Pratite nas

Razgovor

Dr. Tado Jurić: Hrvatsku se namjerno želi isprazniti, migracije se nikada ne događaju slučajno…

Objavljeno

na

Dr. Tado Jurić: Hrvatsku se namjerno želi isprazniti. Migracije se nikada ne događaju slučajno, a stanovništvo koje nestaje popunjava se nekim drugim stanovništvom…

Istraživanje provedeno među 1200 Hrvata koji su se iselili u Njemačku nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju pod nazivom “Gubimo li Hrvatsku?” autora doc. dr. Tado Jurića, profesora Odjela za povijest Hrvatskoga katoličkog sveučilišta, posljednjih je dana izazvalo veliku pozornost u javnosti.

Rezultati pokazuju, uz ostalo, da glavni motivi iseljavanja nisu ekonomski, nego sociopolitički, da su ljudi razočarani nemoralom i nekompetencijom hrvatskih političkih elita te slabošću institucija, ukratko, da ih na odlazak motivira nepravda, a ne siromaštvo.

O tome i drugim aspektima istraživanja novinarka Slobodne Dalmacije  razgovararala je s doc. dr. Tadom Jurićem.

Jesu li vas iznenadili ovi rezultati?

– Prvenstveno me je iznenadilo da su političke elite cijelu 2016. i 2017. godinu protratile na pokušaj relativiziranja i banaliziranja problema iseljavanja. Sjećamo se da su vladajući prije dvije, tri godine, kad su preuzimali vlast u zemlji, obećavali da će im borba za mlade i demografska problematika biti temeljna zadaća.

A danas govore tek o razmatranju demografskih mjera. Ako se iseli više od 300 tisuća ljudi i vi ne reagirate, onda se svi trebamo zapitati što stoji iza toga. Vrlo je moguće da političke elite namjerno ne povlače prave poteze i mjere kako bi se iseljavanje smanjilo. Također iznenađuje vrlo liberalan stav naših elita u smislu njihovih izjava “jedni odlaze, drugi dolaze”.

Ortačka država

– Glavni razlog iseljavanja je neuređena država, odnosno nezadovoljstvo ljudi društvenom i političkom situacijom. Ovdje želim naglasiti da ne umanjujem ekonomske motive, no sasvim je jasno da je naša ekonomija slaba zbog loše politike i lošeg upravljanja zemljom.

Ljudima je dosta društva u kojemu se sve rješava prema stranačkom ključu. Za svaku običnu sitnicu morate nekoga povući za ruku te je korupcija jednostavno postala stil života. Otkada je nastala Hrvatska, ona je ortački upravljana. I, nažalost, ne postoji impuls u društvu koji pokazuje da će se nešto ozbiljno promijeniti.

Zapanjujuće je to što, suprotno izgovorima političkih elita, vi jasno tvrdite kako ni jedna zemlja nakon ulaska u EU nije imala ovakve razmjere iseljavanja. Možete li to potkrijepiti i podacima?

– Zaista, razmjer hrvatskog iseljavanja je gotovo pa nezabilježen u Europskoj uniji. Ni jedna članica EU-a nije doživjela da joj se u četiri godine iseli sedam posto stanovništva.

Istina je da su Poljska i Rumunjska imale u apsolutnom broju veće iseljavanje od Hrvatske, i po stotinu tisuća iseljenih godišnje, ali te su zemlje šest (Rumunjska) do deset puta (Poljska) višeljudnije od Hrvatske.

No, trendovi su danas potpuno drugačiji. Dok prosjek iseljavanja iz istočnoeuropskih zemalja EU-a danas iznosi oko 10.000 godišnje, iseljavanje iz Hrvatske u zadnje tri godine broji preko 60.000 godišnje.

Ovakav razvoj situacije zasigurno otvara pitanje žele li hrvatski političari da se Hrvatska prazni. I, naravno, kakva je uloga EU-a u cijeloj priči. Migracije nikada nisu interesno neutralne i ne događaju se slučajno, nego se proizvode.

Tko ih proizvodi?

– To pitanje u ovom istraživanju nismo mogli znanstveno izmjeriti, ali indirektno se može zaključiti što se događa. Velika pokretanja stanovništva uvijek su kontrolirana i upravljana. Danas se demografskom politikom osvajaju prostori.

Izbjegavaju se ratovi, ali se stanovništvom kontroliraju pojedini prostori. Supstitucija stanovništva je svakako najgora za Hrvatsku. Stanovništvo koje u jednom prostoru nestaje počinje se popunjavati nekim novim stanovništvom, htjeli mi to ili ne.

I zbog toga je ponašanje hrvatskih elita prema ovom problemu nevjerojatno nemarno. Ne trebamo ići daleko u svijet da vidimo kako se stanovništvom preuzimaju teritoriji, dovoljno je pogledati primjer Srbije i Kosova.

Nije svaki stranac dobri Samaritanac

Pogubno za Hrvatsku

– Za Hrvatsku je naročito pogubno što je 2017. Sud EU-a presudio da vanjske članice EU-a moraju ponuditi izbjeglicama azil u prvoj članici EU-a u koju kroče bez vize. Riječ je o očito neadekvatnom rješenju koje sav teret izbjegličke krize ostavlja članicama na vanjskim granicama Europske unije, kao što su Hrvatska, Grčka i Italija.

Nama povijest, nažalost, često nije bila učiteljica života. Mi smo već jednom bili predziđe kršćanstva i bili smo iskorišteni kao vojna krajina i štit Europe. Sve upućuje na to da nas čeka ista sudbina.

Nama se čini primjereno postaviti pitanje uzročno-posljedične veze pražnjenja Slavonije i drugih hrvatskih krajeva s migrantskom krizom i pokretanjem nekoliko milijuna ljudi prema granicama Europe. U svjetlu ovih procesa možda dobivamo i odgovor kako smo i zašto primljeni u EU.

Znakovit je podatak iz istraživanja prema kojemu je čak 55,3 posto osoba koje su otišle iz Hrvatske ovdje imalo posao, najveći dio njih su u najproduktivnijoj dobi, od 25. do 40. godine života. Kakve to posljedice može imati?

– Negativne posljedice iseljavanja su brojne i vidljive su odmah i bez vremenskog odmaka. One se očituju kroz smanjenu potrošnju i opadanje proračunskih prihoda. A kako znatan dio proračunskih rashoda odlazi na mirovine, bližimo se trenutku kad će mirovinski sustav pasti.

Vrlo vjerojatno slijede brojna poskupljenja jer se državni aparat nije smanjio i ima iste apetite. Nadalje, pristizat će sve manje uplata iseljenika iz inozemstva jer su oni, za razliku od onih prije, sada povukli obitelj sa sobom.

Iseljavanje se ozbiljno odražava i na obrazovni sustav. Broj djece se smanjio za gotovo stotinu tisuća na svim razinama obrazovanja. Nekretnine odlaze u bescjenje. Čekaju nas ogromni troškovi integracije useljenika, koji će doći vjerojatno iz drugog kulturnog kruga, kako bi nadomjestili praznine na tržištu rada. Tako je svaki iseljeni Hrvat u ovom trenutku dvostruki gubitak.

München peti hrvatski grad

Kažete da je München peti hrvatski grad po veličini. Je li to bila metafora ili podaci to stvarno pokazuju?

– Nije metafora, zaista je tako. U Münchenu je više od 60.000 Hrvata, dok Zadar, koji je službeno naš peti grad po veličini, zapravo više nema 70.000 stanovnika, kako je to prema zadnjem popisu stanovništva tvrdio naš Zavod za statistiku.

Više od 40 posto ispitanika tvrdi da namjerava ostati u Njemačkoj i ni u kojem se slučaju ne žele vratiti u Hrvatsku. Postoje li argumenti koji bi ih uvjerili u suprotno i koji su to?

– Pokazalo se da država i društvo ništa ne vrijede bez jakih državnih institucija. Hrvatskoj trebaju bolje politike, bolji Sabor, bolja vlada i bolji sudovi. U demokratskom se društvu promjene ne mogu postići drukčije nego jačanjem institucija. Veći povratak mogao bi se dogoditi i u slučaju boljeg povezivanja iseljeništva s domovinom, omogućavanja veće participacije iseljenika u svim procesima u zemlji i slično.

Vidimo da 15 posto iseljenika u Njemačkoj ipak ostavlja nekakvu mogućnost povratka. Je li to tračak nade ili će i oni odustati, a situacija s iseljavanjem postat će još gora?

– Iseljavanje će se, prema svemu sudeći, zadržati još neko vrijeme u ovom opsegu. Hrvati pak ne raspolažu neiscrpnim migrantskim potencijalom. Ukupno bi se iz Hrvatske moglo iseliti oko 800.000 ljudi, s tim da se 300.000 od toga već iselilo.

Iz teorije nam je poznato da oni koji su otišli nastoje privući što više onih koji su ostali, pa tako zapravo svaki koji je otišao povlači barem još jednog za sobom. I dok iseljenici odlazeći kažnjavaju političare, političari i dalje ne uviđaju da ćemo gubljenjem ljudi izgubiti i zemlju.

BiH je Hrvatima zauvijek izgubljena

Kakve su procjene za Bosnu i Hercegovinu, u kojoj je hrvatski nacionalni korpus sve manji?

– Demografska problematika je ključno nacionalno i sigurnosno pitanje BiH. Stanovništvo u hrvatskim etničkim krajevima je tako prepolovljeno u odnosu na stanje 1991. godine. Na djelu je vrlo vjerojatno povijesni odlazak Hrvata iz BiH, nakon kojega povratka više nema.

Ovim će trendom u BiH za deset godina broj Hrvata pasti sa sadašnjih oko 350.000, koji danas stvarno žive u BiH, na vrlo vjerojatno manje od 250.000 osoba, s pretežito starijom populacijom iznad 50 godina.

Sve će to dovesti do pitanja konstitutivnosti hrvatskog naroda u BiH, jer ne možete sa šakom ljudi zahtijevati političku zastupljenost na razini naroda. S tim u vezi, može se očekivati zamjena hrvatskih prostora s muslimanskom populacijom. Tako su (namjerno) loše vođene hrvatske politike otjerale Hrvate iz BiH, čime smo zauvijek izgubili etnički hrvatski teritorij u BiH.

Zaista se pitamo je li to sve slučajno i postoji li zapravo dugoročno osmišljena strategija pražnjenja hrvatskih krajeva i pomicanja Hrvata iz njihovih matičnih krajeva.

Slobodna Dalmacija

 

Politički aspekti iseljavanja Hrvata iz Bosne i Hercegovine u Njemačku

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Dragutin Kralj: Ne zovu nas, a oni se dolaze samo – slikati. Činove generala dobivaju i neki ratni dezerteri

Objavljeno

na

U vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata, Dragutin Kralj bio je ratni zapovjednik slavne 117. brigade, ratni zapovjednik Grada Koprivnice,. a prije i zapovjednik Narodne zaštite. Kao i većina sudionika rata, nije zadovoljan odnosom prema onima koji su stvarali državu, pa često ističe da takve i poput njega nitko „ne doživljava“ ozbiljno ni u zdravstvenim ustanovama, gdje mora čekati na red za liječenje, iako se zna da su mnogi oboljeli baš zahvaljujući ratu. Dosad je predložen za četiri visoka državna odličja, a dobio je samo jedno- Red hrvatskog trolista! Također je i pohvaljen od generala Antona Tusa, prvog načelnika Glavnog stožera OSRH. I to je s tim u svezi – sve.

Kad smo ga pitali, kakav je bio doprinos 117. brigade, kroz koju je prošlo nekoliko tisuća ljudi, uz ostalo je rekao:

Bili smo 1991. jedna od prvih hrvatskih vojnih postrojbi koja je sudjelovala u napadnim djelovanjima, pretežno na novljanskom bojištu. To se nažalost danas ne4 cijeni dovoljno. U našim redovima bili su branitelji gotovo iz cijele Koprivničko – križevačke županije. Imali smo i 38 smrtno stradalih i nekoliko stotina ranjenih. To novljansko bojište ostalo je nekako „po strani“,iako su tamo ratovale i brigade iz drugih krajeva Hrvatske. Na Trokutu, nedaleko Lipika, u čijem oslobođenju smo i mi sudjelovali podignuti su spomenici s velikim brojem poginulih imena ljudi koji su ratovali na ovim Jednom godišnje se tamo okupimo, ali „glavnu“ riječ sve više preuzimaju pojedini političari, kojih nije bilo nigdje u vrijeme rata. Mi smo i tu u „drugom planu“. A političari se pojavljuju, istina ne svi, samo kad se pale svijeće i nose vijenci – da se slikaju-naglasio je.

Zbog čega se danas ne vrednuju ti rezultati, zašto malo tko spominje ovu brigadu, i njezine branitelje?

Nije samo tako u Koprivnici, tako je i drugdje. Domovinski rat i njezini branitelji sve više odlaze u „ropotarnicu“. Jedan koprivnički „specijalac“ na jednom otvorenju ratne izložbe je izjavio da je naša brigada „ratovala od petka do petka“. I što mu se dogodilo? Ništa, odnosno izabrali su ga za predsjednika „svih“ ovdašnjih braniteljskih udruga. Oni koji su najviše dali nažalost su se  povukli, bore se s bolestima, financijama… Politika u tom zaboravu Domovinskog rata i njezinih sudionika ima najveći značaj. Evo, meni nije poznati gotovo  ni jedan visoki politički dužnosnik s naše županije koji je bio s nama 1991. A oni odlučuju o svemu, pa čak i o novcima za vijence našim poginulim suborcima.

Nisu vas pozvali ni da govorite na Danu koprivničkih branitelja (30. rujna), pa čak ni u bivšoj vojarni, iz koje ste kretali na bojišta. Kako to tumačite?

O tome odlučuju oni koji su trenutačno na vlasti i njihovi poltroni, koji si umišljaju da su bili veliki borci. No, nisu samo mene, kao ratnog zapovjednika brigade i ratnog zapovjednika obrane grada zaobišli, zaobišli su i druge, poput Milana Jurića, koji je s postrojbom ZNG-a zajedno s policijom prvi ušao u oslobođenu vojarnu, 30. rujna 1991. I na toj proslavi govorili su neki drugi, neki koji su trebali i neki koji su se i tu došli samo slikati. Nas koji smo bili prvi naravno nisu ni spomenuli, jer bi im „pokvarili“ dojam o njihovu junaštvu. U koprivničkoj vojarni postoji i Križ života s imenima stradalih. Žalosno je da nitko ni od političara nema volje da se barem na tom mjestu postave spomen ploče sa svim imenima ljudi koji su poginuli. Ako se ne cijene poginuli, kako će se cijeniti nas?

Tko je kriv što branitelji nemaju „težinu“ u društvu kakvu zaslužuju?

Jednim dijelom za to su krivi i branitelji. Vjerovali su da će s oslobođenjem Domovine sve biti riješeno. Čim su odložili oružje, došli su, ne svi, drugi koji su vrlo dobri u „prodavanju magle“. Istina, nisu svi isti i ne može se generalno govoriti da su svi loši ili da su svi dobri. Meni se često javljaju pripadnici bivše brigade i pitaju za pomoć. Ako nisu bili ranjeni, a prošli su cijeli rat, za njih su jedino „rezervirane“ uspomene, a od njih se ne može živjeti niti prehranjivati obitelj. Takvi ljudi dosad su najlošije prošli. Svaka općina i svaka županija morala bi voditi skrb o ljudima koji su je u ratu branili. Ali, ne, oni čak ni ne znaju niti ih je briga, tko su imenom bili ti koji su ratovali dok su oni „studirali“, završavali fakultete, dobro se zapošljavali ili „spavali“. Krajem 1991. kod nas u brigadu stigao je dopis da se ne zovu u ratne postrojbe direktori i slični, da im se ne daj Bože što ne dogodi.

Kako to da su pripadnici 117. brigade dobili neznatan broj hrvatskih odličja?

O tome treba osobito pitati generala Marinka Krešića, dok nas je u mnogome podržao admiral Davor Domazet Lošo. General Krešić nam je učinio velike nepravde, za koje bi trebao i odgovarati. Posebna komisija, ali i sam sam predlagao branitelje iz 117. brigade za odličja i činove, ali netko je  „gore“ sve to bacao u koš. Oni malobrojni iz naše ratne postrojbe koji su i dobili poneko odličje, dobili su ga pretežno po prijedlogu svoje političke stranke. A mnogi su baš u 117. brigadi zaslužili da im se i na taj način zahvali.

Kakvo vi imate odličje, zašto nemate veći čin?

Imam čin djelatnog pukovnika HV-a, a dobio sam ga u ožujku 1992. Danas sam u „zasluženoj“ mirovini. Kako bi rekao moj prijatelj i kolega, ratni zapovjednik obrane Škabrnja Marko Miljanić – bolje nismo ni zaslužili! I on ima samo „trolista“. Kad me već to pitate- koliko je hrvatskih generala bilo zapovjednikom brigada? Ostao sam zaprepašten kad sam saznao da u Hrvatskoj navodno ima čak oko 650 policijskih generala! Jel to moguće?

Cijela vaša obitelj bila je aktivni sudionik Domovinskog rata. Je li se to vrednuje, tražite li neke povlastice ili ste ih dobili?

Kakve povlastice, sudjelovanje u obrani Domovine nam je „otežavajuća“ okolnost. Svi kod mene imaju Spomenice Domovinskoga rata. Imam dva sina a ni jedan ne može dobiti zaposlenje u nekoj državnoj službi koje su pune uhljeba. Otežavajuća im je okolnost i to što im je otac bio ratni zapovjednik, a oni hrvatski vojnici.

Je li bilo ratnih profitera, izdajica i dezertera i u vašem kraju?

Kako da ne! Jedan od takvih je dogurao i do čina generala! A imam informaciju da je pobjegao prije odlaska na teren. S time sam vam, mislim, sve rekao.

Je li vas zovu na razne svečanosti i prijeme u državne institucije, kad je recimo Dan državnosti?

Jedno kratko vrijeme su me zvali i u predsjedničke dvore. A danas ni na obilježavanje obljetnice 117. brigade! Očito su došla druga vremena i drugi ljudi. Ali, na tim događanjima često vidim i one koji su bili i jesu protiv hrvatske države – rekao je Dragutin Kralj na slici s Miroslavom Blažekom-Kinom, poznatim koprivničkim braniteljem.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

SDP – koji licemjeri!

Objavljeno

na

Objavio

ZORAN MILANOVIĆ: Štrajk prosvjetara izazvat će revolt kod građana jer je potpuno promašen. Ova vrsta pokušaja ucjene je komična, a najviše stradaju roditelji. (25.09.2015.) http://bit.ly/Milanovic_o_strajku1

Foto: Patrik Macek/PIXSELL

SDP – koji licemjeri! Danas su na presici zatražili povećanje plaća prosvjetarima od 6.11% i podržali štrajk – premda je Milanovićeva Vlada bila jednostranom odlukom smanjila plaće državnim i javnim službenicima za 3%!?!

A mi smo ih u 3 godine povećali za 11.5%, reagirali su iz HDZ-a.

Slobodno pročitajte što je sadašnji predsjednički kandidat SDP-a, a ondašnji slučajni premijer, izjavio i 28. rujna te 2015. godine: „Novca za povećanje plaća nema. Žao mi je roditelja i djece. Ni ja nemam kuda s mlađim sinom tijekom štrajka“. http://bit.ly/Milanovic_o_strajku2

Nije loše podsjetiti i na riječi tadašnjeg ministra Vedrana Mornara: „Štrajk nema smisla, najbolje ga je prekinuti. Nije dobro uskraćivati djeci ustavno pravo na obrazovanje“.

Otvoreno pismo dječjoj pravobraniteljici: Manipulacija djecom i uskraćivanje dječjih prava radi osobnih interesa

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari