Pratite nas

Razgovor

Dr. Tado Jurić: Hrvatsku se namjerno želi isprazniti, migracije se nikada ne događaju slučajno…

Objavljeno

na

Dr. Tado Jurić: Hrvatsku se namjerno želi isprazniti. Migracije se nikada ne događaju slučajno, a stanovništvo koje nestaje popunjava se nekim drugim stanovništvom…

Istraživanje provedeno među 1200 Hrvata koji su se iselili u Njemačku nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju pod nazivom “Gubimo li Hrvatsku?” autora doc. dr. Tado Jurića, profesora Odjela za povijest Hrvatskoga katoličkog sveučilišta, posljednjih je dana izazvalo veliku pozornost u javnosti.

Rezultati pokazuju, uz ostalo, da glavni motivi iseljavanja nisu ekonomski, nego sociopolitički, da su ljudi razočarani nemoralom i nekompetencijom hrvatskih političkih elita te slabošću institucija, ukratko, da ih na odlazak motivira nepravda, a ne siromaštvo.

O tome i drugim aspektima istraživanja novinarka Slobodne Dalmacije  razgovararala je s doc. dr. Tadom Jurićem.

Jesu li vas iznenadili ovi rezultati?

– Prvenstveno me je iznenadilo da su političke elite cijelu 2016. i 2017. godinu protratile na pokušaj relativiziranja i banaliziranja problema iseljavanja. Sjećamo se da su vladajući prije dvije, tri godine, kad su preuzimali vlast u zemlji, obećavali da će im borba za mlade i demografska problematika biti temeljna zadaća.

A danas govore tek o razmatranju demografskih mjera. Ako se iseli više od 300 tisuća ljudi i vi ne reagirate, onda se svi trebamo zapitati što stoji iza toga. Vrlo je moguće da političke elite namjerno ne povlače prave poteze i mjere kako bi se iseljavanje smanjilo. Također iznenađuje vrlo liberalan stav naših elita u smislu njihovih izjava “jedni odlaze, drugi dolaze”.

Ortačka država

– Glavni razlog iseljavanja je neuređena država, odnosno nezadovoljstvo ljudi društvenom i političkom situacijom. Ovdje želim naglasiti da ne umanjujem ekonomske motive, no sasvim je jasno da je naša ekonomija slaba zbog loše politike i lošeg upravljanja zemljom.

Ljudima je dosta društva u kojemu se sve rješava prema stranačkom ključu. Za svaku običnu sitnicu morate nekoga povući za ruku te je korupcija jednostavno postala stil života. Otkada je nastala Hrvatska, ona je ortački upravljana. I, nažalost, ne postoji impuls u društvu koji pokazuje da će se nešto ozbiljno promijeniti.

Zapanjujuće je to što, suprotno izgovorima političkih elita, vi jasno tvrdite kako ni jedna zemlja nakon ulaska u EU nije imala ovakve razmjere iseljavanja. Možete li to potkrijepiti i podacima?

– Zaista, razmjer hrvatskog iseljavanja je gotovo pa nezabilježen u Europskoj uniji. Ni jedna članica EU-a nije doživjela da joj se u četiri godine iseli sedam posto stanovništva.

Istina je da su Poljska i Rumunjska imale u apsolutnom broju veće iseljavanje od Hrvatske, i po stotinu tisuća iseljenih godišnje, ali te su zemlje šest (Rumunjska) do deset puta (Poljska) višeljudnije od Hrvatske.

No, trendovi su danas potpuno drugačiji. Dok prosjek iseljavanja iz istočnoeuropskih zemalja EU-a danas iznosi oko 10.000 godišnje, iseljavanje iz Hrvatske u zadnje tri godine broji preko 60.000 godišnje.

Ovakav razvoj situacije zasigurno otvara pitanje žele li hrvatski političari da se Hrvatska prazni. I, naravno, kakva je uloga EU-a u cijeloj priči. Migracije nikada nisu interesno neutralne i ne događaju se slučajno, nego se proizvode.

Tko ih proizvodi?

– To pitanje u ovom istraživanju nismo mogli znanstveno izmjeriti, ali indirektno se može zaključiti što se događa. Velika pokretanja stanovništva uvijek su kontrolirana i upravljana. Danas se demografskom politikom osvajaju prostori.

Izbjegavaju se ratovi, ali se stanovništvom kontroliraju pojedini prostori. Supstitucija stanovništva je svakako najgora za Hrvatsku. Stanovništvo koje u jednom prostoru nestaje počinje se popunjavati nekim novim stanovništvom, htjeli mi to ili ne.

I zbog toga je ponašanje hrvatskih elita prema ovom problemu nevjerojatno nemarno. Ne trebamo ići daleko u svijet da vidimo kako se stanovništvom preuzimaju teritoriji, dovoljno je pogledati primjer Srbije i Kosova.

Nije svaki stranac dobri Samaritanac

Pogubno za Hrvatsku

– Za Hrvatsku je naročito pogubno što je 2017. Sud EU-a presudio da vanjske članice EU-a moraju ponuditi izbjeglicama azil u prvoj članici EU-a u koju kroče bez vize. Riječ je o očito neadekvatnom rješenju koje sav teret izbjegličke krize ostavlja članicama na vanjskim granicama Europske unije, kao što su Hrvatska, Grčka i Italija.

Nama povijest, nažalost, često nije bila učiteljica života. Mi smo već jednom bili predziđe kršćanstva i bili smo iskorišteni kao vojna krajina i štit Europe. Sve upućuje na to da nas čeka ista sudbina.

Nama se čini primjereno postaviti pitanje uzročno-posljedične veze pražnjenja Slavonije i drugih hrvatskih krajeva s migrantskom krizom i pokretanjem nekoliko milijuna ljudi prema granicama Europe. U svjetlu ovih procesa možda dobivamo i odgovor kako smo i zašto primljeni u EU.

Znakovit je podatak iz istraživanja prema kojemu je čak 55,3 posto osoba koje su otišle iz Hrvatske ovdje imalo posao, najveći dio njih su u najproduktivnijoj dobi, od 25. do 40. godine života. Kakve to posljedice može imati?

– Negativne posljedice iseljavanja su brojne i vidljive su odmah i bez vremenskog odmaka. One se očituju kroz smanjenu potrošnju i opadanje proračunskih prihoda. A kako znatan dio proračunskih rashoda odlazi na mirovine, bližimo se trenutku kad će mirovinski sustav pasti.

Vrlo vjerojatno slijede brojna poskupljenja jer se državni aparat nije smanjio i ima iste apetite. Nadalje, pristizat će sve manje uplata iseljenika iz inozemstva jer su oni, za razliku od onih prije, sada povukli obitelj sa sobom.

Iseljavanje se ozbiljno odražava i na obrazovni sustav. Broj djece se smanjio za gotovo stotinu tisuća na svim razinama obrazovanja. Nekretnine odlaze u bescjenje. Čekaju nas ogromni troškovi integracije useljenika, koji će doći vjerojatno iz drugog kulturnog kruga, kako bi nadomjestili praznine na tržištu rada. Tako je svaki iseljeni Hrvat u ovom trenutku dvostruki gubitak.

München peti hrvatski grad

Kažete da je München peti hrvatski grad po veličini. Je li to bila metafora ili podaci to stvarno pokazuju?

– Nije metafora, zaista je tako. U Münchenu je više od 60.000 Hrvata, dok Zadar, koji je službeno naš peti grad po veličini, zapravo više nema 70.000 stanovnika, kako je to prema zadnjem popisu stanovništva tvrdio naš Zavod za statistiku.

Više od 40 posto ispitanika tvrdi da namjerava ostati u Njemačkoj i ni u kojem se slučaju ne žele vratiti u Hrvatsku. Postoje li argumenti koji bi ih uvjerili u suprotno i koji su to?

– Pokazalo se da država i društvo ništa ne vrijede bez jakih državnih institucija. Hrvatskoj trebaju bolje politike, bolji Sabor, bolja vlada i bolji sudovi. U demokratskom se društvu promjene ne mogu postići drukčije nego jačanjem institucija. Veći povratak mogao bi se dogoditi i u slučaju boljeg povezivanja iseljeništva s domovinom, omogućavanja veće participacije iseljenika u svim procesima u zemlji i slično.

Vidimo da 15 posto iseljenika u Njemačkoj ipak ostavlja nekakvu mogućnost povratka. Je li to tračak nade ili će i oni odustati, a situacija s iseljavanjem postat će još gora?

– Iseljavanje će se, prema svemu sudeći, zadržati još neko vrijeme u ovom opsegu. Hrvati pak ne raspolažu neiscrpnim migrantskim potencijalom. Ukupno bi se iz Hrvatske moglo iseliti oko 800.000 ljudi, s tim da se 300.000 od toga već iselilo.

Iz teorije nam je poznato da oni koji su otišli nastoje privući što više onih koji su ostali, pa tako zapravo svaki koji je otišao povlači barem još jednog za sobom. I dok iseljenici odlazeći kažnjavaju političare, političari i dalje ne uviđaju da ćemo gubljenjem ljudi izgubiti i zemlju.

BiH je Hrvatima zauvijek izgubljena

Kakve su procjene za Bosnu i Hercegovinu, u kojoj je hrvatski nacionalni korpus sve manji?

– Demografska problematika je ključno nacionalno i sigurnosno pitanje BiH. Stanovništvo u hrvatskim etničkim krajevima je tako prepolovljeno u odnosu na stanje 1991. godine. Na djelu je vrlo vjerojatno povijesni odlazak Hrvata iz BiH, nakon kojega povratka više nema.

Ovim će trendom u BiH za deset godina broj Hrvata pasti sa sadašnjih oko 350.000, koji danas stvarno žive u BiH, na vrlo vjerojatno manje od 250.000 osoba, s pretežito starijom populacijom iznad 50 godina.

Sve će to dovesti do pitanja konstitutivnosti hrvatskog naroda u BiH, jer ne možete sa šakom ljudi zahtijevati političku zastupljenost na razini naroda. S tim u vezi, može se očekivati zamjena hrvatskih prostora s muslimanskom populacijom. Tako su (namjerno) loše vođene hrvatske politike otjerale Hrvate iz BiH, čime smo zauvijek izgubili etnički hrvatski teritorij u BiH.

Zaista se pitamo je li to sve slučajno i postoji li zapravo dugoročno osmišljena strategija pražnjenja hrvatskih krajeva i pomicanja Hrvata iz njihovih matičnih krajeva.

Slobodna Dalmacija

 

Politički aspekti iseljavanja Hrvata iz Bosne i Hercegovine u Njemačku

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Hebrang: Komunisti nisu maknuti iz javnog života, a Hrvatska po tom pitanju nije učinila ništa

Objavljeno

na

Objavio

“Dolaskom Zorana Milanovića na vlast ponovno se pokreće pitanje jednog od najvećih svjetskih zločinaca. To je samo simptom bolesti, jer nismo raščistili stvari iz prošlosti. Činjenica je da je Tito osobno zapovjedio ubojstvo stotine tisuća civila. Potrebno se suočiti sa realnim brojkama, tako da možemo staviti točku na taj dio povijesti.”, istaknuo je u razgovoru za Narod.hr dr. Andrija Hebrang komentirajući želje SDP-ovaca za vraćanje Titove biste na Pantovčak.

Dr. Hebrang preporučuje knjigu ‘Tito – fenomen stoljeća’ i naglašava da je Hrvatskoj potrebna lustracija.

“Bez suda, Tito je pobio brojne ljude i spada među najveće povijesne zločince. Prividno smo pobijedili Komunističku partiju, jer su njegove pristaše prešle u novi sustav. Komunisti nisu maknuti iz javnog života, a Hrvatska po tom pitanju nije učinila ništa. Zabrinjava činjenica da je u Hrvatskoj prešućena vijest o novoj rezoluciji EP-a kojom se izjednačavaju komunizam i nacizam.”, ocjenjuje dr. Hebrang.

Navodi da je potrebno pokrenuti iskapanja koja je upravo Milanović kao premijer obustavio.

“Bez toga da se svakoj žrtvi digne grob, nema slobode hrvatske države. Istraživanja žrtava su potrebna u svrhu pomirbe. Potrebno se suočiti sa realnim brojkama, tako da možemo staviti točku na taj dio povijesti. Oni koji zagovaraju Tita su isti oni koji su direktno ili indirektno sudjelovali u zločinima te na račun žrtava gradili karijere. Svi oni koji govore ‘okrenimo se prema budućnosti’ ne znaju što to znači za potomke brojnih žrtava kojih je preko milijun.”, zaključuje za Narod.hr dr. Hebrang te ističe da jedini koji su se zalagali za dublje istraživanje komunističkih zločina su “predsjednik Tuđman i Grabar-Kitarović”.

Hoće li Zoran Milanović, izabrani predsjednik RH, vratiti Titovu bistu na Pantovčak?

Podsjetimo, bista jugoslavenskog diktatora Josipa Broza Tita koju je u mramoru isklesao kipar Antun Augustinčić, uklonjena je s Pantovčaka u ožujku 2015. godine dolaskom Kolinde Grabar-Kitarović u predsjednički ured.

“Tito je bio diktator”, rekla je tada predsjednica na pitanje o Titovoj bisti, naglasivši kako će ona biti uklonjena iz predsjedničkih dvora i, kao umjetničko djelo, smještena na prikladno mjesto, vjerojatno u njegovu rodnom kraju.

Bista je predana Muzejima Hrvatskog zagorja zajedno sa 110 različitih umjetnina i darova koje je Tito dobio.

Novinarima jako važno pitanje Titove biste?

Već u izbornoj noći novinari Nove TV SDP-ovog Arsena Bauka pitali su očekuje li da novi predsjednik države Zoran Milanović na Pantovčak vrati Titovu bistu. Bauk je odmah kazao da bi on bio sretan da se vrati bista komunističkog diktatora.

SDP-ov zastupnik Joško Klisović je u N1 Studiju uživo govorio je o brojnim pitanjima, uključujući i prve korake novoizabranog predsjednika Zorana Milanovića.

“Ja mislim da Titova bista, kao jednog zaslužnog Hrvata, pripada tom postavu zaslužnih Hrvata jer je to bio čovjek koji je bio vođa antifašističkog pokreta”, ustvrdio je Klisović o jednom od najvećih masovnih ubojica 20. stoljeća.

Naime, Tito se prema ljestvici britanskog Daily Maila, nalazi na 13. mjestu rang-liste masovnih ubojica 20. stoljeća. U društvu je s Mao Ce Tungom, Josifom Visarionovičem Staljinom i Adolfom Hitlerom. Britanski list navodi da je Tito odgovoran za smrt 570 tisuća ljudi, uglavnom političkih protivnika.

Nakon što je Kolinda Grabar-Kitarović uklonila bistu s Pantovčaka, tadašnji premijer Zoran Milanović je izjavio:

“To je povijest traume, uspjeha, suza, krvi, sreće i nesreće. Naši su ljudi ginuli da bi oslobodili dijelove Hrvatske koji su danas Hrvatska, a prije nisu bili. Neki su ljudi proganjani od bivšeg režima, to je vrlo komplicirano i pogađa svaku obitelj. Svoditi to na pojednostavljene fraze, na crno-bijelo nije moguće. To je predsjednik Tuđman jako dobro razumio, ne samo gestama nego i u onome što je pisao i po tome se razlikuje državnik od manipulatora.”

Poručio je da su Josip Broz Tito i Franjo Tuđman najbolje što su Hrvati u danim razdobljima svoje povijesti imali te da on sam nije ‘opčinjen ni jednim, ni drugim’. Milanović je tada istaknuo kako u njegovom premijerskom uredu nema bisti.

“Ja poštujem, ali nisam idolopoklonik. Oni koji se opterećuju bistama, ulaze u vjerske ratove. Ja nisam u tom ratu”, rekao je.

Rezolucija EP-a kojom se izjednačavaju komunizam i nacizam

Podsjetimo također, Arsen Bauk, Joško Klisović, ali i novinari kojima  je jako važno pitanje vraćanja biste komunističkog diktatora zanemaruju odluku Europskog parlamenta koji je 19. rujna 2019. donio Rezoluciju o važnosti sjećanja za budućnost Europe, koja govori o osudi svih vrsta totalitarnih režima, prenosi narod.hr

Prešućena rujanska Rezolucija Europskog parlamenta o važnosti europskog sjećanja

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Ivan Kraljević: Izvan svake je pameti medijska haranga protiv Hrvata u BiH

Objavljeno

na

Objavio

Isječak/Jabuka.tv

Ivan Kraljević, politolog s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru govorio je za hercegovina.info o predsjedničkim izborima u Hrvatskoj, te o utjecaju istih na političke prilike u Bosni i Hercegovini.

Jeste li iznenađeni pobjedom Zorana Milanovića na predsjedničkim izborima u Hrvatskoj?

Uvijek je najlakše biti general poslije bitke i reći kako ste nešto znali, predvidjeli ili očekivali i prije samoga ishoda. Međutim, baš kao i nakon proljetos održanih izbora za Europski parlament, predsjednički izbori u Republici Hrvatskoj ponovno su otkrili njezinu duboko podijeljenu stvarnost. Odnos glasača koji pripadaju ljevici i glasača koji pripadaju desnici nalazi se na određenoj vagi, odnosno u svojevrsnom egalu. Prevaga su bili oni birači u centru koje je Zoran Milanović uspio pridobiti na svoju stranu artikulacijom interesa šireg kruga ljudi. SDP-ov predsjednički kandidat, preciznije kazano, uspio je pridobiti glasače koji pripadaju manjinskim skupinama u društvu.

Kako biste ocijenili izbornu kampanju oba stožera? Koji su potezi tijekom iste prevagnuli u korist kandidata SDP-a?

Obje su stranke zapravo odnjegovale svoje stanadardne i praktično već viđene stilove vođenja izborne kampanje, izrazito personalizirane. Ipak, tijekom cijele kampanje, zapravo i ranije, moglo se primijetiti kako je došlo do određenih poremećaja u političkoj agendi HDZ-a. Ti poremećaji rezultat su sve češćih unutarstranačkih previranja i, kako je i sama predsjednica Kolinda Grabar Kitarović priznala u svome završnom govoru, pogrešnim poteezima odmicanja od svoga biračkog tijela. Na kraju je najvećih ceh platila upravo Kolinda Grabar Kitarović. Osim toga, njezin i stranački dodatni uteg bila je i pojava Miroslava Škore koji je oko sebe okupio veliki broj nezadovoljnika takvom politikom i onih koji dijele iste svjetonazorske poglede. S time se bilo teško izboriti, posebice nakon što je Miroslav Škoro, suprotno brojnim predviđanjima i očekivanjima, uoči samog drugog kruga svojim biračima poslao poziv za „zaokruživanje broja 3“. I treća, ne manje važna činjenica, Kolinda Grabar Kitarović je kao aktualna predsjednica imala nezahvalnu poziciju očuvanja svoje dužnosti. Kao osoba iza koje je petogodišnji mandat na dužnosti predsjednice, birači su o njoj znali praktično sve i to je Zoran Milanović kao prekaljeni lav u ovoj areni znalački iskoristio. Uvijek je teže nastupati iz pozicije onoga koji nosi „teret“ prethodnog mandata. To se moglo vidjeti i u trima debatama u kojima je Zoran Milanović ciljao upravo na ono što je bilo najveći uteg Kolindi Grabar Kitarović.

Hoće li se nakon dolaska Zorana Milanovića na Pantovčak promijeniti odnosi Hrvatske prema Bosni i Hercegovini, odnosno bh. Hrvatima?

Vjerujem kako se na toj relaciji odnosi neće bitnije mijenjati. Premda potpuno svjestan kako su hrvatski državljani u Bosni i Hercegovini privrženiji njegovoj protukandidatkinji Kolindi Grabar Kitarović i njezinoj stranci, Zoran Milanović je svojim medijskim izjavama i javnim nastupima više puta pokazao kako odlično poznaje ovdašnju političku situaciju. Novi predsjednik Republike Hrvatske vjerojatno neće hrvatski narod u BiH „imati u ustima“ onoliko često koliko je to činila Kolinda Grabar Kitarović, ali sam uvjerenja kako će ostati dosljedan svojim ranijim stavovima po pitanju nametanja Željka Komšića, promjene izbornog zakonodavstva i zalaganja za ustavnopravnu i institucionalnu ravnopravnost Hrvata s druga dva konstitutivna naroda. Tvrda kohabitacija Vlade i novog predsjednika u skladu s Ustavom i zakonom, kakvom ju je već ocijenio premijer Andrej Plenković, ne bi trebala imati šumova u stavovima i politici prema Hrvatima u BiH. Izgledno je kako će legitimni predstavnici Hrvata ostati ključni partneri u razgovorima o svim bitnijim pitanjima, kako Vladi Republike Hrvatske, tako i novom predsjedniku Zoranu Milanoviću. Dakle, njegovu pobjedu treba prihvatiti i pružiti mu priliku.

U drugom krugu predsjedničkih izbora hrvatski državljani u BiH dali su svoje povjerenje Kolindi Grabar-Kitarović. Hoće li to Milanović zamjeriti Hercegovcima?

Ne vidim razloga zašto bi Zoran Milanović nešto zamjerio Hercegovcima. Udar na Hercegovce i oštrice koje su bile uperene prema glasačima na biralištima u Mostaru samo su plod uvijek prisutne stereotipne politike prema Hercegovcima kao tajkunima, prevrtljivcima, kriminalcima, onima koji nekome nešto oduzimaju ili nameću i sličnih besmislica. Uostalom, Kolinda Grabar Kitarović dobila je masovnu podršku na svim biralištima u BiH, a ne samo u Mostaru. Takva privrženost, odanost i povjerenje HDZ-u onih bh. glasača koji izlaze na izbore nije nešto novo i nepoznato novoizabranom predsjedniku Republike Hrvatske. Zoran Milanović se, naravno, ne zaboravljajući i njegove brojne pogreške, kao hrvatski premijer u ključnim trenutcima korektno ponio prema Hrvatima u BiH, nadati se istome i u budućnosti. Mnogi istinoljubivi pojedinci i stranački prvaci pamte kako je reagirao kada su uslijed tzv. socijalne pobune paljenje institucija i središnjice najjače hrvatske stranke u BiH u Mostaru.

Birači u BiH nikada nisu svojim glasovima izabrali predsjednika Hrvatske. Ipak, u medijima se često potencira njihova izlaznost na izbore, pa im se želi ukinuti to pravo. Kakvo je vaše mišljenje o tome, imaju li bh. Hrvati pravo birati predsjednika Hrvatske?

Birači u BiH vrlo vjerojatno nikada i neće svojim glasovima izabrati predsjednika Republike Hrvatske s obzirom na okolnosti i način na koji mogu ostvariti svoje biračko pravo. Uostalom, u konačnici je zanemariva brojka onih koji glasuju na biralištima u BiH i izvan svake je pameti medijska haranga protiv Hrvata u BiH. Širi se nepotrebna netrpeljivost i izaziva mržnja. Dovoljno je provjeriti kako je na nedjeljnim predsjedničkim izborima svoje pravo glasa iskoristilo samo 35168 hrvatskih državljana u BiH (oko 38%) od njih 93352 koliko ih je bilo registrirano za drugi krug. Hrvati iz BiH su u takvoj poziciji da ne mogu sami sebi birati člana Predsjedništva BiH, a kamoli drugima. Dovoljno je poznavati elementarne činjenice. Zato je besramno postavljanje pojedinih medija u Republici Hrvatskoj prema svojim sunarodnjacima u BiH i plasiranje priča o kojekakve punim autobusima koji su zakrčili putove, prodaji glasa za put u Međugorje ili bon u Konzumu odraz šovinizma najniže vrste. Hrvati u BiH su ponosan narod kojima je hrvatska domovina svetinja, mnogi su za nju krvarili i, zlu ne trebalo, ponovno bi to učinili. Glasovanje za predsjednika Republike Hrvatske hrvatskim državljanima u BiH ustavno je pravo i sukladno izbornom zakonu i sve dok je tako neka svatko prema svome nahođenju čini što hoće. Zapravo, i nekonzumiranje tog prava je svojevrsni glas. Glas koji jasno govori što oni koji ne izlaze na izbore misle o biranju predsjednika druge države. Sve su to plodovi demokratskih dometa i odgovornosti, a za to je ovo društvo krvarilo prije nepuna tri desetljeća.

Na svom Facebook profilu pohvalili ste pobjednički govor Zorana Milanovića. Na što je on stavio naglasak u svom obraćanju?

Napisao sam kako se, ma što tko mislio i kojem svjetonazoru pripadao, mora priznati da je novi predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović održao pravi državnički govor. Zapravo, dogodilo se nešto nekarakteristično za podneblje kojem pripadamo. U euforiji kojoj je mogao podleći Zoran Milanović nije dopustio zvižduke i negodovanja na spomen svoje protukandidatkinje Kolinde Grabar Kitarović. Tom je gestom već u startu pokazao kako posjeduje određeni državnički kalibar. Nije dopustio nepoštivanje svoje suparnice, čime je napravio svojevrsni presedan u političkoj komunikaciji. Netom iza toga vrlo slični tonovi stigli su i iz stožera Kolinde Grabar Kitarović i takva razina političke komunikacije se ne viđa često. Tijekom Milanovićeva pobjedničkog obraćanja u stožeru simptomatičnim je postalo njegovo ponavljanje isprika onima koje je, poglavito u svojim ranijim nastupima, uvrijedio i obezvrijedio. Dakle, umjesto starog konfliktnog Zorana Milanovića, pokazao je svoju empatičnu crtu. Iako je preko dva i pol milijuna onih koji ga nisu birali, u pobjedničkom govoru se postavio kao predsjednik svih. Za razliku od svojih ranijih govora, nije bilo uobičajenih podjela na „Mi“ i „Oni“, nego je, nasuprot tome, nastupio kao državnik koji obećaje kako će uzmicati od tema koje podižu nacionalne i emocionalne tenzije. U kampanji je, unatoč svojoj bahatosti i napadnosti, bio izravan i govorio bez uvijanja. Tome je ostao dosljedan i u pobjedničkom govoru. Naravno, neki će možda reći kako vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada. Istina, ne treba biti naivan i povjerovati kako će sada poteći med i mlijeko. No, ponovno ponavljam, treba mu pružiti priliku da pokaže kako može biti bolji predsjednik negoli što je bio premijer. Kada se pogleda unazad i vidi tko je sve i po kakvim uvjetima dobivao priliku i Zoran Milanović ju zaslužuje. Vjerujem kako je to u interesu svih hrvatskih državljana s obje strane granice.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari