Pratite nas

Analiza

dr. sc. Mile Lasić: Njemački apel za mir: Ponovno rat u Europi? Ne u naše ime!

Objavljeno

na

Američki saveznici u NATO-u i u Europskoj uniji su bili izloženi proteklih godina i mjeseci enormnom pritisku kako bi bezrezervno slijedili kurs konfrontacije prema Ruskoj federaciji, uz demoniziranje ruskog predsjednika Putina, maltene kao „novog Hitlera“.

mileMnogima je bilo jasno da je riječ o opasnom putu, ali su šutjeli. S druge strane, veoma je opravdano pa i nužno kritizirati rusku politiku prema Ukrajini, ali se ne smije otići predaleko, te poništiti ono što je u posljednjih četvrt stoljeća postignuto u odnosima između SR Njemačke i Ruske federacije, EU i Rusije. O tomu se i radi u apelu za mir, koji je pod naslovom „Ponovno rat u Europi? Ne u naše ime“ (Wieder Krieg in Europa? Nicht in unserem Namen!) prvo 5. prosinca 2014. godine objavljen u vodećem njemačkom tjedniku za kulturu i društvena pitanja „Die Zeit“ (vidjeti, http://www.zeit.de/politik/2014-12/aufruf-russland-dialog).

U ovomu svojevrsnom vatrenom pledoajeu za popuštanje napetosti između Zapada i Istoka, za dijalog s Rusijom, u krajnjem za mir u svijetu, potpisanom od šestdesetak uglednika iz politike i gospodarstva, medija i kulture, radi se o onomu što je nužno činiti odmah kako se ne bi Europa i Svijet strmoglavili u svoju lošu prošlost.

Apel je naišao na izvanredan odjek u njemačkoj javnosti, o čemu svjedoči i podatak da ga je do momenta kada nastaje ovaj tekst supotpisalo 32.899 ljudi (Vidjeti OVDJE)

Mogu osobno biti miran, jer nisam ni do sada šutio na ovu temu. Govorio sam, primjerice, u ljetošnjem intervju za Hrvatski medijski servis, pa potom pojasnio i u nizu eseja u Oslobođenju zašto bi Obamin „wake-up call for Europe“ mogao upravo u Europi isprovocirati odgovor u formi „Yankie go home“. I to se konačno dogodilo s ovom krasnom njemačkom peticijom za mir, upućenoj u prvom redu Berlinu, ali podjednako i drugim svjetskim centrima moći – Washingtonu i Moskvi. Ovom sam se temom, dakle, opetovano bavio ljetos u medijima, pa potom i tijekom cijelog semestra na kolegiju Međunarodni politički odnosi, pri čemu mi je manje važno bilo da li se u aktualnim konfrontacijama Zapad-Istok radi o obnovljenom hladnom ratu, koliko je važno upozoriti na realnu opasnost da on može uskoro postati i „vrući“, ukoliko se Ruska federacija bude tretirala neprijateljem a ne i jednakopravnim partnerom.

t7_8979_91946_08052013155857_15Uostalom, nije li nedavno i papa Franjo upozorio da smo već jednom nogom u Trećem svjetskom ratu, s čime bi se mogli i složiti ako se u cca 80 zemalja vode građanski i drugi ratovi za prekompoziciju nekih zemalja i regija u svijetu. Podsjećanja radi, Svijet nije primijetio na vrijeme da je uplovio i u Drugi svjetski rat, više-manje nijemo je promatrao talijansku okupaciju Abisinije, španjolski građanski rat, ili „Anschluss“ Austrije i Sudetske oblasti u ČSSR-u Trećem Rajhu. I u prošlosti i danas se uvijek u uvodu u veliku nesreću radilo i radi o aktiviranje „zamrznutih konflikata“ i teritorijalnim prekrajanjima, pa u konačnici golom nasilju i pravnom nasilju, tj. suzpenziji međunarodnog prava. Nije, naravski, samo u „slučaju Krima“ i „istočne Ukrajine“ riječ o odmrzavanju „zamrznutih konflikata“ i o suzpenziji međunarodnig prava, nego i o prekompoziciji cijeloga Bliskog istoka i sjevernog dijela Afrike, kao i o drugim kriznim žarištima u svijetu. Uostalom, ove vrste prekompozicija tiču se uvijek, izravno ili neizravno, i tzv. failure states, država koje su zbog unutarnjih dioba sklone padu, kakva je nažalost i Bosna i Hercegovina …

Nesvakidišnji njemački apel

One moje studente koji su i u tjednu uoči Božića dolazili na nastavu, već sam upoznao sa sadržajem nesvakidašnjeg njemačkog apela za mir koji su uputili njemački angažirani intelektualci i umjetnici izravno vlastima u Berlinu pod naslovom: Ponovno rat u Europi? Ne u naše ime! Ma koliko bio i sam svjestan ograničenih dosega ove vrste javnog prosvjeda, ili apela, ova mi se peticija za mir čini nečim najvažnijim što se u Europskoj uniji dogodilo u 2014. godini. Ona je bila, prosto, iznuđena zabrinjavajućim procesima u odnosima Zapad i Istok, u kojima su se Europljani u pravilu ponašali nedoraslo i nedorečeno. Ta ocjena stoji ne samo kad je riječ o kontraproduktivnim sankcijama Rusiji, koje već izazivaju poremećaje u pojedinim zapadnim zemljama, pa i prosvjede, primjerice njemačkih gospodarstvenika i socijaldemokratskih političara („…ne smijemo otjerati Rusiju iz Europe“, poručuje dr Walter Steinmeier u zadnjem „Spiglu“), nego i kad se radi o nuđenju nove generacije sporazuma o pridruživanju od strane EU i Ukrajini i Gruziji i Moldaviji.

A ako se za žurno uključivanja ovih zemalja u EU i mogu naći racionalna geopolitička i gospodarska objašnjenja, njihovo ishitreno uključivanja u NATO savez i nije drugo do avantura velikog formata, koja i nije mogla ostati bez ruskog odgovora. Ovaj tekst nastaje, zapravo, u danu u kojemu je Ukrajina u njezinom parlamentu dokinula „neutralnu poziciju“ glede blokova, na što je od strane NATO-a odgovoreno: „Vrata za Ukrajinu nisu zatvorena“!

Razloga za zabrinutost, strah i otpor je, dakle, biloje  i ima još uvijek i odviše, pa je apel njemačkih intelektualaca lijeve i desne političko-ideološke orijentacije, bio očekivan. Pri tomu se ne radi samo o činjenici da su SR Njemačka i Ruska federacija imale – po podacima Saveznog statističkog ureda iz Wiesbadena – ccaa 82. milijarde eura gospodarsku razmjenu u 2012. godini, nego što povijest uči da je izguravanje Rusije iz europskih poslova uvijek bilo vrlo kontraproduktivna rabota, opasna po mir u Europi i svijetu. Utoliko je razumljivije što se osobe od ugleda iz njemačkog javnog života, bivši političari i državnici, ugledni gospodarstvenici i umjetnici nisu mogli više miriti sa sve otvorenijim manipulacijama događanja u Ukrajini i na relaciji Zapad-Istok, to jest ratnim bubnjevima na tlu Europe, znajući dobro da je ulog u eventualnom budućem krvavom razračunavanju upravo sama Europa. Sprženoj zemlji Europi bi bilo u slučaju globalnih sučeljavanja američke i ruske vojne sile na tlu Europe, dakle, posve svejedno tko je odnio „Pirovu pobjedu“: bio to velikodržavni hegemonizam američkih boja, ili to bila despotija ruske provenijencije …

Nezadrživa jurnjava prema ratu

U prvom pasusu njemačke peticije za mir se, inače, kazalo: „Nitko ne želi rat. Ali sjeverna Amerika, Europska Unija i Rusija nezadrživo jure prema njemu, ukoliko konačno ne prekinu fatalnu spiralu međusobnih prijetnji. Svi Europljani, uključujući i Rusiju, snose zajedničku odgovornost za mir i sigurnost…“ Doista, u ovom se kontekstu može i ponajbolje razumjeti apel više od 60 uglednih ličnosti iz njemačke politike i umjetnosti, gospodarstva i medija, među kojima su i imena nekadašnjeg njemačkog predsjednika Romana Herzoga (CDU), saveznog kancelara Gerharda Schroedera (SPD) i nekadašnjeg saveznog ministra pravosuđa i prvog čovjeka Socijaldemokratske stranke Njemačke Hansa-Jochena Vogela. Među potpisnicima su i drugi brojni uglednici, počev od glumaca Maria Adorfa i Klaus Marie Brandauera (glumac i redatelj), preko dr. Sigmund Jähna (bivši astronaut), do prof. dr., dr. h.c. Margot Käßmann (biskupkinja i bivša predsjednica Vijeća evangeličkih crkava u Njemačkoj), ili dr. h.c. Lothar de Maizière (prvi i jedini demokratski izabrani predsjednik DDR-a).

Tu su i: Ingo Schulze (pisac), Hanna Schygulla (glumica i pjevačica), prof. dr. h.c. Horst Teltschik (bivši savjetnik kancelara Kohla i njemačke vlade za sigurnosnu i vanjsku politiku), dr. Antje Vollmer (bivša potpredsjednica Bundestaga), Bärbel Wartenberg-Potter (bivša biskupkinja Luebecka), uključivo i čuvenog redatelja Wima Wendersa (Nebo nad Berlinom …). Radi se, dakle, o skupini zabrinutih ljudi različitih svjetonazora i vjeronazora, povezanih njihovim kozmopolitiziranim razumijevanjem mira kao najvišeg dobra. Oni dijele u prvom redu zabrinutost za mir i time istodobno drže do vrijednosti na kojima počivaju i Europa i EU. Usudio bih se dodati, kako se i u ovomu njemačkom apelu kao na dlanu vidi da se kozmopolitsko ne smije vezati samo za „lijevo“, te da je krajnje vrijeme da se i kod nas „lijevo“ promatra kao nadmoćnije i humanije samo u slučaju kad ne zagovara ideološko-političke monizme, secezionizm na jednoj, ili unitarne/centralističke koncepcije, na drugoj strani. Uostalom, ono što se kod nas smatra „multikulturalnim“ i/ili „lijevim“ nerijetko je najkonzervativnije što u bh. društvu imade, pa zajedno s monokulturalitičkom pameću i praksom i nije do podvala i prijevara. I „lijevo“ i „desno“ može biti, pak, kozmopolitsko u kosmopolitiziranim ambijentima, o tomu i govori njemački apel.

Svi Europljani, uključujući i Rusiju, snose zajedničku odgovornost za mir i sigurnost, prisjetimo se toga i nećemo zalutati na stranputicu, ukazuje se s pravom u njemačkom apelu. Zaboravilo se, nažalost, na mnogo toga, kaže se u apelu: „Sukob u Ukrajini pokazuje da nismo prevladali želju za moći i hegemonijom. Na kraju hladnog rata, 1990., svi smo se nadali da su ta vremena za nama. Međutim, uljuljkali su nas uspjesi politike popuštanja i mirnih revolucija… Bez pomirljivosti građana Rusije, bez dalekovidog Mihaila Gorbačeva, bez podrške naših zapadnih saveznika i bez opreznog djelovanja tadašnje njemačke vlade nikada ne bismo nadišli podjelu Europe. Njemačko ujedinjenje mirnim putem bilo je veliki i razumni čin sila pobjednica i odluka historijskih razmjera.

Iz prevladanih podjela trebao je izrasti održivi europski mirovni i sigurnosni poredak od Vankuvera do Vladivostoka, kao što je bilo dogovoreno u studenom 1990. godine u Pariškoj povelji za novu Europu. Na osnovu zajedničkih principa i prvih konkretnih mjera trebalo je podići „zajedničku europsku kuću“ u kojoj će sve države uživati istu sigurnost. Ovaj cilj poslijeratne politike ostao je neostvaren. Europljani ponovo žive u strahu. Mi potpisnici pozivamo njemačku vladu da preuzme odgovornost za mir u Europi. Potrebna nam je nova politika popuštanja, koja je ostvariva samo na osnovu iste sigurnosti za sve i s ravnopravnim i međusobno uvažavanim partnerima. Njemačka vlada neće pogriješiti ukoliko u ovoj teškoj situaciji pozove na trezvenost i dijalog s Rusijom. Sigurnosni interesi Rusije su legitimni i očigledni baš kao i oni Njemačke, Poljske, baltičkih država i Ukrajine. Ne smijemo otjerati Rusiju iz Europe. To bi bilo nehistorijski, nerazumno i opasno po mir. Rusija od Bečkog kongresa 1814. pripada velikim europskim silama. Svi koji su pokušali to nasilno promijeniti, doživjeli su krvav neuspjeh, posljednja među njima Hitlerova Njemačka …“

Novo poglavlje historije

U apelu njemačkih uglednika se podsjeća i kako je 3. listopada 1990. godine, na dan njemačkog ujedinjenja, tadašnji njemački predsjednik Richard von Weizsäcker (CDU) rekao: „Hladni rat je gotov. Sloboda i demokracija će uskoro preplaviti sve države. One sada mogu izgraditi svoje odnose i insititucionalno ih osigurati tako da po prvi put dobijemo zajednički mirovni i životni poredak. Time za narode Europe počinje suštinski novo poglavlje historije s ciljem paneuropskog ujedinjenja. Džinovski cilj, ostvariv, ali lako možemo i posrnuti. Suočeni smo s dvjema alternativama: možemo ujediniti Europu ili, kako to brojni kobni primjeri iz historije pokazuju, utonuti u nacionalističke sukobe.“ Sve do ukrajinske krize smo vjerovali da je Europa na dobrom putu – kazalo se na samom kraju apela njemačkih uglednika – ali, Richard von Weizsäckerove riječi su danas, četvrt stoljeća kasnije, aktualnije nego ikad!

Da, u novom smo Hladnomu ratu, pri čemu je tek puko akademsko pitanje je li on obnovljen ili nikada nije ni prestajao. Današnja ratnička atmosfera i rječnik podsjećaju, doduše, na vremena uoči prve „Berlinske krize“ (1948.), ili za vrijeme gradnje „Berlinskog zida“ i druge „Berlinske krize“ (1961.), odnosno „raketne krize“ na Kubi iz 1961. godine. Srećom se i na vrhuncu „Kubanske krize“ krenulo u pravcu detanta, kako bi se krajem šestdesetih godina prošloga stoljeća otpočelo i s međunarodnim pregovorima i sporazumima o kontroli i/ili smanjenju nuklearnog i konvencionalnog naoružanja. Oni će dovesti potom logično do vrhunca detanta, do Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji 1975. godine u Helsinkiju. U tom je procesu, ma koliko to danas bilo više nevažno, je pokojna SFRJ kao članica ili predvodnica Pokreta nesvrstanih dala veliki doprinos. Potom će uslijediti „glasnost“ i „perestrojka“, koje će i dovesti do pada „Berlinskog zida“i „željezne zavjese“, te nekim narodima donijeti slobodu i prosperitet, dok će drugima donijeti „obrnute tranzicije“ …

“Ne smijemo otjerati Rusiju iz Europe“ – najvažnija je poruka u ovomu njemačkomu apelu za mir, koju ponavlja i njemački MVP Steinmeier u intervju za predbožićni broj magazina “Der Spiegel“ – „to bi bilo nehistorijski, nerazumno i opasno po mir.” Uostalom, naglasili su njemački uglednici: “Sigurnosni interesi Rusije su legitimni i očigledni, baš kao i oni Njemačke, Poljske, baltičkih država i Ukrajine.” Te interese je ugrozio Zapad, na način koji bi svima trebao biti očigledan: “Svaki vanjskopolitički novinar morao je razumjeti ruski strah kada je 2008. NATO pozvao Gruziju i Ukrajinu da se pridruže savezu.”

Potpisnici deklaracije pozivaju upravo zbog toga na povratak Europe politici popuštanja napetosti – politici detanta koja je za vrijeme Hladnoga rata spašavala svijet. Vrijeme je za obnovljeni detant, ako se već radi o obnovljenom Hladnom ratu. Nije, dakle, izlaz u daljnjim konfrontacijama, nego u popuštanjima i kompromisima u međunarodnim odnosima!

Piše: prof. dr. sc. Mile Lasić/Milelasic.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Davor Dijanović: Nakon veličanstvenog trijumfa hrvatskih nogometaša

Objavljeno

na

Objavio

PIXSELL

Veličanstvena proslava dolaska srebrnih nogometaša, viceprvaka svijeta, iz Rusije u Hrvatsku, u glavni grad Zagreb, bila je kulminacija još veličanstvenije hrvatske igre na svjetskome nogometnom prvenstvu u Rusiji. Hrvatski nogometaši, vodeći se filozofijom „pozitiva, vjera i karakter“, postigli su povijesni rezultat hrvatskog nogometa koji je bacio u trans milijune Hrvata diljem svijeta. Količina nacionalne energije, optimizma i pozitivnih emocija bila je jača čak i u odnosu na legendarnu 1998. godinu i može se usporediti jedino s proslavama pobjeda hrvatskih ratnika u Domovinskom ratu devedesetih, piše Davor Dijanović/HKV.

Zlatko Dalić igračima je vratio izgubljeno samopouzdanje, a sjajne igre hrvatske nacionalne vrste reafirmirale su kult reprezentacije koji je bio ozbiljno narušen posljednjih godina. Svi igrači i sav stručni stožer funkcionirali su kao jedna velika obitelj, zajedništvo i pozitivne vibracije bile su vidljive na svakom koraku. Tomu se pridružilo i sjajno navijanje čime je je stvoren sinergijski efekt koji je morao završiti odličnim rezultatima.

Nogometaši su igrali za sebe, za svoje obitelji, za hrvatski narod i za hrvatske branitelje

Zlatko Dalić, čovjek kojemu je životna filozofija ona Benediktova „Ora et labora“ – „Moli i radi“, na dočeku na Trgu bana Josipa Jelačića naglasio je da su igrači igrali za sebe, za svoje obitelji, za hrvatski narod u Republici Hrvatskoj, BiH i dijaspori te za hrvatske branitelje. Narod je to osjetio i zato i je više od pola milijuna ljudi izišlo na zagrebačke ulice.

Hrvatskome narodu, čije se političke ološ-elite svih boja i predznaka posljednjih osamnaest godina natječu u dezavuiranju svih njegovih vrijednosti i integrativnih čimbenika, trebao je ovakav uspjeh da ga podigne iz mrtvih, iz posvemašnje depresije i ravnodušnosti. Nogometaši su na međunarodnoj afirmaciji Hrvatske u proteklih mjesec dana napravili više nego svi hrvatski ministri vanjskih poslova zajedno, a pokazali su i što bi Hrvatska mogla biti kad bi na njezinu čelu bili domoljubni i pošteni političari. Veličanstveni doček hrvatskih nogometaša predstavljao je manifestaciju domoljublja, manifestaciju pobjedničkog mentaliteta, iskaz snage one tihe pobjedničke Hrvatske, onih „marginalaca“ čije mišljenje toliko prezire tzv. mainstream.

Problem Hrvatske su neposobni, kriminalni i kompradorski političari

Hrvatski nogometaši, igrači najvećih svjetskih klubova, dišu za svoj narod i predstavljaju dijametralnu suprotnost tzv. političkih elita. A nema Hrvatska samo vrhunske nogometaše, ona ima i vrhunske znanstvenike, inovatore i umjetnike. Problem Hrvatske, uzrok njegovih neuspjeha su neposobni, kriminalni i kompradorski političari kojima sekundira klatež u protuhrvatskim medijima i dobrom dijelu tzv. nevladinih udruga. Problem je okupatorski Sustav (da, Hrvatska je politički i duhovno okupirana, a domoljubni Hrvati nalaze su u unutarnjem egzilu) koji destimulira izvrnost, a stimulira mediokritetstvo, protuhrvatstvo, kriminal i izdaju.

Kao što su igre hrvatskih nogometaša i potpora navijača nacionalnoj vrsti pokazali ono najbolje u ljudima – požrtvovnost, upornost, karakter i prirodne osjećaje zdravog domoljublja i zajedništva, tako je i okupatorski Sustav pokazao svoje najgore u pokušajima da obezvrijedi i umanji rezultate nacionalne vrste i veličanstvenu potporu navijača. Okupatorski Sustav i zadnjim je naivcima sada valjda pokazao da postoje „mrzitelji svega hrvatskog“ (sintagma iz koje se jako vole izrugivati petparačka piskarala u tzv. mainstream medijima) i da je njihov utjecaj u politici i medijima jezivo velik.

Kako na hračkanju po Hrvatskoj zaraditi honorar

I u danima najveće euforije pojedini eksponenti okupatorskog Sustava, ponekad najobičnije korisne budale, nisu mirovali. Tako je najpoznatiji hrvatski svjedok i vegeta-stručnjak, ime mu znate, ruku na srcu hrvatskih igrača prilikom intoniranja hrvatske himne okvalificirao kao negativni nacionalizam, a zgroženo je lamentirao i o tome kako u hrvatskoj vrsti nema tamnoputih igrača, kao da u Hrvatskoj žive stotine talentiranih nogometaša crne boje kože kojima hrvatski fašisti priječe pristup nacionalnome dresu.

Javio i se etnolog Sandica s problemom da ne može pronaći prevoditelja za članak za francuski „Liberation“ u kojemu će se olakšati po hrvatskoj reprezentaciji. Sandica je priznao da ne prati nogomet, i da navija samo kad igra Hrvatska, i to za njezina protivnika, no honorar je honorar. Protuhrvatstvo je oduvijek predstavljalo unosan posao, a nogomet je ovdje tek prilika za obaviti veliku nuždu.

Unosno je i hračkati po tome kako Hrvati slave pobjede nacionalne vrste. Za to su se specijalizirali subverzivni fekalovac BoroB, čija je subverzivnost uvijek znala granicu gdje počinju skuti gospodara s odriješenom kesom, i GogoD sa svojim pseudopsihološkim analizama koje odaju dojam velikih kompleksa, frustracija i trauma. Ni BoroD i GogoD (na žalost, nije riječ o imenima iz bajke, nego o otužnoj hrvatskoj realnosti) nisu pritom, dakako, spomenuli kako se navijalo u Francuskoj (mrtvi ljudi, silovane žene, palaž, krađe itd.) jer bi onda ovome duetu ponestalo materijala za hračkanje po Hrvatskoj. A od nečega se mora živjeti, zar ne?

Thompson kao glavna meta

A kakvo bi to bilo hračkanje po Hrvatskoj kad u čitavu pripovijest ne bi ušao i Marko Perković Thompson, glavna meta „antifašističkih“ šintara i lovaca za ustaškim zmijama? Viceprvaci svijeta izrazili su želju da im Thompson pjeva na dočeku, ali je to jako zasmetalo pajser obijače brava, novinare – društveno-političke radnike, neplatiše poreza i trećerazredne glumce koji „prosto ne mogu da veruju“ da viceprvaci svijeta, uključujući i najboljeg nogometaša svijeta Luku Modrića, imaju pravo sami birati tko će im pjevati na dočeku. Oni su se nadali Miletu Kekinu i Let 3, a kad ono mrski Perković Thompson!

A kad se je „Tomson“, kako ga nepismeno zovu, već pojavio jer su tako željeli naši nogometaši, onda mu je valjalo zagorčati život trećerazrednim sabotažama (nepripremljena matrica za „Geni kameni“ i isključivanje mikrofona) e da bi se spriječio – pazite sad – „državni udar“! Nezgodno je da Thompson pjeva pred tolikom masom ljudi, nezgodna je javna promocija vrijednosti “Bog, obitelji i domovina”. Dosta je bila hrvatovanja za vrijeme utakmica, dalje kontrolu preuzima mainstrem!

Za okupatorski Sustav nogometaši su „govna, smeće i smradovi“

Što o nogometašima zaista misle eksponenti okupatorskog Sustava, javno je obznanio, nije poznato s koliko promila u krvi, znameniti varaždinski psihijatar Nenad Horvat poznat kao apologet komunističkih zločina („Da je četrdesetpeta malo dulje trajala, devdesete se nikad ne bi dogodile…“). On je na svome kanalizacijskom facebook profilu expressis verbis rekao da su srebrni nogometaši „govna, smeće i smradovi“.

Uspjesi nogometne reprezentacije tako jako smetaju domaćim jugofilima i intrašovinistima da jednostavno ne mogu kontrolirati svoje emocije i svoje mrziteljske neuroze. Jer, dakako, mržnja prema nogometašima samo je izraz mržnje prema hrvatskoj državi, „fašističkoj tvorevini“ koja treba „crknuti“, da se poslužimo riječima jedne mlade nade SDP-a.

Glasovati za suverenističke opcije, ne može se služiti dvojici gospodara

U sljedećim tjednima, mjesecima i godinama, u to nema nikakve sumnje, okupatorski Sustav (nabrojani likovi samo su njegovi bijedni glasnogovornici, u pravilu iskompleksirani ljudi koje je regrutirao) učinit će sve da umanji uspjeh iz Rusije i da uništi reprezentaciju (pojedini miševi već su počeli izlaziti iz svojih rupa i kanalizacija) koja je uz „fašista“ Thompsona jedini preostali snažniji faktor hrvatske nacionalne mobilizacije. Kako bi spriječili taj scenarij i općenito scenarij daljnjega rastakanja države, hrvatski birači moraju se konačno dozvati pameti i na izborima glasovati za suverenističke političke opcije. Pozitivni naboj nastao trijumfom u Rusiji treba kapitalizirati rušenjem okupatorskog Sustava i njegovih eksponenata koji vladaju Hrvatskom nakon Tuđmanove smrti (ni Dalićeva momčad ne bi postigla ništa da je u svojim redovima imala petu kolonu). Hrvatskom čovjeku dosta je protuhrvatske jugofilije, prevaranstva, uhljebništva, izdaje, kriminala, negativne selekcije i lažnog domoljublja, ukratko: politike koja je dovela do novoga masovnog egzodusa iz Hrvatske.

Okupatorski Sustav (ili tzv. Duboka država) koliko god bio jak, u svojoj biti predstavlja mrežu udruženih jadnika, mrzitelja i kriminalaca mahom udbaško-komunističkih korijena. On opstaje zahvaljujući potpori pojedinih vanjskih masonoidnih centara moći kojima odgovaraju bezlični i anacionalni političari, novinari i intelektualci, ali mu glavnu transfuziju daju hrvatska nesloga, politička nepismenost i oportunizam.

Kao što je Dalić u reprezentaciju izabrao najbolje igrače, tako i birači moraju na demokratskim izborima birati najbolje političare koji će najbolje braniti nacionalne boje na političkome planu. Nikakve sitne sinekure ne bi smjele spriječiti nacionalno osvještene ljude da biraju one najbolje. Biranjem ološa i kriminalaca svatko, ali baš svatko u konačnici pili granu na kojoj sjedi te se i sam pretvara u ološ. Služiti se može samo jednome gospodaru.

Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Što se događalo za vrijeme ‘nogometne euforije’: Agrokor, mirovinska reforma, unutarstranački prijepori u SDP-u…

Objavljeno

na

Objavio

Agrokor, mirovinska reforma i unutarstranački prijepori u SDP-u neke su od tema kojima smo se bavili prije kolektivne euforije posljednja dva tjedna, tijekom kojih je donesen i zakon o najmoprimcima i porasle su cijene nekretnina.

Valutna klauzula u slučaju švicarskog franka – ništetna

Visoki Trgovački sud je zaključio da su banke povrijedile interese potrošača nudeći im kredite u toj valuti. Procjena je Udruge Franak da bi banke u ime odštete mogle klijentima isplatiti od 10 do 15 milijardi kuna. Čelnici Udruge Franak preporučili su svojim članovima i svima drugima koji su oštećeni kreditima u švicarskim francima pokretanje privatnih tužbi protiv banaka.

Izmijenjen Zakon o najmu stanova

Hrvatski sabor donio je Zakon o izmjenama i dopuni Zakona o najmu stanova koji bi konačno trebao riješiti problem zaštićenih najmoprimaca koji su u prošlom sustavu koristili stanarsko pravo u stanovima koji imaju privatnog vlasnika. Navedenim Zakonom postiže se ravnoteža između suprotstavljenih interesa najmodavaca i najmoprimaca. Vlasnici stanova (najmodavci) dobivaju točan dan kada mogu u potpunosti slobodno raspolagati svojom nekretninom. Zaštićeni podstanari pored pet godina zadržavanja statusa zaštićenog najmoprimca dobivaju i državnu subvenciju pri plaćanju tržišne najamnine nakon isteka postojećeg statusa, u trajanju dodatnih pet godina. Također, zaštićeni najmoprimci imat će pravo prvokupa stanova u vlasništvu države i jedinica lokalne samouprave.

Porasle cijene nekretnina

Eurostat je izvijestio da je rast cijena nekretnina u EU i Hrvatskoj u prvom tromjesečju ubrzao. U Hrvatskoj je to ubrzanje bilo izrazitije, pokazuju podaci europskog ureda za statistiku. U prvom su kvartalu cijene stambenih nekretnina, mjerene indeksom cijena nekretnina, na godišnjoj razini porasle za 4,7 posto na prostoru Europske unije te za 4,7 posto u eurozoni. To je nešto brži rast nego u posljednja tri mjeseca 2017., kada su cijene u EU porasle 4,5 posto, a u eurozoni 4,3 posto na godišnjoj razini. U Hrvatskoj su cijene stambenih nekretnina u prvom ovogodišnjem tromjesečju porasle 8,5 posto u odnosu na isto lanjsko razdoblje. U posljednjem tromjesečju 2017. porasle su 7,6 posto.

Mirovinska reforma

Detalji o mirovinskoj reformi izašli su u javnost danima prije nego što su koalicijski partneri došli u Vladu po infomacij iz prve ruke. O produljenju radnog vijeka do 67. godine i eventualnom ukidanju drugog mirovinskog stupa tek treba postići dogovor. Prema riječima Milorada Batinića, HNS stoji pri tome da drugi mirovinski stup treba jačati, budućnost mladih koji će tek početi raditi po njima je u drugom mirovinskom stupu. Radimir Čačić, predsjednik Narodne stranke-reformisti kazo je da je model koji je ponuđen protuustavan i nezakonit te da otvara procesne nejednakosti među građanima. “Dakle, neprihvatljivo”, zaključio je.

Vodit će se računa o održivosti sustava boljim mirovinama te izjednačavanju prava svih osiguranika, poručuje Gordan Jandroković. Vjeruje da će u tome imati potporu koalicijskih partnera. HDZ-ov Milijan Brkić pak kaže: “ne može se funkiconirati u koaliciji pod pretpostavkom ucjene”. Koalicijski partneri poručili su da će se o svemu još razgovarati, HSLS-ov Darinko Kosor rekaoj da će se cijelo ljeto voditi javna rasprava, glavna će tema biti kako ispraviti nepravdu prema ljudima koji će u idućih 15 ili 20 godina ići u mirovinu. Vlada bi konačni prijedlog mirovinske reforme u Sabor trebala poslati na jesen, nakon javne rasprave.

Agrokor

Nagodba o Agrokoru izglasovana je 4. srpnja, 450 predstavnika vjerovnika predstavljalo je 93 posto ukupnih tražbina. Oni koji podupiru nagodbu bili su izuzetno zadovoljni zbog činjenice da je bio tako velik odaziv, ali i da je nagodbu poduprlo znatno više vjerovnika od onoga što su zakonske obveze, odnosno dvotrećinske većine. Protiv nagodebilo je 20 posto vjerovnika s gotovo 7 milijardi kuna potraživanja i svoju će zadovoljštinu vjerojatno potražiti na sudu.

Predstavnica velikih dobavljača u Privremenom vjerovničkom vijeću Marica Vidaković zadovoljna je. Zadovoljni su i u Sberbanku, novom najvećem suvlasniku Agrokora. “Proslavit ćemo nagodbu, ali nema opuštanja jer usmjereni smo na njezino provođenje kako bi sve završilo što prije, što efikasnije i kvalitetnije. Tek tada ćemo kao budući suvlasnici, s 40 posto novog Agrokora, početi raditi na promjenama u kompaniji, rekao je Sergej Volk iz Sberbanka.

No ima i onih koji nisu zadovoljni – uz Ivicu Todorića i Adris može se očekivati još sudskih tužbi. Nagodba bi nakon roka za žalbe trebala biti pravovaljana na jesen, a do kraja godine ili početkom iduće očekuje se njezino provođenje u svakodnevnom poslovanju novog Agrokora. Trgovački sud je rješenjem potvdio nagodbu.

Ekonomski analitičar Ljubo Jurčić smatra kako je teško za vjerovati da će nakon tri, a posebno nakon pet godina, ostati onakav koncern kakvog ga je izgrađivao Ivica Todorić. Za nagodbu kaže da smo se ponovno vratili na početak – “Došli smo ponovno do toga da ruske banke, a njih podržavaju i američki investicijski fondovi, žele napraviti isti taj korak kao i prije 400 dana. Bira se savjetnika koji će to dalje profesionalno voditi da se pripremi za ono što banke hoće. A one hoće, vjerovatno u pristojnom roku i najboljem trenutku to prodati”.

Potresi u SDP-u

U SDP-u su se nastavili potresi. Mjera privremenog oduzimanja prava na obnašanje svih funkcija u SDP-u i članskih prava na dvije godine izrečena je za potpredsjednika SDP-a Peđu Grbina i članove Predsjedništva Sinišu Hajdaša Dončića, Mihaela Zmajlovića i Vedrana Babića. Oni su se našli na popisu 90 stranačkih dužnosnika nezadovoljnih načinom na koji se vodi SDP i stanjem u stranci. Pismo u kojem traže njegovu ostavku, predali su šefu SDP-a Davoru Bernardiću.

On im je na sjednici Glavnog odbora o stanju u stranci prije dva dana poručio da će, ako je on glavni problem SDP-a, podnijeti ostavku na mjesto saborskog zastupnika. Uvjet je da ostavke podnesu i 23 zastupnika koji su među 90 nezadovoljnika potpisnika pisma u kojem traže odlazak Bernardića. Nakon toga bi i on podnio ostavku i na mjesto predsjednika stranke.

Dotad, suspenzija za gore navedene pojedince. To znači da više neće biti članovi Predsjedništva, a predloži li Predsjedništvo, Hajdaš Dončić i Zmajlović mogli bi otići i sa čelnih funkcija u svojim županijskim organizacijama na koje su izabrani u lipnju. Što se tiče članskih prava koja uključuju mogućnost da biraju i budu birani, ovlast za njihovo oduzimanje prema članku 32. Statuta ima samo Predsjedništvo stranke. U slučaju da ostanu i bez članskih prava, to bi značilo da ne bi bili kandidati stranke na izborima bilo koje razine.

CRO Demoskop: HDZ u blagom rastu, SDP i dalje pada

Prema najnovijem mjesečnom istraživanju političkih preferencija u RH, CRO-Demoskopu, zaustavljen je pad potpore HDZ-u, dok SDP-u i Mostu i dalje pada, a Živom zidu raste. HDZ ima 25% potpore, drugi je SDP s 18,7%, treći Živi zid – 13,4% a četvrti Most sa 7,3%. Na vrh ljestvice pozitivnog doživljaja političara i ovaj mjesec je “nitko”, predsjednica RH je na drugome mjestu, a premijer treći. Vrh ljestvice negativnog doživljaja političara predvodi premijer, na drugo mjesto vratio se čelnik SDP-a Davor Bernardić, dok su na trećem “svi političari”. Razina potpore politici Vlade u 20. mjesecu njezina mandata je 30,5%, što je 0,5% više nego u lipnju. Vladinu politiku ne podupiru 54,3% građana. (HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari