Pratite nas

Analiza

Dr. Tomislav Sunić: MVEP ili kako spojiti obiteljsko ognjište na 10.000 Eura mjesečno

Objavljeno

na

Misterij Međugorja predstavlja važan euharistijski temelj hrvatskih  katoličkih hodočasnika. No dokučiti misteriozna uzašašća hrvatskih diplomata ostaje nedokučiva enigma za proročicu iz antičkog Delfija, ali i veliki rebus za poreske obveznike današnje Hrvatske.

Nedavno imenovanje Joška Pare, donedavnog veleposlanika Republike Hrvatske u Washingtonu, na mjesto današnjeg veleposlanika u Bruxellesu, u Belgiji, samo je jedan u moru čudotvorstva hrvatske diplomatske dramaturgije. Ona prelazi maštu starogrčkih augura, zagorskih gatalica, kaptolskih kapelana, ali  bogme i gričkih vještica.

Budući da je Parina supruga HRT-ova dopisnica u Bruxellesu, lakše je dijeliti troškove obiteljskog ognjišta sa zajedničkom državnom plaćom od desetak tisuća eura novca hrvatski poreznih obveznika nego solirati kao ćata na minimalcu u zrinjevačkom uredu ili Prisavlju. Parini problemi također su i kaznene naravi jer po Izvješću Ureda državne revizije RH za MVEP iz listopada 2017. stoji da je Paro ilegalno zapošljavao ljude u veleposlanstvu RH u Washingtonu i to uz debele novce. U Izvješću Revizije stoji:  „Za razdoblje od 14. kolovoza 2016. do 13 svibnja 2017. navedenoj lokalno angažiranoj osobi je bez zaključenog ugovora isplaćeno  28,000 US dolara.“  Po Pravilniku o unutarnjem redu MVEP-a  „lokalna osoba ne smije  imati pristup klasificiranim podacima“. Kao nagradu za svoje malverzacije, premijer Plenković i predsjednica Grabar-Kitarović šalju danas Paru za veleposlanika u Bruxellesu.

Parine pronevjere i rasipanje novca hrvatskih diplomata u biti su novci hrvatskih iseljenika ili tzv. ustaške emigracije u Americi koja je, gledajući u povijesnoj retrospektivi, od 1991. do 1995.  skupljala novce za spašavanje stražnjica svojih bivših jugo-komunističkih progonitelja.

MVEP: Caco ergo sum

O tobože „povjerljivim“  kadrovskim ukazima  MVEP-a, niti ministrica Marija Burić Pejčinović, niti njen nadređeni, premijer Andrej Plenković, ne vole puno govoriti. I to s razlogom. Kadroviranje hrvatske diplomacije funkcionira od početka hrvatske države po načelu ravnoteže zaraćenih, rođačkih, partijskih, klanskih i jugoslavenskih krugova, uz, dakako, gomilu preplašenih klimavaca koji po potrebi pjevaju svaki ideološki napjev. Jer svaki djelatnik MVEP-a, od vratara do ministra,  a kamo li tek pretendent na mandat u Ženevi, New Yorku, Beču  ili Washingtonu, mora imati svoga kuma, budući da i kum traži  dio klanskoga kolača. O navodnim povjerljivim  odlukama, kojima se čelnici MVEP-a vole dičiti, ili o kićenju  MVEP djelatnika sumnjivim ho-ruk  jugoslavenskim diplomama, prije se može saznati iz inozemnih agentura nego iz domaćih medija ili iz Dorhovih izvješća. Svaki „povjerljiv“ detalj MVEP-a ionako drugi dan ispliva u inozemnim agenturama.  A kako i ne bi ako se uzme u obzir da veliki broj nelustriranih Lončar Budinih špiclova, bilo bivših jugo-novinara, bilo bivših jugo-diplomatskih cinkaroša  ( V. Senker, S. Berković, D. Javorski, D. Žirovčić, F. Krnić, ex- I. Maštruko, ex-S.Nick, Lj. Alajbeg, V. Drobnjak  etc. ), uz stotine bivših jugoslavenskih službenika  dandanas primaju plaće u „hrvatskome“ MVEP-u. Ne treba srpskom predsjedniku Vučiću mirakuli srpskih vračara kako bi doznao što se zbiva u Hrvatskoj. Niti je potrebno njegovu ministru Dačiću čitati srpskoga pisca Radoju Domanovića i pripovijetku „Razmišljanja o jednom običnom srpskom volu“. Volova Sivonja ima u Zagrebu više nego u Beogradu no ta hrvatska pasmina nije u stanju prikriti niti svoju provincijsku niti svoju jugoslavensku volovštinu.

I strani obavještajni centri i srpski eksperti ne trebaju tajne prislušne naprave da bi saznali što se zbiva u Zagrebu. O podmitljivoj i korumpiranoj hrvatskoj diplomaciji one dobe informacije gratis i na pladnju. Hrvatska vlada živi u ozračju samozavaravanja, tj. u projekciji sebe same u nadrealni „lala-land“  Euroslavije—tvorevini sličnoj Jugoslaviji– koju zamišljaju da će trajati stotinama godina.  Službene ispraznice o „tranziciji“ i „integraciji“, „transparentnosti“ samo su novi jezični kognati za stare jugo-komunističke  krilatice o “ bratstvu-jedinstvu-samoupravljanju.“  Koreografija ukupne hrvatske diplomacije idealna je za prikazivanje antičkoga komediografa Aristofana i njegovih likova koji žive u oblacima. No za hrvatske diplomatske oblake hrvatski porezni obveznici plaćaju grdne sume novaca, dočim SOA, DORH i pravosuđe plešu sukladno libretu vladajuće garniture.

Umjesto mrcvarenja stranih diplomata  svojim teškim balkansko-engleskim jezikom  preplaćeni hrvatski diplomati i njihovi ministri i doministri, kao i sijaset pročelnika, načelnika, začelnika i učelnika, mogli bi jezično više naučiti od kvalitetnih zagrebačkih prostitutki koje dežuraju na križanju Savske i Deželićeve. Njihovo poznavanje engleske sintakse i tvorba riječi bez suvišnih dentalnih zahvata ili uporabe nazalnih suglasnika prilikom artikuliranja  „blow job“, daleko je bolja je od kilavoga engleskog jezika hrvatskih diplomata.

Nije problem u provincijalcu Pari, partiji, pa čak niti u priučenim pejčinovićkim partiturama.  Problem je u predsjednici i premijeru Hrvatske. Oni su stavili paraf na Parino poslanstvo. Oni, dakle, snose pravnu odgovornost pred hrvatskim narodom i poreznim obveznicima. Još nekako, kod naivnoga hrvatskog puka,  predsjednica Kitarović prolazi sa svojim facijalnim grčem priučene američke mimikrije  samoprozvane „državnice “, premda dobar promatrač vidi da je Grabar-Kitarović  falša: od glave do pete. Bilo fingiranom oktavom glasnica u svojim javnim nastupima, bilo lošom bijelom maskarom, bilo  umjetnim  trepavicama ili botoksiranim bedrima. Doduše padat će ona u zagrljaj ustašama u Ognjenoj zemlji, no kad zatreba zaplesat će Kozaračko kolo zajedno sa svojim mentorom provjerenim udbogenim kadrom Granićem, tj. bivšim medikusom bivše hrvatožderke Milke Planinc. Malo Ljubice bijele, malo Rajske djeve—sve pragmatički i državnički. Sutra, što je vrlo vjerojatno, kada  Salvinijevi arditi uđu ponovno u Rijeku,  marširat će Grabar-Kitarović od Grobnika do Korza pjevušeći Giovenizzu. A njezin kolega, vrli katolik Plenković, kojeg je njegov bivši drug Zoran Milanović, po zajedničkoj partizanskoj genealogiji, nazvao „dete vojne lekarke,“ nakon vjerojatnog pade Merkelice pjevat će u horu Horst Wessel Lied na Trgu svetoga Marka.

MVEP: Caramba i Lambada  povratnici

Jad i bijeda hrvatskih povratnika koji rade na visokim položajima u državnoj službi Hrvatske leži u tome što se nitko od njih nije vratio u Hrvatsku kao gotov čovjek u svojoj profesiji. Svi odreda došli su na improvizirana doškolovanja ili pravljenje karijere u hodu. Stoga  se oni  ne mogu oduprijeti medijskim ili političkim ucjenama i pritiscima  bivših skojevaca i titoista koji još drmaju i oblače.  Moraju zanijekati svoje hrvatstvo, pognut glavu i vrtiti svoj film u glavi. A lijepi novac i dnevnice čine ostatak. I velehrvati u Odboru za hrvatsku vanjsku  politiku Hrvatskoga sabora, počevši od Mire Tuđmana pa do Davora Stiera i Mire Kovača nisu dignuli ruku protiv Pare i bezbrojnih sumnjivih diplomatskih imenovanja, navodno su bili suzdržani, a kamoli su voljni javno kritizirat stari jugoslavenski kadar u MVEP-u. U stranim medijima redovito se Hrvatska prikazuje kao ustaška i fašistička zemlja premda je i slijepcu vidljivo da te veleizdajničke  informacije pretežno dolaze od „hrvatskih“, tj. ex-post-jugoslavenskih diplomata na mandatu u inozemstvu.

Sa povratničkim likovima hrvatska diplomacija  prelazi u vrhunac groteske. Bivši ministar  Davor Stier,  na hrvatskom  „bik“,  zna da ako stvarno digne glas protiv HDZ-ove sirovine, morat će natrag na svoju pampu, i kao gaucho krotiti  lipicanere, a ako ne njih, onda  bikove i ostalu rogatu marvu. Bez sadašnje funkcije (a koja je to njegova misteriozna funkcija ?)  on je ništa i nitko. Miro Kovač voli se kititi domoljubljem kada je u pitanju hvatanje glasova branitelja ili političkih zatvorenika, ali u javnosti podvlači rep pred HDZ-ovom kamarilom i ne želi napasti javno capo di tutti capi,  Plenkovića. Razumljivo. Ljepše je imati  šofera i dolaziti u Sabor audijem nego ići cipelcugom ili tramvajem na posao.  Primjera povratničkih sitnih karaktera i kukavičluka im na pretek; od doministrice  Zdravke Bušić do Plenkovićeva vanjskopoličkoga suflera Frke Petešića koji viri zastrašeno iz svojih dioptrija na kamere sa leđne strane svoga šefa prilikom njihovih važnih inozemnih sastanaka. Zna on da za moguću kritiku svog kape može dobiti nogu. A tada izbora ima malo: ili saditi maćuhice na Zrinjevcu ili natrag u svoj HLM ( državno subvencioniran stan namijenjen sirotinji ) u sumnjiv okrug Pariza gdje svaki dan ima frke sa nekim egzotičnim Ali Babom sa čakijom u ruci.  Ovako veliki  anarho-nacionalistički romanopisac L. F. Céline opisuje predratnu francusku liberalnu diplomaciju, a koju danas u Hrvatskoj simbolizira dvojac Plenković- Petešić: „”Ils sont tout juste bons à enculer les mouches”. („ Sve što znaju je kako guziti muhe“).

Nakon završetak Domovinskoga rata više  od 3 000 hrvatskih branitelja u Hrvatskoj i Bosni počinilo je samoubojstvo. To je otprilike trećina od ukupnoga broja poubijanih hrvatskih vojnika tijekom Domovinskoga rata. Samoubojstva branitelja prvenstveno je odgovor na nenarodne, neučinkovite, korumpirane i kriminalne vlade u Hrvatskoj od 2000. do danas.  Današnju nenarodnu vladu u Hrvatskoj, njene jatake, njene klimavce i prodane duše, treba rušiti svim raspoloživim pravnim i demokratskim sredstvima. Čim prije to bolje.

Dr. Tomislav Sunić

www.tomsunic.com

Hrvatski tjednik ( objavljeno, 30.08. 2018)

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

16 spornih točaka iz ‘Marrakecha’ – traže se odgovori

Objavljeno

na

Objavio

Sporazum iz Marrakecha, odnosno UN-ov Globalni sporazum o migracijama ne izaziva kontroverze samo u Hrvatskoj, već i u Njemačkoj koja je najčešća “željena destinacija” ilegalnih imigranata koji raznim rutama dolaze u Europsku uniju. Upravo zbog sporazuma vodila se jučer velika politička bitka u njemačkom Bundestagu i prilično je neizvjesno hoće li Njemačka potpisati ovaj nedorečen i nejasan dokument. Izdvajamo šesnaest točaka po kojima je njemački Bild tražio objašnjenje vlade, šesnaest točaka koje su i za Hrvatsku podjednako bitne, piše Bernard Karakaš/VečernjiList

1. Migracije su uvijek bile “izvor bogatstva, inovacija i održivog razvoja”, stoji u sporazumu. No na temelju čega je izveden taj zaključak?
Ova tvrdnja o dobrobitima imigranata i migracija jedan je od temelja sporazuma, no nigdje nije navedeno odakle su izvučeni ti podaci niti su priloženi bilo kakvi pokazatelji. Naravno, migracije mogu biti dobre za razvoj društva, no to nije uvijek slučaj niti je to zajamčeno.

2. Prema tekstu sporazuma, države potpisnice trebaju “zaštititi pravo na slobodu govora”, ali i “rasističkim medijima uskratiti financiranje”. Tko o tome odlučuje?
Znači li ovaj dio sporazuma da bi države trebale uvesti svojevrsnu cenzuru te gdje je granica do koje je dopušteno govoriti ili pisati protiv migracija. Znači li to da bi se manjak entuzijazma i potpore migracijama i imigrantima mogao odmah proglašavati rasizmom?

3. Liječnici i granični službenici trebali bi se ponašati prema imigrantima uzimajući u obzir njihov spol, ali i njihovo kulturno nasljeđe. Kako to objasniti i provesti?
Znači li to da muški liječnici ne bi smjeli liječiti imigrantice. Ujedno, znači li to da granični službenici ne bi smjeli zahtijevati od imigrantica da skinu veo kojim prekrivaju lice kako bi usporedili njihovo lice s fotografijom u putovnici?

4. Kako bi se izbjegla pojava ljudi bez državljanstva, djeci rođenoj na teritoriju druge države treba automatski dodijeliti državljanstvo zemlje u koju roditelji planiraju ići ili zemlje u kojoj je dijete rođeno. Krše li se time ustavi i zakoni zemalja EU?
Ovo rješenje podsjeća na zakonsko rješenje kakvo u ovome trenutku postoji u SAD-u, no nije u skladu sa zakonodavstvom zemalja članica Europske unije. I njemački i zakoni Republike Hrvatske kršili bi se kad bi se djeci rođenoj na njemačkom, odnosno hrvatskom teritoriju, u tranzitu, automatski dodjeljivalo državljanstvo, putovnica i domovnica.

5. Prema nacrtu sporazuma, “sankcije protiv ilegalnih imigranata trebale bi biti ponovno razmotrene i ukinute, bez obzira na to je li i sada riječ o proporcionalnim, nediskriminirajućim i balansiranim mjerama. Znači li to bezakonje?
Vrlo kontroverzan dio sporazuma budući da ono što nije kažnjivo u praktičnom je smislu dozvoljeno. U tom kontekstu ilegalni prelasci granica postali bi legalni. Ujedno, tko odlučuje jesu li mjere i politike pojedinih zemalja diskriminatorne ili ne?

6. U budućem sporazumu spoji kako je “pravo svih ljudi da posjeduju dokumente” te kako zemlje u koje migranti putuju trebaju izdati svoje dokumente. No je li to moguće u svim slučajevima?
Pitanje je odnosi li se ovakvo pravilo na sve slučajeve, odnosno što se događa s ilegalnim imigrantima koji tijekom svog putovanja jednostavno bace u smeće putovnicu svoje domicilne države i ustvrde kako putuju u Njemačku, Italiju, Francusku ili Hrvatsku. Treba li im ta zemlja odmah izdati dokumente?

7. Zabranjuju se “zločini iz mržnje” prema imigrantima. Što su “zločini iz mržnje”?
Njemačko, kao ni zakonodavstvo cijelog niza članica EU ne poznaje kategoriju “zločina iz mržnje”. Tko je taj tko će procjenjivati je li neki zločin počinjen iz mržnje ili ne. Uostalom, zločini su zločini, bez obzira na koga se odnosili i koga pogađali, i kazne su uvijek iste za sve počinitelje. Ne čini li se ovdje diskriminacija prema mogućim žrtvama zločina u njihovim domicilnim zemljama?

8. Slobodno kretanje imigranata i liberalizacija viznog režima su zajamčeni. No je li to uvijek ispravno?
Liberalizacijom viznog režima bilo bi olakšano kretanje radnika, no među njima i cijelog niza socijalnih slučajeva koji mogu narušiti sustave drugih država. Unutar Europske unije dosta je negodovanja zbog liberalizacije kretanja Bugara i Rumunja jer upravo iz ovih dviju zemalja dolazi veliki broj nezaposlenih primatelja socijalne pomoći u zapadnim državama EU. Zbog toga čak i dio zemalja članica traži da se uvedu svojevrsne liste država na koje se liberalizacija kretanja ljudi ne bi odnosila, bar ne u ovolikoj mjeri kakva je danas. Pitanje je kako bi pravilo liberalizacije kretanja ljudi koristili imigranti iz zemalja Bliskog istoka, središnje Azije ili Afrike.

9. Prema nacrtu, “koordinirana kontrola granica” trebala bi osigurati “siguran prelazak granica”. Što to znači?
I u ovome trenutku kontrola granica između dviju država koordinira se između njihovih graničnih službi. Je li ovdje riječ o nečemu što do sada nije navedeno ili je možda u pitanju normalizacija procedura koje se sada provode samo u iznimnim slučajevima?

10. “Ciljani programi potpore” kojima se potiču “trgovinski i poduzetnički pothvati imigranata” trebaju biti financirani. Tko to plaća i postavlja li to poduzetnike zemalja primateljica u neravnopravan položaj?
Iz državnog proračuna potrebno bi, dakle, bilo sufinancirati pokretanje tvrtki i poslova imigranata, pri čemu stanovnici zemlje primateljice, bila to Njemačka, Hrvatska ili neka treća zemlja, na takve potpore ne bi mogli računati. Ovime se ruši načelo tržišnog natjecanja, ravnopravnosti, ali se i uvodi i svojevrsna diskriminacija domaćih tvrtki koje pune državne proračune iz kojih bi se financirala njihova konkurencija koju osnivaju imigranti.

11. Marakeški sporazum predlaže i “međusobno priznavanje stranih kvalifikacija, kao i neformalnog obrazovanja”. Je li razina obrazovanja doista ista?
Vrlo je veliko pitanje stvarne vrijednosti kvalifikacija jer je teško uspoređivati visokoškolske ustanove u zapadnom svijetu i zemljama Trećeg svijeta. Prema njemačkim standardima, razina znanja inženjera iz Sudana sada ne udovoljava toj tituli, odnosno nije moguća nostrifikacija. Slična je stvar i s cijelim nizom ostalih fakulteta. I što učiniti s liječnicima koji su diplome stekli u Addis Abebi ili Kinshasi. Treba li im bez ikakvih nostrifikacija omogućiti, na primjer, izvođenje operacija u europskim bolnicama?

12. Radnici migranti svih razina obrazovanja trebaju primiti socijalnu zaštitu. Do koje razine?
Naravno, socijalnu zaštitu zaslužuju svi ljudi, bez obzira na njihovo porijeklo ili zemlju rođenja. No tko će definirati do koje se razine uvode socijalna prava imigranata te hoće li ona biti manja, veća ili jednaka pravima domicilnog stanovništva u zemljama primateljicama?

13. Prema navodima iz sporazuma, vlade zemalja trebaju “izbjeći polarizaciju i ojačati povjerenje javnosti u migracijsku politiku”. Kako to ostvariti?
Već je sada javnost europskih zemalja dobrim dijelom skeptična prema migrantima i procesima ilegalnog useljenja. Ne samo u Mađarskoj, Italiji ili Austriji već i u Njemačkoj, pa i u Hrvatskoj. Kako se ijedna zemlja može obavezati da će djelovati na javno mnijenje i što ako u tome ne uspije.

14. Nacrt Sporazuma iz Marrakecha poziva se na “pozitivne učinke” i “pozitivne doprinose” imigracija. No gdje je druga strana priče?
U cijelom se sporazumu na više mjesta ističu pozitivni učinci migracija i doprinosi koje one daju društvu. No problem je u tome što se prikazuje samo jedna strana priče te se nigdje ne spominju i negativni učinci migracijskih procesa koji neosporno postoje pa se stječe dojam da je sporazum neobjektivno pripremljen.

15. Sporazum nalaže i ponovno ujedinjenje obitelji imigranata. Kako to izvesti i do koje razine?
U nacrtu sporazuma ne definira se tko plaća ponovno ujedinjenje obitelji imigranata, odnosno tko plaća trošak njihova smještaja i boravka u zemlji primateljici, ali ni što znači pojam obitelji. Je li riječ samo o supružnicima i djeci ili i o široj obitelji.

16. Možda najbitnije pitanje: zašto se u sporazumu na 45 mjesta navodi da se države potpisnice obvezuju?
Iako se Sporazum iz Marrakecha predstavlja kao “skup preporuka”, na čak 45 mjesta u dokumentu navodi se da se potpisnice na nešto obavezuju. Istovremeno u preambuli piše – Globalni pakt jača suvereno pravo država da sami određuju vlastitu migracijsku politiku.

VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Gotovo nitko od Hrvata nije glasao za Komšića

Objavljeno

na

Objavio

Željko Komšić je po treći put bošnjačkim glasovima oktroisani insan na izboru za hrvatskog člana Predsjedništva te postao legitimni bošnjački član Predsjedništva i ubrzo (20.11.) će preuzeti svoje mjesto kao bošnjački član Predsjedništva zajedno sa srpskim članom Predsjedništva, Dodikom, i članom Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda, Džaferovićem.

Jednostavnom analizom, tj.pogledom na kartu gdje većinski žive Hrvati a gdje je Komšić dobio najviše glasova, može se zaključiti da je Komšić gotovo sve glasove dobio od Bošnjaka.

To je nepobitna činjenica ali nas to ovdje ne interesira. Ovdje ću pokušati djelimično analizirati Komšićev utjecaj na glasovanje sarajevskih Hrvata.

Iz ličnog kontakta sa ostalim Hrvatima u Sarajevu, obitelj i prijatelji, mi je jasno da gotovo nitko od Hrvata nije glasao za Komšića.

Ali za koga su glasali na ovim izborima a za koga na prošlim?

Moje iskustvo, a i rezultati na izborima, govori da sarajevski Hrvati zbilja ne glasaju većinski za HDZ.

Mislim da sarajevski Hrvati i sarajevski Srbi uglavnom glasuju za Našu stranku (mlađi ljudi) ili za SDP (starija generacija) ali za ovu potvrdu bi trebala malo dublja analiza. Ono što ću analizirati ovdje jeste utjecaj Komšića na odnos Hrvata prema Čoviću i HDZu.

„Gradsku zonu“ u Sarajevu čine četiri općine (od zapada prema istoku), Novi Grad, Novo Sarajevo, Centar i Stari Grad.

U periodu od početka rata do danas ogroman broj Hrvata je napustio Sarajevo u raznim pravcima tako da je broj Hrvata koji glasuju na izborima relativno mali.

U općini Novi Grad je 2014. godine za HDZ glasovalo 443 osobe a za Dragana Čovića 597 osoba. To su dakle osobe koje su tako glasovale na izborima na kojima nije bilo Željka Komšića.  Četiri godine poslije, 2018. godine, u općini Novi Grad za HDZ su glasovale 534 osobe (porast od 20.54%) dok je za Dragana Čovića glasovalo 889 osoba što je porast od čak 48.91%. Izbori u 2018. su izbori u kojima se Komšić kandidirao.

U općini Novo Sarajevo u 2014. godini je za HDZ glasovalo 500 a za Dragana Čovića 689 osoba dok je u 2018. godini za HDZ glasovalo 586,  osoba (porast od 17.2%) a za gospodina Čovića 920 osoba (porast od 33.53%).

Općina Centar je slična prethodnim općinama. Na izborima iz 2014. godine, na kojima nije bilo Komšića, u općini Centar je za HDZ glasovalo 261 osoba a za Čovića 453 osobe dok je 2018. godine kada se kandidirao Komšić za HDZ glasovalo 337 osoba (povećanje od 29.12%) a za Čovića 640 osoba (porast za 41.28%).

Potpuno ista situacija je naravno i u općini Stari Grad u kojoj je na izborima 2014. godine za HDZ glasovalo samo 41 osoba a za Čovića 76 osoba da bi četiri godine poslije, 2018. godine, za HDZ glasovalo 70 osoba (+70.73%) a za Dragana Čovića 108 osoba (+42.11%).

Dakle, u sve četiri gradske općine se broj glasova za HDZ a i za Dragana Čovića povećao i to za 17.2% do 70.73%. Ukupni porast glasova, kada uzmemo u obzir sve gradske općine, za HDZ je 22.65% a za gospodina Čovića 40.89%. Željko, ljevičar alkoholičar koji jedva preživljava i izmiruje rate kredita sa svojih jadnih 6000-7000KM, je dakle utjecao na sarajevske Hrvate na način da je nas čak 40.89% više glasalo za Dragana Čovića nego prije četiri godine.

Sem što je radikalizirao sarajevske Bošnjake uspio je HDZirati sarajevske Hrvate kojima su, iako uglavnom antiHDZi, odjednom Dragan Čović i HDZ postao prihvatljiv. Vjerujte mi na riječ kada kažem da sarajevski HDZ i Trlin to apsolutno ničim zaslužili nisu. Sve je to zasluga gospodina Komšića. Postotak Hrvata koji je 2018 godine glasovao za HDZ i Čovića je vjerojatno i veći obzirom da je veliki broj Hrvata pobjegao iz Sarajeva u zadnje četiri godine.

Samo još da dodam da je velika šteta za HDZ i HNS što ranije nekako nisu uključili Našu stranku u pregovore o izmjeni Izbornog zakona jer bi HDZ, nakon radikalnih izjava predsjednika Naše stranke Kojovića u kojima govori da je za Našu stranku neprihvatljivo da se implementira presuda Ustavnog suda BiH (najvišeg tijela u BiH) kao i da će se za svoje ljudsko pravo, ljudsko pravo na popis iz 1991. godine, boriti ako treba do Strasbourga vjerojatno utrostručio svoje glasove od Hrvata u Sarajevu. Jedina svijetla točka Naše stranke za sarajevske Hrvate je trenutno još Boriša Falatar ali ne bi me čudilo da ga izbace ubrzo iz stranke ili da se Falatar vrati u Pariz. Da su uključili Našu stranku ranije u pregovore možda bi HDZ čak prešao i izborni prag u Sarajevu a Dražen Trlin bi se nakon 20ak godina smucanja po HDZ listama konačno negdje pošteno uhljebio (Sarajevska županija).

Hrvat iz Sarajeva/Poskok.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari