Pratite nas

Vijesti

Dr. Slaven Letica: „Mala povijest Velike Srbije: Četnička Srbija na našem Bliskom Istoku“

Objavljeno

na

Pobjeda četničkog vojvode, a danas četnika-predsjednika Tome Grobara na predsjedničkim izborima nije, dakle, nikakvo iznenađenje ili političko-kulturni eksces, već je logična posljedica stanja duha ili duša današnjih Srba

U knjizi „Mala povijest Velike Srbije: Četnička Srbija na našem Bliskom Istoku“dr. Slaven Letica, poznati pisac knjiga-uspješnica, ugledni istraživač i vrlo dobar poznavatelj, “iz prve ruke”, fenomena velikosrpske agresije iz razdoblja 1986. – 1999.  (bio je osobni savjetnik predsjednika dr. Franje Tuđmana u doba pripreme Srbije za ratove i na samom početku agresije na Lijepu našu) pokušava i uspijeva odgovoriti na pitanja koja s razlogom zanimanju i zanimaju hrvatsku javnost:

  • Kako je, kada i zašto došlo do četničke revizije suvremene srpske i srbijanske povijesti?
  • Što rehabilitacija četnika i četništva i pretvaranje četničkih ratnih zločinaca Draže Mihailovića, Milana Nedića, Dimitrija Ljotića i Momćila Đujića donosi današnjoj Srbiji, a što narodima i državama koji četništvo i dalje smatraju zločinom, a četnike zločincima?
  • Hoće li rehabilitacija četnika i četništva oživjeti ideje i politiku Velike Srbije?
  • Kako je i zašto srpska mlada generacija s odobravanjem prihvatila ideju izjednačavanja ranogorskih četnika i Titovih partizana?
  • Tko je za Hrvatsku bolji susjed-predsjednik: Boris Tadić ili Tomislav Nikolić?
  • Zašto Hrvatska pod nikoju cijenu ne smije pristati na povlačenje tužbe za genocid protiv Srbije?
  • Gdje se kriju zametci „novog (dobrosusjedskog i europskog) optimizma“ u odnosima između Hrvatske i Srbije?

To je zapravo knjiga o izgradnji suvremene „europske“ Srbije na temeljima „krnjega četništva“, a prije nekoliko dana pojavila se na kioscima u nakladi Vuković & Runjić i 24 sata. Posebno je zanimljiv autorov osvrt na ustrajavanju rehabilitacije četništva kroz tezu kako je riječ o antifašističkom pokretu što bi, slijedom prokušane i općeprihvaćene metode podjele na dobro i zlo (fašizam je evidentno zlo, a sve antifašističko samim time postaje dobro, prihvatljivo i poželjno) trebalo u konačnici isti taj pokret, opet po prokušanom modelu, abolirati od odgovornosti za počinjene zločine.Štoviše, zagovornici rehabilitacije četništva saveznike traže i među partizanima i poklonicima ideje jugoslavenstva te na taj način prikriti stvarne namjere stvaranja Velike Srbije koje se nikada nisu odrekli. Evo što sam autor, dr. Slaven Letica ističe:

Izbor i ustoličenje (inauguracija) četničkog vojvode Tomislava Nikolića, „Tome Grobara“, za predsjednika Srbije i višegodišnji proces rehabilitacije četničkog nasljeđa, četničkog pokreta i četničkih vođa – Draže Mihailovića, Milana Nedića, Dimitrija Ljotića i Momćila Đujića – ne zabrinjava samo hrvatsku, već i „regionalnu“ i europsku javnost. Općenito se može kazati da suvremena Srbija i današnji Srbi nakon gubitka SVIH ratova u devedesetim godinama prošlog stoljeća (protiv Slovenaca, Hrvata, Bošnjaka i saveza NATO-Kosovari), novo nacionalno uporište, nacionalni identitet, pobjednički ponos i „korisnu prošlost“ traže u povratku u „slavnu“ ravno-gorsku, drinsku i dinarsku četničku prošlost. Sve u svemu, prilično je jasno da Srbija i Srbi proživljavaju duboku i kroničnu krizu nacionalnog, ratničkog i kulturnog identiteta i da panično pokušavaju pobjeći od komunističke i partizanske prošlosti, pa i Miloševićeva GUBITNIČKOG i zločinačkog ratnog nasljeđa. Vlastitu „korisnu“ prošlost pokušavaju pronaći u još jednoj velikoj povijesnoj laži: da su četnici bili antifašisti, borci za slobodu i ratni pobjednici. Pobjeda četničkog vojvode, a danas četnika-predsjednika Tome Grobara na predsjedničkim izborima nije, dakle, nikakvo iznenađenje ili političko-kulturni eksces, već je logična posljedica stanja duha ili duša današnjih Srba – prečanskih i srbijanskih – i same Srbije. Svi politički i kulturni procesi kroz koje je prolazila Srbija od ubojstva Zorana Đinđića 12. ožujka 2003. do predsjedničkih izbora na neki su način bili utiranje puta za izbor četničkog vojvode za predsjednika Srbije.

mala povijest velike srbijePovlačeći usporednicu između poznatog, slavljenog i osporavanog, djela Daniela Jonaha Goldhagena „Hitlerovi dragovoljni izvršitelji“ kojem je ključna teza da su dolazak Hitlera na vlast i njegov osvajački i genocidni pohodi bili izraz težnji i snova većine Nijemaca njegova doba, mogli bismo kazati da je izbor „Tome Grobara“ za predsjednika Srbije izraz trenutno većinskog raspoloženja Srba-prečana i Srba u Srbiji. Srpski i srbijanski ratni i diplomatski porazi od 1991. do 1999. godine doveli su među Srbima do procesa koji bismo mogli nazvati procesom političke bifurkacije ili rastoka (dijeljenja rijeke u dva toka od kojih svaki pripada drugom riječnom slivu). Naime, pragmatično nacionalno i duhovno jedinstvo i ratno zajedništvo Srbije i Srba u devedesetim godinama prošlog stoljeća stvoreno je na ideji „Jugoslavije“ i „jugoslavenstva“ shvaćenih u kontekstu ideje i strategije ostvarenja Velike Srbije: na tezi o pravu svih Srba da žive u istoj državi koja je morbidnu, nekrofilsku snagu stekla na ratno-huškačkoj paroli Vuka Draškovića „Gdje je srpski grob tu je Srbija“ ili podjednako opasnoj poruci pravoslavne crkve „Tamo gdje se prospe srpska krv i gdje padnu srpski kosti to mora biti srpski zemlja“ (vladika Nikanor, Borba, 3.travnja 1991.). Konačni rezultat tih i nepreglednog mnoštva sličnih izjava srpskog političkog, crkvenog, znanstvenog i intelektualnog establišmenta bilo je spontano definiranje zajedničkog osvajačkog cilja o uspostavi granica Velike Srbije na pravcu Virovitica-Karlovac-Gospić-Karlobag. Osvajačke ratovi koje je Srbija povela i izgubila počivali su tako na hibridnoj, naoko nespojivoj ideologiji koja je „skrpana“ od komunističkog jugoslavenstva i titoizma (koju je na početku zagovarao Slobodan Milošević i JNA), svetosavskog mita o „nebeskom narodu koji su zajedničkim snagama oživjeli pravoslavni popovi i politički psihijatri dr. Jovan Rašković i dr. Radovan Karadžić i četničkog velikosrpstva koji je ratno nadahnjivao najrazličitije paravojne četničke postrojbe, pa i one kojima je pripadao bivši Šešeljevac, a današnji „reformirani“ predsjednik Srbije Tomislav Nikolić. Gubitak ratova doveo je do procesa političkog rastoka ili bifurkacije bivših „crvenih“ i „crnih“. Kad je u pitanju ideja „korisne prošlosti“ Srbi su se mogli, ali nisu željeli pažljivo analitički „zagledati“ u povijest i u njoj pronaći poticaje, uzore, obrasce života, navike, običaje, znanja i vještine koje bi im mogle obogatiti današnji i budući život. Nažalost, osamdeset posto Srba želi rehabilitaciju Draže Mihailovića. Žele da se njegov zločinački pokret sudski proglasi antifašističkim, pravednim i – pobjedničkim. I ne samo to. U knjizi ću pokazati kako je krajnji cilj procesa „znanstvene“, političke, pravosudne i kulturne rehabilitacije Draže Mihailovića zapravo rehabilitacija nasljeđa šarolikog, heterogenog i hibridnog četničkog pokrata u cjelini. Dakle i četničkih pokreta Milana Nedića, Dimitrija Ljotića i Momćila Đujića. Procesi sustavne, dugotrajne političke bifurkacije u Srbiji uglavnom su bili na rubu interesa i pažnje hrvatske političke „elite“ i javnosti, jer je njihova pažnja bila usmjerena prema euro-atlantskim integracijama. Zato je izbor Tomislava Nikolića u hrvatskoj javnosti primljen s iznenađenjem. Naime, hrvatska je javnost političke, društvene i kulturne procese naše zemlje i Srbije promatrala krajnje površno i pomalo „srcedrapatentno“: uglavnom preko „jednog divnog prijateljstva“ predsjednika Ive Josipovića i bivšega srbijanskog predsjednika Borisa Tadića.

Što je četništvo danas, u XXI. stoljeću?

Sintagma „Četnička Srbija“ nije odavno u samoj Srbiji politički nekorektan, pogrdan ili pejoratiavan, jer je četništvo steklo legalitet i kulturni legitimitet. U knjižici pokušavam odgovoriti na pitanja koja sigurno zanimaju mog hrvatskog čitatelja, a odgovori mogu biti zanimljivi i našim srpskim i srbijanskim susjedima. Kako je tekao proces političke, pravosudne i masovno-psihološke rehabilitacije četništva? Što izbor četničkog vojvode za srbijanskog predsjednika znači za nas Hrvate i našu državu? Jedna od brojnih posebnosti, nazovimo ga tako, petoga četničkog ustanka (prvi je bio onaj protiv Otomanskoga carstva, drugi u okviru Kraljevine Jugoslavije, treći tijekom Drugog svjetskog rata, četvrti se javio tijekom raspada Titove Jugoslavije i ratova, a peti potkraj XX. i početkom XXI. stoljeća) jest fascinacija vrlo mladih ljudi Dražom Mihailovićem, Ravnom Gorom i četništvom. Svojevrsni pledoaje ili manifest o „dvostrukom srpskom antifašizmu“ prošle je godine objavio idejni tvorac i pokretačka snaga rehabilitacije Draže Mihailovića i četničkog ili četničkih pokreta Vuk Draškoviću. U listu Press 14. travnja 2011. ovako je pojasnio tezu o „dvojnom antifašizmu“:

„Antifašistička borba Srbije i srpskog naroda u Drugom svjetskom ratu jeste borba dva antifašistička pokreta: ravnogorskog i partizanskog. I jednima i drugima borba protiv nacista, ustaša, balista, muslimanskih handžar divizija i ostalih okupatora i njihovih kvislinga služi na čast. Srpski narod mora da bude ponosan zbog toga, ali i nesretan zbog svake žrtve u ratu između Titove i Dražine gerile, kao i svake žrtve surove odmazde komunističkih pobjednika. Neki evropski narodi koji su se priklonili službi fašizmu ili nacizmu čine sve da tu službu zaobiđu ili umanje. I van razuma je, nažalost, da samo u Srbiji ideologija ratnog pobjednika u građanskom ratu između partizana i četnika uporno, već šest i po decenija, generala Dražu i njegovu vojsku tovari izmišljenom pričom služenja nacističkom okupatoru. Ako Draža, uz kojeg je do jeseni 1944. bila sva okupirana Srbija nije bio antifašista, onda u Srbiji nije ni bilo antifašizma. General Mihailović borio se za obnovu Kraljevine Jugoslavije. Njegova vojska zvala se Jugoslovenska vojska u otadžbini i na kapama je nosila grb na kojem su bila četiri srpska slova ‘S’, i hrvatska šahovnica, i muslimanski polumjesec, i slovensko sunce nad Triglavom. U njegovoj vojsci i njegovoj vrhovnoj komandi bilo je sve do proljeća 1944. više nesrba nego što ih je bilo u partizanima. Prvi komandant Prvog ravnogorskog korpusa bio je Hrvat.“

Čistka srpskoga raja

U knjizi posebno mjesto zauzima poglavlje o „Nebeskoj Srbiji“ kako Srbi nazivaju svoj krajičak raja. Zavirivanje u taj dio raja zanimljivo je zbog toga što naši hrvatski i ini katolički sveci ipak moraju proći međunarodnu „recenziju“, dok srpske svece potpuno samostalno i suvereno imenuje Srpska pravoslavna crkva. Kao autokefalna crkva, ona nikoga za ništa ne mora pitati: ni koga će poslati u raj, ni koga će poslati u pakao, ni koga zadržati na probnom stažu u čistilištu. Ne mogu kazati kako se nisam neugodno iznenadio kas sam vidio koga je SPS po kratkom postupku iz komunističkog pakla – u kojem je slovio kao nacistički simpatizer – katapultirala u pravoslavni raj. Sveti arhijerejski sabor SPC 19. svibnja 2003. “jednodušnom jednoglasnom saborskom odlukom” proglasio je svecem Nikolaja Velimirovića. Svečana kanonizacija obavljena je u Hramu Svetog Save na Vračaru, u Beogradu, 24. svibnja 2003., a novi svatac dobio je kanonsko ime: „sveti Nikolaj Žički i Ohridski“. Taj novi, hrvatskoj javnosti malo poznati svetac naglo je postao velikom svetačkom zvijezdom, neokrunjenim kraljem „Nebeske srbije“. Na tronu je zamijenio ili sasvim zasjenio srpske „šefove“ raja iz drugog tisućljeća: svetog Savu i svetoga cara Lazara. Srpska pravoslavna crkva očigledno je bila silno razočarana ulogom i poslanjem koje su njeni glavni svetosavski sveci ostvarili u ratovima u posljednjem desetljeću „izgubljenog vijeka“. Razočarana, pa i ogorčena, je s još jednom gubitničkom rolom nesretnog svetog cara Lazara. Naime, baš je njemu, preciznije moći njegovih moći („moštiju“) SPC uoči i tijekom ratova povjerila dvojaku ulogu: (1) da dobije novu Kosovsku bitku koju je „slavno“ izgubio 1389. i (2) raznošenjem njegovih „moštiju“ po zamišljenim granicama novog svesrpskog „carstva“ SPC mu je povjerila misiju ostvarenja Velike Srbije. Nesretnom svetom caru Lazaru očito nije bilo suđeno da nakon šest „vekova“ dobije novu Kosovsku bitku. Od velike mu pomoći nije, prema sudu SPC, bio ni nesretni sveti Sava koji mu nije želio pomoći u „svetim srpskim ratovima“ od 1991. do 1999. Umjesto da se vodstvo SPC samokritički osvrne na svoju sramotnu, na kraju gubitničku, ulogu u kovanju i blagoslivljanju ratova i ratnih zločina i umjesto da se skrušeno pokloni pred „moštima“ svetaca koji očito nisu željeli dati potporu ratovima koje nisu smatrali nužnima i pravednima, a još i manje svetima, pravoslavne su crkvene velmože odlučile pronači i na čast oltara podići smrtnika koji bi u trećem tisućljeću trebao imati ulogu koju su sveti Sava i sveti car Lazar imali u drugom tisućljeću.

„Pretvorba“ rasističkog mistika

Izbor je pao na čovjeka koji najbolje izražava duh i dušu današnje ravogorske, četničke Srbije: njegovo je svjetovno ime Nikolaj Velimirović (4. siječnja 1881. – 18. ožujak 1956.). Taj pokojni episkop Srpske pravoslavne crkve u mladosti je bio gorljivi zagovornik europskog humanizma, zapadnih liberalnih građanskih i političkih vrijednosti, religijske snošljivosti i crkvenog ekumenizma. Školovao se i dugo živio na Zapadu, ali je između dva rata došao u „otadžbinu“ i doživio „prosvjetljenje“. Digao je ruke i misli od svih zapadnjačkih i europskih vrijednosti i uvjerenja svoje liberalne mladosti, da bi uoči i tijekom Drugog svjetskog rata postao ideolog i glasnogovornik svetosavskog nacionalizma, četničkog rasizma, militantnog antisemitizma i nacizma.  Ozbiljni i objektivni povjesničari smatraju ga zbog toga duhovnim inspiratorom i ideologom kolaboracijskog nacističkog, četničkog, zločinačkog režima Dimitrija Ljotića. Uz to, obožavao je Adolfa Hitlera i, dakako, dosljedno tome prezirao je židove.

Evo kako je o njima zborio: „Sva moderna gesla europska sastavili su Židi, koji su Krista raspeli: i demokraciju, i štrajkove, i socijalizam, i ateizam, i toleranciju svih vera, i pacifizam, i sveopću revoluciju, i kapitalizam, i komunizam. Sve su to izumi Židova, odnosno oca njihova đavola.“ „Oni su se pokazali gori protivnici Božji negoli neznabožac Pilat, jer su u jarosti zlobe svoje izrekli onu strašnu riječ: ‘Krv Njegova na nas i našu djecu!’ Tako je nevina krv postala bič koji ih goni kao stoku kroz stoljeća iz zemlje u zemlju, i kao oganj koji sagorijeva sva njihova slagališta spletki protiv Krista. Jer tako ih uči đavo, otac njihov.“
Tek malo manje od židova, novi gazda srpskog krajička raja prezirao je Europu. Tvrdio je da je Europa uperila sve svoje izume protiv Krista, između ostalog teleskop, mikroskop, željeznicu, parnu tvornicu, strojevi za plivanje pod vodom, za letenje u zraku, itd.

Napisao je: „Jeste li s Europom ili svojim narodom? Ako kažete da ste s Europom onda se brzo liječite da ne bi zarazili svoj narod … europski narodi su pod prokletstvom božijim jer oni nisu više narodi nego jazavci … dvonogi majmuni … zverovi a ne ljudi … Europski intelektuizirani čovjek napravio je ugovor s vragom … Europa je jeres … A ti Srbijo, kuda si pošla za Europom? Ti nikada nisi išla njenim putem i nikada za njom. Nazad na svoje, ako hoćeš da se spasiš i živiš.“

„Pretvorba“ tog neizlječivog, fanatičnog nazadnjaka, rasističkog mistika, četničkog ideologa, mrzitelja židova i nacističkog apologete u glavnog srpskog sveca XXI. stoljeća odigrala se zapravo vrlo brzo, kao u kavom akcijskom filmu. Toliko brzo da je malo tko u Lijepoj našoj i Europskoj uniji primijetio svojevrsni puč u srpskom raju: Nebeskoj Srbiji. Posmrtni ostaci današnjeg srpskog rajskog vožda 35 su godina počivali u američkom Libertyvillu, u kojem je nakon emigracije 1945. živio i umro. U rodno selo Lelić u Srbiju preneseni su 12. svibnja 1991., nakon Krvavog Uskrsa na Plitvicama. U tom je selu po drugi put sahranjen u crkvi koja je njegova zadužbina.

 Neke od novijih izjava današnjih srbijanskih vlastodržaca

  • Život je kratak, a ja to znam najbolje, radio sam na groblju. (Tomislav Nikolić, Narodna skupština Srbije, 7. listopada 1993.)
  • Vukovar je bio srpski grad, tamo se Hrvati nemaju što vraćati (Tomislav Nikolić, intervju Frankfurter Allgemeine Zeitunga, svibanj 2012.)
  • Znam da vi u Hrvatskoj to ne želite čuti, ali Vukovar i cijela Slavonija su srpski, to je povijesna činjenica. Ali nećemo sada o tome, mogli bismo do sutra jer vi Hrvati imate svoje iskrivljeno viđenje povijesti. (Dragan Todorović koji već godinama zamjenjuje Vojislava Šešelja na čelu Srpske radikalne stranke; intervju portalu dnevno.hr 28. svibnja 2012.
  • Vukovar je grad u kojem žive i Hrvati i Srbi i tako treba biti. Nalazi se na istočnoj granici Hrvatske i na zapadnoj obali Dunava, koji dijeli Hrvatsku i Srbiju i ta rijeka nas treba spajati. (Milorad Pupovac, komentar izjave Tomislava Nikolića)
  • Hoće nas, srpske radikale uvjeriti da to nije srpstvo, da smo mi govorili gluposti, da mi nismo znali šta je naše. A mi ni tada ni danas nismo htjeli i nećemo ništa što je tuđe. Hoćemo samo ono što je naše, srpsko. A to jesu i Karlobag i Ogulin i Karlovac i Virovitica. I sve te srpske zemlje. I to moraju znati. (Aleksandar Vučić, nekad radikal, danas naprednjak, 2008.)
    Izvor: http://protest.ba/v2/znamo-vas-od-ranije/
  • U Srebrenici nije bilo genocida. U Srebrenici se dogodio veliki zločin koji su počinili neki pripadnici srpskog naroda, koje treba pronaći, izvesti pred sud i kazniti. (Tomislav Nikolić, intervju  RTV Crne Gore 31. Svibnja 2012.)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Vijesti

Pupovac: Da Škoru savjetuje supruga imao bi više razumijevanja za pitanja manjina; Možda želi da pokleknemo i onda pozovemo naše birače da glasaju za njega

Objavljeno

na

Objavio

Milorad Pupovac razgovarao je s novinarom Večernjeg lista. Prenosimo dio razgovora:

Moram se vratiti malo natrag. Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović šutjela je nakon napada na Srbe u Uzdolju kod Knina i onda vam je nakon vašeg intervjua za medije BiH poslala otvoreno pismo u kojem se obrušila na vas kazavši da vas pozorno prati. Kako to komentirate?

Izbori su, i uloge predsjednika i kandidata vrlo lako se miješaju. Meni je to razumljivo. Ali, nije mi razumljivo kada se miješaju izvan onoga što su temeljne vrijednosti našeg Ustava, kada se miješaju izvan onoga što su uobičajene komunikacije između državnih institucija, između Sabora, u kojem ja sjedim i u kojem sam predsjednik Odbora za ljudska prava i prava manjina, i institucije predsjednika ili Vlade. To nije uobičajen način komunikacije, a ni normalan i samo radi štetu. Ne samo meni. To može napraviti ozbiljnu štetu i samoj predsjednici jer postoje i neka ranija iskustva iz kojih se to moglo i može vidjeti.

Je li to već postala praksa u Hrvatskoj da, svaki put kada su neki izbori, nacionalne manjine i vi budete meta? Jer, evo, vidimo, osim aktualne predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i predsjednički kandidat gospodin Miroslav Škoro je čak rekao da bi zabranio vaše djelovanje, pa i rad?

Gospodin Škoro očito ima savjetnike, a koji vjerojatno nisu njegova supruga koja bi, vjerujem, imala više razumijevanja za pitanja manjina općenito kao državljanka SAD-a manjinskog podrijetla, koji ga usmjeravaju na to da je dobro da se na politici ozloglašavanja i sotoniziranja SDSS-a i njegova predsjednika zaradi neki politički poen i da se posegne za mehanizmom zaštite zabrane jedne demokratske stranke koja djeluje demokratskim sredstvima, ne sredstvima koja su suprotna odredbama Ustava ili zakonima Republike Hrvatske. Ne znam želi li gospodin Škoro time zapravo postići da mi možda nekako pokleknemo i onda pozovemo naše birače da glasaju za njega. Ako misli da će to biti dobro za Hrvatsku i da će on zato biti bolji predsjednički kandidat, možda bismo mi u SDSS-u mogli razmisliti i onda objaviti da ćemo gospodina Škoru, kao predsjedničkog kandidata, podržati na ovim izborima i time mu priskrbiti znatnu količinu glasova naših birača. Vjerujem da bi mu takva naša objava bitno povećala popularnost.

Za kojeg će se predsjedničkog kandidata SDSS opredijeliti s obzirom na to da s Milanovićem niste u dobrim odnosima, a česta ste meta predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, a sada i Miroslava Škore?

Nismo se mislili upletati u izbornu kampanju i to je nešto čega ćemo se držati. Mi samo želimo da ovi izbori za predsjednika dobiju ozbiljan karakter, da glavna tema tih izbora ne budemo mi i da produbljivanje animoziteta prema Srbima u Hrvatskoj ne bude nešto na čemu će se zasnivati kampanja, posebno desnog dijela kandidata za predsjednika Republike.

Cijeli intervju je OVDJE.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Vijesti

Umro Krešimir Milanović brat Zorana Milanovića

Objavljeno

na

Objavio

Brat bivšeg predsjednika Vlade i SDP-a Zorana Milanovića, Krešimir Milanović, umro je u subotu nakon duge i teške bolesti, zbog čega predsjednički kandidat SDP-a idućih nekoliko dana neće sudjelovati u kampanji, doznaje se iz njegova stožera.

Milanović je nakon Dugog Sela trebao ići i na Vinkovačke jeseni te dati izjavu za medije, ali je to otkazano zbog smrtnog slučaja u obitelji. Milanović će se idućih dana posvetiti obitelji i neće aktivno sudjelovati u kampanji, kažu u njegovu stožeru.

Krešimir Milanović imao je samo 47 godina, a prije manje od mjesec dana, bivši premijer pokopao je i oca Stipu koji je umro u 82. godini života.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari