Pratite nas

Analiza

dr. sc. Mile Lasić: Njemački apel za mir: Ponovno rat u Europi? Ne u naše ime!

Objavljeno

na

Američki saveznici u NATO-u i u Europskoj uniji su bili izloženi proteklih godina i mjeseci enormnom pritisku kako bi bezrezervno slijedili kurs konfrontacije prema Ruskoj federaciji, uz demoniziranje ruskog predsjednika Putina, maltene kao „novog Hitlera“.

mileMnogima je bilo jasno da je riječ o opasnom putu, ali su šutjeli. S druge strane, veoma je opravdano pa i nužno kritizirati rusku politiku prema Ukrajini, ali se ne smije otići predaleko, te poništiti ono što je u posljednjih četvrt stoljeća postignuto u odnosima između SR Njemačke i Ruske federacije, EU i Rusije. O tomu se i radi u apelu za mir, koji je pod naslovom „Ponovno rat u Europi? Ne u naše ime“ (Wieder Krieg in Europa? Nicht in unserem Namen!) prvo 5. prosinca 2014. godine objavljen u vodećem njemačkom tjedniku za kulturu i društvena pitanja „Die Zeit“ (vidjeti, http://www.zeit.de/politik/2014-12/aufruf-russland-dialog).

U ovomu svojevrsnom vatrenom pledoajeu za popuštanje napetosti između Zapada i Istoka, za dijalog s Rusijom, u krajnjem za mir u svijetu, potpisanom od šestdesetak uglednika iz politike i gospodarstva, medija i kulture, radi se o onomu što je nužno činiti odmah kako se ne bi Europa i Svijet strmoglavili u svoju lošu prošlost.

Apel je naišao na izvanredan odjek u njemačkoj javnosti, o čemu svjedoči i podatak da ga je do momenta kada nastaje ovaj tekst supotpisalo 32.899 ljudi (Vidjeti OVDJE)

Mogu osobno biti miran, jer nisam ni do sada šutio na ovu temu. Govorio sam, primjerice, u ljetošnjem intervju za Hrvatski medijski servis, pa potom pojasnio i u nizu eseja u Oslobođenju zašto bi Obamin „wake-up call for Europe“ mogao upravo u Europi isprovocirati odgovor u formi „Yankie go home“. I to se konačno dogodilo s ovom krasnom njemačkom peticijom za mir, upućenoj u prvom redu Berlinu, ali podjednako i drugim svjetskim centrima moći – Washingtonu i Moskvi. Ovom sam se temom, dakle, opetovano bavio ljetos u medijima, pa potom i tijekom cijelog semestra na kolegiju Međunarodni politički odnosi, pri čemu mi je manje važno bilo da li se u aktualnim konfrontacijama Zapad-Istok radi o obnovljenom hladnom ratu, koliko je važno upozoriti na realnu opasnost da on može uskoro postati i „vrući“, ukoliko se Ruska federacija bude tretirala neprijateljem a ne i jednakopravnim partnerom.

t7_8979_91946_08052013155857_15Uostalom, nije li nedavno i papa Franjo upozorio da smo već jednom nogom u Trećem svjetskom ratu, s čime bi se mogli i složiti ako se u cca 80 zemalja vode građanski i drugi ratovi za prekompoziciju nekih zemalja i regija u svijetu. Podsjećanja radi, Svijet nije primijetio na vrijeme da je uplovio i u Drugi svjetski rat, više-manje nijemo je promatrao talijansku okupaciju Abisinije, španjolski građanski rat, ili „Anschluss“ Austrije i Sudetske oblasti u ČSSR-u Trećem Rajhu. I u prošlosti i danas se uvijek u uvodu u veliku nesreću radilo i radi o aktiviranje „zamrznutih konflikata“ i teritorijalnim prekrajanjima, pa u konačnici golom nasilju i pravnom nasilju, tj. suzpenziji međunarodnog prava. Nije, naravski, samo u „slučaju Krima“ i „istočne Ukrajine“ riječ o odmrzavanju „zamrznutih konflikata“ i o suzpenziji međunarodnig prava, nego i o prekompoziciji cijeloga Bliskog istoka i sjevernog dijela Afrike, kao i o drugim kriznim žarištima u svijetu. Uostalom, ove vrste prekompozicija tiču se uvijek, izravno ili neizravno, i tzv. failure states, država koje su zbog unutarnjih dioba sklone padu, kakva je nažalost i Bosna i Hercegovina …

Nesvakidišnji njemački apel

One moje studente koji su i u tjednu uoči Božića dolazili na nastavu, već sam upoznao sa sadržajem nesvakidašnjeg njemačkog apela za mir koji su uputili njemački angažirani intelektualci i umjetnici izravno vlastima u Berlinu pod naslovom: Ponovno rat u Europi? Ne u naše ime! Ma koliko bio i sam svjestan ograničenih dosega ove vrste javnog prosvjeda, ili apela, ova mi se peticija za mir čini nečim najvažnijim što se u Europskoj uniji dogodilo u 2014. godini. Ona je bila, prosto, iznuđena zabrinjavajućim procesima u odnosima Zapad i Istok, u kojima su se Europljani u pravilu ponašali nedoraslo i nedorečeno. Ta ocjena stoji ne samo kad je riječ o kontraproduktivnim sankcijama Rusiji, koje već izazivaju poremećaje u pojedinim zapadnim zemljama, pa i prosvjede, primjerice njemačkih gospodarstvenika i socijaldemokratskih političara („…ne smijemo otjerati Rusiju iz Europe“, poručuje dr Walter Steinmeier u zadnjem „Spiglu“), nego i kad se radi o nuđenju nove generacije sporazuma o pridruživanju od strane EU i Ukrajini i Gruziji i Moldaviji.

A ako se za žurno uključivanja ovih zemalja u EU i mogu naći racionalna geopolitička i gospodarska objašnjenja, njihovo ishitreno uključivanja u NATO savez i nije drugo do avantura velikog formata, koja i nije mogla ostati bez ruskog odgovora. Ovaj tekst nastaje, zapravo, u danu u kojemu je Ukrajina u njezinom parlamentu dokinula „neutralnu poziciju“ glede blokova, na što je od strane NATO-a odgovoreno: „Vrata za Ukrajinu nisu zatvorena“!

Razloga za zabrinutost, strah i otpor je, dakle, biloje  i ima još uvijek i odviše, pa je apel njemačkih intelektualaca lijeve i desne političko-ideološke orijentacije, bio očekivan. Pri tomu se ne radi samo o činjenici da su SR Njemačka i Ruska federacija imale – po podacima Saveznog statističkog ureda iz Wiesbadena – ccaa 82. milijarde eura gospodarsku razmjenu u 2012. godini, nego što povijest uči da je izguravanje Rusije iz europskih poslova uvijek bilo vrlo kontraproduktivna rabota, opasna po mir u Europi i svijetu. Utoliko je razumljivije što se osobe od ugleda iz njemačkog javnog života, bivši političari i državnici, ugledni gospodarstvenici i umjetnici nisu mogli više miriti sa sve otvorenijim manipulacijama događanja u Ukrajini i na relaciji Zapad-Istok, to jest ratnim bubnjevima na tlu Europe, znajući dobro da je ulog u eventualnom budućem krvavom razračunavanju upravo sama Europa. Sprženoj zemlji Europi bi bilo u slučaju globalnih sučeljavanja američke i ruske vojne sile na tlu Europe, dakle, posve svejedno tko je odnio „Pirovu pobjedu“: bio to velikodržavni hegemonizam američkih boja, ili to bila despotija ruske provenijencije …

Nezadrživa jurnjava prema ratu

U prvom pasusu njemačke peticije za mir se, inače, kazalo: „Nitko ne želi rat. Ali sjeverna Amerika, Europska Unija i Rusija nezadrživo jure prema njemu, ukoliko konačno ne prekinu fatalnu spiralu međusobnih prijetnji. Svi Europljani, uključujući i Rusiju, snose zajedničku odgovornost za mir i sigurnost…“ Doista, u ovom se kontekstu može i ponajbolje razumjeti apel više od 60 uglednih ličnosti iz njemačke politike i umjetnosti, gospodarstva i medija, među kojima su i imena nekadašnjeg njemačkog predsjednika Romana Herzoga (CDU), saveznog kancelara Gerharda Schroedera (SPD) i nekadašnjeg saveznog ministra pravosuđa i prvog čovjeka Socijaldemokratske stranke Njemačke Hansa-Jochena Vogela. Među potpisnicima su i drugi brojni uglednici, počev od glumaca Maria Adorfa i Klaus Marie Brandauera (glumac i redatelj), preko dr. Sigmund Jähna (bivši astronaut), do prof. dr., dr. h.c. Margot Käßmann (biskupkinja i bivša predsjednica Vijeća evangeličkih crkava u Njemačkoj), ili dr. h.c. Lothar de Maizière (prvi i jedini demokratski izabrani predsjednik DDR-a).

Tu su i: Ingo Schulze (pisac), Hanna Schygulla (glumica i pjevačica), prof. dr. h.c. Horst Teltschik (bivši savjetnik kancelara Kohla i njemačke vlade za sigurnosnu i vanjsku politiku), dr. Antje Vollmer (bivša potpredsjednica Bundestaga), Bärbel Wartenberg-Potter (bivša biskupkinja Luebecka), uključivo i čuvenog redatelja Wima Wendersa (Nebo nad Berlinom …). Radi se, dakle, o skupini zabrinutih ljudi različitih svjetonazora i vjeronazora, povezanih njihovim kozmopolitiziranim razumijevanjem mira kao najvišeg dobra. Oni dijele u prvom redu zabrinutost za mir i time istodobno drže do vrijednosti na kojima počivaju i Europa i EU. Usudio bih se dodati, kako se i u ovomu njemačkom apelu kao na dlanu vidi da se kozmopolitsko ne smije vezati samo za „lijevo“, te da je krajnje vrijeme da se i kod nas „lijevo“ promatra kao nadmoćnije i humanije samo u slučaju kad ne zagovara ideološko-političke monizme, secezionizm na jednoj, ili unitarne/centralističke koncepcije, na drugoj strani. Uostalom, ono što se kod nas smatra „multikulturalnim“ i/ili „lijevim“ nerijetko je najkonzervativnije što u bh. društvu imade, pa zajedno s monokulturalitičkom pameću i praksom i nije do podvala i prijevara. I „lijevo“ i „desno“ može biti, pak, kozmopolitsko u kosmopolitiziranim ambijentima, o tomu i govori njemački apel.

Svi Europljani, uključujući i Rusiju, snose zajedničku odgovornost za mir i sigurnost, prisjetimo se toga i nećemo zalutati na stranputicu, ukazuje se s pravom u njemačkom apelu. Zaboravilo se, nažalost, na mnogo toga, kaže se u apelu: „Sukob u Ukrajini pokazuje da nismo prevladali želju za moći i hegemonijom. Na kraju hladnog rata, 1990., svi smo se nadali da su ta vremena za nama. Međutim, uljuljkali su nas uspjesi politike popuštanja i mirnih revolucija… Bez pomirljivosti građana Rusije, bez dalekovidog Mihaila Gorbačeva, bez podrške naših zapadnih saveznika i bez opreznog djelovanja tadašnje njemačke vlade nikada ne bismo nadišli podjelu Europe. Njemačko ujedinjenje mirnim putem bilo je veliki i razumni čin sila pobjednica i odluka historijskih razmjera.

Iz prevladanih podjela trebao je izrasti održivi europski mirovni i sigurnosni poredak od Vankuvera do Vladivostoka, kao što je bilo dogovoreno u studenom 1990. godine u Pariškoj povelji za novu Europu. Na osnovu zajedničkih principa i prvih konkretnih mjera trebalo je podići „zajedničku europsku kuću“ u kojoj će sve države uživati istu sigurnost. Ovaj cilj poslijeratne politike ostao je neostvaren. Europljani ponovo žive u strahu. Mi potpisnici pozivamo njemačku vladu da preuzme odgovornost za mir u Europi. Potrebna nam je nova politika popuštanja, koja je ostvariva samo na osnovu iste sigurnosti za sve i s ravnopravnim i međusobno uvažavanim partnerima. Njemačka vlada neće pogriješiti ukoliko u ovoj teškoj situaciji pozove na trezvenost i dijalog s Rusijom. Sigurnosni interesi Rusije su legitimni i očigledni baš kao i oni Njemačke, Poljske, baltičkih država i Ukrajine. Ne smijemo otjerati Rusiju iz Europe. To bi bilo nehistorijski, nerazumno i opasno po mir. Rusija od Bečkog kongresa 1814. pripada velikim europskim silama. Svi koji su pokušali to nasilno promijeniti, doživjeli su krvav neuspjeh, posljednja među njima Hitlerova Njemačka …“

Novo poglavlje historije

U apelu njemačkih uglednika se podsjeća i kako je 3. listopada 1990. godine, na dan njemačkog ujedinjenja, tadašnji njemački predsjednik Richard von Weizsäcker (CDU) rekao: „Hladni rat je gotov. Sloboda i demokracija će uskoro preplaviti sve države. One sada mogu izgraditi svoje odnose i insititucionalno ih osigurati tako da po prvi put dobijemo zajednički mirovni i životni poredak. Time za narode Europe počinje suštinski novo poglavlje historije s ciljem paneuropskog ujedinjenja. Džinovski cilj, ostvariv, ali lako možemo i posrnuti. Suočeni smo s dvjema alternativama: možemo ujediniti Europu ili, kako to brojni kobni primjeri iz historije pokazuju, utonuti u nacionalističke sukobe.“ Sve do ukrajinske krize smo vjerovali da je Europa na dobrom putu – kazalo se na samom kraju apela njemačkih uglednika – ali, Richard von Weizsäckerove riječi su danas, četvrt stoljeća kasnije, aktualnije nego ikad!

Da, u novom smo Hladnomu ratu, pri čemu je tek puko akademsko pitanje je li on obnovljen ili nikada nije ni prestajao. Današnja ratnička atmosfera i rječnik podsjećaju, doduše, na vremena uoči prve „Berlinske krize“ (1948.), ili za vrijeme gradnje „Berlinskog zida“ i druge „Berlinske krize“ (1961.), odnosno „raketne krize“ na Kubi iz 1961. godine. Srećom se i na vrhuncu „Kubanske krize“ krenulo u pravcu detanta, kako bi se krajem šestdesetih godina prošloga stoljeća otpočelo i s međunarodnim pregovorima i sporazumima o kontroli i/ili smanjenju nuklearnog i konvencionalnog naoružanja. Oni će dovesti potom logično do vrhunca detanta, do Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji 1975. godine u Helsinkiju. U tom je procesu, ma koliko to danas bilo više nevažno, je pokojna SFRJ kao članica ili predvodnica Pokreta nesvrstanih dala veliki doprinos. Potom će uslijediti „glasnost“ i „perestrojka“, koje će i dovesti do pada „Berlinskog zida“i „željezne zavjese“, te nekim narodima donijeti slobodu i prosperitet, dok će drugima donijeti „obrnute tranzicije“ …

“Ne smijemo otjerati Rusiju iz Europe“ – najvažnija je poruka u ovomu njemačkomu apelu za mir, koju ponavlja i njemački MVP Steinmeier u intervju za predbožićni broj magazina “Der Spiegel“ – „to bi bilo nehistorijski, nerazumno i opasno po mir.” Uostalom, naglasili su njemački uglednici: “Sigurnosni interesi Rusije su legitimni i očigledni, baš kao i oni Njemačke, Poljske, baltičkih država i Ukrajine.” Te interese je ugrozio Zapad, na način koji bi svima trebao biti očigledan: “Svaki vanjskopolitički novinar morao je razumjeti ruski strah kada je 2008. NATO pozvao Gruziju i Ukrajinu da se pridruže savezu.”

Potpisnici deklaracije pozivaju upravo zbog toga na povratak Europe politici popuštanja napetosti – politici detanta koja je za vrijeme Hladnoga rata spašavala svijet. Vrijeme je za obnovljeni detant, ako se već radi o obnovljenom Hladnom ratu. Nije, dakle, izlaz u daljnjim konfrontacijama, nego u popuštanjima i kompromisima u međunarodnim odnosima!

Piše: prof. dr. sc. Mile Lasić/Milelasic.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Hrvatska, sadašnje vrijeme i Jasenovac

Objavljeno

na

Objavio

FAH

Je li Hrvatska na prekretnici. Je li vrijeme kad hrvatski narod treba odrediti tko je na kojem mjestu, tko vodi Hrvatsku, koje snage u vlasti i ne vlasti u strankama, u Saboru, u Vladi i brojnim udrugama, pretežno nevladinim, ali koje imaju snažan utjecaj na oblikovanje i život države.  Kao da Hrvatskom vladaju i predstavljaju je ljudi  koji su sve dalje od naroda, od tisućljetne Hrvatske.

Tko su ta stvorenja, što ih tjera, dok dišu i udišu čisti hrvatski zrak pun sjećanja na stoljeća mira ali i teških, bolnih, krvlju i stradanjima ispunjenih godina i desetljeća u ratovima za vlastitu  slobodu koju su brojni drugi narodi htjeli oteti i nas porobiti ili jednostavno izbrisati, a potom izdišu poput aždaja plamen netrpeljivosti, neprihvaćanja slobodnog naroda, slobodne države, slobodne ali pravedne samostalne jedinstvene Hrvatske, oslobođene od tuđih vlasti  i komunističkog terora.

Oslobođene od novonastalih varalica, prevaranata, lopova , nezasitnih novih bogataša, često zaštićenih političkim strankama. Hodaju  među nama, puni sebe, uzdignuta čela, glasni, puni preporuka i mudrih rečenica, zapravo  jedini napredni, poduzetni, angažirani za opće dobro,  humanisti, doduše u golemoj manjini ali se  čini kao da su većina, za razliku od manjine minornih, manje vrijednih,  prosječnih Hrvata.

Zauzimaju visoke pozicije u vlasti, u političkim strankama, na fakultetima, institutima, tvrtkama, pogotovo u velikoj većini  nevladinih udruga. Koriste brojne prilike za ocrnjivati Hrvatsku i u njoj ali i u svijetu, pričajući laži o državi u kojoj još uvijek vlada ustaško raspoloženje, ustaški nazivi, dakle fašističko ozračje, na čelu sa glavnim gradom.  Odakle u njima silna snaga  nedomoljublja, nečisti, zapravo, izdaje. I, na žalost, boli. Da, boli. Jer onaj koji nema u srcu, u duši, mira, ljubavi, dobrote, na prvom mjestu za svoje, za svoj dom, za svoju domovinu, zasigurno pati iznutra, proganja ga bol. Jer zloća, manjak empatije se javlja tamo gdje nema dobrote i ljubavi. Tamo gdje vlada praznina. U srcu i duši. Ljubi i radi što hoćeš kazao je sveti Pavao. Time je sve rečeno. A onaj koji nema ljubavi za svoje taj nema ljubavi niti za druge. To su destruktivni ljudi, rušitelji poniznosti, milosti, dobrote, rušitelji naroda, njegove vjere, vjere u pravdu,  u slobodnu nacionalnu državu.  

Možemo donekle razumjeti odbojnost prema Hrvatskoj i Hrvatima onih, koji je nikad nisu željeli slobodnu i neovisnu, one koji su se  nedavno digli oružjem na državu u kojoj, i pored toga što u njoj generacijama žive, ali je nisu osjećali i poštivali kao svoju državu, a iz dana u dan i sada koriste prilike pogotovo na javnim mjestima, na skupovima u tiskovinama, njeni istaknuti vođe, gaze čast i dostojanstvo zemlje u kojoj i te kako dobro žive, ali teško je razumijeti  one koji se upisuju u knjige kao pripadnici naroda koji ovdje živi stoljećima, dakle Hrvati, ali naroda kojeg oni zapravo ne vole, koji ne vole i ne žele ispravnu, normalnu državu  po  svim kriterijima, biološkim, znanstvenim, društvenim, kulturnim, svjetonazorskim, državu koju vode časni, pošteni, bogobojazni, nesebični, pametni ljudi koji će služiti cjelokupnom narodu čije interese će stavljati na prvo mjesto, ispred svojih.

Ne one koji vole samo sebe koji rade i javno i podmuklo iz dana u dan gonjeni mračnim silama zla, sebičnosti, egocentričnosti, nepoštivanja najvažnijih odrednica Hrvatske duge povijesti. I u ovo vrijeme kad je trebala nakon zadnjeg rata, nakon zadnjih brojnih domoljubnih žrtava za njezinu slobodu, naša država zasjati slobodna, čista, ponosna, puna radosti i vjere u budućnost prvenstveno mladih ljudi, odjednom kao iz nekog mraka se pojavljuju i nameću kao predvodnici stvorenja koji guraju Hrvatsku u tamu siromaštva, iseljavanja, nakaradnog, perverznog tumačenja biologije, prirode, znanosti s ciljem da se uništi vjera, svjetonazor, tradicija, običaji, tradicionalni vjerski i obiteljski odgoj u obitelji, da se uništi obitelj.

Brojni među takvima uče svoju djecu pravilima života, ali svojim pravilima, kako naslijediti roditelje i živjeti po istim načinima, istim principima. Za njih ne vrijedi ono  što je dični Dubrovčanin napisao..“onaj ko ima taj dava“. Davati dobrotu treba svatko. Pogotovo oni koji su izabrani da vode narod. A što s onima koji su izabrali sami sebe. Za njih taj dar srca i duše ne vrijedi.  A oni misle da bi njihov način života mogao potrajati jako dugo, dugo, da zadovolje svoje zle potrebe. Čini se da smo na prekretnici, da je vrijeme kad bi trebalo kazati dosta. Cjelokupni narod, jer većina tako misli i želi spasiti Hrvatsku od zla manjine, ali na žalost jake manjine. Od one manjine koja ne želi napredak Hrvatske, koja nije sretna ako Hrvatska uspostavlja prijateljske odnose sa drugim državama, kao primjerice u zadnje vrijeme, pa stalno pronalazi stare i nove, postojeće i nepostojeće grijehe kako bi je što više ocrnila. U zadnje vrijeme zajedno s austrijskim socijalistima želi zabraniti komemoraciju hrvatskim žrtvama na Bleiburgu, prekinuti sveze s Vatikanom ukidanjem međudržavnih ugovora.

Žalosno je što do sada niti jedna politička stranka, poglavito drzovite demokršćanske stranke nisu organizirale komemoraciju u Jasenovcu antifašističkim komunističkim žrtvama hrvatskog naroda od 1945.godine nadalje, pogotovo žrtvama Križnog puta. Krajnje je vrijeme da se to učini, da se Hrvatski narod ode pokloniti i pomoliti brojnim vojnim i civilnim umorenim žrtvama nakon završetka rata, u neko drugo vrijeme, nakon što se izredaju udruge za žrtve ustaškog režima. U isto vrijeme treba svakako završiti iskapanja svih grobišta, potom izbrisati sve one koji su po nekoliko puta upisani da su ubijeni u Jasenovcu a da tamo nisu nikad bili. Tada ćemo konačno znati koliko je žrtava bilo do i iza 1945.godine. To Hrvatska povijest treba i zahtijeva.

dr.sc.Damir Letinić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Analiza preferencija

Objavljeno

na

Objavio

Vođen tijekom događanja na hrvatskoj političkoj sceni odlučio sam se da pokušam napraviti jednu analizu političkih preferencija hrvatskih građana. U nedostatku opširnijih statističkih podataka pogotovo onih zasnovanih na in -depth polls istraživanju jer sve agencije rade kratke ankete, odnosno ispitivanja, poznata kao short polls i tracking polls morao sam kombinirati.

U Hrvatskoj se tri agencije bave ispitivanjima i uzeo sam u obzir sve tri te uspoređivao njihove rezultate.

Kako je samo ispitivanje kompleksno i zahtjeva uključivanje svih zadanih parametara da bi rezultat anketiranja bio što vjerodostojni, agencije nisu bile u mogućnosti to koristiti te su znatna odstupanja kod sve tri.

Prije svega, problem je u fiksnoj telefoniji jer ona u priličitoj mjeri onemogućuje utvrđenje starosne linije, obrazovne i socijalne strukture.

Kako bih razlučio te podatke išao sam na rezultate zadnjih parlamentarnih izbora, pregledavao po izbornim jedinicama preferencije, ali i uspoređivao po glasačkim mjestima. Koristio sam i ispitivanja prije parlamentarnih izbora 2016 ali i zadnjih lokalnih izbora, istina samo djelomično i to Grad Zagreb.
Kod usporedbe rezultata za sam Zagreb, točno se vidi u gojim gradskim četvrtima koja politička opcija ima više glasača, kao što se vidi struktura u svih sociološkim parametrima. Tako se uviđaju razlike u zonama stanovanja, vrsti stambenih objekata poput višekatnica ili obiteljskih kuća kao i sama starost tih objekata.
Kod usporedbe rezultata agencija, nisam se vodio samo zadnjim već svim ispitivanjima u zadnjih godinu dana.

Kod same usporedbe i analize pada i rasta podrške pojedinim političkim opcijama, primjetan je nelogičan pad s jedne strane i ne logičan rast s druge strane. Tako je izrazito primjetno da se samo kod jedne agencije primijeti djelomično prelijevanje preferencija dok druge dvije to ne prikazuju.

Upravo sam se na toj činjenici najviše zadržao kod analize jer bez obzira na neodlučne, koji imaju konstantnu, ta brojka ne može jednostavno nestati.
Tako se s lijevog spektra vidi da glasove SDP-a i odbjeglog HNS-a preuzimaju ŽZ, Glas i stranka Pametno, dok na desnom spektru razlika između najboljeg i najlošijeg rezultata HDZ-a jednostavno nestaje. Prikazani rast stranke NHR nije rezultat prikazivanja gubitka HDZ-a već dijelom Mosta i dijelom pravaških stranaka.
Sama analiza sigurno nije prikaz apsolutnog stanja već trenutnog i jasniji pokazatelji mogu se utvrditi tek nakon dva ili tri mjeseca kada će trendovi rasta ili pada biti jasnije izraženi ali sigurno da se ne mogu i ne trebaju zanemariti.

Ante Rašić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati