Pratite nas

Intervju

Dr. Stjepandić za Hrvatski tjednik: Kad dođem u Hrvatsku osjećam se kao Ero s onoga svijeta

Objavljeno

na

Česta tema razgovora s dr. Josipom Stjepandićem znastvenikom iz  njemačke privatne tvrtke “Prostep”, za njegova posjeta Zagrebu, organizacija je znanosti u Hrvatskoj za koju smatra da je jedan od glavnih uzroka sadašnjem lošem gospodarskom stanju. Smatrajući kako je kritički pogled na znanost u Hrvatskoj s inozemnih vidika dobrodošao razgovarali smo s našim znanstvenikom kako vidi stanje u znanosti i kako drži da bi ga se moglo poboljšati.

Koji su po Vašem mišljenju glavni problemi hrvatske znanosti?

– Glavni problemi hrvatske znanosti strukturni su problemi, dijelom preuzeti iz komunističkog sustava, a dijelom nastali nadogradnjom nad time iskrivljenim sustavom. Naravno problem su i ljudi koji vode taj sustav, otporan na svaki pokušaj djelotvorne reforme. Zbog toga je veliki broj talenata “na čekanju”, na njih djeluje odbojno, pače i neprijateljski, pa se stoga masovno iseljavaju.

Imate li argumente za takve tvrdnje?

– Kad sam čuo da je izabran novi rektor Sveučilišta u Zagrebu, išao sam pogledati u njegov životopis, te nisam mogao povjerovati da je doktoriraro tek u 48. godini života. U svakoj razvijenoj zemlji takav bi djelatnik najkasnije s 35-om godinom života bio poslan na tržište rada. Ali, nije problem takav rektor, nego su problem ljudi koji su ga izabrali, iako su imali protukandidata s puno boljim životopisom. Time su poslali nedvosmislenu poruku da oni tj. sveučilišna izborna baza ne žele nikakve promjene! U sustavu hrvatske znanosti imamo fakultete s visokim stupnjem autonomije, teoretski iznad njih sveučilište s malim ovlastima prema fakultetima, a oboje zaštićeni „autonomijom sveučilišta“, te od njih odvojene institute s visokim stupnjem autonomije. Povrh toga tu su po novome znanstveni centri izvrsnosti, te Hrvatska zaklada za znanost, koja raspoređuje novac za istraživanja, kao nekoć RSIZ.

Smatrate da je taj sustav neodrživ?

– Takav je sustav zaista neodrživ, te vodi do potpuno nepotrebnog napuhavanja broja profesora u strukama gdje ih je ionako previše. Na Fakultetu političkih znanosti imate ukupno 64 profesora i predavača (koji mogu samostalno održavati nastavu), koji drže nastavu u politologiji, u komunikologiji. Na Sveučilištu u Münchenu, kojem gravitira veći broj potencijalnih studenata nego Sveučilištu u Zagrebu, postoji sličan fakultet, gdje se povrh toga studira i sociologija. Za to je dovoljno 18 redovitih profesora. Tamo se profesorom postaje, kad prethodnik ode u mirovinu ili kad se otvori potpuno novo znanstveno područje. Bojim se da na drugim fakultetima, pogotovo onim iz područja humanističkih i društvenih znanosti, usporedba nije nimalo povoljnija. Zato ne smije nikoga čuditi veliki broj “političkih analitičara” i novinskih kolumnista iz redova sveučilišnih profesora. Ljudi očigledno nemaju dovoljno posla pa tezgare, a država to plaća, izravno ili neizravno.

Je li se u Hrvatskoj teško postaje doktorom znanosti?

– Sustav studija je preuzet iz komunizma. Nakon početka bolonjske reforme moralo se formalno ukinuti magistarski studij, koji je ionako bio suvišan, jer se svodio na ponavljanje gradiva iz diplomskog studija, pa je uveden doktorski studij kao prošireni magistarski studij, što je bila ogromna pogrješka. Time je sveučilišni sustav pretvoren u školu, u kojoj osobe koje raspolažu s dovoljno novca i strpljenja najkasnije 12 do petnaest godina nakon mature mogu doći do doktorske titule. To je potpuno pogrješno! U razvijenim zemljama doktoratu se pripuštaju samo najbolji kandidati (ne više od 5 posto od apsolvenata diplomskog odnosno po novom magistarskog) studija, zadaje im se težak samostalni, istrazivački projekt, pa ih se ovisno o uspjehu u projektu pripušta pisanju i obrani doktorske disertacije ili ne. U našoj tvrtki u Njemačkoj pored dvadesetak doktora znanosti zaposleno je desetak nesuđenih doktora, koji su pokušali doktorirati, pa iz raznoraznih razloga u tome nisu uspjeli.

Zbog čega masovan i istodbno tako komplicirani pristup u Hrvatskoj?

– U Singapuru najbolji kandidati mogu započeti doktorski studij odmah po završetku prvog stupnja (bachelor), jer se pretpostavlja da je za njih to utvrđivanje gradiva u drugom stupnju (master) samo gubitak vremena. Razlozi za tako dugi i kompliciran sustav studija u Hrvatskoj su jasni: doktorski studij se plaća i tim pristojbama se hrani glomazni i neučinkoviti sustav, kao sto se svojedobno činilo s magistarskim studijem! Tako se dugoročno stvara nova kategorija birokrata s doktorskom titulom, koji najvišu znanstvenu titulu imaju više zbog novca i strpljenja, a manje zbog svoga talenta.

Ima li s tim u vezi još problema…

– Veliki problem je kriterij ocjenjivanja. U Njemačkoj je pravilo da u školskome razredu s 20 do 25 učenika ima samo 1 do 2 odlikaša. U Hrvatskoj ih je polovica. Ta se slika ponavlja iz razreda u razred, pa i u studiju. Na studiju onda takvi odlikaši snizuju prosjek znanja, jer se profesori ne usuđuju primjenjivati strogi kriterij. Po toj logici najtraženiji su škole i studiji, na kojima se najlakše dođe do svjedodžbe, što je za pojedinca ljudski razumljivo, a za cijelo društvo pogubno.

To osjećamo na svakom koraku…

Takvim pristupom ne hrani se izvrsnost, nego prosječnost. Studenti razmišljaju pragmatično, pa idu na lakše studije društvenog smjera, gdje stvaraju pritisak, jer nema toliko radnih mjesta da nahrane tolika gladna usta. Bujanje tzv. nevladinog sektora sigurno je izazvano i tom činjenicom, da se silni politolozi, sociolozi i povjesničari i td., negdje moraju zaposliti. Kvalitetan inženjer sa svjedodžbom iz Hrvatske trenutačno s lakoćom može naći radno mjesto u Njemačkoj, za ove druge bojim se da nema nikakvih izgleda za radno mjesto u struci, usprkos bolonjskom procesu i formalnom priznavanju ispita i svjedodžbi. Na taj način se te društvene neravnomjernosti samo potenciraju, jer oni koji ostaju u Hrvatskoj samo dodatno povećavaju pritisak da im se dade radno mjesto negdje na državnim jaslama. Na koncu, nitko se od političara ne usuđuje reći maturantima da se moraju preusmjeriti, ako hoće imati realnu šansu na radno mjesto.

Što kažete na aktualne studentske konflikte s upravom Hrvatskih studija i rektoratom?

– Da je zagrebačko sveučilište organizirano kao sveučilišta u razvijenim zemljama, gdje je osoblje zaposleno na sveučilištu, a svoju radnu obvezu ispunjavaju na jednom od fakulteta ili instituta, onda do ovog aktualnog konflikta oko Hrvatskih studija ili onog ranijeg konflikta oko zajedničkog studija u organizaciji Filozofskog i Katoličko-bogoslovnog fakulteta nikada ne bi moglo doći. Naime, u takvoj organizaciji srodni se studiji po definiciji mogu kombinirati, pa za to nije potrebna nikakva dozvola!

Gdje je glavni problem, kad je riječ o znanosti?

– U temeljnom pristupu znanosti, gdje postoje dva, prilično suprotstavljena polazišta. Prvi je fundamentalno teorijski kao prije 300 godina, malo poduprt pomoćnim sredstvima poput računala. Pojednostavljeno rečeno: znanstvenik razradi kakav znanstveni princip, napiše rad i pohrani ga u knjižnici u očekivanju da će to netko već preuzeti, nastaviti rad i citirati. Slijedom toga, kvalitetan znanstveni rad ima idealnu vrijednost tj. citiranost što bi bio dobar opis za čitanost. Pučki rečeno: s tom znanošću ne može se zaraditi novac, nego praktična korist od njihova rada leži u njihovu ugledu, često svjetskom, kojim motiviraju mlade, te prenošenju znanja na mlade generacije. No, laički rečeno: takvih učenjaka mala, siromašna, nerazvijena zemlja poput Hrvatske treba svega pregršt, ali nikako ne više tisuća. Dirljiva je bila nedavna emisija “Hrvatska za 5”, u kojoj su gostovali znanstvenici upravo iz ove kategorije, među njima ravnatelj Instituta Ruđer Boškovic, te jedna profesorica astronomije. S oduševljenjem su pričali o svome radu te kolegama i suradnicima, a žalili su se naravno na materijalne uvjete. Mogli smo doznati da života izvan Zemlje ima, ali nismo mogli čuti zašto u Hrvatskoj nitko ne znade  proizvesti trivijalan proizvod recimo televizor ili hladnjak, da o pametnome telefonu ili automobilu ne govorimo. Ako je istina da u Hrvatskoj živi i radi oko 13.000 znanstvenika, onda njih najviše potpada u ovu kategoriju. To je previše! To je samo teret za državni proračun.

Koje je drugo polazište?

– Primijenjena znanost, kojoj je svrha da teorijske spoznaje koristi u razvoju korisnih rješenja za potrebe u društvu ili tehnici. Pritom je posebno važna industrijska primjena, koja ima za svrhu stvoriti inovaciju, novo rješenje za širu uporabu, pučki rečeno: nešto što se može prodati. Nije svaki znanstvenik inovator, niti je svaki inovator znanstvenik. Iskustvo pokazuje da su posebno uspješne inovacije one u kojima vodeću ulogu imaju znanstvenici. Ja u takvom okruženju živim otkako sam otišao u inozemstvo, pa sam upoznat s njegovim značenjem za moderno gospodarstvo. Zato razvijene zemlje i one koje to hoće postati podupiru povezivanje gospodarstva i znanosti. Krajnje je vrijeme i da Hrvatska tako postupi. Zapravo je nevjerojatno da se toga nitko nije sjetio!

Što je činiti?

– Po uzoru na razvijene zemlje Hrvatska treba ustrojiti mrežu malih instituta za primijenjena istraživanja, koji bi se fokusirali na potrebe lokalnoga ili regionalnoga gospodarstva. Nazovimo ih fiktivnim imenom „Faust Vrančić“. Mladi docent/ica dobije tri asistenta, ured i malo opreme na razdoblje od pet-šest godina godina, te poštedu od 50 posto satnice u nastavi i dodatak na plaću od recimo 50 posto za istraživačku djelatnost, uz uvjet da tijekom tog razdoblja podvostruči osoblje instituta novcem financiranog vanjskim projektima. Tako bi se institut postavio na stabilnu gospodarsku bazu i ne bi bio ovisan o blagodati državnoga proračuna. To bi bili vrlo zahtjevni uvjeti, ali sam uvjeren da bi ih velika većina takvih kandidata u Hrvatskoj bez većeg problema ispunila. Ako najtalentiraniji ne mogu, tko onda može!? Ne smije se čekati da odu u inozemstvo, da pokažu što znaju, jer se vjerojatno ne će vratiti! Nakon završetka tog razdoblja, ravnatelj instituta postao bi redovitim profesorom za razdoblje od sljedećih pet godina, u kojima bi imao zadaću stabilizirati dosegnuto stanje, te postati redovitim profesorom u trajnom zvanju, preskočivši nekoliko stepenica. Tako to rade najrazvijenije zemlje.

Čime bi se takvi instituti bavili?

– Takvi instituti bi pomagali u razvoju inovacija u različitim granama i gospodarskim sektorima. U Hrvatskoj se navodno proizvodi samo 1 posto pšenice prve klase, a u Mađarskoj 19 posto. To bi bio posao za Institut za pšenicu ili žitarice, jer je očigledno da današnje strukture taj problem ne samo da nisu riješile, nego ga nisu niti prepoznale. Takav bi se institut smjestio negdje u Slavoniji (Đakovo ili Vinkovci) i time bi bio mali doprinos decentralizaciji Hrvatske. Kad smo kod tog prehrambenog sektora, isto tako bi trebali institute za tradicionalne poljoprivredne proizvode poput kulena, negdje u Slavoniji, ili pršuta negdje u Dalmaciji. Područje djelovanja bila bi u prvom redu cjelovita potpora (usavršavanje proizvoda, proizvodnja, ali i marketing), a tek onda detaljni problem (npr. receptura). U drugim sektorima takvi bi se instituti mogli vezati uz lokalne odnosno regionalne proizvođače. Tako u Karlovcu, gdje se vrlo uspješno proizvodi vatreno oružje, sigurno postoji potreba za institutom za dinamiku eksplozivnih plinova. U Sisku, gdje radi uspješan proizvođač industrijske keramike, bilo bi sigurno posla za odgovarajući institut. Posebno velike izglede takvi bi instituti imali u primorskim krajevima. S jedne strane stabila glavna gospodarska grana, koja će generirati investicije, s druge strane obrtnicka struktura lokalnog gospodarstva. Prijelaz iz manufakture u industrijsku proizvodnju u svakoj je grani uvijek generirao snažan i dugotrajan rast. Nikad nisam čuo da bi u Hrvatskoj netko razmišljao o tome! U Dalmaciji je mnogo proizvođača malih plovila, koji bi uvodenjem industrijske proizvodnje mogli znantno smanjiti troškove i na taj način ponuditi atraktivne proizvode za širi krug kupaca, pa i uvodenje novih poslovnih modela. Zašto bi se jahte kupovale, ako bi iznajmljivanje ili kratkotrajni lizing bili ozbiljna opcija? Povrh toga, tu su najmanje dva gospodarska sektora, koja su vrlo vazna za svaku sredinu: informacijska/komunikacijska tehnologija te energetska ucinkovitost. Na tom bi se podrucju mogao osnovati po jedan institut u svakom regionalnom središtu. Osim toga tu su hrvatske posebnosti, u pozitivnom ili negativnom smislu. Poznato je da u Hrvatskoj radi više istaknutih specijalista za transplativnu medicinu. Njih bi se sigurno moglo uspješno poduprijeti odgovarajućim institutom za tehničku potporu transplatacije. Kao što je svaki čovjek unikat, tako se svakom novom zahvatu moze pristupiti kao razvoju tehničkog unikata. Modularna gradnja je u tehnici poznata već dugo vrijeme i mogla bi se prenijeti na medicinu.

Ne bi li takvi mali instituti generirali visoke administrativne i ine troškove?

– Ne, nikako. Da bi takvi instituti mogli funkcionirati, morali bi imati jednu krovnu organizaciju, koja bi preuzela središnje funkcije poput računovodstva i pravne službe, ne više od dvadesetak djelatnika. Znanstveno osoblje bi bilo i dalje zaposleno na sveučilištu. Hrvatska je mala zemlja, te ne bi bio problem kad bi profesor drzao predavanje recimo u Zagrebu, a vodio institut u Sisku ili Bjelovaru.

Kako to financirati?

– U principu se problem svodi na troškove osoblja (dodatak za docenta plus troškovi za asistente), te oprema, koja nije neophodna od prvog dana, uz pretpostavku da se mogu koristiti postojeće prostorije. Siguran sam da bi se jedinice lokalne samouprave utrkivale u tome tko će privući takve institute. Troškovi osoblja bili bi ispod 800.000 kuna po institutu na godinu, onda bi ukupni troškovi za recimo 100 instituta bili ispod 80 milijuna kuna na godinu. To je manje nego iznos koji je zamračen u HAVC-u, da o drugim mogućim ustedama u državnom proračunu ne govorim. Povrh toga za razvoj malog gospodarstva stoji na raspolaganju više europskih fondova, od kojih je najizdašniji onaj za prekograniču suradnju, za koji nikad nisam čuo da se u Hrvatskoj koristi, pa onda fond za regionalni razvoj EFRE.

Prednosti su tako očigledne i privlačne pa mi je neobjašnjivo kako se toga nitko dosad nije sjetio?

– Svi ti instituti skupa bi za početak imali manje osoblja nego Institut Ruđer Boškovic sam, a njihov učinak bio bi višestruko veći. Zapravo je to možda jedan od razloga zašto se tom razvoju dosad nije pristupilo: time bi se pokazalo kako je dosadašnji sustav potpuno neučinkovit.

Ima li u Hrvatskoj mladih ljudi koji bi bili sposobni voditi takve institute?

– Ima, naravno da ih ima, i to više nego što je potrebno! Kad bi se promatralo tko je prije deset-dvanaest godina pobjeđivao na učeničkim natjecanjima i pobralo one najbolje iz te skupine, koji su u međuvremenu završili studij te doktorirali, brzo bi se došlo do skupine od najmanje pedeset mladih znanstvenika, koji su u svakoj dobnoj skupini bili najbolji. Neke od tih mladih ljudi osobno sam upoznao. Vaš suradnik dr. Nikola Banić bio bi za najkasnije pet godina vrlo ozbiljan kandidat za jedno takvo mjesto, naravno ako bi se pokrenuo takav program. Prepoznavanje uzoraka (pattern recognition), njegova specijalnost, jedna je znanstvena disciplina sa širokom primjenom u više područja ljudskog zivota, te prema tomu, kao naručena za takav institut. Onako kako danas otkriva krivotvorine u jasenovačkome popisu, mogao bi sutra otkrivati nepravilnosti u industrijskoj proizvodnji, što donosi ogromne uštede. Takvih ljudi imate pregršt u svakoj generaciji, pa uzmete pet generacija i dobijete mali kotač s kojim ćete pokrenuti Hrvatsku. Pritom ne mislim samo na nesposrednu financijsku korist, nego i na opći dojam da se jednom konačno počne nešto raditi, a ne samo naricati da mladi odlaze!

Ali, vi ste otišli u inozemstvo…

– Da je meni svojedobno netko ponudio takvo mjesto, vjerojatno ne bih bio otišao u inozemstvo. Da bi se upravljanje takvim institutom postavilo na stabilne temelje, svakom novopečenom ravnatelju moglo bi se pridodati mentora npr. iseljenika koji bi iskustvom i savjetima pomogao da se institute pokrene uz pomoć najbolje svjetske prakse.

Hoće li što poduzeti u tom smislu sadašnja Vlada?

– Bojim se: ništa! Ministar Barišić dosad nije najavio nikakav korak u tom smjeru, a razvoj znanosti i tehnologije uzalud tražimo u programu ove Vlade. Kad bi makar najavili reviziju odluka kukulele vlasti poput izbora centara znanstvene izvrsnosti, koji izgledaju kao da su ih izabrali ždrijebom, te smijenili Upravno vijeće Hrvatske zaklade za znanost. Pa čak niti onaj famozni krnji Odbor za etiku u znanosti i visokom obrazovanju još nisu promijenili! Bojim se da će se znastvena politika ove Vlade sastojati u popravljanju krovova školskih zgrada i obnovu sanitarnih čvorova. Ako nisu u stanju imenovati vijeće za normu standardnog hrvatskog jezika, za što su uopće sposobni?

Jeste li to predložili Vladi?

– Razgovarao sam s bivšim ministrom Šustarom u trenutku kad je Oreškovićeva vlada već bila pala. Kad sam kasnije vidio da vodeći hrvatski velikosrbin propisuje tko smije biti ministar, a tko ne, prošla me volja da uopće razgovaram s članovima sadašnje Vlade. Ovo što sam ovdje Vama iznio spada u najbolju svjetsku praksu. U Njemačkoj je to realizirano u dvije organizacije: Fraunhofer i Steinbeis. Sve potrebne informacije bi se s malo truda mogle preuzeti s odgovarajucih mreznih stranica. Na mene djeluje vrlo deprimirajuce da je gospodin Plenković, predsjednik Vlade Republike Hrvatske, pun priče o “europskoj dimenziji”, a da u svome radu ne preuzima gotovo ništa od te najbolje europske prakse. A upravo bi područje znanosti po definiciji trebalo biti jedno od prvih u kojem bi se surađivalo s najrazvijenijim zemljama. Znanost je svuda pokretač razvoja, pa zašto ne bi bila u Hrvatskoj? Kad dođem u Hrvatsku, više puta se osjećam kao Ero s onoga svijeta. Skupa sam s ljudima kojima sam drag, a i oni meni, a usprkos tome se ne razumijemo. Ja im pričam ozbiljne stvari, konkretna rješenja za problem koji muče Hrvatsku, kao ovo što sam upravo iznio, a oni me gledaju kao da pričam bajke.

Razgovarao: M. Curać/Hrvatski tjednik 

Kako uključiti hrvatsku dijasporu u znanstveni razvoj?

– Vrlo jednostavno! Postupiti po uzorku Hrvatskog nogometnog saveza! Zar je moguće da su pokojni Vlatko Marković i Zdravko Mamić veći domoljubi od Andreja Plenkovića i Kolinde Grabar Kitarović? Znači: najprije objaviti javni poziv na registraciju svih pojedinaca koji bi bili zainteresirani za suradnju sa znanstvenim institucijama u Hrvatskoj. Nakon toga objaviti javni natječaj za tu registriranu skupinu da osmisli i dade konkretne prijedloge za suradnju. Siguran sam da bi nastupila poplava prijedloga. Kao treće uvesti kategoriju profesora savjetnika (consulting professor), koje su uvele mnoge zemlje da bi privukli znanstvenike iz inozemstva. Takvi profesori smiju sudjelovati u istraživačkome radu, držati predavanja, ocjenjivati, ali ne smiju sudjelovati u odlučivanju, niti primati plaću, nego samo autorski honorar. Nakon sto bi se uvele ove mjere, iskristalizirala bi se skupina od najmanje nekoliko tisuća znanstvenika, koji bi bili iskreno spremni surađivati i pomagati. Isto tako bi se razlučilo između onih koji su spremni raditi i pomagati, te onih koji bi samo mudrovali. To bi hrvatskoj znanosti dalo veliki iskorak. Bojim se da od toga sa sadašnjom političkom garniturom ne će biti ništa, jer da je njima do dijaspore, onda ne bi tolerirali sramotno diskriminatoran izborni zakon.

Ima li u hrvatskoj znanosti diskriminacije?

Cijela je Vlada, a posebno ministar Barišić, naslijedila puno problema od svojih prethodnika, te zaslužuju našu sućut. Ne zna se tko je bio gori: sirovi Jovanović ili umiljati Mornar, koji je provodio istu tu destruktivnu politiku. Na žalost, nije moguće opaziti da bi se ova Vlada htjeli baviti očiglednim nezakonitostima, te makar ispravila najteze posljedice. Jedan primjer je slučaj Krešimira Mihajlovića, protuzakonito otpuštenog ravnatelja škole, za kojeg u Republici Hrvatskoj izgleda nema niti prava niti pravde, valjda zato što je hosovac. Drugi, isto tako drastičan primjer, jest akademika Josipa Pečarića,  kojeg je kukulele vlast rezala gdje je stigla. Najprije su mu uzeli projekt, onda otpustili kćer (za što je profesor Miroslav Tuđman javno rekao da je “kolateralna žrtva”), da bi mu aktualna vlast ukinula subvenciju za znanstvene časopise, iako njih 3 prema međunarodnim rang listama spadaju među 6 najboljih časopisa u Hrvatskoj. Budući da su o ovome slučaju već napisane knjige, očekivalo se da će ministar Barišić odmah po preuzimanju dužnosti pozvati Državnu reviziju i DORH da malo promotre Hrvatsku zakladu za znanost. Dosad za to na žalost nema nikakvih naznaka.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Božinović: Migracije su globalna pojava, a trenutno je 260 milijuna ljudi u pokretu

Objavljeno

na

Objavio

Migracije su globalna pojava, a trenutno je 260 milijuna ljudi u pokretu.

Jedni od njih su u statusu IZBJEGLICA prisiljeni napustiti svoje države i to je njihovo PRAVO, a drugi su MIGRANTI u potrazi za drugačijim načinom života i to je njihov IZBOR.

Njihov izbor je opravdan, ali mora biti i ZAKONIT. Kako bi bio zakonit zahtijeva POŠTIVANJE PRAVILA, procedura i odobrenja država preko čijeg teritorija prelaze i država u kojima žele živjeti.

Ukoliko građanin Republike Hrvatske želi putovati i ulaziti u druge države onda to mora učiniti na predviđenim graničnim prijelazima s primjerenim ispravama. S druge strane trenutno na našoj granici, posebice na granici s BiH, svjedočimo izbjegavanju svih mogućih pravila. Suočavamo se s ljudima koji prelaze graničnu crtu IZVAN predviđenih GRANIČNIH PRIJELAZA i uglavnom NEMAJU IDENTIFIKACIJSKE ISPRAVE.

Naš dodatni specifikum je činjenica kako je Hrvatska prva granica Europske unije nakon zapadno-balkanske migracijske rute i granica koja se štiti. Migranti koji su prošli dugi put, a onda ne uspijevaju ući u EU, pokušavaju prijeći granicu na razne načine pri tome optužujući hrvatsku policiju za nasilje.

Napominjem još jednom kako nijednom internom istragom do sada NISMO UTVRDILI PRIMJENU NASILJA, a svaka sljedeća prijava bit će istražena kao što je to bilo do sada.

HRVATSKA JE SUVERENA DRŽAVA KOJA IMA PRAVO I DUŽNOST ŠTITITI GRANICE OD ILEGALNIH PRELAZAKA te zadržati zavidnu razinu javnog reda, mira i sigurnosti kojoj, nažalost, većina europskih država više ne svjedoči.

 

MUP apelira na organizacije: Informirajte migrante o pravilima zakonitog ulaska u RH

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Steve Bannon: Kad misle da je cijena rada u Hrvatskoj previsoka, globalisti dovedu migrante

Objavljeno

na

Objavio

Steve Bannon jedna je od najkontroverznijih figura današnjice. Dovoljno je pogledati kako ga portretira Saturday Night Live, američki TV show koji od društvenih događaja i vijesti radi komične skečeve: Bannon je kod njih prikazan kao personifikacija Smrti, kao kostur s crnom haljom i kapuljačom.

Bannon je čovjek koji je preuzeo vođenje predizborne kampanje Donalda Trumpa 88 dana prije izbora i doveo Trumpa do pobjede. Bannon je čovjek koji je 210 dana služio u Bijeloj kući kao glavni strateg, i čije su ideje aktivne u Bijeloj kući i nakon odlaska.

Bannon je također bivši suosnivač i direktor Breitbart Newsa, medijske platforme američke nacionalističke desnice. I čovjek koji je bio potpredsjednik Cambridge Analytice u vrijeme kad je ta tvrtka pobrala podatke milijuna korisnika Facebooka i, s pomoću psihometrijskih trikova, pretvorila ih u crno političko oružje u Trumpovoj kampanji.

Bannon je, na koncu, čovjek koji mi otvara vrata svojeg hotelskog apartmana u Bruxellesu u nedjelju predvečer i odvaja vrijeme za ekskluzivni intervju za Večernji list.

Bannon je u Bruxellesu jer pokušava svoj politički aktivizam upregnuti u kola europskih populista i nacionalista kako bi im pomogao da na izborima za Europski parlament u svibnju 2019. promijene tijek povijesti, onako kako se to već dogodilo u Americi.

Razgovaramo dan nakon prosvjeda žutih prsluka (Gilets jaunes), u Parizu i dan uoči usvajanja globalnog kompakta o zakonitim migracijama u Marrakechu.

Slažete se da su migracije globalni problem?

Nije globalni problem, to je globalna tragedija. Imamo ekonomski i politički kolaps, posebno u podsaharskoj Africi i Srednjoj Americi, i to je zbog globalističkog neoliberalizma, koji te zemlje izrabljuje. Kao i zbog Kine, koja ih izrabljuje kroz svoj model predatorskog kapitalizma. I sporazum iz Marrakecha je, u svojoj srži, imperijalistički. Zato se mora poništiti.

Ako su migracije globalna tragedija, kako ih bolje rješavati nego kroz globalnu organizaciju, a to je UN?

To nije pitanje, to nije sporno. Sporno je želite li outsorceati migrantsku politiku organizaciji koja ne polaže račune nikome. Vlada ove zemlje u kojoj razgovaramo (Belgije, op. a.) upravo je pala. Zbog čega? Jer su građani vidjeli da se potpisuje nešto čiji detalji nisu poznati 24 sata prije usvajanja, a radilo se na tome šest godina. Elita je skrila detalje i obveze i količinu tereta koji će pasti na radnike. Najbolji način za rješavanje situacije jest ojačati nacionalne države koje djeluju unisono. Marakeš će biti vrlo važan zbog prijevare – a UN je prijevara – svih tih globalnih sporazuma, čiju moć i učinak na njihove živote ljudi ne razumiju.

Ali to je okvir za suradnju.

To vas obvezuje na hrpu stvari. Pogledajte sve detalje. To se zove meki zakon. To je prijesna laž iza koje se elite pokušavaju skriti. Ako nemate nikakvih obveza, zašto su energetski porezi otišli gore 25 posto za radne ljude u Francuskoj, zbog klimatskih promjena od kojih Kinezi imaju koristi? Pitajte ljude u Francuskoj. U tome je laž globalista. Globalisti uvijek lažu i krivo navode. Zašto Macron nije rasporedio teret na stranku iz Davosa, nego na radne ljude u Francuskoj? Ali, pogodite što, oni su se pobunili.

U govoru na političkom skupu u Bruxellesu rekli ste da Pariz gori, ali nije baš gorio toliko koliko prije tjedan dana, ne?

Recite to dućanima (koji su se osiguravali od razbijanja i pljačke, op. a.). Oko 1300 ljudi je uhićeno, ok? Vatre su gorjele cijelu noć. Pariz gori. Macron može činiti stvari nakon utorka, ali njegov izvorni predsjednički mandat je gotov. Vladavina Jupitera je okončana, i okončana je na ulicama Pariza. Ne podržavam nasilne demonstracije, ali mogu vidjeti frustraciju ljudi koji imaju osjećaj da ih se ne sluša. Zato mislim da je jako važno što se događa u Parizu. Mislim da je to dramatična prekretnica.

Kažete da globalističke elite lažu cijelo vrijeme, ali ljudi diljem svijeta vide vašeg predsjednika Trumpa kao dokazanog lažljivca, koji laže neprestano, o stvarima malim i velikim, kao što je to i James Comey rekao. Kako uopće možete neke od njegovih poruka na Twitteru uspoređivati s onim što globalisti pokušavaju s Marakešom?

Vaši čitatelji u Hrvatskoj moraju shvatiti kakve su magnitude laži globalista.

Ono što bi trebali učiniti jest odvojiti nekoliko minuta i pročitati taj kompakt, svojim očima, i razmisliti o onome na što taj kompakt poziva.

A to je dramatična promjena u njihovim državama, njihovim životima i životima njihove djece i unuka. I razmisliti o tome kako je to bilo skriveno od njih, skriveno u režiji najpametnijih ljudi na svijetu, elita koje tvrde da to ništa zapravo ne znači, da je to samo okvir i slično.

Pročitajte i razmislite, pa prosudite tko su veći lažljivci. Je li to Trump s marginalnim stvarima o kojima tvita kako bi trolao ljude ili su to elite koje doslovno žele… Gledajte, vi koji u Hrvatskoj čitate ovaj razgovor: oni smatraju da su vaši životi smeće, ne smatraju da vaši životi išta znače.

Kako globalisti na to gledaju, nisu samo nacionalne države te koje treba prevladati, a oni na države poput Hrvatske gledaju kao na administrativne jedinice, nego trebaju prevladati građane, vaše čitatelje, jer samo smetaju na putu.

Kad oni osjete da trebaju veće profite, sve što žele učiniti jest dovesti još migranata i niskokvalificiranih radnika kako bi imali veći broj ljudi koje mogu odabrati.

Kad oni osjete da ljudi u Hrvatskoj nisu previše pametni ili da su plaće previsoke, sve što žele jest ovakvim sporazumima o migracijama dovesti diplomirane studente, inženjere i slične iz zemalja Trećeg svijeta kako bi radili jednu stvar.

Nije to humanost, to je samo ovo: da konkuriraju vašim mladim ljudima u tehnološkim poslovima. Da su humanisti, imali bi rješenje koje nacionalne države imaju, a to je pomaganje tim državama u tim dijelovima svijeta da se razviju, da zadrže najbolje i najbistrije stanovnike, i da učine svoje zemlje ponovno velikima. Laži globalne elite su takve veličine i magnitude, i proizvele su toliko puno štete.

Ljudi u Hrvatskoj moraju znati zašto su Gilets jaunes u Francuskoj tako ljutiti, zašto su Trumpovi pristaše u SAD-u tako ljutiti. Evo zašto: jer su pametni i racionalni i vide kako se odnosi prema njihovim životima, i prekipjelo im je i dosta im je toga.

Dopustite da se vratimo na jedno važno pitanje, koje sam vam i jučer postavio na konferenciji za novinare kad sam vas pitao bavite li se vi zapravo huškanjem na rat. Čak i vaš istomišljenik, mađarski premijer Viktor Orban, u jednom svom govoru kaže da mu je jasno što radi Kina, a to je da pokušava sustići Ameriku, i to na račun srednjeg sloja u SAD-u i Europi…

I u tom pogledu, on je sjedinjen s nama u najvećem pitanju našeg vremena. No, nastavite.

…i vidi da Trumpova Amerika pokušava spriječiti Kinu u tome tako što će promijeniti međunarodna pravila igre. To je nešto što i vi također otvoreno zagovarate, promjena globalnog poretka.

Da.

Ne znam tko je tu koga inspirirao, ali Trump i vi tu zagovarate isto.

(uz smiješak, op. a.) Bila je to ideja predsjednika Trumpa.

Ok, i sad ključan detalj: Orban kaže da još uvijek nije sigurno hoćete li u tome uspjeti bez oružanog sukoba. To je vrlo ozbiljno.

Vrlo ozbiljno, razmotrimo to. Ja sam u svom radijskom showu 2014. predvidio da ćemo se u roku od pet godina naći u oružanom sukobu u Južnom kineskom moru. Kinezi su u ekonomskom ratu protiv Zapada, a Zapad uključuje i SAD i Zapadnu Europu, dakle industrijalizirane demokracije.

Kinezi su u tome od kraja 1990-ih, otkako smo ih pustili da uđu u Svjetsku trgovinsku organizaciju. I to se događa na golemu štetu radničkog i srednjeg sloja ljudi u Zapadnoj Europi i SAD-u jer su te zemlje deindustrijalizirane, a radna su mjesta preselili u Kinu. Ne vjerujte meni na riječ, nego provjerite.

Pročitajte knjigu koju su dvojica kineskih pukovnika napisala krajem 1990-ih, zove se “Unrestricted Warfare”. To je jedna od pet najvažnijih knjiga napisanih u 20. stoljeću i najveća knjiga o strategiji koju je itko napisao nakon Carla von Clausewitza. Ona vrlo detaljno opisuje rat protiv Zapada, njihovu strategiju.

Kaže da postoje tri vrste rata: informacijski rat, ekonomski rat i kinetički rat. I zaključuje da bi zasigurno izgubili ako bi ikad morali voditi kinetički rat protiv Zapada, no da mogu pobijediti u informacijskom ratu i u ekonomskom ratu.

Srž onoga što predsjednik Trump pokušava učiniti jest stupiti u borbu i konfrontirati se s Kinom u ekonomskom ratu koji vode protiv nas, kako bismo izbjegli kinetički rat. Jedna od stvari koje predsjednik Trump pokušava reći je da su ekonomija i vojska nevjerojatno povezani u nacionalnoj sigurnosti. I zbog toga u Europi želi vidjeti da europske države plaćaju dva posto za obranu, i istovremeno se želi u dogovoru s EU pobrinuti da postoji ekonomski stimulans za SAD da bude u punom savezu. Jer, on ne vidi Europu kao protektorat.

Zapamtite, sada su globalisti zapravo imperijalisti, sve što rade je imperijalistički. Populisti i suverenistički, nacionalistički pokret je potpuna suprotnost, mi ne želimo biti imperijalistička sila.

Želimo biti u partnerstvu sa stvarnim saveznicima. Ne želimo da Zapadna Europa bude protektorat. Želimo da bude stvarni saveznik.

Ali, predsjednik Trump redovito kritizira, da ne kažem blati, saveznike.

Koga?

Rekao je, primjerice, da je Njemačka zatočenik Rusije.

To je retorika, ali pogledajmo činjenice. Predsjednik Trump je rekao Njemačkoj da se ne dovodi u situaciju da je u energetici ovisna o Rusiji.

Drugo, Njemačka je, čini mi se, među najgorima u nedosezanju cilja od dva posto (ulaganja u obranu, op. a.). Pa vojni zrakoplov koji je vozio kancelarku na G20 (u Buenos Aires, op. a.) nije mogao doletjeti ni do Barcelone. A to je zato što se u njemačke zračne snage ne ulaže dovoljno. SAD ima ekonomiju od oko 18 bilijuna (engl. trillion) dolara. Naš obrambeni proračun je ugrubo bilijun dolara svake godine.

Također imamo strukturni deficit od bilijun dolara. To nije u direktnoj korelaciji, ali dovoljno je blizu da zaključimo da je naša obveza da budemo svjetski policajac to stvorila. Cijeli je obrambeni proračun Njemačke 35 milijarde dolara.

Da, ali postoji povijesni razlog zbog kojeg Njemačka nije pumpala svoj vojni proračun nakon II. svjetskog rata.

SAD to potpuno razumije. Mi smo im pomogli napisati novi Ustav i sa SSSR-om i Engleskom instalirali njihovu vladu. No, to je bilo tada, a ovo je sada. Ne govorimo o tome da se Njemačka ponovno naoruža kao u vrijeme nacista i postane dominantna sila, samo kažemo da mora dosegnuti cilj s kojim su se složili (u NATO-u, op. a.).

Usput, Nijemci su bez američkih sigurnosnih jamstava apsolutno izloženi Rusiji. I očito je da američka sigurnosna jamstva postoje jer smo saveznici u NATO-u. Ali sve što kažemo jest da ne želimo Njemačku kao protektorat, želimo je kao saveznicu.

Trump katkad kao da uživa u javnom kritiziranju demokratskih europskih saveznika, a nikad ga ne čujemo da kritizira autokratske predsjednike Rusije ili Sjeverne Koreje.

Trebate razlikovati signal od šuma. Signal je ono što je bitno, šum je dimna zavjesa, svakodnevni Donald Trump koji naziva pornoglumicu Stormy Daniels nadimkom “horseface” ili tvita nešto o Merkel. Kad govorite o Rusiji, vratimo se na najvažnije stvari, a to su sankcije i Trumpov govor u Varšavi u srpnju 2017. godine. Vaši bi čitatelji u Hrvatskoj trebali pročitati taj govor.

Hrvatska predsjednica bila je suorganizatorica tog summita u Varšavi.

Točno, hrvatska je predsjednica bila ondje. I Višegradska skupina. I reći ću još ovo ljudima u Hrvatskoj: vjerujem da su dva geopolitički najvažnija dijela svijeta zemlje Višegradske skupine sve dolje do Hrvatske, i jugoistočna Azija oko Južnog kineskog mora. Za mene su to dva najvibrantnija, najrobusnija područja na kojima će se demokracija razvijati i sloboda graditi oko robusnih ekonomija.

Vratite se i pročitajte Trumpov govor iz Varšave, vrlo je važno da građani Hrvatske pročitaju to i shvate što je predsjednik Trump rekao. A to je da je njegov najvažniji zadatak kolektivna obrana judeokršćanskog zapada, zapadne civilizacije. Nijedan američki predsjednik nikad nije toliko hrabro govorio o tome, posebno ne Obama ili Bush.

Jeste li vi napisali taj govor?

Nisam, tad sam već napustio Bijelu kuću, ali moja je ruka bila prisutna u izgradnji tog govora. U tom govoru u Varšavi Trump se praktički usprotivio Rusiji i rekao da smo mi u SAD-u spremni sklopiti ugovore sa svima u srednjoj i istočnoj Europi kako biste imali jeftinu, neiscrpnu energetsku opskrbu. I da smo mi tu kao partneri i saveznici da se pobrinemo da zapadna civilizacija bude obranjena.

To je provokativnije nego išta što je ijedan američki predsjednik rekao, provokativnije od Ronalda Regana i njegova govora s rečenicom “srušite ovaj zid”. Naravno, mainstream mediji su pustili da to prođe neopaženo.

Amerika je danas podjeljenije i bjesnije društvo nego što je bila desetljećima. Kako mislite da će povijest ocijeniti vašu ulogu u tome?

Upravo smo imali “midterm” izbore za Kongres, na kojima je glasalo 113 milijuna ljudi. Demokracija u SAD-u nikad nije bila robusnija. Gledajte, prolazili smo kroz cikluse u povijesti u kojima smo imali razilaženja oko smjera naše zemlje ili smjera u kojem ide svijet. Pod predsjednikom Reaganom bilo je puno više prijepora. Ljudi danas jesu ljutiti, s time da je više bijesa na ljevici jer su ljuti na spoznaju da je Trump dio njihovih života, ali taj bijes je pozitivna stvar, rezultirao je time da su ljudi išli od vrata do vrata i osvojili Predstavnički dom. Naravno, ne sviđa mi se rezultat, ali mislim da su izbori u studenom odličan primjer snage američke demokracije.

Prije tih izbora rekli ste da će, ako demokrati osvoje Predstavnički dom, uslijediti procedura opoziva predsjednika Trumpa. Hoće li?

Mislim da nema sumnje da će demokrati pretvoriti Muellerovo izvješće u oružje i započeti proceduru. Predsjednik Trump neće biti istjeran iz ureda, jer Senat neće podržati Predstavnički dom u opozivu, ali u samoj proceduri demokrati će otvarati nove neovisne istrage. Vjerujem da će 2019. biti najgadnija godina u američkoj politici od 1858., da će biti apsolutno brutalna, da će se dogoditi rat dviju utvrda, rat između Bijele kuće i demokratskih istraga i procedure opoziva na Capitol Hillu. Bit će vrlo dramatično i bit će to teška godina.

Kako će se predsjednik Trump ponašati?

Predsjednik Trump je borac. I odlično zadaje protuudarce. Ne bi bio predsjednik SAD-a da nije takav. Ljudi u Hrvatskoj trebali bi uzeti stolac i zgrabiti kokice jer ovo će biti teška borba. Trump neće otići bez borbe. Ključno je pitanje je li Republikanska stranka spremna čuvati leđa Trumpu. Sjetite se, Nixon nije ozbiljno upao u probleme zbog Watergatea dok nije izgubio podršku Republikanske stranke.

I, za kraj, o Hrvatskoj. Vjerujem da vam je poznato da je Hrvatska najvažniji američki partner u regiji, još od 1990-ih, kad je bila dio rješenja, a ne dio problema, u ratu.

To je točno, Hrvatska je jedna od najvećih saveznica SAD-a, i općenito diljem svijeta, i najvažnija saveznica tijekom 1990-ih. Ono što se dogodilo jest to da su ljudi skrenuli pogled s lopte. Mislim da su države Višegradske skupine pa sve do Hrvatske jedan od geopolitički najvažnijih prostora u svijetu. Zapamtite, u konceptu “America First” ne radi se o američkoj izolaciji, nego o američkoj uključenosti u rad sa saveznicima na pitanjima naše vitalne nacionalne sigurnosti. Planiram posjetiti Hrvatsku i regiju, upoznati ljude, upoznati se pobliže sa situacijom kod vas.

U našem dijelu Europe znamo da rast nacionalizma ne vodi baš uvijek prema dobrome. Mi se sjećamo da je i Slobodan Milošević u početku svoju agresiju nazivao antibirokratskom revolucijom.

Da, ali to zahtijeva da ljudi budu involvirani. Danas imamo snagu koja dolazi od interneta, moć ljudi da se odmaknu od mainstream medija. Ja vjerujem u zdrav razum i pristojnost radnih ljudi. I mislim da moraju imati punu informaciju, da se njihov status građana mora poštovati i da kroz nacionalne države na najbolji način mogu ispunjavati obveze svog statusa građana. Da, ja vjerujem u patriotske pokrete, vjerujem u populizam u kojemu se čuje glas malih ljudi. Ja sam nacionalist, vjerujem u nacionalizam i vjerujem da će nacionalizam biti vrlo pozitivan. Ljudi moraju biti uključeni u to i moraju nadzirati i moderirati to, posebno određene ultranacionaliste koji imaju nešto agresivnije sklonosti. Ali jedan od razloga zbog kojeg imaju takve sklonosti jest to što ih je poklopila i odbacila globalistička elita. Ne možete opravdati neke stvari koje su se dogodile u prošlosti, ali one ne znače da se to mora ponoviti danas.

Večernji list

 

Steve Bannon: Marakeški sporazum je dio prijevare UN-a

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari