Pratite nas

Kolumne

dr. sc. Sanja Bilač – Ima li hrvatski narod danas snage i hrabrosti zaustaviti razaranje Hrvatske?

Objavljeno

na

Hrvatski je narod izdan i razočaran. Domovina dovedena u pitanje. Dolaskom Andreja Plenkovića na čelo vlade, Hrvati svjedoče razornoj politici u ključnim područjima države:

  1. gušenje demokracije;
  2. neutralizacija parlamentarne ideološke distinkcije;
  3. svjetonazorsko preusmjeravanje Hrvatske u liberalno-anacionalni protukršćanski sekularizam
  4. difamiranje i razaranje nacionalnog identiteta;
  5. institucionalno i gospodarsko rastakanje Hrvatske;
  6. cjelovito razaranje hrvatskog odgojno-obrazovnog sustava protuhrvatskim i nehumanim ideologijama;
  7. oživotvorenje velikosrbijanske politike;
  8. nametanje ustavnog patriotizma;
  9. ignoriranje stanja i bezperspektivnosti mladih;
  10. raseljavanje hrvatskoga naroda.

Izvjesno je kako Andrej Plenković, udruženim protuhrvatskim pothvatom, uspješno provodi doktrinu razaranja Domovine kako bi se realizirale ključne predradnje uvođenja Hrvatske u drugi državotvorni okvir, novi oblik udruživanja u tzk. region na Balkanu.

Ima li hrvatski narod hrabrosti i snage odmah zaustaviti ovo razaranje Hrvatske?

Andrej Plenković dolazi iz Ministarstva vanjskih poslova, inkubatora Budimira Lončara (kao i Ivo Sanader, Zoran Milanović, Gordan Jandroković, Kolinda Grabar-Kitarović), djelatnika zloglasne OZNE, posljednjeg jugoslavenskog ministra vanjskih poslova, čovjeka koji je oduzeo pravo hrvatskome narodu da se naoruža te ravnopravno bori protiv srbijanskih agresora i pobunjenih terorista iz Hrvatske. Plenkovićev suradnik je predstavnik srbijansko-četničke ekspoziture u Hrvatskoj, Milorad Pupovac, te narodu neprihvatljiva klijentelističko-uhljebnička, nenarodna i anacionalna Hrvatska narodna stranka (HNS). Spregom starih neojugoslavensko-komunističkih struktura i njihovih nasljednika te simbiozom instaliranih suradnika i protuhrvatskih politika ostvaruje se sinergija za izvršavanje postavljenog cilja, razaranje Hrvatske. Istodobno se Srbiji ponovo omogućava “historijsko poravnavanje računa” (povratak matici Srbiji svih prostora na kojima žive Srbijanci) kako bi novi oblik udruživanja ispravio “historijsku grešku nastanka samostalne i nezavisne države Hrvatske”. U konačnici, ne čudi što instalirani predstavnik Andrej Plenković, u svome političkom djelovanju sve više nalikuje Josipu Brozu Titu primjenjujući iste metode, stil vladanja i politiku totalitarnog jednoumlja.

“Demokracija ne može biti demokracija za onoga koji ide protiv sistema” riječi su Josipa Broza Tita, jednog od pet svjetskih komunističkih diktatora, zločinca koji je presudio stotinama tisuća žrtava, neposredno prije obračuna s hrvatskim proljećarima. Tom je porukom najavio ne samo konačan obračun s proljećarima već istodobno poučio narod što je demokracija u Njegovoj Jugoslaviji. Jer ne će Njemu nitko, kao predsjedniku Jugoslavije, određivati što je demokracija i kako se vodi sistem. Unatoč tome što se ovakva prijetnja i poimanje demokracije provodila i trenirala prije više od 50 godina, danas, na žalost, svjedočimo gotovo istom obrascu totalitarističke vladavine, prijetnjama i poimanju demokracije.

Plenković kao Tito

Tako aktualni predsjednik vlade Andrej Plenković uz bahato držanje i dominantno ponašanje baštini i Titovo poimanje demokracije, ali i brojne metode obračuna. Jer ne će njemu nitko, kao predsjedniku stranke i premijeru, određivati što je demokracija i kako se vodi stranka ili država. Tako se govori narodu ili, kako bismo rekli, tako se igra u igrokazu. A u pozadini je jedan od zadataka koji treba izvršiti, a odnosi se na urušavanje razvijenih demokratskih standarda u državi. Poznato je kako se na vlast u HDZ-u, a samim time i u državi, dolazi krađom glasova. Tome svjedoče i ispovijesti visoko pozicioniranih stranačkih dužnosnika, od Branimira Glavaša do Darka Milinovića. Kada se krađom dolazi na vlast, tako se i vlada. Zato je bilo i moguće instalirati Plenkovića u nedemokratskom ozračju kao jedinog kandidata za predsjednika stranke i tako omogućiti prenošenje ovog nedemokratskog totalitarnog obrasca vladanja na cijelu državu. I zato Plenković može ignorirati 1 200 000 potpisa naroda za referendum! Sve će to Plenković proglasiti prevarom i narodu zabraniti referendum. Plenkovićevo razaranje razvijenih demokratskih standarda započinje u Hrvatskom državnom Saboru formiranjem neprincipijelne i protuhrvatske koalicije bez legitimiteta. Nadalje, pod Plenkovićevim vodstvom, vodeća stranka provodi politiku u suprotnosti sa svojim temeljnim odrednicama i programskim načelima. A HDZ šutke pada pod Plenkovićevom vlašću. Pod Plenkovićevim vodstvom, rasturena je i oporba. Jer razoren SDP preduvjet je formaliziranju velike koalicije, sredstvo za osiguravanje provedbe protuhrvatske politike i ostvarenje zacrtanih ciljeva.  To se može izvesti jedino ako se ne promijeni izborni zakon, odnosno ne dogodi referendum, i zato ga Plenković ne će dozvoliti. A demoNkraciju Andreja Plenkovića osjećaju svi protivnici. Pa i sam narod.

I kao što je totalitarna i zločinačka država komunističkog diktatora maršala Tita opstajala terorom i nasiljem u kojoj su hrvatski nacionalni identitet i državnost bile meta kojom je trebalo slomiti ideju o životu Hrvata u samostalnoj i nezavisnoj državi, Hrvatska s Plenkovićem na čelu vlade duboko razara i difamira hrvatski nacionalni identitet i državnost. Ideološkom neutralizacijom, svjetonazorskim preusmjeravanjem Hrvatske u liberalno-anacionalni protukršćanski sekularizam difamira se hrvatski identitet i rastače nezavisna država Hrvatska. Kreće se u lov na pobjedničku vojsku koja je vodila Obrambeni rat, a istodobno zataškavaju i štite srbijanski ratni zločini, njihovi egzekutori i nalogodavci. Kako bi se opravdala srbijanska agresija, a terorističke skupine abolirale od zločina, Domovinski rat treba proglasiti građanskim. Ukloniti imena poginulih sinova za Domovinu. Zabraniti i fašizirati hrvatsku pjesmu, pozdrav, zastavu i vojsku, a revitalizirati crvenu zvijezdu pod kojom se fašiziralo Hrvatskom. Zato izvršitelji monstruoznih zločina, ubijanja, klanja, nabijanja na kolac, deranja ljudi do gole kože, kopanja očiju, tortura i mučenja, silovanja žena i ubijanja djece postaju skriveni i zaštićeni od zakonskog progona od strane hrvatskih institucija. Plenkovićeva politika ponavlja mantru “neka institucije rade svoj posao” kojom se izruguje žrtvama i cijelom hrvatskome narodu. Vidi se kako institucije rade svoj posao. Nije procesuirano niti 20 posto srbijanskih fašista i terorista te njihovih zločina. Ali to nije smetalo  Plenkoviću sve do zakazivanja prosvjeda u Vukovaru. I umjesto da stane na čelo vukovarske kolone i potvrdi kako njegova vlast želi potpuno poštivanje zakona i procesuiranje ratnog zločina, on manipulira prosvjedom, pokušava ga ugušiti, ruga se žrtvama i brani dosadašnji nerad institucija. I podržava nastavak njihova dosadašnjeg nedjelovanja.

Historijsko poravnanje računa

Politika ustavnog patriotizma, koju gorljivo zagovara i Hrvatskoj nameće Milorad Pupovac, zagovarali su i ljevičari prije 50 godina u Njemačkoj kao model izgradnje novog identiteta. Tako se u simbiozi Plenkovića i Pupovca Hrvatskoj nameće novi identitet. Izvjesno je kako Milorad Pupovac, zajedno s Plenkovićem, zastupa koncept “nacije građana” koji je suprotstavljen konceptu hrvatske nacionalne države i političkom hrvatstvu. Kako bi ovaj koncept zaživio, potrebno je urušiti nacionalni identitet, zatirati tradiciju i vjeru hrvatskoga naroda te ga u konačnici preoblikovati u  masu bez identiteta, građane bez nacije. Plenković je u Miloradu Pupovcu našao izvrsnog saveznika za realizaciju cilja redefiniranja hrvatske države. A za Pupovca, ustavni patriotizam izvrsna je podloga ostvarivanju srbijanskih nacionalnih interesa razvidan kroz nacionalni program poznat kao memorandum SANU I i II. Ne zaboravimo kako je ovaj dokument bio teorijska i ideološka pretpostavka na kojima su se osmišljavale i planirale politike koje su u konačnici trebale osigurati “historijsko poravnavanje računa” kako bi svi Srbijanci mogli živjeti u jednoj državi.  U Hrvatskoj ta politika nije uspjela agresorskim i osvajačkim  ratom ostvariti taj cilj. Zato ono što su izgubili u ratu, sada žele ostvariti u miru. To i dalje rade uz pomoć Srbijanaca iz Hrvatske poput Milorada Pupovca ali i aktualne Plenkovićeve vlasti. Zato Plenković, uz operativnu potporu HNS-a, cjelovito razara i odgojno-obrazovni sustav ne samo nehumanim ideologijama već protuhrvatskom politikom kojom se provodi čistka povijesnih činjenica stvaranja samostalne i nezavisne države Hrvatske. Domovinski se rat redefinira u aktualnoj školskoj povijesti kako za Srbijance ne bi bio uvredljiv i kako bi se konačno mogao definirati  kao građanskim rat. To su ciljevi Pupovčeva ustavnog patriotizma.

I tako Andrej Plenković, čovjek bez emocija i empatije, bahat i odlučan uspješno privodi kraju povjereni zadatak. Plenkovićevu vlast uz Pupovca i HNS, čine optuženici i osuđenici za teška kaznena djela zloupotrebe položaja i kriminala. Članovi vlade su ljudi osumnjičeni za pripadnost zloglasnim jugoslavenskim službama, KOS-ovim ćelijama, poput ministra Davora Božinovića, koji je raspad Jugoslavije dočekao na mjestu sekretara za narodnu obranu i čovjeka kojeg je na liniji držao general JNA i “velikosrbijanski vojni jastreb” Blagoje Adžić koji je otvoreno zagovarao  vojnu intervenciju JNA na Hrvatsku i poveo je u totalitarni rat. Ova Plenkovićeva vlast nije samo vlast opasnih namjera. Ona je vlast koja provodi opasnu politiku uništenja hrvatske države i naroda. Ona je u potpunosti otvorila vrata velikosrbijanskoj politici jednako kao i globalističko-totalitarnom liberalizmu koji urušava kršćansku i demokratsku Europu. A sudbina Hrvatske i hrvatskoga naroda baca u bezdan.

Ima li hrvatski narod snage i hrabrosti odmah zaustaviti razaranje Hrvatske?

dr. sc. Sanja Bilač/ Hrvatski tjednik

Stavovi izneseni u kolumni su stavovi autora te ne moraju nužno odgovarati stavovima portala Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Iseljenička zastava nije ‘ustaška’ ni zabranjena

Objavljeno

na

Objavio

Opet se pojavljuju interpretacije prema kojima su hrvatski iseljenici za svoju zastavu izabrali “ustaški grb”, čiju je verziju Austrija zabranila.

Nakon što su hrvatski iseljenici u Clevelandu (SAD) u nedjelju odlučili da će zastava hrvatske dijaspore za razliku od službene imati povijesni hrvatski grb u obliku štita s prvim bijelim od 25 bijelih i crvenih polja i vitičastim završetkom, a i nakon medijskih interpretacija austrijske odluke o zabrani ustaških zastava, ponovno je aktualizirano pitanje o grbu s prvim bijelim poljem.

Službena i zastava dijaspore

I za iseljenike nema dvojbi koja je službena zastava RH. Stoga su dali na znanje svima u iseljeništvu kako i oni, poput svake županije u Hrvatskoj, imaju svoju zastavu i grb, te su pozvali crkve, škole, klubove… da je istaknu uz službenu zastavu RH. O tome su izvijestili i institucije RH, piše Marinko Jurasić / Večernji list

Izgled službene hrvatske zastave definiran je Zakonom o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika RH. Riječ je jednom od rijetkih zakona koji još od 21. prosinca 1990. nije mijenjan.

Izgled grba ovako je opisan: “Grb Republike Hrvatske je povijesni hrvatski grb u obliku štita dvostruko podijeljen vodoravno i okomito u dvadesetpet crvenih i bijelih (srebrnih) polja, tako da je prvo polje u gornjem lijevom kutu štita crvene boje.”. I tu ne bi trebalo ništa biti sporno. Hrvatski iseljenici imaju pravo na svoju zastavu i njihovo je pravo da je ističu uz službenu zastavu.

Međutim, opet su osvježene priče o tome da je trobojnica s grbom na kojem je prvo bijelo polje “ustaška”, poput one koju je 2016. u Kanadi držala predsjednica Kolinda Grabar Kitarović kad se fotografirala s iseljenicima. Iako je vlasnik zastave na Facebooku objasnio kako ju je kupio 1990. u zagrebačkoj Nami.

Uistinu, 25. srpnja 1990. takva se zastava zavijorila i ispred zgrade Hrvatskog sabora, te je mnoštvo na Markovu trgu slavilo što je s hrvatske trobojnice uklonjena petokraka i umjesto nje stavljen hrvatski povijesni grb s prvim bijelim poljem.

Na HRT-ovim snimkama vide se takve zastave kao i policajci s kapama na kojima su “ustaški” grbovi, koje su s ushićenjem uz dr. Franju Tuđmana gledali poznate “ustaše” Josip Manolić, Josip Boljkovac, Slavko Degoricija, pa i Stjepan Mesić. To su bili hrvatski službeni simboli do 21. prosinca 1990. kad je donesen Zakon o grbu u kojem je definirano da prvo polje bude crveno.

Naime, tada su još bila svježa sjećanja na bivša vremena kada je grb s prvim bijelim poljem tretiran kao ustaški, s jedne strane, a upravo se na takvim pričama istodobno među iseljenicima zbog zabranjivanja “prvog bijelog polja” uz njega vezivalo hrvatstvo.

Premda u komunizmu svojedobno prvo bijelo polje nije bilo sporno pa se i danas kolekcionarima nude značke s grbom socijalističke Hrvatske s petokrakom i “prvim bijelim poljem” (primjer iz Sombora) ili su zastave s takvim grbom snimljene na smotrama, ili se na faksimilu stranice s ćiriličnim tekstom uz zastave nađe i hrvatska s petokrakom i “ustaškim” grbom.

Zastava NDH sadrži i slovo U

Službena zastava NDH na trobojnici (zašto i ona nije sporna!?) ima prvo bijelo polje u grbu, ali i slovo U.

I Austrija je zabranila takvu ustašku simboliku koja sadrži slovo U, a ne kako je Index, poznat po ustašizaciji i prve službene zastave u neovisnoj i demokratskoj Hrvatskoj, napisao da je šahovnica s prvim bijelim poljem “ustaški simbol”. Taj se simbol nalazi i na austrijskim i mađarskim spomenicima iz vremena kad ustaša još nije bilo, piše Marinko Jurasić / Večernji list

 

Hrvatski iseljenici u Clevelandu usvojili Zastavu i Grb Hrvatske dijaspore

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Javor Novak: Izigrani hrvatski interesi

Objavljeno

na

Objavio

Višnja Starešina:

„Hrvati pod KOS-ovim krilom – Završni račun Haaškoga suda“,
(Avid media i Hrvatsko katoličko sveučilište, Zagreb 2017.)

Gospođa Višnja Starešina, diplomirana politologinja, diplomatska pa stalna dopisnica Večernjeg lista pri UN-u u Ženevi, pa posebna izvjestiteljica VL iz Haaga, nezavisna novinarka, djeluje od 2012. do ukinuća i kroz Ured za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina nakon 2. sv. rata, hrvatska je novinarka, publicistkinja i auktorica zapaženih dokumentarnih filmova, rodom iz Općine Ozalj…

Tako u najkraćem teče njezina biografija, kao Kupa njezinim rodnim mjestom. Uz naslove: „Vježbe u laboratoriju Balkan“ (2004. i 2018.), „Haaška formula“ (2005. i 2018.), „Croatian generals are not guilty“ (2011.), „EU u sto koraka“ (2013.), „U škarama Cooperove doktrine postmodernog imperijalizma“ (2013.) te najnovijeg: „Hrvati pod KOS-ovim krilom“ (2017.), ova je zanimljiva auktorica, snimila i dokumentarac „Treći pohod“ (2008.) o infiltraciji Al Kaide u BiH te „Zaustavljeni glas“ (2010.) o kolegi, ali legendarnom, Siniši Glavaševiću (i nagrađena na Danima hrvatskoga filma)…

Nešto više od tristotinjak stranica i sedamdesetak izvora koje je auktorica navela, ne mogu stvoriti okvir za predodžbu o ovoj gusto tiskanoj, ali gusto i pisanoj, a bez dvojbe, krucijalnoj povijesno-analitičkoj knjizi.

Svojim zapaženim i učestalo pretiskivanim kolumnama po raznim medijima te svakako svojim prethodnim knjigama gđa Višnja Starešina odavno je akvarelirala i uokvirila svoj neprijeporni status ne samo prve dame hrvatske publicistike već i ponajboljeg hrvatskog publicista.

U knjizi Hrvati pod KOS-ovim krilom pišući o Haagu, auktorica već s početka donosi istinitu i time jetku konstataciju: „Pravni znalci već iz osnivačkih dokumenata toga suda, mogli su iščitati da je posrijedi politički i obavještajno upravljana međunarodna institucija.“

Kroz jedanaest poglavlja i brojne izvore, sudske zapisnike i knjige, gđa Starešina nam uvjerljivo pokazuje kako su na sudištu izigrani ne samo hrvatski interesi i nacionalna stvar (kako joj se tako rado pjeva) već kako su prije svega krivotvoreni povijesni događaji u Hrvatskoj i naročito u BiH pa su tako i konačni (za povijest) negativni pravorijek/ci poguban/ni po Hrvate s obje strane granice.

Korak po korak, ističući prvenstveno sklonost agresoru i porazno djelovanje Velike Britanije na sud, a zatim i prefriganu pokvarenost obavještajnog vodstva propale Jugoslavije (na čelu s A. Vasiljevićem) agilna nam auktorica slaže mozaik podataka i predočuje etapne podvale Udbe.

Stare Jugoslavenske kontrašpijunaže, koja je odgovornost za ratove u dvije države, s Beograda i JNA, uspjela prebaciti na lokalne općinske čelnike, sporedne a žrtvovane svoje ljude i tako izbjeći korpus odgovornosti za zločine u Hrvatskoj i BiH.

Armija BiH, beogradska je Udba u malom, pa su nasilno supremativni Bošnjaci/Muslimani zločine u BiH i sudili i sude po dvojnim zakonodavstvima/kriterijima. Naravno, na trajnu štetu Hrvata.

Pristup tom ogromnom materijalu, koji auktorica analizira, elaborira i koncentrira u tri knjige (već predstavljene na Hrvatskom katoličkom sveučilištu trilogijom: Formula… Vježbe i Hrvati pod…) je sustavan, uporan i marljiv uradak iza kojeg bismo rekli da stoji cijeli tim od barem deset suradnika – istraživača, a ne sama i jedina auktorica.

Koncizna u izričaju, logična u slijedu, Višnja Starešina našla se ne samo u pravo vrijeme na pravome mjestu već je osjetila i centripetalno vezivo dokumenata, činjenica, povijesnih izvora i argumentiranih tvrdnji više auktora u cijeloj jednoj korištenoj biblioteci izvora.

Još je jedna važna karakteristika auktoričina rukopisa: mirnim tonom, bez suvišnih metafora, bez gorčine ili pejorativa, bez aluzija ili parabola, bez suvišnih duhovitosti i koketiranja s publikom, ostvaruje jednostavnu i otvorenu, a impozantnu i zaokruženu cjelinu. Predstavlja nam životopise ključnih likova, njihove tamne biografije, poznavanje kojih je fundamentalno po razumijevanje svih Haaških (samo prividnih) apsurda.

Kao što uvjerljivo javno istupa tako i piše: glatko, jednostavno utemeljeno i uvjerljivo, uz talent odmatanja priče bez programiranog krešenda. Intenzitet mozaika isti je na početku i kraju, s time da nas kraj (najčešće, osim u slučaju oslobođena tri hrvatska generala) duboko vrijeđa i pogađa.

Hrvatska vlast, svih ovih godina, ne da nije učinila ništa već je radila u korist hrvatske štete. To djelomično, u godinama poslije nasilne predsjednikove smrti, možemo pokušati razumjeti kao zluradost novopridošlih gipsanih političkih kopija (Mesić, Josipović) koje su očekivale rušenje cjelokupnog djela dr. Tuđmana, punu detuđmanizaciju Hrvatske a zatim i povrat u regionalne integracije no svakako: pod beogradsko krilo.

Haaska formula2

Otvoreni nerad državnog odvjetnika Mladena Bajića i čak rad u korist podle univerzalne jurisdikcije Beograda trivijalno je protu-hrvatsko lukavstvo. Dopuštenje Bošnjačko/Muslimanskim sudovima i njihovim tužiteljima da posljednjih godina slobodno vršljaju po svim hrvatskim državnim i ratnim dokumentima i u Sarajevu grade mini Haag u kojem redovito stradavaju doslovno svi čelni ljudi Herceg Bosne, HVO-a i HV-a, i to po različitim zakonodavstvima, strašna je hrvatska veleizdaja, jeziva javno politička šutnja i mučna stvarnost. Diktatura gluha čišćenja palube od svih najzaslužnijih ljudi koji su obranili Hrvatsku i Herceg Bosnu se nastavlja.

Knjiga koja je pred nama materijalni je dokaz auktoričine erudicije garnirane prirođenom ljubopitljivošću i lucidnošću uz pravi osjećaj za kontekstualizaciju. Nizom fakata i pravih pitanja čitatelju je ostavljeno da sam sebi otvori oči i suoči se s pogubnom istinom. Auktorica je ispekla novinarski zanat (i) kroz niz važnih intervjua, koji su također znakoviti i zanimljivi kao i auktoričine kolumne, javni nastupi, dokumentarni filmovi i vrhunske publicističke knjige.

Gospođa Višnja Starešina svojim samopouzdanjem i uvjerljivošću secira svjetske geopolitičke silnice, nacionalne strategije, ustroj, školovanje i djelovanje udbina kadra u totalu blamaže međunarodnoga Tribunala.

Sučeljuje i pokazuje punu nekompatibilnost hrvatskih nacionalnih interesa s onim što je politika u Hrvatskoj odradila i još petokolonaški odrađuje, prema svojim vlastitim ljudima u Haagu ili Sarajevu. Svejedno…

Auktoričino pismo je izvan-literarno, kauzalno, pismohranski postavljeno i jako. Knjiga je s toga prohodna, dodao bih i probodna. Ništa više od potkrijepljenoga, ništa manje od uvjerljivoga, auktoričin je nepisani moto. Kronika je to u konačnici, kad sagledamo velike hrvatske žrtve, hrvatskoga dobrovoljnog političkog ali i moralnog sužanjstva. Pobjednici u ratu, gubitnici u miru. I obojem se vesele…

Kako službena Hrvatska godinama nije reagirala i ne reagira, tu i takvu služinčad, a navodno vlast, sasvim su nadigrali iskusni udbini krojači nastav(a)ka memorandumske agresije. Kako to obično biva, pitanje je što bi u ovom kontekstu u Hrvatskoj pokazao jedan objektivno istražen a banalan trag novca.

Auktorica nadalje pokazuje metode kako je Aleksandar Aca Vasiljević, kao glavni kontra-obavještajac i glavni odgovoran za pokolj iz Vukovarske bolnice (večer prije osvanuo je u srpskim Negoslavcima) postao umjesto prvooptuženog – cijenjen i privilegiran a učestali svjedok Tribunala! Najtragičnije od svega jest to što ta KOS-ova mreža, kako je (s međunarodnim saveznicima i hrvatskim trabantima) izigrala svjetsku pravdu, tako jednako danas drži u pokornosti i (nazovi) hrvatsku politiku. Jesu li ključni dosjei u Beogradu?

Vjezbe u labo2

Na drugoj strani, eksponencijalno juri gospodarsko rastakanje Hrvatske, vijesti su zatrpane trivijalijama, upaljačima i splitskim navijačkim (ili narkomanskim) nasiljem kao kupljenim svastikama za sto kuna. Danima. I na tu medijsko-obavještajnu udicu lijepi se cijeli državni vrh. I osuđuje. Za to vrijeme nitko nije odgovoran za mega-propast Uljanika i Titova Trećeg Maja a država (kako su zgodni) plaća ogromne iznose. A ne svi mi. I hrvatsko školstvo i zdravstvo, primjerice.

Sanader će pasti u zastaru kao Manolić, kao Boljkovac, kao što je zatvoreno iskapanje Titove mnoštvene jame kod Pedagoške akademije u Zagrebu, tako je isto „zastarjela“ pljačka INE prije Sanadera, pljačka pa prodaja Plive, pljačka Rijeke i pogodovanje luci Kopar, tako se ne piše (osim Hrvatskoga tjednika) o pljački Jakovčić-Končar ne samo u Puli… Migovi iz Ukrajine izgleda nisu doletjeli natrag u kamionima. Todorić je izgleda još u Londonu pa ga nemamo. Otkako su svi namireni… Ma ima li negdje neka zloguka ploča HOS-a?

Istovremeno teče ubrzano zatiranje hrvatske kulture kroz prijezir spram Šegedinovih dana, otkupa Matoševe kuće, prijezir uz inzistiranje na performativnoj suvremenoj umjetnosti kao jedinoj relevantnoj, prijezir spram tradicije Društva hrvatskih književnika koje treba baciti na cestu, prijezir spram hrvatskoga filma (osim ako ne kriminalizira hrvatske branitelje), pa do najnovijega slučaja dragoga mi hrvatskog poetskog klasika Dobriše Cesarića. Brisanje je to memorije cijelog jednog naroda… „U katedralu kad su teške noći…“

Naša braća u radnim prostorijama ne trebaju danje svjetlo… na svih šest staklenih krila. Fotografija je ovo uličnih prozora bivšeg Dobrišina stana.

Svemu tome dodajte ministricu od zabrana, inspektoricu Blaženku Divjak i njezino razaranje hrvatskog obrazovnog sustava čije mjere toliko vrijede da ih donese pa povlači (lektira). Odreže napamet, pa se pozove na autonomiju u obrazovnom sustavu i predloži anketne listiće.

Ili pogledajmo HRT-ovo ukidanje emisije ugledne Branke Kamenski i progon nepodobna sveučilišna profesora dr. sc. Slobodana Prosperova Novaka i dobit ćete zrcalnu sliku, punu formu i sadržaj metoda rada odnaroditeljskih hrvatskih ekipa s rezultatima u punoj devastaciji vrijednosti i istine… baš kao iz Haaških procesa. Drugovi su na liniji…

Vraćajući se knjizi, autorica Višnja Starešina pokazuje nam svu snagu ekscerpiranja suštine iz brojnih dokumenata koji su joj godinama prolazili kroz ruke. Ta je kombinacija (srećom) ubitačna po hrvatožderske srbijanske tradicionalne laži.

No, svaka bi normalna država već odavno pozvala auktoricu u red sveučilišnih profesora (barem gostujućih) s posebnim pozivom da osnuje analitiku kroz strateško-geopolitički ured Republike Hrvatske. Kažem, normalna država, ovu koju sada trpimo jest diktatura ne činjenja u svim važnim područjima gdje bi trebalo odmah činiti. Štoviše, od ove je vlasti katastrofalno kad išta čini.

Utješno, ali nedovoljno, auktorica tako kao pojedinac, a vrhunski istraživalački publicist, ispisuje najvažnije stranice toga roda u hrvatskome novinstvu. Stvar je tu sasvim jasna… kao iz one anegdote… kad su poznatog hrvatskog slikara pitali koliko mu vremena treba da naslika jednu sliku. Odgovor je glasio, odgovor i ovdje glasi: „Cijeli moj život!“

Knjiga je ovo povijesna i jaka, kamen lakmus, ugljen koji stubokom bistri vodu. Onu koju desetljećima već u Hrvatskoj muti njihzi cijela stotina (ako ne i više) po svim medijima, Nevladinim i vladinim komesarijatima, po manjinskim, obilato plaćenim isljedništvima i ucjenjivačkim postajama, po veleposlaničkim imperijalnim bunkerima i forumima regioona te po brojnim drugim ležištima i ložištima… Po Markovim i Europskim trgovima, po bruxelleskim hodnicima, po neformalnim druženjima i službenim posjetama britanske kraljice primjerice Sloveniji.

Knjiga je ovo, auktorica je to… koja stavlja stvari na svoje mjesto. Toplo preporučujem nabavku preko weba ove najtraženije trilogije auktorice: Formula… Vježbe… i Hrvati pod… izdanja iz 2017. i ponovljenih i dopunjenih iz 2018.

Javor Novak / HKV
foto: JEN

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari