Intervju
Dr. sc. Tomislav Sunić: ‘Lagano je sa neprijateljem, ali čuvajte se prijatelja!’
Dr. sc. Tomislav Sunić publicist, književnik, prevoditelj, diplomat i analitičar politoloških i socioloških fenomena, u razgovoru za Kamenjar.com odgovorio je na neka aktualna pitanja:
G. Sunić, kao poznati hrvatski bivši politički emigrant profesor i pisac, kako to da ste izabrali biti na listi Hrvatskih suverenista, a ne na listi Nezavisnih za Hrvatsku? Koje su suštinske ideološke razlike?
Zvali su me početkom godine Suverenisti, konkretno njihov čelnik, g. Hrvoje Zekanović kojeg sam također upoznao ove godine, i pitali mi da li se želim priključiti Suverenistima. Kao nestranački kandidat prihvatio sam ponudu —ne samo kao odgovor na njihovu gestu povjerenja prema meni, nego kao i moju građansku dužnost. Od čelnika Nezavisnih za Hrvatsku, usprkos mojih povremenih dvogodišnjih upita glede moje mogućeg angažmana, i pogotovo ranije, kada sam u stranim medijima nešto branio bivšeg ministra Dr. Zlatka Hasanbegovića od inozemnih uvreda i kleveta — nitko mi se nije dosad javljao sa povratnim informacijama. Dakle razlog što sam se priključio Suverenistima je jednostavan: Suverenisti su me prvi zvali. Nadalje, Suverenisti predstavljaju danas u Hrvatskoj najozbiljniju političku platforma za okupljanje svih Hrvata, svih profila, a kojima je u interesu očuvanje hrvatskog identiteta. Prednost sadašnje liste Suverenista, za razliku od ostalih lista, je ta što Suverenisti nisu stranka dogmatske stege i jednoumlja, već predstavljaju širi narodni pokret koji odbacuje istrošene floskule desnice i ljevice. Nakon ovih predstojećih izbora za EU, Suverenisti mogu zajedno sa Nezavisnima, te ako se budu dobro organizirali sa ostalim strankama, lagano preuzeti vlast na kasnijim izborima u Hrvatskoj.
Zašto postoje toliki prijepori između Nezavisnih za Hrvatsku i Suverenista umjesto da zajednički vodite kampanju zajedno sa desnim strankama protiv stvarnih protivnika?
Nije to misterij. To je negativna strana liberalne parlamentarne demokracije koja tobože kroz neku slobodu političkog višestranačja u biti elegantno mrvi narode i uništava svaki osjećaj zajedništva. Političari bezbroj stranaka u Hrvatskoj vode isključivo dnevnu politiku sa slabim poznavanjem kulturnih i političkih trendova u Europi i SAD-u. Tu je cijela hrvatska desnica zakazala, i to već od 1991.g. Nepisano je pravilo u stranačkom životu Hrvatske da je nemoguće učiniti bilo kakvu profesionalnu karijeru bez pripadnosti nekoj političkoj sekti ili nekom klanu. Nema danas niti jednog jedinog političara u Hrvatskoj koji nešto ne duguje osobi na većoj društvenoj i političkoj razini, odnosno koja ga je dovela bilo u saborsku ili ministarsku stolicu. Svi odrede imaju ili jednu ili više tamnih mrlja u svom životopisu. Jedini čisti izuzetak možda je general i saborski zastupnik Željko Glasnovića, čiji asketski pedigree najbolje i najdulje poznam, političar koji ne ulazi u tračeve i međusobna oblajavanja. Provincijska nadmetanja među hrvatskim desničarima, svađe je li neko bio jugoslaven ili član Udbe ili nekog klana, odnosno purgersko- hercegovačke – zagorsko-prigorske -vjersko-regionalne svađe, nažalost uvijek su bile odlike desnice ili tzv. desnice u Hrvatskoj.
Vama se i Suverenistima spočitava da ste “HDZ”-ovi igrači i da radite protiv ujedinjenja hrvatskih domoljuba ?
Ovo je najveći poslijeratni štos kojeg sam čuo! Izuzevši g. Franju Tuđmana, prvog čelnika HDZ-a, uvijek sam HDZ smatrao strankom opasnih namjera: prvo što su većina njihovih prvih lidera bili većinom bivši stasiti komunisti i skojevci, a kasnije tj. danas, što je HDZ postala isključivo Stranka Hrvatskog Uhljebništva. Što se tiče gđe Esih i g. Hasanbegovića i njihovih bivših partijskih gravitacija oko HDZ, nemojmo zaboraviti da su oni političari koji imaju kvalitete, ali također i dobre argumente. Bez njihovih imena HDZ nikada ne bio dobio velik broj hrvatskih glasača. Ruka ruku mije. Ili kako kažu Amerikanci u jednoj dvosmislenoj mudroj poslovici koja najbolje označuje liberalno-parlamentarnu lakrdiju i političare koji su njene žrtve: „ Every asshole must take a shit.“ Što, zavisno od konteksta, može imati dva suprotna značenja koja se mogu primijeniti u zagrebačkom prijevodu kada je riječ o partijanju brojnih hrvatskih domoljuba: „ Svaka guzica mora doći na šekret“—što je bez dvojbe konstatacija o prirodnim biološkim potrebama svakog od nas, ali ujedno, zavisno od konteksta i najbolje obilježje za političke prevrtljivce. Odnosno „svakog seronju mora se poslati na zahod.“
Kako gledate na pitanja bošnjačke unitarističke i politike ‘islamizacije BiH’, kako vi gledate na teški položaj Hrvata u BiH i na ‘islamizaciju’ Europe?
Dobro pitanje, pogotovo imajući u vidu nazočnost utjecajnih krugova iz Zaljeva i Turske u BiH, uz nadolazeće rijeke afro-azijskih migranata. Ali budimo oprezni. Treba razlikovati između vjere i nacije. Nisu to uvijek sinonimi. Jedan musliman Bošnjak ili Hrvat nema ništa zajedničko sa muslimanskim migrantom iz Pakistana ili Bangladeša. Tu griješe i masa mojih nacionalističkih kolega iz SAD-a i Europe koji vole prozivke „islamisti“ i „muslimani“, jer su u medijskom i pravnom strahu kazati pravu stvar: svi današnji migranti su ne-europskog podrijetla, drugačijega etničkog koda i drugačijeg genetskog fonda. Riječ je danas o velikoj zamjeni europskog stanovništva u Europi, čije europsko bure baruta leži ponovno u BiH. Ispada danas da je Ante Pavelić u NDH-u bio veći zagovornik multikulturalizma nego povjerenici, tj. komesari EU-a! Imao je u svojoj vladi, pored većine katolika, brojne muslimane, pravoslavce, Židove, i agnostike.
Mnogi smatraju da je Ivo Banac poznat po sintagmi “detuđmanizacije”, „intelektualni lider i politički mentor nove desnice”? Što mislite o tome?
G. Banac, a donekle i g. Goldstein, kao i masa drugih povodljivih hrvatskih intelektualca, su simptom imitacije, tj. mimikrije današnjeg duha vremena, a nipošto dvije hrvatske iznimke. S obzirom na broj stranaka i na velik broj oprečnih ideja koje je g. Banac, a i desetine drugih hrvatskih intelektualaca zastupao u posljednjih dvadesetak godina, ljudi koji g. Banca poznaju moraju se upitati: Vjeruje li g. Banac stvarno sada u program „ U ime naroda“ kojeg on sada podržava? Analogno, postavlja se i pitanje vjeruje li on u ispravnost svoje vlastite bivše historiografske proze?
Nije za isključiti da bi g. H. Klasić, g. T. Jakovina, D. Pilsel, i desetine ostalih medijsko eksponiranih hrvatskih intelektualaca, u drugačijim povijesno- pomodarskim i kultur-političkim vremenima, zajedno sa predsjednicom na čelu pjevali Giovenizzu i marširali od Grobnika do Rijeke u pratnji G. D’Annuzija ili M. Salvinija. A. Sunić bi tada, poznajući svoju narav, vjerojatno bio ispitivan od njihovih „velehrvatskih“ batinaša UNS-a u Savskoj. Lagano je sa neprijateljem—ali čuvajte se prijatelja!
Dr. Tomislav Sunić je kandidat Hrvatskih suverenista na EU izborima. Drugo izdanje njegove knjige La Croatie ; un pays pardéfaut ?uskoroizlazi u nakladi Editiondu Lore, Paris).
Što vi mislite o ovoj temi?
Intervju
Škoro misli ozbiljno!? – ‘Neću bježati od odgovornosti ako to moj narod traži od mene’
Miroslav Škoro misli ozbiljno. To je dojam koji se stekne kada dva sata s ovim estradnim umjetnikom razgovarate o njegovoj mogućoj predsjedničkoj kandidaturi. Na nedavnoj HRT-ovoj izbornoj anketi osvojio je 9 posto glasova, a da nitko nije ni znao da bi on mogao ući u bitku za Pantovčak, piše JutarnjiList.
Škoro još uvijek ne otkriva hoće li se uistinu upustiti u utrku protiv aktualne predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i najvjerojatnije bivšeg premijera Zorana Milanovića, no sudeći prema njegovim odgovorima, to je zapravo vrlo izgledno. I vrlo je jasno tko ga gura i čijoj se potpori nada ovaj pjevač, doktor znanosti, narodni zabavljač s fakultetskim diplomama iz građevine i ekonomije, televizijski voditelj, nekadašnji član HDZ-a na čijoj je listi 2008. izabran u Sabor i koji je još 90-ih obavljao dužnost generalnog konzula u Mađarskoj.
Koliko je ovo ozbiljno?
– U životu je sve ozbiljno. U sve što radim ulazim ozbiljno i volio bih da ljudi onda to shvate tako. Baš kao što to shvaća moja publika. Ne volim površnost ni kad su u pitanju moje pjesme, moji koncerti ili moji studenti.
No mnogi vas smatraju neozbiljnim.
– Znate, uvijek je sve pitanje forme i sadržaja. Vodim se temeljnim vrijednostima koje sam popio s majčinim mlijekom. Ne rasuđujem ljude po članskim iskaznicama, izgledu, obrazovanju, vjeri, naciji, po onome što čujem o njima, nego na temelju vlastitog dojma i sposobnosti. Stvar je tog sadržaja i forme. Ja taj sadržaj, neke ozbiljne stvari ponekad zapakiram u neku zafrkanciju, neku ironiju, no to je već stvar forme i mog karaktera. Takav sam. Kao što je takav bio moj otac, posebno moj stric Pero, pa moj djed i brat od mog djeda, čuveni stric Andrija. Za njega kažu da je bio zafrkant, ali mudar zafrkant. On kada bi nešto okrenuo na šalu, trebalo bi dva, tri puta okrenuti i vidjeti što se nalazi ispod kamena. Ovo je ozbiljno, no trebalo bi dva, tri puta okrenuti kamen da se vidi što se nalazi ispod kamena. Bez ikakve primisli, bez fige u džepu.
Golica li vas ta mogućnost da početkom sljedeće godine stanete na Trg svetog Marka i krenete čitati ‘prisežem svojom čašću da ću dužnost predsjednika Republike Hrvatske obavljati savjesno i odgovorno, na dobrobit hrvatskog naroda…’.
– Sviđa mi se riječ golica. No nisam razmišljao ni približno tako daleko. Dapače, do prije neki dan nisam uopće ozbiljno razmišljao o mogućnosti kandidature. Puno toga bih se trebao odreći i žrtvovati da bih radio posao u kojem znam da će mi raditi sve ono što će mi raditi. A opet, nisam od onih koji će bježati od odgovornosti ako to moj narod traži od mene, kazao je Škoro, piše JutarnjiList.
Thompson o Škori kao predsjedničkom kandidatu i bi li se možda i on kandidirao
Što vi mislite o ovoj temi?
Intervju
Tomašić: Budite sudionik vremena u kojemu živimo
“Može se živjeti od poštenog rada. Za normalnog čovjeka ne treba puno. Mi smo živjeli vani i imali smo puno, ali nismo uživali. Puno više mi znači ovdje, nego ono trčanje tamo-ovamo kako bi drugima mogao pokazati što sve imaš. Treba mi rad da živim, a ne da živim kako bi radila. Tako da sve to treba kombinirati i naći vremena za obitelj.”
Gospođo Tomašić, kako zastupnici zemalja u Europskom parlamentu vide Republiku Hrvatsku?
– Slika Hrvatske u Europi je ovakva: pola ih misli da smo fašistička zemlja, a pola demokratska koja žudi Zapadu. Za njih smo mi ljudi koji nemaju svoje “ja” i koje se može lako kupiti te koje se lako može nagovoriti da slušaju druge. Nažalost, slika je takva. Zapravo, mi sami stvaramo takvu sliku, jer dopuštamo ljudima da nas proglašavaju fašistima umjesto da budu kažnjeni. Zaslužuju da ih pitamo gdje oni vide ustaše? No, takva slika ide van, jer da ne ide van ne bi se dogodilo ovo što se dogodilo na Bleiburgu. Isto tako, znate da su neke države zabranile nastupe marku Perkoviću Thompsonu. Tada je Republika Hrvatska trebala reagirati. Ja nisam njegov odvjetnik i ne branim ga. Nemam zašto, ali Hrvatska država treba ga braniti jer u njegovim riječima, riječima njegovih pjesama nema ni grama mržnje ni napadanja, nego je on domoljubni pjevač. To nekima smeta i upravo oni šalju sliku vani, a Vlada se ne očitava o tomu. Mislim da je Vlada trebala tražiti objašnjenje zašto mu se brane nastupi u pojedinim zemljama i reći kako Marko Perković nije fašist te da su to obične laži.. No, kad službene institucije šute, onda se s druge strane laže sve više i više.
Postoji hrvatska povijest i to se treba prihvatiti sa svim i dobrim i lošim stranama, isto kao što i socijalizam treba prihvatiti sa svim i dobrim i lošim stranama. Treba reći da je ono što je loše loše, a što je dobro da je dobro. Kad to prihvatimo krenut ćemo naprijed. A kad je samo moje dobro i što god ja napravim dobro, a sve što drugi napravi loše je, nećemo krenuti pravim putem.
Radi li Vlada Republike Hrvatske dobro svoj posao?
– Naša se diplomacija boji reagirati vani, u bilo kojoj državi. Ako ja odem u neku državu i ne slažem se s onim što oni kažu, oni me proglase fašistom. To bi naši “antife” počeli širiti i još više optuživati. Mislim da u takvim slučajevima država treba reagirati i tražiti dokaze za takve poteze. Trebaju jednostavno reći kako je dotična osoba došla i iznijela svoje mišljenje te da je kvalificiranjem osoba prekoračena ovlast. No, naši se u takvim slučajevima nikad ne oglašavaju, kao da to nije njihova stvar, kao da naši ljudi nisu državljani RH. I onda kad Vlada ne reagira, onda stvarno stranci misle da ono što šire antifašisti zapravo jeste istina. Niti naši diplomati niti Vlada što se tiče toga ne rade dobro svoj posao. Ovdje nema ustaša. Postoje pojedinci koji žele nešto, ali to nije zakonski regulirano i onda se to jednostavno ignorira. Oni koji govore o ustaštvu su mala šačica ljudi koja za sebe traži pozornost.
U svom “govoru” na Bleiburgu biskup mons. dr. Ivica Petanjak je kazao kako se hrvatski narod međusobno parniči. Nije li upravo to razlog loše slike u svijetu?
– To je ono što ja govorim. Mi smo podijeljeni, kako oni kažu, na antifašiste, što znači da sve ono što mi kažemo to je samo dobro i to se broji. Mi, drugi, koji imamo drugačije mišljenje, ali želimo razgovarati s antifašistima, nikad nismo u pravu. I oni su uvijek u pravu. I to vam je tako. Mi kao glasna većina se međusobno tužimo, u kafićima po nekim kutovima, a nikad nećemo stati jedni iza drugih, nego pričamo iza leđa. To treba prestati. Ako je netko lopov lopov je, ako je poštena osoba onda je poštena osoba i tu je kraj rasprave. Kod nas je problem što znamo osjetiti inferiornost i blateći drugoga zapravo prikrivamo svoje slabosti i nikad nećemo priznati kako neke stvari koje smo i mi radili nisu bile dovoljno dobre.
U jednom ste trenutku bili rekli kako se više nećete baviti politikom? Zašto baš “Hrvatski suverenisti”?
– Mislila sam da ću predhodnom mandatu završiti sve što sam zamislila. Da se tako završilo danas bi bila u mirovini i to s krunom karijere. Željela sam završiti stvari oko male plave ribe. Kad vi spomenete komisiju i kad imate zakon drugačiji od onoga kakav je komisija donijela i vi ga promijenite, onda ste učinili nešto veliko. Mislila sam da ću to završiti, ali još nisam. Treba ići u trijalog. Ako prođem ja ću dobiti trijalog, a ako ne, onda će ga u našoj grupi dobiti Talijani i to me je najviše potaknulo na ponovnu kandidaturu. Kad već imamo suvereniste odlučila sam ići preko njih. Ovako, ako prođem stignem završiti planirano, a ako ne prođem savjest mi je čista. Svijet se dijeli na suvereniste i globaliste. Mi smo mala država, i ako se svrstamo uz globaliste onda ćemo uvijek biti jedna mala regijica, a ja Hrvatskoj želimo puno više od toga.
Europska unija je sadržana od malih djelića, malih država.
– Ja sam Hrvatica i toga se ne sramim. Naša je zemlja krvlju branjena uvijek. Mi smo jedna mala država. I kad idemo u naše muzeje znamo da su svi eksponati naši, iz naše zemlje, a kad idete u muzeje u velikim zemljama poput Francuske i Engleske, veliki je broj stvari opljačkano i doneseno iz nekih drugih krajeva. Mi, iako smo mala država, mnogo puta do sada poharana, ipak možemo biti ponosni na svoje. Mi se svoje povijesti ne sramimo. Imaju drugi mnogo goru povijest iz Drugog svjetskog rata od nas, pa se ne srame. Nas se lupa po glavi s našom poviješću samo zato što to mi dopuštamo. I stara narodna kaže: “ Ne mogu gaziti po vama ako se ne prostrete.” A mi se prostiremo kako znamo za sebe. Imamo pravo braniti interese svojega naroda. Meni su u EU znali reći: – Vi ste ovdje da branite interese EU.” Ja sam im odgovarala: – Ja sam ovdje, jer su me izabrali hrvatski građani i ja ovdje branim interese svojega naroda i ja sam tu zbog njega.”
Često se čuje kako su naši građani koji žive u inozemstvu na margini događanja.
– Mi bismo trebali imati Ministarstvo useljeništva. S tim ljudima se treba razgovarati. Ima ih mnogo koji se žele vratiti u Domovinu, ali tu je takva papirologija i odbojnost. Ovdje to ide otprilike ovako: “Daj mi 500 eura za to, daj mi opet 500 eura za to”, itd…
Zaboravlja se nešto drugo a to je da su gotovo svi naši ljudi davali novce za vrijeme rata. Ja i moj muž dali smo samo 64.000 dolara za koje imamo pismene dokaze, a što je s drugima koji su davali mnogo više. Kad ti ljudi dođu ovdje, oni žele ulagati velike novce, milijune, ali oni su toliko revoltirani da jednostavno kažu: “ Klima za iseljenike ovdje se može ovako opisati: “Dođi na godišnji s novcem. Pošalji što više novca. Donesi što više novca i otvori tvrtku ali ne miješaj se u vlast.” Problem je u tome, što ti ljudi pored kapitala imaju i znanje. Zamislite samo koliko snage oni mogu donijeti. No, ovdje se cijene samo uhljebi, klimavci, i zato nam je kako nam je.
U posljednje vrijeme dolaze i neke dobre inicijative.
– Kad budemo imali Ministarstvo za useljeništvo, kad budemo znali što bi hrvatska Vlada željela da hrvatski iseljenici kupe i kad bi im se sve na vrijeme omogućilo bez traženja nekih dodatnih bespotrebnih papira i novaca ljudi bi dolazili. Kad su im papiri čisti 1/1 i kad znaju da će ih se lijepo dočekati onda će se ljudi vraćati i novac će ostavljati ovdje, a ne nositi negdje vani. Oni stranci koji u Hrvatskoj dobiju određene iznose nose vani. Nemam pojma zašto naša Vlada konačno to sve ne izregulira, jer je jednostavno.
Gospođo Tomašić, može li se u Hrvatskoj živjeti od poštenog rada?
– Može se živjeti od poštenog rada. Za normalnog čovjeka ne treba puno. Mi smo živjeli vani i imali smo puno, ali nismo uživali. Puno više mi znači ovdje, nego ono trčanje tamo-ovamo kako bi drugima mogao pokazati što sve imaš. Treba mi rad da živim, a ne da živim kako bi radila. Tako da sve to treba kombinirati i naći vremena za obitelj.
Podrijetlom ste iz BiH kako, po Vama, žive naši ljudi u BiH?
– Pa, imate predsjednika HDZ BIH, Čovića koji nikada ništa nije napravio za Hrvate. On je napravio jako puno za sebe. Kad pitate tamošnje Hrvate, on se trebao mnogo više brinuti za Hrvate u BiH, a naša Vlada ga je trebala tjerati na to, poticati, a ne davati mu počasne doktorate koje nije zaslužio, tako da Hrvati u BiH trebaju jakog vođu koji doista voli BiH, svoj hrvatski narod i želi da taj narod ostane na svojim ognjištima. Nažalost, danas nije tako.
Za dva dana su izbori za Europski parlament.
– Ovo je vrijeme kada će HDZ gledati učvrstiti svoju vlast, a tako je i vrijeme kad građani mogu HDZ-u svojim glasovima pokazati da ih HDZ ne vodi u pravom smjeru. Dakle, ako im daju puno glasova onda će oni reći: – Narod odobrava naš rad.. Ako ne dobiju puno glasova to će biti svojevrsna poruka HDZ da ne rade dobro. Jako je važno da narod izađe na izbore. Ne možete samo osuđivati zavaljeni u obiteljske fotelje. Budite dio događaja i vremena u kojemu živimo. Nije teško izaći i glasovati. A ako vam odgovora ono što ja govorim i zašto se zalažem ja sam na listi broj 6.
Razgovarao: Anto Pranjkić
