Pratite nas

Kronika

Dr. sc. Vukelić o ubijenoj djeci u Domovinskom ratu: Najmlađa žrtva je imala svega dva mjeseca

Objavljeno

na

Foto: Sisačka biskupija

Predavanje „Ukradeno djetinjstvo – djeca ubijena u Domovinskom ratu na području Sisačko-moslavačke županije“ održala je u četvrtak 23. svibnja u Dvorani Sv. Ivana Pavla II. u sisačkom Velikom Kaptolu povjesničarka doc. dr. sc. Vlatka Vukelić, predstojnica Odsjeka za povijest Hrvatskih studija. Predavanju su nazočili i sisački biskup Vlado Košić te generalni vikar mons. Marko Cvitkušić.

Na početku predavanja Vukelić je rekla kako je kao suvremenica Domovinskog rata ostala šokirana kada je shvatila da tema stradanja civilnih žrtava, a posebno djece, 25 godina nakon završetka rata nije adekvatno obrađena. „Ja sam bila sigurna da je brojka ubijene djece već odavno utvrđena, ali međutim to nije tako, iako su brojne institucije imale moralnu obvezu i prema žrtvama i prema njihovim obiteljima to učiniti. U početnim istraživanjima otkrila sam da najtočnije podatke imaju, ne državne institucije i uprave, već udruge civilnih žrtava Domovinskog rata. Utvrđivanje ovih činjenica jedan je od projekta Hrvatskih studija i čeka nas velik posao. Rekla bih da se trenutno nalazimo na sredini tog istraživanja i nadam se da ćemo kroz pet godina doći do neke konačne brojke“, ustvrdila je predavačica i dodala kako je veliki problem nedostatak konsenzusa među povjesničarima oko metodologije istraživanja, davši za primjer žrtve stradale od minsko-eksplozivnih naprava koje neki ne svrstavaju u žrtve rata već to čine samo s onima koji su stradali u direktnim sukobima.

Vukelić je rekla i kako je trenutno prema popisu Ministarstva zdravstva tijekom rata poginulo i umrlo od posljedica stradanja 4137 civilnih žrtava, ali i upozorila kako u to nisu uključeni civili koji su ekshumirani i identificirani iz masovnih grobnica na području RH. „Dakle ni tu nemamo apsolutne brojke jer nisu sve masovne grobnice istražene. Smatra se da u njima ukupno postoji oko 2500 civilnih žrtava pa bi se ta brojka mogla popeti na oko 6500 osoba. Ovdje također nema ni broja civilnih žrtava, uglavnom Hrvata, koji nisu uspjeli pobjeći ili nisu željeli napustiti svoj dom na okupiranom području te su ubijeni. Znamo kako se i tu radi o ne tako malim brojkama. Nužno je potrebno precizno i pouzdano popisati žrtve jer će se uskoro pojaviti neki drugi popisi koji negiraju Domovinski rat, svi i svatko se prozivaju civilnim žrtvama, a sve zbog obeštećenja“.

Vukelić je rekla i kako je specifičnost ovog rata što djeca nisu bila izostavljena iz ratnih strahota već su bila na prvoj crti bojišnice. „Ratu je bilo izloženo milijun djece, dok ih je šest stotina tisuća bilo direktno pogođeno ratom. Mnogima su ubijeni roditelji ili netko iz obitelji, razoreni su im domovi. Vladin izvještaj iz 1996. godine prvi je donio brojke o ubijenoj djeci na području Republike Hrvatske. Tu se govorilo o nešto više od 300 ubijene djece, već nakon pet godina došlo se do brojke od 350, a danas se govori o oko 400 ubijene djece. Najviše djece je ubijeno u prvih 6 mjeseci agresije na Republiku Hrvatsku i to njih 110. Najmlađe dijete koje je stradalo imalo je svega dva mjeseca, a najčešće su stradala usred zrakoplovnih i topničkih napada te vatrenog oružja. Strašno je da u ovo suvremeno vrijeme mi nemamo knjigu mrtvih i točne podatke. Jedini od podataka koji su poprilično precizno vođeni su oni iz bolnica, a koji govore da je ranjeno 1260 djece…“

Govoreći o Sisačko-moslavačkoj županiji predavačica je rekla kako se prema trenutnom privremenom popisu radi o više od 25 ubijene djece. Navodeći inicijale djece te mjesto i načine kako su poginuli upozorila je i kako je iz popisa vidljivo o kakvom je tu zapravo ratu bilo riječ gdje su mučene i ubijene cijele obitelji. „Dobro se podsjetiti kako je 54% teritorija ove županije bilo okupirano te je s tog područja protjerano 50 000 Hrvata i 4 000 stanovnika drugih nacionalnosti. O obimu stradanja na samom području Banovine govori i to da je do sada pronađeno 37 masovnih grobnica te je ekshumirano 570 osoba, od čega je 430 identificirano, a 361 osoba još se vodi kao nestala.

Civilne žrtve mahom su bile nemoćne starije osobe i obitelji, a karakter ovog rata dodatno osvjetljuje i brojka da je ubijeno tri puta više civila od vojnika i policajaca, njih 1600. Ovo je bolna tema, ali mi moramo definirati broj naših žrtava kako se u skoroj budućnosti ne bi izjednačila žrtva i agresor. Treba reći kako su ova djeca ubijena od agresora usred terorističkog čina i to je prava istina“ rekla je Vukelić te je na kraju upoznala okupljene s pokrenutom inicijativom za proglašenjem spomendana djece stradale u obrambenom Domovinskom ratu, a kojim bi se dao zasluženi pijetet ubijenima.

Izvor: Sisačka biskupija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

16. rujan 1991. bio je strašan za sve Petrinjce

Objavljeno

na

Objavio

U obrani Petrinje i ratnim zločinima koje su počinili JNA i domaći četnici ubijeno je 598 ljudi. Na današnji dan 1991. u sisačku bolnicu dovezeno je 40-tak ranjenih gardista i civila iz Petrinje, Bresta i Mošćenice. Poginuli su pripadnici Zbora narodne garde Edo Remeta, Stjepan i Zlatko Žugaj, a za vrijeme napada u Tvornici je ubijen Ilija Dumbović.

Stjepan Komes ubijen je nakon teškog i nečovječnog mučenja. Prije nego što je ubijen, odrezana mu je ruka, nakon čega je umro je od teških ozljeda i krvarenja.

U ratnim danima Petrinje crnim slovima je upisan 16. rujna 1991. godine, jer je i to bio dan razaranja Petrinje i dan kada se u gradu dogodio težak ratni zločin za kojeg nažalost, još uvijek nitko nije odgovarao, piše portal Udruge veterana 2 gardijske brigade.

Kod Vile Gavrilović zarobljena je skupina pripadnika Zbora narodne garde, koji su nakon toga, kao zarobljenici i strijeljani. Među njima su bili Ivan Caban, Zdenko Grgec, Nevenko Muškić, Marijan Pećirko, Mišo Svoboda, Ivan i Vlado Žugaj, te nekoliko pripadnika ZNG-s iz drugih krajeva Hrvatske. Kod vile Gavrilović zarobljeni su Ivan Kovačević i Ivan Pleša, a kod Nove bolnice ubijen je Dejan Gregec.

Ubijanje 17 zarobljenih policajaca i gardista – mladih duša i hrvatskih junaka

U nastojanjima zadržavanja grada u hrvatskim rukama, na položajima oko Nove bolnice i Vile „Gavrilović“ zarobljeno je i strijeljano 17 pripadnika MUP-a i Zbora narodne garde. 16. rujna 1991. ugasilo se 17 živih svijeća, u nebo je uzletjelo 17 mladih hrvatskih duša, hrvatskih junaka koji su nam darovali slobodu…

U sisačku bolnicu dovezeno je 40-tak ranjenih gardista i civila iz Petrinje, Bresta i Mošćenice. Poginuli su pripadnici Zbora narodne garde Edo Remeta, Stjepan i Zlatko Žugaj, a za vrijeme napada u Tvornici je ubijen Ilija Dumbović, a  Stjepan Komes ubijen je nakon teškog i nečovječnog mučenja. Prije nego što je ubijen, odrezana mu je ruka, nakon čega je umro je od teških ozljeda i krvarenja.

Cijeli dan bio je strašan za sve Petrinjce.

Prijepodne u 11:40 iz pravca vojarne ”Vasilj Gačeša” počeo je minobacački napad na Petrinju, Brest i Mošćenicu. U 13:57 od Slatine tenkovi su krenuli prema Drenčini i Češkom selu. U 16:35 pogođen je rezervoar amonijaka u Tvornici Gavrilović u kojem se nalazilo 87 tona amonijaka.

U 17:10 pripadnici tzv. JNA ušli su u poslovni krug Tvornice i razarali ga, a Hrvati koje su zarobili odvezli su u glinski zatvor. Sa 6 granata pogođen je i Finel, a granate su padale na Mošćenicu i Pračno. U 20:05 vatrogasna vozila specijalne jedinice iz Zagreba dolaze do Bresta, no tzv. JNA nije dopustila gašenje požara u Gavriloviću.

Od krhotina neprijateljske granate na današnji dan prije 22 godine teško je ranjen i tadašnji petrinjski župnik Stjepan Levanić, koji je od nastalih ozljeda ostao trajni invalid.

U obrani Petrinje i ratnim zločinima koje su počinili četnici, većinom iz grada i okolice, ubijeno je 598 ljudi.

Izvor: narod.hr/udruga2gbr-gromovi.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Zagaj pored Sanskog Mosta: Beru gljive kako bi preživjeli

Objavljeno

na

Objavio

Nije nama problem ići, raditi. Nije problem niti za hranu. Sami si proizvedemo što nam je potrebno i odemo u šumu, pronađemo gljive a brat Željko iste prodaje na tržnici i nešto se pribavi, ali je problem kada djeca krenu u školu jer nemamo za knjige niti za odjeću i obuću. Kada bismo mogli riješiti taj problem  bili bismo presretni, kaže samohrana majka Sandra Šeić.

Piše: Anto PRANJKIĆ

Dok hitamo  iz pravca Prijedora ka Sanskom Mostu pored nas ostaju brojne kuće i površine zemljišta. Obradivog ali neobrađenog. Suvozač mi kaže da je to naselje gdje su nekada žvijeli Hrvati. Pitam ga gdje su oni danas. Kaže, većinom su u Zagrebu i Njemačkoj, ali ih ima na svim stranama svijeta. Protjerani su, izbjegli, raseljeni.

Uz sami grad smjestilo se selo Poljak u kojemu danas žive Hrvati. Najnaseljenije je hrvatsko mjesto u ovom dijelu Federacije BiH. Tu živi negdje oko 50 starijih mještana, ali prema njihovim riječima, oni se ne boje za svoju budućnost. U sastavu njihovog mjesta je mali Zagaj u kojem se događa svojevrsna demografska bomba. Od ukupno 20-tak mještana u Zagaju živi i osmoro učenika, a ako sve bude kako treba na godinu će u školske klupe i Tanja Zelić:

– Voljela bi ići u školu. Malo se družiti sa vršnjacima. Meni je, znate, ovdje jako lijepo. Imam koke, koze i ovce i svog ljubimca konjića, ali bi bilo lijepo razmijeniti koju i sa kolegama vršnjacima, kao velika priča Tanja. Pitamo ju gdje je naučila tako lijepo govoriti a ona će kao iz topa:

– I ovdje imamo internet. I vidimo svašta, pa tako i znamo, kaže 6-godišnja Tanja, koja sa bakom Ljubom, njezinim partnerom Danom  i tetkama, učenicama srednje škole,  živi u Zagaju, malom mjestu u blizini Sanskog Mosta, u živopisnoj prirodi punoj ljepota, ali i opasnosti:

– Ovdje imamo veliki problem. Naime, iz planine se znaju spuštati vukovi u potražnji za hranom, pa se bojimo za djecu. Osnovni je problem što nam djeca odavde idu u školu i po sedam kilometara: od toga idu po pet pješice, jer autobus ne može doći. Moraju proći kroz šume i to nam daje nespokoj, kaže samohrana majka Sandra Šeić, čiji osnovci Valentina i Marko svakoga jutra pješače kilometre kako bi došli do škole, a poslije dolaska sa majkom i ujakom, koji je i osobom s posebnim potrebama,  idu u šumu brati gljive kako bi nešto zaradili za život,a sretni su i zadovoljni. Još Marko zna i minstrirati na svetim misama nedjeljom i blagdanom.

Zagaj Cesta koja stvara probleme pa autobus ne može doći i odvesti dječicu u školu, pa pješače po osam kilometara

– Nije nama problem ići, raditi. Nije problem niti za hranu. Sami si proizvedemo što nam je potrebno i odemo u šumu, pronađemo gljive a brat Željko iste prodaje na tržnici i nešto se pribavi, ali je problem kada djeca krenu u školu jer nemamo za knjige niti za odjeću i obuću. Kada bismo mogli riješiti taj problem  bili bismo presretni, kaže Sandra i ističe kako ima vrlo vrijednu djecu, koja ju ponekad iznenade i cvijećem:

– Dobri su. Marljivi. Znaju iznenaditi lijepim gestama i ljudi ih vole. Skromni su. Sretni su i zadovoljni s ovo malo što imamo, kaže ponosna majka i ponavlja da je najveći problem dio ceste koji vodi od početka Zagaja do u unutrašnjost zaseoka:

– Autobus ne može dolaziti i problem je veliki. Bila bi nam velika pomoć kada bi nam netko mogao pomoći da saniramo cestu, onda ne bismo morali svako jutro ustajati i djecu voditi u školu. Autobus bi mogao dolaziti po njih i problem mračne i nepregledne šume u koju dolaze vukovi kad su gladni bio bi riješen, kaže Sandra.

Prema riječima sumještanina Ante Ljevara već je izrađen projekt i čeka se dobra volja određenih donatora kako bi se ova cesta mogla sanirati:

– Sve smo pripremili i spremni smo predati zahtjeve gdje god to treba. Važno je da riješimo ovaj problem i da nam djeca bezbrižno mogu u školu, kaže Ljevar i ističe kako su ljudi ovdje vrlo vrijedni  i da im treba jako malo za zadovoljstvo.

– Valjao bi neki manji stroj, kojim bi mogli si pomoći u obradi zemlje. Neki mali motokultivator ili slično, što bismo svi u mjestu mogli koristiti, kaže sumještanin Dane, ali najveći je problem već spomenuta cesta.

– Rado bih maloj Tanji kupio bicikl, ali cesta nije povoljna za vožnju, pa mi ju nekako teško gledati kako pati, ali nije tužna, nego je uvijek raspoložena i sretna, ističe Ljevar.

Ovo malo selo u blizini Sanskoga Mosta, gdje ljudi beru gljive kako bi preživjeli, a sretni su i zadovoljni sa ono malo što imaju, svojevrsni je primjer svima nama kako treba živjeti.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari