Pratite nas

Vijesti

Dr. Slaven Letica: „Mala povijest Velike Srbije: Četnička Srbija na našem Bliskom Istoku“

Objavljeno

na

Pobjeda četničkog vojvode, a danas četnika-predsjednika Tome Grobara na predsjedničkim izborima nije, dakle, nikakvo iznenađenje ili političko-kulturni eksces, već je logična posljedica stanja duha ili duša današnjih Srba

U knjizi „Mala povijest Velike Srbije: Četnička Srbija na našem Bliskom Istoku“dr. Slaven Letica, poznati pisac knjiga-uspješnica, ugledni istraživač i vrlo dobar poznavatelj, “iz prve ruke”, fenomena velikosrpske agresije iz razdoblja 1986. – 1999.  (bio je osobni savjetnik predsjednika dr. Franje Tuđmana u doba pripreme Srbije za ratove i na samom početku agresije na Lijepu našu) pokušava i uspijeva odgovoriti na pitanja koja s razlogom zanimanju i zanimaju hrvatsku javnost:

  • Kako je, kada i zašto došlo do četničke revizije suvremene srpske i srbijanske povijesti?
  • Što rehabilitacija četnika i četništva i pretvaranje četničkih ratnih zločinaca Draže Mihailovića, Milana Nedića, Dimitrija Ljotića i Momćila Đujića donosi današnjoj Srbiji, a što narodima i državama koji četništvo i dalje smatraju zločinom, a četnike zločincima?
  • Hoće li rehabilitacija četnika i četništva oživjeti ideje i politiku Velike Srbije?
  • Kako je i zašto srpska mlada generacija s odobravanjem prihvatila ideju izjednačavanja ranogorskih četnika i Titovih partizana?
  • Tko je za Hrvatsku bolji susjed-predsjednik: Boris Tadić ili Tomislav Nikolić?
  • Zašto Hrvatska pod nikoju cijenu ne smije pristati na povlačenje tužbe za genocid protiv Srbije?
  • Gdje se kriju zametci „novog (dobrosusjedskog i europskog) optimizma“ u odnosima između Hrvatske i Srbije?

To je zapravo knjiga o izgradnji suvremene „europske“ Srbije na temeljima „krnjega četništva“, a prije nekoliko dana pojavila se na kioscima u nakladi Vuković & Runjić i 24 sata. Posebno je zanimljiv autorov osvrt na ustrajavanju rehabilitacije četništva kroz tezu kako je riječ o antifašističkom pokretu što bi, slijedom prokušane i općeprihvaćene metode podjele na dobro i zlo (fašizam je evidentno zlo, a sve antifašističko samim time postaje dobro, prihvatljivo i poželjno) trebalo u konačnici isti taj pokret, opet po prokušanom modelu, abolirati od odgovornosti za počinjene zločine.Štoviše, zagovornici rehabilitacije četništva saveznike traže i među partizanima i poklonicima ideje jugoslavenstva te na taj način prikriti stvarne namjere stvaranja Velike Srbije koje se nikada nisu odrekli. Evo što sam autor, dr. Slaven Letica ističe:

Izbor i ustoličenje (inauguracija) četničkog vojvode Tomislava Nikolića, „Tome Grobara“, za predsjednika Srbije i višegodišnji proces rehabilitacije četničkog nasljeđa, četničkog pokreta i četničkih vođa – Draže Mihailovića, Milana Nedića, Dimitrija Ljotića i Momćila Đujića – ne zabrinjava samo hrvatsku, već i „regionalnu“ i europsku javnost. Općenito se može kazati da suvremena Srbija i današnji Srbi nakon gubitka SVIH ratova u devedesetim godinama prošlog stoljeća (protiv Slovenaca, Hrvata, Bošnjaka i saveza NATO-Kosovari), novo nacionalno uporište, nacionalni identitet, pobjednički ponos i „korisnu prošlost“ traže u povratku u „slavnu“ ravno-gorsku, drinsku i dinarsku četničku prošlost. Sve u svemu, prilično je jasno da Srbija i Srbi proživljavaju duboku i kroničnu krizu nacionalnog, ratničkog i kulturnog identiteta i da panično pokušavaju pobjeći od komunističke i partizanske prošlosti, pa i Miloševićeva GUBITNIČKOG i zločinačkog ratnog nasljeđa. Vlastitu „korisnu“ prošlost pokušavaju pronaći u još jednoj velikoj povijesnoj laži: da su četnici bili antifašisti, borci za slobodu i ratni pobjednici. Pobjeda četničkog vojvode, a danas četnika-predsjednika Tome Grobara na predsjedničkim izborima nije, dakle, nikakvo iznenađenje ili političko-kulturni eksces, već je logična posljedica stanja duha ili duša današnjih Srba – prečanskih i srbijanskih – i same Srbije. Svi politički i kulturni procesi kroz koje je prolazila Srbija od ubojstva Zorana Đinđića 12. ožujka 2003. do predsjedničkih izbora na neki su način bili utiranje puta za izbor četničkog vojvode za predsjednika Srbije.

mala povijest velike srbijePovlačeći usporednicu između poznatog, slavljenog i osporavanog, djela Daniela Jonaha Goldhagena „Hitlerovi dragovoljni izvršitelji“ kojem je ključna teza da su dolazak Hitlera na vlast i njegov osvajački i genocidni pohodi bili izraz težnji i snova većine Nijemaca njegova doba, mogli bismo kazati da je izbor „Tome Grobara“ za predsjednika Srbije izraz trenutno većinskog raspoloženja Srba-prečana i Srba u Srbiji. Srpski i srbijanski ratni i diplomatski porazi od 1991. do 1999. godine doveli su među Srbima do procesa koji bismo mogli nazvati procesom političke bifurkacije ili rastoka (dijeljenja rijeke u dva toka od kojih svaki pripada drugom riječnom slivu). Naime, pragmatično nacionalno i duhovno jedinstvo i ratno zajedništvo Srbije i Srba u devedesetim godinama prošlog stoljeća stvoreno je na ideji „Jugoslavije“ i „jugoslavenstva“ shvaćenih u kontekstu ideje i strategije ostvarenja Velike Srbije: na tezi o pravu svih Srba da žive u istoj državi koja je morbidnu, nekrofilsku snagu stekla na ratno-huškačkoj paroli Vuka Draškovića „Gdje je srpski grob tu je Srbija“ ili podjednako opasnoj poruci pravoslavne crkve „Tamo gdje se prospe srpska krv i gdje padnu srpski kosti to mora biti srpski zemlja“ (vladika Nikanor, Borba, 3.travnja 1991.). Konačni rezultat tih i nepreglednog mnoštva sličnih izjava srpskog političkog, crkvenog, znanstvenog i intelektualnog establišmenta bilo je spontano definiranje zajedničkog osvajačkog cilja o uspostavi granica Velike Srbije na pravcu Virovitica-Karlovac-Gospić-Karlobag. Osvajačke ratovi koje je Srbija povela i izgubila počivali su tako na hibridnoj, naoko nespojivoj ideologiji koja je „skrpana“ od komunističkog jugoslavenstva i titoizma (koju je na početku zagovarao Slobodan Milošević i JNA), svetosavskog mita o „nebeskom narodu koji su zajedničkim snagama oživjeli pravoslavni popovi i politički psihijatri dr. Jovan Rašković i dr. Radovan Karadžić i četničkog velikosrpstva koji je ratno nadahnjivao najrazličitije paravojne četničke postrojbe, pa i one kojima je pripadao bivši Šešeljevac, a današnji „reformirani“ predsjednik Srbije Tomislav Nikolić. Gubitak ratova doveo je do procesa političkog rastoka ili bifurkacije bivših „crvenih“ i „crnih“. Kad je u pitanju ideja „korisne prošlosti“ Srbi su se mogli, ali nisu željeli pažljivo analitički „zagledati“ u povijest i u njoj pronaći poticaje, uzore, obrasce života, navike, običaje, znanja i vještine koje bi im mogle obogatiti današnji i budući život. Nažalost, osamdeset posto Srba želi rehabilitaciju Draže Mihailovića. Žele da se njegov zločinački pokret sudski proglasi antifašističkim, pravednim i – pobjedničkim. I ne samo to. U knjizi ću pokazati kako je krajnji cilj procesa „znanstvene“, političke, pravosudne i kulturne rehabilitacije Draže Mihailovića zapravo rehabilitacija nasljeđa šarolikog, heterogenog i hibridnog četničkog pokrata u cjelini. Dakle i četničkih pokreta Milana Nedića, Dimitrija Ljotića i Momćila Đujića. Procesi sustavne, dugotrajne političke bifurkacije u Srbiji uglavnom su bili na rubu interesa i pažnje hrvatske političke „elite“ i javnosti, jer je njihova pažnja bila usmjerena prema euro-atlantskim integracijama. Zato je izbor Tomislava Nikolića u hrvatskoj javnosti primljen s iznenađenjem. Naime, hrvatska je javnost političke, društvene i kulturne procese naše zemlje i Srbije promatrala krajnje površno i pomalo „srcedrapatentno“: uglavnom preko „jednog divnog prijateljstva“ predsjednika Ive Josipovića i bivšega srbijanskog predsjednika Borisa Tadića.

Što je četništvo danas, u XXI. stoljeću?

Sintagma „Četnička Srbija“ nije odavno u samoj Srbiji politički nekorektan, pogrdan ili pejoratiavan, jer je četništvo steklo legalitet i kulturni legitimitet. U knjižici pokušavam odgovoriti na pitanja koja sigurno zanimaju mog hrvatskog čitatelja, a odgovori mogu biti zanimljivi i našim srpskim i srbijanskim susjedima. Kako je tekao proces političke, pravosudne i masovno-psihološke rehabilitacije četništva? Što izbor četničkog vojvode za srbijanskog predsjednika znači za nas Hrvate i našu državu? Jedna od brojnih posebnosti, nazovimo ga tako, petoga četničkog ustanka (prvi je bio onaj protiv Otomanskoga carstva, drugi u okviru Kraljevine Jugoslavije, treći tijekom Drugog svjetskog rata, četvrti se javio tijekom raspada Titove Jugoslavije i ratova, a peti potkraj XX. i početkom XXI. stoljeća) jest fascinacija vrlo mladih ljudi Dražom Mihailovićem, Ravnom Gorom i četništvom. Svojevrsni pledoaje ili manifest o „dvostrukom srpskom antifašizmu“ prošle je godine objavio idejni tvorac i pokretačka snaga rehabilitacije Draže Mihailovića i četničkog ili četničkih pokreta Vuk Draškoviću. U listu Press 14. travnja 2011. ovako je pojasnio tezu o „dvojnom antifašizmu“:

„Antifašistička borba Srbije i srpskog naroda u Drugom svjetskom ratu jeste borba dva antifašistička pokreta: ravnogorskog i partizanskog. I jednima i drugima borba protiv nacista, ustaša, balista, muslimanskih handžar divizija i ostalih okupatora i njihovih kvislinga služi na čast. Srpski narod mora da bude ponosan zbog toga, ali i nesretan zbog svake žrtve u ratu između Titove i Dražine gerile, kao i svake žrtve surove odmazde komunističkih pobjednika. Neki evropski narodi koji su se priklonili službi fašizmu ili nacizmu čine sve da tu službu zaobiđu ili umanje. I van razuma je, nažalost, da samo u Srbiji ideologija ratnog pobjednika u građanskom ratu između partizana i četnika uporno, već šest i po decenija, generala Dražu i njegovu vojsku tovari izmišljenom pričom služenja nacističkom okupatoru. Ako Draža, uz kojeg je do jeseni 1944. bila sva okupirana Srbija nije bio antifašista, onda u Srbiji nije ni bilo antifašizma. General Mihailović borio se za obnovu Kraljevine Jugoslavije. Njegova vojska zvala se Jugoslovenska vojska u otadžbini i na kapama je nosila grb na kojem su bila četiri srpska slova ‘S’, i hrvatska šahovnica, i muslimanski polumjesec, i slovensko sunce nad Triglavom. U njegovoj vojsci i njegovoj vrhovnoj komandi bilo je sve do proljeća 1944. više nesrba nego što ih je bilo u partizanima. Prvi komandant Prvog ravnogorskog korpusa bio je Hrvat.“

Čistka srpskoga raja

U knjizi posebno mjesto zauzima poglavlje o „Nebeskoj Srbiji“ kako Srbi nazivaju svoj krajičak raja. Zavirivanje u taj dio raja zanimljivo je zbog toga što naši hrvatski i ini katolički sveci ipak moraju proći međunarodnu „recenziju“, dok srpske svece potpuno samostalno i suvereno imenuje Srpska pravoslavna crkva. Kao autokefalna crkva, ona nikoga za ništa ne mora pitati: ni koga će poslati u raj, ni koga će poslati u pakao, ni koga zadržati na probnom stažu u čistilištu. Ne mogu kazati kako se nisam neugodno iznenadio kas sam vidio koga je SPS po kratkom postupku iz komunističkog pakla – u kojem je slovio kao nacistički simpatizer – katapultirala u pravoslavni raj. Sveti arhijerejski sabor SPC 19. svibnja 2003. “jednodušnom jednoglasnom saborskom odlukom” proglasio je svecem Nikolaja Velimirovića. Svečana kanonizacija obavljena je u Hramu Svetog Save na Vračaru, u Beogradu, 24. svibnja 2003., a novi svatac dobio je kanonsko ime: „sveti Nikolaj Žički i Ohridski“. Taj novi, hrvatskoj javnosti malo poznati svetac naglo je postao velikom svetačkom zvijezdom, neokrunjenim kraljem „Nebeske srbije“. Na tronu je zamijenio ili sasvim zasjenio srpske „šefove“ raja iz drugog tisućljeća: svetog Savu i svetoga cara Lazara. Srpska pravoslavna crkva očigledno je bila silno razočarana ulogom i poslanjem koje su njeni glavni svetosavski sveci ostvarili u ratovima u posljednjem desetljeću „izgubljenog vijeka“. Razočarana, pa i ogorčena, je s još jednom gubitničkom rolom nesretnog svetog cara Lazara. Naime, baš je njemu, preciznije moći njegovih moći („moštiju“) SPC uoči i tijekom ratova povjerila dvojaku ulogu: (1) da dobije novu Kosovsku bitku koju je „slavno“ izgubio 1389. i (2) raznošenjem njegovih „moštiju“ po zamišljenim granicama novog svesrpskog „carstva“ SPC mu je povjerila misiju ostvarenja Velike Srbije. Nesretnom svetom caru Lazaru očito nije bilo suđeno da nakon šest „vekova“ dobije novu Kosovsku bitku. Od velike mu pomoći nije, prema sudu SPC, bio ni nesretni sveti Sava koji mu nije želio pomoći u „svetim srpskim ratovima“ od 1991. do 1999. Umjesto da se vodstvo SPC samokritički osvrne na svoju sramotnu, na kraju gubitničku, ulogu u kovanju i blagoslivljanju ratova i ratnih zločina i umjesto da se skrušeno pokloni pred „moštima“ svetaca koji očito nisu željeli dati potporu ratovima koje nisu smatrali nužnima i pravednima, a još i manje svetima, pravoslavne su crkvene velmože odlučile pronači i na čast oltara podići smrtnika koji bi u trećem tisućljeću trebao imati ulogu koju su sveti Sava i sveti car Lazar imali u drugom tisućljeću.

„Pretvorba“ rasističkog mistika

Izbor je pao na čovjeka koji najbolje izražava duh i dušu današnje ravogorske, četničke Srbije: njegovo je svjetovno ime Nikolaj Velimirović (4. siječnja 1881. – 18. ožujak 1956.). Taj pokojni episkop Srpske pravoslavne crkve u mladosti je bio gorljivi zagovornik europskog humanizma, zapadnih liberalnih građanskih i političkih vrijednosti, religijske snošljivosti i crkvenog ekumenizma. Školovao se i dugo živio na Zapadu, ali je između dva rata došao u „otadžbinu“ i doživio „prosvjetljenje“. Digao je ruke i misli od svih zapadnjačkih i europskih vrijednosti i uvjerenja svoje liberalne mladosti, da bi uoči i tijekom Drugog svjetskog rata postao ideolog i glasnogovornik svetosavskog nacionalizma, četničkog rasizma, militantnog antisemitizma i nacizma.  Ozbiljni i objektivni povjesničari smatraju ga zbog toga duhovnim inspiratorom i ideologom kolaboracijskog nacističkog, četničkog, zločinačkog režima Dimitrija Ljotića. Uz to, obožavao je Adolfa Hitlera i, dakako, dosljedno tome prezirao je židove.

Evo kako je o njima zborio: „Sva moderna gesla europska sastavili su Židi, koji su Krista raspeli: i demokraciju, i štrajkove, i socijalizam, i ateizam, i toleranciju svih vera, i pacifizam, i sveopću revoluciju, i kapitalizam, i komunizam. Sve su to izumi Židova, odnosno oca njihova đavola.“ „Oni su se pokazali gori protivnici Božji negoli neznabožac Pilat, jer su u jarosti zlobe svoje izrekli onu strašnu riječ: ‘Krv Njegova na nas i našu djecu!’ Tako je nevina krv postala bič koji ih goni kao stoku kroz stoljeća iz zemlje u zemlju, i kao oganj koji sagorijeva sva njihova slagališta spletki protiv Krista. Jer tako ih uči đavo, otac njihov.“
Tek malo manje od židova, novi gazda srpskog krajička raja prezirao je Europu. Tvrdio je da je Europa uperila sve svoje izume protiv Krista, između ostalog teleskop, mikroskop, željeznicu, parnu tvornicu, strojevi za plivanje pod vodom, za letenje u zraku, itd.

Napisao je: „Jeste li s Europom ili svojim narodom? Ako kažete da ste s Europom onda se brzo liječite da ne bi zarazili svoj narod … europski narodi su pod prokletstvom božijim jer oni nisu više narodi nego jazavci … dvonogi majmuni … zverovi a ne ljudi … Europski intelektuizirani čovjek napravio je ugovor s vragom … Europa je jeres … A ti Srbijo, kuda si pošla za Europom? Ti nikada nisi išla njenim putem i nikada za njom. Nazad na svoje, ako hoćeš da se spasiš i živiš.“

„Pretvorba“ tog neizlječivog, fanatičnog nazadnjaka, rasističkog mistika, četničkog ideologa, mrzitelja židova i nacističkog apologete u glavnog srpskog sveca XXI. stoljeća odigrala se zapravo vrlo brzo, kao u kavom akcijskom filmu. Toliko brzo da je malo tko u Lijepoj našoj i Europskoj uniji primijetio svojevrsni puč u srpskom raju: Nebeskoj Srbiji. Posmrtni ostaci današnjeg srpskog rajskog vožda 35 su godina počivali u američkom Libertyvillu, u kojem je nakon emigracije 1945. živio i umro. U rodno selo Lelić u Srbiju preneseni su 12. svibnja 1991., nakon Krvavog Uskrsa na Plitvicama. U tom je selu po drugi put sahranjen u crkvi koja je njegova zadužbina.

 Neke od novijih izjava današnjih srbijanskih vlastodržaca

  • Život je kratak, a ja to znam najbolje, radio sam na groblju. (Tomislav Nikolić, Narodna skupština Srbije, 7. listopada 1993.)
  • Vukovar je bio srpski grad, tamo se Hrvati nemaju što vraćati (Tomislav Nikolić, intervju Frankfurter Allgemeine Zeitunga, svibanj 2012.)
  • Znam da vi u Hrvatskoj to ne želite čuti, ali Vukovar i cijela Slavonija su srpski, to je povijesna činjenica. Ali nećemo sada o tome, mogli bismo do sutra jer vi Hrvati imate svoje iskrivljeno viđenje povijesti. (Dragan Todorović koji već godinama zamjenjuje Vojislava Šešelja na čelu Srpske radikalne stranke; intervju portalu dnevno.hr 28. svibnja 2012.
  • Vukovar je grad u kojem žive i Hrvati i Srbi i tako treba biti. Nalazi se na istočnoj granici Hrvatske i na zapadnoj obali Dunava, koji dijeli Hrvatsku i Srbiju i ta rijeka nas treba spajati. (Milorad Pupovac, komentar izjave Tomislava Nikolića)
  • Hoće nas, srpske radikale uvjeriti da to nije srpstvo, da smo mi govorili gluposti, da mi nismo znali šta je naše. A mi ni tada ni danas nismo htjeli i nećemo ništa što je tuđe. Hoćemo samo ono što je naše, srpsko. A to jesu i Karlobag i Ogulin i Karlovac i Virovitica. I sve te srpske zemlje. I to moraju znati. (Aleksandar Vučić, nekad radikal, danas naprednjak, 2008.)
    Izvor: http://protest.ba/v2/znamo-vas-od-ranije/
  • U Srebrenici nije bilo genocida. U Srebrenici se dogodio veliki zločin koji su počinili neki pripadnici srpskog naroda, koje treba pronaći, izvesti pred sud i kazniti. (Tomislav Nikolić, intervju  RTV Crne Gore 31. Svibnja 2012.)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

BiH

Hrvati izabrali legitimne predstavnike u Dom naroda

Objavljeno

na

Objavio

Hoće li blokirati vlast dok se ne promijeni Izborni zakon?

Dom naroda Parlamenta FBiH popunjava se recipročno iz županija kojih ima 10, a mogućnost za političke makinacije leži u činjenici da se vrijednost glasa mjeri različito pa je tako Bosansko-podrinjska županija koja po popisu ima samo desetak Hrvata u tomu smislu jednako vrijedna kao i Posavska ili Zapadnohercegovačka.

Dom naroda Parlamenta FBiH značajan je u tomu što neposredno bira i Vladu Federacije, predsjednika Federacije te izaslanike u Državni dom naroda.

U trenutnom sazivu, Hrvati u ovom domu imaju dvotrećinsku većinu, a unatoč otvorenim pokušajima bošnjačke političke elite nisu uspjele u nametanju šest svojih Hrvata.

Sada je, što nije pravilo, nego iznimka, federalni Dom naroda što se tiče Hrvata popunjen legitimnim predstavnicima, no nema jamstva da će to biti i ubuduće, piše Direktno.hr.

Državni Dom naroda u kojem sjedi po pet Hrvata, Srba i Bošnjaka najjači je do sada, a u njemu će tako biti neke od najznačajnijih političkih osoba u BiH poput Bakira Izetbegovića ili Dragana Čovića.

Politolog Ivan Kraljević s odsjeka Politologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru smatra da je to tako jer će se neki politički procesi i formalno rješavati unutar ovog doma.

”Dom naroda BiH, ako bi se vodili političkom težinom i političkim kapitalom osoba koje su delegirane, ovoga je puta uistinu vrlo jak. Moglo bi se reći kako su unutra sve ‘glavne face’ i njihovi ljudi od najvećeg povjerenja. Ovako politički jak sastav državnog Doma naroda može predstavljati kvalitetnu osnovu za stvaranje uvjeta za pokretanje određenih procesa koji će voditi prema dogovoru o najvažnijim pitanjima. Možda ponajviše oko izmjena izbornog zakonodavstva. Vjerujem kako su toga svjesni i predsjednici najjačih bošnjačkih i hrvatskih stranaka. Zato nije iznenađenje što su unutra i Bakir Izetbegović i Dragan Čović, jer u ovome trenutku nisu mogli ostati izvan poluga odlučivanja. Oni neće biti ‘obični pregovarači’. Dakle, ciljano su unutra kako bi imali kontrolu nad aktualnim političkim događanjima. SDA (i vjerojatno SBB), HDZ BiH i SNSD imat će kontrolu i na državnoj i na federalnoj razini. O njihovoj dobroj volji i spremnosti za iskrenu suradnju ovisit će svi procesi u Bosni i Hercegovini”, smatra politolog Kraljević.

Novinar Večernjeg lista Zoran Krešić koji odlično poznaje političke prilike u BiH stava je da su bošnjačke stranke proučile sve zakonske rupe kako bi Hrvatima mogli nametnuti političke predstavnike, no da im to nije pošlo za rukom s obzirom na to da su stranke okupljene oko HNS-a koji čini 99 posto biračke volje bh. Hrvata izabrale dvije trećine izaslanika u ovom Domu.

”Dom naroda posljednja je brana političke i institucionalna opstojnosti Hrvata i zato je bilo iznimno važno da Hrvati imaju dvotrećinsku većinu u klubu ovoga naroda. Bez Hrvata neće biti moguće donijeti bilo kakvu odluku u Parlamentu niti ustrojiti vlast mimo ovoga naroda. No, kako su bošnjačke stranke prostudirale sve zakonske i ustavne rupe, u Domu naroda bit će i ‘Hrvati’ Anel Šahinović i Edim Fejzić”, rekao je Večernjakov novinar za Direktno.hr.

No, na pitanje je li imperativ blokirati Vladu FBiH dok ne dođe do promjene izbornog zakona, Kraljević podsjeća na novonastalu tišinu oko priče da nema uspostave vlasti do izmjena izbornog zakona, ali, smatra on, to ne mora značiti da se od ovog principa odustalo.

”Gledajući iz perspektive hrvatskog biračkog tijela izmjene izbornog zakonodavstva bi trebale biti imperativ i crta preko koje se ne smije olako prijeći. Oni očekuju kako njihovi politički predstavnici neće ponovno pokleknuti i zbog fotelja u vlasti odustati od borbe za ravnopravnost svoga naroda. HDZ BiH je toga sigurno svjestan. No, u polici, poglavito bosanskohercegovačkoj, nikad se ne zna. Nadam se kako ova posljednja tišina oko promjene izbornog zakona, kao uvjeta bez kojeg se neće ući u vlasti, nije naznaka odustajanja od toga. Odustajanje od izmjena izbornog zakona bio bi novi udarac u konstitutivnost hrvatskog naroda i njegovo obespravljivanje u BiH”, rekao je Kraljević.

Krešić dodaje i da je iznimno važno nastaviti na priči o blokadi vlasti na razini FBiH dok ne dođe do izmjena izbornog zakona koji bi spriječio fenomene poput Komšićevog.

”Zato je iznimno značajno provesti presudu Ustavnog suda u predmetu Ljubić kako bi se izbjegla mogućnost da ‘Hrvati po zanimanju’ otimaju pozicije ovome narodu, kao što je to u Predsjedništvu BiH Željko Komšić. Stoga podržavam i pozivam stranke Hrvata u BiH da ne popuste i ne dopuste uspostavu vlade Federacije BiH bez izmjena Izbornog zakona koji bi onemogućio ponavljanje fenomena Sejdo Bajramović, odnosno, Željko Komšić na svim razinama”, rekao je novinar Večernjeg lista.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Vijesti

Hrvatski generalski zbor najoštrije osuđuje smišljene i plasirane laži

Objavljeno

na

Objavio

Arhiva

Priopćenje za javnost Hrvatskog generalskog zbora povodom objavljenih neistina na portalu „Glasno“ pod naslovom: „ZAŠTO JE DAMIR TOMLJANOVIĆ-GAVRAN UBIJEN U ZAGREBU“

Hrvatski generalski zbor najoštrije osuđuje laži, koje je na blogu-portalu „Glasno“ pod naslovom: „ZAŠTO JE DAMIR TOMLJANOVIĆ–GAVRAN UBIJEN U ZAGREBU“, objavio  autor Miro Matijević.

Hrvatski generalski zbor, podsjeća, da su okolnosti pogibije stožernog brigadira Damira Tomljanovića-Gavrana, 17. veljače 1994. godine na Velebitu javnosti dobro poznate, obzirom da su o tom tragičnom događaju, u medijima, u više navrata govorili neposredni svjedoci, Gavranovi prijatelji i suborci,  pripadnici 1 gardijske brigade „Tigrova“, Darko Katuša i Grga Tokić.

Obzirom na navedeno, smatramo kako je  izrečene neistine autor članka u javnost smišljeno plasirao  u cilju stvaranja i širenja dezinformacija, kako bi se manipuliralo javnim mnijenjem, izazivale podjele i posijale sumnje u braniteljskoj populaciji i šire, te bacila ljaga na pokojnog ratnog ministra obrane Gojka Šuška. Pritom je, autor u svom članku, branitelje prikazao kao masovne uživatelje droga, a Gavranovu junačku smrt, na borbenoj zadaći, proglasio običnom likvidacijom od hrvatske strane.

Hrvatski generalski zbor upozorava, da ovako smišljene i plasirane laži,  neposredno uoči obilježavanja 25 obljetnice pogibije istinskog heroja i omiljenog  junaka Domovinskog rata stožernog brigadira Damira Tomljanovića-Gavrana, imaju sve odlike psihološkog-propagandnog  djelovanja, kao oblika Specijalnog rata,  usmjerenog protiv temeljenih vrijednosti Domovinskog rata i Republike Hrvatske u cijelosti.

Obzirom na navedeno, Hrvatski generalski zbor traži žurno postupanje Državnog odvjetništva.

HRVATSKI GENERALSKI ZBOR

UPRAVNI ODBOR

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari