Pratite nas

Analiza

dr. sc. Mile Lasić: Njemački apel za mir: Ponovno rat u Europi? Ne u naše ime!

Objavljeno

na

Američki saveznici u NATO-u i u Europskoj uniji su bili izloženi proteklih godina i mjeseci enormnom pritisku kako bi bezrezervno slijedili kurs konfrontacije prema Ruskoj federaciji, uz demoniziranje ruskog predsjednika Putina, maltene kao „novog Hitlera“.

mileMnogima je bilo jasno da je riječ o opasnom putu, ali su šutjeli. S druge strane, veoma je opravdano pa i nužno kritizirati rusku politiku prema Ukrajini, ali se ne smije otići predaleko, te poništiti ono što je u posljednjih četvrt stoljeća postignuto u odnosima između SR Njemačke i Ruske federacije, EU i Rusije. O tomu se i radi u apelu za mir, koji je pod naslovom „Ponovno rat u Europi? Ne u naše ime“ (Wieder Krieg in Europa? Nicht in unserem Namen!) prvo 5. prosinca 2014. godine objavljen u vodećem njemačkom tjedniku za kulturu i društvena pitanja „Die Zeit“ (vidjeti, http://www.zeit.de/politik/2014-12/aufruf-russland-dialog).

U ovomu svojevrsnom vatrenom pledoajeu za popuštanje napetosti između Zapada i Istoka, za dijalog s Rusijom, u krajnjem za mir u svijetu, potpisanom od šestdesetak uglednika iz politike i gospodarstva, medija i kulture, radi se o onomu što je nužno činiti odmah kako se ne bi Europa i Svijet strmoglavili u svoju lošu prošlost.

Apel je naišao na izvanredan odjek u njemačkoj javnosti, o čemu svjedoči i podatak da ga je do momenta kada nastaje ovaj tekst supotpisalo 32.899 ljudi (Vidjeti OVDJE)

Mogu osobno biti miran, jer nisam ni do sada šutio na ovu temu. Govorio sam, primjerice, u ljetošnjem intervju za Hrvatski medijski servis, pa potom pojasnio i u nizu eseja u Oslobođenju zašto bi Obamin „wake-up call for Europe“ mogao upravo u Europi isprovocirati odgovor u formi „Yankie go home“. I to se konačno dogodilo s ovom krasnom njemačkom peticijom za mir, upućenoj u prvom redu Berlinu, ali podjednako i drugim svjetskim centrima moći – Washingtonu i Moskvi. Ovom sam se temom, dakle, opetovano bavio ljetos u medijima, pa potom i tijekom cijelog semestra na kolegiju Međunarodni politički odnosi, pri čemu mi je manje važno bilo da li se u aktualnim konfrontacijama Zapad-Istok radi o obnovljenom hladnom ratu, koliko je važno upozoriti na realnu opasnost da on može uskoro postati i „vrući“, ukoliko se Ruska federacija bude tretirala neprijateljem a ne i jednakopravnim partnerom.

t7_8979_91946_08052013155857_15Uostalom, nije li nedavno i papa Franjo upozorio da smo već jednom nogom u Trećem svjetskom ratu, s čime bi se mogli i složiti ako se u cca 80 zemalja vode građanski i drugi ratovi za prekompoziciju nekih zemalja i regija u svijetu. Podsjećanja radi, Svijet nije primijetio na vrijeme da je uplovio i u Drugi svjetski rat, više-manje nijemo je promatrao talijansku okupaciju Abisinije, španjolski građanski rat, ili „Anschluss“ Austrije i Sudetske oblasti u ČSSR-u Trećem Rajhu. I u prošlosti i danas se uvijek u uvodu u veliku nesreću radilo i radi o aktiviranje „zamrznutih konflikata“ i teritorijalnim prekrajanjima, pa u konačnici golom nasilju i pravnom nasilju, tj. suzpenziji međunarodnog prava. Nije, naravski, samo u „slučaju Krima“ i „istočne Ukrajine“ riječ o odmrzavanju „zamrznutih konflikata“ i o suzpenziji međunarodnig prava, nego i o prekompoziciji cijeloga Bliskog istoka i sjevernog dijela Afrike, kao i o drugim kriznim žarištima u svijetu. Uostalom, ove vrste prekompozicija tiču se uvijek, izravno ili neizravno, i tzv. failure states, država koje su zbog unutarnjih dioba sklone padu, kakva je nažalost i Bosna i Hercegovina …

Nesvakidišnji njemački apel

One moje studente koji su i u tjednu uoči Božića dolazili na nastavu, već sam upoznao sa sadržajem nesvakidašnjeg njemačkog apela za mir koji su uputili njemački angažirani intelektualci i umjetnici izravno vlastima u Berlinu pod naslovom: Ponovno rat u Europi? Ne u naše ime! Ma koliko bio i sam svjestan ograničenih dosega ove vrste javnog prosvjeda, ili apela, ova mi se peticija za mir čini nečim najvažnijim što se u Europskoj uniji dogodilo u 2014. godini. Ona je bila, prosto, iznuđena zabrinjavajućim procesima u odnosima Zapad i Istok, u kojima su se Europljani u pravilu ponašali nedoraslo i nedorečeno. Ta ocjena stoji ne samo kad je riječ o kontraproduktivnim sankcijama Rusiji, koje već izazivaju poremećaje u pojedinim zapadnim zemljama, pa i prosvjede, primjerice njemačkih gospodarstvenika i socijaldemokratskih političara („…ne smijemo otjerati Rusiju iz Europe“, poručuje dr Walter Steinmeier u zadnjem „Spiglu“), nego i kad se radi o nuđenju nove generacije sporazuma o pridruživanju od strane EU i Ukrajini i Gruziji i Moldaviji.

A ako se za žurno uključivanja ovih zemalja u EU i mogu naći racionalna geopolitička i gospodarska objašnjenja, njihovo ishitreno uključivanja u NATO savez i nije drugo do avantura velikog formata, koja i nije mogla ostati bez ruskog odgovora. Ovaj tekst nastaje, zapravo, u danu u kojemu je Ukrajina u njezinom parlamentu dokinula „neutralnu poziciju“ glede blokova, na što je od strane NATO-a odgovoreno: „Vrata za Ukrajinu nisu zatvorena“!

Razloga za zabrinutost, strah i otpor je, dakle, biloje  i ima još uvijek i odviše, pa je apel njemačkih intelektualaca lijeve i desne političko-ideološke orijentacije, bio očekivan. Pri tomu se ne radi samo o činjenici da su SR Njemačka i Ruska federacija imale – po podacima Saveznog statističkog ureda iz Wiesbadena – ccaa 82. milijarde eura gospodarsku razmjenu u 2012. godini, nego što povijest uči da je izguravanje Rusije iz europskih poslova uvijek bilo vrlo kontraproduktivna rabota, opasna po mir u Europi i svijetu. Utoliko je razumljivije što se osobe od ugleda iz njemačkog javnog života, bivši političari i državnici, ugledni gospodarstvenici i umjetnici nisu mogli više miriti sa sve otvorenijim manipulacijama događanja u Ukrajini i na relaciji Zapad-Istok, to jest ratnim bubnjevima na tlu Europe, znajući dobro da je ulog u eventualnom budućem krvavom razračunavanju upravo sama Europa. Sprženoj zemlji Europi bi bilo u slučaju globalnih sučeljavanja američke i ruske vojne sile na tlu Europe, dakle, posve svejedno tko je odnio „Pirovu pobjedu“: bio to velikodržavni hegemonizam američkih boja, ili to bila despotija ruske provenijencije …

Nezadrživa jurnjava prema ratu

U prvom pasusu njemačke peticije za mir se, inače, kazalo: „Nitko ne želi rat. Ali sjeverna Amerika, Europska Unija i Rusija nezadrživo jure prema njemu, ukoliko konačno ne prekinu fatalnu spiralu međusobnih prijetnji. Svi Europljani, uključujući i Rusiju, snose zajedničku odgovornost za mir i sigurnost…“ Doista, u ovom se kontekstu može i ponajbolje razumjeti apel više od 60 uglednih ličnosti iz njemačke politike i umjetnosti, gospodarstva i medija, među kojima su i imena nekadašnjeg njemačkog predsjednika Romana Herzoga (CDU), saveznog kancelara Gerharda Schroedera (SPD) i nekadašnjeg saveznog ministra pravosuđa i prvog čovjeka Socijaldemokratske stranke Njemačke Hansa-Jochena Vogela. Među potpisnicima su i drugi brojni uglednici, počev od glumaca Maria Adorfa i Klaus Marie Brandauera (glumac i redatelj), preko dr. Sigmund Jähna (bivši astronaut), do prof. dr., dr. h.c. Margot Käßmann (biskupkinja i bivša predsjednica Vijeća evangeličkih crkava u Njemačkoj), ili dr. h.c. Lothar de Maizière (prvi i jedini demokratski izabrani predsjednik DDR-a).

Tu su i: Ingo Schulze (pisac), Hanna Schygulla (glumica i pjevačica), prof. dr. h.c. Horst Teltschik (bivši savjetnik kancelara Kohla i njemačke vlade za sigurnosnu i vanjsku politiku), dr. Antje Vollmer (bivša potpredsjednica Bundestaga), Bärbel Wartenberg-Potter (bivša biskupkinja Luebecka), uključivo i čuvenog redatelja Wima Wendersa (Nebo nad Berlinom …). Radi se, dakle, o skupini zabrinutih ljudi različitih svjetonazora i vjeronazora, povezanih njihovim kozmopolitiziranim razumijevanjem mira kao najvišeg dobra. Oni dijele u prvom redu zabrinutost za mir i time istodobno drže do vrijednosti na kojima počivaju i Europa i EU. Usudio bih se dodati, kako se i u ovomu njemačkom apelu kao na dlanu vidi da se kozmopolitsko ne smije vezati samo za „lijevo“, te da je krajnje vrijeme da se i kod nas „lijevo“ promatra kao nadmoćnije i humanije samo u slučaju kad ne zagovara ideološko-političke monizme, secezionizm na jednoj, ili unitarne/centralističke koncepcije, na drugoj strani. Uostalom, ono što se kod nas smatra „multikulturalnim“ i/ili „lijevim“ nerijetko je najkonzervativnije što u bh. društvu imade, pa zajedno s monokulturalitičkom pameću i praksom i nije do podvala i prijevara. I „lijevo“ i „desno“ može biti, pak, kozmopolitsko u kosmopolitiziranim ambijentima, o tomu i govori njemački apel.

Svi Europljani, uključujući i Rusiju, snose zajedničku odgovornost za mir i sigurnost, prisjetimo se toga i nećemo zalutati na stranputicu, ukazuje se s pravom u njemačkom apelu. Zaboravilo se, nažalost, na mnogo toga, kaže se u apelu: „Sukob u Ukrajini pokazuje da nismo prevladali želju za moći i hegemonijom. Na kraju hladnog rata, 1990., svi smo se nadali da su ta vremena za nama. Međutim, uljuljkali su nas uspjesi politike popuštanja i mirnih revolucija… Bez pomirljivosti građana Rusije, bez dalekovidog Mihaila Gorbačeva, bez podrške naših zapadnih saveznika i bez opreznog djelovanja tadašnje njemačke vlade nikada ne bismo nadišli podjelu Europe. Njemačko ujedinjenje mirnim putem bilo je veliki i razumni čin sila pobjednica i odluka historijskih razmjera.

Iz prevladanih podjela trebao je izrasti održivi europski mirovni i sigurnosni poredak od Vankuvera do Vladivostoka, kao što je bilo dogovoreno u studenom 1990. godine u Pariškoj povelji za novu Europu. Na osnovu zajedničkih principa i prvih konkretnih mjera trebalo je podići „zajedničku europsku kuću“ u kojoj će sve države uživati istu sigurnost. Ovaj cilj poslijeratne politike ostao je neostvaren. Europljani ponovo žive u strahu. Mi potpisnici pozivamo njemačku vladu da preuzme odgovornost za mir u Europi. Potrebna nam je nova politika popuštanja, koja je ostvariva samo na osnovu iste sigurnosti za sve i s ravnopravnim i međusobno uvažavanim partnerima. Njemačka vlada neće pogriješiti ukoliko u ovoj teškoj situaciji pozove na trezvenost i dijalog s Rusijom. Sigurnosni interesi Rusije su legitimni i očigledni baš kao i oni Njemačke, Poljske, baltičkih država i Ukrajine. Ne smijemo otjerati Rusiju iz Europe. To bi bilo nehistorijski, nerazumno i opasno po mir. Rusija od Bečkog kongresa 1814. pripada velikim europskim silama. Svi koji su pokušali to nasilno promijeniti, doživjeli su krvav neuspjeh, posljednja među njima Hitlerova Njemačka …“

Novo poglavlje historije

U apelu njemačkih uglednika se podsjeća i kako je 3. listopada 1990. godine, na dan njemačkog ujedinjenja, tadašnji njemački predsjednik Richard von Weizsäcker (CDU) rekao: „Hladni rat je gotov. Sloboda i demokracija će uskoro preplaviti sve države. One sada mogu izgraditi svoje odnose i insititucionalno ih osigurati tako da po prvi put dobijemo zajednički mirovni i životni poredak. Time za narode Europe počinje suštinski novo poglavlje historije s ciljem paneuropskog ujedinjenja. Džinovski cilj, ostvariv, ali lako možemo i posrnuti. Suočeni smo s dvjema alternativama: možemo ujediniti Europu ili, kako to brojni kobni primjeri iz historije pokazuju, utonuti u nacionalističke sukobe.“ Sve do ukrajinske krize smo vjerovali da je Europa na dobrom putu – kazalo se na samom kraju apela njemačkih uglednika – ali, Richard von Weizsäckerove riječi su danas, četvrt stoljeća kasnije, aktualnije nego ikad!

Da, u novom smo Hladnomu ratu, pri čemu je tek puko akademsko pitanje je li on obnovljen ili nikada nije ni prestajao. Današnja ratnička atmosfera i rječnik podsjećaju, doduše, na vremena uoči prve „Berlinske krize“ (1948.), ili za vrijeme gradnje „Berlinskog zida“ i druge „Berlinske krize“ (1961.), odnosno „raketne krize“ na Kubi iz 1961. godine. Srećom se i na vrhuncu „Kubanske krize“ krenulo u pravcu detanta, kako bi se krajem šestdesetih godina prošloga stoljeća otpočelo i s međunarodnim pregovorima i sporazumima o kontroli i/ili smanjenju nuklearnog i konvencionalnog naoružanja. Oni će dovesti potom logično do vrhunca detanta, do Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji 1975. godine u Helsinkiju. U tom je procesu, ma koliko to danas bilo više nevažno, je pokojna SFRJ kao članica ili predvodnica Pokreta nesvrstanih dala veliki doprinos. Potom će uslijediti „glasnost“ i „perestrojka“, koje će i dovesti do pada „Berlinskog zida“i „željezne zavjese“, te nekim narodima donijeti slobodu i prosperitet, dok će drugima donijeti „obrnute tranzicije“ …

“Ne smijemo otjerati Rusiju iz Europe“ – najvažnija je poruka u ovomu njemačkomu apelu za mir, koju ponavlja i njemački MVP Steinmeier u intervju za predbožićni broj magazina “Der Spiegel“ – „to bi bilo nehistorijski, nerazumno i opasno po mir.” Uostalom, naglasili su njemački uglednici: “Sigurnosni interesi Rusije su legitimni i očigledni, baš kao i oni Njemačke, Poljske, baltičkih država i Ukrajine.” Te interese je ugrozio Zapad, na način koji bi svima trebao biti očigledan: “Svaki vanjskopolitički novinar morao je razumjeti ruski strah kada je 2008. NATO pozvao Gruziju i Ukrajinu da se pridruže savezu.”

Potpisnici deklaracije pozivaju upravo zbog toga na povratak Europe politici popuštanja napetosti – politici detanta koja je za vrijeme Hladnoga rata spašavala svijet. Vrijeme je za obnovljeni detant, ako se već radi o obnovljenom Hladnom ratu. Nije, dakle, izlaz u daljnjim konfrontacijama, nego u popuštanjima i kompromisima u međunarodnim odnosima!

Piše: prof. dr. sc. Mile Lasić/Milelasic.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Pokušaj zataškavanja i moralnog opravdavanja zločina

Objavljeno

na

Objavio

Pobjednici, pogotovo kada trijumfiraju na izborima, euforično slave pobjedu. U izbornom stožeru Željka Komšića, nakon što je postalo jasno da će on uvjerljivo pobjediti Dragana Čovića, bar na osnovu onog što se vidjelo na ekranu za vrijeme njegovog televizijskog obraćanja, ne samo da nije bilo euforije, već se uopće nije slavilo. Što više vladala je komorna atmosfera dok se “pobjednik obraćao javnosti”.- Nemate razloga brinuti se, ja ću biti i vaš predsjednik, bez obzira što vi niste glasali za mene, poručio je Komšić svojim sunarodnjacima, dok je iza njeg stajao Hrvatofob Reuf Bajrović jedan od arhitekata Komšićevog uspijeha temeljenog na mržnji prema Hrvatima i sotoniziranje Čovića. Iz obraćanja kojeg mu je, vjerojatno koncipirao dvojac Bajrović- Suljagić, nedvosimsleno  se može isčitati Komšićevo priznanje kako je on nametnut Hrvatima, s kojima osim imena nema ničeg zajedničkog.

Iz onog što se vidjelo na televizijskim ekranima stekao se dojam kao da su i on sam i njegovi sljedbenici bili zatečeni, bolje reći zaprapašteni izbornom “pobjedom”. Kao da su se pitali što uradismo, ili tko ovo uradi? Kako što se pita zločinac, nakon što iz mržnje usmrti žrtvu, ili organizira ubojstvo. Zatečenost “uspjehom” Željka Komšića, razumnjiva je zbog činjenice kako je po broju osvojenih glasova, njegov “izborni trijumf” višestruko nadmašio rezultat njegove Demokratske fronte. Što će reći kako je “u zločinu” netko sa strane imao prste, presudio žrtvi.

U isto vrijeme kolone automobila sa zalenim zastavama su trubile ulicama Sarajeva slaveći pobjedu Stranke demokratske akcije, dok je lider ove stranke pravdao preglasavanje Hrvata u izboru za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, tvrdeći kako je Komšićeva pobjeda u skladu s ustavom i zakonom, te da se u ovom zemlji “neće raditi po željama Dragana Čovića”. S kolikim brojem glasova je SDA sudjelovala u prljavoj raboti nametanja Komšića Hrvatima, teško je reći, ali izjave Bakira Izetbegovića u izbornoj noći i tijekom predizborne kampanju, jasno ukazuju- sigurno ne mala.

Dvostruka igra

Poglavar Islamske zajednice reis-ul-lema Husein efendija Kavazović nekoliko dana prije izbora u intervju Večernjem listu poručio je, međutim, kako “nije dobro da jedan narod bira zastupnike iz drugog naroda”.

Ta njegova izjava među Hrvatima u BiH dočekana je s odobravanjem i olakašenjem. Znatan dio Hrvata vjerovao je kako će resova izjava muslimanske vjernike odvratiti od namjere da Hrvatima određuju tko će ih predstavljati. Efendijine riječi, istovremeno su, na Hrvate djelovale apaurinski, kao i kampanja HDZ BiH, kojom se “prijateljima Bošnjacima pružala ruka”, klelo u ljubav prema Domovini”, kako bi se omekšala odioznost koju su Komšić, i njegovi politički i medijski pomagači stvarala prema Čoviću i HDZ-u. Zbog toga je, uz ostalo, izostao masovni izlazak Hrvata na birališta, kako bi spriječili majorizaciju. Uljujani su bili u uvjerenje, kako se ovaj (treći) put to neće dogoditi.

Oni koji su sumnjali u iskrenost reisovih riječi, ispostavilo se, bili su u pravu, nakon što su mediji objavili da su imami na džumama vjernicima preporučivali da glasaju za Džaferovića i za Komšića.- Pa, ako su u porodici tri člana s pravom glasa, neka dva glasa idu Džaferoviću, a jedan Komšiću”, glasio je, prema medijskim objavama, naputak imama vjernicima.Jesu li oni to radili bez znanja reisa Kavazovića, ili po njegovoj instrukciji, ostaje da nagađamo?

Zataškavanje i moralno opravdavanje zločina

Nakon tjedan dana šutnje političkog i medijskog Sarajeva, tjedan u kojem su hrvatski mediuji i političari iskazivali ogorčenost nametanjem Komšića, uslijedit će “kontranapad iz Sarajeva- “zataškavanje i moralno opravdavanaje zločina”. Kada izgovaramo zločin obično mislimo na onaj najgori- ubojstvo čovjeka, lišavanje života. No, kada razložimo tu riječ, vidjet ćemo njezino jasno zanačenje: zlo-činiti. A zlo činiti, nedvojbeno znači i drugima oduzimati prava. Nema sumnje kako je odzimati pravo Hrvatima da izaberu svog predstavnika u Predsjedništvo BiH, preglasavajući ih, zlo-učinjeno, ili učinjen zločin prema jednom narodu.

Novinarka Dženana Karup Druško, koja je stekla slavu medijskim istraživanjima zločina kojeg su počinili pripadnici HVO-a nad Armijom BiH, ne i višesruko brojnijih zločina ARBiH nad Hrvatima, likujući zbog pobjede Komšića koji je, “pomeo Čovića” pokušala je moralno opravdati gaženje izborne volje Hrvata tvrdnjom “kako su za Komšića glasali građani, dok Čović nema legitimitet predstavljati Hrvate, jer većina Hrvata za njega nije glasovala”. Piscu ovih redaka nedavno je novinar u dopisništvu BHRT-a u Mostaru prenio pitanje urednice iz Sarajeva, “kako komentiram to što je Komšić pobjedio u urbanim sredinama, dok su za Čovića glasali Srbi”? Izbjegavanje spominjanja nacionalnog određenja Komšićevih glasača i osporavanje uvjerljive pobjede Čovića, među hrvatskim biračima, nije ništa drugo do pribavljanje alibija za učinjeni zločin.

Na isti način se može tumačiti i tvrdnja kako će Komšić u tročlanom Predsjedništvu BiH u kojem po Ustavu trebaju sjediti Bošnjak, Hrvat i Srbin, predstavljati građane, dok će Džaferović, i Dodik predstavljati Bošnjake i Srbe. Na tu tvrdnju dužnosnika DF-a izrečenu u emisiji Zabranjeni forum, Nove bh televizije (bivša Pink BiH) izostalo je logično pitanje, a tko će onda predstavljati Hrvate? I tko im to pravo oduze?

No, pobornici zločina majorizacije Hrvata i na to imaju lakonski odgovor: “Sve je po Ustavu i zakonu”.

Tko god pažljivo pročita Ustav jasno mu je kako su ustavotvorci, potpisnici Daytonskog sporazuma, predvidjeli da će Hrvata, Bošnjaka i Srbina, birati Hrvati, Bošnjaci i Srbi. Nametnutim Izbornim zakonom, to što u Ustavu nije jasno definirano, omogućeno je da se zloupotrijebi, odrednicom da se iz, izvorno, hrvatsko bošnjačke Federacije, kao jedne izborene jedinice s višestruko brojnijim Bošnjacima, biraju dva člana Predsjedništva, jedan iz reda Bošnjaka i jedan iz reda Hrvata- u Predsjedništvo BiH.

To što pisac ovih redova, ili bilo tko drugi, tvrdi kako je nešto neustavno, nema, međutim, nikakvu pravnu snagu. To treba reći Ustavni sud BiH, kao vrhovni tumač Ustava, i zato je neobično važno uputiti zahtjev Ustavnom sudu BiH, da ocjeni ustavnost odredbe Izbornog zakona BiH o izboru članova Predsjedništva BiH iz Federacije BiH, jer je očito da ona omogućava gaženje prava jednog naroda.

Jedanako tako i tvdnja kako je izbor Željka Komšića u skladu sa zakonom, ne znači kako je to ispravno i dobro. Jer, kao što reče premijer Zapadnohercegovačke županije Zdenko Ćosić i masovna pogubljenja Židova, Roma i drugih obavljana su po zakonima nacističke Njemačke, pa nitko normalan neće reći kako to nije zločin, samo zato jer je činjen u skladu sa zakonom.

Osim moralnog opravdavanju zločina, pobornici majorizacije Hrvata idu korak dalje, pa oduzimanje prava Hrvatima u političkom zastupanju, njihovim preglasavanjem, nastoje predstaviti kao moralni imperativ “građana i patriota”, svaljivanjem krivnje za to na Čovića i HDZ.

Kažu Čović se grlio s ratnim zločincem (Dariom Kordićem) i slavio udruženi zločinački podhvat ( obljetnice uspostave HR HB). Zato smo mi, hoće reći,  zahvaljujući našoj brojnosti i moralnoj superiorniji, preglasali vas fašiste. Oduzeli vam pravo birati, jer vi to ne zaslužujete. Čisti nacizam.

To je tipično obrazloženje nasilnika, koji za premlaćivanje ili ubojstvo žene, nastoji opravdati zločin prebacujući krivnju za svoj postupak na žrtvu: “Pa, sama je to tražila”. “Ona je kriva zato što sam ju ubio.” Usput govoreći jedan od arhitekata Komšiševog uspijeha- Emir Suljagić, kakve li slučajnosti, i jeste obiteljski nasilnik- čovjek koji je tukao vlastitu suprugu.

Zlo činiti- a dobru se nadati?

Bošnjaci koji su glasajući za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, oduzeli Hrvatima pravo izabari svog predstavnika u najviši organ države BiH, trebali bi se zapitati, kako bi se osjećali kada bi Hrvati, kao, hipotetski govoreći, brojniji narod u FBiH, izabrali Fikreta Abdića za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, uz objašnjenje da su Bošnjaci sami zato krivi, ili drugi kandidati za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, jer su odavali počast ratnom zločincu Rasimu Deliću i slavili zločine Armije RBiH nad Hrvatima, kao vojne pobjede.

Da zaključimo. Nametanjem Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, suprotno većinskoj izbornoj volji Hrvata, Hrvatima su oduzeta prava političkog predstavljanja. Zlo je učinjeno i zlo se ne može opravdati. Na narodna mudrost kaže- ne može se zlo činiti, a dobru se nadati.

Milan Šutalo/hms.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Pravo slobode govora će uskoro ‘pokleknuti’ pred ‘autorskim’ pravom, pravom intelektualnog vlasništva ili nečijim osobnim pravom

Objavljeno

na

Objavio

Dok su ostale europske zemlje nakon I. svjetskog rata razvijale moderne tekovine demokracije: slobodu govora, slobodne medije, ravnopravnost pred zakonom, građanštinu i t.d., Hrvatska je upala u balkansku guduru opanačke srpske monarhije, a potom, nakon II. svjetskog rata, sudbinu nastavila u opanačkoj socijalističkoj monarhiji na čelu s lažnim bravarom.

Kao i u svim jednopartijskim sustavima, tisak, odnosno medije, kontrolirala je svemoćna Partija. Nakon Domovinskog rata, u suvremenoj je Hrvatskoj napokon zaživjelo gore spomenuto, čak i za demokraciju ključna – sloboda medija, odnosno tiska.

Hrvati, zbog duge povijesne podčinjenosti, nisu nikad imali povjerenja u vlast, a sukladno tomu ni u novine/medije koje su uvijek mahom pristajale uz vlast i bile poluge iste. Ako se danas novine i čitaju, čitaju se mahom osmrtnice, crna kronika i sport, jer tu nema prostora manipulaciji i lažima koje postadoše pripadak skoro beziznimno svakoj vijesti i svakom događaju, od lokalnog do svjetskog. Naime, ako hrvatska novinarska agencija, ili veći medij, odnosno središnji dnevnik nije u stanju nepristrano prenijeti vijest o nekom događaju vezanom uz izraelsko-palestinski sukob, dakle nešto prilično neinteresantno hrvatskom narodu, onda je time sve rečeno.

Isto tako, zahvaljujući novim tehnologijama, „spas“ od svakodnevnih novinarskih te medijskih laži, većina je ljudi, pa i Hrvata, pronašla na Internetu, kojeg, zbog svoje trenutne naravi nije moguće cenzurirati, čak i nešto stariji naraštaji neskloni novim tehnologijama, uvidjevši da od „klasičnih“ medija nema nikakve koristi.

Počev od Google-a preko Facebook-a, Twitter-a, Youtube-a, svatko ima priliku postaviti podatak na Internet, te pristupiti tom podatku. To je, ukratko, sloboda. Istina, mogu se postavljati i lažni podaci/vijesti/informacije, no, svatko s dovoljno pameti će odvagnuti vjerodostojnost onoga što ga zanima pa sam donijeti zaključak.

U novinama ne može svatko objaviti, na internetu može, što je pomalo ironično, štoviše, groteskno, jer je klasičan medij poput novina, makar i u internetskom izdanju, prije prozvan kao „fake news“, pogotovo ako se uzme u obzir spomenuta sloboda pristupa internetu. Vidjeli smo na primjeru Donalda Trumpa, da klasični mediji više ne znače ništa; naprosto nisu vjerodostojni i nitko, osim najzagriženijih i politički najpristranijih im ne vjeruje.

E, sad su se dosjetili da sloboda nije baš toliko na cijeni kad im (tko su oni, već je teže pitanje) pomrsi političke planove. Američki portal Breitbart news objavio je interni Google-ov dokument u kojem se tvrdi da, zbog raznih faktora, prije svega pobjede Donalda Trumpa, ali i primjerice, jačanja njemačke stranke AfD, američka tradicija „slobode govore“ više nije opcija u službenoj politici tog mega poduzeća. Isto tako, sve „protusistemske“ nove stranke diljem svijeta postižu uspjehe upravo zahvaljujući nevjerodostojnosti „mainstream“ medija te mudrim korištenjem društvenih mreža i inih internetskih platformi. Google-ov je dokument naslovljen „The Good Censor“ (aluzija na „Dobrog Pastira“) te ustvrđuje da Google, kao i ostale društvene mreže te platforme kontroliraju glavninu internetske „online“ komunikacije.

U dokumentu se spominju dvije ideje, odnosno pristupa: američki pristup bezuvjetne slobode govora („free speech for democracy, not civility“) i europski („favors dignity over liberty and civility over freedom“), te se razmatra mogućnost okretanja, naravno, europskom pristupu. To je posebno zabrinjavajuće uzevši u obzir činjenicu da su ti internetski giganti dosad imali ulogu „neutralnih platformi“ čiji je zadatak bio čisto administrativne naravi, a sad bi trebali postati urednici („editor“), odnosno nakladnici („publisher“), što sa sobom ne povlači samo političke konotacije uređivačke politike, već i kaznenu, odnosno građansko-pravnu odgovornost.

Kao jedan od glavnih razloga ovoj velikoj promjeni navode činjenicu da američki predsjednik Trump širi „teorije zavjere“, što je poprilično bizarno. Naime, tijekom prošle američke predsjedničke kampanje, Google je potisnuo negativne „autocomplete suggestions“ (kad počnemo „googlati“, prema zadanim algoritmima, tražilica nam nudi dovršetak riječi ili fraze, izraza) za Hillary Clinton, za razliku od Bernia Sandersa ili Donalda Trumpa, zbog čega ih je Trump i prozvao. Nekima se to beznačajnim, ali takav jedan filter, napose među sve nepismenijim, neobrazovanijim i neukijim mladim naraštajima predstavlja nevjerojatnu moć i mogućnost utjecanja na izbore.

Trump je većinu medija proglasio „fake news“-om, ustvrdio da su trbuhozborci duboke države i dobio izbore. U Hrvatskoj, ako se spomene da je država ovakva kakva jest zbog, na pr. nelustriranih kadrova bivših jugoslavenskih obavještajnih službi UDB-e i KOS-a, isto se svrstava na marginu, odnosno odmah se proglašava teorijom zavjere ili se naprosto ignorira od strane „mainstream“ medija.

Ako je suditi prema narečenom dokumentu, načela postavljena i promišljana u njem’ će uskoro postati službena politika, prije svega Google-a, a potom i ostalih internetskih platformi. Malo po malo, manipulacija će postajati sve veća i sve očitija.

Uskoro će u Europskom parlamentu biti izglasana Direktiva o autorskim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu, što je uvertira u postupno gašenje svega što ne misli poput „mainstream“-a. Jer, sloboda govora se ne će onemogućavati nasilno, kako su to radili dosadašnji totalitarni režimi; naprotiv, sve će se slobode pomalo gasiti pod krinkom ljudskih prava, putem upravo gore spomenutog „civility“. Dakle, pravo slobode govora će naposljetku „pokleknuti“ pred „autorskim“ pravom, ili uopće pravom intelektualnog vlasništva ili nečijim osobnim pravom (čast, ugled, dostojanstvo…)

Kako stvari idu, „svjetska duboka država“ će, u odsutstvu boljeg naziva, zaista postati „dobri Cenzor“. I tako će nam uskoro svima nametati što i kako misliti, a i govoriti, pisati i objavljivati. U pravom bismo smislu riječi mogli uskoro doživjeti istinsko – jednoumlje – skriveno iza ljudskih prava, političke korektnosti, tolerantnosti i ostalih floskula. Stvari se ubrzano usložnjavaju, a ljudi postaju sve prostiji i priprostiji…

L.C./Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari