Connect with us

U potrazi za Istinom

dr. sci. Stijepo Mijović Kočan: Istina i samo istina!

Published

on

Promišljanje: Istina i samo istina!

[ad id=”68099″]

Bilo bi dobro kada bi sve najvažnije hrvatske znanstvene i humanističke ustanove, na čelu s Hrvatskom akademijom znanosti i umjetnosti, neke još ideološki duboko zagađene, zauzele osjetno aktivniji stav prema znanstvenom istraživanju posljedica «Bijelog terora» te 2. svjetskog rata i poraća. O znanstvenom raščišćavanju svega toga danas još neraščišćenog i u glibu politikantstva te u jalovim polemikama ovisi normalan, totalitarnim ili bilo kakvim ideologijama neobterećen život i napredak zajedničke nam domovine Hrvatske. Dakle – na osnovi činjenica i jedino činjenica.

Piše: dr. sci. Stijepo Mijović Kočan

Pečarićevo i Marušićevo Pismo HAZU, s još 160 supodpisnika, akademika, doktora znanosti i više od toga broja drugih suglasnih s njima, Akademiju obvezuje neminovnom odlukom: kako dalje?!  

Osjećaj grijeha propustom – nemoralno je šutjeti

   Osjećaj grijeha propustom je moj, posve osobni. Kada danas razmislim jesam li doista mogao nešto učiniti – ipak nisam. Osim dovesti sebe i svoju obitelj u opasnost, a bez ikakva učinka: psi laju, a karavana prolazi – to jest pisci i novinari pišu, a ideolozi i političari lažu i ne rade ništa doista korisno. Naime, kada bi konačno uradili to što obećavaju, dalje ih i ne bismo trebali. Bilo bi tada bolje i nama i njima, ali političari nisu ni bolji ni pametniji dio, ne samo hrvatskog naroda, nego samo onaj najlukaviji, najbahatiji, često i najnemoralniji i najnezasitniji – vladanja i imanja više od ostalih. Ionako – nenadareni za ikakve lijeposti – najčešće ni po čemu drugom nisu sposobni da ih ljetopisi zapišu i zapamte.

   I ovo što sada poduzimam, jednako je – mokrenje u vjetar; sve će pasti prvo po meni. Odlučio sam bio ne pisati više ništa osim svoje književnosti, ali… Moguće da je to stanovita ovisnost o izgovaranju istine. S punim znanjem koliko je laž često učinkovitija. Ma koliko se ja trudio «popraviti svijet» i ljude, oni iz dana u dan bivaju sve pokvareniji i sve primitivniji, usuprot silnim tehnologijskim napretcima.

   Nastojat ću ipak riješiti se te ovisnosti, čim prije budem mogao. Moram naučiti mirno spavati i bez toga.

   Međutim, u ovomu je trenutku nemoralno – ništa ne reći.

Znakoviti detalj o broju umnožavanja žrtava

   Ne znam koje je to godine bilo, ali one kada je u Jasenovcu prikazan Zafranovićev dokumentarni film o Titu ili o nečemu već u čemu je bilo i Josipa Broza. Neki su – ne tiče me se ni koji ni kakvi – bili narogušeni na poznata redatelja zbog montaže kojom je – nespretno ili namjerno, ne znam – u kadru nakon Hitlerova dizanja ruke na pozdrav – bio Broz koji također diže ruku, iako drugačije – i pozdravlja masu… (Mislim da je to kasnije «doživjelo korekciju»…)

     Ja sam tamo bio u dvostrukoj ulozi: na novinarskom zadatku, ali i sudionik jednoga od skupova »jugoslavenskih pjesnika», takvih je i drugdje bilo.

   Ništa nisam zapisivao, to me i nije zanimalo, stradanje u logorima nije mi ni struka ni preokupacija. Oslanjam se na sjećanje koje, međutim, blijedi i nestaje…

A sjećam se da sam bio u jednoj grupi pjesnika kojima je pokazano «novootkriveno ustaško stratište», nekih trideset i pet (?) grobova za koje se ranije «nije znalo». Jedan od njih bio je pred nama, plitko iskopan, u njemu kosti žrtve…

     Obavivši novinarski dio posla, zamolio sam Juru Kaštelana, svojega bivšeg profesora, a tadašnjega kolegu da me – on i njegov prijatelj – prime u auto i da se s njima vratim u Zagreb. Automobil je bio privatni, toga Kaštelanova prijatelja, koji mi se predstavio, ali ja sam mu i ime i prezime u međuvremenu zaboravio. Sjećam se tek da je bio inženjer, neki rukovodilac, rekao bih negdje u privredi, i da je bio partizan, kao i Jure. Na toj osnovi su oni i bili prijatelji, kako sam shvatio. Točno znam da smo se rastali u Draškovićevoj, ispred današnjega Konzuma; Jure kući, tada je još stanovao u Martićevoj, a ja na tramvaj…

   Taj inženjer je u Jasenovac bio pozvan kao bivši zatočenik ustaškoga logora. To sam razabrao iz razgovora tijekom vožnje (vozio je inženjer). Pričali su o onom filmu, o dojmovima… ja sam, na sjedištu otraga, bio uglavnom pasivan.

     I njega su, u drugoj nekoj grupi, pozvali da mu predoče ono novootkriveno ustaško stratište. On je tada – osporio taj podatak, toga se dobro sjećam, jer sam, ranije stalno ispirana mozga – bio silno iznenađen time što je rekao. A rekao je da je tom zgodom primijetio, glasno, da je i on jedan od tridesetak ljudi koliko ih je tu «izvedeno na strijeljanje»», ali da su pogubljena svega trojica. Dokaz je što je on – živ. A bio je toga dana u toj grupi.

     (Baratam riječju «tridesetak» jer nisam siguran koliko ih je točno spomenuto. Siguran sam da je inženjer rekao kako je ispravio mladu kustosicu, da ih je bilo dva više (ili dva manje?) nego je ona rekla, ali nisam siguran u točnu brojku. Međutim, da je riječ o «trideset» i ne-znam-precizno-koliko-još-njih više od trideset, u to jesam siguran. Stoga je istina ako kažem – tridesetak.)

Ono što je svemu tomu važno jest činjenica da je deset i više puta – broj žrtava umnožen. Iz prve ruke spoznano. Na izvoru.

(Smanjenjem broja žrtava – zločin nije manji, ali je povećanjem laž o tomu zločinu – veća.)

   Znači, kada su, u nekoliko zadnjih brojeva Hrvatskoga tjednika, autori pronalazili činjenicu da su neke žrtve i po dvadeset i više puta umnožavane, da je toliko puta ponavljano ispisivana jedna te ista žrtva, ako je te žrtve i bilo te ako i ime žrtve nije fiktivno ili odnekuda drugo (?!) – nije me iznenadila: imao sam već potvrdu za to. Ne od nekog desničara, nego od preživjelog zatočenika.

Hrvatska je stalni «dežurni krivac», a laži i objede se množe

   Prošlo je dvadeset godina od oslobođenja Hrvatske od velikosrbskoga okupatora, a – mnoge stvari su i gore negoli su bile prije okupacije ili za njezina trajanja.

   Gotovo sav hrvatski tisak i gotovo beziznimno svi tzv. audio-vizaulni mediji su ili provelikosrbski (jasno ili prikriveno/poluprikriveno) ili i dalje posve absurdno (da: ad absurdum!) jugo-unitaristički ili naprosto – antihrvatski, ako je o državi riječ, to jest regionalni su na antihrvatski način. (O tomu sam već dokazano pisao u HT-u).

   Iznimke su tek Hrvatski tjednik i 7- dnevno također tjednik (ne uvijek smireno i razložno, a od ismijavanja i etiketiranja – više je štete nego koristi!). Međutim, oni su, i jedan i drugi, dobili naljepnicu desničarskih i rigidnih, nacionalističkih i šovinističkih… svašta! Sve što tamo piše, ma koliko bilo nepobitno istinito i dokazano, «službena štampa», dakle gotovo sva i sve dalekoglednice – ignoriraju, kao da to i ne postoji, kao da to i ne vide!

Istinito jest to da se može govoriti o «desnom usmjerenju» tih glasila, ali zašto razvikana «hrvatska ljevica» koja se diči, primjerice, Krležom, dopušta da ta, prema njima desnica, jedina štiti državne i nacionalne interese?! Da jedina brani neke nepobitne istine. Zašto oni to dopuštaju «takvima»!? Ili se samo uvlače u rektum inozemnim kapitalistima i vlasnicima «svojih» novina i televizija?!

   Što se tiče velikosrbskoga okupatora on i dalje sanja zauzimanje Hrvatske uz hrpe domaćih izdajnika, (nepobitne dokaze o tomu već sam javno iznosio), i ne samo da sanja nego se i ponaša kao da i Hrvatska spada u »srpske zemlje»: nikad se toga nisu odrekli i ne odriču se, na štetu i svoju i našu, na štetu međusobnih dobrih odnosa, a osobito moguće na štetu srbske nacionalne manjine u Hrvatskoj: što god se poremeti – sirotinja plati ceh! Normalni i obični ljudi, i Hrvati i Srbi, postaju žrtve…

   (U onoj vožnji ipak sam se jednom priključio zatočenikovu i Kaštelanovu razgovoru upadicom da su u memorijalnomu muzeju gotovo sva tamo istaknuta imena hrvatska, pretežno katolička, moleći da mi to objasne, ali inženjer je to prečuo, a Jure je samo odmahnuo rukom uz jedno «a!», rekao bih u smislu – «a, što ćemo govorit!?» Ne zaboravimo, Kaštelan je, odmah nakon onoga tamo, 2. svjetskog rata, pisao ode «Jugoslaviji na Balkanu» i pozivao sve da je posjete: «dođi i vidi» itd. Bilo je to u svim tadašnjim srednjoškolskim čitankama.

   Hrvatski dužnosnici, poznato glupava vrsta političara, dopuštaju četnicima da po Hrvatskoj švrljaju kada se sjete i na načine kako god hoće, u izmišljanju «srpskih žrtava» i »genocida nad Srbima» (upravo vidjesmo kako to izgleda, jedini su oni, ne normalni Srbi, nego četnici u Srbiji sada na vlasti, dokazano počinili genocid, ne jednom!), a iz Hrvatske ih je «protjerano», prema izjavama srbijanskih političara – više nego ih je u Hrvatskoj ikada bilo: bezobrazlucima, lažima i podvalama nikada kraja, kao ni maloumnim hrvatskim regionalizmima.

Pritom, Europa je uvijek na strani regije, odnosno južnoslavenstva, nikada na strani Hrvatske: od 1850. do danas. Danas ćete, primjerice, čim su u pitanju nekakvi hrvatsko-srpski ljubavnici ili «zajednički kazališni projekt» više regionalnih kazališnih grupa, i od domaćih ustanova i od EU- fondova za kulturu sigurno dobiti novac, a pokupiti i nagrade, ali za bilo što hrvatsko – ni od domaćih ni od inozemnih «faktora» nećete primiti ni lipe pripomoći, osim ako je moguće riječ o kakvu socijalnom programu…

   Međutim, kako a i zašto danas Hrvatima išta dati, kada oni sami sebi ništa ne daju, a nisu davali ni u prošlosti?!

   U 19. stoljeću, kada se bude europski nacionalizmi i stvaraju današnje nacionalne države, Prešern pjeva «Poet tvoj Slovencem nov venec vije», a Njegoš piše «Posvetu prahu oca Srbije» pa kliče «Oltar pravi na kamen krvavi» (oltar pravoslavlja, iza kojega se i danas kuje osvajački plan o Velikoj Srbiji i klanju Hrvata, sjećamo li se: «Slobodane, šalji nam salate, bit će mesa klat ćemo Hrvate», orilo se 1991.Vukovarom, nakon ulaza četnika u grad, a koliko se puta i kada to prikaže mladim naraštajima na HRT-u?!). Dok slovenski i srpski pjesnik, (prema Srbima, a crnogorski prema Crnogorcima) – veličaju svoj narod, Mažuranić, vodeći hrvatski nacionalni pjesnik romantizma, u isto to vrijeme opjevava jedan tobože junački upad crnogorskih hajduka, danas znamo – pljačkaša i ubojica i Turaka i imućnijih Srba podjednako – ne zanima ga nešto nacionalno hrvatsko, npr. blistava pobjeda Hrvata i drugih Srednjoeuropljana nad osmanlijskim osvajačima kod Siska, nego bratstveno-jedinstveno istočno-hercegovačko Gacko polje («lijepo ti si kad u tebi gladi nema)» na kojemu Osmanlije kupe harač, a hajduci ih pljačkaju – Mažuranić misli: bore se za slobodu! (Uvijek iste ili slične podvale!)

   U isto to vrijeme, Hrvati osnivaju svoju Akademiju znanosti i umjetnosti, ali ne daju joj ime svojega naroda, nego svih južnoslavenskih naroda zajedno – te je zazivaju «južnoslavenska», potom «Jugoslavenska akademija…» (JAZU). Međutim, jedini nacionalisti, šovinisti, fašisti itd. «u regionu» nisu ni onda ni danas ni Slovenci ni Srbi, nego baš Hrvati?! A tko je kriv? Na primjer zna se da je Jevreja u Beogradu pobijeno i više nego Židova u Jasenovcu (i to znam iz prve ruke, od svojega prijatelja Židova M. M.), da je Srbija proklamirala »Juden frei», ali – hrvatskom su predsjedničkom naivčini i kompartijskoj »beloj lali» lukavi četnici uspjeli podvaliti kako «Srbina keva uči da u Hrvatu guja čuči», ona ustaška, dakako, koju «bela lala» i dokazani Jugoslaven, naravno, nema, što je ovaj popušio bez prigovora te odmah potom to o ustaškoj guji kao sadašnjem(!) problemu u Hrvatskoj – izrekao usred izraelskoga Kneseta; «za ne povjerovat»! I, kako naprijed s takvim Hrvatima? Nismo bolje ni zaslužili!

   Istina je, i ona sjajna pobjeda bana Bakača, hrvatskoga vojskovođe, kod Siska 1593., nakon koje se izmijenila politička slika Europe, opjevana je, no Tomaš Goričanec, međimurski klerik, svoj ep ne piše «zajedničkim jezikom svih Južnih Slavena», nego kajkavski hrvatski, te smjesta biva prešućen i uklonjen iz književnosti do dana današnjega.

     (Onaj 22. lipnja je datum te povijesne pobjede pod Siskom 1593. a taj datum nosi i «ustanak hrvatskih partizana protiv Hitlera»1941. u «šumi Brezovica». (Ne ulazim u suvremene prijepore oko toga, svašta se može reći te kojetko koješta i govori.) Kako je i zašto došlo do toga da taj datum ostane skromna republička proslavica, Hrvatima za po doma, a da se »ustanak naroda Hrvatske» preseli u Srb, i u drugi datum, 27. srpnja – to je već u mnogim smjerovima moguće zanimljivo!)

     Ukratko: Hrvati su se tukli s okupatorima i – vojnički nevještiji od moćne osmanlijske vojske – sve do Siska, tada su pobjednici – izginuli su u više presudnih bitaka, a Srbi su surađivali sa svojim okupatorima, čuvali se pogibija, od bitke na Kosovu pa dalje, s Osmanlijama su, kao njihovi sluge, potkivači konja i slično, ušli i u Bosnu, gdje danas imaju državu – na hrvatskom etničkom prostoru! I to Europa mirno promatra: nikomu ništa!

   (Srbi raspolažu sjajnom diplomacijom, u vještinama podvala i obmana svjetski su prvaci! Hrvati su pak u ratu izvojevali pobjedu i dobili svoju državu u okvirima već ranije okljaštrene «socijalističke republike», a Srbi – pobjegavši od svih bitaka – dobili su i odmah zauzeli pola Bosne i Vojvodinu.)

   Međutim, budući da ne odustaju od zauzimanja još i hrvatske jadranske obale (do Karlobaga, zasada!), a i drugih «srpskih zemalja» na području Hrvatske, u miru nastoje postići što im u ratu nije uspjelo. (Vidi javno obznanjene nakane Dobrice Ćosića, najutjecajnijega vožda velikosrbskih osvajanja!)

   U tu svrhu (porobljavanja Hrvatske) najbolje i najučinkovitije mirnodobsko oružje su – ustaše. Njihovi ratni zločini u 2. svjetskom ratu.

   Ustaša danas u Hrvatskoj zapravo uopće nema, osim ponekoga ili provokatora ili budale na masovnim skupovima gdje očekuju «biti snimljeni za televiziju»; time se onda trži na sve strane i tržišna cijena im raste iz dana u dan. Sadašnje vlasti izgleda, u tu svrhu i u svrhu svojega «drugoga mandata» – čini se ne sustežu se čak i od toga da same sebi podvale nacističku svastiku, kao tobožnji ustaški čin «u režiji oporbe», pa onda – nikako da nađu krivca, ali – naći će ga, ma kakvog! U svakomu slučaju i to je voda na mlin antihrvatima i velikosrbima, ma koliko da je moguće i djelo osvetoljubivih navijačkih čovjekolikih majmuna – ljaga pada na Hrvatsku i na hrvatski narod.

Neminovno je utvrditi istinu i samo istinu

Od »antifašističkih» masovnih zločina neslućenih razmjera 1945. do danas traju prijepori o broju žrtava, ne onih koje su pobili pobjednici u ratu tako da su prvo sve svoje protivnike ili samo »neopredijeljene» proglasili «narodnim neprijateljima» (vae victis), a onda ih smaknuli nebrojeno i bez suđenja te sve to pripisali u vlastite zasluge, zabranivši o tomu čak i spomen, nekmoli još i riječ.

   Jednako se ne zna, ali to se moguće lakše dade saznati – koliko su točno nevinih ljudi pobili ustaše.

   Čim je uspostavljena samostalna hrvatska država, jedno je saborsko ili vladino tijelo krenulo utvrđivati žrtve 2. svjetskog rata i poraća, dokazima. No, čim se promijenila vlast te čim su državu zaposjeli sljedbenici i čuvari nedodirljivosti antifašističkih ubojstava – to je istraživačko tijelo ukinuto, ma koliko da je i ranija vlast zasnovana na antifašističkim temeljima, kao i sama hrvatska država i ma koliko da je zapravo svima u interesu da se te stvari raščiste. Osim onima koji od neraščišćenih tih stvari imaju neke koristi: čuvaju zaposjednute pozicije, pišu izmišljotine, love u mutnom, boje se istine… Kako tko! Napadati ustaše i pisati protiv njih, to im nitko neće i ne smije odbiti! To je kurentno, a i plaća se. Ima uvijek onih koji postojeće stanje prikrivanja činjenica žele cementirati kao nedodirljivu istinu za sva vremena te sve u cilju odkrivanja istine proglašavaju revizionizmom, a to je u rječniku krivaca za zlodjela i njihovih zagovornika – isto što i proglasiti nekoga ustašom ili «narodnim neprijateljem», samo što sada ipak nemaju streljački vod – ni u crvenom ni u crnom – da njime okončaju diskusiju, paljbom.

   Revizija, preciznije raščićavanje svih tih očito neraščišćenih strahota – ne samo da je nužna nego je i hitna. Stalno petljanje s time i oko toga – sprječava normalan razvitak nacije i napredak svih građana Hrvatske.

     Stvorile su se dvije društvene grupacije.

   U nizu napisa u novije doba mogli smo se uvjeriti da je mnogo nataložene laži oko broja žrtava: na jednoj strani (antifašističkoj, na staljinistički način negiranja nacije) oni koje su «njihovi» pobili smanjuju se ili ih «nema» (doista ih i nema, pod zemljom su bez dokaza o tomu!). Na drugoj strani, onoj također antifašističkoj (jer komu bi danas u Hrvatskoj moglo biti stalo do ikakva fašizma!?), ali nepristranoj, izvan svake ideologije, znanstveničkoj i temeljenoj na nacionalnoj povijesti i poštivanju vlastitoga naroda – nalaze se ljudi kojima je u misli i u postupanju do istine i do nesputana napredka. To su ljudi koji – kako ja vidim – žele samo znati voljeti i poštovati svoju domovinu i svoj «narod među narodima», na osnovi utvrđivanja činjenica, ma kakve one da jesu i ma komu da su mrske ili mile.

   Stoga je iznimno važan poduhvat akademika Josipa Pečarića i prof.dr.sci. Matka Marušića, te svih ostalih znanstvenika i drugih koji ih u tomu podupiru – uključivši i moju malenkost – da se donese Deklaracija o slobodi znanstveničkog istraživanja, čime su se oni obratili Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, točnije akademiku Zvonku Kusiću, njezinu predsjedniku. (Na Pismu, na žalost, ne vidim datum!?)

   U tom Pismu HAZU traži se da «Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti donese deklaraciju o slobodi znanstvenog istraživanja i da djeluje kao autoritet, inicijator, organizator i medijator u znanstvenim raspravama o neriješenim pitanjima u odnosu na događaje u Hrvatskoj u vrijeme II. svjetskog rata i poslije njega.» Ima li išta normalnije od toga?! Trijumf znanosti nad politikantstvom, ali i nad politikama. Tako mora biti i bez ikakva «traženja», to je Akademija odavna već trebala zatražiti sama od sebe. Ima li strategije u njezinim pogledima?

Pečarić, Marušić i svi ostali obraćaju se Akademiji kao «najvišem hrvatskom znanstvenom autoritetu». Sumnje nikakve nema da bi tako trebalo i biti, ali -mene muči nešto drugo: je li Akademija dosadašnjim svojim djelovanjem, u posljednjih dvadeset godina, doista dokazala ili je propustila dokazati svoj «najviši znanstveni autoritet». Ako je propustila, sada joj se pruža prigoda to ispraviti.

   Znanost je već odavna trebala raščistiti ono što je jasno da treba raščistiti, kao što je očito da zagađenu ranu treba operirati i tijelo osloboditi bolesnog tkiva. Tako i hrvatsko društvo valja što prije osloboditi kontaminacije i fašističkih i antifašističkih zločina, a da je bilo i jednih i drugih, i to stravično mnogo – to je, na žalost – nepobitno točno.

     I prije nego su Pečarić i Marušić napisali ovo

Pismo, javno sam se u svojim tekstovima zalagao da se nešto slično poduzme. Sada, idući i dalje od onoga što je u tomu pismu, bilježim što mislim da je nužno čim prije istražiti.

Što sve sadrži naše oslobađanje od zagađenja fašističkim i antifašističkim zločinima

   Sve hrvatske bitne znanstvene i humanističke nacionalne ustanove: Akademija, Hrvatski institut za povijest, Matica hrvatska, povijesne katedre na fakultetima, a i Društvo hrvatskih književnika, zašto ne i Hrvatsko društvo pisaca – da upriliče veliki i višekratni međunarodni znanstveni skup o temi 2. svjetskog rata i poraća u Hrvatskoj, na kojemu bi se raspravilo

  • o Bijelom teroru (time treba početi!) u Kraljevini Jugoslaviji, zašto je i kako do njega došlo i zašto su se pojavili ustaše i ustanici protiv kraljevsko-jugoslavenskog, odnosno velikosrbskog terora;
  • o stvaranju i počecima ustaškog pokreta, koliki je udio hrvatskih Židova u tomu, kako su se i zašto ustaše priklonili fašizmu i nacizmu, kako je došlo do stvaranja logora, zločini u tim logorima, tko ih je pokretao, tko organizirao i ostvarivao i kako;
  • o stvaranju i počecima ustaničkog protufašističkog pokreta, osobito u Dalmaciji, o ustaničkom i antifašističkom odporu kraljevsko-jugoslavenskom teroru i ustaničkoj borbi protiv njega, kako je i zašto antifašistički ustanički pokret preuzela i upravljala njime Komunistička partija Hrvatske, odnosno staljinisti; kako je i zašto do toga došlo;
  • o načinu osnivanja komunističke Jugoslavije, (famozni izbori neposredno nakon rata!) o značaju hrvatskih antifašističkih nastojanja, osobito na polju kulture, o skupu u Topuskom i njegovu nacionalnom usmjerenju, o

   «hrvatskom krvavom proljeću» 1945., o «osvetama» i masovnim masakrima pobjednika nad zarobljenim vojnicima i civilima, o vladavini staljinizma i njegovim posljedicama, o posljedicama Titove abolicije četnika i njihova promicanja u partizane i komuniste; o komunističkim zločinima nakon rata i kasnije;

– o međusobnim odnosima naroda (republika, pokrajina) i narodnih manjina u socijalističkoj Jugoslaviji i danas u «regiji», o načinima suradnje i suživota, što je neminovno za sve …

   Sve je ovo tek skica, nacrt, ali – od nečega treba početi. U cilju postizanja humanističkog istraživačko-znanstvenog nadvladavanja ideoloških zabluda i posrtanja koja nam truju život, djecu i Domovinu.

 Je li HAZU spremna za bitan zaokret u svojemu djelovanju?

   Sumnjam da jest. Tu je još nataloženo sljedbeničkog duha i straha od neovisnosti, a ima tu i »članova JAZU», dok politika i država ne «daju novac» za njezino djelovanje, nego tim novcem osiguravaju i svoj i naš život. Tomu je malo teže doći do shvaćanja.

   U svakom slučaju, pred HAZU i pred njezinim predsjednikom kao i pred svim članovima Akademije presudan je povijesni trenutak: poštovati to pismo i udovoljiti njegovu razložnu traženju ili – nastaviti umnažati vlastiti grijeh nečinjenja i nemogućnosti razabiranja bitnog od manje bitnog.

U Pismu se iznosi i slučaj knjige «Jasenovački logori – istraživanja» više autora (čija su imena navedena), a čiji je izdavač «Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac». To je i povod Pismu. Tu su knjigu napali neki ljudi i neke novine, ali ne činjenicama odnosno kontra-argumentima, nego političkim frazemima i frazama, čime su sebe izložili sprdnji i podsmijehu s jedne strane, a s druge, sve nas strahu od takvih ljudi kao rigidnih, nerazumnih, zaguljenih i opasnih. Sigurno je da se Akademija neće staviti u obranu nalaza te knjige (i ne mora i ne treba!), nadajmo se kao ni onih koji je napadaju, ali – mora stati na stranu razložnog zahtjeva da donese deklaraciju o slobodi znanstvenog istraživanja. (Konačno, to podržava i toliko značajan broj podpisanih znanstvenika i drugih kojih je više nego svih akademika zajedno i koji u ovoj državi baš i nisu neki neznačajni «mačji kašalj». Sam Pečarić ima međunarodno priznatih znanstvenih radova moguće i više nego svi ostali hrvatski akademici zajedno!?) Ne prihvati li osnovni zahtjev toga pisma, Akademija ocrnjuje samu sebe, što će, nadajmo se, svakako nastojati izbjeći. Odbijanjem prihvaćanja da bude «glavna» u istraživačkom i znanstvenom radu, pa i »škakljivih pitanja» (!?) u Hrvatskoj, samu sebe vodi u vlastiti beznačaj. S druge strane, vreba opasnost «institucionalizacije». Istraživački rad ne smije biti podložan nikakvim ustanovama, nego punoj slobodi, ali i odgovornosti svakoga istraživača i znanstvenika. Osobito – izvan šapa politike i političara.

     Istraživački i znanstvenički rad mora biti oslobođen ne tek od svake politike, nego i od svake ideologije, od bilo čijega tutorstva. Pismo s razlogom traži da se poštuju temeljna pravila znanstveno-istraživačke etike, koja se tamo i navode. (Potičem urednika da objavi to pismo u cijelosti, da se vidi o čemu je riječ).

   Osobno, poštujući «slobodu istraživanja i mišljenja» s jednim se detaljem u tim pravilima ne mogu suglasiti. Traži se, naime, da znanstvenik «bude objektivan».To nije moguće. Samo Bog može biti objektivan, a svaki ljudski subjekt može biti samo subjektivan, to stalno ponavljam. Ispričavam se što podjećam na to da se u humanističkim znanostima u SAD-u, u nastavničkim učbenicima i priručnicima, već duže ne koristi riječ »objektivan», nego «vjerodostojan», «istinit», «pošten»… ali najbolje je reći – nepristran. To je temeljno pravilo svake znanosti. (To «nepristran», istina, i u Pismu se napominje.)

     Bitno je, u deklaraciji ili bez nje, da svim znanstvenicima i istraživačima svi podatci u svrhu stjecanja spoznaje budu dostupni, uz obvezni oprez da to netko ne zloporabi ili krivotvori odnosno otuđi neki dokaz nečega: mora se znati i obvezujući način postupanja s dokumentacijom!

   Još je bitnije da hrvatske znanstvene i kulturne ustanove budu usuglašene oko velikoga (međunarodnog) znanstvenog skupa, odnosno više njih, svjesne da je put do znanstvenih spoznaja o tomu – zajednički nam interes.

   Kao što je nedavno usuglašen stav svih političkih čimbenika oko hrvatskog državnog interesa u jadranskom akvatoriju, tako bi morala biti prihvaćena i predložena deklaracija o znanstvenom radu, odnosno o nuždi raščišćavanja dvojbi i neznanja o zbivanjima nakon 2. svjetskog rata, prije njega i u njemu. (Klica svega je u «guskama u magli» i u «Bijelom teroru», četničkom; sve ostalo su posljedice.

   To je iznimno važno za neometan život ne samo nas današnjih, nego i još nerođenih unuka.

(N.V. 5. 8. 2015.)

Hrvatski tjednik, 20. 08. 2015.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari