Pratite nas

Vijesti

Dr. Slaven Letica: „Mala povijest Velike Srbije: Četnička Srbija na našem Bliskom Istoku“

Objavljeno

na

Pobjeda četničkog vojvode, a danas četnika-predsjednika Tome Grobara na predsjedničkim izborima nije, dakle, nikakvo iznenađenje ili političko-kulturni eksces, već je logična posljedica stanja duha ili duša današnjih Srba

U knjizi „Mala povijest Velike Srbije: Četnička Srbija na našem Bliskom Istoku“dr. Slaven Letica, poznati pisac knjiga-uspješnica, ugledni istraživač i vrlo dobar poznavatelj, “iz prve ruke”, fenomena velikosrpske agresije iz razdoblja 1986. – 1999.  (bio je osobni savjetnik predsjednika dr. Franje Tuđmana u doba pripreme Srbije za ratove i na samom početku agresije na Lijepu našu) pokušava i uspijeva odgovoriti na pitanja koja s razlogom zanimanju i zanimaju hrvatsku javnost:

  • Kako je, kada i zašto došlo do četničke revizije suvremene srpske i srbijanske povijesti?
  • Što rehabilitacija četnika i četništva i pretvaranje četničkih ratnih zločinaca Draže Mihailovića, Milana Nedića, Dimitrija Ljotića i Momćila Đujića donosi današnjoj Srbiji, a što narodima i državama koji četništvo i dalje smatraju zločinom, a četnike zločincima?
  • Hoće li rehabilitacija četnika i četništva oživjeti ideje i politiku Velike Srbije?
  • Kako je i zašto srpska mlada generacija s odobravanjem prihvatila ideju izjednačavanja ranogorskih četnika i Titovih partizana?
  • Tko je za Hrvatsku bolji susjed-predsjednik: Boris Tadić ili Tomislav Nikolić?
  • Zašto Hrvatska pod nikoju cijenu ne smije pristati na povlačenje tužbe za genocid protiv Srbije?
  • Gdje se kriju zametci „novog (dobrosusjedskog i europskog) optimizma“ u odnosima između Hrvatske i Srbije?

To je zapravo knjiga o izgradnji suvremene „europske“ Srbije na temeljima „krnjega četništva“, a prije nekoliko dana pojavila se na kioscima u nakladi Vuković & Runjić i 24 sata. Posebno je zanimljiv autorov osvrt na ustrajavanju rehabilitacije četništva kroz tezu kako je riječ o antifašističkom pokretu što bi, slijedom prokušane i općeprihvaćene metode podjele na dobro i zlo (fašizam je evidentno zlo, a sve antifašističko samim time postaje dobro, prihvatljivo i poželjno) trebalo u konačnici isti taj pokret, opet po prokušanom modelu, abolirati od odgovornosti za počinjene zločine.Štoviše, zagovornici rehabilitacije četništva saveznike traže i među partizanima i poklonicima ideje jugoslavenstva te na taj način prikriti stvarne namjere stvaranja Velike Srbije koje se nikada nisu odrekli. Evo što sam autor, dr. Slaven Letica ističe:

Izbor i ustoličenje (inauguracija) četničkog vojvode Tomislava Nikolića, „Tome Grobara“, za predsjednika Srbije i višegodišnji proces rehabilitacije četničkog nasljeđa, četničkog pokreta i četničkih vođa – Draže Mihailovića, Milana Nedića, Dimitrija Ljotića i Momćila Đujića – ne zabrinjava samo hrvatsku, već i „regionalnu“ i europsku javnost. Općenito se može kazati da suvremena Srbija i današnji Srbi nakon gubitka SVIH ratova u devedesetim godinama prošlog stoljeća (protiv Slovenaca, Hrvata, Bošnjaka i saveza NATO-Kosovari), novo nacionalno uporište, nacionalni identitet, pobjednički ponos i „korisnu prošlost“ traže u povratku u „slavnu“ ravno-gorsku, drinsku i dinarsku četničku prošlost. Sve u svemu, prilično je jasno da Srbija i Srbi proživljavaju duboku i kroničnu krizu nacionalnog, ratničkog i kulturnog identiteta i da panično pokušavaju pobjeći od komunističke i partizanske prošlosti, pa i Miloševićeva GUBITNIČKOG i zločinačkog ratnog nasljeđa. Vlastitu „korisnu“ prošlost pokušavaju pronaći u još jednoj velikoj povijesnoj laži: da su četnici bili antifašisti, borci za slobodu i ratni pobjednici. Pobjeda četničkog vojvode, a danas četnika-predsjednika Tome Grobara na predsjedničkim izborima nije, dakle, nikakvo iznenađenje ili političko-kulturni eksces, već je logična posljedica stanja duha ili duša današnjih Srba – prečanskih i srbijanskih – i same Srbije. Svi politički i kulturni procesi kroz koje je prolazila Srbija od ubojstva Zorana Đinđića 12. ožujka 2003. do predsjedničkih izbora na neki su način bili utiranje puta za izbor četničkog vojvode za predsjednika Srbije.

mala povijest velike srbijePovlačeći usporednicu između poznatog, slavljenog i osporavanog, djela Daniela Jonaha Goldhagena „Hitlerovi dragovoljni izvršitelji“ kojem je ključna teza da su dolazak Hitlera na vlast i njegov osvajački i genocidni pohodi bili izraz težnji i snova većine Nijemaca njegova doba, mogli bismo kazati da je izbor „Tome Grobara“ za predsjednika Srbije izraz trenutno većinskog raspoloženja Srba-prečana i Srba u Srbiji. Srpski i srbijanski ratni i diplomatski porazi od 1991. do 1999. godine doveli su među Srbima do procesa koji bismo mogli nazvati procesom političke bifurkacije ili rastoka (dijeljenja rijeke u dva toka od kojih svaki pripada drugom riječnom slivu). Naime, pragmatično nacionalno i duhovno jedinstvo i ratno zajedništvo Srbije i Srba u devedesetim godinama prošlog stoljeća stvoreno je na ideji „Jugoslavije“ i „jugoslavenstva“ shvaćenih u kontekstu ideje i strategije ostvarenja Velike Srbije: na tezi o pravu svih Srba da žive u istoj državi koja je morbidnu, nekrofilsku snagu stekla na ratno-huškačkoj paroli Vuka Draškovića „Gdje je srpski grob tu je Srbija“ ili podjednako opasnoj poruci pravoslavne crkve „Tamo gdje se prospe srpska krv i gdje padnu srpski kosti to mora biti srpski zemlja“ (vladika Nikanor, Borba, 3.travnja 1991.). Konačni rezultat tih i nepreglednog mnoštva sličnih izjava srpskog političkog, crkvenog, znanstvenog i intelektualnog establišmenta bilo je spontano definiranje zajedničkog osvajačkog cilja o uspostavi granica Velike Srbije na pravcu Virovitica-Karlovac-Gospić-Karlobag. Osvajačke ratovi koje je Srbija povela i izgubila počivali su tako na hibridnoj, naoko nespojivoj ideologiji koja je „skrpana“ od komunističkog jugoslavenstva i titoizma (koju je na početku zagovarao Slobodan Milošević i JNA), svetosavskog mita o „nebeskom narodu koji su zajedničkim snagama oživjeli pravoslavni popovi i politički psihijatri dr. Jovan Rašković i dr. Radovan Karadžić i četničkog velikosrpstva koji je ratno nadahnjivao najrazličitije paravojne četničke postrojbe, pa i one kojima je pripadao bivši Šešeljevac, a današnji „reformirani“ predsjednik Srbije Tomislav Nikolić. Gubitak ratova doveo je do procesa političkog rastoka ili bifurkacije bivših „crvenih“ i „crnih“. Kad je u pitanju ideja „korisne prošlosti“ Srbi su se mogli, ali nisu željeli pažljivo analitički „zagledati“ u povijest i u njoj pronaći poticaje, uzore, obrasce života, navike, običaje, znanja i vještine koje bi im mogle obogatiti današnji i budući život. Nažalost, osamdeset posto Srba želi rehabilitaciju Draže Mihailovića. Žele da se njegov zločinački pokret sudski proglasi antifašističkim, pravednim i – pobjedničkim. I ne samo to. U knjizi ću pokazati kako je krajnji cilj procesa „znanstvene“, političke, pravosudne i kulturne rehabilitacije Draže Mihailovića zapravo rehabilitacija nasljeđa šarolikog, heterogenog i hibridnog četničkog pokrata u cjelini. Dakle i četničkih pokreta Milana Nedića, Dimitrija Ljotića i Momćila Đujića. Procesi sustavne, dugotrajne političke bifurkacije u Srbiji uglavnom su bili na rubu interesa i pažnje hrvatske političke „elite“ i javnosti, jer je njihova pažnja bila usmjerena prema euro-atlantskim integracijama. Zato je izbor Tomislava Nikolića u hrvatskoj javnosti primljen s iznenađenjem. Naime, hrvatska je javnost političke, društvene i kulturne procese naše zemlje i Srbije promatrala krajnje površno i pomalo „srcedrapatentno“: uglavnom preko „jednog divnog prijateljstva“ predsjednika Ive Josipovića i bivšega srbijanskog predsjednika Borisa Tadića.

Što je četništvo danas, u XXI. stoljeću?

Sintagma „Četnička Srbija“ nije odavno u samoj Srbiji politički nekorektan, pogrdan ili pejoratiavan, jer je četništvo steklo legalitet i kulturni legitimitet. U knjižici pokušavam odgovoriti na pitanja koja sigurno zanimaju mog hrvatskog čitatelja, a odgovori mogu biti zanimljivi i našim srpskim i srbijanskim susjedima. Kako je tekao proces političke, pravosudne i masovno-psihološke rehabilitacije četništva? Što izbor četničkog vojvode za srbijanskog predsjednika znači za nas Hrvate i našu državu? Jedna od brojnih posebnosti, nazovimo ga tako, petoga četničkog ustanka (prvi je bio onaj protiv Otomanskoga carstva, drugi u okviru Kraljevine Jugoslavije, treći tijekom Drugog svjetskog rata, četvrti se javio tijekom raspada Titove Jugoslavije i ratova, a peti potkraj XX. i početkom XXI. stoljeća) jest fascinacija vrlo mladih ljudi Dražom Mihailovićem, Ravnom Gorom i četništvom. Svojevrsni pledoaje ili manifest o „dvostrukom srpskom antifašizmu“ prošle je godine objavio idejni tvorac i pokretačka snaga rehabilitacije Draže Mihailovića i četničkog ili četničkih pokreta Vuk Draškoviću. U listu Press 14. travnja 2011. ovako je pojasnio tezu o „dvojnom antifašizmu“:

„Antifašistička borba Srbije i srpskog naroda u Drugom svjetskom ratu jeste borba dva antifašistička pokreta: ravnogorskog i partizanskog. I jednima i drugima borba protiv nacista, ustaša, balista, muslimanskih handžar divizija i ostalih okupatora i njihovih kvislinga služi na čast. Srpski narod mora da bude ponosan zbog toga, ali i nesretan zbog svake žrtve u ratu između Titove i Dražine gerile, kao i svake žrtve surove odmazde komunističkih pobjednika. Neki evropski narodi koji su se priklonili službi fašizmu ili nacizmu čine sve da tu službu zaobiđu ili umanje. I van razuma je, nažalost, da samo u Srbiji ideologija ratnog pobjednika u građanskom ratu između partizana i četnika uporno, već šest i po decenija, generala Dražu i njegovu vojsku tovari izmišljenom pričom služenja nacističkom okupatoru. Ako Draža, uz kojeg je do jeseni 1944. bila sva okupirana Srbija nije bio antifašista, onda u Srbiji nije ni bilo antifašizma. General Mihailović borio se za obnovu Kraljevine Jugoslavije. Njegova vojska zvala se Jugoslovenska vojska u otadžbini i na kapama je nosila grb na kojem su bila četiri srpska slova ‘S’, i hrvatska šahovnica, i muslimanski polumjesec, i slovensko sunce nad Triglavom. U njegovoj vojsci i njegovoj vrhovnoj komandi bilo je sve do proljeća 1944. više nesrba nego što ih je bilo u partizanima. Prvi komandant Prvog ravnogorskog korpusa bio je Hrvat.“

Čistka srpskoga raja

U knjizi posebno mjesto zauzima poglavlje o „Nebeskoj Srbiji“ kako Srbi nazivaju svoj krajičak raja. Zavirivanje u taj dio raja zanimljivo je zbog toga što naši hrvatski i ini katolički sveci ipak moraju proći međunarodnu „recenziju“, dok srpske svece potpuno samostalno i suvereno imenuje Srpska pravoslavna crkva. Kao autokefalna crkva, ona nikoga za ništa ne mora pitati: ni koga će poslati u raj, ni koga će poslati u pakao, ni koga zadržati na probnom stažu u čistilištu. Ne mogu kazati kako se nisam neugodno iznenadio kas sam vidio koga je SPS po kratkom postupku iz komunističkog pakla – u kojem je slovio kao nacistički simpatizer – katapultirala u pravoslavni raj. Sveti arhijerejski sabor SPC 19. svibnja 2003. “jednodušnom jednoglasnom saborskom odlukom” proglasio je svecem Nikolaja Velimirovića. Svečana kanonizacija obavljena je u Hramu Svetog Save na Vračaru, u Beogradu, 24. svibnja 2003., a novi svatac dobio je kanonsko ime: „sveti Nikolaj Žički i Ohridski“. Taj novi, hrvatskoj javnosti malo poznati svetac naglo je postao velikom svetačkom zvijezdom, neokrunjenim kraljem „Nebeske srbije“. Na tronu je zamijenio ili sasvim zasjenio srpske „šefove“ raja iz drugog tisućljeća: svetog Savu i svetoga cara Lazara. Srpska pravoslavna crkva očigledno je bila silno razočarana ulogom i poslanjem koje su njeni glavni svetosavski sveci ostvarili u ratovima u posljednjem desetljeću „izgubljenog vijeka“. Razočarana, pa i ogorčena, je s još jednom gubitničkom rolom nesretnog svetog cara Lazara. Naime, baš je njemu, preciznije moći njegovih moći („moštiju“) SPC uoči i tijekom ratova povjerila dvojaku ulogu: (1) da dobije novu Kosovsku bitku koju je „slavno“ izgubio 1389. i (2) raznošenjem njegovih „moštiju“ po zamišljenim granicama novog svesrpskog „carstva“ SPC mu je povjerila misiju ostvarenja Velike Srbije. Nesretnom svetom caru Lazaru očito nije bilo suđeno da nakon šest „vekova“ dobije novu Kosovsku bitku. Od velike mu pomoći nije, prema sudu SPC, bio ni nesretni sveti Sava koji mu nije želio pomoći u „svetim srpskim ratovima“ od 1991. do 1999. Umjesto da se vodstvo SPC samokritički osvrne na svoju sramotnu, na kraju gubitničku, ulogu u kovanju i blagoslivljanju ratova i ratnih zločina i umjesto da se skrušeno pokloni pred „moštima“ svetaca koji očito nisu željeli dati potporu ratovima koje nisu smatrali nužnima i pravednima, a još i manje svetima, pravoslavne su crkvene velmože odlučile pronači i na čast oltara podići smrtnika koji bi u trećem tisućljeću trebao imati ulogu koju su sveti Sava i sveti car Lazar imali u drugom tisućljeću.

„Pretvorba“ rasističkog mistika

Izbor je pao na čovjeka koji najbolje izražava duh i dušu današnje ravogorske, četničke Srbije: njegovo je svjetovno ime Nikolaj Velimirović (4. siječnja 1881. – 18. ožujak 1956.). Taj pokojni episkop Srpske pravoslavne crkve u mladosti je bio gorljivi zagovornik europskog humanizma, zapadnih liberalnih građanskih i političkih vrijednosti, religijske snošljivosti i crkvenog ekumenizma. Školovao se i dugo živio na Zapadu, ali je između dva rata došao u „otadžbinu“ i doživio „prosvjetljenje“. Digao je ruke i misli od svih zapadnjačkih i europskih vrijednosti i uvjerenja svoje liberalne mladosti, da bi uoči i tijekom Drugog svjetskog rata postao ideolog i glasnogovornik svetosavskog nacionalizma, četničkog rasizma, militantnog antisemitizma i nacizma.  Ozbiljni i objektivni povjesničari smatraju ga zbog toga duhovnim inspiratorom i ideologom kolaboracijskog nacističkog, četničkog, zločinačkog režima Dimitrija Ljotića. Uz to, obožavao je Adolfa Hitlera i, dakako, dosljedno tome prezirao je židove.

Evo kako je o njima zborio: „Sva moderna gesla europska sastavili su Židi, koji su Krista raspeli: i demokraciju, i štrajkove, i socijalizam, i ateizam, i toleranciju svih vera, i pacifizam, i sveopću revoluciju, i kapitalizam, i komunizam. Sve su to izumi Židova, odnosno oca njihova đavola.“ „Oni su se pokazali gori protivnici Božji negoli neznabožac Pilat, jer su u jarosti zlobe svoje izrekli onu strašnu riječ: ‘Krv Njegova na nas i našu djecu!’ Tako je nevina krv postala bič koji ih goni kao stoku kroz stoljeća iz zemlje u zemlju, i kao oganj koji sagorijeva sva njihova slagališta spletki protiv Krista. Jer tako ih uči đavo, otac njihov.“
Tek malo manje od židova, novi gazda srpskog krajička raja prezirao je Europu. Tvrdio je da je Europa uperila sve svoje izume protiv Krista, između ostalog teleskop, mikroskop, željeznicu, parnu tvornicu, strojevi za plivanje pod vodom, za letenje u zraku, itd.

Napisao je: „Jeste li s Europom ili svojim narodom? Ako kažete da ste s Europom onda se brzo liječite da ne bi zarazili svoj narod … europski narodi su pod prokletstvom božijim jer oni nisu više narodi nego jazavci … dvonogi majmuni … zverovi a ne ljudi … Europski intelektuizirani čovjek napravio je ugovor s vragom … Europa je jeres … A ti Srbijo, kuda si pošla za Europom? Ti nikada nisi išla njenim putem i nikada za njom. Nazad na svoje, ako hoćeš da se spasiš i živiš.“

„Pretvorba“ tog neizlječivog, fanatičnog nazadnjaka, rasističkog mistika, četničkog ideologa, mrzitelja židova i nacističkog apologete u glavnog srpskog sveca XXI. stoljeća odigrala se zapravo vrlo brzo, kao u kavom akcijskom filmu. Toliko brzo da je malo tko u Lijepoj našoj i Europskoj uniji primijetio svojevrsni puč u srpskom raju: Nebeskoj Srbiji. Posmrtni ostaci današnjeg srpskog rajskog vožda 35 su godina počivali u američkom Libertyvillu, u kojem je nakon emigracije 1945. živio i umro. U rodno selo Lelić u Srbiju preneseni su 12. svibnja 1991., nakon Krvavog Uskrsa na Plitvicama. U tom je selu po drugi put sahranjen u crkvi koja je njegova zadužbina.

 Neke od novijih izjava današnjih srbijanskih vlastodržaca

  • Život je kratak, a ja to znam najbolje, radio sam na groblju. (Tomislav Nikolić, Narodna skupština Srbije, 7. listopada 1993.)
  • Vukovar je bio srpski grad, tamo se Hrvati nemaju što vraćati (Tomislav Nikolić, intervju Frankfurter Allgemeine Zeitunga, svibanj 2012.)
  • Znam da vi u Hrvatskoj to ne želite čuti, ali Vukovar i cijela Slavonija su srpski, to je povijesna činjenica. Ali nećemo sada o tome, mogli bismo do sutra jer vi Hrvati imate svoje iskrivljeno viđenje povijesti. (Dragan Todorović koji već godinama zamjenjuje Vojislava Šešelja na čelu Srpske radikalne stranke; intervju portalu dnevno.hr 28. svibnja 2012.
  • Vukovar je grad u kojem žive i Hrvati i Srbi i tako treba biti. Nalazi se na istočnoj granici Hrvatske i na zapadnoj obali Dunava, koji dijeli Hrvatsku i Srbiju i ta rijeka nas treba spajati. (Milorad Pupovac, komentar izjave Tomislava Nikolića)
  • Hoće nas, srpske radikale uvjeriti da to nije srpstvo, da smo mi govorili gluposti, da mi nismo znali šta je naše. A mi ni tada ni danas nismo htjeli i nećemo ništa što je tuđe. Hoćemo samo ono što je naše, srpsko. A to jesu i Karlobag i Ogulin i Karlovac i Virovitica. I sve te srpske zemlje. I to moraju znati. (Aleksandar Vučić, nekad radikal, danas naprednjak, 2008.)
    Izvor: http://protest.ba/v2/znamo-vas-od-ranije/
  • U Srebrenici nije bilo genocida. U Srebrenici se dogodio veliki zločin koji su počinili neki pripadnici srpskog naroda, koje treba pronaći, izvesti pred sud i kazniti. (Tomislav Nikolić, intervju  RTV Crne Gore 31. Svibnja 2012.)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Vijesti

Potpisan razvojni sporazum za područje Slavonije, Baranje i Srijema

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hina

Razvojni sporazum za područje Slavonije, Baranje i Srijema kojim se osiguravaju sredstva za provedbu 29 strateških razvojnih projekata potpisan je u petak u Vinkovcima u sklopu 5. sjednice Savjeta za Slavoniju, Baranju i Srijem.

U nazočnosti predsjednika Vlade Andreja Plenkovića i brojnih ministara, predstavnici Ministarstva regionalnog razvoja i EU fondova, Ministarstva poljoprivrede i pet slavonskih županija potpisali su razvojni sporazum kojim se osiguravaju sredstva za provedbu 29 strateških razvojnih projekata ukupne vrijednosti 700 milijuna kuna te dodatnih 50 milijuna kuna za njihovu pripremu.

Ciljevi suradnje su jačanje konkurentnosti i uravnoteženje regionalnog razvoja, odgovaranje na ključne društvene izazove te smanjenje siromaštva i povećanje standarda slavonskih županija.

Premijer Plenković u uvodnom je govoru izvijestio je kako je u okviru projekta Slavonija, vrijednog 2,5 milijarde eura,  do danas ugovoreno 6,8 milijardi kuna, odnosno 36 posto ciljanog iznosa. Ocijenio je kako je jedan od najvažnijih događaja današnje sjednice Savjeta potpisivanje Razvojnog sporazuma za Slavoniju, što je pilot projekt između Vlade i pet slavonskih županija te novi mehanizam usmjeravanja sredstava iz EU fondova i državnog proračuna.

Idući tjedan zakonski prijedlozi o potpomognutim područjima

Najavio je kako će idućeg tjedna Vlada izaći s prijedlozima zakona o potpomognutim područjima, otocima, brdsko-planinskim područjima, zakona o stambenom zbrinjavanju na potpomognutim područjma, a u tijeku su završne konzultacije s Europskom komisijom glede zakona o gradu Vukovaru, što čini paket zakona koji se nadovezuje na ono što Vlada već čini u području regionalnog razvoja i decentralizacije.
Dodao je kako se iduća sjednica Savjeta planira 21. rujna u Osječko-baranjskoj županiji,  koju će tada posjetiti europska povjerenica EU za regionalni razvoj Corina Cretu, kako bi sinergiju u provedbi projekta “Slavonija”, vidjeli i oni koji su u EU nadležni za politiku regionalnog razvoja.

Ministrica regionalnog razvoja i EU fondova Gabrijela Žalac ocijenila je kako je razvojni sporazum nova metoda koja usklađuje potrebe državne razine s prioritetima lokalne razine, sukladno županijskim razvojnim strategijama,  pri čemu je fokus na razvoju gospodarstva, u prioritetnim sektorima, koji su prepoznati u strategijama regionalnog razvoja i pametne specijalizacije.
Istaknula je kako minimalno 50 posto projekata mora biti usmjereno na akivnosti s izravnim učinkom na gospodarstvo u jedinicama lokalne samouprave, izrazivši uvjerenje da će razvojni sporazum pridonijeti rastu BDP-a,  zapošljavanja te indeksa regionalne konkuretnosti i razvijenosti. .
Izvijestila je kako će se 700 milijuna kuna za provedbu Razvojnog sporazuma u pet slavonskih županija osigurati iz operativnog programa Konkuretnost i kohezija te državnog proračuna te usmjeriti za gotove projekte s građevinskim dozvolama.

Ugovor sa Svjetskom bankom za pružanje savjetodavnih usluga

Nakon ovoga potpisan je i sporazum “Slavonija, Baranja i Srijem” sa Svjetskom bankom za pružanje savjetodavnih usluga, čiji je cilj podrška slavonskim županijama u povećanju učinkovitosti korištenja EU fondova u trenutnoj financijskoj perspektivi te pripremu EU projekata za sljedeće razdoblje. Sporazum su potpisale ministrica regionalnog razvoja i EU fondova Europske unije Gabrijela Žalac te direktorica Svjetske banke za Hrvatsku Elisabetta Capannelli.

Govoreći o sporazumu sa Svjetskom bankom ministrica Žalac je kazala kako je poznato što je Svjetska banka radila u drugim državama članicama EU i drži  da se na ovaj način mogu pronaći dodatna sredstva kako bi se preokrenuli postojeći trendovi u Slavoniji.
Dodala je kako je sporazum vrijedan 6,2 milijuna eura, od čega će se 85 osigurati posto iz EU fondova, a cilj sporazuma je utvrditi razvojnu dijagnozu za pojedina područja i Slavoniji, koja imaju razvojne potencijale  kako bi se povećala učinkovitost u korištenju europskih strukturnih i investicijskih fondova.

“Slavonija raspolaže istinskim gospodarskim potencijalom, ali posljednjih godina napuštaju je neki od njezinih najvrsnijih i najdarovitijih stanovnika. Naš tim usko će surađivati s Ministarstvom kako bi se sredstva EU-a što bolje iskoristila za potporu produktivnim aktivnostima u Slavoniji. To iziskuje suradnju više ministarstava, regionalnih vlasti, privatnog sektora i civilnog društva. Širom svijeta osvjedočili smo se kako su uspješne upravo one gradske sredine i regije koje su udružile snage u službi rasta i koje sredstva koriste strateški, za najizglednije prilike”, izjavila je, uz ostalo, Capannelli.

Demografija, socijalna politika i kulturni projekti

Na sjednici je mjere demografske revitalizacije i socijalne politike predstavila ministrica demografije, obitelji, mladih i socijalne politike Nada Murganić. Najavila je da će se, u sklopu napora Vlade za poboljšanje materijalnih uvjeta u dječjim vrtićima, za što je iz državnog proračuna osigurano 117 milijuna kuna, predati ugovori za 47 vrtića, a 29 milijuna se odnosi na pet slavonskih županija.
Dodala je kako je, iz sredstava EU fondova, osigurano 60 milijuna kuna za izgradnju dječjih vrtića, a u tijeku su i natječaji za povećanje kapaciteta dječjih vrtića te natječaji za ulaganje kadrova, koji će raditi u vrtićima, s ciljem osiguranja dvosmjenskog rada.

Murganić je rekla da je za potporu različitim skupinama stanovništva, mladima, invalidima te za prehranu djece koja su u riziku siromaštva, na području pet slavonskih županija iz različitih izvora sredstava prošle i ove godine usmjereno više od 59 milijuna kuna.
Govoreći  o razvoju kulturne infrastrukture,  ministrica kulture Nina Obuljen-Koržinek upozorila  je kako na ovom području, u realizaciji kulturnih projekata, još nema dovoljno prijava i aktivnosti. te da u realizaciji nekih projekata kulturne infrastrukture Ministarstvo očekuje visoko sufinanciranje od strane lokalnih zajednica.
Dodala je kako će se danas potpisati ugovor o realizaciji projekta Arheološkog parka “Vučedol”,  što je jedini strateški projekt u toj financijskoj perspektivi, ali kako je Slavonija arheološki bogata, važno je iskoristiti  pripremu za iduću financijsku persepktivu kako bi se infrastruktura mogla financirati i kroz EU fondove i tako proširila mreža muzeja i arheoloških parkova.

U nastavku potpisat će se 105 ugovora za projekte energetske obnove, komunalnu infrastrukturu, kulturnu i prirodnu baštinu, zaštitu okoliša, jačanje ruralnog poduzetništva i zapošljavanja te novih ulaganja u dječje vrtiće
Ugovore ukupne vrijednosti 530 milijuna kuna s korisnicima će potpisati potpredsjednik Vlade Predrag Štromar, ministrice Gabrijela Žalac i  Nada Murganić te ministri Oleg Butković,  Lovro Kuščević,  Darko Horvat,  Tomislav Ćorić te Marko Pavić.

Savjet za Slavoniju, Baranju i Srijem, kojim predsjeda predsjednik Vlade Andrej Plenković, osnovan je 8. ožujka 2017. kao savjetodavno tijelo u području koordinacije provedbe i praćenja korištenja europskih strukturnih i investicijskih fondova (ESI), instrumenata i programa Europske unije, Europskoga gospodarskog prostora i nacionalnih izvora u okviru „Projekta Slavonija, Baranja i Srijem“.
Projekt je pokrenut kako bi se osiguralo 2,5 milijardi eura iz EU fondova isključivo za projekte na području pet slavonskih županija. Sredstva za ulaganja u poduzetništvo, poljoprivredu, obrazovanje, zdravstvo, istraživanje i razvoj, vodoopskrbu i odvodnju, kulturnu i prirodnu baštinu, sektor prometa, unutarnje plovne putove te energetiku, osigurana su u okviru postojećih operativnih programa i Programa ruralnog razvoja u financijskom razdoblju 2014.-2020. Do sada su sjednice Savjeta održane u Osijeku, Požegi, Slavonskom Brodu i Virovitici.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Vijesti

Zašto su Slobodan Kuvalja i Krešimir Dolenčić onemogućili nastup Marka Perkovića Thompsona?

Objavljeno

na

Objavio

Kad čovjek pomisli da su svi petkolonaši istrčali pred lice javnosti i da se njihov ukupan broj znade, evo ti iznenađenja. Vrbovanje i infiltracija počinje u mladim danima, a „spavači“ su u stanju čekati i desetljećima, dapače, prikloniti se „neprijateljskom režimu“ kako bi jednoga dana u budućnosti ispunili svoj zadatak.

Prilikom dočeka „Vatrenih“ u Zagrebu, Thompson je ostao bez matrice, na što je rekao kako može nastupiti i bez glazbe, a voditelj programa Franjo Ridjan poveo navijačku pjesmu “Srce Vatreno” kako bi Thomspona izbacio iz igre. No, Thompson se snašao i zapjevao “Geni kameni” a capella, ali ubrzo je isključen i mikrofon pa je Thompson ostatak otpjevao bez mikrofona zajedno s nogometašima i publikom koja im se pridružila.

Neočekivanu situaciju, u kojoj je Thompson, na pozornici u glavnom gradu, doveden u poziciju uljeza, komentirao je režiser dočeka Krešimir Dolenčić:

“Odrađen je sjajan posao, sve je bilo fantastično i svi mediji pišu da je program prošao super.  Program je završio, imao je svoj kraj i svoju formu i bio je gotov.“ – kazao je za portal Direktno.hr

Krešimir Dolenčić je vrlo poznat u kulturnim krugovima, a nemalo su ga puta prozivali zbog nekritiziranja vlade za vrijeme Tomislava Karamarka i Tihomira Oreškovića te nesudjelovanja u „kulturnim“ prosvjedima protiv Zlatka Hasanbegovića. Proglašavali su ga „režimskim redateljem“ zbog suradnje s HDZ-om (zadužen je bio i za inauguraciju Grabar-Kitarović), a zamjeraju mu što ne voli druga Tita i samoupravljačku anarhiju. Čak je imao kratku polemiku s nekim Stjepanom Grbićem iz Pupovčevih „Novosti“. Sudjelovao je, doduše, i na prvom „Gay Pride“-u, te tako predstavlja baš onu nepostojeću (zlobnici bi rekli Plenkovićevu) lijevu desnicu, odnosno desnu ljevicu, kako vam drago – pravog čovjeka bez svojstava.

Krešimir Dolenčić je odgovoran i za debakl na dočeku „Vatrenih“ te je izvrsno odradio zadatak miniranja nastupa Marka Perkovića Thompsona. Zaista, potreban je iskusan um koji će se vješto suprotstaviti željama srebrne reprezentacije, srebrnog izbornika Zlatka Dalića i zlatnog Luke Modrića. No, on to nije izvršavao prema vlastitom nahođenju, nego je izvršavao tuđu, protuhrvatsku naredbu.

Za „Nacional“ je 2016. izjavio: „Jako volim građansku Hrvatsku, zato se danas u svojoj domovini ne snalazim najbolje.“ Građanska Hrvatska je valjda ona Hrvatska u kojoj o svemu odlučuje masonska Velika Loža Hrvatske (VLH). Baš simpatično, Krešimir Dolenčić je predložen za prijem u Bratstvo upravo 10. travnja 2008. godine, valjda kako bi se ostavio privid „desnog“ kulturnjaka.

Naime, Dolenčić je u ulozi režisera dočeka „Vatrenih“ postupio upravo po naputku svoga nadređenoga, novoizabranog Velikog Majstora VLH-a, Slobodana Kuvalje, liječnika iz Srbca kraj Banja Luke. Podsjetimo, Kuvalju su izabrali „hrvatski“ masoni i nakon više od 20 godina, napokon je Srbin zasjeo na čelno mjesto hrvatske (?) masonerije.

Ni za koga u Hrvatskoj ne smiješ istaknuti njegovo porijeklo ili pripadnost nacionalnoj manjini jer si po automatizmu ustaša. No, ne možemo se ne zapitati zašto Slobodan Kuvalja, dakle Srbin, onemogućuje nastup Thompsona kojeg voli narod, vole ga reprezentativci, voli ga izbornik Dalić i voli ga najbolji nogometaš svijeta Modrić? Zbog čega masonerijska vrhuška ne voli Thompsona? Jesu li oni „građanstvo“ za kojim žali Dolenčić ili tek jugočetnici, odnosno Srbi koje preziru i mrze sve hrvatsko?

U svim se novinama NDH cijelo vrijeme pisalo o četničko-partizanskom ustanku što se potvrdilo ’91. godine kad je partizanska kokarda nasrnula na hrvatsko tlo. Na partizansko-četničke ili četničko-partizanske ispade treba nemilosrdno ustati i to ustati hrvatstvom – dakle biti ustašom.

A „građanska“ manjina neka samo opstruira i onemogućava Hrvatima iskazivanje svojih nacionalnih osjećaja.

Ivica Štiglić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari