Pratite nas

Vijesti

Dr. Slaven Letica: „Mala povijest Velike Srbije: Četnička Srbija na našem Bliskom Istoku“

Objavljeno

na

Pobjeda četničkog vojvode, a danas četnika-predsjednika Tome Grobara na predsjedničkim izborima nije, dakle, nikakvo iznenađenje ili političko-kulturni eksces, već je logična posljedica stanja duha ili duša današnjih Srba

U knjizi „Mala povijest Velike Srbije: Četnička Srbija na našem Bliskom Istoku“dr. Slaven Letica, poznati pisac knjiga-uspješnica, ugledni istraživač i vrlo dobar poznavatelj, “iz prve ruke”, fenomena velikosrpske agresije iz razdoblja 1986. – 1999.  (bio je osobni savjetnik predsjednika dr. Franje Tuđmana u doba pripreme Srbije za ratove i na samom početku agresije na Lijepu našu) pokušava i uspijeva odgovoriti na pitanja koja s razlogom zanimanju i zanimaju hrvatsku javnost:

  • Kako je, kada i zašto došlo do četničke revizije suvremene srpske i srbijanske povijesti?
  • Što rehabilitacija četnika i četništva i pretvaranje četničkih ratnih zločinaca Draže Mihailovića, Milana Nedića, Dimitrija Ljotića i Momćila Đujića donosi današnjoj Srbiji, a što narodima i državama koji četništvo i dalje smatraju zločinom, a četnike zločincima?
  • Hoće li rehabilitacija četnika i četništva oživjeti ideje i politiku Velike Srbije?
  • Kako je i zašto srpska mlada generacija s odobravanjem prihvatila ideju izjednačavanja ranogorskih četnika i Titovih partizana?
  • Tko je za Hrvatsku bolji susjed-predsjednik: Boris Tadić ili Tomislav Nikolić?
  • Zašto Hrvatska pod nikoju cijenu ne smije pristati na povlačenje tužbe za genocid protiv Srbije?
  • Gdje se kriju zametci „novog (dobrosusjedskog i europskog) optimizma“ u odnosima između Hrvatske i Srbije?

To je zapravo knjiga o izgradnji suvremene „europske“ Srbije na temeljima „krnjega četništva“, a prije nekoliko dana pojavila se na kioscima u nakladi Vuković & Runjić i 24 sata. Posebno je zanimljiv autorov osvrt na ustrajavanju rehabilitacije četništva kroz tezu kako je riječ o antifašističkom pokretu što bi, slijedom prokušane i općeprihvaćene metode podjele na dobro i zlo (fašizam je evidentno zlo, a sve antifašističko samim time postaje dobro, prihvatljivo i poželjno) trebalo u konačnici isti taj pokret, opet po prokušanom modelu, abolirati od odgovornosti za počinjene zločine.Štoviše, zagovornici rehabilitacije četništva saveznike traže i među partizanima i poklonicima ideje jugoslavenstva te na taj način prikriti stvarne namjere stvaranja Velike Srbije koje se nikada nisu odrekli. Evo što sam autor, dr. Slaven Letica ističe:

Izbor i ustoličenje (inauguracija) četničkog vojvode Tomislava Nikolića, „Tome Grobara“, za predsjednika Srbije i višegodišnji proces rehabilitacije četničkog nasljeđa, četničkog pokreta i četničkih vođa – Draže Mihailovića, Milana Nedića, Dimitrija Ljotića i Momćila Đujića – ne zabrinjava samo hrvatsku, već i „regionalnu“ i europsku javnost. Općenito se može kazati da suvremena Srbija i današnji Srbi nakon gubitka SVIH ratova u devedesetim godinama prošlog stoljeća (protiv Slovenaca, Hrvata, Bošnjaka i saveza NATO-Kosovari), novo nacionalno uporište, nacionalni identitet, pobjednički ponos i „korisnu prošlost“ traže u povratku u „slavnu“ ravno-gorsku, drinsku i dinarsku četničku prošlost. Sve u svemu, prilično je jasno da Srbija i Srbi proživljavaju duboku i kroničnu krizu nacionalnog, ratničkog i kulturnog identiteta i da panično pokušavaju pobjeći od komunističke i partizanske prošlosti, pa i Miloševićeva GUBITNIČKOG i zločinačkog ratnog nasljeđa. Vlastitu „korisnu“ prošlost pokušavaju pronaći u još jednoj velikoj povijesnoj laži: da su četnici bili antifašisti, borci za slobodu i ratni pobjednici. Pobjeda četničkog vojvode, a danas četnika-predsjednika Tome Grobara na predsjedničkim izborima nije, dakle, nikakvo iznenađenje ili političko-kulturni eksces, već je logična posljedica stanja duha ili duša današnjih Srba – prečanskih i srbijanskih – i same Srbije. Svi politički i kulturni procesi kroz koje je prolazila Srbija od ubojstva Zorana Đinđića 12. ožujka 2003. do predsjedničkih izbora na neki su način bili utiranje puta za izbor četničkog vojvode za predsjednika Srbije.

mala povijest velike srbijePovlačeći usporednicu između poznatog, slavljenog i osporavanog, djela Daniela Jonaha Goldhagena „Hitlerovi dragovoljni izvršitelji“ kojem je ključna teza da su dolazak Hitlera na vlast i njegov osvajački i genocidni pohodi bili izraz težnji i snova većine Nijemaca njegova doba, mogli bismo kazati da je izbor „Tome Grobara“ za predsjednika Srbije izraz trenutno većinskog raspoloženja Srba-prečana i Srba u Srbiji. Srpski i srbijanski ratni i diplomatski porazi od 1991. do 1999. godine doveli su među Srbima do procesa koji bismo mogli nazvati procesom političke bifurkacije ili rastoka (dijeljenja rijeke u dva toka od kojih svaki pripada drugom riječnom slivu). Naime, pragmatično nacionalno i duhovno jedinstvo i ratno zajedništvo Srbije i Srba u devedesetim godinama prošlog stoljeća stvoreno je na ideji „Jugoslavije“ i „jugoslavenstva“ shvaćenih u kontekstu ideje i strategije ostvarenja Velike Srbije: na tezi o pravu svih Srba da žive u istoj državi koja je morbidnu, nekrofilsku snagu stekla na ratno-huškačkoj paroli Vuka Draškovića „Gdje je srpski grob tu je Srbija“ ili podjednako opasnoj poruci pravoslavne crkve „Tamo gdje se prospe srpska krv i gdje padnu srpski kosti to mora biti srpski zemlja“ (vladika Nikanor, Borba, 3.travnja 1991.). Konačni rezultat tih i nepreglednog mnoštva sličnih izjava srpskog političkog, crkvenog, znanstvenog i intelektualnog establišmenta bilo je spontano definiranje zajedničkog osvajačkog cilja o uspostavi granica Velike Srbije na pravcu Virovitica-Karlovac-Gospić-Karlobag. Osvajačke ratovi koje je Srbija povela i izgubila počivali su tako na hibridnoj, naoko nespojivoj ideologiji koja je „skrpana“ od komunističkog jugoslavenstva i titoizma (koju je na početku zagovarao Slobodan Milošević i JNA), svetosavskog mita o „nebeskom narodu koji su zajedničkim snagama oživjeli pravoslavni popovi i politički psihijatri dr. Jovan Rašković i dr. Radovan Karadžić i četničkog velikosrpstva koji je ratno nadahnjivao najrazličitije paravojne četničke postrojbe, pa i one kojima je pripadao bivši Šešeljevac, a današnji „reformirani“ predsjednik Srbije Tomislav Nikolić. Gubitak ratova doveo je do procesa političkog rastoka ili bifurkacije bivših „crvenih“ i „crnih“. Kad je u pitanju ideja „korisne prošlosti“ Srbi su se mogli, ali nisu željeli pažljivo analitički „zagledati“ u povijest i u njoj pronaći poticaje, uzore, obrasce života, navike, običaje, znanja i vještine koje bi im mogle obogatiti današnji i budući život. Nažalost, osamdeset posto Srba želi rehabilitaciju Draže Mihailovića. Žele da se njegov zločinački pokret sudski proglasi antifašističkim, pravednim i – pobjedničkim. I ne samo to. U knjizi ću pokazati kako je krajnji cilj procesa „znanstvene“, političke, pravosudne i kulturne rehabilitacije Draže Mihailovića zapravo rehabilitacija nasljeđa šarolikog, heterogenog i hibridnog četničkog pokrata u cjelini. Dakle i četničkih pokreta Milana Nedića, Dimitrija Ljotića i Momćila Đujića. Procesi sustavne, dugotrajne političke bifurkacije u Srbiji uglavnom su bili na rubu interesa i pažnje hrvatske političke „elite“ i javnosti, jer je njihova pažnja bila usmjerena prema euro-atlantskim integracijama. Zato je izbor Tomislava Nikolića u hrvatskoj javnosti primljen s iznenađenjem. Naime, hrvatska je javnost političke, društvene i kulturne procese naše zemlje i Srbije promatrala krajnje površno i pomalo „srcedrapatentno“: uglavnom preko „jednog divnog prijateljstva“ predsjednika Ive Josipovića i bivšega srbijanskog predsjednika Borisa Tadića.

Što je četništvo danas, u XXI. stoljeću?

Sintagma „Četnička Srbija“ nije odavno u samoj Srbiji politički nekorektan, pogrdan ili pejoratiavan, jer je četništvo steklo legalitet i kulturni legitimitet. U knjižici pokušavam odgovoriti na pitanja koja sigurno zanimaju mog hrvatskog čitatelja, a odgovori mogu biti zanimljivi i našim srpskim i srbijanskim susjedima. Kako je tekao proces političke, pravosudne i masovno-psihološke rehabilitacije četništva? Što izbor četničkog vojvode za srbijanskog predsjednika znači za nas Hrvate i našu državu? Jedna od brojnih posebnosti, nazovimo ga tako, petoga četničkog ustanka (prvi je bio onaj protiv Otomanskoga carstva, drugi u okviru Kraljevine Jugoslavije, treći tijekom Drugog svjetskog rata, četvrti se javio tijekom raspada Titove Jugoslavije i ratova, a peti potkraj XX. i početkom XXI. stoljeća) jest fascinacija vrlo mladih ljudi Dražom Mihailovićem, Ravnom Gorom i četništvom. Svojevrsni pledoaje ili manifest o „dvostrukom srpskom antifašizmu“ prošle je godine objavio idejni tvorac i pokretačka snaga rehabilitacije Draže Mihailovića i četničkog ili četničkih pokreta Vuk Draškoviću. U listu Press 14. travnja 2011. ovako je pojasnio tezu o „dvojnom antifašizmu“:

„Antifašistička borba Srbije i srpskog naroda u Drugom svjetskom ratu jeste borba dva antifašistička pokreta: ravnogorskog i partizanskog. I jednima i drugima borba protiv nacista, ustaša, balista, muslimanskih handžar divizija i ostalih okupatora i njihovih kvislinga služi na čast. Srpski narod mora da bude ponosan zbog toga, ali i nesretan zbog svake žrtve u ratu između Titove i Dražine gerile, kao i svake žrtve surove odmazde komunističkih pobjednika. Neki evropski narodi koji su se priklonili službi fašizmu ili nacizmu čine sve da tu službu zaobiđu ili umanje. I van razuma je, nažalost, da samo u Srbiji ideologija ratnog pobjednika u građanskom ratu između partizana i četnika uporno, već šest i po decenija, generala Dražu i njegovu vojsku tovari izmišljenom pričom služenja nacističkom okupatoru. Ako Draža, uz kojeg je do jeseni 1944. bila sva okupirana Srbija nije bio antifašista, onda u Srbiji nije ni bilo antifašizma. General Mihailović borio se za obnovu Kraljevine Jugoslavije. Njegova vojska zvala se Jugoslovenska vojska u otadžbini i na kapama je nosila grb na kojem su bila četiri srpska slova ‘S’, i hrvatska šahovnica, i muslimanski polumjesec, i slovensko sunce nad Triglavom. U njegovoj vojsci i njegovoj vrhovnoj komandi bilo je sve do proljeća 1944. više nesrba nego što ih je bilo u partizanima. Prvi komandant Prvog ravnogorskog korpusa bio je Hrvat.“

Čistka srpskoga raja

U knjizi posebno mjesto zauzima poglavlje o „Nebeskoj Srbiji“ kako Srbi nazivaju svoj krajičak raja. Zavirivanje u taj dio raja zanimljivo je zbog toga što naši hrvatski i ini katolički sveci ipak moraju proći međunarodnu „recenziju“, dok srpske svece potpuno samostalno i suvereno imenuje Srpska pravoslavna crkva. Kao autokefalna crkva, ona nikoga za ništa ne mora pitati: ni koga će poslati u raj, ni koga će poslati u pakao, ni koga zadržati na probnom stažu u čistilištu. Ne mogu kazati kako se nisam neugodno iznenadio kas sam vidio koga je SPS po kratkom postupku iz komunističkog pakla – u kojem je slovio kao nacistički simpatizer – katapultirala u pravoslavni raj. Sveti arhijerejski sabor SPC 19. svibnja 2003. “jednodušnom jednoglasnom saborskom odlukom” proglasio je svecem Nikolaja Velimirovića. Svečana kanonizacija obavljena je u Hramu Svetog Save na Vračaru, u Beogradu, 24. svibnja 2003., a novi svatac dobio je kanonsko ime: „sveti Nikolaj Žički i Ohridski“. Taj novi, hrvatskoj javnosti malo poznati svetac naglo je postao velikom svetačkom zvijezdom, neokrunjenim kraljem „Nebeske srbije“. Na tronu je zamijenio ili sasvim zasjenio srpske „šefove“ raja iz drugog tisućljeća: svetog Savu i svetoga cara Lazara. Srpska pravoslavna crkva očigledno je bila silno razočarana ulogom i poslanjem koje su njeni glavni svetosavski sveci ostvarili u ratovima u posljednjem desetljeću „izgubljenog vijeka“. Razočarana, pa i ogorčena, je s još jednom gubitničkom rolom nesretnog svetog cara Lazara. Naime, baš je njemu, preciznije moći njegovih moći („moštiju“) SPC uoči i tijekom ratova povjerila dvojaku ulogu: (1) da dobije novu Kosovsku bitku koju je „slavno“ izgubio 1389. i (2) raznošenjem njegovih „moštiju“ po zamišljenim granicama novog svesrpskog „carstva“ SPC mu je povjerila misiju ostvarenja Velike Srbije. Nesretnom svetom caru Lazaru očito nije bilo suđeno da nakon šest „vekova“ dobije novu Kosovsku bitku. Od velike mu pomoći nije, prema sudu SPC, bio ni nesretni sveti Sava koji mu nije želio pomoći u „svetim srpskim ratovima“ od 1991. do 1999. Umjesto da se vodstvo SPC samokritički osvrne na svoju sramotnu, na kraju gubitničku, ulogu u kovanju i blagoslivljanju ratova i ratnih zločina i umjesto da se skrušeno pokloni pred „moštima“ svetaca koji očito nisu željeli dati potporu ratovima koje nisu smatrali nužnima i pravednima, a još i manje svetima, pravoslavne su crkvene velmože odlučile pronači i na čast oltara podići smrtnika koji bi u trećem tisućljeću trebao imati ulogu koju su sveti Sava i sveti car Lazar imali u drugom tisućljeću.

„Pretvorba“ rasističkog mistika

Izbor je pao na čovjeka koji najbolje izražava duh i dušu današnje ravogorske, četničke Srbije: njegovo je svjetovno ime Nikolaj Velimirović (4. siječnja 1881. – 18. ožujak 1956.). Taj pokojni episkop Srpske pravoslavne crkve u mladosti je bio gorljivi zagovornik europskog humanizma, zapadnih liberalnih građanskih i političkih vrijednosti, religijske snošljivosti i crkvenog ekumenizma. Školovao se i dugo živio na Zapadu, ali je između dva rata došao u „otadžbinu“ i doživio „prosvjetljenje“. Digao je ruke i misli od svih zapadnjačkih i europskih vrijednosti i uvjerenja svoje liberalne mladosti, da bi uoči i tijekom Drugog svjetskog rata postao ideolog i glasnogovornik svetosavskog nacionalizma, četničkog rasizma, militantnog antisemitizma i nacizma.  Ozbiljni i objektivni povjesničari smatraju ga zbog toga duhovnim inspiratorom i ideologom kolaboracijskog nacističkog, četničkog, zločinačkog režima Dimitrija Ljotića. Uz to, obožavao je Adolfa Hitlera i, dakako, dosljedno tome prezirao je židove.

Evo kako je o njima zborio: „Sva moderna gesla europska sastavili su Židi, koji su Krista raspeli: i demokraciju, i štrajkove, i socijalizam, i ateizam, i toleranciju svih vera, i pacifizam, i sveopću revoluciju, i kapitalizam, i komunizam. Sve su to izumi Židova, odnosno oca njihova đavola.“ „Oni su se pokazali gori protivnici Božji negoli neznabožac Pilat, jer su u jarosti zlobe svoje izrekli onu strašnu riječ: ‘Krv Njegova na nas i našu djecu!’ Tako je nevina krv postala bič koji ih goni kao stoku kroz stoljeća iz zemlje u zemlju, i kao oganj koji sagorijeva sva njihova slagališta spletki protiv Krista. Jer tako ih uči đavo, otac njihov.“
Tek malo manje od židova, novi gazda srpskog krajička raja prezirao je Europu. Tvrdio je da je Europa uperila sve svoje izume protiv Krista, između ostalog teleskop, mikroskop, željeznicu, parnu tvornicu, strojevi za plivanje pod vodom, za letenje u zraku, itd.

Napisao je: „Jeste li s Europom ili svojim narodom? Ako kažete da ste s Europom onda se brzo liječite da ne bi zarazili svoj narod … europski narodi su pod prokletstvom božijim jer oni nisu više narodi nego jazavci … dvonogi majmuni … zverovi a ne ljudi … Europski intelektuizirani čovjek napravio je ugovor s vragom … Europa je jeres … A ti Srbijo, kuda si pošla za Europom? Ti nikada nisi išla njenim putem i nikada za njom. Nazad na svoje, ako hoćeš da se spasiš i živiš.“

„Pretvorba“ tog neizlječivog, fanatičnog nazadnjaka, rasističkog mistika, četničkog ideologa, mrzitelja židova i nacističkog apologete u glavnog srpskog sveca XXI. stoljeća odigrala se zapravo vrlo brzo, kao u kavom akcijskom filmu. Toliko brzo da je malo tko u Lijepoj našoj i Europskoj uniji primijetio svojevrsni puč u srpskom raju: Nebeskoj Srbiji. Posmrtni ostaci današnjeg srpskog rajskog vožda 35 su godina počivali u američkom Libertyvillu, u kojem je nakon emigracije 1945. živio i umro. U rodno selo Lelić u Srbiju preneseni su 12. svibnja 1991., nakon Krvavog Uskrsa na Plitvicama. U tom je selu po drugi put sahranjen u crkvi koja je njegova zadužbina.

 Neke od novijih izjava današnjih srbijanskih vlastodržaca

  • Život je kratak, a ja to znam najbolje, radio sam na groblju. (Tomislav Nikolić, Narodna skupština Srbije, 7. listopada 1993.)
  • Vukovar je bio srpski grad, tamo se Hrvati nemaju što vraćati (Tomislav Nikolić, intervju Frankfurter Allgemeine Zeitunga, svibanj 2012.)
  • Znam da vi u Hrvatskoj to ne želite čuti, ali Vukovar i cijela Slavonija su srpski, to je povijesna činjenica. Ali nećemo sada o tome, mogli bismo do sutra jer vi Hrvati imate svoje iskrivljeno viđenje povijesti. (Dragan Todorović koji već godinama zamjenjuje Vojislava Šešelja na čelu Srpske radikalne stranke; intervju portalu dnevno.hr 28. svibnja 2012.
  • Vukovar je grad u kojem žive i Hrvati i Srbi i tako treba biti. Nalazi se na istočnoj granici Hrvatske i na zapadnoj obali Dunava, koji dijeli Hrvatsku i Srbiju i ta rijeka nas treba spajati. (Milorad Pupovac, komentar izjave Tomislava Nikolića)
  • Hoće nas, srpske radikale uvjeriti da to nije srpstvo, da smo mi govorili gluposti, da mi nismo znali šta je naše. A mi ni tada ni danas nismo htjeli i nećemo ništa što je tuđe. Hoćemo samo ono što je naše, srpsko. A to jesu i Karlobag i Ogulin i Karlovac i Virovitica. I sve te srpske zemlje. I to moraju znati. (Aleksandar Vučić, nekad radikal, danas naprednjak, 2008.)
    Izvor: http://protest.ba/v2/znamo-vas-od-ranije/
  • U Srebrenici nije bilo genocida. U Srebrenici se dogodio veliki zločin koji su počinili neki pripadnici srpskog naroda, koje treba pronaći, izvesti pred sud i kazniti. (Tomislav Nikolić, intervju  RTV Crne Gore 31. Svibnja 2012.)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Vijesti

Letica: Nisu spalili dijete, spalili su Nenada Stazića

Objavljeno

na

Objavio

Kada karnevalska šala više nije šala i je li u Imotskom satira s paljenjem istospolnog para i djeteta s likom političara prerasla u poticanje mržnje i diskriminaciju, u emisiji Hrvatskog radija U mreži Prvog  govorili su gradonačelnik Imotskoga Ivan Budalić, Daniel Martinović iz Duginih obitelji, sociolog Slaven Letica te psihologinja Bruna Profaca, prenosi HRT.

– Slažem se na neki način da je ova manifestacija osramotila Imotski jer je to tako interpretirano kroz javnost. Uvjeren sam, budući da su mnogi povrijeđeni – da to nije bila namjera organizatora. Ta se manifestacija održava u našem gradu više od 150 godina i svjedoci smo da često bude takvih poruka, jer se radi o paljenju karnevala, izjavio je Ivan Budalić koji, kako kaže, do samog početka povorke nije znao što se sprema. “Razmotrit ćemo ovaj čin i donijeti određene zaključke”, odgovorio je Budalić. Potvrdio je da je za KUD Bakove svečanosti iz proračuna Imotskog predviđeno 20 tisuća kuna, ali im novac ove godine još nije isplaćen.

Martinović: S pozicija manjine postoji opravdani strah

Daniel Martinović ponovio je kako je zastrašujuće ono što se dogodilo. “Po čemu je gay par koji želi udomiti napušteno dijete – problem. Zašto je to uzeto kao primjer zla? Koja je poruka da je bolje spaliti dijete, nego da ono bude u istospolnoj obitelji? upitao je. Kazao je kako sama tradicija spaljivanja ništa dobro nije donijela. Smatra da bi bolje bilo slaviti postignuća i okrenuti se pozitivnome. Vezano za podnošenje kaznene prijave napomenuo je da se organizator povorke u Imotskome slikao sa svastikom i da s pozicija manjine postoji opravdani strah.

Profaca: Djeci koja odrastaju u istospolnim obiteljima sada je jako teško

Bruna Profaca
smatra da je u ovom slučaju netko tko je drugi i drukčiji – prikazan kao izvor svih zala. Sve je to dobilo još i druge konotacije, jer je dijete imalo lice političara. Posebno zabrinjavajućim smatra to što se sve dogodilo u situaciji s puno obitelji i djece koja su na to reagirala kao na zabavu. To je poruka djeci da je dobro biti agresivan, kazala je. Smatra da je ovo prilika za roditelje i učitelje da popričaju s djecom o tome kako je biti drukčiji, o tome kako je biti u tuđim cipelama. Dodala je kako ima mnogo djece koja odrastaju uz jednog roditelja ili istospolni par. Njima je sada jako teško, poznam takvu djecu – i znam da jest”, zaključila je Profaca.

Letica: Nisu spalili dijete, spalili su Nenada Stazića

– Stvorena je moralna panika koju potenciraju najviši državni dužnosnici. U tradiciji je pokladnih svečanosti ne samo satira nego i dogma kako ne postoje zabranjene teme. Interpretacija tih lutaka koje su spaljene je manipulativna i pristrana. Radi se o Nenadu Staziću, djetetu – kao manifestaciji čovjeka -djeteta, a istospolne partnere možemo gledati kao Miroslava Šeparovića i Vladimira Šeksa. Očito da u Imotskom većina stanovnika ima nešto protiv udomljavanja u “Duginim obiteljima”, rekao je Slaven Letica. Nisu spalili dijete, spalili su Nenada Stazića koji u Saboru sustavno vrijeđa sve drugo i drukčije. Veliko bi zlo bilo, vezano za Poklade, uvoditi nove verbalne delikte”, zaključio je.

Obersnelovo prerušavanje u Jovanku Broz?

Umjesto kaznenih prijava i priopćenja treba raditi da se promijene ti stavovi, kazao je Slaven Letica koji je nekoliko puta bio spaljivan kao Krnje. Kaže da mu nije napamet palo da od toga radi “graju”. Dodao je kako bi se “pojam tolerancije/netolerancije sjekao na drugim mjestima da je bilo pravodobnih reakcija na izjave Nenada Stazića i Kreše Beljaka da UDBA i KOS nisu pobili dovoljan broj ljudi”. Za Budalića je rekao da je pametan čovjek koji neće reagirati na prvu loptu. Smeta mu to što lutke u Imotskom nisu bile veliki “piece of art”. Također je kazao kako je Obersnelovo prerušavanje u Jovanku Broz također bila velika provokacija za ljude iz Dalmatinske zagore i drugih dijelova zemlje.

Budalić: Treba pitati organizatore što su htjeli postići

– Da se nije digla ovolika javnost mislim da bi to prošlo kao šala i običaj vezan za poklade. Imotski ima svoje tradicionalne vrijednosti. Ovo je tolerantan kraj i uvažavaju se različitosti. Ako pogledamo alegorijski i način na koji se pripremaju maske i sve ostalo u tom danu – vidimo da tu ništa nije sporno. Treba pitati organizatore kakva je njihova poruka i što su htjeli postići u javnosti. Treba tek utvrditi treba li se to posve osuditi ili sankcionirati. Dobro da se javnost senzibilizira, ali nije dobro da prođe na način koji nikome nije prihvatjiv – da se prikaže kao osvećivanje, mržnja ili netolerancija.

Za Imotski je Letica kazao kako se radi o prekrasnom gradu koji je demografski devastiran. Ovo manipuliranje o osjećajima djece je val fraza koje ponavljaju sve tri pravobraniteljice i državni vrh. To su sve gluposti. Imamo tradiciju koja je pretkršćanska. Nema zabranjenih tema, i to je moja definitivna pozicija. Hoće li spaliti mene ili Nenada Stazića, jučer su u Kaštelima spalili Zorana Milanovića i Orsata Miljenića. Vješali su kardinale i sad bi trebalo biti zlatnih krava, tvrdi Letica. I manjine se moraju nositi s negativnim publicitetima kao i mi.

Odgovorila mu je Bruna Profaca. Kazala je kakodjeci koja su gledala povorku nije jasna lutka Stazića u liku djeteta. Djeca su najprije vidjela  – istospolni par s djetetom. S pozicije djece to je nešto što je drukčije i prema čemu je super biti agresivan. To ne mogu podržati upravo stoga što radim s djecom i različitim obiteljima, istaknula je.

– Pitam se koliki je doseg civilizacije, kad nekoga nazivate primitivcem  s obzirom  na to da dolazi iz ruralne sredine koja je okrenuta tradicionalnim vrijednostima kao što su crkva, Domovinski rat i sve vrijednosti koje smo utkali od samostalnosti RH. Nije dobro osuđivati sve ono što se osuđuje bez javnosti i razgovora. Tu se pokazuje pozicija moći i u tom smo slučaju ugroženi kao zajednica, kao građani Imotskog, rekao je Budalić. Dodao je kako osobno poštuje različitost i želi pridonijeti razvoju Imotskoga, ali ne želi osuđivati jer je verbalni delikt puno naštetio tom gradu. Ovomu je Letica dodao kako Nenada Stazića može biti sram što hoće cijeli imotski kraj proglasiti primitivnim, piše HRT.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Vijesti

Ministar Horvat: Prijedlog kako regulirati rad nedjeljom uskoro na javnoj raspravi

Objavljeno

na

Objavio

Ministar gospodarstva, obrtništva i poduzetništva Darko Horvat u subotu je u Prelogu najavio da će prijedlog o tome na koji način regulirati rad nedjeljom doći na javnu raspravu tijekom slijedećeg mjeseca.

Po njegovim riječima, prošle su godine napravljene pomne analize, neke od njih još traju, a sve bi trebalo biti pripremljeno za javnu raspravu do travnja, nakon što se razgovora s koalicijskim i sa socijalnim partnerima.

“Velika većina ih je bila kod mene u kabinetu i u velikoj se većini slažemo s prijedlogom koje je Ministarstvo gospodarstva stavilo na stol. U ovom trenutku ne razgovaramo ni o kakvim zabranama, razgovaramo o regulaciji rada nedjeljom”, rekao je ministar.

Napomenuo je da u Europi postoji tri skupine zemalja unutar kojih je taj problem riješen.

“Jedna grupa zemalja, među kojima je danas i Hrvatska, ima potpuno liberaliziran stav i nema nikakve regulacije, a drugi skup zemalja je onaj u kojima je nedjelja zabranjena. Ono što mi želimo je regulirati rad nedjeljom u skladu s mišljenjima poslodavaca, sindikata i svih onih koji od toga imaju ili bi trebali imati određene koristi”, istaknuo je Horvat.

Ministar je dodao da je u protekla tri mjeseca razgovarao sa sindikatima, Hrvatskom udrugom poslodavaca te s Hrvatskom gospodarskom komorom i Hrvatskom obrtničkom komorom.

“U nečemu se u potpunosti slažemo, a ima nekih stvari u kojima se razilazimo. Želim visoku dozu konsenzusa i nismo daleko od toga”, rekao je.

Horvat: U Hrvatskoj se ne zagovara stajalište da se rad nedjeljom u potpunosti zabrani

Na pitanje hoće li se rad nedjeljom zabraniti potpuno ili parcijalno, ministar Horvat odgovorio je da se u Hrvatskoj ne zagovara stav da se rad nedjeljom u potpunosti zabrani.

Ministarstvo gospodarstva je spremno s poslodavcima definirati koliko bi se nedjelja radilo, dodao je.

“Unutar tih nedjelja dali bismo priliku da poslodavci u svojoj internoj komunikaciji odrede broj nedjelja određenom dinamikom unutar kojih bi se radilo, i teritorijalno, ali i unutar HUP-a. Takav je prijedlog naišao na odobravanje. Hoće li to biti 12, 14 ili 15 nedjelja, taj ćemo stav usuglasiti”, kazao je ministar Horvat.

Istaknuo je i da Ministarstvo gospodarstva ima ingerencije samo nad primjenom ili konstruiranjem Zakona o trgovini unutar kojega je vezana mogućnost da se regulira rad nedjeljom samo trgovinama.

“Za ostale službe ili gospodarske subjekte ta će se priča eventualno otvoriti ili regulirati kroz neke druge zakone, prvenstveno kroz Zakon o radu”, dodao je.

Na pitanje nada li se podršci koalicijskih partnera kad je riječ o reguliranju rada nedjeljom, Horvat je odgovorio kako na tu temu s koalicijskim partnerima još nisu razgovarali.

“Medijskim prostorom kolaju raznorazne riječi ili rečenice. Mi sa svojim koalicijskim partnerima, koji u ovom trenutku čine saborsku većinu, na tu temu još nismo porazgovarali. Napomenut ću još jednom – onoga trenutka kada sve analize budu na stolu, kada budemo sigurni u svoj prijedlog, počet ćemo razgovore s koalicijskim partnerima i ne vidim razloga zbog kojeg bi oni bili protiv”, zaključio je ministar Horvat. (Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari