram pokrenuti ovaj upravni spor.

– Da se ne bi shvatilo da ste, nakon svega, izgubili volju napredovati na znanstvenom planu važno je naglasiti kako ste upravo dobili poziv da napišete poglavlje u knjizi u kojoj pišu i tri nobelovca!
-Točno je da sam dobila ponudu za pisanje poglavlja u knjizi “National Parks and Sustainable Future,” s Dr. Ahmad Naqiyuddin Bakar i Dr. Mohd Nazip Suratman. To mi itekako laska kao znanstveniku. Nisam prihvatila angažman na tom projektu. Svakim novim angažmanom na međunarodnoj znanstvenoj platformi osjetila sam da se svakim korakom sve više udaljavam od domovine. U Domovinskom ratu sam bila spremna život položiti na oltar domovine, mnogi od nas su poginuli, ranjeni, a mi sa očuvanim potencijalom smo se zakleli odricati, žrtvovati i izgrađivati je u miru. Sada ipak ispada da sam napravila veliku pogrešku, najvredniji svoj potencijal sam usmjerila na rješavanje gorućeg problema opterećenja zone temeljnog fenomena NP Krka. Pa, recite vi meni, zar je iluzorno očekivati da će parametar, odnosno kriterij odabira kandidata biti stručna i znanstvena izvrsnost, koja je generator održivog rasta i razvoja zemlje umjesto entuzijazma!?Ovakav postupak izbora smatram udarom na znanost.

mok.hr

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Nadbiskup Hoser: Uništavanje zapadne civilizacije usko je povezano s njezinim bezbožnim novopoganstvom

Objavljeno

na

Objavio

Za uskrsni trobroj Slobodne Dalmacije, na Veliku srijedu u Međugorju novinari Slobodne Dalmacije razgovarali su s Papinim apostolskim vizitatorom, poljskim nadbiskupom u miru, mons. Henrykom Hoserom.

Kršćani su baštinici Mira što ga je uskrsnuli Krist navijestio najprije svojim apostolima kad ih je nakon uskrsnuća pozdravljao riječima “Mir vama”. Taj su Kristov Mir apostoli proširili svijetom sve do naših dana. Međutim, još je apostol Pavao u prvoj poslanici Korinćanima napisao: “Ako nema uskrsnuća mrtvih, ni Krist nije uskrsnuo. Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša.” Kako današnjem, modernom čovjeku objasniti otajstvo Kristova uskrsnuća i Božjega Mira?

– Otajstvo Kristova uskrsnuća tumači se u kontekstu vjere. Za razliku od apostola, mi nemamo iskustvo Kristova uskrsnuća, iskustvo praznoga groba i mnogobrojnih susreta s Uskrslim. Isus Tomu naziva “nevjernim”: “Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!” (Iv 20, 29) “Objašnjenje” upućeno suvremenome čovjeku bez vjere neće imati učinka.

“U Međugorju je obraćenje povezano sa sakramentom pomirenja i euharistije. Ovdje nalazimo i ulogu Majke Božje u spasenju svijeta”, poručili ste ovih dana na međunarodnoj duhovnoj obnovi za organizatore hodočašća, voditelje centara mira, molitvenih i karitativnih skupina vezanih za Međugorje. Kako vidite Međugorje u kontekstu drugih Gospinih ukazanja, poput Lurda i Fatime, pa i onoga u Ruandi, gdje ste neko vrijeme bili na službi?

– Riječ je o ukazanjima koja nazivamo privatnima. Treba podsjetiti da postoji samo jedna javna i cjelovita Objava, ona koja nam je dana u Isusu Kristu. Ona je konačna. “Privatna” ukazanja ne spadaju u baštinu vjere. Ona nam pomažu punije živjeti sadržaj te baštine u određenom povijesnom razdoblju, ona ga pojašnjavaju. Navedena ukazanja igraju upravo tu ulogu.

Primjerice u Lurdu se potvrđuje dogma o Marijinu Bezgrješnom začeću koju je Crkva proglasila četiri godine ranije. I tamo kao što to često čini, Marija poziva na molitvu i na obraćenje srca, da živimo svet život.

Propovijedajući na korizmenoj obnovi za župu Međugorje, rekli ste kako je hrvatski identitet, između ostaloga, kršćanska vjera i jaka vezanost za obiteljski život. “Svjedoci smo kako se u svijetu degradira i raspada obiteljski život. Kultura obiteljskog života, koju vi još uvijek imate, cjelovita je. U Međugorju i okolici vidim obitelji koje su još uvijek cjelovite. Ne obitelji koje se sastoje od oca, majke i jednoga djeteta, nego obitelji od nekoliko naraštaja. Ako to izgubite, izgubit ćete svoje nacionalno jedinstvo i svoju vezanost uz Crkvu”, rekli ste u župnoj crkvi sv. Jakova. Nažalost, i Hrvatska, kao i vaša rodna Poljska, sve više su zahvaćeni diktaturom relativizma. Ima li lijeka za našu zapadnu civilizaciju koja samu sebe uništava?

– Uništavanje zapadne civilizacije usko je povezano s njezinim bezbožnim novopoganstvom koje stalno napreduje. Živimo duboku krizu vjere. Ta kriza ljudsko društvo odvaja od njegova Stvoritelja pa ljudi više ne znaju tko su; gube smisao života i sami sebi uskraćuju nadu i ufanje. Sve to prati duboka kriza morala koja u prvom redu pogađa obitelj.

Odlukom pape Frane najprije ste bili poseban izvjestitelj za župu Međugorje, o čemu ste, prema našim informacijama, napisali pozitivno izvješće. Sad ste u još zahtjevnijoj misiji kao vizitator, s većim ovlastima, zaduženi za pastoral i direktno odgovorni Svetoj Stolici. Znači li to da bi Vatikan u skoro vrijeme mogao priznati Međugorje kao svetište?

– Poslanje apostolskog vizitatora je strogo pastoralno. Njegova je uloga da bdije nad time da hodočasnici budu dobro prihvaćeni te da odgovori na njihove duhovne potrebe. Što se navodnih ukazanja tiče, Sveta Stolica dat će svoje mišljenje kad za to dođe vrijeme.

Nedavno, nakon jednog seminara za bračne parove, razgovarao sam s jednim hrvatskim svećenikom koji je bio član Međunarodne mješovite komisije koju je ustanovio papa Benedikt XVI. Gledajući veliki prostor iza crkve na otvorenom, kazao mi je kako bi to bilo idealno mjesto kad jednog dana Papa posjeti Međugorje. Možemo li se tome nadati?

– Uvijek se možemo nadati. Nije riječ o raspoloživom prostoru.

Živite s franjevcima koji još od konca 19. stoljeća vode župu, a od 1981. godinama pastoralno djeluju s milijunima hodočasnika sa svih strana svijeta koji pohode Međugorje. Jesu li vam fratri poslušni, kako je to od međugorskog župnika fra Marinka Šakote nedavno tražio papa Frane?

– Franjevci teže za istim ciljem: služiti hodočasnicima. Oni u to ulažu mnogo truda i angažmana i iskazuju čvrstu volju da surađuju s apostolskim vizitatorom.

Apostolski nuncij u BiH, nadbiskup Luigi Pezzuto, lani je dva puta bio u Međugorju, slavio mise i među inim za Novu godinu istaknuo kako Mariju u ovome svetome mjestu častimo kao Kraljicu Mira. Prije nekoliko dana predvodio je procesiju i svečano misno slavlje na Cvjetnicu. No, za razliku od nuncija Pezzuta, biskupi iz BiH i Hrvatske još su nekako suzdržani glede Međugorja. Kakav je vaš odnos s mjesnim, mostarskim biskupom Ratkom Perićem?

– Nikada ne komentiram svoje odnose s drugim biskupima. Svi mi dijelimo težak teret biskupske službe i to je dovoljno.

Tisuće mladih sa svih strana svijeta sudjeluju s velikim zanosom na molitvenom Festivalu mladih u Međugorju. Što biste istaknuli kao posebno dragocjeno u međugorskoj duhovnosti, što privlači tolike ljude, osobito mlade, da iznova dolaze u ovo mjesto molitve i pomirenja?

– Mnoštvo mladih dolazi u Međugorje, a napose na taj Festival koji je njima posvećen. Što ih privlači? Oni otkrivaju molitvu i klanjanje, što inače ne poznaju. Otkrivaju tijesni kontakt s Božjom riječju i sa snagom te Riječi. Često prvi put u životu mole Križni put. Uče moliti krunicu i razmatrati otajstva. Isto tako otkrivaju univerzalnost Crkve kada susreću sebi slične iz 72 različite zemlje!

Prije nekoliko godina bečki kardinal Christoph Schönborn kazao je, kada Međugorje ne bi bilo u redu, morali bismo izbaciti polovicu naših bogoslova, budući da su tolika naša svećenička zvanja posredno ili neposredno povezana s Međugorjem. U Međugorju djeluju i 22 molitvene zajednice. Vaš je mandat da i o njima vodite računa. Osjećaju li se među tim molitvenim zajednicama plodovi Duha Svetoga?

– U međugorskim arhivima brojimo više od 700 svećeničkih i redovničkih zvanja. To je pravi fenomen, a još jedan je taj da su se u proteklih 37 godina razne zajednice nastanile u Međugorju. Tek treba odrediti njihov status i kanonski identitet i na tome se radi.

Kad ste prošle godine nastupili kao apostolski vizitator u govoru za župni blagdan svetog Jakova izrazili ste se: “Mi Međugorčani.” Kako se osjećate u Međugorju i što bi po vašem mišljenju trebalo napraviti kako bi se pastoral podigao na još višu razinu?

– To je veoma široka tema. Dobro se osjećam u svojemu poslanju i nailazim na mnogo dobre volje kod ljudi s kojima radim i koje susrećem. Svaki misionar dostojan toga imena mora se potruditi da se uklopi u dotičnu kulturu. Budući da sam proveo 21 godinu kao misionar u Africi, izazov inkulturacije za mene je nešto što se podrazumijeva. Papa Frane nas poziva da misionarski preobrazimo Crkvu, što ovdje i činimo.

Na Veliki ponedjeljak u strašnom požaru teško je stradala katedrala Notre Dame u Parizu. Kako komentirate te tužne prizore izgaranja jedne od najpoznatijih crkava u svijetu?

– Cijeli svijet je to osjetio kao tragediju, kao šok, jer katedrala Notre-Dame postoji 850 godina, i bila je najpoznatija crkva u Francuskoj, kao i u cijelome svijetu. Bila je to i najposjećenija crkva, 13 milijuna posjetitelja svake godine. To je prvostolna crkva Francuske, ali i simbol Francuske, kršćanske Francuske, simbol Pariza.

Postoje različiti komentari glede ovoga događaja, pa tako neki kažu da je ovaj požar simbol odbacivanja kršćanstva. Rekao bih da se to potvrđuje i u članku koji sam čitao, i dirnulo me to, da je za obnovu katedrale Notre-Dame bilo potrebno 11 milijuna eura, a bila su prikupljena sredstva od samo dva milijuna eura.

Sada je francuski predsjednik izjavio da će u pet godina obaviti rekonstrukciju katedrale i popraviti ovu štetu, a čujemo da se sa svih strana svijeta nude stotine milijuna eura za obnovu katedrale Notre-Dame. Bogu hvala, kamena struktura se održala, ali krov je uništen, a uništene su i druge stvari. Svi mislimo da Notre- Dame treba još živjeti i biti simbol Božje prisutnosti među nama kao i simbol Gospe koja nas vodi Bogu i Nebu.

 

Kršćani, pogotovo u Europi, umukli su. I dolazi vrijeme da kamenje progovori…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

U povodu Uskrsa vojni biskup u BiH mons. Tomo Vukšić pozvao vjernike na ustrajavanje u činjenju dobra

Objavljeno

na

Objavio

U poruci u povodu Uskrsa vojni biskup u BiH mons. Tomo Vukšić pozvao je vjernike na ustrajavanje u činjenju dobra. Po njemu, to bi za svakoga čovjeka, “koji se ponosi Kristovim imenom”, trebalo biti istodobno “osnovno životno poslanje, glavna zadaća i najviša čast”. Nakon razdoblja korizme, koje je obilježeno odricanjem, postom, molitvom i činjenjem dobrih djela, Uskrs, koji je najvažniji događaj za kršćane, dolazi kao vrijeme u kojemu se u potpunosti ispunjava njihova vjera. Biskup Vukšić ističe kako je taj događaj najvažnija prekretnica.

Oče biskupe, često se može čuti od ljudi, od kojih neki čak i nisu vjernici, da je njihov križ pretežak, da je životni put prepreka s iskušenjima, problemima. Kada usporedite sve okolnosti, imate li dojam da je današnji život ljudi složeniji, problematičniji ili je postalo moderno imati “status” žrtve?

– Nekako je u skladu s ljudskom naravi da se s nelagodom i otporom odnosi prema poteškoćama i problemima, odnosno križevima koje život donosi. Posebice to vrijedi za teške muke i poniženja, kojima su ljudi nerijetko izloženi. Tako je i sam Isus, kao što čitamo u Matejevu i Markovu evanđelju, molio Oca nebeskoga da ga, ako je moguće, mimoiđe nepravedna osuda i strašna smrt. Ali ponekada prepreke, iskušenja i probleme nije moguće izbjeći, osim na način izdaje važnih vjerskih i moralnih načela, naravnoga zakona, braće i sestara i njihovih prava i dostojanstva ili čak Boga samoga. A gledano na Isusov način, ono “ako je moguće”, u njegovu slučaju i u konkretnoj situaciji, značilo je: nije moguće izbjeći jer bi to bila izdaja!

Današnji ljudi često imaju mnogo stvarnih problema, kao što su, primjerice, nedostatak sigurnoga posla, primanja i stana, ugrožavanje drugih ljudskih prava i dostojanstva itd. No nisu rijetke situacije kada problemi nastaju i zbog nerealnih očekivanja i želja koje netko sebi zadaje, a nisu ostvarive. To je fenomen koji, za razliku od nekih prošlih vremena, možda pojačano obilježava suvremenoga čovjeka. I jedni i drugi mnogo trpe: oni prvi zaista su žrtve stvarne nepravde, koja mora biti ispravljena, a ovi drugi su žrtve ponajprije svojih projekcija bez pokrića i trebaju se psihološki vratiti u realni svijet. No, da bi to uspjeli, i jednima i drugima treba pomoći. To je kršćanska obveza.

Koliko je, pak govoreći s duhovne strane, za kršćane važna ta simbolika križnog puta i kalvarije?

– O Isusovu križnom putu i kalvariji često se govori samo kroz teme nepravedne osude, strašne patnje i smrti. Međutim, od svega toga mnogo je važniji Isusov stav vjernosti volji Božjoj, obvezi da ispuni svoje poslanje i njegova poruka da vjernost treba biti osnovna oznaka svih koji se diče njegovim imenom. Isus je vjeran nepravdi usprkos, patnji usprkos, pa čak i smrti usprkos. Za njega su nepravde, patnje i smrt nešto što nije htio ni mogao izbjeći jer je htio ostati vjeran. Njegova vjernost patnji usprkos, a ne patnja sama po sebi, događaj je i razlog otkupljenja ljudi. U tomu je sav sadržaj, sva simbolika i poruka Isusova križnoga puta i kalvarije. Vjernost! Velik je to ideal. Božanski. I, priznajemo ponizno, jedva nama dostižan.

U korizmi se vjernici imaju običaj “odricati” materijalnog pa je širok raspon tih poteza. Jedan kolega nedavno mi se u razgovoru “ispovjedio” kako nema običaj odricati se materijalnog, a istodobno nastoji biti bolji čovjek i pomaže drugima. Je li to smisao ovog razdoblja svojevrsnog pročišćavanja?

– Odricanje i post jesu oblici kršćanske solidarnosti s Kristom koji je postio, odricao se i patio. I, kao u mnogim drugim stvarima, i u tomu svi imamo slabe točke i trenutke. Zato neka na postavljeno pitanje odgovore riječi Petra Krizologa, sveca iz 5. stoljeća i jednoga od nadarovitijih propovjednika cijele povijesti Crkve. Neka one budu poticaj i meni, i vama, i vašemu prijatelju. I svima koji će ovo čitati! A Krizolog, što u prijevodu znači Zlatorječivi, kako su ga prozvali, pisao je ovako: “Tri su stvari, braćo, tri po kojima vjera stoji, pobožnost se održava, krepost traje. Molitva, post, milosrđe. Što molitva traži, postiže post, dobiva milosrđe. To troje, molitva, milosrđe i post, jedno su i uzajamni izvor života.

Duša je, naime, molitve post, a život je posta milosrđe. To neka nitko ne dijeli jer se ne da odvojiti. Ako netko od to troje ima samo jedno ili ih ne bi istodobno imao, ništa nema. Prema tome, tko moli, neka i posti. Tko posti, nek’ je i milosrdan. […]

Budi, čovječe, za sebe slika milosrđa. I zato onako i onoliko i kako brzo hoćeš da tebi budu milosrdni, tako brzo, toliko i tako i sam ostalima budi milosrdan. Molitva, dakle, milosrđe i post jedna su naša zaštita kod Boga. Sve je to samo jedna naša obrana i samo jedna trooblična molitva za nas. […]

Nitko, naime, nije toliki siromah da ne bi mogao darovati samoga sebe. A da bi Bog primio dar, mora uz dar ići i milosrđe. Post ne niče ako ga ne natapa milosrđe. Presušivanje milosrđa suši post jer što je kiša za zemlju, milosrđe je za post. […]

Ti što postiš, tvoja njiva posti ako je milosrđe u postu. Ti koji postiš, ono što milosrđem nakvasiš, to će ti se i zgrnuti u žitnicu. Čovječe, ne gubi, dakle, čuvajući, već skupi dajući. Čovječe, dajući siromahu, sebi daješ, jer što drugome ne prepustiš, nećeš imati.”

Uskrs je i ove godine za brojne katolike, od kojih je najveći broj Hrvata, jako izazovan. Zašto je ovaj događaj važan u životima ljudi, vjernika?

– Uskrs je važan za sve ljude jer je na taj dan, po uskrsnuću Isusova ljudskoga tijela, započeo vječni život čovjeka. Isus je upravo po tomu postao “prvina usnulih”, kao što poučava Sveto pismo. Prvi od nas. Prvi od svih umrlih. On je prvi čovjek koji je uskrsnuo. Po tomu je ujedno i razlog naše nade, koju ispovijedamo u članku vjere kada kažemo: Vjerujem u uskrsnuće tijela i život vječni. To jest, svoga tijela i svoj život vječni. Uskrsnuli Krist naša je nada koja razveseljava naše dane. A budući da je upravo nada na mnogo strana skoro protjerana iz svakodnevice bh. društva, mi kršćani smo prvi pozvani biti svjedoci nade. Sada i ovdje! Stoga je upravo u tomu i posebna društvena aktualnost ovogodišnjeg Uskrsa.

Značajan broj ljudi pomišlja o odlasku iz svoje domovine. Nedavno ste, govoreći o ovoj problematici, rekli kako je važno zajamčiti dostojanstvo rada, poštene plaće, poštovanje. Imate li dojam da se ipak polako čuju takve riječi?

– Pravo na rad, na pravednu plaću, na majčinstvo, na obitelj i dostojan život među osnovnim su ljudskim pravima. I tko ih ne poštuje ili ih krši, čini velik grijeh. Posebice to vrijedi za one koji su dužni stvarati okvire i uvjete za gospodarski razvitak, a ne čine dovoljno, i za poslodavce koji na razne načine zakidaju i ponižavaju radnike. Takvo ponašanje nije samo prekršaj zakona nego, prema kršćanskom nauku, istodobno i težak grijeh. Da, o tomu sam više puta do sada govorio, pisao i propovijedao. I moramo to ponavljati jer, osim sposobnosti i stručnosti bez kojih se ni jedno društvo ne može razvijati, društveni moral i odgovornost su još više jamstvo poštivanja radničkih prava i općenito napretka. Jer bez socijalnoga morala i odgovornosti svako društvo postaje divlje.

Iznijeli ste nedavno i podatke o odlasku Hrvata katolika iz BiH u prošloj godini, a zanimljivo je da je taj trend u 2018. godini značajno usporen u odnosu na prijašnje godine. Što mislite da je u pitanju?

– Trebalo bi provesti ozbiljna znanstvena istraživanja da bi se ponudio pouzdan odgovor na pitanje je li val iseljavanja doživio svoj vrhunac ili nije. A u očekivanju toga može se samo pretpostavljati. Ako jest, možda je to zato što se polako osjećaju utjecaji investicija i napretka. Dao Bog! Bilo bi dobro da je to zbog stvarnoga gospodarskog napretka, ali bojim se kako je to još više zato što je u proteklom razdoblju uglavnom već otišao najveći broj onih koji su to namjeravali i uspjeli. Isto tako, tek će se vidjeti što će značiti liberalizacija dobivanja radnih dozvola, koja se najavljuje u nekim državama zapadne Europe i hoće li ona izazvati novi val iseljavanja.

Kod nas ljudi odlaze na Zapad zbog novca i neizvjesnosti. A nedavno je upravo Sveti Otac na pitanje: “Koja je najveća prijetnja miru u svijetu” odgovorio kako je to novac. Zašto je to tako i kako vi to komentirate?

– Jasno je da Papa, kada je to kazao, nije mislio na sirotinju, koja nema sredstava ni za osnovne potrebe ili koja se bori za golo preživljavanje. Takvima je novac zaista velik problem, ako već želimo govoriti u tim terminima, jer ga nemaju. No oni kao takvi ne mogu biti prijetnja miru. Međutim, osim u obliku nedostatka, novac može biti problem također u obliku raskalašenoga preobilja i još veće gramzivosti moćnika, što zaista jest prijetnja miru. I nedvojbeno je da je Sveti Otac mislio na takve ljude i države, na njihova politička i psihološka stanja, koji su nezasitni u svojoj gramzivosti i sami time vrlo opasni.

Bh. realnost je neprestana borba za dominaciju, prevlast. Stječe se dojam kako se neka vrsta rata nastavlja samo u političkim rukavicama. Kako izaći iz toga začaranog kruga dominacije, koja je na ovim prostorima često vodila u kaos, pa čak i ratove?

– Osim materijalne gramzivosti, postoje i mnogi drugi njezini oblici. A kad smo kod teme dominacije, ona je utjelovljenje gramzivosti, prije svega u obliku uzurpacije, prisvajanja ili sprječavanja tuđih prava i nadležnosti, što je jedan od najgorih mogućih oblika diskriminacije. A izlaz iz te situacije, gdje god se događa, treba tražiti u demokratskom donošenju pravednih zakona, koji će na pravedan način i cjelovito regulirati materiju prava pojedinih ljudi, nadležnosti državnih ustanova i položaj svakoga naroda i drugih sastavnica društva. I još više je rješenje dominacije u dosljednoj primjeni takvih zakona.

Katolička crkva imala je nedavno u Vatikanu konferenciju posvećenu pedofiliji u svojim redovima te se tome žestoko usprotivila i podržala progon. Još nema konkretnih detalja, osim novinskih napisa. Kakva su vaša očekivanja u tome smislu?

– Za zlo pedofilije ne smije biti mjesta nigdje, a posebice nikada među crkvenim osobama. Ono mora biti energično spriječeno i zakonom još više sankcionirano, a počinitelji takvih zlodjela, kad im se ona dokažu, jer su delinkventi, moraju biti kažnjeni kako zakon propisuje. I veliko je pitanje jesu li počinitelji takvih zlodjela uopće psihički normalni. A sve njihove žrtve, naravno, trebaju imati svu solidarnost i zaštitu.

Nedavno je izgorjela jedna od najljepših crkava na svijetu, katedrala Notre-Dame, što je privuklo golemu pozornost. Neki, čak i u hrvatskome narodu, pak su se radovali što se to dogodilo. Prije izvjesnog vremena gledao sam demoliranje druge crkve Saint-Jacques u Abbevillu, isto u Francuskoj. No zbog toga nije bilo nikakve pompe, prevelika žaljenja… Kako to komentirate, jesmo li licemjeri?

– Nažalost, posljednjih desetljeća izgorjele su, razrušene ili na drukčiji način uništene brojne crkve po svijetu. Neke još starije, a možda spomenički i vrjednije od Notre-Damea. A i kada je bilo reakcija, imao se dojam kako se više žalilo za njima kao spomenicima kulture negoli za crkvama kao molitvenim prostorima. Nekako slično bilo je i ovaj put: mediji i javne osobe mnogo su više žalili što je u Parizu izgorio vrlo važan spomenik kulture negoli što je crkva teško oštećena. To je zato što u tom sekulariziranom svijetu, koji često živi kao da Boga nema, molitveni prostor mnogima nije ni potreban, ali im je draga spomenička kultura i drugi oblici kulture koji se nalaze u crkvama. To je više nekakva ideologija negoli licemjerje. Zapravo, to je opasan i neprihvatljiv ideološki pokušaj da se Crkvu reducira na kulturnu ustanovu, a njezine ustanove i građevine predstavlja kao vrijedne muzeje vlastite prošlosti.

Oni, pak, koji se raduju kad gori neka crkva ili bilo koja druga bogomolja, očito su nastrani ideološki piromani, sekularni ili neki drugi fundamentalisti. Na takve čine i riječi očito ih pokreće mržnja. No, mi kršćani ne smijemo uzvraćati na njihov način, već raditi i moliti za njihovo obraćenje. Kao Isus, koji je i za njih uskrsnuo, a koji je za svoje progonitelje molio: “Oče, oprosti im, ne znaju što čine!” (ZK/VečernjiList)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari