Pratite nas

Analiza

Dr. Tomislav Sunić – jugoslavenstvo je još i danas veliki izvor problema!

Objavljeno

na

I danas aktualni intervju (datira iz 2014.) koji je dr. Tomislav Sunić dao za hkv.hr detektira Jugoslaviju i njenu ostavštinu – jugoslavenstvo – kao ozbiljan izvor problema i dan danas:

Do kada će prema Vašem mišljenju viktimološke teme – Jasenovac, Bleiburg itd. – opterećivati hrvatsku svakodnevicu? Nazire li se uopće kraj ideološkim podjelama u Hrvatskoj, vezanima uz nasljeđe Drugoga svjetskog rata?

Dokle god ne riješimo naslijeđe komunizma i jugoslavenstva i dokle god Hrvatska ne odluči koji je njen identitet. S jedne strane gledamo grotesknu medijsku hajku na Perkovića, a s druge strane i dalje u centru Zagreba stoji ime trga njegova glavnog nalogodavca (intervju iz 2014. op.). Hrvatska je krhka država sa slabim legitimitetom, koja se lagano sutra može raspasti. Izvjesne povijesne paralele mogu se sada povući i s Jugoslavijom iz 1986. ili 1988. ili 1989., kada nitko nije sanjao što će se dogoditi s Jugoslavijom samo par godina kasnije.

Nesređene etničke prilike, teška ekonomska situacija, doveli su do toga, da čim se Jugoslavija počela malo demokratski otvarati, rezultati su bili međusobne optužbe, vrijeđanje, zatim raspad, a zatim i rat. Sličnu psihološku klimu imamo danas u Hrvatskoj. Nema niti jednog jedinog Hrvata koji ne mrzi nekog drugog Hrvata i koji jedva čeka na svoj trenutak da mu se osveti.

Problem nije u velikosrpstvu ili navodnim četničkim ambicijama. To su štetne imenice i pridjevi koje hrvatski nacionalisti godinama previše tematiziraju – što govori indirektno da niti oni sami ne mogu zamisliti svoj vlastiti hrvatski identitet bez stalnog prizivanja na „velike Srbe, i „srbo-četnike”. Osnovni problem Hrvatske nisu niti Srbi, niti četnici, već ostavština jugoslavenstva i komunizma.

Jugoslavenstvo je pravi izvor problema. Jugoslavenstvo nije samo politička ideologija; to je također i stanje duha i oblik balkanske supkulture koju prihvaća veliki broj Hrvata, čak nesvjesno. Uzmite broj hrvatskih estradnih umjetnika koji hrle u Beograd. Eh, lakše je paradirati u srpskoj palanci, nego držati govor o Hrvatskoj na stranom jeziku ili nastupati pred strancima u Beču, Budimpešti, Berlinu ili Bostonu. A koliko tek hrvatskih nacionalista slušaju potajice kod kuće srpske cajke? Interesantna sociološka studija, zar ne? Stoga se ne treba čuditi da nas često stranci ne uzimaju za ozbiljan narod.

Pred nekoliko tjedana na jednom je portalu izišao članak koji je problematizirao pitanje zašto bogati poduzetnici iz hrvatske dijaspore, od kojih su neki „teški” i po nekoliko milijuna dolara, ne investiraju u Hrvatsku. S obzirom na to da ste i sam bivši emigrant i suradnik emigrantskih časopisa, zanima nas Vaš pogled na hrvatsku dijasporu u retrospektivi i perspektivi. Kriju li se razlozi slabog uključivanja dijaspore i iseljeništva u politički život Hrvatske samo u postjugoslavenskim strukturama koje vladaju Hrvatskom ili i sama dijaspora snosi dio odgovornosti?

I jedno i drugo. Nitko u Hrvatskoj ne voli povratnike jer je svaki povratnik negacija hiperrealne slike Zapada o kojoj većina Hrvata u Hrvatskoj i dalje voli sanjariti, tj: „kako pobjeći iz ove hrvatske baruštine na bogat Zapad”. Primjer: „pa što je ovaj kreten Sunić došao iz Amerike raditi u ovu Hrvatsku?” – tako razmišlja većina Hrvata koje srećem, ali koji mi to nikad ne žele kazati u lice.

A i broj povratnika, od kojih su neki dogurali do Pantovčaka i do visokih diplomatskih sinekura u biti su drugorazredni i trećerazredni pojedinci koji se nisu uspjeli dokazati u svojim bivšim inozemnim krugovima i u 60892450-dijaspora-ulaganja-hrvatskasvojoj profesiji, u svojim bivšim zemljama u inozemstvu. Pitajte ih koje su njihove reference, koliko su imali javnih nastupa u korist Hrvatske pred stranim medijima prije i nakon 1991.

Dobar dio njih su povratnička preslika sindroma jugoslavenstva. Jer, lakše je glumiti „gospona povratnika” u panonskoj provinciji, nego govoriti u književnom klubu jednog američkog ili francuskog velegrada o problematici hrvatstva, bez obzira bila riječ o Bleiburgu, ćirilici ili suhozidu na Mljetu. Uostalom ne treba davati veliki moralni kredit dijaspori.

Da je dijaspora bila pametnija mogla je direktno utjecati na sve izborne rezultate u Hrvatskoj u posljednjih 14 godina. Da je bila organizirana i mudra, mogla je slati peticije i održavati javne prosvjede pred hrvatskim veleposlanstvima i tražiti od svih hrvatskih vlada da trenutačno miče sve diplomate koji su nekad radili kao jugoslavenski diplomati (eufemizam za „udbini suradnici”) s istih tih misija diljem svijeta—a koje su dobrim dijelom financirali i gradili upravo ti isti Hrvati iz dijaspore!

Konačno, da je hrvatska dijaspora bila pametnija mogla je sjajno kapitalizirati svoju vojnu i financijsku pomoć Hrvatskoj početkom 90-ih godina. Hrvatska država, ovakva kakva jest, je propali politički eksperiment.

U svojim člancima i esejima vrlo često kritizirate ne samo komunističku ideologiju, nego i danas prevladavajuću liberalno-kapitalističku paradigmu. Pritom ste posebno kritički nastrojeni prema ideji progresa, za koju kažete da se je pretvorila u neku vrstu sekularne religije. S obzirom na to da većina ljudi pozitivno gleda na ideju znanstveno-tehničkog napretka, zanima nas Vaše mišljenje o tome što je to točno pogrješno u toj ideji?

Liberalizam je druga strana komunističke medalje. Ideologija liberalizma i komunizma stvorene su na zajedničkoj dogmi i vjeri u progres, tj. vjeri u trajni ekonomski rast. Boriti se protiv komunizma, a ne sagledati njegove liberalne uzroke, gubljenje je vremena.

Masa komunističkih načela danas su se bolje u praksi ostvarila na kapitalističkom i liberalnom Zapadu nego u bivšoj Jugoslaviji ili Sovjetskom Savezu, kao na primjer: globalizam, pozitivna diskriminacija, rezervna armija kapitala u obliku poticanja masovnih i milijunskih dolazaka ne-Europljana u Europu – sve su to detalji koje je komunizam zamislio, ali u praksi nije ostvario.

Liberalizam je u tome uspio. Kritika ideologije progresa ne znači povratak na zahode čučavce ili na zaprežna kola, već prvenstveno kritičan stav prema dogmi o stalnom ekonomskom rastu. Svima nam mora biti jasno da je Zemlja potrošna. Vjerovanje u progres, tj. u bolje sutra, u načelu uvijek vodi do razočaranja, što smo nedavno vidjeli s komunističkim eksperimentom u Jugoslaviji, a sada, u zadnjih 5 godina s liberalnim, tj. kapitalističkim eksperimentom.

Pred nešto više od pola godine Hrvatska je postala članica Europske unije (EU). Kakve će prema Vašem mišljenju posljedice taj ulazak imati za Hrvatsku na (geo)političkom i ekonomskom planu, a kakve bi posljedice mogao imati za hrvatski identitet? I koje je Vaše mišljenje općenito o perspektivama EU u budućnosti?

EU je promašen eksperiment. Upravo kao i bivša Jugoslavija. Dramatično je da to puno ljudi u EU zna, ali javno to ne žele kazati. Uzet ću primjer Jugoslavije. Jugoslavija je živjela u nadrealnoj bliskoj budućnosti, a ne u svojoj realnosti, i to na temelju prizivanja vječitih reformi, pa reformi, pa reformi. Partijska vrhuška pomicala je svoje teške greške u „svjetlu budućnost”.

Tako je i s EU, koja od 1992. stalno prolazi kroz niz mijena, s tim da svaka nova preinaka delegetimira prethodnu verziju Unije. Primjer: Sporazum u Nici je odgovor na loš spis iz Maastrichta, zatim Sporazum iz Amsterdama, onda Sporazum iz Lisabona, itd. Skupiti 30 zemalja s različitim mentalitetom i različitim radnim navikama u jednu umjetnu tvorevinu, barem bi nama, na ovim terenima, trebalo biti jasno kakvi će biti rezultati.

Opet hrvatska klasa pokazuje tipične crte servilnosti: biti papskiji od pape i dobro ovladati euro-mimikrijom, čak kad članice poput Britanije ili Irske razmišljaju kako napustiti EU. Vjerujem da EU visoki komesari, kao na primjer bivši češki komsomolac Štefan Fuele, ili bivši portugalski titoist, koji je kao student imao veze s terorističkim maoističkim grupama, Manuel Barroso, ne vjeruju u pola toga što govore, ali moraju ponavljati dogmu o progresu i sretnoj budućnosti. Za to dobivaju lijepe novce. To su dva tipična primjera nove klase u EU: od bivših zagovornika proletera, do zagovornika visokog kapitalizma.

U današnjoj EU, kao i općenito na Zapadu, neke teme se smatraju „politički nekorektnima”, pa se kao takve često guraju pod tepih. U takve teme nesumnjivo spada pitanje kulturološke integracije neeuropskih imigranata kao i s njim neposredno povezano pitanje ideologije multikulturalizma, koju se sve češće dovodi u pitanje (Merkel: „Multikulturalizam u Njemačkoj je propao”, Cameron: „Multikulturalizmu je odzvonilo”, Thilo Sarrazin: „Njemačka se samoukida”). Poznati francuski filozof Alain Finkielkraut nedavno je objavio knjigu „Nesretni identitet”, u kojoj tvrdi da imigranti razaraju francusku naciju. Kakvo je Vaše mišljenje o ovoj važnoj temi o kojoj se u hrvatskom političko-medijskom prostoru gotovo uopće ne progovara?

U zemljama EU i Amerike postoji puno gora represija nego u bivšim komunističkim zemljama Istoka, premda se ta policijska, akademska i pravna represija provodi na puno elegantniji način. O tome bih mogao govoriti danima. Ono što Sarrazin i Finkielkraut pišu, pisali su već prije pedesetak, ali i prije sto godina američki sociobiolozi i masa ostalih stručnjaka – da bi ih mediji smjesta prozvali„rasistima”.

Postoje drakonski zakoni u Francuskoj (krivični zakon stavka „Fabius Gayssot” iz 1990.), a da ne spominjem njemački kazneni zakon (Stgb) paragraf 130, ne temelju kojih svaki kritički komentar o Holokaustu, svaki kritični komentar o multirasnom društvu vodi do financijske i zatvorske kazne. Akademski svijet u Americi i Europi veoma je zaplašen i javlja se kod profesora tipičan pavlovski fenomen samocenzure, slično kao i u komunizmu u Jugoslaviji.

Multikulturalizam je lažni eufemizam. Prava riječ je „višerasnost”, ali riječ „rasa” je nedavno izbrisana iz francuskoj zakonodavstva, jer navodno rasa nema. Tu vidimo novu nelogičnost Sistema. Rasa navodno nema, ali zato mediji sve više govore o rastu rasizma. Kako dakle mogu postojati rasisti, ako rasa nema? Međutim imamo i previše empirijskih podatka da su upravo multietničke i multikulturalne zemlje sklone etničkim i rasnim konfliktima. Ono što je prošla bivša Jugoslavija, čeka i EU – dakako u drugom izdanju.

Jedan od dodatnih razloga što sam napustio akademsku sredinu u Americi leži u tome što nisam mogao više tolerirati davati nezaslužene prolazne ocjene svojim studentima Amerikancima afričkog i hispanskog podrijetla, čija je IQ i brzina pojmovne inteligencije bila puno niža nego kod mojih bijelih američkih studenata. To je bio oblik tiranije političke korektnosti, veoma nalik na bivši Sovjetski Savez.

Cijeli intervju možete pročitati ovdjeDavor Dijanović/hkv.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Republika Hrvatska – država svih njezinih državljana!?

Objavljeno

na

Objavio

Polazeći od činjenice da je biološko podrijetlo jedini stvarni temelj etničkog identiteta svakog pojedinca i zajednice, dok jezik, vjera, kulturna baština, teritorij i pripadajući državni okvir, koji također imaju bitnu ulogu u etnogenezi naroda, to izvorno nisu, nije teško zaključiti kako današnje nacionalne države nije moguće promatrati samo prema njihovim temeljnim prirodnim identitetskim obilježjima, već prvenstveno po obilježjima koji te narode određuju u državno-pravnom i kulturno-političkom smislu.

Iako je za razliku od velike većine europskih naroda hrvatski narod jedan vrlo jednostavan etnički složenac, sačinjen uglavnom od romanizirane ilirske i iranizirane slavenske komponente, neosporno je kako već u sedmom stoljeću mješanjem tih dviju etničkih sastavnica dolazi do stvaranja hrvatskog političkog naroda, koji se onda kroz četrnaest stoljeća postojanja dodatno etnički zakomplicirao, a potom i podijelio, jer su u međuvremenu od njega, na njegovom povijesnom prostoru, nastale čak tri neovisne države i tri različita politička naroda.

Kao nositelj suvereniteta narod je već u Članku 1. Ustava Republike Hrvatske definiran po tzv. političkom načelu, gdje se nedvosmisleno ističe kako u Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana. U toj jednostavnoj rečenici bila bi sabrana i ostvarena sva povijesna težnja hrvatskoga puka za jednakopravnošću i slobodom, kada u Izvorišnim osnovama istoga Ustava te kasnije u Članku 15. i u njime najavljenom Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina Hrvatska ne bi bila uređena po etničkom načelu kao nacionalna država hrvatskoga naroda, što onda zbog poštivanja jednakopravnosti svih njezinih državljana postaje dovoljnim razlogom posljedičnog ili možda čak i unaprijed ciljanog uvođenja nacionalnih manjina kao zasebnih političkih subjekata, i to već u istoj rečenici.

 Politički narod i etničke zajednice

Postavljanje etničkih naroda na mjesto nositelja državnog suvereniteta može poslužiti održavanju složenih odnosa u nacionalno i teritorijalno podijeljenim državama poput Bosne i Hercegovine, ali ne i uređivanju država kakva je Republika Hrvatska, u kojoj je Ustavom nametnuta etničko-politička podijela postala glavnim čimbenikom sveukupne destabilizacije društva.  Stoga, legitimno je i logično pitati se, a bilo bi dobro na referendumu pitati i narod, treba li Hrvatska pristupiti izmjeni ovakvoga Ustava te umjesto sadašnje narodne republike (od lat. natio: rod, narod), upostaviti pučku republiku (od lat. populus: puk), čime bi se kao nositelje suvereniteta u potpunosti izjednačilo sve državljane Republike Hrvatake, a njihovo etničko podrijetlo, s javne i političke razine, konačno spustilo na razinu privatnosti, gdje mu je i mjesto.

Sadašnje političke nacionalne manjine postale bi tada normalne etničke zajednice, a njihovi bi se članovi, kao što je to slučaj u brojnim državama razvijene demokracije, sastajali po zavičajnim klubovima i tamo njegovali svoje narodne običaje i kulturu. Činjenica da ovakav ili sličan odnos prema etničkim zajednicama imaju najstabilnije demokratske države zapada, u kojima je broj i udio etničkih zajednica u ukupnom stanovništvu daleko veći nego u nas, jasno govori u prilog postavci da je državama nastalim raspadom Jugoslavije nametnut destabilizacijski model usklađen s ciljevima onih politika kojima je u interesu održavanje stanja trajne nestabilnosti i sukoba na jugoistoku Europe, model koji je u praksi onda i dodatno usklađen sa slabošću hrvatske državne politike i jakošću politika nama nesklonih susjednih država.

Etničko svrstavanje stanovništva

Ustavnu definiciju naroda po etničkom načelu potrebno je sagledati i s područja ljudskih prava i zaštite osobnih podataka. U tom smislu, doista je teško pronaći dobar razlog zbog kojega bi se u jednom demokratskom društvu s visokim stupnjem zaštite čak i manje važnih osobnih podataka ustrajavalo na zadržavanju ustavnog rješenja kojime se potiče zadiranje u duboke i često vrlo ranjive slojeve ljudske intime te nameće sustavna etnička podijela i svrstavanje hrvatskih državljana u jedan od predviđenih većinskih ili manjinskih nacionalnih kalupa.

Zbog kojega to razloga, primjerice, ljudi heterogenog etničkog podrijetla, u što uz sve one koji se tako izjašnjavaju spada i značajan dio opredijeljenih pripadnika etničke većine i nacionalnih manjina, ne bi trebali istodobno njegovati sve različitosti od kojih su sačinjeni, umjesto da probirući po obiteljskoj povijesti odbacuju dijelove sebe samih, kako bi s ponuđenog ustavnog menija sebi i svojim potomcima izabrali jednu od dvadeset i tri ponuđene etničke pripadnosti, usklađujući nerijetko svoj identitet s neposrednim životnim okruženjem, prolaznim politikama ili zamišljenim osobnim probitcima. Kao jasno vidljiva posljedica poremećenih odnosa jednoga ovako politički etniciziranog društva prema čovjeku i njegovim temeljnim slobodama dobro može poslužiti primjer nedavnog javnog prekopavanja, utvrđivanja i etiketiranja etničkog podrijetla hrvatskoj nogometnoj veličini Danijelu Subašiću.

Došli smo do trenutka u kojemu se gotovo svakim novim danom iznova potvrđuje koliko je Hrvatskoj potreban jedan ozbiljan politički zaokret, koji bi bio pokretač ozdravljenja svih ostalih odnosa u društvu. Unazad desetak godina u više sam navrata i na različitim mjestima predlagao redefiniranje uloge naroda kao nositelja državnog suvereniteta i stvaranje Druge Republike, što do sada nije zainteresiralo naše lijene političke elite više od razine pukog predizbornog poigravanja ovim svidljivim nazivom. No tada, kao i sada, uz dovoljno mudrosti, upornosti i političke volje, Hrvatska bi u suradnji sa svim zainteresiranim stranama itekako mogla izvršiti potrebne ustavne promijene i javnosti ponuditi tako uređenu državu koju bi svaki njezin državljanin, bio on hrvatskog, miješanog ili potpuno nehrvatskog etničkog podrijetla, imao dovoljno razloga osjećati i voljeti na onaj isti način kako su ju osjećali i voljeli ljudi poput Ivana Zajca, Vatroslava Lisinskog, Luke Sorkočevića, Stanka Vraza, Ljudevita Gaja, Augusta Šenoe, Vlahe Bukovca, Nikole Tesle, Josipa Juraja Štrossmayera, bl. Ivana Meza i brojni drugi poznati i manje poznati podrijetlom ili samo dijelom podrijetla neetnički Hrvati.

 Ustav u službi destabilizacije i vezivanja Hrvatske za tzv. region

Ustavna definicija naroda uvedena po etničkom, umjesto političkom načelu, kojom je uloga državljana kao jedinih stvarnih nositelja državnog suvereniteta svedena na besmislenu i nepotrebnu podijelu u dvije etničke skupine, većinski narod i nacionalne manjine, razlog je zbog čega u Hrvatskoj svjedočimo nepostojanju temeljnih društvenih poveznica koje jednu državu čine državom.

Ovako skrojen državni ustroj i pripadajuća uloga naroda možda su samo primjer lošeg pristupa u rješavanju toga najvažnijeg državnog dokumenta, a možda i posljedica pritiska zainteresiranog dijela međunarodne zajednice na ondašnje političare i stručnjake ustavnoga prava, uz organizacijsku i svaku drugu pomoć ljudstva prenesenog iz ondašnje u današnju duboku državu.

No, koji god i kakvi bili ti razlozi, ostaje činjenica da je Ustav kakvoga danas imamo snažan čimbenik destabilizacije države i temeljni uzrok brojnih nezdravih podijela u hrvatskome društvu. Naravno, nije teško dokučiti da je postojeće ustavno rješenje i duboko u službi sidrenja Hrvatske u mutnim vodama tzv. regiona, kojega se zbog njegove geosteteške važnosti održava u stanju trajne nestabilnosti i neprekinutih sukoba po načelu krvi i tla, stanja sintetiziranog naslovom članka Nikole Stojanovića “Do istrage vaše ili naše”, koji najbolje oslikava zamišljeni kontekst i postavljene gabarite izvan kojih nije predviđen bilo kakav drugačiji način rješavanja nacionalnih odnosa. Slaba je utjeha što pokroviteljima takve politike stvarni cilj nije stvaranje stabilne i prosperitetne male ili velike Srbije, nego održavanje stanja trajne nestabilnosti na području jugoistoka Europe, koje je zbog očuvanja i zaštite njihovih geopolitičkih probitaka jedna od ključnih uporišnih točaka postojećih odnosa u svijetu. Drugim riječima, kada bi kojim slučajem nekakva velika Srbija i bila stvorena, oni bi ju jednako uporno destabilizirali i mrcvarili kako su to kroz povijest činili potencijalno velikoj Hrvatskoj, potičući tada, primjerice, snove o velikoj Bugarskoj ili velikoj Albaniji.

 Druga Republika kao susret pomirenja i povjerenja svih državljana RH

Hrvati su stoljećima opstajali kao narod bez države, dok im danas prijeti propadanje u državi bez naroda. Povijest je puna dokaza kako budućnost jednoga naroda ne ovisi isljučivo o čvrstoći postavljenih granica ili nazivu njegove države, nego prije svega o stanju njegova duha, njegovoj okrenutosti kulturi života, obitelji i izgradnji općeg dobra.

Želi li se doista zaustaviti procese raslojavanja društva i destabilizacije države potrebno je snažnije uključiti sve sada podijeljene društvene skupine u stvaranje uređenijeg, pravednijeg i prosperitetnijeg društva od ovoga danas. Postavljena na drugačijim osnovama, takva Hrvatska više ne bi bila država većine niti manjine, već država svih njezinih državljana, svojevrsni čin uspostave pomirenja i povjerenja sada podijeljenog puka na većinski i manjinski narod, novi susret u kojemu većina trajno odustaje od bilo kakvog oblika nametanja hegemonije manjini, a manjina od podijeljenog prihvaćanja zajedničke države kao vlastite domovine.

Ne učinimo li to sami, takvo će nam rješenje u bliskoj budućnosti ionako nametnuti neka čvršće sjedinjena Europa, koja za cilj i ima stvaranje jedinstvenog političkog naroda. Hoćemo li mi do tada jedni drugima nastavljati zagorčavati živote i uništavati budućnost u zajedničkoj državi, igrajući naše ustavom predviđene uloge u ovom većinsko-manjinskom cirkusu, prije svega, ovisi o nama.

Davor Jurica

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Karolina Vidović Krišto najbolje i najpreciznije objasnila problem etničkih manjina i ponudila rješenje!

Objavljeno

na

Objavio

Na Okruglom stolu „Nakon ratne – protuustavna agresija na Vukovar”, koji su organizirale Građanske inicijative Ivo Pilar i Milan Šufflay te Udruga zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara, jedan od govornika bila je Karolina Vidović Krišto. Njezino izlaganje prenosimo u cijelosti:

„ Za ovaj Okrugli stol pripremila sam izlaganje na temu prava etničkih manjina, koje su u hrvatskom zakonodavstvu nazivaju „nacionalnim manjinama”.
Hrvatska država ima nekoliko obilježja, među ostalim to su državne granice, teritorij, stanovništvo unutar tog teritorija, državna vlast – i nacija. Naciju čine svi hrvatski državljani. Svi hrvatski državljani su hrvatske nacionalnosti, bez obzira na njihovu etničku pripadnost.

Ako je netko po etničkoj pripadnosti Mađar, Talijan ili Srbin, a hrvatski je državljanin, on je hrvatske nacionalnosti.
Kako onda hrvatski državljani u Hrvatskoj – mogu biti nacionalna manjina? Čovjek hrvatske nacionalnosti može jedino u drugim zemljama biti nacionalna manjina, u Hrvatskoj je on dio hrvatske nacije. Naizgled je ovo jezično pitanje, međutim ono u Hrvatskoj stvara duboke raskole, dovodi do segregacije, prije svega do samosegregacije i do shizofrenih stanja u društvu.

Tzv. pitanje nacionalnih manjina u Hrvatskoj nije uzrok problema, ono je posljedica. Uzrok problema je hrvatski Ustav te zakoni o posebnim političkim pravima koji iz njega proizlaze.

Zemlje EU koje imaju dugovječne ustave uopće ne poznaju pojam nacionalne manjine. Zato što one svoj ustavnopravni sustav temelje na općoj ustavnoj jednakosti kao osnovnog polazišta za uređenje društvenih odnosa. Da je tomu tako i u Hrvatskoj potvrđuje Odluka Ustavnog suda kojom je 11. i 12. izbornu jedinicu (dijaspora i manjine) proglasio neustavnima. Obrazloženje glasi, neustavni su jer su diskriminacijski.

Etničke skupine, ili etničke manjine imaju pravo na čuvanje i njegovanje svoje kulturne baštine. Države EU zasebnim zakonima i propisima iz proračuna izdvajaju novce za tu svrhu. Ali ne osiguravaju zasebna politička ili građanska prava – ona su za sve državljane ista.
Nismo ni prvi ni jedini koji o ovome promišljamo i istražujemo.

2015. godine, u želji mogućnosti usporedbe našeg zakonodavstva i zakonodavstva drugih država u Europi, saborski zastupnik Dragutin Lesar zatražio je putem Europskog centra za parlamentarna istraživanja i dokumentaciju, prikaz ustavnih i zakonodavnih rješenja zastupljenosti i načina izbora članova parlamenta iz redova narodnih manjina.

Ova im je pitanja postavio:

1. Koliko mjesta u Vašem parlamentu pripada predstavnicima nacionalnih manjina, brojčano i u odnosu (postotku) na ukupan broj zastupnika?
2. Koji je način izbora predstavnika nacionalnih manjina u Vaš parlament?
3. Ako je Vaš parlament dvodoman, u kojem su domu zastupljeni pripadnici nacionalnih manjina?
4. Postoji li ograničenje mandata po pravu odlučivanja za predstavnike nacionalnih manjina u Vašem parlamentu (npr. da nemaju pravo odlučivanja o formiranju parlamentarne većine, povjerenju Vladi, pojedinim stavkama proračuna i sl.)?
Pristigli su mu odgovori iz 39 parlamenata od čega 26 iz država članica EU.
Odgovori su bili u skladu sa svim dosada iznesenim. Evo nekoliko primjera: Austrijski parlament je odgovorio kako ne postoje predstavnici manjina ni u gornjem ni u donjem domu austrijskog parlamenta, ni u lokalnim parlamentima.
Belgija je odgovorila kako svi zastupnici obaju domova imaju jednaka prava.
FRANCUSKA je odgovorila tek jednom rečenicom, citiram: U Francuskoj ne postoje nacionalne manjine.
ITALIJA je odgovorila, citiram: Svaki zastupnik u parlamentu predstavlja Naciju.
IZRAEL je odgovorio kako svi zastupnici u parlamentu imaju jednaka prava.
LUKSEMBURG je odgovorio, citiram: Ne postoje nacionalne manjine u Luksemburgu. I tako dalje.
U Mađarskoj od 2014. predstavnici manjina koji ne prijeđu zadani izborni prag mogu biti u parlamentu, ali bez prava glasa u parlamentu.
Evo kako je odgovorila Hrvatska:

„Ustavom Republike Hrvatske i Zakonom o izborima zastupnika u Hrvatski sabor, pripadnicima nacionalnih manjina jamči se 8 mjesta u hrvatskom parlamentu od ukupno 151-og zastupnika, što predstavlja zastupljenost od 5,3 %. (Bez obzira na to jesu li prešle izborni prag!, o.a.)
Glede zastupljenosti, u Hrvatskom saboru Srbi imaju pravo na tri zastupnika, Talijani i Mađari po jednog, a Česi i Slovaci na jednog zajedničkog. Pored toga, dvije grupe nacionalnih manjina biraju jednog zajedničkog zastupnika. U prvoj su grupi Austrijanci, Bugari, Nijemci, Poljaci, Romi, Rumunji, Rusini, Ukrajinci, Rusi, Turci, Vlasi i Židovi, a u drugoj su grupi Albanci, Bošnjaci, Crnogorci, Makedonci i Slovenci, što čini ukupno 8 zastupnika nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru. (Ovo je, pak, netočno formulirano. U Hrvatskoj Nijemci, Poljaci, Česi, itd., nemaju pravo biti birani u Hrvatski sabor, nego Hrvati pripadnici tih manjina., o.a.)
Izabrani predstavnici nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru imaju opći politički mandat, što znači da su izjednačeni s ostalim zastupnicima u pravima i obvezama i da ne postoji ograničenje njihovog mandata i prava na odlučivanje, primjerice kod sudjelovanja pri sastavljanju parlamentarne većine, glasovanja o državnom proračunu i slično.”
Uz Hrvatsku, jedina iznimka u EU je Slovenija. U Sloveniji pripadnici mađarske i talijanske etničke manjine, njih ukupno oko 10 tisuća, imaju po jedan zajamčen mandat. Gotovo 40 tisuća pripadnika hrvatske etničke manjine u Sloveniji nema ni status manjine, a kamoli mandat.

Kada postavljamo pitanje reciprociteta posebno je zanimljiva Republika Srbija.
Kakva su prava hrvatske narodne manjine u Republici Srbiji? Pripadnici hrvatske narodne manjine u Republici Srbiji:
– nemaju zajamčene Saborske zastupnike
– nemaju zajamčene Dožupane
– nemaju zajamčene Dogradonačelnike
– nemaju zajamčene članove gradskih i općinskih Vijeća
– nemaju zajamčena zastupnička mjesta u parlamentu, nemaju institut zajamčenih mandata ni na jednoj razini;
Dok srpska narodna manjina u Hrvatskoj državi to sve ima, i više od toga:
– ima zajamčen postotni udio u zaposlenima u tijelima državne vlasti
– zajamčenu poziciju dožupana u jed. lok. i region. Samup. s više od 5% manjinskog udjela u stanovništvu
– zajamčena mjesta u županijskom Vijeću
– zajamčenu poziciju dogradonačelnika u jed. lok. samoup. s više od 5% manjinskog udjela u stanovništvu
– zajamčene pozicije u općinskom vijeću u jed. lok. samoup. s više od 5% manjinskog udjela u stanovništvu
– zajamčeno zapošljavanje u tijelima ne samo državne, nego i sudske te vlasti lokalne i reg. samoup. sukladno manjinskom postotku na tome području
– i ima pravo na 3 zajamčena zastupnika u Saboru.

Međutim, ovaj podatak posebno zabrinjava: Tomislav Žigmanov je 2016. godine prilično slikovito prikazao koliko se u Republici Srbiji izdvaja novaca za potrebe hrvatske narodne manjine:

Na 1 euro koji Republika Srbija izdvaja za hrvatske kulturne, obrazovne i informativne programe, Hrvatska za srpsku zajednicu izdvaja 37 eura. Omjer je 1 naspram 37!
Želim biti precizna i jasna. Reciprocitet treba poštivati po pitanju izdvajanja za kulturne, obrazovne i informativne programe.
Po pitanju etničkih manjina naša je zadaća boriti se protiv diskriminacije, segregacije i samosegregacije. Hrvatska mora krenuti naprijed: počevši od Ustava i zakona na državnoj razini do svih razina lokalne Uprave i Samouprave moramo izjednačiti prava svih zastupnika. Svi lokalni i državni zastupnici – zastupnici su nacije. Službeni je jezik hrvatski.
Svim etničkim skupinama, od većinske, do najmanje manjinske, moramo osigurati pravo na njegovanje jezične i kulturne baštine. Svi hrvatski državljani i sva hrvatska djeca, bez obzira na etničku pripadnost, imaju pravo biti ponosni što su dio hrvatske nacije!

Ovo zvuči domoljubno, zar ne? Ali to je puno više od toga. Nama treba zdrava i prosperitetna država. Pisa obrazovno istraživanje provedeno 2015. pokazalo je kako je znanje hrvatskih petnaestogodišnjaka ispod svjetskog prosjeka. Državom s najuspješnijim i najboljim obrazovnim sustavom proglašen je Singapur. Sjećam se naslova koji je vrištao s jednih hrvatskih main-stream novina: „Kopirajmo Singapur, djeca će nam biti puno pismenija!”
A – što se događa u njihovim školama? Kod mlađe djece snažno se razvija – pripadnost naciji, osobna odgovornost i poduzetništvo.
Na prvom mjestu – pripadnost naciji!

Na nama je da pobijedimo sve one – koji radi imperijalističke politike stranih država – ili zbog partikularnih političkih ili osobnih interesa – provode politiku diskriminacije, segregacije i samosegregacije. Na nama je, dragi prijatelji, da ojačamo nacionalni koncept.“

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari