Pratite nas

Razgovor

Dr. Tado Jurić: Hrvatsku se namjerno želi isprazniti, migracije se nikada ne događaju slučajno…

Objavljeno

na

Dr. Tado Jurić: Hrvatsku se namjerno želi isprazniti. Migracije se nikada ne događaju slučajno, a stanovništvo koje nestaje popunjava se nekim drugim stanovništvom…

Istraživanje provedeno među 1200 Hrvata koji su se iselili u Njemačku nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju pod nazivom “Gubimo li Hrvatsku?” autora doc. dr. Tado Jurića, profesora Odjela za povijest Hrvatskoga katoličkog sveučilišta, posljednjih je dana izazvalo veliku pozornost u javnosti.

Rezultati pokazuju, uz ostalo, da glavni motivi iseljavanja nisu ekonomski, nego sociopolitički, da su ljudi razočarani nemoralom i nekompetencijom hrvatskih političkih elita te slabošću institucija, ukratko, da ih na odlazak motivira nepravda, a ne siromaštvo.

O tome i drugim aspektima istraživanja novinarka Slobodne Dalmacije  razgovararala je s doc. dr. Tadom Jurićem.

Jesu li vas iznenadili ovi rezultati?

– Prvenstveno me je iznenadilo da su političke elite cijelu 2016. i 2017. godinu protratile na pokušaj relativiziranja i banaliziranja problema iseljavanja. Sjećamo se da su vladajući prije dvije, tri godine, kad su preuzimali vlast u zemlji, obećavali da će im borba za mlade i demografska problematika biti temeljna zadaća.

A danas govore tek o razmatranju demografskih mjera. Ako se iseli više od 300 tisuća ljudi i vi ne reagirate, onda se svi trebamo zapitati što stoji iza toga. Vrlo je moguće da političke elite namjerno ne povlače prave poteze i mjere kako bi se iseljavanje smanjilo. Također iznenađuje vrlo liberalan stav naših elita u smislu njihovih izjava “jedni odlaze, drugi dolaze”.

Ortačka država

– Glavni razlog iseljavanja je neuređena država, odnosno nezadovoljstvo ljudi društvenom i političkom situacijom. Ovdje želim naglasiti da ne umanjujem ekonomske motive, no sasvim je jasno da je naša ekonomija slaba zbog loše politike i lošeg upravljanja zemljom.

Ljudima je dosta društva u kojemu se sve rješava prema stranačkom ključu. Za svaku običnu sitnicu morate nekoga povući za ruku te je korupcija jednostavno postala stil života. Otkada je nastala Hrvatska, ona je ortački upravljana. I, nažalost, ne postoji impuls u društvu koji pokazuje da će se nešto ozbiljno promijeniti.

Zapanjujuće je to što, suprotno izgovorima političkih elita, vi jasno tvrdite kako ni jedna zemlja nakon ulaska u EU nije imala ovakve razmjere iseljavanja. Možete li to potkrijepiti i podacima?

– Zaista, razmjer hrvatskog iseljavanja je gotovo pa nezabilježen u Europskoj uniji. Ni jedna članica EU-a nije doživjela da joj se u četiri godine iseli sedam posto stanovništva.

Istina je da su Poljska i Rumunjska imale u apsolutnom broju veće iseljavanje od Hrvatske, i po stotinu tisuća iseljenih godišnje, ali te su zemlje šest (Rumunjska) do deset puta (Poljska) višeljudnije od Hrvatske.

No, trendovi su danas potpuno drugačiji. Dok prosjek iseljavanja iz istočnoeuropskih zemalja EU-a danas iznosi oko 10.000 godišnje, iseljavanje iz Hrvatske u zadnje tri godine broji preko 60.000 godišnje.

Ovakav razvoj situacije zasigurno otvara pitanje žele li hrvatski političari da se Hrvatska prazni. I, naravno, kakva je uloga EU-a u cijeloj priči. Migracije nikada nisu interesno neutralne i ne događaju se slučajno, nego se proizvode.

Tko ih proizvodi?

– To pitanje u ovom istraživanju nismo mogli znanstveno izmjeriti, ali indirektno se može zaključiti što se događa. Velika pokretanja stanovništva uvijek su kontrolirana i upravljana. Danas se demografskom politikom osvajaju prostori.

Izbjegavaju se ratovi, ali se stanovništvom kontroliraju pojedini prostori. Supstitucija stanovništva je svakako najgora za Hrvatsku. Stanovništvo koje u jednom prostoru nestaje počinje se popunjavati nekim novim stanovništvom, htjeli mi to ili ne.

I zbog toga je ponašanje hrvatskih elita prema ovom problemu nevjerojatno nemarno. Ne trebamo ići daleko u svijet da vidimo kako se stanovništvom preuzimaju teritoriji, dovoljno je pogledati primjer Srbije i Kosova.

Nije svaki stranac dobri Samaritanac

Pogubno za Hrvatsku

– Za Hrvatsku je naročito pogubno što je 2017. Sud EU-a presudio da vanjske članice EU-a moraju ponuditi izbjeglicama azil u prvoj članici EU-a u koju kroče bez vize. Riječ je o očito neadekvatnom rješenju koje sav teret izbjegličke krize ostavlja članicama na vanjskim granicama Europske unije, kao što su Hrvatska, Grčka i Italija.

Nama povijest, nažalost, često nije bila učiteljica života. Mi smo već jednom bili predziđe kršćanstva i bili smo iskorišteni kao vojna krajina i štit Europe. Sve upućuje na to da nas čeka ista sudbina.

Nama se čini primjereno postaviti pitanje uzročno-posljedične veze pražnjenja Slavonije i drugih hrvatskih krajeva s migrantskom krizom i pokretanjem nekoliko milijuna ljudi prema granicama Europe. U svjetlu ovih procesa možda dobivamo i odgovor kako smo i zašto primljeni u EU.

Znakovit je podatak iz istraživanja prema kojemu je čak 55,3 posto osoba koje su otišle iz Hrvatske ovdje imalo posao, najveći dio njih su u najproduktivnijoj dobi, od 25. do 40. godine života. Kakve to posljedice može imati?

– Negativne posljedice iseljavanja su brojne i vidljive su odmah i bez vremenskog odmaka. One se očituju kroz smanjenu potrošnju i opadanje proračunskih prihoda. A kako znatan dio proračunskih rashoda odlazi na mirovine, bližimo se trenutku kad će mirovinski sustav pasti.

Vrlo vjerojatno slijede brojna poskupljenja jer se državni aparat nije smanjio i ima iste apetite. Nadalje, pristizat će sve manje uplata iseljenika iz inozemstva jer su oni, za razliku od onih prije, sada povukli obitelj sa sobom.

Iseljavanje se ozbiljno odražava i na obrazovni sustav. Broj djece se smanjio za gotovo stotinu tisuća na svim razinama obrazovanja. Nekretnine odlaze u bescjenje. Čekaju nas ogromni troškovi integracije useljenika, koji će doći vjerojatno iz drugog kulturnog kruga, kako bi nadomjestili praznine na tržištu rada. Tako je svaki iseljeni Hrvat u ovom trenutku dvostruki gubitak.

München peti hrvatski grad

Kažete da je München peti hrvatski grad po veličini. Je li to bila metafora ili podaci to stvarno pokazuju?

– Nije metafora, zaista je tako. U Münchenu je više od 60.000 Hrvata, dok Zadar, koji je službeno naš peti grad po veličini, zapravo više nema 70.000 stanovnika, kako je to prema zadnjem popisu stanovništva tvrdio naš Zavod za statistiku.

Više od 40 posto ispitanika tvrdi da namjerava ostati u Njemačkoj i ni u kojem se slučaju ne žele vratiti u Hrvatsku. Postoje li argumenti koji bi ih uvjerili u suprotno i koji su to?

– Pokazalo se da država i društvo ništa ne vrijede bez jakih državnih institucija. Hrvatskoj trebaju bolje politike, bolji Sabor, bolja vlada i bolji sudovi. U demokratskom se društvu promjene ne mogu postići drukčije nego jačanjem institucija. Veći povratak mogao bi se dogoditi i u slučaju boljeg povezivanja iseljeništva s domovinom, omogućavanja veće participacije iseljenika u svim procesima u zemlji i slično.

Vidimo da 15 posto iseljenika u Njemačkoj ipak ostavlja nekakvu mogućnost povratka. Je li to tračak nade ili će i oni odustati, a situacija s iseljavanjem postat će još gora?

– Iseljavanje će se, prema svemu sudeći, zadržati još neko vrijeme u ovom opsegu. Hrvati pak ne raspolažu neiscrpnim migrantskim potencijalom. Ukupno bi se iz Hrvatske moglo iseliti oko 800.000 ljudi, s tim da se 300.000 od toga već iselilo.

Iz teorije nam je poznato da oni koji su otišli nastoje privući što više onih koji su ostali, pa tako zapravo svaki koji je otišao povlači barem još jednog za sobom. I dok iseljenici odlazeći kažnjavaju političare, političari i dalje ne uviđaju da ćemo gubljenjem ljudi izgubiti i zemlju.

BiH je Hrvatima zauvijek izgubljena

Kakve su procjene za Bosnu i Hercegovinu, u kojoj je hrvatski nacionalni korpus sve manji?

– Demografska problematika je ključno nacionalno i sigurnosno pitanje BiH. Stanovništvo u hrvatskim etničkim krajevima je tako prepolovljeno u odnosu na stanje 1991. godine. Na djelu je vrlo vjerojatno povijesni odlazak Hrvata iz BiH, nakon kojega povratka više nema.

Ovim će trendom u BiH za deset godina broj Hrvata pasti sa sadašnjih oko 350.000, koji danas stvarno žive u BiH, na vrlo vjerojatno manje od 250.000 osoba, s pretežito starijom populacijom iznad 50 godina.

Sve će to dovesti do pitanja konstitutivnosti hrvatskog naroda u BiH, jer ne možete sa šakom ljudi zahtijevati političku zastupljenost na razini naroda. S tim u vezi, može se očekivati zamjena hrvatskih prostora s muslimanskom populacijom. Tako su (namjerno) loše vođene hrvatske politike otjerale Hrvate iz BiH, čime smo zauvijek izgubili etnički hrvatski teritorij u BiH.

Zaista se pitamo je li to sve slučajno i postoji li zapravo dugoročno osmišljena strategija pražnjenja hrvatskih krajeva i pomicanja Hrvata iz njihovih matičnih krajeva.

Slobodna Dalmacija

 

Politički aspekti iseljavanja Hrvata iz Bosne i Hercegovine u Njemačku

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Kolinda Grabar Kitarović: Naše društvo mora počivati na zdravoj obitelji

Objavljeno

na

Objavio

Kandidatkinja za predsjednicu i aktualna hrvatska predsjednica Kolinda Grabar- Kitarović tijekom jučerašnjeg boravka u Karlovcu, gostovala je i na Prvom karlovačkom.

U ekskluzivnom intervjuu govorila je o problemu demografije koji smatra „pitanjem svih pitanja“, a problem želi rješavati počevši od mladih. Tu se dotakla i obrazovanja.

-Nije stvar samo u tabletima, stvar je u načinu odnošenja prema djeci, ne samo bubanje činjenica, već u kreativnosti. Ja bih rekla i u puno većoj slobodi učitelja, puno većoj uključenosti roditelja. Naravno kad stvarate te mlade ljude morate im dati i priliku koju imaju i svi drugi koju sam i ja toliko željela kad sam bila mala, otići negdje drugdje, školovati se negdje drugdje, školovati se raditi i možda zaraditi, ali vratiti se u svoju domovinu i svoju sredinu, kazala je ali i dodala da bi trebalo osnovati zakladu koja bi financirala školovanje mladim ljudima na najboljim svjetskim sveučilištima.

Komentirajući vanjsko politički položaj Hrvatske, naglasila je da sada zadovoljna tim položajem te da je u svom mandatu Hrvatsku izvukla „iz zapećka“.

-Bez ikakvog kompleksa jer uopće nema razloga zašto bismo imali kompleks manje vrijednosti, pristupam drugim državnicima kao prema svojim kolegama, nekom tko je meni ravan. Mene ne zanima je li nečija država veća, snažnija po gospodarstvu ili po broju ljudi. Mene zanima moja Hrvatska koja od mene traži upravo to da budemo među liderima, da vodimo, a ne da slijedimo i to ću uvijek raditi. Znam da će nekim u Hrvatskoj trebati vremena da se naviknu na to.

Rekla je i da je prošlo vrijeme krutih protokola.

-Prošla su vremena protokola, krutog ponašanja, nema više toga ni na kraljevskim dvorima. Pogledajte i sve ove princeze, a kad sam išla kod kraljice Ujedinjenog Kraljevstva Elizabete sve što su mi rekli bilo je da ne obučem crno, a sve drugo je dopušteno. Svijet se promijenio.

Osvrnula se i na odnose sa susjednim zemljama.

-Želimo sve najbolje našim susjedima. Brinut ćemo da i oni uđu u članstvo Europske unije, ali posebno hrvatskom narodu kao konstitutivnom narodu i jednakopravnom narodu u Bosni i Hercegovini i svim našim iseljenicima. On što je posebno bitno ja držim i za ovo područje Karlovačke županije jest nove ugroze s kojima se suočavamo, a to su definitivno ilegalne migracije. Nemojmo doživljavati bilo kojeg migranta ili nekoga tko želi zatražiti azil kao opasnost Hrvatskoj ili bilo kome. Međutim, zbog načina na koji su se vodile te migracije nastao je kaos. Ako vi ne možete prijeđi granicu bez putovnice ne može nitko. Znate da su naši granični prijelazi otvoreni, ali ne dopuštamo i u tome u potpunosti stojim iza naše policije nema ilegalnih prelazaka granice. Drugo je osiguranje prostora. Znam da mnogi ljudi imaju problema, da ih je noću strah se voziti nekim prostorima koji su malo više izolirani, ali tu je naša policija, ona izvrsno radi svoj posao

Kazala je i kako se najbolje osjeća kad je među običnim ljudima, jer koliko god da su novi mediji i društvene mreže otuđili ljude, toliko je važniji postao upravo taj ljudski kontakt.

-Kad odlazim u sela, među ljude za koji bi netko, kao za moje mamu i tatu rekao da su neobrazovani, tad se osjećam najljepše i najcjenjenije oni shvaćaju kako je to kad jedna djevojka iz jedne ruralne sredine kojoj su mama i tata pružili sve kako bi ona mogla napredovati, kako bi ona mogla imati bolji život od njih, što od toga radi za cijeli svoj narod. To me veseli.

Jedno od pitanja bilo je vezano i uz protukandidate te kako ih ocjenjuje.

-Neka ih birači ocjenjuju. Ja mogu ocjenjivati jedino njihov program koji do sada nisam vidjela. Ne želim biti negativna. Ponekad malo morate vratiti da ne ispadne da se povlačite, ali meni nije u interesu da se mi svađamo oko nečega. Kakav je bio ovaj ili onaj ili kakvo je čije mišljenje kako bi i gdje netko trebao stajati. Idemo ponuditi program kao što sam ga ja ponudila hrvatskome narodu, hrvatskih državljanima i biračima i idemo razgovarati o tome pa onda neka narod ocijeni tko je kakav i tko je najbolji.

Predsjednica je otkrila i što priželjkuje kao Kolinda Grabar-Kitarović. Prije svega želi godišnji odmor nakon pet godina i više vremena za obitelj koja joj je najveća podrška u kampanji. Napomenula je da su svi članovi zajedno donijeli odluku o njezinoj kandidaturi za drugi mandat. Otkrila je da je upravo ovo vrijeme njoj najdraže u godini.

-Božić je meni najljepše doba godine koje se provodi s obitelji, u zajedništvu sa svojima. Ja se veselim i nadam se da ćemo unatoč ovoj predizbornoj kampanji ipak naći malo i vremena za obitelj i za sebe. Volim Božić, volim božićne pjesme i volim duh Božića. Skromnost, darivanje, pružiti ruku onim najpotrebitijima. Doista pogledati oko sebe, vidjeti kako živimo kako bismo mogli živjeti, ponekad to uspoređujem s drugim državama i želim da učinimo još više i još bolje, ali ipak primjećujem dobre korake, gdje god dođem u bilo kojem gradu korake naprijed. Međutim mislim da u zajedništvu u jednoj toploj atmosferi, pozitivnoj optimističnoj, s vjerom u sebe u svoju državu u svoje vlastite mogućnosti možemo učiniti puno više.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Mirjan Damaška: Loš dojam ostavio je samo Mesić, a razočarao me i susret s Milanovićem

Objavljeno

na

Razgovor Mladena Pavkovića s prof. dr. Mirjanom Damaškom, jednim od najpoznatijih hrvatskih pravnika u svijetu

Prof. dr. sc. Mirjan Damaška, (Brežice, 1931.), ugledni pravnik, koji već godinama živi i radi u SAD, te predaje na njihovim najvažnijim sveučilištima, (već godinama profesor emeritus na američkom sveučilištu Yale u SAD), objavio je zanimljivu i vrijednu knjigu – „Domovina“ (Školska knjiga, 2019.). Riječ je, kako se navodi, o ispovijedi i pripovijesti o životu, ljubavi, prijateljstvu, osamljenosti, uspjehu, pravu i pravdi s obje strane velike bare!

Naime, i sam nakladnik ističe da je ovu knjigu teško smjestiti u okvire klasičnih književnih i znanstvenih žanrova i klasifikacija jer sadržava brojne autobiografske elemente, dok je tematski mnogo šira, a misaono puno dublja pa je u tom pogledu bliža memoarima ili memoarskim zapisima.

Damaška je nakon sloma Hrvatskog proljeća otišao u Sjedinjene Američke Države, gdje je ostvario sjajnu karijeru, prije svega, pravnika, znanstvenika, sveučilišnog profesora, ali domovinu nikada nije i kako veli ne će zaboraviti.

Jedno vrijeme bio je i član tima pri Haaškom sudu, kad se osuđivalo neke od hrvatskih junaka Domovinskoga rata, ali nije se slagao s pojedinim hrvatskim političarima, pa je morao napustiti ovaj zadatak.

Knjiga „Domovina“ pisana jednostavno, oštro, ali i veoma zanimljivo otkriva mnoge stvari, pa se već sada može reći da će biti pravi bestseler.
Bio je to uostalom i povod da ga ponovno zamolimo, prije njegova povratka u SAD, za razgovor.

Pa, gospodine Damaška, što Vas je ponukalo da napišite i objavite jednu ovakvu knjigu? – pitali smo na početku.

– Za moj 12. rođendan, 1943., otac mi je poklonio dnevnik koji čuvam kao oko u glavi- odmah je odgovorio te nastavio: Od malih nogu do, eto, duboke starosti povremeno bih unosio utiske o proživljenom u dnevnike kojih sada imam toliko da zapremaju čitav jedan red u mojoj kućnoj biblioteci. Pred nekoliko godina shvatio sam da će svi ti dnevnici završiti u smeću kad odem na drugi svijet, pa mi je postalo žao da o njima ne ostane neki trag. Učinilo mi se osim toga da je moj životni put bio dosta neoubičajen, pa da bi mogao biti od interesa nekim ljudima – ne samo u pravnoj struci u kojoj sam djelovao. Ulogu je odigrala i pomisao da bi moja sudbina mogla ukazati mladim naraštajima na cijenu koju treba platiti da se napusti rodni kraj, čak ako i uspijemo u tuđini-rekao je.

– A kad smo ga pitali, tko je prvi čitao tu knjigu nije se mogao sjetiti, pa nas je dalje zanimalo, je li bilo teško pisati o sebi, odnosno razotkrivati se…?

– Jasno je da sam iz gomile podataka u mojim dnevnicima morao izabrati samo neke momente. Izabrao sam ono sto mi se činilo interesantnim, ali ima u mojoj autobiografiji i pokoje intimnosti za koje ne mogu računati da će ih čitatelji smatrati interesantnima, ali sam ih ipak unio jer bi bez njih moj lik ostao izopačen. Neke od tih pojedinosti ne bacaju na mene povoljnu sliku, ali bi bez njih moj “autoportret” bio iskrivljen. Za tu odluku nije trebalo hrabrosti, jer sam na kraju životnog puta, pa ne berem brigu za karijeru – odgovorio je.

– A, kako danas gledate na taj svoj životni put, jel moglo drugačije, bolje?
– Jasno mi je da je mogao biti drugačiji. Na prvim stranicama knjige pričam, na primjer, da je malo falilo pa da me kao trogodišnjeg dječaka otmu neki ljudi u Ljubljani. Kad se sad nagnem nad svoju prošlost, ispada da treba razlikovati razum i osjećaje. Posve je sigurno da sam time da sam se otisnuo u tuđinu u profesionalnom pogledu postigao više nego što bih postigao da sam ostao u svojoj domovini. Hladnim rasuđivanjem moglo bi se reći da se moja odluka isplatila. No nije sve u profesionalnom uspjehu i šoldima. Time da sam u 40. godini života napustio Hrvatsku, odrekao sam se užitka koji potiče od života u kulturi u kojoj sam odrastao i od druženja s ljudima s kojima sam proveo mladost. Nisam se u potpunosti adaptirao na američki način života, a dugi boravak u tuđini doveo je do toga da nisam više potpuno uronjen ni u domaću, hrvatsku stvarnost. Kao što sam Vam rekao i prošli puta – Čardak ni na nebu ni na zemlji.

– Kao što je poznato, za životni poziv odabrali ste pravo, i u tome postigli sve što se postići dalo. Međutim, bilo bi dobro znati, kako je Vama bilo biti u toj profesiji u bivšoj, propaloj Jugoslaviji, a kako kad ste odlučili otići?
– Odluka da napustim domovinu nije nipošto bila laka. Bio sam redovni profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu i priznati stručnjak za kazneno pravo. Imao sam i reputaciju u Europi. Otići u Ameriku značilo je u mnogo pogleda početi u 40. godini iz početka. Ne bih nikad napustio Hrvatsku da nije došlo do sloma Hrvatskog proljeća. Bojao sam se da će na vlast ponovno doći stari komunisti i zavladati jednoumlje boljševičke faze jugoslavenskog socijalizma. Izgubio sam nadu da će se za mog života izmijeniti politička situacija, propasti Sovjetski Savez i Jugoslavija, a osamostaliti se Hrvatska. Osim toga želio sam se posvetiti poredbenom pravu za koje je tada na Pravnom fakultetu postojao minimalni interes.

– Susreli ste se i s nekim poznatim osobama iz hrvatskog javnog života. Oni na jednoj, a Vi na drugoj strani. Koji Vam je od tih i takvih susreta ostao u lijepom, a koji u ružnom sjećanju?

– Točno je da sam se susretao s hrvatskim političarima, ne samo zato da su neki od njih željeli da u svoj životopis unesu da su održali predavanja na Yale-u,
nego i zbog mojih raznih zaduženja u svezi s haškim procesima. Istini za volju moram reci da mi je najbolji utisak ostavio Sanader, pa sam bio tužan kad sam saznao za sve ono za što se on sada tereti. Odličan dojam ostavila je i sadašnja predsjednica države. Josipović je održao jedno lijepo predavanje na teološkom fakultetu. Loš dojam ostavio je samo Mesić, jer je pogrešno mislio da se vicevi i duhovitosti mogu prenositi iz kulture u kulturu. Studentice su se zgražale nad jednom njegovom doskočicom koja bi u Hrvatskoj imala dobru prođu, ali je na Yaleu ocjenjena kao neukusni “seksizam”. Razočarao me je i jedan susret sa gospodinom Milanovićem u New Yorku, o čemu govorim u knjizi.

– Međutim, Vaša domovina okusila je i rat, velikosrpsku agresiju. Gdje Vas je dočekalo to vrijeme, i jel ste bili uvjereni u hrvatsku pobjedu?
– Rat me je zatekao u Americi. Silno sam se plašio da će tenkovi JNA doći do Zagreba za nekoliko dana. Tek mi je žilavi otpor, ne samo u Vukovaru nego i na drugim bojišnicama, pobudio nadu da će se Hrvatska oduprijeti agresiji. Plašio sam se, međutim, da će mi domovina ostati krnja zbog teritorija koji je ostao pod kontrolom Srba.
– A, što danas, ako se smije znati, zamjerate svojoj, hrvatskoj, Domovini?
-Ne bih želio mnogo govoriti o mojim zamjerkama domovini, jer je moje poznavanje lokalnih prilika vrlo površno. Osim toga, kao što kod voljene osobe često previđamo njene mane, tako i u pogledu domovine nerado gledam u njene sjenovite i tamne strane.
– U Hrvatskoj, kažu, vlada korupcija, poglavito u sudstvu. Je li tako i u svijetu, ili kako iskorijeniti ovo zlo?
– Korupcije ima posvuda, radi se samo o njenom stupnju. Izgleda doista da je u hrvatskom pravosuđu korupcija dosta izražena, ali ju je teško spriječiti bez radikalnih zahvata za koje ne postoji ni politička volja ni postojeći pravni instrumenti. Kao i u nekim drugim sektorima društva, tako bi i u pogledu pravosuđa dobro došla inicijativa civilnog društva – raznih udruga kojima društvene mreže stoje na raspolaganju.

– A, kako gledate kad pojedini mediji „sude“?
– Kad god izađete u javnost, posebno ako se otkrijete tako da se vide i vaše slabe strane morate računati na nepovoljne reakcije, posebno od ljudi koji vas ne vole, a tih imam ja u priličnoj mjeri. No u mojim godinama – u dobi kad više ne mislim na karijeru — kritički prikazi moje knjige neće me posebno pogoditi, pogotovu jer za neke neću u Americi ni saznati….- poručio je Damaška.

Razgovarao: MLADEN PAVKOVIĆ

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari