Pratite nas

Kolumne

dr. sc. Sanja Bilač – Ima li hrvatski narod danas snage i hrabrosti zaustaviti razaranje Hrvatske?

Objavljeno

na

Hrvatski je narod izdan i razočaran. Domovina dovedena u pitanje. Dolaskom Andreja Plenkovića na čelo vlade, Hrvati svjedoče razornoj politici u ključnim područjima države:

  1. gušenje demokracije;
  2. neutralizacija parlamentarne ideološke distinkcije;
  3. svjetonazorsko preusmjeravanje Hrvatske u liberalno-anacionalni protukršćanski sekularizam
  4. difamiranje i razaranje nacionalnog identiteta;
  5. institucionalno i gospodarsko rastakanje Hrvatske;
  6. cjelovito razaranje hrvatskog odgojno-obrazovnog sustava protuhrvatskim i nehumanim ideologijama;
  7. oživotvorenje velikosrbijanske politike;
  8. nametanje ustavnog patriotizma;
  9. ignoriranje stanja i bezperspektivnosti mladih;
  10. raseljavanje hrvatskoga naroda.

Izvjesno je kako Andrej Plenković, udruženim protuhrvatskim pothvatom, uspješno provodi doktrinu razaranja Domovine kako bi se realizirale ključne predradnje uvođenja Hrvatske u drugi državotvorni okvir, novi oblik udruživanja u tzk. region na Balkanu.

Ima li hrvatski narod hrabrosti i snage odmah zaustaviti ovo razaranje Hrvatske?

Andrej Plenković dolazi iz Ministarstva vanjskih poslova, inkubatora Budimira Lončara (kao i Ivo Sanader, Zoran Milanović, Gordan Jandroković, Kolinda Grabar-Kitarović), djelatnika zloglasne OZNE, posljednjeg jugoslavenskog ministra vanjskih poslova, čovjeka koji je oduzeo pravo hrvatskome narodu da se naoruža te ravnopravno bori protiv srbijanskih agresora i pobunjenih terorista iz Hrvatske. Plenkovićev suradnik je predstavnik srbijansko-četničke ekspoziture u Hrvatskoj, Milorad Pupovac, te narodu neprihvatljiva klijentelističko-uhljebnička, nenarodna i anacionalna Hrvatska narodna stranka (HNS). Spregom starih neojugoslavensko-komunističkih struktura i njihovih nasljednika te simbiozom instaliranih suradnika i protuhrvatskih politika ostvaruje se sinergija za izvršavanje postavljenog cilja, razaranje Hrvatske. Istodobno se Srbiji ponovo omogućava “historijsko poravnavanje računa” (povratak matici Srbiji svih prostora na kojima žive Srbijanci) kako bi novi oblik udruživanja ispravio “historijsku grešku nastanka samostalne i nezavisne države Hrvatske”. U konačnici, ne čudi što instalirani predstavnik Andrej Plenković, u svome političkom djelovanju sve više nalikuje Josipu Brozu Titu primjenjujući iste metode, stil vladanja i politiku totalitarnog jednoumlja.

“Demokracija ne može biti demokracija za onoga koji ide protiv sistema” riječi su Josipa Broza Tita, jednog od pet svjetskih komunističkih diktatora, zločinca koji je presudio stotinama tisuća žrtava, neposredno prije obračuna s hrvatskim proljećarima. Tom je porukom najavio ne samo konačan obračun s proljećarima već istodobno poučio narod što je demokracija u Njegovoj Jugoslaviji. Jer ne će Njemu nitko, kao predsjedniku Jugoslavije, određivati što je demokracija i kako se vodi sistem. Unatoč tome što se ovakva prijetnja i poimanje demokracije provodila i trenirala prije više od 50 godina, danas, na žalost, svjedočimo gotovo istom obrascu totalitarističke vladavine, prijetnjama i poimanju demokracije.

Plenković kao Tito

Tako aktualni predsjednik vlade Andrej Plenković uz bahato držanje i dominantno ponašanje baštini i Titovo poimanje demokracije, ali i brojne metode obračuna. Jer ne će njemu nitko, kao predsjedniku stranke i premijeru, određivati što je demokracija i kako se vodi stranka ili država. Tako se govori narodu ili, kako bismo rekli, tako se igra u igrokazu. A u pozadini je jedan od zadataka koji treba izvršiti, a odnosi se na urušavanje razvijenih demokratskih standarda u državi. Poznato je kako se na vlast u HDZ-u, a samim time i u državi, dolazi krađom glasova. Tome svjedoče i ispovijesti visoko pozicioniranih stranačkih dužnosnika, od Branimira Glavaša do Darka Milinovića. Kada se krađom dolazi na vlast, tako se i vlada. Zato je bilo i moguće instalirati Plenkovića u nedemokratskom ozračju kao jedinog kandidata za predsjednika stranke i tako omogućiti prenošenje ovog nedemokratskog totalitarnog obrasca vladanja na cijelu državu. I zato Plenković može ignorirati 1 200 000 potpisa naroda za referendum! Sve će to Plenković proglasiti prevarom i narodu zabraniti referendum. Plenkovićevo razaranje razvijenih demokratskih standarda započinje u Hrvatskom državnom Saboru formiranjem neprincipijelne i protuhrvatske koalicije bez legitimiteta. Nadalje, pod Plenkovićevim vodstvom, vodeća stranka provodi politiku u suprotnosti sa svojim temeljnim odrednicama i programskim načelima. A HDZ šutke pada pod Plenkovićevom vlašću. Pod Plenkovićevim vodstvom, rasturena je i oporba. Jer razoren SDP preduvjet je formaliziranju velike koalicije, sredstvo za osiguravanje provedbe protuhrvatske politike i ostvarenje zacrtanih ciljeva.  To se može izvesti jedino ako se ne promijeni izborni zakon, odnosno ne dogodi referendum, i zato ga Plenković ne će dozvoliti. A demoNkraciju Andreja Plenkovića osjećaju svi protivnici. Pa i sam narod.

I kao što je totalitarna i zločinačka država komunističkog diktatora maršala Tita opstajala terorom i nasiljem u kojoj su hrvatski nacionalni identitet i državnost bile meta kojom je trebalo slomiti ideju o životu Hrvata u samostalnoj i nezavisnoj državi, Hrvatska s Plenkovićem na čelu vlade duboko razara i difamira hrvatski nacionalni identitet i državnost. Ideološkom neutralizacijom, svjetonazorskim preusmjeravanjem Hrvatske u liberalno-anacionalni protukršćanski sekularizam difamira se hrvatski identitet i rastače nezavisna država Hrvatska. Kreće se u lov na pobjedničku vojsku koja je vodila Obrambeni rat, a istodobno zataškavaju i štite srbijanski ratni zločini, njihovi egzekutori i nalogodavci. Kako bi se opravdala srbijanska agresija, a terorističke skupine abolirale od zločina, Domovinski rat treba proglasiti građanskim. Ukloniti imena poginulih sinova za Domovinu. Zabraniti i fašizirati hrvatsku pjesmu, pozdrav, zastavu i vojsku, a revitalizirati crvenu zvijezdu pod kojom se fašiziralo Hrvatskom. Zato izvršitelji monstruoznih zločina, ubijanja, klanja, nabijanja na kolac, deranja ljudi do gole kože, kopanja očiju, tortura i mučenja, silovanja žena i ubijanja djece postaju skriveni i zaštićeni od zakonskog progona od strane hrvatskih institucija. Plenkovićeva politika ponavlja mantru “neka institucije rade svoj posao” kojom se izruguje žrtvama i cijelom hrvatskome narodu. Vidi se kako institucije rade svoj posao. Nije procesuirano niti 20 posto srbijanskih fašista i terorista te njihovih zločina. Ali to nije smetalo  Plenkoviću sve do zakazivanja prosvjeda u Vukovaru. I umjesto da stane na čelo vukovarske kolone i potvrdi kako njegova vlast želi potpuno poštivanje zakona i procesuiranje ratnog zločina, on manipulira prosvjedom, pokušava ga ugušiti, ruga se žrtvama i brani dosadašnji nerad institucija. I podržava nastavak njihova dosadašnjeg nedjelovanja.

Historijsko poravnanje računa

Politika ustavnog patriotizma, koju gorljivo zagovara i Hrvatskoj nameće Milorad Pupovac, zagovarali su i ljevičari prije 50 godina u Njemačkoj kao model izgradnje novog identiteta. Tako se u simbiozi Plenkovića i Pupovca Hrvatskoj nameće novi identitet. Izvjesno je kako Milorad Pupovac, zajedno s Plenkovićem, zastupa koncept “nacije građana” koji je suprotstavljen konceptu hrvatske nacionalne države i političkom hrvatstvu. Kako bi ovaj koncept zaživio, potrebno je urušiti nacionalni identitet, zatirati tradiciju i vjeru hrvatskoga naroda te ga u konačnici preoblikovati u  masu bez identiteta, građane bez nacije. Plenković je u Miloradu Pupovcu našao izvrsnog saveznika za realizaciju cilja redefiniranja hrvatske države. A za Pupovca, ustavni patriotizam izvrsna je podloga ostvarivanju srbijanskih nacionalnih interesa razvidan kroz nacionalni program poznat kao memorandum SANU I i II. Ne zaboravimo kako je ovaj dokument bio teorijska i ideološka pretpostavka na kojima su se osmišljavale i planirale politike koje su u konačnici trebale osigurati “historijsko poravnavanje računa” kako bi svi Srbijanci mogli živjeti u jednoj državi.  U Hrvatskoj ta politika nije uspjela agresorskim i osvajačkim  ratom ostvariti taj cilj. Zato ono što su izgubili u ratu, sada žele ostvariti u miru. To i dalje rade uz pomoć Srbijanaca iz Hrvatske poput Milorada Pupovca ali i aktualne Plenkovićeve vlasti. Zato Plenković, uz operativnu potporu HNS-a, cjelovito razara i odgojno-obrazovni sustav ne samo nehumanim ideologijama već protuhrvatskom politikom kojom se provodi čistka povijesnih činjenica stvaranja samostalne i nezavisne države Hrvatske. Domovinski se rat redefinira u aktualnoj školskoj povijesti kako za Srbijance ne bi bio uvredljiv i kako bi se konačno mogao definirati  kao građanskim rat. To su ciljevi Pupovčeva ustavnog patriotizma.

I tako Andrej Plenković, čovjek bez emocija i empatije, bahat i odlučan uspješno privodi kraju povjereni zadatak. Plenkovićevu vlast uz Pupovca i HNS, čine optuženici i osuđenici za teška kaznena djela zloupotrebe položaja i kriminala. Članovi vlade su ljudi osumnjičeni za pripadnost zloglasnim jugoslavenskim službama, KOS-ovim ćelijama, poput ministra Davora Božinovića, koji je raspad Jugoslavije dočekao na mjestu sekretara za narodnu obranu i čovjeka kojeg je na liniji držao general JNA i “velikosrbijanski vojni jastreb” Blagoje Adžić koji je otvoreno zagovarao  vojnu intervenciju JNA na Hrvatsku i poveo je u totalitarni rat. Ova Plenkovićeva vlast nije samo vlast opasnih namjera. Ona je vlast koja provodi opasnu politiku uništenja hrvatske države i naroda. Ona je u potpunosti otvorila vrata velikosrbijanskoj politici jednako kao i globalističko-totalitarnom liberalizmu koji urušava kršćansku i demokratsku Europu. A sudbina Hrvatske i hrvatskoga naroda baca u bezdan.

Ima li hrvatski narod snage i hrabrosti odmah zaustaviti razaranje Hrvatske?

dr. sc. Sanja Bilač/ Hrvatski tjednik

Stavovi izneseni u kolumni su stavovi autora te ne moraju nužno odgovarati stavovima portala Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

IVO LUČIĆ: Kardinal Stepinac već je odavna svetac

Objavljeno

na

Objavio

Nastavni plan i program, uputnik ili kurikul(um) za nastavni predmet povijest ponovno je bio tema rasprave među stručnjacima, što je proteklih dana imalo odjeka i u široj javnosti.

Naime, njegova prethodna verzija ocijenjena je lošom i trebalo ju je zamijeniti boljom i prihvatljivijom. Osobno mislim da je pogrešno loše napravljen materijal takve važnosti uopće pokušavati popravljati, ali i da radna skupina zaslužuje pohvalu zbog uloženog truda, piše Ivo Lučić / Globus

Popravljeni “Prijedlog predmetnog kurikuluma povijesti” počinje opisom svrhe i opisa predmeta čemu je kao uvod postavljen citat Stefana Zweiga:

“Želimo li da nova generacija bude bolja, humanija i prije svega sretnija nego što je to naša generacija, onda se nju mora odgajati i obrazovati bolje i humanije od naše. U okviru novog odgoja i obrazovanja čini mi se najvažnijim novi oblik i drugačije poimanje povijesti od onoga kako smo to mi učili u školi. Jer povijest o nastanku čovječanstva, te povijest vlastite nacije i svih drugih nacija stvara u mladom čovjeku njegovu buduću sliku svijeta. Ništa tako odlučujuće ne oblikuje politički, individualni i ćudoredni stav prema životu kao način na koji se povijest uči i razumijeva.”

Neobično je da se kao autoritet za učenje i razumijevanje povijesti uzima književnik, koliko god on bio dobar, a ne profesionalni povjesničar ili barem filozof povijesti. Posebno ako je taj isti svoje školovanje opisao kao vrlo teško i traumatično.

Zweig je u svojoj autobiografskoj knjizi “Jučerašnji svijet” napisao da je jedini doista sretni trenutak za koji može zahvaliti školi bio onaj kada je “jednom zauvijek za sobom zatvorio njena vrata”. Nadajmo se da učenici koji će učiti povijest, ali i druge predmete po predloženim “kurikulumima” neće doživjeti školu na sličan način.

Bilo bi sjajno i kada bi ta djeca u skladu s izabranim citatom bila “bolja, humanija i sretnija” od prethodnih generacija. Samo, teško će to postati tako što će u školi učiti povijest, bez obzira na “kurikulum”.

Ako ipak prihvatimo tezu po kojoj je moguće biti barem “bolji i humaniji” ako ne i “sretniji” od svojih prethodnika učeći neku “bolju i humaniju”, da ne kažem “sretniju”, verziju povijesti, onda se nameće pitanje koja je i kakva je ta verzija i od čega se sastoji ta “sreća”.

Jednako je važno znati i to tko tu i takvu verziju odnosno “kurikulum” određuje i tko postavlja kriterije što je to “bolje i humanije” od plana i programa odnosno interpretacije povijesti kakvu danas imamo. Po čijim će se mjerama mjeriti humanost, boljitak i sreća?

Ta se mjerila uvijek tiču identiteta, povezana su s određenim svjetonazorom, a posljedično i s političkim opredjeljenjem ako ne djece onda svakako njihovih roditelja.

Konačno, i Zweig je u citiranom tekstu najprije spomenuo “politički stav prema životu” koji se odlučujuće oblikuje učenjem i razumijevanjem povijesti. Da je to doista tako komunistički bi režimi vječno trajali jer dobro znamo kakvu smo “povijest” učili do 1990. godine. Osim toga, upitno je hoće li novi ili bilo koji kurikul povijesti učiniti nove generacije “sretnijima” i za početak spriječiti nasilje u školama i na ulici što sve više uzima maha i mnoge čini nesretnima.

Žigosanje kolegica ili kolega nema puno veze s brojem sati učenja o “proljeću naroda”, “socijalističkom samoupravljanju”, fašističkim ili komunističkim zločinima. Nije valjda nasilnik u Zadru ili bilo gdje drugo pretukao djevojku zbog loše koncipiranog sadržaja nastave povijesti.

Gotovo sam siguran da vaterpoliste Crvene zvezde nisu u Splitu napali i pretukli frustrirani studenti povijesti. Uzalud je jedan od njih, koji se spašavao skokom u more, vikao da nije Srbin nego je Crnogorac iz Kotora – huligani nisu pokazali da znaju ili da ih je briga za razliku.

Možemo li zaključiti da su manijaci koji gotovo svakodnevno nasrću na spomenike ili ispisuju grafite po zidovima zgrada nezadovoljni nastavom povijesti umjetnosti, urbanističkim planovima ili arhitektonskim rješenjima.

Naravno da se ni u jednom spomenutom i pomalo karikiranom slučaju ne radi o obrazovanju, radi se prije svega o odgoju ili bolje reći o nedostatku odgoja. O još važnijim stvarima kao što su odnos prema bližnjemu, zajedničkom dobru, državi i slično ne treba ni govoriti. Tu ćemo još dugo trpjeti posljedice stoljetne destrukcije, loših državno-političkih sustava i režima te još gorih “kurikuluma”.

Teško je odgojiti i dijete, a kamoli učiniti narod ili barem njegove buduće generacije “boljim, humanijim i sretnijima”. Znamo da su za odgoj djeca najvažniji uzori i primjeri koji im pružaju roditelji. Slično je i s “odgojem” šire zajednice. Zato je važno vidjeti tko su nama uzori i koje su to vrijednosti na kojima se kao narod odnosno nacija “odgajamo”. Tu nam svakako može pomoći i povijest.

U nedjelju je Katolička Crkva obilježila spomendan blaženog Alojzija Stepinca koji je umro 10. veljače 1960. Ni šest desetljeća poslije njegove smrti nisu utihnule laži niti je splasnula mržnja, kako prema njemu, tako ni prema Katoličkoj Crkvi u Hrvata – namjerno koristim taj mrziteljima omrznut i provokativan naziv.

Svaki totalitarni režim, pa i onaj komunistički u Jugoslaviji, temeljio se na dihotomiji. Slika tog svijeta je crno-bijela, postoje samo apsolutno dobro i apsolutno zlo, odnosno “mi” i “oni”.

Mi uvijek i bez ostatka mrzimo njih i oni nas. Takav odnos nadživio je komunistički režim i Jugoslaviju. To se najbolje vidi iz hrvatsko–srpskih političkih odnosa. Iz većinske hrvatske perspektive Srbi su ako ne zli a ono svakako sumnjivi i trebali bi stalno dokazivati da nisu “velikosrbi”, “četnici” ili nešto slično.

Bilo bi poželjno da malo glasnije pjevaju himnu i malo mirnije stoje dok se ona izvodi. Iz većinske srpske pozicije Hrvati su jednostavno “ustaše”, i to svi, osim onih koji “dokažu” da to nisu. Upravo je u tom duhu glasnogovornik Srpske pravoslavne crkve episkop bački Irinej poručio hrvatskim biskupima: “Dokažite da među vama nema ustaša.” Najlakše bi to dokazali kada bi prešli na pravoslavlje ili se barem izjasnili Srbima katoličke vjeroispovijesti. Jer kako ponovno reče drugi Irinej, onaj koji je patrijarh – gdje god žive Srbi, tamo je Srbija.

Inače, Hrvatima je najlakše dokazati da nisu ustaše ako dokažu da zapravo i nisu Hrvati nego su Jugoslaveni ili barem građani “regije” koji ni najmanje ne mare za hrvatski identitet, tradiciju ili povijest. Oni Hrvati koji doista žele dokazati da nisu ustaše trebali bi valjda najprije potpisati “deklaraciju o zajedničkom jeziku” i proglasiti se “antifašistima” jer je općepoznato da su ustaše, a to u zadanom kontekstu znači i Hrvati, fašisti.

Bilo bi korisno pretplatiti se na tjednik srpske nacionalne manjine s radikalno jugoslavenskom, što znači i “antifašističkom”, uređivačkom politikom. Onima koji nisu dovoljno dobro upućeni ili su ostali zarobljeni nekim starim “prevaziđenim” paradigmama važno je napomenuti da su u Jugoslaviji postojala dva antifašistička pokreta.

To znači da su sljedbenici čiča Draže, “prvoga gerilca Evrope”, jednako “antifašisti” kao i poklonici Josipa Broza Tita, drugog, ali ubojitijeg gerilca. Ovo je važno znati kako ne bi došlo do nesporazuma kao što je to bilo 1942. godine. Ako im je to ipak previše, Hrvati koji žele dokazati da nisu ustaše trebali bi barem jasno i glasno govoriti kako je ideja samostalne hrvatske države “propao projekt” i otvoreno i javno prijetiti iseljenjem u Irsku ili Njemačku.

Prije nego što odu, mogli bi išarati spomenik Franji Tuđmanu, prvom predsjedniku Republike Hrvatske, a ako ostanu, svakako bi bilo važno osnovati ili se učlaniti u neku strančicu ili udrugu koja traži izbacivanje vjeronauka iz škola i raskidanje “ugovora s Vatikanom”.

Oni među Hrvatima kojima je sve to ipak previše komplicirano mogu i lakše “dokazati da nisu ustaše”, i to tako što će se usprotiviti kanonizaciji blaženog Alojzija Stepinca. Ako ne znaju što bi mu prigovorili uvijek mogu reći kako je “mogao više”.

Naime iz jugoslavensko–srpske perspektive nevažno je to što je Stepinac spašavao ljude, javno osuđivao zločine i čvrsto se držao svojih moralnih načela. Njegov temeljni “grijeh” očit je iz izjave koju je dao 2. listopada 1946. na suđenju pred revolucionarnim komunističkim sudom:

“Nisam bio persona grata ni Nijemaca ni ustaša; nisam položio njihovu zakletvu, kako su to učinili neki vaši činovnici, koji su ovdje. Ali bio bih ništarija kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji.

Rekao sam: Hrvatima se nije dozvoljavalo da napreduju u vojsci ili da uđu u diplomaciju osim da promijeni vjeru ili oženi inovjerku. To je faktična baza i pozadina i mojih poslanica i mojih propovijedi.

Što sam govorio o pravu hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s moralnim principima i nitko to ne može hrvatskom narodu braniti.” Napad na Stepinca je zapravo napad na one Hrvate koji nisu i ne žele biti ustaše, ali nisu ni antihrvati odnosno Jugoslaveni. On je uz mnoge druge hrvatske domoljube negacija klevete i potvrda mogućnosti da se može željeti i podupirati hrvatsku državu a da se pritom ne mora biti zločinac (kako se to desetljećima zlobno i lažno imputira) nego se naprotiv može biti svetac, a on to već odavno jest.

Naime, Stepinac je blaženik na čijem je grobu molio svetac – Ivan Pavao Drugi koji je tom prigodom za njega rekao da je “najsvjetliji lik i istinski čovjek Crkve”.

Zato će svaki plan i program, uputnik ili kurikul(um) za nastavni predmet povijest morati biti utemeljen na činjenici da se on radi za učenike u Republici Hrvatskoj u skladu s njezinim Ustavom, interesima, vrijednostima, identitetom i tradicijom. Dio tog identiteta i te tradicije svakako je i zagrebački nadbiskup i kardinal Alojzije Stepinac.

Ivo Lučić / Globus

 

Dr. Esther Gitman: Stepinac je predstavljao hrvatske vrijednosti i vrijednosti zapadne civilizacije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Je li ponovno došlo vrijeme za izlazak iz hrvatske šutnje?

Objavljeno

na

Objavio

Vjerujem da mnogobrojni građani naše zemlje, koje zanima što im se u Domovini događa prate medijska izvješća, a poneki i javne direktne prijenose događanja u našoj zemlji. Vjerujem da mnogi gledaju sjednice najvišeg zakonodavnog tijela, državnoga Sabora na isto tako državnoj “dalekovidnici”. Vjerujem da se mnogi čude, narodski rečeno, i “kad kod očiju ne vide” silna prepucavanja, fizičke nasrtaje i dobro orkestrirane i danima pripremane političke govore od kojih narod nema baš ništa osim poticaja na istu takvu mržnju i isto takvo necivilizirano ponašanje.

Neki dan, kaže mi susjed,  kako je nakon sjednice Sabora jednostavno eksplodirao na vlastitu suprugu, ni krivu ni dužnu. Kasnije joj se danima ispričavao i govorio kako ga je ponio Pupovac pričom o pederima na sjednici hrvatskoga Sabora. Ne spominju  se samo “pederi” danas u Saboru. Spominju se i “lisice”, “ miševi”, “mačke” itd…  Društvo je šaroliko. Slušajući takve priče zapitao sam se, da li je svrha nas branitelja i žrtva koje su podnijele obitelji poginulih i ranjenih  uzaludna ili netko iskorištava zbunjenu hrvatsku javnost?

Ne, definitivno, žrtva koju su platili naši poginuli branitelji i njihove obitelji, brojni branitelji koji su ostali bez dijelova tijela, nije uzaludna. Sve dok se u Saboru tipovi poput vječitih zastupnika sjede i ubiru masnu lovu za “pljuvanje” po hrvatskoj žrtvi, a hrvatski vojnici su se borili iza Crkvu i za moral, koje se sočnim riječnikom časte, borba još uvijek traje. Ne borba protiv zastupnika koji to govore. Oni će i onako u ropotarnicu povijesti u grob jednoga dana, kao i svi mi drugi i sigurno neće ponijeti milijune kuna, zarađenih   saobrskim govorima protiv hrvatskoga čovjeka i njegovih vrijednosti. Tada im sigurno neće smetati “pederi” koji se bore za tradicionalne hrvatske vrijednosti i katolička Crkva. Tada će biti u grobu u zemlji, bez obzira da li govorili  jesu li im  Srbija ili Hrvatska matična zemlja i njima će tada matična zemlja biti crnica ili mekuša s dva metra bez geometra kao i svima nama.

No, vrlo će zanimljivo biti poslušati što će se 28. veljače u Društvu hrvatskih književnika reći, kada se bude spominjao svojevrsni hrvatski politički bum “izlazak iz hrvatske šutnje”, događaj Tribine društva hrvatskih književnika, kada su ustali članovi Inicijativnoga kruga Hrvatske demokratske zajednice i najavno nastupili u Klubu književnika na Trgu Republike na broju 7 toga dana 1989. godine. Neki od njih, većina, i danas su živi. Zanima me što će reći i imaju li što reći? Koliko su zadovoljni stanjem nakon 30 godina? Hoće li se osvrnuti na Pupovčeve političke i verbalne napade na katoličku Ckrvu i hrvatske tradicionalne vrijednosti a koje su zagovarali te 1989. godine i nakon govora koje su izrekli?

Hoće li reagirati na sustavno “pljuvanje” po žrtvi hrvatskoga čovjeka u Domovinskom ratu i hoće li konačno stati u kraj samovolji onih koji danas predstavljaju demokraciju najnižim primitivnim mehanizmima koji od demokracije nemaju niti “d”? Zanima me hoće li idejni pratitelji predsjednika dr. Franje Tuđmana, Dubravka Horvatića, Drage Stipca, Dalibora Brozovića, pa i samih i danas živih, aktivnih sudionika “izlaska iz hrvatske šutnje” Nevena Jurice, Ante Kotrljana, Ivana Gabelice, Hrvoja Hitreca, Stjepana Šešelja i poglavito Vladimira Šeksa imati što reći svojim nasljednicima?  Zanima me jesu li oni zadovoljni ovakvim Saborom i ovakvom politikom države koju su stvarali i kojoj su udarili temelje? Snose li i oni dio odgovornosti što se saborski zastupnici tobože iz malih manjina, ali s ogromnom političkom moću verbalno sukobljavaju s stotinama tisuća hrvatskih građana? Je li došlo vrijeme da Hrvatska ponovno izađe iz šutnje?

U Starom zavjetu čitamo kako je 40 godina bilo vrijeme u kojem su Izraelci mirno živjeli a onda su dolazile promjene. Možda nama Hrvatima deset godina manje ne bi ništa značilo da revidiramo ono što se dade revidirati i da konačno, kao pravi nasljednici puta ljudi koji su nam stvarali ovu državu, jasno i čvrsto, unatoč prijetnjama i pritiscima, konce uzmemo u svoje ruke i krenemo naprijed. Možda je 30 godina, koje su prošle od 28. veljače 1989. do danas, donijelo dovoljno muke, jada, bijede i žrtve hrvatskoga naroda. Uvjeren sam da pokojni predsjednik i utemeljitelj moderne Hrvatske dr. Franjo Tuđman ne bi imao ništa protiv da se ova država i njezina vladajuća politika okrenu onim vrijednostima koje su nas krasile u periodu borbe za riječ, borbe za identitet, borbe za goli ljudski život, borbe za suverenu i jasnu Hrvatsku… Uvjeren sam da bi bio ponosan i na svoju Hrvatsku ali i na svoju Hrvatsku demokratsku zajednicu, koja nam je bila misao vodilja i smjernica pravog istinskog života na krvlju i muci stvorenoj rodnoj grudi u danima ponosa i slave. Da, nama je Domovinski rat bio “biti ili ne biti”. Jesmo, tu smo i ponosni smo i slavimo hrvatsku državu, ma koliko to određenim partnerima bilo krivo. I uvjeren sam da i da nas tako gledamo, istinski i riječju i djelom,  onda nam ne bi trebali niti referendumi, niti saborska galama, jer bi jasno i glasno znali reći ono što treba i kako spada, po hrvatski,  na svakom  mjestu i u svako vrijeme. I jedinstveni, a ne da nam tople političke fotelje čuvaju oni koji javno prozivaju naše tradicionalne vrijednosti.

Anto Pranjkić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari