Pratite nas

Kolumne

dr. sc. Sanja Bilač – Ima li hrvatski narod danas snage i hrabrosti zaustaviti razaranje Hrvatske?

Objavljeno

na

Hrvatski je narod izdan i razočaran. Domovina dovedena u pitanje. Dolaskom Andreja Plenkovića na čelo vlade, Hrvati svjedoče razornoj politici u ključnim područjima države:

  1. gušenje demokracije;
  2. neutralizacija parlamentarne ideološke distinkcije;
  3. svjetonazorsko preusmjeravanje Hrvatske u liberalno-anacionalni protukršćanski sekularizam
  4. difamiranje i razaranje nacionalnog identiteta;
  5. institucionalno i gospodarsko rastakanje Hrvatske;
  6. cjelovito razaranje hrvatskog odgojno-obrazovnog sustava protuhrvatskim i nehumanim ideologijama;
  7. oživotvorenje velikosrbijanske politike;
  8. nametanje ustavnog patriotizma;
  9. ignoriranje stanja i bezperspektivnosti mladih;
  10. raseljavanje hrvatskoga naroda.

Izvjesno je kako Andrej Plenković, udruženim protuhrvatskim pothvatom, uspješno provodi doktrinu razaranja Domovine kako bi se realizirale ključne predradnje uvođenja Hrvatske u drugi državotvorni okvir, novi oblik udruživanja u tzk. region na Balkanu.

Ima li hrvatski narod hrabrosti i snage odmah zaustaviti ovo razaranje Hrvatske?

Andrej Plenković dolazi iz Ministarstva vanjskih poslova, inkubatora Budimira Lončara (kao i Ivo Sanader, Zoran Milanović, Gordan Jandroković, Kolinda Grabar-Kitarović), djelatnika zloglasne OZNE, posljednjeg jugoslavenskog ministra vanjskih poslova, čovjeka koji je oduzeo pravo hrvatskome narodu da se naoruža te ravnopravno bori protiv srbijanskih agresora i pobunjenih terorista iz Hrvatske. Plenkovićev suradnik je predstavnik srbijansko-četničke ekspoziture u Hrvatskoj, Milorad Pupovac, te narodu neprihvatljiva klijentelističko-uhljebnička, nenarodna i anacionalna Hrvatska narodna stranka (HNS). Spregom starih neojugoslavensko-komunističkih struktura i njihovih nasljednika te simbiozom instaliranih suradnika i protuhrvatskih politika ostvaruje se sinergija za izvršavanje postavljenog cilja, razaranje Hrvatske. Istodobno se Srbiji ponovo omogućava “historijsko poravnavanje računa” (povratak matici Srbiji svih prostora na kojima žive Srbijanci) kako bi novi oblik udruživanja ispravio “historijsku grešku nastanka samostalne i nezavisne države Hrvatske”. U konačnici, ne čudi što instalirani predstavnik Andrej Plenković, u svome političkom djelovanju sve više nalikuje Josipu Brozu Titu primjenjujući iste metode, stil vladanja i politiku totalitarnog jednoumlja.

“Demokracija ne može biti demokracija za onoga koji ide protiv sistema” riječi su Josipa Broza Tita, jednog od pet svjetskih komunističkih diktatora, zločinca koji je presudio stotinama tisuća žrtava, neposredno prije obračuna s hrvatskim proljećarima. Tom je porukom najavio ne samo konačan obračun s proljećarima već istodobno poučio narod što je demokracija u Njegovoj Jugoslaviji. Jer ne će Njemu nitko, kao predsjedniku Jugoslavije, određivati što je demokracija i kako se vodi sistem. Unatoč tome što se ovakva prijetnja i poimanje demokracije provodila i trenirala prije više od 50 godina, danas, na žalost, svjedočimo gotovo istom obrascu totalitarističke vladavine, prijetnjama i poimanju demokracije.

Plenković kao Tito

Tako aktualni predsjednik vlade Andrej Plenković uz bahato držanje i dominantno ponašanje baštini i Titovo poimanje demokracije, ali i brojne metode obračuna. Jer ne će njemu nitko, kao predsjedniku stranke i premijeru, određivati što je demokracija i kako se vodi stranka ili država. Tako se govori narodu ili, kako bismo rekli, tako se igra u igrokazu. A u pozadini je jedan od zadataka koji treba izvršiti, a odnosi se na urušavanje razvijenih demokratskih standarda u državi. Poznato je kako se na vlast u HDZ-u, a samim time i u državi, dolazi krađom glasova. Tome svjedoče i ispovijesti visoko pozicioniranih stranačkih dužnosnika, od Branimira Glavaša do Darka Milinovića. Kada se krađom dolazi na vlast, tako se i vlada. Zato je bilo i moguće instalirati Plenkovića u nedemokratskom ozračju kao jedinog kandidata za predsjednika stranke i tako omogućiti prenošenje ovog nedemokratskog totalitarnog obrasca vladanja na cijelu državu. I zato Plenković može ignorirati 1 200 000 potpisa naroda za referendum! Sve će to Plenković proglasiti prevarom i narodu zabraniti referendum. Plenkovićevo razaranje razvijenih demokratskih standarda započinje u Hrvatskom državnom Saboru formiranjem neprincipijelne i protuhrvatske koalicije bez legitimiteta. Nadalje, pod Plenkovićevim vodstvom, vodeća stranka provodi politiku u suprotnosti sa svojim temeljnim odrednicama i programskim načelima. A HDZ šutke pada pod Plenkovićevom vlašću. Pod Plenkovićevim vodstvom, rasturena je i oporba. Jer razoren SDP preduvjet je formaliziranju velike koalicije, sredstvo za osiguravanje provedbe protuhrvatske politike i ostvarenje zacrtanih ciljeva.  To se može izvesti jedino ako se ne promijeni izborni zakon, odnosno ne dogodi referendum, i zato ga Plenković ne će dozvoliti. A demoNkraciju Andreja Plenkovića osjećaju svi protivnici. Pa i sam narod.

I kao što je totalitarna i zločinačka država komunističkog diktatora maršala Tita opstajala terorom i nasiljem u kojoj su hrvatski nacionalni identitet i državnost bile meta kojom je trebalo slomiti ideju o životu Hrvata u samostalnoj i nezavisnoj državi, Hrvatska s Plenkovićem na čelu vlade duboko razara i difamira hrvatski nacionalni identitet i državnost. Ideološkom neutralizacijom, svjetonazorskim preusmjeravanjem Hrvatske u liberalno-anacionalni protukršćanski sekularizam difamira se hrvatski identitet i rastače nezavisna država Hrvatska. Kreće se u lov na pobjedničku vojsku koja je vodila Obrambeni rat, a istodobno zataškavaju i štite srbijanski ratni zločini, njihovi egzekutori i nalogodavci. Kako bi se opravdala srbijanska agresija, a terorističke skupine abolirale od zločina, Domovinski rat treba proglasiti građanskim. Ukloniti imena poginulih sinova za Domovinu. Zabraniti i fašizirati hrvatsku pjesmu, pozdrav, zastavu i vojsku, a revitalizirati crvenu zvijezdu pod kojom se fašiziralo Hrvatskom. Zato izvršitelji monstruoznih zločina, ubijanja, klanja, nabijanja na kolac, deranja ljudi do gole kože, kopanja očiju, tortura i mučenja, silovanja žena i ubijanja djece postaju skriveni i zaštićeni od zakonskog progona od strane hrvatskih institucija. Plenkovićeva politika ponavlja mantru “neka institucije rade svoj posao” kojom se izruguje žrtvama i cijelom hrvatskome narodu. Vidi se kako institucije rade svoj posao. Nije procesuirano niti 20 posto srbijanskih fašista i terorista te njihovih zločina. Ali to nije smetalo  Plenkoviću sve do zakazivanja prosvjeda u Vukovaru. I umjesto da stane na čelo vukovarske kolone i potvrdi kako njegova vlast želi potpuno poštivanje zakona i procesuiranje ratnog zločina, on manipulira prosvjedom, pokušava ga ugušiti, ruga se žrtvama i brani dosadašnji nerad institucija. I podržava nastavak njihova dosadašnjeg nedjelovanja.

Historijsko poravnanje računa

Politika ustavnog patriotizma, koju gorljivo zagovara i Hrvatskoj nameće Milorad Pupovac, zagovarali su i ljevičari prije 50 godina u Njemačkoj kao model izgradnje novog identiteta. Tako se u simbiozi Plenkovića i Pupovca Hrvatskoj nameće novi identitet. Izvjesno je kako Milorad Pupovac, zajedno s Plenkovićem, zastupa koncept “nacije građana” koji je suprotstavljen konceptu hrvatske nacionalne države i političkom hrvatstvu. Kako bi ovaj koncept zaživio, potrebno je urušiti nacionalni identitet, zatirati tradiciju i vjeru hrvatskoga naroda te ga u konačnici preoblikovati u  masu bez identiteta, građane bez nacije. Plenković je u Miloradu Pupovcu našao izvrsnog saveznika za realizaciju cilja redefiniranja hrvatske države. A za Pupovca, ustavni patriotizam izvrsna je podloga ostvarivanju srbijanskih nacionalnih interesa razvidan kroz nacionalni program poznat kao memorandum SANU I i II. Ne zaboravimo kako je ovaj dokument bio teorijska i ideološka pretpostavka na kojima su se osmišljavale i planirale politike koje su u konačnici trebale osigurati “historijsko poravnavanje računa” kako bi svi Srbijanci mogli živjeti u jednoj državi.  U Hrvatskoj ta politika nije uspjela agresorskim i osvajačkim  ratom ostvariti taj cilj. Zato ono što su izgubili u ratu, sada žele ostvariti u miru. To i dalje rade uz pomoć Srbijanaca iz Hrvatske poput Milorada Pupovca ali i aktualne Plenkovićeve vlasti. Zato Plenković, uz operativnu potporu HNS-a, cjelovito razara i odgojno-obrazovni sustav ne samo nehumanim ideologijama već protuhrvatskom politikom kojom se provodi čistka povijesnih činjenica stvaranja samostalne i nezavisne države Hrvatske. Domovinski se rat redefinira u aktualnoj školskoj povijesti kako za Srbijance ne bi bio uvredljiv i kako bi se konačno mogao definirati  kao građanskim rat. To su ciljevi Pupovčeva ustavnog patriotizma.

I tako Andrej Plenković, čovjek bez emocija i empatije, bahat i odlučan uspješno privodi kraju povjereni zadatak. Plenkovićevu vlast uz Pupovca i HNS, čine optuženici i osuđenici za teška kaznena djela zloupotrebe položaja i kriminala. Članovi vlade su ljudi osumnjičeni za pripadnost zloglasnim jugoslavenskim službama, KOS-ovim ćelijama, poput ministra Davora Božinovića, koji je raspad Jugoslavije dočekao na mjestu sekretara za narodnu obranu i čovjeka kojeg je na liniji držao general JNA i “velikosrbijanski vojni jastreb” Blagoje Adžić koji je otvoreno zagovarao  vojnu intervenciju JNA na Hrvatsku i poveo je u totalitarni rat. Ova Plenkovićeva vlast nije samo vlast opasnih namjera. Ona je vlast koja provodi opasnu politiku uništenja hrvatske države i naroda. Ona je u potpunosti otvorila vrata velikosrbijanskoj politici jednako kao i globalističko-totalitarnom liberalizmu koji urušava kršćansku i demokratsku Europu. A sudbina Hrvatske i hrvatskoga naroda baca u bezdan.

Ima li hrvatski narod snage i hrabrosti odmah zaustaviti razaranje Hrvatske?

dr. sc. Sanja Bilač/ Hrvatski tjednik

Stavovi izneseni u kolumni su stavovi autora te ne moraju nužno odgovarati stavovima portala Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Tko stoji iza protivljenja prosvjedu u Vukovaru?

Objavljeno

na

Objavio

Nakon što je prošao famozni dan D, 13. listopada, kojeg su HDZ-ovci valjda proveli pod dekicom, uz spuštene rolete, kao najavljeni smak svijeta, i nakon što su se slegli prvi dojmovi, čini se kako je sva politička fama oko prosvjeda u Vukovaru bila puki proizvod paranoje HDZ-ovih čelnika.

Tjednima je javnost bombardirana teorijama zavjere – tko stoji iza prosvjeda u Vukovaru? Čiji je igrač Penava? Stoje li iza prosvjeda frakcije u HDZ-u ili neka nova desna opcija u nastajanju?

Kao i toliko puta do sada čini se da je istina puno jednostavnija i da je objašnjenje najbanalnije.

Nije bilo nikakve pozadine, prosvjed je nastao odozdo, kao vapaj iz Vukovara, a onaj tko je imao volje saslušati svjedočanstva žrtava i konkretne primjedbe na neprocesuiranje ratnih zločinaca, mogao je shvatiti kako se osjeća gradonačelnik Penava čija je to svakodnevica.

No nakon ovakve harange protiv prosvjeda koja je kulminirala Plenkovićevom prijetnjom sankcijama HDZ-ovcima koji odu na njega, on će itekako imati političke posljedice, između ostalog jer se, unatoč prijetnjama i pritiscima, okupilo jako puno “čekača tramvaja”, a još više ih je odgledalo skup na malim ekranima i bilo potreseno onim što se na njemu moglo čuti, piše Nino Raspudić / Večernji list

Sada, kada se nakon održanog prosvjeda podvuče crta i uzme u obzir sve što je na njemu kazano, nije jasno zašto je HDZ-ovcima bilo zabranjeno tamo biti? I ne samo to, sad se postavlja i pitanje zašto u Vukovar nije došao nitko od zastupnika SDP-a? Što protiv onoga tamo rečenog imaju druge oporbene stranke ili drugi članovi vladajuće koalicije?

Ima li ikakvog razloga da svjedočanstva žrtava koje nisu dobile satisfakciju kažnjavanja zločinaca i konkretne primjedbe na rad DORH-a i ostalih institucija po tom pitanju ne čuje i Bandić, Glavaš, Saucha, Mrak Taritaš ili Radin? Svi su bili pozvani, zašto su se odazvali samo neki? Zašto, inače vrlo mobilna, Predsjednica nije bila u Vukovaru?

Vukovarski prosvjed je djelovao kao snijeg iz poslovice, koji ne pada zato da prekrije brijeg nego da svaka zvjerka trag ostavi, u ovom slučaju da se na sceni koja je dugo profitirala od simboličkog kapitala Domovinskog rata razluči žito od kukolja.

Tako je i predsjednik HVIDRA-e Đakić konačno jasno i razgovijetno istjeran na čistac. Je li ga sada sram jer nije otišao u Vukovar?

Uzevši u obzir političku štetu koju su HDZ-ovci sebi nanijeli opstruirajući taj skup, logično se postavlja novo pitanje. Ne više “tko stoji iza prosvjeda?”, već “tko stoji iza protivljenju prosvjedu?”. Koje mračne sile? Čiji interesi? Je li to pritisak izvana, isti onaj koji ih tjera u zagrljaj s Vučićem, u smislu – ne talasajte, Srbiju treba privući na ovu stranu po svaku cijenu, pa i ovakvu Vučićevu.

Jesu li to mračne sile KOS-a, koje dio hrvatskog establišmenta drže u šaci beogradskim arhivima iz vremena prije 1990. u kojima su dokumentirane aktivnosti nekih naših vrlih protagonista ili njihovih roditelja, a jasno je da istraga Ovčare vodi prema vrhu KOS-a? Ili je možda razlog HDZ-ovog žučnog protivljenja tom simboličnom dizanju glasa žrtava koje još čekaju pravdu to da se ne uzruja dragog manjinskog partnera, jer svaka ruka u krhkoj većini im je važna?

Koji politički genijalac moraš biti da se u Hrvatskoj sam pozicioniraš na suprotnu stranu od one koja se čula u Vukovaru, a pretendiraš na glasove ljudi kojima je Domovinski rat nešto više od “nekih sukoba” od prije dvadeset sedam godina?
 Čudi da Plenković Macronu prekjučer nije kukao i oko neprocesuiranja ratnih zločina u Vukovaru.

Kao veliki hrvatski državnički čin prezentirano nam je to što je francuskom predsjedniku rekao poneku riječ o izbornoj nepravdi u BiH, kao da sve velike zapadne sile nemaju agente u BiH i kao da ne znaju jako dobro što se tamo događa. Nije potrebno više apelirati, objašnjavati, jadikovati naokolo već djelovati.

Hrvatska vlast treba jasno reći da neće primati Komšića u funkciji člana Predsjedništva niti surađivati s njim te da će blokirati pristupni put BiH Europskoj uniji sve dok se ne promijeni izborni zakon kako bi u skladu s Ustavom BiH zajamčio da jedan narod neće drugome odbirati i nametati političke predstavnike.

Tek će se tada po tom pitanju počešati i Francuska i druge europske sile u BiH. No to se ne događa. Tko stoji iza toga da hrvatski čelnici ne djeluju u skladu s Ustavom i ne štite prava Hrvata u susjednoj državi iako imaju mehanizme za to?

Osim što se HDZ svakim novim potezom sve dublje pokopava, tom ukopu se pridružuje i ljevica koja se sve otvorenije drži za Plenkovićev skut. Urnebesno je pratiti kako se istaknuta lijeva pera po pitanju stopiranja referenduma dive ne samo Plenkoviću već i Lovri Kuščeviću, novoj ikoni ljevice, barem ako je suditi po komentarima na društvenim mrežama.

Čega se ljevica toliko boji da je spremna tako čvrsto stati uz Kuščevića? Ispada da se boje naroda i njegove volje koja bi se konačno mogla politički artikulirati mimo HDZ-ovog poklopca koji je sklopljen već 1990. HDZ im je posljednji osigurač da se neće promijeniti ništa.

Tko je sljedeći idol ljevice nakon prebrojača Lovre? Trebamo li očekivati hvalospjeve Pupovčevih Novosti Branimiru Glavašu, koji se također iskazao? Poljupce Vesne Teršelič Đakiću i pravovjernom vodstvu HVIDRA-e?

HDZ je kao napet treger kojeg je Plenković nategnuo maksimalno ulijevo. Umjesto da se, ako žele ostati na političkom životu, panično distanciraju od njega, na ljevici mu plješću nesvjesni da će im Plenković, kojeg vide kao branu “katotalibanima” i “Rvatinama”, progutati koban dio biračkog tijela, a rupu na desnici koju je ostavio će popuniti drugi.

U takvoj konstelaciji, SDP, čiji zastupnici zadnjih dana u medijima djeluju kao Plenkovićeva pomoćna radna snaga, za što je dovoljno vidjeti kako Bauk ministrira Kuščeviću u Otvorenom, uskoro bi se mogao naći u situaciji u kojoj je ljevica u Poljskoj ili Mađarskoj.

Iluzorno je od Bernardića očekivati neki kreativan potez, kakav bi bio da se pojavio u Vukovaru i saslušao Penavu i svjedočanstva žrtava, ili da je podržao referendum o promjeni izbornog zakona. Možda je tako i bolje. Partijski dvosjed vesla složno no čini se kako ne primjećuju da se struja sve više okreće protiv njih.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Raspudić: ‘Bošnjački temelj, bosanska nadgradnja, građanska fasada’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Marko Ljubić: Referendumske igre državnih nevaljalaca

Objavljeno

na

Objavio

Kad odgovoran čovjek pozove druge ljude za sobom, pa kad se oni odazovu,  pa kad od toga poziva i odaziva nastane pokret velikih razmjera, onda se od toga čovjeka i ljudi, koji su se proglasili vođama traži odgovornost za – učinjeno.

Taj obrazac se primjenjuje na obitelj, na svaku ljudsku grupu, zajednicu, od vrtića i škole, do smiraja života svakoga čovjeka.

Moralnost ljudi, plemenitost njihovih ideja i namjera, vrednuje se ponašanjem u situaciji kad se na njegov poziv dođe do kraja. Bio to očekivani cilj, bila to zaprijeka, koju ne može  ili ne zna prijeći.

Sjedne se i razgovara, analizira i donesu zaključci.

Zato su mama i tata najodgovorniji u obitelji, vlasnici i direktori u poduzećima, ravnatelji u školama, dekani na fakultetima, rektori na sveučilištima, predsjednici vlada i država u državnim zajednicama, a predsjednici inicijativa ili voditelji inicijativa u društvenim zajednicama, piše Marko Ljubić / Projekt Velebit

Izuzetka tu ne smije biti, ako ćemo biti načelni.

Zato su ljudi izmislili hijerarhiju, koja se vrednuje visinom počasti, zasluga i visinom prihoda, ako je profesionalna. Jer, ne mogu svi sudionici nekoga pokreta i djelovanja biti jednako i na isti način odgovorni, zaslužni i krivi. Čak i u platformi Mate Kapovića s plenumskim odlučivanjem, kao i u  nekadašnjem samoupravljanju, bilo je jasno da svi ne odlučuju iako je tako prikazivano,  nego se svrstavaju iza nekolicine. Zato  je ta platforma povijesno propala, jer je lagala, bila zamišljena na nepoštovanju razuma ljudi i prijevari, te u konačnici bila nevjerodostojna i nemjerljiva rezultatskom odgovornošću.

Hrvatski narod je suočen s objavom vlade predsjednika Plenkovića, te njegovoga resornog ministra Lovre Kuščevića, da dvije referendumske inicijative nisu uspjele postići odgovarajući broj valjanih potpisa za nastavak referendumske procedure do konačnoga cilja – održavanja referenduma i po jednom i po drugom zahtjevu. Dakle, vlada tvrdi da neće biti referenduma protiv Istanbulske konvencije, niti referenduma za izmjenu izbornoga sustava, te da ima neoborive argumente za tu svoju tvrdnju.

Inicijatori referendumskih inicijativa, prvenstveno najodgovornije osobe u ovome slučaju, u inicijativi protiv Istanbulske konvencije to je formalno, iako  ne stvarno, Kristina Pavlović, te u inicijativi Narod odlučuje, isto tako, iako formalno a ne stvarno najodgovornija, Natalija Kanački s nekolicinom izmjenjućih aktivista nakon nestanka Troskota, tvrde da je u pitanju prijevara.

Plenković poziva sa sjednice vlade sve zainteresirane da se dođu uvjeriti ili provjeriti proglašene nevaljale potpise, a inicijatori upsrkos tome tvrde da su imali dovoljan broj valjanih potpisa.

Slijedi svrstavanje, jer je jasno da ni jedni ni drugi neće priznati niti objaviti činjenice kojima će zainteresirane pristaše neupitno povjerovati.

Jer, s razlogom, golemi dio hrvatskog naroda nema ni jedno jedino uporište vjerovati Plenkoviću i njegovoj vladi da joj je bitan stav hrvatskoga naroda o bilo čemu, a prvenstveno tu ističem predsjednika vlade Plenkovića osobno, koji je od prvoga dana mandata uporno iskazivao neogodovanje, pa  i prijezir, prema referendumskom modelu odlučivanja u uređenim demokratskim državama, o čemu sam među prvim kolumnistima u Hrvatskoj, dajući mu primjerenu šansu nakon preuzimanja odgovornosti na čelu vlade,  ukazivao na golemu opasnost od takvoga Plenkovićevoga stava – snažno kritizirajući potencijalnu pozadinu njegove politike mainstreama. Plenković je dodatno ojačao taj dojam odbijajući prihvatiti promatrače procesa provjere potpisa.

Razvoj mandata Andreja Plenkovića pokazao je, uz nekoliko blic izuzetaka više taktičke i dnevno-političke naravi, da je on sa svojom političkom vizijom za hrvatski narod uvjerljivo štetniji, nego koristan. Pri tome mislim da je ta vizija usprkos njegovoj poziciji u HDZ-u i prirodnoj usporedbi s razočaranjima u toj stranci, pri čemu se usporedno povlačio Sanader, zapravo u potpunosti klonirana politika Ive Josipovića na čelu države, samo umotana u ovome slučaju u simboliku HDZ-a i s daleko većim i razornijim ovlastima. S naglaskom da su te štete starteškoga značaja i izinimno teško popravljive kroz dugi niz godina, čak i kad bi se okolnosti u upravljanju državom dramatično promjenile.

S druge strane, nasuprot takvoga Plenkovića i njegovih ministara, pri čemu je Kuščević samo banalan politički prolaznik, hrvatski narod se u ovim inicijativama, kao i u čitavome nizu sličnih slučajeva imao mogućnost svrstati, pa tako i nakon objave prebrojavanja, iza inicijatora referenduma.

S jedne strane dakle imamo dokazanog nevaljaca, s golemom državnom moći, a  s druge strane “naše” čija je moć daleko manja, a time i potrebe provjere njihovih nastojanja – zanemarive,  a povjerenje u njihovo nastojanje neupitno, samo zbog dokazane nevaljalosti onih protiv kojih se kao bore. Nismo li doživjeli u razvoju ovih inicijativa isticanje argumentacije “za” samo zbog toga što su s druge strane bili Pupovac, Radin, Puhovski, Josipović, Pusići, Vrdoljak, Dejan Jaović i slični?

Naravno da jesmo.

I bila je zapravo presudna.

I vrlo loša.

Ako ne vjerujete, provjerite nekolicinu portala i autora koji su promovirali, prvenstveno inicijativu Narod odlučuje, pa ćete vidjeti. Vrvi od poruka, ako je Grbin, Pusić ili Pupovac protiv – ja sam za.

Da ne bi bilo nikakvih zabuna, jasno je kao dan svakome u Hrvatskoj, da je iza inicijative protiv Istanbulske konvencije stajao i stoji predsjednik HRAST-a Ladislav Ilčić, a iza inicijative Narod odlučuje, gospođa Željka Markić, predsjednica udruge “U ime Obitelji”.

A da su Kristina Pavlović ili Troskot, kasnije Kanački ili Pende kad je nestalo Troskota, bili samo istureni promotori, ovisno o potrebi.

Tu dolazimo na teren odgovornosti, koja me zanima u ovome slučaju.

Jasno je kao dan, da ova vlada i saborska vladajuća većina neće tragom svojih objava sutra reći – lagali smo. Ili varali smo. Dakle, oni dok su na vlasti neće dopustiti nastavak procedure do eventualnih referenduma.

S druge strane, jasno je kao dan da ni Ladislav Ilčić, ni Željka Markić, oboje posredno i putem drugih ljudi, iako cijela Hrvatska zna da su ti drugi ljudi samo glasnogovornici a njih dvoje stvarna moć, što je jako loše i nevjerodostojno u principu, neće priznati objavu vlade o nevaljalim potpisima.

I, gdje smo stigli?

Uslijedit će prema očekivanjima beskrajno natezanje. S jedne strane, vlada će preko mainstream medija i kontrole javnosti nastojati ukazivati na nesolidnost Ilčića i Markićke, Vrdoljak  je već najavio tužbu (zamislite cinizma- baš Vrdoljak!?), s druge strane inicijatori će gdje mogu i koliko bude u interesu vladajućega poretka u mainstreamu puštati zahtjeve, prosvjede i kritike inicijatora, koji će ukazivati da – vlada i Plenković s partnerima ne valjaju.

I to će tako trajati mjesecima, ovisno o nužnosti prekrivanja prašinom ostalih događaja u društvu, s većim ili manjim intenzitetom, opet ovisno o dubini problema s kojima se Hrvatska suočava.

A borbe će trajati – do kada, nitko živ ne zna.

Realno, s nacionalne strane, dok ne zamre posljednja nada i zadnjega romantičara i fanatika u mogućnost promjena.

Već viđen obrazac stvarnoga pacificiranja hrvatskog naroda, preko fingiranja “ogorčenih bitaka”.

Kao što traje bitka za i protiv spolnog odgoja, neradne nedjelje, braka, obitelji, kao što traje bitka nevladinih protiv provladinih civilnih udruga, kao što traje bitka protiv pupavičastoga srpstva u parapolitičkim, a velikosrpskim institucijama, o financiranju tih institucija, kao što traje bitka za civilizacijski pristup pitanjima zločina i kazne kao u Vukovaru, te čitavoga niza otvorenih povijesnih rana u samoj esenciji hrvatskoga naroda. Sve redom bitke, koje nikada ne završavaju, a što je najopasnije, nikada hrvatskoj, kršćanskoj i nacionalnoj strani ne donose nikakav pomak.

Dapače.

Donose teške gubitke i snažno uznapredovanje druge strane.

Te političke, parapolitičke, javne i interne borbe predugo traju, recipročno razvoju galopirajućega defetizma, nesigurnosti s razornim posljedicama na samoga hrvatskoga čovjeka.

Nije li vrijeme postaviti pitanje nositeljima aktualnih referendumksih inicijativa, predvodnicima “naših” i “njihovih” bitaka – pa dobro ljudi, do kada će to trajati i ima li negdje kraja svemu tome? Nije li smisao svakoga pokušaja – postići nekakav uspjeh?

Jest.

Trebao bi biti.

Smisao svega što ljudi rade, pogotovo organizirane grupacije ljudi, morao bi biti nekakav uspjeh.

Neki opipljivi rezultat.

Iz svakodnevnog života znamo da ništa toliko razorno ne utječe na psihu čovjeka i na uništenje njegove kreativne mogućnosti kao – neuspjeh. Ako to postane kolektivna refleksija, a u ovim slučajevima radi se o kolektivnim pokretima i to golemim nastojanjima, onda je to neusporedivo opasnije i razornije za jedno inače ranjeno društvo, kao i za svakoga čovjeka u njemu, jer se koletkivna nadanja i želje multipliciraju, ali i vraćaju kao bumerang u slučaju neuspjeha u nebranjenoga pojedinca s višestruko razornijom rušilačkom snagom od njegovih nadanja s kojima je ušao u neki pokret ili proces. Pogotovo ako ulaže goleme napore da nešto uradi, napravi, ako to slijede velika očekivanja i nadanja, a onda se uspjeh stalno, ili prolongira, ili uloženi trud i nastojanje evidentno pokazuje kao uzaludan trud.

S pravom gospođa Markić i gospodin Ilčić, i ne samo oni, od hrvatske vlade i u ovome trenutku od predsjednika Plenkovića, očekuju rezultate na svim područjima. To je minimum pristojnoga, razumnoga i civilizacijskoga ponašanja ljudi. Vlada postoji radi postizanja uspjeha i rezultata, a ne radi – vladanja.

Valja pri tome naglasiti da rezultate vlade u ovome i svakom drugom slučaju nikako ne bi smjela mjeriti sama vlada, niti njihova vladajuća većina, nego neovisni subjekti izvan institucija pod njihovom kontrolom. To je civilizacijska stečevina i jedini ispravni model vrednovanja nečijega rada. Prirodno je naime da svatko tko nešto radi, nastoji to što radi prikazati ili prema, ili usprkos, svim mjerljivim i racionalnim mjerilima –svojim uspjehom.

Zato su ljudi izmislili neovisno vrednovanje, da bi se izbjeglo nepošteno vrednovanje samoga sebe.

Međutim, to načelo mora biti univerzalan princip.

Ne može se primjenjivati u jednom, a u drugom slučaju ne primjenjivati.

Isto tako, prirodno je da rezultate inicijativa, koje predvode u ovome slučaju Željka Markić i Ladislav Ilčić, mjere neovisni promatrači, pri čemu ti neovisni promatrači ne mogu biti sudionici aktualnih borbi za neko načelo, cilj, model, u ovome slučlaju Plenković i Kuščević s jedne strane, Ilčić i Markić s druge strane, nego – neovisni promatrači razvoja njihove društvene i političke borbe.

Dakle, nepristojno je i neprimjereno da Plenković, Kuščević  ili Pupovac u ovome slučaju, Pupovac, jer je sudionik vladajuće većine, mjere rezultate inicijativa, samostalno i apsolutno, kao što je nepristojno, da sudionici inicijativa, u ovome slučaju Markić i Ilčić, samostalno mjere, bez ikakvoga neovisnoga nadzora, to što rade Kuščević, Plenković i Pupovac i proglašavaju – nevaljalim.

To nije načelno.

A upravo se nalazimo u takvom stanju.

S obzirom da je prvenstveni smisao osvrta i kritika svakoga tko nastoji biti relevantan društveni kroničar, osvrnuti se na ponašanje onoga tko je presudan, najmoćniji, na ponašanje i odluke onoga čije odluke su materijalizirane u društvenom ponašanju, a to je uvijek vlast i vladajuća većina, drugim riječima – država, osvrnimo se onda na očekivanja od njih.

Nitko u Hrvatskoj tko hrvatski samosvjesno, nacionalno, kršćanski i elementarno razumno razmišlja, nije podržao čitav niz vladinih odluka i mjera. Valja naglasiti da u to podržavanje svakako i prije svega spadaju mjere koje je racionalna, dobra i hrvatska vlada morala, što zbog aktualnih izazova, što zbog nagomilanih problema i slabosti od ranije, donijeti – a nije ni pokušala, čak je većinu i spriječavala, daleko više od onih koje je donijela, koliko god bile – destruktivne kao reforma obrazovanja ili Istanbulska konvencija.

A destruktive su bile sve strateške politike, od načina riješavanja problema s Agrokorom, preko obrazovne reforme, odnosa prema političkoj volji birača stvaranjem vladajuće većine, do ratifikacije Istanbulske konvencije. Vlada u tom nizu golemih destruktivnosti nije ni pomislila uspostaviti mjerljive vrjednote za civilizacijsko uspostavljanje odnosa prema nacionalnom identitetu, prošlosti, odnosa prema Srbiji i agresivnom političkom srpstvu u Hrvatskoj, i čitavome nizu pitanja koje strateški mogu opredjeliti sudbinu hrvatskoga naroda.

To su vrlo dokazive i racionalne činjenice.

Zato nije više, baš nikome, potrebno objašnjavati da je Plenković politički nevaljalac, niti dokazivati da su njegovi suradnici isto to, pa tako ni u slučaju inicijativa o kojima pišemo, Lovro Kuščević. Jednako tako je besmisleno više bilo kome razumnome u Hrvatskoj dokazivati tko je Pupovac, tko su i kakve su srpske parainstitucije u Hrvatskoj, kakva je i što želi današnja Srbija, što želi skupina antifa udružena u stotinjak udruga na državnom proračunu, što su i tko su Budak, Goldstein, Jakovina, Klasić, Cipek, Lalić, Dejan Jović,  kakva je Obuljen, Andrija Mikulić, i cijela ta otužna bulumenta.

Svakome sa zrncem razuma to je sve jasno kao dan.

Na dokazivanje što su i tko su ti ljudi više nitko zdrava razuma neće potrošiti ni jednu jedinu česticu energije niti uložiti bilo što u nužnost toga.

Sad je vrijeme postaviti pitanje – zašto su onda Ladislav Ilčić i Željka Markić sa suradnicima, isturenim i skrivenim, odlučili potrošiti toliku, golemu, isprovociranu nacionalnu energiju, koja se Hrvatskom valja mjesecima, a personalizirana je stotinama toisuća potpisa konkretnih ljudi, na dokazivanje da gore spomenuti – ne valjaju?

Reći ćete-pa nisu na to utrošli eneregiju, željeli su promjene!

Jesu.

No – gdje su promjene?

Nema ih.

Niti će ih biti.

A i Markić i Ilčić sad nastoje dokazati da Plenković i Kuščević ne valjaju, usprkos tome što to svi znamo i što su oni morali uzeti kao činjenicu kad su hrvatski narod pozvali u procese koje su predvodili, te da su im oni glavni krivci za to što nisu postigli ciljeve koje su obećali hrvatskom narodu.

Nije vijest da Plenković ne želi ispuniti zahtjeve hrvatskoga naroda, vijest je da se za to ne znaju ili neće izboriti oni koji su nasuprot njemu to – obećali.

Vrijeme je njima postaviti pitanje – gdje su rezultati?

Nakon objave vladinoga stajališta o referendumskim inicijativama i nakon reakcija inicijatora, ne ostaje nam svima ništa drugo nego svrstati se navijački i bez razuma, bez uvida, znanja, bez racionalnih argumenata, bez ičega na čemu bismo donosili odluke o svojim vlastitim životima, za koje snosimo praktičnu i svakodnevnu odgovornost – ili za jedne ili za druge. Pri tome ništa ne mjenja to koliko se ljudi svrstalo iza jednih ili drugih.

Jer, svrstavanje na neviđeno je upravo Plenkovića, Kuščevića i Pupovca izrodilo.

Odakle nam sigurnost da neće u svakoj drugoj prigodi izroditi iste ili slične nositelje i probleme?

Brojke potpisnika koje ističu Markić i Ilčić, nisu pred aktulanom činjenicom da su doveli tolike ljude pred zid i neuspjeh, argument za njih, njihovu vjerodostojnost, nego upravo suprotno – one su otegotne okolnosti, brojka od stotina tisuća potpisnika inicijativa je – optužba. I razlog pitanja – gdje su rezultati? Ljudi su im vjerovali, oni nisu postigli ono što su im obećali.

Jasno je da se ciljevi referendumskih inicijativa – neće postići.

I, što sad?

Primjereno bi bilo, crtom načelne odgovornosti, ako se od Plenkovića, Kuščevića i sličnih zahtjeva odgovornost za neurađeno, ako su dragovoljno preuzeli nacionalna očekivanja i postizanje rezultata na tom pravcu nakon izbora, zahtjevati posve isti princip odgovornosti nositeljima narodnih, ili kako su ih kao u slučaju inicijative Narod odlučuje nazvali – građanskih inicijativa, istu odgovornost.

Do kada i zašto vjerovati nekome tko stalno nešto pokušava, obećava, a nikako ne uspijeva pri čemu je stanje sve teže i lošije a osporavani sve – moćniji?

Nije li to uznemiravajuće i razlog pitanja –što se krije iza te javne borbe?

Jest.

Bilo bi razumno.

Kako se god Plenkoviću ne dopušta, s pravom, izvlačenje i alibi pred nacionalnim zahtjevima, na utjecaje Rusije, Amerike, EU, Njemačke, Francuske ili bilo koga drugoga, jer je sve to morao znati prije nego je preuzeo dužnost i odgovornost za nacionalne interese, tako se posve racionalno ne smije imati tolerancije ili drugačiji kriterij prema Ladislavu Ilčiću i Željki Markić, kad su preuzeli odgovornost za usmjeravanje nacionalne energije, volje i nadanja stotina tisuća ljudi, usmjeravajući ih za svojim idejama u ostvarivanje – nekakvih ciljeva.

Te ciljeve su kreirali inicijatori, nisu stotine tisuća ljudi.

I ljudi nisu imali pojma što im se nudi, naročito u inicijativi Narod odlučuje, čije su sve javne deklaracije bile posve suprotne od sadržaja koji je stajao ispod njih.

Ljudi su vjerovali.

Ljudi su im povjerovali da će – uspjeti.

Sad je vidljivo da ne uspjevaju.

Kao što je vidljivo da nisu uspjeli ni do sada u višegodišnjim “borbama” i borbama.

Iako sam u više navrata jasno, argumentirano i precizno upozoravao na zastrašujuće nedostatke i slabosti inicijative Narod odlučuje, koju sam bez uvijanja ocjenjivao značajno opasnijom i lošijom od postojećega, katastrofalnoga izbornoga sustava, jer bi, da  uspije ili da je uspjela, bila glogov kolac u srce hrvatske državnosti, pri čemu ključnu odgovornost usmjeravam na Željku Markić i kreatora inicijative profesora Podolnjaka, koji su to svjesno napravili, nausprot obećanjima i očekivanja stotina tisuća dobronamjernih hrvatskih državljana, ovaj se put neću baviti tim pitanjem.

Tome ćemo dodatno posvetiti posebne analize, element po element, detalj po detalj, kako bi ljudi znali da su ih – pokušali prevariti. I konačno, evo, pozivam profesora Podolnjaka, kreatora te inicijative, da kao navodni vrhunski stručnjak, profesor ustavnog prava na elitnom hrvatskom sveučilištu dođe k meni u Podcast Velebit i da o tome razgovaramo, bez rukavica i ograničenja. Tu mu to mogu jamčiti. Pa neka samnom, kako mi u novinarstvu govorimo, obriše pod, jer ima naspram sebe osporavatelja, novinara, diplomca političkih nauka u Sarajevu, posve službeno nedorasloga suparnika.

Ništa lakše, zar ne?

To bi u stvarnom smislu moralo biti usporedivo kao da Inter iz Zaprešića izazove Real Madrid.

Usput, kad mi je to palo na pamet, javno se obavezujem da, ako Podolnjak uspije obraniti jedno jedino stajalište iz inicijative koju je osmislio kao spasonosno riješenje, a suočavati ću ga samo i isključivo s najvišim dostignućima suvremene teorije države i politologije, nikada više nećeu javno izgovoriti jednu jedinu riječ.

I nastaviti kao da se ništa nije dogodlilo, s tragikomičnim nastojanjem od toga neuspjeha napraviti sebi spomenik zaštitnika hrvatskoga naroda.

I naravno, poljubiti mu ruku pred kamerama tražeći oprost za sve izenesene sumnje i osporavanja.

Neka se i to zna.

Ali, fokusirajmo se na odgovornost.

Ne može se preuzeti pod svoju kontrolu, stjecajem različitih okolnosti i prije svega stereotipa o potpori Katoličke Crkve, golemu nacionalnu energiju, stvaranu tekstovima i javnim istupima stotina akademaca, profesora, kolumnista, teologa, filozofa, tolikih alternativnih medija, pa i političara s ruba, zatim ozbiljnih institucija, kao što je Hrvatska biskupska konferencija i desetine vrhunskih udruga, kao što je Benedikt u Splitu primjera radi, koji godinama ulažu goleme napore i entuzijazam u stvaranje poželjne društvene klime u Hrvatskoj, prisvojiti tu energiju sebi, privatizirati ju kao svoju stečevinu, izuzimajući u konačnici i u završnim etapama sve te ljude i institucije, a onda – polučiti neuspjeh.

I nastaviti kao da se ništa nije dogodlilo, s tragikomičnim nastojanjem od toga neuspjeha napraviti sebi spomenik zaštitnika hrvatskoga naroda. To je pardoks jednak paradoksu kad nacionalna država uništava utemeljiteljsku naciju.

Taj fingirani proces javnoga sukobljavanja i usmjeravanja goleme nacionalne energije, zapravo se svodi na održavanje nekolicine ljudi u javnome diskursu, stvaranja mita o stalnim lošim momcima, u ovome slučaju onima na vlasti koji to i onako svaki dan dokazuju, te pogotovo mita o dobrim momcima i curama koji se eto grčevito bore za svoj narod, gube sve bitke, ali – oni opstaju u javnome prostoru, oduzimajući istodobno svaku mogućnost svakome drugome i eventualno uspješnijemu od njih, da te borbe bolje i jansije definira, te konačno –postigne cilj.

I postigne uspjeh.

Valja se na kraju zapitati, kome je ovo sve trebalo i kome treba fingiranje bitke u javnome prostoru, narednih nekoliko mjeseci, oko ovih, kao i svih drugih, pa i onih pitanja koja su nametnuta vukovarskim prosvjedom.

Gdje su u tome svemu – ljudi?

Ljudi koji su povjerovali.

Gdje je Kajkić, kakva je njegova sudbina, koja se nemilosrdno koristila u animriranju tisuća ljudi za prosvjed u Vukovaru, o kome se na tom prosvjedu nije progovorilo ni riječi, niti će se progovoriti nakon njega?

Što će on reći svojoj supruzi, djeci, prijateljima?

Što će tisuće, stotine tisuća ljudi koji su srcem, dušom i vjerom, s golemim nadanjima poduprli referendumske inicijative sada reći inicijatorima, a pogotovo je pitanje – kako će tisuće volontera koji su i pod poniženjima ustrajavali na idejama, opravdati danas to što su  radili, ako sve završi – debaklom?

Nije razumno njihov gnjev usmjeravati samo na poznate političke nevaljalce – Plenkovića i Kušćevića, ili eventulano Pupovca.

Jer, znalo se što se od njih može očekivati.

Pravo je pitanje – kako to onaj i oni koji su preuzeli odgovornost za tolike nade, stotine tisuća ljudi i njihov golemi aktivizam, nisu predvidjeli i kako će danas ili sutra reagirati na to što se događa?

Imaju li plan kojim će osigurati upsjeh i ostvariti obećanja koja su dali tolikim ljudima?

Nije više dovoljno reći – ne daju nam, ili – oni su zločesti.

Jer, da zločesti ili nevaljalci nešto dobro rade ili omoguće, ne bi bili zločesti i nevaljalci.

Njihova je definicija – ne dati ništa dobro.

To je alibi, a korištenje toga albiija je kokošarenje, podmuklo korištenje goleme narodne energije za svoje banalne i često perverzne, a u slučaju inicijative Narod odlučuje i opasne i podmukle namjere.

S posve izvjesnim osobnim rezultatima narodnih spasilaca u bliskom vremenu pred nama.

Samo, prekasno je kasno vidjeti i ne vjerovati svojim očima.

Marko Ljubić / Projekt Velebit

 

Predsjednica o potpisima za referendum: Može se provesti revizija glasova koji su proglašeni nevaljalim

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari