Pratite nas

Razgovor

Dr. Tado Jurić: Hrvatsku se namjerno želi isprazniti, migracije se nikada ne događaju slučajno…

Objavljeno

na

Dr. Tado Jurić: Hrvatsku se namjerno želi isprazniti. Migracije se nikada ne događaju slučajno, a stanovništvo koje nestaje popunjava se nekim drugim stanovništvom…

Istraživanje provedeno među 1200 Hrvata koji su se iselili u Njemačku nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju pod nazivom “Gubimo li Hrvatsku?” autora doc. dr. Tado Jurića, profesora Odjela za povijest Hrvatskoga katoličkog sveučilišta, posljednjih je dana izazvalo veliku pozornost u javnosti.

Rezultati pokazuju, uz ostalo, da glavni motivi iseljavanja nisu ekonomski, nego sociopolitički, da su ljudi razočarani nemoralom i nekompetencijom hrvatskih političkih elita te slabošću institucija, ukratko, da ih na odlazak motivira nepravda, a ne siromaštvo.

O tome i drugim aspektima istraživanja novinarka Slobodne Dalmacije  razgovararala je s doc. dr. Tadom Jurićem.

Jesu li vas iznenadili ovi rezultati?

– Prvenstveno me je iznenadilo da su političke elite cijelu 2016. i 2017. godinu protratile na pokušaj relativiziranja i banaliziranja problema iseljavanja. Sjećamo se da su vladajući prije dvije, tri godine, kad su preuzimali vlast u zemlji, obećavali da će im borba za mlade i demografska problematika biti temeljna zadaća.

A danas govore tek o razmatranju demografskih mjera. Ako se iseli više od 300 tisuća ljudi i vi ne reagirate, onda se svi trebamo zapitati što stoji iza toga. Vrlo je moguće da političke elite namjerno ne povlače prave poteze i mjere kako bi se iseljavanje smanjilo. Također iznenađuje vrlo liberalan stav naših elita u smislu njihovih izjava “jedni odlaze, drugi dolaze”.

Ortačka država

– Glavni razlog iseljavanja je neuređena država, odnosno nezadovoljstvo ljudi društvenom i političkom situacijom. Ovdje želim naglasiti da ne umanjujem ekonomske motive, no sasvim je jasno da je naša ekonomija slaba zbog loše politike i lošeg upravljanja zemljom.

Ljudima je dosta društva u kojemu se sve rješava prema stranačkom ključu. Za svaku običnu sitnicu morate nekoga povući za ruku te je korupcija jednostavno postala stil života. Otkada je nastala Hrvatska, ona je ortački upravljana. I, nažalost, ne postoji impuls u društvu koji pokazuje da će se nešto ozbiljno promijeniti.

Zapanjujuće je to što, suprotno izgovorima političkih elita, vi jasno tvrdite kako ni jedna zemlja nakon ulaska u EU nije imala ovakve razmjere iseljavanja. Možete li to potkrijepiti i podacima?

– Zaista, razmjer hrvatskog iseljavanja je gotovo pa nezabilježen u Europskoj uniji. Ni jedna članica EU-a nije doživjela da joj se u četiri godine iseli sedam posto stanovništva.

Istina je da su Poljska i Rumunjska imale u apsolutnom broju veće iseljavanje od Hrvatske, i po stotinu tisuća iseljenih godišnje, ali te su zemlje šest (Rumunjska) do deset puta (Poljska) višeljudnije od Hrvatske.

No, trendovi su danas potpuno drugačiji. Dok prosjek iseljavanja iz istočnoeuropskih zemalja EU-a danas iznosi oko 10.000 godišnje, iseljavanje iz Hrvatske u zadnje tri godine broji preko 60.000 godišnje.

Ovakav razvoj situacije zasigurno otvara pitanje žele li hrvatski političari da se Hrvatska prazni. I, naravno, kakva je uloga EU-a u cijeloj priči. Migracije nikada nisu interesno neutralne i ne događaju se slučajno, nego se proizvode.

Tko ih proizvodi?

– To pitanje u ovom istraživanju nismo mogli znanstveno izmjeriti, ali indirektno se može zaključiti što se događa. Velika pokretanja stanovništva uvijek su kontrolirana i upravljana. Danas se demografskom politikom osvajaju prostori.

Izbjegavaju se ratovi, ali se stanovništvom kontroliraju pojedini prostori. Supstitucija stanovništva je svakako najgora za Hrvatsku. Stanovništvo koje u jednom prostoru nestaje počinje se popunjavati nekim novim stanovništvom, htjeli mi to ili ne.

I zbog toga je ponašanje hrvatskih elita prema ovom problemu nevjerojatno nemarno. Ne trebamo ići daleko u svijet da vidimo kako se stanovništvom preuzimaju teritoriji, dovoljno je pogledati primjer Srbije i Kosova.

Nije svaki stranac dobri Samaritanac

Pogubno za Hrvatsku

– Za Hrvatsku je naročito pogubno što je 2017. Sud EU-a presudio da vanjske članice EU-a moraju ponuditi izbjeglicama azil u prvoj članici EU-a u koju kroče bez vize. Riječ je o očito neadekvatnom rješenju koje sav teret izbjegličke krize ostavlja članicama na vanjskim granicama Europske unije, kao što su Hrvatska, Grčka i Italija.

Nama povijest, nažalost, često nije bila učiteljica života. Mi smo već jednom bili predziđe kršćanstva i bili smo iskorišteni kao vojna krajina i štit Europe. Sve upućuje na to da nas čeka ista sudbina.

Nama se čini primjereno postaviti pitanje uzročno-posljedične veze pražnjenja Slavonije i drugih hrvatskih krajeva s migrantskom krizom i pokretanjem nekoliko milijuna ljudi prema granicama Europe. U svjetlu ovih procesa možda dobivamo i odgovor kako smo i zašto primljeni u EU.

Znakovit je podatak iz istraživanja prema kojemu je čak 55,3 posto osoba koje su otišle iz Hrvatske ovdje imalo posao, najveći dio njih su u najproduktivnijoj dobi, od 25. do 40. godine života. Kakve to posljedice može imati?

– Negativne posljedice iseljavanja su brojne i vidljive su odmah i bez vremenskog odmaka. One se očituju kroz smanjenu potrošnju i opadanje proračunskih prihoda. A kako znatan dio proračunskih rashoda odlazi na mirovine, bližimo se trenutku kad će mirovinski sustav pasti.

Vrlo vjerojatno slijede brojna poskupljenja jer se državni aparat nije smanjio i ima iste apetite. Nadalje, pristizat će sve manje uplata iseljenika iz inozemstva jer su oni, za razliku od onih prije, sada povukli obitelj sa sobom.

Iseljavanje se ozbiljno odražava i na obrazovni sustav. Broj djece se smanjio za gotovo stotinu tisuća na svim razinama obrazovanja. Nekretnine odlaze u bescjenje. Čekaju nas ogromni troškovi integracije useljenika, koji će doći vjerojatno iz drugog kulturnog kruga, kako bi nadomjestili praznine na tržištu rada. Tako je svaki iseljeni Hrvat u ovom trenutku dvostruki gubitak.

München peti hrvatski grad

Kažete da je München peti hrvatski grad po veličini. Je li to bila metafora ili podaci to stvarno pokazuju?

– Nije metafora, zaista je tako. U Münchenu je više od 60.000 Hrvata, dok Zadar, koji je službeno naš peti grad po veličini, zapravo više nema 70.000 stanovnika, kako je to prema zadnjem popisu stanovništva tvrdio naš Zavod za statistiku.

Više od 40 posto ispitanika tvrdi da namjerava ostati u Njemačkoj i ni u kojem se slučaju ne žele vratiti u Hrvatsku. Postoje li argumenti koji bi ih uvjerili u suprotno i koji su to?

– Pokazalo se da država i društvo ništa ne vrijede bez jakih državnih institucija. Hrvatskoj trebaju bolje politike, bolji Sabor, bolja vlada i bolji sudovi. U demokratskom se društvu promjene ne mogu postići drukčije nego jačanjem institucija. Veći povratak mogao bi se dogoditi i u slučaju boljeg povezivanja iseljeništva s domovinom, omogućavanja veće participacije iseljenika u svim procesima u zemlji i slično.

Vidimo da 15 posto iseljenika u Njemačkoj ipak ostavlja nekakvu mogućnost povratka. Je li to tračak nade ili će i oni odustati, a situacija s iseljavanjem postat će još gora?

– Iseljavanje će se, prema svemu sudeći, zadržati još neko vrijeme u ovom opsegu. Hrvati pak ne raspolažu neiscrpnim migrantskim potencijalom. Ukupno bi se iz Hrvatske moglo iseliti oko 800.000 ljudi, s tim da se 300.000 od toga već iselilo.

Iz teorije nam je poznato da oni koji su otišli nastoje privući što više onih koji su ostali, pa tako zapravo svaki koji je otišao povlači barem još jednog za sobom. I dok iseljenici odlazeći kažnjavaju političare, političari i dalje ne uviđaju da ćemo gubljenjem ljudi izgubiti i zemlju.

BiH je Hrvatima zauvijek izgubljena

Kakve su procjene za Bosnu i Hercegovinu, u kojoj je hrvatski nacionalni korpus sve manji?

– Demografska problematika je ključno nacionalno i sigurnosno pitanje BiH. Stanovništvo u hrvatskim etničkim krajevima je tako prepolovljeno u odnosu na stanje 1991. godine. Na djelu je vrlo vjerojatno povijesni odlazak Hrvata iz BiH, nakon kojega povratka više nema.

Ovim će trendom u BiH za deset godina broj Hrvata pasti sa sadašnjih oko 350.000, koji danas stvarno žive u BiH, na vrlo vjerojatno manje od 250.000 osoba, s pretežito starijom populacijom iznad 50 godina.

Sve će to dovesti do pitanja konstitutivnosti hrvatskog naroda u BiH, jer ne možete sa šakom ljudi zahtijevati političku zastupljenost na razini naroda. S tim u vezi, može se očekivati zamjena hrvatskih prostora s muslimanskom populacijom. Tako su (namjerno) loše vođene hrvatske politike otjerale Hrvate iz BiH, čime smo zauvijek izgubili etnički hrvatski teritorij u BiH.

Zaista se pitamo je li to sve slučajno i postoji li zapravo dugoročno osmišljena strategija pražnjenja hrvatskih krajeva i pomicanja Hrvata iz njihovih matičnih krajeva.

Slobodna Dalmacija

 

Politički aspekti iseljavanja Hrvata iz Bosne i Hercegovine u Njemačku

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Penava: Svi su dobrodošli, svi koji imaju osjećaj pijeteta prema Vukovaru i Domovinskom ratu

Objavljeno

na

Objavio

Uoči obljetnice vukovarske tragedije i Kolone sjećanja, o tome kako Vukovar živi od obljetnice do obljetnice, u “RTL-u Danas” u petak je govorio gradonačelnik Vukovara, HDZ-ovac Ivan Penava.

Vukovar je prije rata imao 15 posto veći BDP od hrvatskoga prosjeka, zaposleno je bilo 28.000 ljudi, a danas ih toliko, prema posljednjem popisu stanovnika, živi u gradu, a realna brojka još je i manja – ona iznosi oko 14 tisuća. Izravna ratna šteta procijenjena je na oko 9,5 milijardi kuna, a još uvijek je neriješenih 386 slučajeva nestalih osoba.

Dani koji su pred nama i koji su iza nas, počevši od kolovoza i rujna, dani su na koje smo iznimno ponosni. S ponosom ističemo činjenicu da smo Vukovarci i da živimo u Vukovaru, ali kako se bliži obljetnica pada grada, sve je jači taj osjećaj tuge i sjete.

Pogotovo zbog činjenice da je nakon pada grada brutalno ubijen i zatučen velik broj civila i branitelja bez oružja u rukama, a i neki sasvim nemoćni i ranjeni i to je ono što otvara jednu drugu stranu priče. Nepravda je to koja nas sve tišti i zbog koje zapravo imamo duboke ožiljke u sebi – izjavio je Penava.

S obzirom da je Vlada Republike Hrvatske tri puta zasjedala u Vukovaru, i to posljednji put prije dvije godine, a utemeljen je i Savjet za Slavoniju i Baranju i Srijem, gradonačelnik je upitan je li to dovoljno.

Brojke nam govore jesmo li ili nismo dovoljno dobri. Brojke govore dovoljno same za sebe. Valjalo bi im možda još dodati brojku stanovnika grada Vukovara, prije rata bilo je 45.000, a danas nas ima, pitanje je ima li nas i 20.000, i to govori dovoljno za sebe. Nismo dovoljno dobri. Ne trebamo si ni tepati ni lagati ni bojati se nikoga, sami sebi odgovaramo.

Dojmovno, možemo reći da smo dobri i da grad lijepo izgleda. Trudimo se iz petnih žila, ne molimo milostinju i ne molimo nikoga, možda smo već dosadili i Bogu i vragu, ali borimo se za ono što mislimo da nam pripada.

Mislim da je težiti i imati kao konačan cilj Vukovar s 20.000 stanovnika duboko nepravedno. Vukovar ispod 40.000 stanovnika, nakon svega što je dao, je minimum koji hrvatska država treba vratiti ovome gradu. I ja, kao i većina sugrađana, neću biti miran dok to tako ne bude – iskreno je rekao Ivan Penava.

Na pitanje je li Kolona sjećanja 18. studenoga za sve žrtve Vukovara, odgovorio je:

Naravno da je. Svi ti koji politiziraju, uputio bih ih da se zapitaju i razmisle što su učinili za Vukovar i što su dobro učinili da pomognu Vukovaru. Sve drugo 18. studenoga samo je jedna misao, a to su poginuli i stradali u bitci za Vukovar i to mora dominirati. Tko će biti i na kojemu mjestu u Koloni, hoće li biti prvi ili zadnji… Svi su dobrodošli, svi koji imaju osjećaj pijeteta prema Vukovaru i Domovinskom ratu i prema temeljima na kojima je nastala moderna država Hrvatska – zaključio je vukovarski gradonačelnik.

 

Hrvati iz BiH organizirano stižu u Vukovar, iz Orašja već krenula kolona

 

 

MEMENTO

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Predrag Peđa – Mišić: Tu je puno krvi bilo i puno je zla naneseno, neće više nikad biti onako kako je bilo

Objavljeno

na

Objavio

Predrag Mišić – Peđa branitelj je iz Domovinskog rata. Za dnevnik.hr priča o događanjima nakon pada Vukovara i životu u Gradu Heroja danas.

18. studenoga dan je u kojem se obilježava vukovarska tragedija. Čega se prvog sjetite ovih dana iz 1991. godine?

Teško je reći da se radi o sjećanju, ja s tim živim svaki dan.

Prvo se sjetiš, to je bilo negdje poslijepodne, sama predaja i kraj svega. Počelo je od ranog jutra, oko 3:30 ujutro.

Dobili smo informaciju da tri čovjeka – Filip Karaula, Matija Mandić i Zdravko Komšić, idu na Goldschmidt, salaš u blizini Vukovara, na Vučedolu, na pregovore i da će se dogovoriti predaja te da će civile pustiti, a nas koji smo bili pod oružjem da će “ispitati” pa pustiti.

Nažalost, to nije bilo tako i to je trajalo skoro godinu dana. Veliki broj njih nije se ni vratio.

Jedan od branitelja postao je otac u vrijeme dok je bio u logoru u Mitrovici. Nakon toga su ga ubili.

Da, Josip Boldiš. Kći mu se rodila početkom veljače, a on je nakon nekoliko dana dobio poruku da je postao otac. Nakon tri ili četiri dana od tog saznanja bio je mrtav.

Što je bilo najteže u logoru u Mitrovici?

Najteže je bilo oduzimanje slobode. Poslije toga, fizička i psihička tortura. Bili smo mladi pa smo mogli izdržati batine, no psihički, oduzimanje slobode bilo je nešto najgore, barem za mene.

Koliko vas je bilo tamo u to vrijeme?

Kroz sve srpske logore prošlo je 30 tisuća ljudi. Sa same Mitnice u Sremsku Mitrovicu otišlo je oko pet ili šest tisuća ljudi, s tim da nas je 182 bilo s predaje. Mi smo odvedeni na Ovčaru, gdje smo proveli jednu noć i onda sutradan negdje oko podneva ili jedan sat prebačeni smo u Sremsku Mitrovicu. Teško je govoriti o tome, svaki put čovjek proživljava to isto.

O svemu što se događalo snimljen je dokumentarni film “Glavu dole, ruke na leđa“. Tamo ste se prisjetili svega…

Bilo je teško pričati čak i za potrebe snimanja o puno toga, svaki put čovjek proživljava sva događanja ponovno. U filmu su svoja iskustva ispričali ljudi iz raznih dijelova Hrvatske koji su na kraju završili u logoru u Mitrovici. Svi oni prošli su pakao tog mjesta. Premijera filma je 20. studenoga u zagrebačkom Kinu Europa u 19 sati, ulaz je slobodan.

Kako je bilo nakon 271 dana provedenoga u logoru kad ste se ponovno vratili u svakodnevnicu?

Mi smo bili izgubljeni, u potpunosti izgubljeni od svega, počevši od novca i koliko što vrijedi. Dugo se nismo mogli uklopiti u neki normalan život, ali korak po korak, vratili smo se. Nažalost, neki nisu imali tu priliku. Neki su odustali i tragično završili. Bilo je dosta samoubojstava nakon povratka iz logora.

Vukovar prije i nakon Domovinskog rata. Kako vi vidite grad?

Vukovar sada proživljava sudbinu cijele Hrvatske. Cijela je Hrvatska u ekonomskoj krizi, krizi morala, krizi ljudskosti. Na portalima se mogu naći izjave čak i visokopozicioniranih ljudi kako nas smatraju ”uhljebima” i karcinomima društva. Čovjek više nema snage, ali ni volje odgovarati na takve prozivke. Da nije bilo mene i nas sviju, ne bi bilo ni njih. Žive u onome što smo mi stvorili.

S jedne strane bojišnice, na hrvatskoj strani, bili ste vi, a na drugoj, srpskoj strani, bio je vaš brat. Kako je bilo nositi se s tim?

Teško. Sama činjenica da sam ja pripadnik srpske nacionalne manjine bila je teška. Znate da pripadnici vaše manjine čine zlo – napadaju vaš grad i vaše prijatelje, samo zato što su drugačiji i zato što su Hrvati te zato što imaju drugačiju vjeru.

Vukovaru nije protjerano nesrpsko stanovništvo nego su protjerani svi oni koji su se drznuli suprotstaviti se četničkoj i velikosrpskoj, Miloševićevoj politici. U svemu tome najviše su nastradali najobičniji ljudi.

Suživot danas? Može li se govoriti o njemu?

Suživot kao suživot. Srpska nacionalna manjina i grad u kojemu je nekada bilo više od 20 nacionalnih manjina – preživljavaju. Međutim, uvijek nas neke stvari vraćaju, pa imate slučaj da za Božić pucaju u Borovu Selu iz mitraljeza, da jednostavno izazivaju…

Jednostavno je tu puno krvi bilo i puno je zla naneseno, neće više nikad biti onako kako je bilo.

Mislim da mlade generacije ne treba opterećivati s tim i da oni trebaju živjeti svoj život, no, naravno, nikad ne trebaju zaboraviti kako je došlo do samostalne i slobodne Hrvatske.

Može li se o tome govoriti ako se u vrtićima i školama djeca dijele po nacionalnoj pripadnosti? Vrtići su hrvatski i srpski, a u školama su djeca razdvojena u razredima.

Bez obzira na to što tko mislio, da imam moć i da imam vlast, zabranio bih to istog momenta jer vi u samom korijenu, samom početku na taj način stvarate razdor između djece. Razumijem ljude koji bi htjeli da im djeca idu u normalne vrtiće, hrvatske, jer je Hrvatska država. Prošlo je 20 i nešto godina i zaista, da imam bilo kakvu vlast, istog bih momenta to ukinuo. To ne vodi na dobro, stvaraju se predispozicije i temelji za neke daljnje sukobe.

Već sam puno puta pisao vlasti i govorio o tome da takve stvari nemaju mjesta u Vukovaru. To koristi isključivo SDSS-u, gospodinu Pupovcu i desetak ili maksimalno pedeset ljudi koji žive od toga novca koji Hrvatska država i svi njezini građani izdvajaju za sprsku nacionalnu manjinu. Nažalost, od 145 tisuća pripadnika srpske nacionalne manjine, 50 ili 100 ljudi živi tu.

U Vukovaru je 30 posto stanovnika u braniteljskoj mirovini, 28 posto stanovnika u starosnoj mirovini, a radi tek 25 posto Vukovaraca. Može li s takvim postocima Vukovar krenuti prema naprijed? Osim toga, petstotinjak ljudi u posljednje dvije godine odselilo se iz Vukovara.

Prema nekim podacima, svaki šesti stanovnik Vukovara otišao je iz grada. Nažalost, u Vukovar je došlo jako puno novca. Zašto i gdje je taj novac završio, umjesto da su završili tamo gdje su bili namijenjeni, to ne znam. Situacija je takva i u cijeloj državi. Cijela je država u ekonomskim problemima.

Što se tiče mirovina, 1998. godine ljudi koji su bili u mirovinama mogli su prihvatiti izazov i vratiti se u razrušeni Vukovar. Mi nismo imali ni donjeg veša, ali bili smo u mirovinama i mogli smo si tako nešto i dozvoliti. Oni koji su bili u drugim gradovima i zaposleni, koji su radili kod privatnika ili u državnim institucijama, jednostavno su razmišljali da se nemaju gdje vratiti i ostali su tamo gdje su stvorili novi život. U vojnim je mirovinama možda čak i više od 30 posto ljudi.

To su tisuće ljudi u vojnim mirovinama. Na Mitnici vas se predalo 182?

Da.

Biste li vi osobno prihvatili posao nakon Domovinskog rata? Biste li odustali od vojne mirovine?

Apsolutno. To je najveća greška i najveća budalaština. Ne mogu dokučiti iz kojeg je to razloga napravljeno. Ja sam u mirovinu otišao ’98. godine, dakle s 32 godine starosti.

Da su mi onda ponudili, kao što sada nude iz raznoraznih programa, neke strojeve i da počnem raditi godinu ili dvije dana, pa tek onda počnem plaćati porez državi, normalno da bih prihvatio. Mnogo više ljudi pristalo bi na to.

Normalno, oni ljudi koji su ostali bez ruku i nogu, slijepi i stradali da ne mogu raditi, trebalo im je dati sve, čak i više nego imaju.

Nas je trebalo kroz mnoge programe zaposliti. No nismo imali izbora, mogli smo birati mirovinu ili ostati na ulici bez ičega. S 32 godine imao sam izbor otići u mirovinu ili za godinu ili dvije ostati gladan.

29. siječnja 2014. godine razbili ste ćiriličnu ploču na zgradi Policijske postaje Vukovar.

Ćirilica normalnom čovjeku ne može smetati, ali način na koji se to radi… To ne može, ni u ludilu.

Nećete to dozvoliti?

Ne.

Da ju sutra tamo ponovno stave, biste li je razbili?

Isti dan. Samo zato što je to postavljeno na taj način na koji je postavljeno.

Jeste bili kažnjeni zbog razbijanja ćirilične ploče?

Da. Šest mjeseci zatvora, godinu dana uvjetno i 1.500 kuna.

Nudi li Vukovar svojim mladima motiv za ostanak u gradu?

Veliki niz mjera postoji. Pomoć za djecu, studente. Međutim, dvadeset i više godina toga nije bilo. To se ne može preko noći promijeniti. Uza sve mjere zapošljavanja i pomoći, još uvijek treba puno toga da bi to uspjelo.

U nedjelju se obilježava obljetnica stradanja Vukovaraca.

Da, i želim da svi oni koji dolaze budu svjesni gdje su i kojim povodom. Da sve prođe u miru i dostojanstvu i da odamo počast onima koji su stradali u Domovinskom ratu.

Vi ćete biti u nedjelju u Vukovaru?

Ne, ja idem u Škabrnju.

(Piše: Mirta Vranješ, Anamaria Batur/Dnevnik.hr)

 

Pogledajte najavu filma ‘Glavu dole,ruke na leđa’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari