Pratite nas

Feljton

Dr. Tomislav Sunić – Hrvatska: U susret višerasnome kaosu (I dio)

Objavljeno

na

Foto: AFP

Umjesto da hrvatska vlada nastoji milom dovesti tisuće Hrvata iz iseljeništva, uskoro će ona, na zapovijed euro-komesara, morati silom uvesti tisuće neeuropskih useljenika.

Pred masovnim dolaskom Azijata i Afrikanaca u Europu, hrvatska politička klasa mora se zborno zgražati nad pomisli o gradnji Madžarskog zida. U najmanju ruku kao da su se u povijesti zidovi gradili iz avanturističkoga hira. Stoljećima je Hrvatska slovila kao Antemurale Christianitatis. I Hadrijanov zid u Velikoj Britaniji i višekilometarski Kineski zid, nisu bili građeni iz turističkih pobuda, nego da se zaštiti domaće stanovništvo od dolazaka barbara. A kako to da se nitko ne zgraža nad dosad izgrađenim zidom, dugačkim 400 kilometara, kojeg gradi Izrael—velikim dijelom uz pomoć američkih poreznih obveznika? I vile čelnika hrvatske političke klase, bilo u Istri, bilo na Braču, bilo na Hvaru, omeđene su glomaznim zidovima, a ne mostovima. Da je Hrvatska imala Dunavski zid pred Srbijom, vjerojatno se Vukovar i Ovčara 1991. ne bi nikad dogodili.  Ured Predsjednice Hrvatske i njene svite na Pantovčaku u Zagrebu, omeđen je kilometarskim žicama nad kojima bdiju kamere i do zuba naoružani policajci. Neeuropski imigranti, čiji je prosjek inteligencije niži nego kod Europljana,[i] a čije su radne navike upitne, a sklonosti kriminalu znatne, znaju napamet da europski bezgranični političari pate od patološkog osjećaja povijesne krivnje i paničnog straha da ih mediji ne proglase rasistima, fašistima, ustašama i  ostalim desničarskim zvijerima.

Dr. Tomislav Sunić

Dr. Tomislav Sunić

Neeuropski imigranti također uživaju moralnu potporu nad-države Vatikana i njenog čelnika Pape Franje, koji je za razliku od svojih prethodnika, čovjek osrednje kulture i osoba bez povijesne vizije.  No Papine floskule u korist neeuropskih imigranata imaju veći svjetski domet nego svi zakoni i sve višerasne „multikulturalne“ fraze lijevo-liberalnih medija. Papini kardinali u Americi javno podstiču na ilegalni dolazak južnoameričkih imigranata u SAD, kao i Afrikanaca u Europu, u nadi da će na taj način najbolje proširiti katoličko bijelo stado u nestajanju. Anacionalne homilije američkih kardinala Timothyja Dolana iz New Yorka ili  Francisa Georgea iz Chicaga više sliče na riječi  bivših  jugoslavenskih kultur-boljševika nego na Očenaš onozemaljskog života. Riječi američkog kardinala Georgea „kako se moraju zaustaviti deportacije ( imigranata) jer deportacija uništava obitelj“ [ii], više sliče na sentimentalne prodike transrodnih uličara iz Zagreba, nego na riječi visokog svećenika zaduženog za život vječni. Hibridni svijet bez granica, bez rasa, bez naroda, bez povijesnih korijena, bez imena i bez nacionalne svijesti, konačno je danas ujedinio krupni kapital, Katoličku crkvu i antifašiste. Hrvatskom kapitalističkom tajkunu  svejedno je da li mu je kupac Srbin, Hrvat ili Marsijanac; njemu je jedina svetinja bezgranični protok robe i financijski profit. Komunisti pak, i njihovi moderni  izdanci antifašisti, tzv. Antifa, mrze državu jer im svaka država i nacija smrdi na ustaštvo i fašizam. Kršćanski kler pak, niti uz najbolju volju, ne smije biti zagovornik zidova i granica, budući da im je njihov učitelj, konvertit Sv. Pavle, davno govorio u svojoj Poslanici  Galaćanima (3, 28):   “Nema više Židova niti  Grka; nema više roba ni slobodnjaka; nema više muškoga ni ženskoga: svi ste jedno u  Isusu Kristu .“

Hrvatska bajna, bijela enklava

Premda je Hrvatska nakon 1945. godine genetski osiromašena, politički zastrašena, kulturno izprovincijalizirana i financijski uništena, za razliku od mnogih EU članica ona je uspjela nekako zadržati svoju etničku i vjersku homogenost. Zasad, siromašna Hrvatska nije mamac  za afro-azijatsko-levantinske imigrante, upravo iz razloga što su njihove oči uprte na besplatne azilantske stanove u Švedskoj ili na širokogrudna financijska davanja zvanih „Hartz IV“, koje im velikodušno pruža njemačka vlada i njeni ljutiti porezni obveznici. Neslužbeno, Hrvatska ima prednost o kojoj  europski i američki  političari i njihovi novinari  ne vole u javnosti govoriti, da ih se ne proglasi rasistima. No potajice, svi od reda, barem sezonski-paušalno-turistički, zajedno sa svojim obiteljima, sanjare o hrvatskoj oazi bijelog mira i spokoja. Kod razdraganih stranih diplomata u Hrvatskoj, dakako uz privatnu kapljicu vina na skrivenoj terasi na splitskom Peristilu, ili u polutami kafića nasuprot Sv. Vlaha u Dubrovniku, Hrvatska neslužbeno slovi kao bajna bijela enklava u srcu Europe. Na golišavom hrvatskom Zriču, za razliku od nudističke plaže Gigaro u francuskom St. Tropezu, nema zasad afro-arapskih voajera  koji iz busije satima kibiciraju bijele euro-ljepotice. No zato je u Veneciji, kod Sv. Marka, nemoguće danas bijelom turistu zaobići horde Roma iz Rumunjske koji uredno ordinariju u planskom džeparenju. Po imigrantskom nepisanom pravilu u blizini svih europskih kolodvora, počevši od glasovitoga Hbf Münchena do Gare de L’Est u Parizu, čuče i čekaju skupine došljaka iz Somalije i Nigera.  Socijalna država blagostanja, međurasni suživot, sve ono o čemu su komunisti oduvijek teoretizirali, i svoje narode terorizirali, puno se elegantnije i uspješnije provodi na Zapadu. Zakonske odredbe u EU ili u SAD-u omogućuju danas afro-arapskim-azijatskim imigrantima pravne lagodnosti u kojima oni, u svojim bivšim zemljama, nisu mogli niti sanjati. Blage su kazne u zemljama Europske unije i Amerike za političara, bankara ili glumca optuženog za pedofiliju, šverc droge, ili bankarske prijevare, kao što  je nedavno bio slučaj sa bankarskom korporacijom Goldman Sachs ili Lehman Brothers u Americi. Bankarski špekulant dobit će 3 do 5 godina zatvora, no uz dobrog  pravnika možda ga prorežimski mediji proglase seksualnim herojem, a ne kriminalcem, kao što je to nedavno bio slučaj  sa bivšim čelnikom Međunarodnog monetarnoga fonda, Dominiqueom Straussom  Kahnom. Ali ako neki nadobudan političar ili profesor dobije medijsku etiketu „ rasist“ , „ ustaša“, „ fašist“ , ili „ antisemit,“ onda to znači siguran poljubac smrti u karijeri, ali i vjerojatno visoku novčanu i zatvorsku kaznu. Takve drakonske kazne već odavno su na zakonskoj snazi za heretike u Francuskoj i Njemačkoj.[iii]

Statistika smrti

Sa svojih 50 milijuna neeuropskog stanovništva u Europi, europski Pariz i München prestali su biti gradovi iz filmova Jean Gabina ili Line Venture.  Kriminal i banditizam dobili su u Europi drugu boju lica. U Americi, u kojoj je broj bijelog stanovništva u zadnjih četrdeset godina pao na 65 posto, tj. na  cca 200 milijuna, od ukupno 320 milijuna stanovnika, mnogi bijeli Amerikanci u kasne sate, uz čašu vina Zinfandel, sanjare o svom Clark Gableu, slušajući retro arije šansonjera Pat Boonea.  Bijeli američki san odavno je prešao u bijelu američku moru. U polumrtvom i bankrotiranom gradu Detroitu, nekoć prijestolnici američke teške industrije, broj stanovnika se u zadnjih dvadeset godina  preplovio. Od 2 milijuna stanovnika grad se sveo danas na milijun ljudi, i to isključivo na Crnce-Afroamerikance i na Hispance. Preostali Bijelci iz Detroita, ili barem oni koji su to mogli priuštiti, dali su odavno petama vjetar u pravcu još donekle homogenih bijelih saveznih američkih država Oregona i Washingtona. Nakon 20 sati nepisana zadaća u centru Detroita znači: kako preživjeti. Južnije, u Kaliforniji, u famoznom Los Angelesu, nalazi se Potemkinovo mjesto zvano Holywood, o kojem masa mladih Hrvata  u Hrvatskoj filmski sanja kako će i oni postati  Šerbedžije i Višnjići. No nešto niže, nešto južnije od velike zračne luke, u pravcu nekad ribarskog hrvatskog iseljeničkog naselja — danas meksikaniziranog San Pedra–, nalazi se naselje Compton u kojem žive i životare isključivo Crnci. Svaki bijeli Amerikanac, čak i sa svjedodžbom promiskuitetnog Antifa- ljevičara, čak ako voli sve ljude svijeta i ljubi sve vrste peradi, čak ako je pobornik pederastije, zoofilije i nekrofilije, čak ako je  zagovornik istospolnih međurasnih brakova, nema u Comptonu apsolutno što tražiti. U Comptonu, upravo kao i u stotinama drugih crnačkih i hispanskih gradskih dijelova diljem Amerike, vrijede druga pravila života i smrti. Svaki bijeli prolaznik koji tamo bane, bez obzira na svoje ekumensko-komunističko ili liberalno-promiskuitetno ponašanje, predstavlja bijelu provokaciju za Crnce. Čak ako Bijelac, koji tamo skrušeno i nacional-mazohistički traži pokajanje za navodni rasizam svojih predaka, lagano može ostati ne samo bez novčanika nego i bez svoje glave.

O navodnom bijelom rasizmu i o tzv. jadnim žrtvama Crncima u Americi, ili o navodnim ubogim arapskim i muslimanskim došljacima u Europi, ore se sentimentalne priče na svim medijskim i akademskim valnim dužinama. Razlog tome je dugogodišnja liberalno-marksistička propaganda u američkom i europskom školstvu, uz stalne samozatajne prodike skrušenih bijelih političara. Nakon Drugog svjetskog rata, a pogotovu nakon sloma Sovjetskog saveza, Amerika i EU grade svoj politički identitet isključivo na povijesnom kajanju. No ako već danas lažu tzv. ekstremni desničari ili tzv. fašisti, ne lažu zato vladine statistike. Crnci čine 13 % građana Amerike, dočim je njihov udio u ubojstvima u Americi veći od 53% – i to prvenstvo u međusobnim sukobima (cca 8.000 ubijenih godišnje ).[iv]  Crnci također čine više od 50 % razbojstva godišnje i više od 70% silovanja. Crnci imaju udio 40% u ubojstvima američkih policajca. Nedavno je i vrlo liberalni bivši  gradonačelnik New Yorka, Rudy Giuliani, nehotice izlanuo općepoznatu činjenicu –i ostao živ: “mi ne spominjemo činjenicu da je 93 % Crnaca ubijeno od drugih Crnaca“.[v] Kao što prenosi jedan u nizu američki provladinih dokumenata u posljednjih pedeset godina „ dvadeset i dva trilijuna dolara, (22 tisuće milijardi američkih dolara ) utrošeno je na ‘Borbu protiv siromaštva’, a taj trošak, uzevši stopu inflacije, prelazi tri puta troškove svih američkih ratova počevši od Američke revolucije“. [vi]  No Crnci, tj. Afroamerikanci i nadalje pokazuju loše rezultate na prijemnim ispitima[vii] , dočim njihov broj od ukupno 2,5 milijuna zatvorenika u Americi, prelazi 50%.  Neokomunističkim, liberalnim i LGTB agitatorima i njihovim teoretičarima, za cijelu ljudsku dramu, kao i jad i bijedu Afrikanaca, Hispanaca i južnih Azijata snosi odgovornost ekonomsko-politička sredina i poslovični nemilosrdni rasisti Bijelci. Nipošto oni ne žele prihvatiti željezni zakon prirode: različite rase, biološko nasljedstvo i geni također igraju važnu, ako ne i najvažniju ulogu u nečijem političkom, apolitičkom ili kriminogenom ponašanju.

Riječ „rasa“ danas je omrznuta u svim europskima i američkim  institucijama i pravosuđu, te ona  pomalo nasilno izlazi iz političkog govora, osim dakako kada je riječ o poslovičnim negativcima, „bijelim rasistima“. Skorim dolaskom neeuropskih imigranata u Hrvatsku, hrvatska politička klasa otvara vrata neviđenim međurasnim i višenacionalnim sukobima, i to povijesnih razmjera. Hrvatska politička klasa ništa nije naučila iz pogubnog „bratstva i jedinstva“ naroda bivše Jugoslavije…

Dr. Tomislav Sunić/Kamenjar.com (Esej  je prvi put objavljen u Hrvatskom tjedniku u ljeti 2015.)

Bilješke uz prvi dio:

[i] Dennis Prager, „ 1. 400 English Girls Raped by Multiculturalism,“  National Review ( 9. rujna 2014)

[ii] Bundesministerium des Inneren BRD (Ministarstvo unutrašnjih poslova SR Njemačke) , „Sicherheit- Kriminalitätsbekämpfung“ (Izjava za tisak; 1. listopada, 2014).

[iii] Mariam Lau, „Mädchenfußball entscheidet nicht über Integration“,  Die Welt (10. lipnja 2009).

[iv] Michael  Laczynski, „Jeder zweite Häftling ist kein Österreicher”, Die Presse  (11. veljače, 2015).

[v] Le Monde i AFP (16. svibnja, 2013), „L’Assemblée nationale supprime le mot “race” de la législation“.

[vi] Le Monde i AFP (26. lipnja, 2015),  „5. 000 euros d’amende requis contre Eric Zemmour pour ses propos sur « les bandes » d’étrangers“.

[vii]  Der Spiegel,  „Hunderttausende Akademiker arbeiten zu Niedriglöhnen“ (19. siječnja, 2014).

[viii] Deutsche Gesundheits-Nachrichten, „ Ärztemangel ist ein Mythos der Lobbyisten“ (4. listopada 2013).

[ix]  Deutsches Ärzteblatt,  „Ärztliche Arbeitslosigkeit:  Vom Fremdwort zum Langzeitproblem“ (1998).

[x] Bundesärztekammer ( Savezna liječnička komora)  „Gesamtzahl der Ärzte;  Ärztestatistik“ ( 2014).

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Feljton

Podsjećanje: Za sve one koji ne znaju ili su ‘zaboravili’ što se događalo u Hrvatskoj devedesetih

Objavljeno

na

Objavio

 II. dio

 Iako je Predsjedništvo CK SKJ zauzelo stav po pitanju daljnjeg širenja populizma (još 8. listopada 1988. – dva dana nakon nasilnog obaranja vojvođanske vlasti) i zaključilo da ne smije biti prelijevanja mitinga u druge republike, jer da su isti izraz nacionalizma i štete interesima Jugoslavije i njezinih naroda, nije bilo snage koja je mogla obuzdati velikosrpski nacionalistički pokret. Posebno se agresivno išlo na Hrvatsku za koju se znalo da je glavna smetnja i najveća zaprjeka uspostavi “Velike Srbije”.

A o tomu što su bili krajnji ciljevi velikosrpskog projekta, nakon svega, progovorili sami akteri događanja.

Vođa mitingaša Miroslav Šolević, godinama poslije, pohvalio se kako je teza o “zapadnoj srpskoj granici” (Virovitica-Karlovac-Karlobag) njegova, a ne Šešeljeva, kako su on i grupacija čijim su dijelom bili Boško Budimirović, Zoran Grujić, Kosta Bulatović, Bogdan Kecman i drugi, u svemu što su činili imali potporu patrijarha SPC Germana, te da je njihov stvarni idejni vođa i glavni mentor bio književnik Dobrica Ćosić.

(Ove je izjave Šolević je dao u emisiji „Ćirilica“, Heppy TV, Beograd; vidi: https://www.youtube.com/watsch?v=z8vjKE4yez8 ;  stranica posjećena 27.06.2013.)

Tako je jedan od glavnih “izvođača radova” velikosrpske vrhuške u to vrijeme (“komesar Šole” ili “Mali Vožd”) post-festum samo potvrdio ono što se znalo i u vrijeme “događanja naroda”.

U 1989. godinu SFRJ ulazi s  ozbiljnom moralnom, ekonomskom, političkom i društvenom krizom koja je dodatno produbljena drastično narušenim međunacionalnim odnosima i brojnim teškim i složenim problemima koji se očituju na više razina (između Srbije i Federacije; između Federacije i drugih republika; između Srbije i drugih republika; između Srbije i pokrajina; a na djelu je i sukob niskog intenziteta u samoj Srbiji – između Miloševića i njegove garniture na jednoj strani i na drugoj onih koji bi se htjeli dočepati vlasti zagovarajući monarhiju i koristeći kao glavnu polugu svoga programa četničku ideologiju).

Nažalost, dio srpskih ekstremista u Hrvatskoj koji su krenuli za Milanom Martićem, Milanom Babićem, Jovanom Raškovićem i ostalim liderima iz tog kruga, bili su jednako zadojeni velikosrpskom ideologijom i jednako spremni na sve kako bi je proveli u djelo – i tu razlike između njih i onih Srba koji su išli za Šešeljem, Šolevićem, Draškovićem i Miloševićem nije bilo. Jedan dobar dio njih ni danas nije shvatio kako su bili samo puko sredstvo za ostvarenje jedne bolesne ideje čiji su temelji udareni prije više od 150 godina. Kad je bilo očito da cilj nije ostvariv (u onoj mjeri i opsegu kako se to nastojalo tijekom ratova 90-ih godina), beogradski vlastodršci, akademici i crkveni oci, odbacili su svoje pulene (“krajišnike”) i ostavili ih da se snalaze kako znaju.

No, vratimo se počecima srpskog ekstremizma u Hrvatskoj i podsjetimo se otkuda je sve krenulo.

Provokacije, izazivanje krize i prvi “srpski mučenici” Radoslav Tanjga i Miroslav Mlinar

Od 28, veljače 1989. godine započinje i (sve do rata) traje velikosrpska euforija i plansko homogeniziranje srpske manjine u ruralnim područjima Republike Hrvatske, prije svega uz pomoć masovnih mitinga na kojima se ugošćuje ekstremiste iz Srbije i BiH, srbuje, četnikuje, izaziva, provocira, prosipa otrovna mržnja prema hrvatskom narodu, huška i zaziva rat i obračun u ime “ujedinjenja srpstva”.

Iz mjeseca u mjesec ekstremni dio srpske manjine postaje sve radikalniji, a u ispomoć im dolaze četnici iz Srbije (Vojislav Šešelj, Mirko Jović i drugi) koji dodatno “potpaljuju” strasti. Pored već spomenutih (Martića, Raškovića, Babića i ostalih), kolovođe i sudionici ovih ekstremnih okupljanja u Hrvatskoj bili su: Jovan Opačić, Simo Dubajić, Dušan Zelenbaba, Dušan Pekić, Milka Kufrin, Rade Bulat, Miroslav Mlinar – četnici i komunisti (bivši partizanski “prvoborci” i “narodni heroji”) rame uz rame. Izvikuju se uvredljive parole, pjevaju srpske nacionalističke pjesme, svojata hrvatski teritoriji (uz povike “Ovo je Srbija!”). Srpski ekstremisti (kako domaći, tako i gosti) sustavno provociraju i sve čine ne bi li izazvali sukobe kojima bi se potom “dokazala” nepostojeća “ugroženost” Srba u Hrvatskoj.

No, na sve te provokacije Hrvati ne uzvraćaju, pa se u njihovim redovima javlja nervoza. Iz tog razloga poduzimaju sve radikalnije akcije, kako na terenu tako i u političkim institucijama nove hrvatske vlasti iako im ona pruža ruku i omogućuje biranje legitimnih predstavnika koji ih zastupaju – pa i mjesto potpredsjednika Hrvatskog Sabora (koje Simo Rajić samovoljno napušta nakon što nije uspio provesti svoju koncepciju smirivanja sunarodnjaka).

Samo nekoliko dana nakon konstituiranja Hrvatskog sabora (30. svibnja 1990. godine), na sjednici parlamenta, zastupnik iz redova srpske manjine Radoslav Tanjga ovako je ocijenio “ovih nekoliko dana nove hrvatske vlasti” (sjednicu je izravno prenosila televizija):

U ovih nekoliko dana, ova vlast je uspjela napraviti promjene samo na grbu i zastavi. U isto vrijeme toliko je posvađala narode, da ih više niko neće izmiriti…Obećala je put u Evropu, a dovela narode pred građanski rat. Ta ista vlast pokušava administrativnim metodima poništiti srpski narod u Hrvatskoj…Ovo je vreme kad se vrši kontinuirana tiranija nad srpskim narodom u Hrvatskoj (…) Srpski narod je ust’o da zaštiti svoje dostojanstvo, svoju djecu, svoj integritet građanina. To su ljudi koji se nikad neće složiti sa ustašoidnim režimom u kome trenutno žive…” (nastaje galama u sabornici, a predsjednik parlamenta Žarko Domljan opominje zastupnika Tanjgu: “Ja Vas upozoravam da nemate pravo vrijeđati hrvatski narod…Imate pravo govoriti, nemate pravo vrijeđati… Nazivati ovu vlast ustašoidnom je uvreda…Gospodo, dopustite zastupniku Tanjgi da govori, a ukoliko bude vrijeđao hrvatsku vlast i hrvatski narod, ja ću ga prekinuti…Izvolite nastaviti.“). Zastupnici traže od Tanjge ispriku, ovaj se ne želi ispričati i na kraju zastupnik Ivan Bobetko revoltiran prema njemu baca svoju aktovku. (Vidi: https://youtu.be/y3jb0OauEZg; stranica posjećena 22.5.2019.)

Sve prolazi bez ikakvih posljedica po Tanjgu koji nije bio ni okrznut, ali Bobetkova “torba” ulazi u anale velikosrpske (četničke) i komunističke (SKH-SDP-ovske) propagande kao još jedan “dokaz” o “ugroženosti” Srba u tim prvim danima samostalne Republike Hrvatske. Uz primitivca i provokatora koji je smišljeno odradio za saborskom govornicom ono što su on, Rašković, Martić, Babić i ostali dogovorili prije sjednice Sabora, stala je kompletna oporba predvođena Račanovim komunistima.

Činjenica da je četnik Tanjga drsko i besramno pljunuo u lice cijelom hrvatskom narodu i svim građanima Republike Hrvatske koji su u golemoj većini podržali tadašnju vlast i izabrali prvi demokratski višestranački Sabor kao svoje predstavničko tijelo, nikoga od njih nije zanimala. Kao niti neutemeljenost njegovih izgovorenih nebuloza. Mržnja partijskog komunističkog aparatčika Ivice Račana (koji se do zadnjeg daha borio za očuvanje Saveza komunista Jugoslavije) i njegove komunističke klike prema HDZ-u i dr. Franji Tuđmanu bila je toliko iracionalna i destruktivna da su oni radije pristajali i uz mrzitelje i rušitelje Hrvatske nego uz hrvatski narod i mladu hrvatsku državu koja je proživljavala svoje teške i krvave porođajne muke. U tomu su, nažalost, imali potporu i drugih stranaka lijeve, socijaldemokratske i liberalne orijentacije. Račan je demokraciju i višestranačje prihvatio onda kad više nije imao kud, a za Hrvatsku se opredijelio tek kad su ga njegovi mentori iz Beograda “otpilili” i kad je shvatio (a što je potvrdio i sam – prema riječima njegovog intimusa od povjerenja Branka Caratana) da će u slučaju državnog udara i ulaska vojske u Zagreb prvo njemu “skinuti glavu”.

Ostaje zapisana sramotna izjava Ivice Račana (izrečena na televizijskom sučeljavanju u kampanji pred prve višestranačke izbore u proljeće 1990. godine: Račan – Tuđman – Tripalo) o HDZ-u kao “stranci opasnih namjera” – na koju je reagirao Miko Tripalo (jedan od lidera KNS – Koalicije narodnog sporazuma) podsjetivši: “Mi moramo biti svjesni toga da smo, što god govorili i kako god se ponašali,  sva trojica za one u Beogradu ustaše“. No, Tripalo je bio jedan od rijetkih iz tog političkog spektra s tako zdravim razmišljanjem.

Kad je u pitanju Tanjga i njemu slični, postavlja se i jedno sasvim logično pitanje: ako su već “ustali da zaštite svoju djecu, svoje dostojanstvo, svoj integritet građanina” od “ustašoidnog režima u kome trenutno žive” – kako i zašto su uopće bili dijelom sustava vlasti i zašto su pristali biti narodni zastupnici u parlamentu tog “ustašoidnog režima”?

Odgovor je vrlo jednostavan:

Govornica hrvatskog parlamenta bila je idealno mjesto s kojega se mogla širiti velikosrpska propaganda, utoliko prije što su sjednice bile praćene izravnim televizijski prijenosom. A što je bolje i jače moglo odjeknuti među Srbima koje se pripremalo na rat protiv Hrvatske od toga da se Hrvatima javno pljune u lice usred Hrvatskog Sabora – i još da na kraju provokator koji je to planski odradio ispadne “ugrožen” od aktovke jednog “hadezeovog jastreba”?

Radikalizam “ugroženih” Srba dobiva sve zloćudnije oblike, pa se uskoro (18. svibnja 1990.) režira tobožnje “klanje” Miroslava Mlinara u “jednoj ulici u Benkovcu”. Konce u ovoj operaciji vuče tadašnjih vrh SDS-a (Jovan Rašković i Zdravko Zečević).

“Klanju” Miroslava Mlinara prethodila je odgovarajuća propagandna priprema. U vrlo slušanom jutarnjem programu Radio-Beograda 2, on je 11. svibnja oštro napao “Tuđmanov HDZ” govoreći o “fašizmu koji se budi u Hrvatskoj” i “krvožednom i genocidnom ustaškom režimu koji srpskom narodu sprema nove jame, jadovna i jasenovce, klanja i stratišta”. Ove sulude optužbe bez ikakvoga pokrića imale su sasvim konkretan cilj: pripremiti teren za ono što je slijedilo nakon što se Mlinar vrati u Benkovac. Ove poruke mržnje prenijele su u svojim najslušanijim radio emisijama sve srbijanske postaje, pa čak i Radio Beograd i Radio Zagreb u okviru tada vrlo popularne emisije “Zeleni megaherc” koja se emitirala kao zajednički projekt ovih radio centara.

Akcijom Boška Čubrilovića (pokušaj atentata na predsjednika HDZ-a dr. Franju Tuđmana, 18. ožujka 1990. godine na skupu u Benkovcu) nije se uspjelo isprovocirati reakciju Hrvata, pa se nastavilo preko srbijanskih tajnih službi, te Jovana Raškovića, Zdravka Zečevića i SDS-a, pri čemu je Miroslavu Mlinaru bila namijenjena uloga “žrtve”.

Srbijanski mediji su tako 18. svibnja 1990. izvijestili o “prvoj ustaškoj žrtvi” koja je “presretnuta u jednoj od mračnih sporednih ulica u Benkovcu”. Nepoznate “ustaše” su “pokušale zaklati” Miroslava Mlinara, ali iz nepoznatih razloga “klanje” nije uspjelo, a on se “nekako spasio bijegom”.

Nakon kratkog boravka u zadarskom Medicinskom centru Mlinar je prebačen u kninsku bolnicu. Navodni “atentat” nad 23-godišnjim studentom beogradskog Fakulteta dramskih umetnosti i potpredsjednikom SDS-a počinile se “neidentificirane” osobe (a “žrtva” se “ničega nije sjećala”). U tadašnjim medijima uskoro je objavljeno priopćenje Glavnog odbora SDS-a u Kninu u kojem se “slučaj Mlinar” prikazuje kao simbolika “grla i noža” i podsjeća na “masovna stradanja Srba u prošlosti”. Ovo je bio smišljeni akt specijalnog rata koji je poslužio SDS-u za prekid svih odnosa sa Saborom Republike Hrvatske, što je i bio krajnji cilj terorističke klike predvođene glavnim ratnim huškačem i organizatorom ekstremnih Srba u Hrvatskoj, Jovanom Raškovićem.

Kako bi se sakrilo pravo stanje stvari Mlinar je na vlastiti zahtjev i zahtjev svoga odvjetnika samovoljno napustio zadarsku bolnicu, ali je prije toga bio pregledan od ravnatelja Medicinskog centra dr. Anđelka Gregova koji je utvrdio kako se radi o lakšim tjelesnim ozljedama – površinskim posjekotinama kojima nisu oštećeni živci, mišići i unutarnji organi).

Mlinar je, kako je dobro poznato, ratni zločinac koji je pouzdano sudjelovao u masakru u Škabrnji u jesen 1991. godine, a danas mirno živi u Australiji. U Hrvatskoj je osuđen u odsutnosti na 20 godina zatvora. Agresor (četnici – “krajišnici” i pripadnici “JNA” predvođeni Ratkom Mladićem) je uništio cijelo selo. Kako je tijekom sudskog postupka utvrđeno, izvlačili su civile iz podruma koje su potom ubijali hicima iz vatrenog oružja iz neposredne blizine ili tupim predmetima po glavi, a pritom neke od žrtava prije smrti mučili i masakrirali. Ubili su 84 osobe. Od toga 58 civila i 26 branitelja.

Ovo su dvije najpoznatije “srpske žrtve” u Hrvatskoj oko kojih se te 1990. godine stvarala fama vezano za “svesrpsku ugroženost”.

 Srbi u Hrvatskoj nisu imali demokratsku protutežu vlastitom ekstremizmu – niti su se od njega distancirali

Milan Đukić i njegovo vodstvo Srpske narodne stranke koji su (u početku) nastojali biti konstruktivni i raditi na smirivanju stanja neslavno propadaju. Nakon što je 1991. godine pobjegao iz Donjeg Lapca (zbog napada i prijetnji), ekstremnu sunarodnjaci su spalili njegovu rodnu kuću. Na kraju i on kreće sa “srbovanjem” kako bi sa sebe “oprao” biljeg da je “Tuđmanov Srbin”.

Ostat će to usamljen primjer pokušaja da se među Srbima u Hrvatskoj iznjedri opcija koja bi prihvatila hrvatsku državu i demokratski politički dijalog.

U Lipiku je 8. prosinca 1991. godine utemeljen SDF (Srpski demokratski forum) kao nevladina udruga koja je okupljala intelektualce i ugledne pojedince iz redova Srba u Hrvatskoj.

Evo što oni sami o sebi kažu:

“SDF je osnovan 9. decembra 1991. kao koalicija prominentnih Srba i Hrvata čiji je zajednički cilj bio spriječiti rat i naći politička rješenja u srpskohrvatskom konfliktu. Organizacija je nukleus iz koje su se razvile druge postojeće institucije i organizacije Srba u Hrvatskoj.”

(Vidi: http://www.sdf.hr/o_nama.html; stranica posjećena 22.6.2019.)

Tko su “Hrvati” koji su eventualno bili članovi SDF-a ostaje nepoznato, no, mnogo je važnije to da je ova organizacija utemeljene s ciljem “sprječavanja rata” i to u vrijeme kad je gotovo trećina Hrvatske već okupirana, a velikosrpska agresija bijesni svom žestinom diljem zemlje – od Slavonije preko Banovine, Korduna, Like i Dalmacije do dubrovačkog primorja.

Dakle, Milorad Pupovac, Svetozar Livada, Veljko Džakula i drugi uglednici SDF-a, debelo su zakasnili po pitanju sprječavanja ratnog sukoba, a također je nepoznato i što su činili na “međunacionalnom sporazumijevanju” i ublažavanju “konflikta” između Srba i Hrvata. Podsjetimo, u vrijeme kad se oni okupljaju, Hrvatska ima preko 600.000 izbjeglica i prognanika s okupiranih i agresijom zahvaćenih područja, Vukovar je sravnjen sa zemljom, pod okupacijom je najveći dio istočne i dobar dio zapadne Slavonije i drugih naprijed spomenutih regija, brojna naselja su srušena, zapaljena, opljačkana a Hrvati i svi drugi koji nisu Srbi pobijeni ili protjerani iz svojih domova, izvršeni su masovni zločini i masakri (od Borova Sela, Tovarnika, Sotina, Bapske, Vukovara, Borova Naselja preko Voćina, Balinaca, Četekovca, Čojluga do Skele, Struge Banske, Joševice, Široke Kule, Škabrnje i brojnih drugih mjesta) dok su teškim napadima s kopna i iz zraka izloženi Osijek, Slavonski Brod, Karlovac, Gospić, Šibenik, Dubrovnik…Svakomu je živom (osim gospodi iz SDF-a) bilo posve jasno kako je u pitanju brutalna i krvava agresija, a ne “srpskohrvatski konflikt”.

No, kad već nisu uspjeli “spriječiti rat” (i to nakon što je srpski agresor već uglavnom ostvario svoje ciljeve), gospoda iz SDF-a su se bacila na propagandu i to onu koja je bila izravno usmjerena protiv Republike Hrvatske.

Ostaje zabilježeno, primjerice, kako je predsjednik SDF-a Milorad Pupovac u proljeće 1992. godine širio laži i dezinformacije o tomu da je u Hrvatskoj “pokršteno 11.000 srpske djece” – zbog čega je u svibnju iste godine završio pred tadašnjim Okružnim sudom, budući da je protiv njega podnesena prijava zbog širenja lažnih vijesti i uznemiravanja javnosti. Pupovac se branio na sudu šutnjom i postupak je na kraju smišljeno prepušten zastari, tako da nikad nije odgovarao zbog teških kleveta što ih je javno iznosio. Kasnije se pravdao kako je te podatke “dobio od profesora Svetozara Livade”, ali, eto, “nije ih provjerio”. I to je bilo sve. Voditi takvu kampanju i pokušavati Hrvatsku izjednačiti s NDH u vrijeme kad više od četvrtine njezina teritorija pod okupacijom, svakako nije doprinosilo nikakvom “međunacionalnom sporazumijevanju” niti “ublažavanju konflikata”, nego naprotiv.

Jednako tako, Dragan Hinić, član Srpske narodne stranke iste je 1992. godine Hrvatsku javno optužio za postojanje “logora za Srbe” (kod Suhopolja, Osijeka i na nekim drugim lokacijama), što je demantirani nakon što su promatrači EZ-a obišli spomenute lokacije (s tadašnji ministrom vanjskih poslova Matom Granićem) i utvrdili da “logorima za Srbe” nema ni traga.

Treba napomenuti kako se i u jednom i u drugom slučaju radi o smišljenim i zlonamjernim lažima koje su svjesno distribuirane u sklopu specijalnog rata protiv Hrvatske, a dokaz tomu jeste i “Memorandum o kršenju ljudskih i građanskih prava srpskog naroda u Republici Hrvatskoj” koji je u ožujku 1995. godine iz Beograda bio razaslan diljem svijeta preko srpskih lobističkih centara i u čemu je jedan od glavnih poslova odradio bivši ravnatelj RTV Zagreb Veljko Knežević (tada veleposlanik “SRJ” u Hrvatskoj). Spomenuti “Memorandum” iniciran je po svemu sudeći u tadašnjoj “SRJ”, ali su glavni “informatori” bili već spomenuti ugledni Srbi iz Hrvatske, pa i drugi – iz SDF-a, SNS-a i drugih organizacija koje su okupljale srpsku manjinu. U ovom “Memorandumu” prvotna brojka što ju je iznosio Milorad Pupovac o “11.000 pokrštene srpske dece” narasla je na 14.000, a pored toga iznesene su i brojne druge zloćudne laži koje nisu imale nikakve veze s istinom i zdravim razumom.

Evo kratko što o tom pamfletu kaže dr. Zdravko Tomac – jedan od rijetkih hrvatskih intelektualaca i političara koji je u ovom slučaju reagirao i to u vrijeme kad se on pojavio:

“Da je riječ o kontinuitetu iste velikosrpske politike od Slobodana Miloševića do danas, dokazat ću i citiranjem Memoranduma iz 1995. U ožujku 1995. razaslan je širom svijeta Memorandum o kršenju ljudskih i građanskih prava srpskog naroda u Republici Hrvatskoj. Taj memorandum izradilo je Ministarstvo inostranih poslova Savezne Republike Jugoslavije kao ‘zvanični’ dokument kao što je i najnoviji Memorandum iz 2013. izradilo Ministarstvo spoljnih poslova.

U Memorandumu iz 1995. ‘dokazuje’ se čudovišnim lažima kako su Hrvati u prošlosti kao i danas bili i ostali genocidni narod. Hrvatska se prikazuje kao kontinuitet i proizvod militantnoga katoličanstva te ideje o rasnoj, nacionalnoj i religijskoj superiornosti Hrvata nad Srbima. Dakle, u tom Memorandumu tvrdi se da je tadašnja Hrvatska (Tuđmanova) ustaška, rasistička i fašistička. Pozivajući se na navodne genocide u prošlosti nad Srbima, tvrdi se da se treći pokušaj genocida nad Srbima odvija u tadašnjoj Republici Hrvatskoj pod vodstvom Franje Tuđmana te da između Tuđmanove Hrvatske i NDH postoji kontinuitet. Dakle, povijesnim krivotvorinama demokratska Hrvatska proglašava se fašističkom i genocidnom Hrvatskom, koja nastavlja s uništenjem srpskoga naroda što su navodno Hrvati radili uvijek. O kakvim je lažima riječ u tom opširnom dokumentu, pokazuju i ove monstruozne neistine. U dokumentu piše: ‘Prema još nepotpunim podacima na teritoriju Republike Hrvatske registrirano je 95 logora za zarobljene Srbe, civile i vojna lica. Nemali deo tih logora bio je u pravom smislu reči koncentracioni kamp Pavelićevog tipa gde su vršena masovna mučenja i ubijanja Srba.’ Zatim se navodi lažni popis tih logora, kako bi neupućeni u svijetu stekli dojam da je riječ o istinitoj optužbi. Zatim se navodi da je 1995. s teritorija okupirane Krajine protjerano više od 350.000 Srba. Primjerice iz Slavonskog Broda deset tisuća, što je nekoliko puta više od ukupnoga broja Srba koji žive u Slavonskom Brodu. U dokumentu se čak ide tako daleko da se i predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman osobno optužuje za ubijanje dvanaest Srba iz sela Kip, ‘opština’ Daruvar, u logoru u Marijinu Selu.

Kao krunski dokaz da je obnovljena ustaška država navodi se: ‘Posebno opasan vid obnove ustaštva jeste uvođenje kune kao novčane jedinice u Hrvatskoj.’

Sve je to napisano uoči Oluje nakon što su velikosrbi uništili Vukovar i mnoga druga mjesta, pobili tisuće Hrvata i tisuće odveli u logore u Srbiju.”

(Vidi: http://www.matica.hr/vijenac/523/1991-godina-koja-se-ne-vraca-23007/; stranica posjećena 22.6.2019.)

Nakon svega, potpuno je jasno kako su najistaknutiji politički prvaci i građanski intelektualci iz srpske zajednice u Hrvatskoj “sprječavali rat” i “poboljšavali srpskohrvatske odnose”: tako što su sinkronizirano sa Srbijom, njihovim tajnim službama i medijima kovali zloćudne laži i nastupali kao peta kolona u Hrvatskoj.

Kakva je dvoličnost bila u pitanju kod onih koji su se tobože “zalagali za mir” a ustvari su podmuklo i bezobzirno vodili specijalni rat protiv Hrvatske u kojoj su lagodno živjeli (i to u njezinom najtežem razdoblju u novijoj povijesti), govori i slučaj Svetozara Livade (pored Milorada Pupovca jednog od ključnih ljudi među intelektualcima iz redova Srba u Hrvatskoj). Dok je na jednoj strani (onda kad je to moglo biti korisno i probitačno) zagovarao jedinstvo Hrvata i Srba i tvrdio “jedan smo rod”, na drugoj je pisao ovakve gadosti:

“‘Etničkim čišćenjem i brojnim genocidnim radnjama, kulturocidom i ruralocidom Hrvatska je masakrirala srpski korpus i raširila pandemičnu mržnju prema Srbima. I sad se pojave dva predsednika sa rezonom građanina, Ivo Josipović i Boris Tadić, obiđu stratišta, izvinu se i kažu da je bilo užasa sa obe strane, ali da nema potrebe za permanentnim ratom i mržnjom. I dobro je da to kažu, ali nije dovoljno’, ocenjuje profesor dr Svetozar Livada, predsednik Zajednice Srba u Hrvatskoj.”

(Vidi: https://arhiva.vesti-online.com/Vesti/Ex-YU/101637/Kako-su-Srbi-postali-Hrbi; tekst od 5.12.2010.; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 22.6.2019.)

Livada je, dakle, “zaboravio” sve ono što se u Hrvatskoj događalo vezano za srpski ekstremizam (od 28. veljače 1989. godine nadalje), onih 5 godina samovolje i razbojništva što su ga srpski teroristi provodili, krvavi i brutalni rat koji je pokrenut protiv svega što nije srpsko – s ciljem istrebljenja Hrvata i svih drugih koji su bili smetnja uspostavi “Velike Srbije” – sve one ruševine, masovne zločine, pljačke, paljevine, silovanja i 16.000 pobijenih građana Hrvatske, desetke tisuća invalida, stotine tisuća protjeranih.

I sve je to “izbrisano” iz memorije “mirotvoraca” Svetozara Livade, Milorada Pupovca, Veljka Džakule i njima sličnih srpskih intelektualaca u Hrvatskoj za koje povijest ratova na području bivše SFRJ započinje 4. kolovoza 1995. godine. Sve ono što se zbivalo u godinama prije, za takve se jednostavno nije dogodilo!?

Sve u svemu, srpska manjina u Hrvatskoj nije imala demokratsku alternativu na koju bi se mogli osloniti oni koji nisu bili na strani Martića, Babića i ostalih, jer ona kod ove populacije jednostavno nije prolazila.

Uostalom, tijekom cijele krize i rata, nigdje se nije čuo glas onih Srba iz slobodnog dijela Hrvatske koji bi negirali tvrdnje svojih sunarodnjaka iz “SAO Krajine” o vlastitoj “ugroženosti” od “genocidnog ustaškog režima”, što je također vrlo zanimljiva okolnost. Časni, ali nažalost i usamljeni izuzeci bili su srpski intelektualci: prof. dr. Olga Carević i dr. Jovan Bamburač uz još ponekog pojedinca, ali u svakom slučaju premalo i nedovoljno da bi istina o svemu i s te strane doprla u javnost.

Svoj glas, nažalost, nisu dizali čak ni oni Srbi koji su se nedvojbeno opredijelili za Hrvatsku, pa i borili za nju u redovima Hrvatske vojske ili policije (njih između 10 i 20 tisuća). Zašto je to tako, teško je objasniti.

Specijalni rat koji su započeli srpski ekstremisti u Hrvatskoj u zimu 1989. godine serijom svojih mitinga na kojima se širila otrovna mržnja prema svemu što je hrvatsko i nastojalo izazvati incidente i danas se nastavlja kroz djelovanje oficijelnih političkih predstavnika srpske manjine u Hrvatskoj (Milorada Pupovca, Dejana Jovića, Borisa Miloševića i drugih), samo na nešto drugačiji, sofisticiraniji i podmukliji način. Tu je na djelu patološka potreba za inverzijom istine s nakanom da se naslagama laži prikriju činjenice i zaboravi ono što se uistinu događalo.

Upravo radi toga, podsjećanja na ono što je bilo su neminovna i prijeko potrebna, jer istina je samo jedna i ne smijemo dopustiti da je priguše i zgaze oni kojima su laž, prijevara i podla izvrtanja činjenica profesija i sredstvo ostvarenja ciljeva.

Radi lakšeg pregleda i praćenja materijala, konkretni događaji su kronološki sređeni, uz napomenu da je ovo samo jedan mali djelić svega što se zbivalo u vremenima krize i ratova koji su svojim krvavim tragovima obilježili posljednje desetljeće XX stoljeća.

Pa da krenemo s prisjećanjem na ta vremena ne bi li barem netko od onih koji se nalaze u stanju duboke selektivne “amnezije” došao k sebi i priznao realnost.

-nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Podsjećanje: Za sve one koji ne znaju ili su ‘zaboravili’ što se događalo u Hrvatskoj devedesetih

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Feljton

Podsjećanje: Za sve one koji ne znaju ili su ‘zaboravili’ što se događalo u Hrvatskoj devedesetih

Objavljeno

na

Objavio

1. dio

Amnezija je vrlo zanimljiv fenomen i to ne samo s medicinskog, nego i društveno-sociološkog stanovišta, pogotovu kad ima kolektivni učinak i to na jednu cijelu (ili gotovo cijelu) manjinu, kao što je kod nas u Hrvatskoj slučaj s našim sugrađanima srpske nacionalnosti.

Doktori kažu kako postoje dvije vrste amnezije: opća i djelomična. Mislim (mada nisam stručnjak) da u okviru te djelomične postoji još jedna podvrsta: selektivna amnezija koja je (po meni) još zanimljivija. Ona oduzima sposobnost da se u sjećanje prizove a potom shvati i prihvati sasvim određene, konkretne vrste nepoželjnih događaja koji su se zacijelo odigrali ali ostaju duboko zakopani u “zaboravu”, dok u isto vrijeme središnji živčani sustav i mozak registriraju i zadržavaju u memoriji isključivo ono što je poželjno, politički probitačno i prihvatljivo. Postoje i teži slučajevi selektivne amnezije kod kojih se “zaboravljaju” čitava i to sasvim određena razdoblja, dok se na drugoj strani jako dobro pamte neka druga, pa čak i ono što se nikad nije dogodilo.

Onima koji pate od takve vrste “amnezije” iz memorije je potpuno “izbrisano” sve što se u Hrvatskoj događalo od 28. veljače 1989. godine (i prvog srpskog mitinga u Kninu), preko onoga što se zbivalo od 17. kolovoza 1990. godine nadalje vezano za “balvanijadu” i velikosrpsku agresiju,  pa sve do 4. kolovoza 1995. (u 5 sati ujutro), kad je Hrvatska konačno radi svoga opstanka i preživljavanja bila primorana pristupiti legitimnom oslobađanju međunarodno priznatog i od srpskih zločinaca i terorista okupiranog državnog teritorija.

Pa, kad je već tako, red je sve naše “zaboravne” sugrađane srpske nacionalnosti (dakako, i one koji su još uvijek u “egzilu” a podrijetlom su iz Lijepe naše), te pogotovu njihove političke predstavnike (pa i sve druge s istim sindromom selektivne “amnezije” koje god vjere i nacije bili), kratko podsjetiti na neke podatke i činjenice, neće li im to pomoći da konačno izađu iz ovog teškog stanja u kojem se nalaze zadnjih 25-30 godina (kako to ne bi prešlo u trajni i neizlječivi poremećaj i prenijelo se – ne daj Bože – na njihove potomke).

Neke bitne činjenice koje se rijetko spominju ili grubo zanemaruju

Prije svega treba imati u vidu da se protiv Hrvatske (već tijekom 1989/90. godine) pobunila izrazita manjina njezinih građana, Srba (prema svim podacima gotovo polovica ih je ostala živjeti na slobodnom području, s tim što treba uzeti u obzir da ni u krajevima samoproglašene “SAO Krajine” nisu svi bili uključeni u pobunu), ali to im nije smetalo da nasiljem, zločinima, razaranjima, masovnim ubijanjima, paljevinom, pljačkom, silovanjima i progonima svih onih koji nisu srpske nacionalnosti (a sve uz prljavu propagandu koju su istodobno širili o vlastitoj “ugroženosti”) pokušaju uspostaviti svoju etnički čistu paradržavu – uz aktivnu potporu Beograda i Srbije.

Tijekom 1990/91.godine, na području samoproglašene i nelegalne tvorevine (koju su nazvali “SAO Krajina” – kasnije “Srpska Republika Krajina”) nije bilo više od 300 tisuća Srba, dakle, oko 6% od ukupnog stanovništva Republike Hrvatske (kasnije se tijekom rata taj broj smanjio za oko 100 tisuća, jer su se “krajišnici” polako osipali – odlazeći u Srbiju, “Republiku Srpsku” ili inozemstvo). Unatoč toj činjenici, oni su pokušali zauzeti više od 1/3 područja države, ne vodeći računa o interesima i pravima preostalih 94% građana, pa ni o tomu da većina Srba u Hrvatskoj ipak nije pristala uz taj koncept “rješavanja srpskog nacionalnog pitanja” i nije sudjelovala u ratu i zločinima.

U razdoblju od 17. kolovoza 1990. godine do 4. kolovoza 1995. godine, teroristi su na okupiranim područjima provodili svoju samovolju i etnički čistili taj prostor (pobili su 16.000 građana, uglavnom Hrvata – od toga više od 1.000 u “zaštićenim” – UNPA zonama koje su bile pod njihovom kontrolom, protjerali više od pola milijuna civila, uzrokovali goleme patnje civilnog stanovništva – uz desetke tisuća ranjenih i traumatiziranih – nanijeli Hrvatskoj ogromne ekonomske štete razaranjem gradova i sela, civilnih i gospodarskih objekata, škola, bolnica, crkava, kulturno-povijesnih spomenika i infrastrukture), te uništili, spalili i opljačkali sve što su mogli. Imali su nakanu iskorijeniti domicilno ne-srpsko stanovništvo i na najvećem dijelu Hrvatske uspostaviti etnički čistu srpsku tvorevinu koja je u konačnici s okupiranim dijelovima BiH trebala ući u sastav buduće “Velike Srbije”. Bio je to zločinački plan kojega su “krajinski” Srbi provodili po nalogu i uz pomoć Srbije i “JNA” strategijom spaljene zemlje, metodama etničkog čišćenja i genocida, vođeni svojom marionetskom klikom (Milan Martić, Milan Babić, Jovan Rašković, Goran Hadžić, Veljko Džakula, Borislav Mikelić i drugi), a od 1992. godine i u suradnji sa Srbima u Bosni i Hercegovini.

Unatoč nespornim činjenicama da tzv. SAO Krajina nije imala povijesnog, etničkog, političkog, tradicijskog, društveno-ekonomskog ili bilo kakvog drugog opravdanja, te da je pokušaj njezine uspostave bio protivan svim međunarodnim zakonima, normama i uzusima, pa i samoj logici – jer taj je projekt drastično kršio temeljna prava i slobode ogromne većine građana koji su živjeli na području Republike Hrvatske – ova se fantomska i nikad priznata tvorevina i danas u krugovima srpske intelektualne, političke i crkvene elite uglavnom opravdava i promatra kao “legitimno” pravo srpskog naroda.

Podsjetimo još jednom: sami srpski izvori (dokumenta iz arhiva političkih i državnih institucija Srbije, “JNA”, “Vrhovnog saveta odbrane” kao i oni iz fundusa same “SAO Krajine”, njihove paravojske zvane “Srpska Vojska Krajine”, zapisnici sa suđenja ratnim zločincima, video zapisi i brojna svjedočenja samih aktera agresije – počevši od izjava za medije do knjiga što su ih pisali istaknuti političari, vojni dužnosnici, oficiri itd.) nepogrešivo dokazuju što i kako se dogodilo na području SFRJ u posljednjem desetljeću XX stoljeća i oko toga nema nikakvih dilema i nejasnoća.

Hrvatskoj, hrvatskom narodu i građanima, 1991. godine je (slikovito rečeno) izrečena smrtna presuda, jer uspostava srpske paradržavne tvorevine u onom prvotnom obliku (sa zapadnom granicom koja bi se protezala linijom sjever-jug od Virovitice preko Karlovca i Ogulina do Karlobaga) dovodila je de facto do njezina nestanka, što je bilo u cijelosti u skladu s poznatim velikosrpskim programima, pa i onim što ga je lipnja 1941. godine izradio četnički ideolog Stevan Moljević (pod nazivom “Homogena Srbija”).

Za Hrvate i sve druge građane koji su smatrali Republiku Hrvatsku svojom domovinom, rat nije bio pitanje izbora, nego nužnost i neminovnost s kojom su se susreli u obrani svoga prava na opstanak i preživljavanje. U tom nametnutom, pravednom i oslobodilačkom ratu, pored Hrvata sudjelovali su i pripadnici svih manjina koje su živjele na njezinu prostoru (Srbi, Albanci, Mađari, Muslimani, Slovaci, Ukrajinci, Česi, Nijemci, Austrijanci, Slovenci, Talijani, Židovi, Romi itd.), ali isto tako i dragovoljci iz Mađarske, Irske, Francuske, Njemačke, Australije, Kanade, Velike Britanije, Škotske, Španjolske, Poljske, Danske, Finske, Čilea, Slovenije i mnogih drugih zemalja koji su vođeni idealima pravednosti dali svoj obol oslobođenju i uspostavi moderne, demokratske i samostalne Republike Hrvatske.

Podaci govore kako je tijekom trajanja rata (1991-1995.) u hrvatskim vojnim i policijskim postrojbama sudjelovalo 25-30% onih koji nisu bili po nacionalnosti Hrvati. Hrvatsku je branilo i između 9 i 18 tisuća Srba i to također rječito govori o karakteru obrambenog rata i u potpunosti negira nebuloze o “nedemokratskoj” naravi vlasti koju su građani izabrali 1990. godine, a i optužbe za “etničko čišćenje” što ga je Republika Hrvatska tobože počinila oslobađajući svoj okupirani teritorij.

Da je samostalna hrvatska država bila isključivo izraz volje njezinih građana, dokazuju i podaci vezano za općenarodni referendum o samostalnosti koji je proveden 19. svibnja 1991. godine:

“Za pitanje na plavom listiću, o suverenosti i samostalnosti Hrvatske, glasovalo je ukupno 3.051.881 glasača ili 83.56 posto od ukupnog broja registriranih glasača. ‘Za’ je glasovalo 2.845.521 glasača ili 93,24 posto izašlih na referendum. ‘Protiv’ je glasovalo 126.630 glasača ili 4,15 posto glasača koji su pristupili referendumu. Nevažećih plavih listića bilo je 1,18 posto od broja izašlih glasača.

Za pitanje na crvenom listiću, o ostanku Hrvatske u jedinstvenoj saveznoj državi, ukupno je glasovalo 3.051.881 glasača ili 83,56 od ukupnog broja registriranih glasača. ‘Za’ je glasovalo 164.267 glasača ili 5,38 posto izašlih na referendum. ‘Protiv’ je glasovalo 2.813.085 glasača ili 92,18 posto izašlih. Nevažećih crvenih listića bilo je 2,07 posto.

Na osnovi neposredno iskazane volje građana na referendumu, a nakon neuspjeha daljnjih pregovora s ostalim bivšim jugoslavenskim republikama o izlasku iz državnopolitičke krize, Hrvatski je sabor 25. lipnja 1991. godine donio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske. Ishod referenduma bio je polazište donošenja i Odluke o raskidu državno-pravne sveze sa ostalim republikama i pokrajinama SFRJ koju je Hrvatski sabor usvojio 8. listopada iste godine, čime je Republika Hrvatska i formalno-pravno postala samostalna i suverena država.”

(Vidi: https://www.sabor.hr/hr/o-saboru/povijest-saborovanja/vazni-datumi/19-svibnja-referendum-o-hrvatskoj-samostalnosti)

Kad na referendum izađe 83,56% građana i njih se 93, 24% izjasni za samostalnu i suverenu Republiku Hrvatsku, onda je neumjesno postavljati bilo kakvo pitanje legitimiteta odluke i opravdanosti njezina provođenja – mada to neki i danas pokušavaju.

Ovdje je riječ o slobodno izraženoj volji 78% punoljetnih građana (s pravom glasa) i to je samo još jedna potvrda kako je osamostaljenje Hrvatske bilo izraz težnji građana i hrvatskog naroda. Ni prije ne poslije toga, nigdje u državama nastalim raspadom SFRJ referendum s takvom izlaznošću i s tako plebiscitarnom odlukom nije proveden, što Hrvatskoj i hrvatskome narodu služi na čast i dokazuje kako je od samoga utemeljenja bila građena na demokratskoj tradiciji slobodnog svijeta.

Nabrajanje i ponavljanje ovih argumenata i činjenica ponekad može izgledati zamorno i jednolično, ali nema drugoga puta ako se želi obraniti istinu. Jednu jedinu i pravu istinu koja se i danas od mnogih pokušava relativizirati pa čak i u cijelosti izokrenuti, ne rijetko i na jedan smišljen i perfidan način i s unaprijed postavljenim konkretnim političkim i propagandnim ciljevima koji stoje iza toga, dužni smo zastupati svi mi kojima je stalo do budućnosti zemlje u kojoj živimo.

Kako i kad je počelo – je li “za sve kriv HDZ” kojega tada nije bilo?

Jedna od uvriježenih teza koju mnogi manipulatori činjenicama i krivotvoritelji prošlosti ponavljaju uporno i dosljedno već gotovo tri desetljeća, jeste ona po kojoj je “sve počelo s HDZ-om”, odnosno, da su dr. Franjo Tuđman i HDZ bili uzrokom krize, sukoba i na kraju rata do kojega je došlo, dok je “srpska pobuna” bila samo odgovor “ugroženih” na “ekstremno ponašanje ove stranke”, odnosno nove hrvatske vlasti.

Pa podsjetimo onda na neke nepobitne činjenice.

HDZ je utemeljen 17. lipnja 1989. godine, kad je Osnivačka skupština ove stranke održana na Jarunu, u barakama NK Borac, budući da je njezino održavanje prethodno zabranjeno u zagrebačkom hotelu ‘Panorama’.

HDZ i dr. Franjo Tuđman dolaze na “vlast” (i to u sasvim kontroliranim uvjetima tadašnjeg komunističkog sustava – s iznimkom da su sami izbori bili višestranački) tek 6. svibnja 1990. godine, što znači da do tada čak ni teoretski (a kamo li praktično) nisu niti mogu biti odgovorni za ono što se događalo na javnoj, političkoj i društvenoj sceni.

Ništa nije “počelo” s HDZ-om, nego je sve unaprijed (od krize i njezine eskalacije preko provokacija i izazivanja incidenata do oružanih sukoba i rata) pomno vođeno i planirano u Beogradu, pri čemu je dio pripadnika srpske manjine u Hrvatskoj i BiH u tim općim planovima stvaranja “Velike Srbije” bio gurnut u rat protiv vlastitih republika i susjeda s kojima je do tada dijelio životni prostor.

Ako već tražimo trenutak u kojemu je “sve počelo” (kako se to obično kaže), onda ne možemo nikako zaobići 28. veljače 1989. godine i veliki srpski miting u Kninu (tvornica TVIK) koji je bio početak projekta “izvoza” tzv. antibirokratske revolucije na prostore preko Drine i pokušaj da se Hrvatsku destabilizira i natjera ju se na prihvaćanje “restauracije” Jugoslavije po mjeri Beograda, SANU i Slobodana Miloševića.

Ovaj se miting u Kninu događa gotovo četiri mjeseca prije utemeljenja HDZ-a, čitavu godinu prije izlaska ove stranke na političku i javnu scenu i 14 mjeseci prije prvih višestranačkih izbora na kojima ova stranka i njezin predsjednik (uvjerljivo) pobjeđuju voljom hrvatskoga naroda i građana, tako da su sve kasnije tvrdnje kako je “sve počelo s Tuđmanom i HDZ-om” potpuno promašene i smiješne.

Zadaća “krajiških” Srba je bila stvaranje kriznih žarišta i dizanje “pobune”, nakon čega bi uz pomoć “JNA” i svojih sunarodnjaka iz drugih područja SFRJ uspostavili “zapadnu granicu Srbije” na liniji: Virovitica – Karlovac – Ogulin – Karlobag i to je potpuno razvidno kako iz njihovih planova tako i iz slijeda događanja na terenu.

Konačno, “ujedinjenje” okupiranih područja BiH i Hrvatske koja bi se nakon toga kao jedinstveni teritorij “zapadne Srbije” priključila “matici” Srbiji bili su zajednički projekt ne samo političkih vodstava “Republike Srpske Krajine” i “Republike Srpske”, nego i službene Srbije (o čemu je tamo postojao visok stupanj konsenzusa političke i intelektualne elite i Srpske pravoslavne crkve), ali uslijed kasnijih pritisaka međunarodne zajednice i sankcija prema Miloševiću i tadašnjoj “SRJ”, kao i nepotpunog ostvarivanja ratnih osvajačkih ciljeva, projekt nije dočekao svoju realizaciju.

Gotovo je nevjerojatno s koliko se upornosti i drskosti danas izokreće i krivotvori istina o tom dijelu naše recentne prošlosti, unatoč svim činjenicama, argumentima i nepobitnim dokazima – i to prije svega onima koji potječu iz primarnih i autentičnih srpskih izvora (dokumenata, video zapisa itd.).

“Ugroženost” Srba u Hrvatskoj i to upravo tamo gdje su predstavljali relativnu, natpolovičnu ili apsolutnu većinu u odnosu na ukupno pučanstvo – u krajevima u kojima je od 1945. godine nadalje kompletna lokalna vlast bila u njihovim rukama – poslužila je kao alibi za pokretanje krvavog rata u kojemu se sredstva nisu birala. “Ugroženi” hrvatski građani srpske nacionalnosti su pokazali zavidan stupanj agresivnosti, drskosti i bahatosti i nastojali su svim sredstvima spriječiti uspostavu samostalne Republike Hrvatske koja je bila legitimna težnja ogromne većine građana. Njihovo ukupno ponašanje tijekom cijele krize i rata u Hrvatskoj (1989-1995,) dokazuje kako njihov cilj nije bio dogovor, nego plansko stvaranje kriznih žarišta i izazivanje rata, uz istodobno arogantno odbijanje svih ponuđenih mirovnih inicijativa i sporazuma (bilo da su predlagani od Republike Hrvatske ili međunarodnih institucija – pa čak i tijela UN-a kao najvišeg autoriteta).

Laž je da su Srbi bili “izbačeni” iz prvog hrvatskog Ustava 1990.?

 Kao jedan od razloga za srpsku pobunu u Hrvatskoj, ne rijetko se spominje lažna teza o tomu kako su pripadnici ove nacionalne manjine bili “izbačeni” iz Ustava.

Neutemeljenost ove tvrdnje vrlo je lako dokazati jednostavnim citiranjem preambule “spornog” Ustava (od 22. prosinca 1990.), gdje se među ostalim kaže:

“Polazeći od iznesenih povijesnih činjenica, te od opće prihvaćenih načela u suvremenu svijetu i neotuđivosti i nedjeljivosti, neprenosivosti i nepotrošivosti prava na samoodređenje i državnu suverenost hrvatskoga naroda, uključujući i neokrnjeno pravo na odcjepljenje i na udruživanje, kao osnovnih preduvjeta za mir i stabilnost međunarodnog poretka, Republika Hrvatska ustanovljuje se kao nacionalna država hrvatskoga naroda i država pripadnika inih naroda i manjina, koji su njezini državljani: Srba, Muslimana, Slovenaca, Čeha, Slovaka, Talijana, Madžara, Židova i drugih, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN i zemalja slobodnoga svijeta.

Poštujući na slobodnim izborima odlučno izraženu volju hrvatskoga naroda i svih građana, Republika Hrvatska oblikuje se i razvija kao suverena i demokratska država u kojoj se jamče i osiguravaju ravnopravnost, slobode i prava čovjeka i državljanina, te promiče njihov gospodarski i kulturni napredak i socijalno blagostanje.”

(Vidi: https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/1990_12_56_1092.html; I. IZVORIŠNE OSNOVE; dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 21.6.2019.)

Iza svega se ustvari krije trajna težnja jednog dijela Srba da i izvan svoga matičnog prostora (Srbije) ostvare pravo na konstitutivnost, a što bi ekskluzivno pripadalo samo njima (dok reciprocitet kad su u pitanju primjerice Hrvati u Srbiji ili Vojvodini ne dolazi u obzir!?). Ovakvo shvaćanje posebnih “prava” rezerviranih samo za Srbe, uzrokom je brojnih i teških nesporazuma u ovom dijelu Europe u posljednjih stotinu godina, a iza svega je sasvim jasno i nedvojbeno kriju velikosrpske teritorijalne aspiracije.

Mogli bismo ukratko rezimirati ovaj dio:

Navodna “pobuna” Srba u Hrvatskoj bila je instruirana izravno iz Beograda i u cijelosti je bila sastavnicom jednog mnogo šireg plana – stvaranja etnički čiste “Velike Srbije”. Ona ni u kojem slučaju nije niti je mogla biti izazvana djelovanjem HDZ-a ili bilo koje stranke (jer ih početkom 89-e godine u Hrvatskoj nije bilo), a činjenica je također kako Hrvati i građani tadašnje SR Hrvatske ničim nisu doprinijeli razvoju krize i poremećaju međunacionalnih odnosa. Naprotiv, cijela je Hrvatska od 28. veljače 1989. godine bila terorizirana od strane ekstremnog dijela srpske manjine koja je po nalozima Beograda i uz pomoć Srbije nastojala provesti projekt “izvoza” tzv. antibirokratske revolucije, pri čemu je trebalo onemogućiti višestranačje i uspostavu vlasti u Hrvatskoj, a nju samu podrediti interesima i potrebama velikosrpske kamarile čiji je konačni plan bila “Velika Srbija”. Uostalom, ta je strategija bila globalno definirana već u ljeto 1986. godine u velikosrpskom programu Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU), “Memorandumu” koji je bio (kako je to govorio tadašnji predsjednik Predsjedništva SR Srbije, Ivan Stambolić) “ratni manifest za srpske komesare”, a SANU “ratni štab u kome se krojila ‘Velika Srbija'”.

-nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati



Sponzori

Komentari