Pratite nas

Razgovor

Dr. sc. Matko Marušić: Nikad nije bilo bolje, i bit će sve bolje i bolje

Objavljeno

na

Razgovor s prof. dr. sc. Matko Marušićem

Ovih dana završeno je internetsko savjetovanje o nacrtu prijedloga Zakona o potvrđivanju tzv. Istambulske konvencije, koja na mala vrata, pod krinkom zaštite žena od nasilja, uvodi rodnu ideologiju na međunarodnopravnoj razini. Kako komentirate pokušaj uvođenja rodne ideologije kroz naizgled benigan zakon kojim bi se žene štitile od nasilja?

To je pobjedničko marširanje novoga komunizma. Ideja da se uništi obitelj „jer je u njemu žena zarobljena kao rob“ potječe od Engelsa. Komunizam je izgubio rat na ideji „diktature proletarijata“, ali nije se ni predao niti popustio. On danas osvaja svijet „drugim sredstvima“. Što mu je u prošlom stoljeću bila „radnička klasa“, danas su mu žene, što su mu bili „obespravljeni“ danas su mu spolno perverzni, što mu je bila „jednakost“ danas su mu ljudska prava, a što mu je bila „kontrarevolucija“ danas mu je „govor mržnje“. U Hrvatskoj se „bratstvo i jedinstvo“ zakrinkalo u „toleranciju“ a ostalo je integralno jugoslavenstvo. Najveći im su neprijatelji i dalje Katolička crkva i nacionalni osjećaji.

Današnji marš preobučenog komunizma nazvao sam pobjedničkim, jer je već pobijedio u SAD, Kanadi, Australiji i Europi. Zadnji trag otpora jest američki izbor Trumpa umjesto Clintonove. Nije slučajno da se danas Trumpa toliko napada – pogledajte samo malo pažljivije tko to radi! Ne napada ga se ni zbog čega nego što je privremeno spriječio pobjedu komunizma u SAD-u. Iznenađenje je bilo golemo i tim je veća mržnja ljevičara na njega.

Nije slučajno što se toliko napada Višegradska skupina, Orban i poljska Vlada: oni se ne opiru migrantima koliko se opiru rodnoj ideologiji, jer upravo i samo ona znači pobjedu komunizma, razaranje društva i obitelji i onda, na kraju napad na crkve i svećenstvo do njihova potpunog uništenja. Jeste li vidjeli kako napadaju crkve u katoličkom Brazilu? Znate li da su u Kanadi izmislili nove zamjenice za „on“ i „ona“, koje se uče u školi i koje se moraju upotrebljavati u javnosti. Znate li da se sa istospolnim brakom iz dokumenata (npr. rodni list) brišu pojmovi „otac“ i „majka“? Znate li da se preko UN-a traži golemo državno financiranje pobačaja za sve žene, u svim stadijima trudnoće i bez ikakvih ograničenja?

Znate li da se stalno nameću nove deklaracije i konvencije koje sve to provode u praksu? Znate li da hrvatska delegacija pri UN u pravilu glasuje za te konvencije?

Sada smo došli do Istanbulske konvencije koju je Milanović potpisao, a koju Plenković mora u Saboru ratificirati. Nemojte se nadati da možda ne će, da će naći neki diplomatski trik, da će se oprijeti! Eto 6. kolovoza 2017. je poslao Dubravku Šuicu u novine da najavi što će se dogoditi: učinit će to, nametnut će Konvenciju!

Nemaju kud, jer ih pritišću europski meta-komunisti koji su u EU potpuno preuzeli vlast! No, smeta me kako nastupa gđa Šuica, i lijepo je molim da to više ne čini: ne smije praviti budale od nas, domoljubnih, katoličkih Hrvata koji su je izabrali. Ja sam jedno i drugo i još i stari hadezejac, jako proeuropski i tolerantan, upućen u međunarodnu politiku i znam što se zbiva. Shvaćam pritisak na Plenkovića, ali ne prihvaćam da se to, kao što radi gđa Šuica, skriva pod „zaštitu žena“! Prvo, u Hrvatskoj se zakonski teško može pojačati zaštita žena, jer je postojeća jako dobra. Drugo, ako je treba unaprijediti, unaprijedite je (postrožite i sl.) kroz zakone, a ne kroz podmuklu komunističku Konvenciju, koja će na vlast dovesti Radu Borić i Aleksandra Štulhofera. Da, da, ne pretjeravam, ti i takvi će onda vladati Hrvatskom. Ako Šuice u oči laže svojemu narodu i svojim stranačkim kolegama, znači da je sila koja stoji iza toga čina jako velika. E, pa ta i takva sila podržava Borić, Teršelič, Markovinu, Štulhofera, Novosti i sve povezane i sve slične.

Izglasavanje Istanbulske konvencije u Saboru bit će pobjeda Marasa i Hajdaš Dončića nad Plenkovićem i Jandrokovićem.

Što će biti dalje? O tome sam pisao na portalu „Savjetovanja“. Kad otvorite stranicu, koristite mogućnost filtriranja: po stanju: otvoren natječaj; po Instituciji: Ministarstvo demografije, obitelji… Onda će Vam se otvoriti samo taj dokument.)

Instabulska konvencija

Rekao sam sljedeće: „Poštovani Predsjedniče Vlade RH g. Plenkoviću, poštovani saborski zastupnici, molim vas da nikako ne prihvatite ratifikaciju Istanbulske konvencije. Kratko i jasno: nakon prihvaćanja, ljudi koji promiču istospolne brakove će tražiti da se oni dopuste i u Hrvatskoj. To će tražiti promjenu Ustava, i to referendumom, jer se mora promijeniti ustavna definicija braka koja je donijeta referendumom. Referendum se pak mora nametnuti, a to će izazvati nemire do razine uličnih sukoba. Upozoravam vas da bi takav ishod pao na vašu savjet i da je njegovo izbjegavanje VAŠA odgovornost. Želim da hrvatska javnost to zna za slučaj da se Republika Hrvatska tako dovede u ružno, štetno i opasno stanje. Matko Marušić“.

Eto, to će se dogoditi. HDZ će se raspasti, prije ili poslije, a komunisti će napasti dio koji se protivi Konvenciji za fašizam. Imat će podršku izvana. Tada će komunisti doći na vlast i pod krinkom osude „govora mržnje“ uvest će komunističku diktaturu. To sam već živio i znam; imaju krasne riječi a ubijaju po noći i ubijene bacaju u duboke jame, koje zatvaraju s desetak pregrada.

Zoran Vukman u knjizi „Bogoubojstvo Zapada“ piše kako rodna ideologija predstavlja pokušaj redefiniranja čovjekova genotipa i pokušaj da se redefiniraju tisućljeća ljudske baštine i iznova napiše knjiga Postanka. Kako Vi kao znanstvenik iz medicinske struke gledate na postavke rodne rodne ideologije?

Ja se uopće ne pozivam na vjeru. Prvo, za to nema potrebe, drugo, rodna ideologija napada zdrav razum i sekularnu znanost, a vjeru je već davno i javno osudila na smrt i pozivanje vjere u tu bitku samo je gura u ponor. Doći će dan u Hrvatskoj, za koju godinu, kad će se uzapćivati katoličke svećenike jer će oni, naravno, odbijati vjenčavati osobe istoga spola, ili više osoba svakakvih spolova i bez njih.

Sa znanstvenoga stajališta, rodna teorija i ideologija sasvim su protuznanstvene i zapravo – u odnosu na sve znanje koje imamo u biologiji i medicini i koje nimalo nije sporno – sasvim su izvan zdrave pameti. Ja tu temu pratim i govorim s punim uvjerenjem: nikad i ni u kojem primjeru nisam našao ni jedan argument vrijedan rasprave, a da imalo govori u prilog rodne teorije.

Naravno, tu se ne bi smjelo miješati (kao što komunisti rade!) prava ljudi, nazivlje bolesti i stanja i pravi kršćanski, humanistički i liječnički odnos prema svim ljudima, bez obzira na sve njihove posebnosti, nevolje i probleme – tjelesnoga, duhovnoga i društvenoga blagostanja.

No, znanstvenici su ušutkani do razine – ovo ne znate i od mene ćete čuti prvi put: da se mijenjaju najugledniji medicinski udžbenici! Slučajno sam naišao na dva primjera, a koliko ih ima ne znam. Ne znam ni jesu li ova dva slučajna, npr., zbog kraćenja teksta.

Prvi je da je iz opisa građe i funkcije debeloga crijeva izbačen anatomski i fiziološki pojam „ampula recti“. To je proširenje debeloga crijeva odmah iza čmara, s funkcijom da se u njemu nakuplja izmet do časa obavljanja nužde. Pojam je maknut, a govori se samo o „velikom“ (debelom) crijevu.

Drugi je da je definicija „spajanjem spermija i jajne stanice počinje život jedinke“ maknuta i glasi „spajanjem spermija i jajne stanice počinje razvitak“.

Ako tko pomisli „baš me briga za američke knjige“, neka zna da je naivan, blago rečeno. I mi i naša djeca učimo iz američkih knjiga.

O drugim stvarima ovdje se ne može pisati. Vjerujem da je dovoljno spomenuti da su u Međunarodnu klasifikaciju bolesti pokušali neprimjetno ubaciti da pedofilija nije bolest, ali su onda ljudi prosvjedovali i to je popravljeno – tako da je promijenjena samo jedna riječ.

Kako će se po Vama u slučaju tzv. Instanbulske konvencije postaviti Vlada Republike Hrvatske? Hoće li potvrditi ili zanijekati svoje proklamirano „demokršćanstvo“?

Prema navedenoj izjavi gđe Šuice, hrvatska će Vlada popustiti. Moram priznati da ne znam treba li stvarno popustiti. Znam da je pritisak strašan – pa popustila je i gđa Merkel (doduše, vjerujem da je i to bilo namješteno, kao i Šuicin članak).

No, nije mi poznat europski zakon prema kojemu bi Sabor (parlament) neke države morao prihvatiti ikakvu konvenciju, osim dragovoljno! Čemu inače parlament? Dakle, tvrdim da tu konvenciju Hrvatska ne treba i, naravno, ne smije prihvatiti! Oprijeti se treba prvo glasovanjem, a potom diplomatskim i političkim oruđima. Ponovit ću da sam veliki (veliki!) pristaša hrvatskoga članstva u EU, ali to ne znači, i ne smije značiti, da prihvaćamo i ono što ne želimo prihvatiti. Ako će nas zbog toga kazniti, neka nas kazne. No, bit će i još časnih država koje tu nakaradu ne će prihvatiti. Dalje bi me ova rasprava odvela u hrvatsku stratešku politiku, pa ću tu prestati.

Pozivam braću i sestre sve hrvatske zastupnike u Saboru da odbiju Istanbulsku konvenciju. Napose svoj poziv usmjeravam braći i sestrama zastupnicima HDZ-a, Mosta, HSS-a i drugih stranaka demokršćanskih nazora, jer – jasno je – komunisti će glasovati za Konvenciju i najmanje popuštanje demokršćana dovest će do katastrofe.

Ponovit ću: katastrofa će se najprije očitovati kao rascjep u HDZ-u, pa njegov gubitak vlasti, dolazak na vlast kakve nakaradne lijeve koalicije, pa promjene zakona i ustava, promjene dokumenata, školskih programa (a što mislite da je Jokić pokušao učinio, pažljivo sam čitao?!), pa – ulazak Zla u naše domove i naše hramove…

Napomena: zanima me kako će u Hrvatskoj glasovati srpska manjina; naime, Srbija je već prihvatila konvenciju, ali ne vjerujem da je taj prijedlog bio na poštenoj javnoj raspravi. Pravoslavci su kršćani kao i mi i smatram da se zajedno moramo oduprijeti. Zašto se u ovoj javnoj raspravi tako malo čuje i druge crkve u Hrvatskoj? Zar one misle da će biti pošteđene kad Zlo uništi onu katoličku?

Ovih dana proslavili smo 22. obljetnicu „Oluje“, najbriljantnije vojno-redarstvene akcije koja je temelj Domovinskog rata, a kako reče ministar obrane Damir Krstičević – Domovinski rat je jedini temelj Hrvatske. No, postavlja se pitanje zašto velike vojne pobjede nismo kasnije kapitalizirali i na drugim planovima, primjerice gospodarskom?

Tema Istanbulske konvencije previše je važna da bi se s njom miješale druge teme. Zato ću Vam na ovo pitanje odgovoriti kratko i jasno: da, dogodila se je „Oluja“ i u gospodarstvu“, zar niste primijetili? Možda vjerujete komunističkoj subverziji da je u Hrvatskoj loše? Ne, u Hrvatskoj nikad nije bilo bolje, a bit će sve bolje i bolje. Tko to ne vidi „popio“ je komunistički spin. Naravno da bi moglo biti bolje, da se slabo radi i puno griješi (krade, zabušava), ali tu postoji samo jedan krivac – mi svi. Naime – Hrvatska, to smo mi!

Možemo li pobjedu u „Oluji“ smatrati potpunom dok se ne postigne oslobađajuća presuda hrvatskoj šestorci u Haagu, s obzirom na to da su Hrvatska i BiH u vrijeme rata predstavljale jedno veliko ratište, a HV i HVO jedne hrvatske snage?

Predlažem da postavljate malo stručnija pitanja… Suđenje u Hagu je pravni proces i u njemu najprije treba utvrditi činjenice. Za suđenje Gotovini i Markaču pustili smo da nam to učine Carla Del Ponte i Žarko Puhovski i jedva smo se izvukli! I to ne mi sami, nego je Haški sud raskrinkao laži Žarka Puhovskoga. A to je trebao učiniti hrvatski pravni sustav, na početku – radeći marljivo, domoljubno, predano i stručno. Suđenje šestorici u Hagu ne može proći bolje nego što određuje istina o događajima, ali može proći gore ako se odgovorni stručnjaci nisu pobrinuli da se Sudu predoči puna istina. Ne znam što je učinjeno ni što će biti.

Pred nekoliko mjeseci osnovano je tzv. Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću. Kako gledate na njegovo osnivanje?

Jako pozitivno. Dapače, pozvao sam hrvatsku javnost da Vijeću upućuje svoja kvalitetna svjedočanstva.

Znam da su mnogi to napravili, ali čini mi se da još nisu svi koji bi to mogli, željeli i trebali. Još ima vremena do kraja godine, i treba se baciti na posao!

Svi oni koji nisu Vijeću svjedočili, ne će na kraju imati pravo biti nezadovoljni odlukama Vijeća! Zar mislite da će tipovi poput Goldsteina i Zakošeka ustrajati na istini i pravdi? Gospodo Hrvati, za istinu i pravdu se treba izboriti krvlju, znojem i suzama, kao za Knin, Petrinju i Kostajnicu. Neprijatelji ne daju darove, nego nesreću snuju. U našoj snazi leži tajna naših postignuća, a ne u milosrđu neprijatelja naših.

Krajem srpnja svake se godine, još od vremena Sanader-Kosorične vlade, održava proslava tzv. ustanka u Srbu, koji je prema mišljenju svih relevantnih povjesničara predstavljao ustanak s pretežito četničkim karakterom. Treba li se povjerenstvo pozabaviti i ovim pitanjem, kao i pitanjem postojanja četničkih spomenika u Borovu Selu?

Odgovorit ću protupitanjem; istina o pokolju nevinih Hrvata u Srbu više uopće nije sporna; a koji je domoljubni hrvatski pravnik, koja ustanova, službeno tužila i krivce pokolja i one koji ga slave? Neki će optužiti Vladu, ili DORH, ali to nije dovoljno; upitajte se što ste Vi napravili za tu stvar. Svaki od nas. I – ne zaboravite – svi građani Hrvatske su ravnopravni i svatko ima pravo tužiti, jednako kao i, na primjer, Vesna Teršelič! Ne smijete se ljutiti na Vesnu Teršelič, to je i glupo i neučinkovito: ona je neprijatelj Hrvatske i živi od toga; što drukčije hoćete od nje? Ali možete je tužiti, za svaku krivu riječ, svaku laž i pogrješku. Zagorčajmo i mi njima život kao što ga oni zagorčavaju nama. Ljudska prava pripadaju jednako nama kao i njima.

Već sam u jednome od prethodnih pitanja spomenuo da prema mom mišljenju vojne pobjede iz „Oluje“ nisu kapitalizirane na gospodarskom planu, a najbolja svjedodžba tome je što posljednjih godina svjedočimo egzodusu mladih ljudi iz Hrvatske. Kako riješiti taj problem? Radi li se isključivo o materijalnim razlozima ili je u Hrvatskoj potrebno promijeniti i sustav vrijednosti koji mlade ljude tjera izvan Hrvatske?

Ljuti me to pitanje, o njemu bi trebalo posebno. Sada ću dati samo napomenu.

a) Dobro poznajem život u inozemstvu i svečano izjavljujem da se prevario svatko onaj tko je emigrirao.

b) Mi Hrvati (i svi domoljubni hrvatski građani) dopustili smo da nam subverzivni elementi u medijima o Hrvatskoj govore ružno i kao o mjestu za življenje i da huškaju narod da emigrira. Mora se reći istina: emigriranje je pušionica.

c) Ljudi imaju pravo na traženje svoje sreće, bez obzira na to u čemu je i gdje je vidjeli. I Vesna Teršelič je emigrant, ne izgleda jako sretna, ali uporno živi u Hrvatskoj.

d) Moraju se uvesti mjere koje će emigriranje smanjiti, i one se uvode. Radi se o procesu, a ne o lutriji, pa treba biti uporan, pametan, informiran i – nadasve – domoljuban. Tu ćemo uspjeti.

Imamo li unatoč svemu razloga za optimizam?

Nikad nije bilo bolje, i bit će sve bolje i bolje. Bitno je da imamo domoljuban Hrvatski sabor. Držite to u pameti!

Davor Dijanović/HKV

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Dragutin Berghofer: Gledao sam kako tuku Sinišu Glavaševića i onog Francuza

Objavljeno

na

Objavio

Dragutin Berghofer je jedan od preživjelih svjedoka brutalnog premlaćivanja i ubijanja zatočenika na Ovčari 20. studenog 1991. godine.

Punih 26 godina je pričao o onome što je doživio u Vukovaru. Svjedočio je na Haškom sudu 5 puta kaže, bio je u Beogradu, Zagrebu… “No ništa to ne vrijedi, sve je to danas biznis, rade se knjige i filmovi o tome, a u medijima je nemoguće prikazati pravu istinu”, objašnjava Berghofer u razgovoru za Narod.hr.

Dragutin Berghofer, sada 78-godišnji umirovljenik svjedočio je i brutalnom premlaćivanju Siniše Glavaševića, novinara Radija Vukovar i francuza Jean-Michela Nicoliera, dobrovoljca hrvatskog Domovinskog rata.

U svjedočanstvu koje je dao u Haagu 2006. godine na suđenju troje bivših oficira JNA, rekao je da su JNA i srpski rezervisti odveli oko 350 civila iz vukovarske bolnice ujutro 20. studenog, izvršavajući zapovijedi optuženog majora Veselina Šljivančanina.

Nakon što su ih zlostavljali u vojarni JNA, Berghofer je ispričao da su autobusima odvezeni na farmu Ovčara gdje je on sam proveo dva sata. U ta dva sata vidio je da su doveli Sinišu Glavaševića, novinara Radija Vukovar i francuza Jean-Michela Nicoliera, dobrovoljca hrvatskog Domovinskog rata.

S Ovčare ga je spasio doktor Mladen Ivanković, pravoslavac s kojim je bio dobar prijatelj. “Ako možeš pomogni Belome”, rekao je doktor Ivanković svome sinu koji je bio u JNA, prepričava Berghofer čiji je nadimak Beli. Ivankovićev sin poštedio je Berghofera i još šestoricu zarobljenika koje je vidio na Ovčari i s ‘kojima si je bio dobar’.

Dok je na Ovčari dobio nadu u život, na Veleprometu se situacija promijenila i postala je onakva kakvu i ostali svjedoci ratnih zločina ističu. Dotadašnji susjedi i prijatelji preko noći su postali neprijatelji.

“Kad su me vodili u Velepromet Pero Krtinić je počeo vikati: ‘Ovakvog, ovakvog kao ovaj Drago treba ubiti’. Ja sam već tada napustio Ovčaru i u tom svom strahu sam mu rekao: ‘Zašto? Zato što su tvoja mama i moja mama bile 40 godina komšije? A on ni ‘a’ nije kazao, a mogao me je ubiti.”, kaže Berghofer.

“Puno njih nisu našli koje sam vidio da su mučili”, kaže Berghofer, oni nisu daleko, oni su tamo, ali eto, Grujić je bio velika zvjerka. Kad sam mu htio pokazati gdje da kopaju nije se htio sa mnom ni upoznati.”, objašnjava Berghofer.

Od svibnja 1991. bio je uključen u obranu grada. Ima pet godina staža u Hrvatskoj vojsci. ‘Prebili’ su ga, kako kaže u Mitrovici. Četiri i pol mjeseca je bio bos. Nove gojzerice su mu otuđili. U prostoriji je spavalo njih 150 na zemlji. Izgubio je 22 kilograma na težini jer su bili prisilno izgladnjivani, nisu spavali, jer se nije moglo leći na leđa, tri puta je pao u nesvijest pod težinom udaraca koje je primio. U Mitrovici je s njim bio i sin od Kate Šoljić koji je tamo i ubijen, prepričava Berghofer.

“Poredali su nas na igralištu, gole na minus 7 stupnjeva, rekli su da dignemo tog sina Kate Šoljić, koji se već smrznuo. Ovaj se nasmijao i rekao ‘ma vidi ovaj se najeo sladoleda’… To se taj Duško smijao, a ne bih ja ni znao kako se zove da ovaj drugi nije rekao ‘Duško, pa kako možeš tako tući’. Isto sam tako čuo da se onaj koji je na Ovčari mlatio francuza zove Kemo, jer je rekao ‘Kemo će tebi pokazat’. Ja ne bih ništa znao o Kemi, a on je stanovao blizu moje radnje.”, ispričao je Berghofer.

Berghofer se u razgovoru za Narod.hr osvrnuo i na suđenje zločincima gdje je sudjelovao kao svjedok.

“Vidio sam jednoga koji je za ove bio ‘deda’, bio je dobar sa mnom i prije, kaže meni sudac Veljko Krstajić: ‘Gospon Berghofer, pa nije taj deda dobri, taj je 27 Hrvata zakl’o.’ Zato je moja pretpostavka da su Glavaševića zaklali. Strašno je to za pričati, mene su tukli četvorica, petorica, a njega je njih 12 tuklo. Vidio sam i onog Francuza, vidio sam kako su ga tukli.”, ispričao je Berghofer.

Dragutinu Berghoferu su ubili kćer od 27 godina, te nevjenčanu suprugu i majku.

“Nikakvog zlodjela nisam počinio, ali sam imao dvije radnje, bio sam situiran”, kaže nekadašnji uspješni tapetar, Vukovarac Berghofer koji danas živi u Osijeku.

facebook komentari

Nastavi čitati

Razgovor

Vilim Karlović: Bog me spasio da svjedočim o zlu koje se dogodilo

Objavljeno

na

Objavio

Kad je utihnulo oružje i Vukovar se u ruševinama i strahu predao okupatorima, Vilim Karlović, pripadnik Zbora narodne garde, odložio je oružje i otišao u vukovarsku bolnicu da bude sa svojim suborcima. Dvadesetog studenog ujutro izveden je u dvorište sa stotinama drugih. Evakuacijom je upravljala JNA.

Odmah uz bolničko dvorište su bili i ostali dobrovoljci, teritorijalci i četnici i taj prvi susret je ustvari već tad dao naznačiti, obzirom na prijetnje koje su osobito dolazile od tih dobrovoljaca i četnika, da taj dan neće dobro završiti za nas, govori za HRT umirovljeni satnik Vilim Karlović.

Prva postaja – vukovarska vojarna

Iza tih hangara čulo se jaukanje, zapomaganje, pucnjevi. Četnici su ulazili u autobuse, izvodili ljude. U jednom trenutku su u toj vukovarskoj vojarni čak iz jednog kamiona podijelili ta sredstva, lopate, toljage, lance, krampove, i znam da sam onako gledajući to razmišljao, pa neće nas valjda ovime tući, ispričao je Karlović.

Čekali su satima. Poslije je shvatio zašto: Oni su vidjeli koliki je to bio broj ljudi i grobnica koju su imali pripremljena nije bila dovoljno velika pa im je to bio jedan tehnički problem – kako još organizirati mjesta gdje će pokapati ljude koje su imali namjeru streljati. A čekali su i odluku Generalštaba vojske JNA.

Dolazak na Ovčaru. U kordonu ih dočekuju batinaši, razulareni alkoholom i mržnjom. Vilima Karlovića tada neočekivano spašava vojnik JNA s kojim ima zajedničkog znanca. Batine nije izbjegao. Imao je možda malo sreće, kaže, što su se u trenutku kad je ulazio u hangar oni fokusirali na Sinišu Glavaševića.

Može se i sada sjetiti, kaže kako su ljudima kosti pucale doslovno kao grane od tih batina jer je bilo teških toljaga, držala od lopata kojima su tukli ljude, i ti zvukovi zapomaganja, jaukanja ljudi, ta lomljava kostiju je i dan danas u njegovim sjećanjima.

Sljedećeg dana na Veleprometu je proveo najgore trenutke. Podivljali zlostavljači birali su žrtve nasumično, ubili su 15-tak ljudi.

I na Ovčari su ih skidali do gola i na Veleprometu, svakog čovjeka kojeg su izvodili, skidali su i do gola i onda teško mučili, uglavnom su ih mučili sa hladnim oružjima, i kako su oni poslije to nazivali, potvrđivali sa pucnjevima iz automatskih oružja, kaže Karlović.

A onda su došli i po njega. Rezali su me po tijelu sa staklom, palili su me upaljačem, svijećama, najgori je bio jedan trenutak, među njih dvadesetak je bila jedna žena koja ih je nagovarala da me siluju.

Nekako je, kaže, izdržavao te batine i kad su ga sjekli, ali najgore mu je bilo kad su ga palili. Onda bih ja skočio svaki put sa stolice, a oni su me kažnjavali na način da su te moje dijelove tijela, uha, oči, dijelili među sobom, tko će mi to poslije odrezati.

I tada se dogodilo čudo. U tu kuću upadaju druga dvojica četnika, i počinju borbu za moj život. Na svu sreću uspijevaju me iščupati od njih, ispričao je Karlović.

Sljedećih šest mjeseci ostaje zatočen u logoru Srijemska Mitrovica. Vratio se u rat i branio Hrvatsku na svim bojištima.

Kao jedan od rijetkih preživjelih svjedočio je o zločinima na Ovčari  – i u Haagu i na beogradskom suđenju koje naziva farsom. U Beogradu je njegovo svjedočenje iz zatvora izvuklo Šešeljevog četnika koji ga je spasio s Veleprometa.

Najveći dio zlostavljača i ubojica, kako sa Ovčare tako i sa Veleprometa, nisu procesuirani. Tu ima svega, tu ima i promjena identiteta, čak i lažiranja da su umrli, uvjeren je Karlović.

Iz masovne grobnice na Ovčari 1996. godine ekshumirani su posmrtni ostaci 200 osoba. Za osam od njih još se ne zna tko su. Kao što se ne zna ni koliko je bilo žrtava na Veleprometu.

Vilim Karlović, otac šest sinova, nikad neće zaboraviti te jezive dane između 20. i 22. studenog 1991. O tome je napisao knjigu, i kaže – Bog me spasio da  svjedočim o zlu koje se dogodilo.

 

NEK’ VIJORI, ZA NJIH BARJAK SVETI!

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari