Pratite nas

Intervju

Dr. Zlatko Hasanbegović: Nema slobode bez obračuna s mračnom komunističkom prošlosti

Objavljeno

na

Donedavni ministar kulture u Vladi RH a danas saborski zastupnik HDZ-a dr. Zlatko Hasanbegović, uz gospođu Brunu Esih, nestranačku saborsku zastupnicu s liste HDZ-a, uvjerljivo je najpopularniji hrvatski političar.

Znalo se to i prije nego što su počele masovno posjećene projekcije dokumentarnoga filma „Huda jama – strogo čuvana tajna“ slovenskoga publicista Romana Leljaka.

Na aktualnim projekcijama dr. Hasanbegović i gospođa Bruna Esih, na kojima se njih dvoje pojavljuju kao promotori, doživljavaju prave ovacije. Naravno, nije teško spoznati porijeklo te popularnosti: otvaraju bolne teme iz povijesti i kazuju istine koje establishment iz različitih kompromisnih pobuda prešućuje.

Hasanbegović i Esih svojim djelovanjem ruše mitove jugoslavenske historiografije. To je razlog zašto su stalno na meti napada i primitivne diskreditacije jugonacionalističkih medija, dijela politike i kulture u Hrvatskoj.

Dr. Zlatko Hasanbegović odgovorio je u ovome intervjuu na dio onoga što nas je zanimalo. Zbog velike zauzetosti i ograničenoga vremena, nije mogao odgovoriti i na brojna druga, rekli bismo još zanimljivija pitanja.

Sa saborskom zastupnicom i vašom kolegicom Brunom Esih sudjelujete na promocijama dokumentarnoga filma „Huda jama – strogo čuvana tajna“ diljem Hrvatske. Na tim masovno posjećenim skupovima doživljavate burne pozdrave i ovacije nazočnih, na skupovima na kojima inače izostaje vladajuća garnitura HDZ-a. Što želite time postići i što je cilj takve turneje?

To je na tragu onoga što sam radio u hrvatskome javnome životu, kao povjesničar, kao znanstvenik, dakle izvan uskostranačke politike u prošlih više od desetak godina. Nazovimo to zagovorom jednoga šireg projekta cjelovitoga suočavanja s prošlošću, konkretno s naslijeđem jugoslavenskoga komunizma i utjecaja toga naslijeđa na društveni razvitak moderne hrvatske države te potrebe njegove konačne demontaže kao preduvjeta za nacionalnu, građansku i demokratsku konsolidaciju. Mislim da to samo po sebi ne može biti sporno jer svima je jasno da različite sjene mračne prošlosti još uvijek stoje nad hrvatskom državom i hrvatskim društvom kao izvor nepotrebnih društvenih podjela.

Na tim skupovima uvijek ističete da je zločin i to masovni, planirani i sustavni, u temeljima bivše države. Kako objasniti činjenicu da država koja je nastala na zločinu i koja je, konačno propala, i danas ima poklonika te se pokušava nametnuti kao dio kontinuiteta hrvatske državnosti iako je ta država, Jugoslavija, sama po sebi bile negacija Hrvatske?

To je ključno pitanje naravi i definicije današnje hrvatske države. Dakle koji su njezini istinski temelji? Ja sam o tome govorio i to je izazivalo polemike u hrvatskoj javnosti. Riječ je o vrlo jednostavnoj činjenici da moderna hrvatska država i u stvarnosti, pa i historiografski gledano, počiva isključivo na nacionalnoj volji našega naraštaja i pobjedi u Domovinskome ratu.

O tome postoji opće suglasje u hrvatskome narodu da državu i društvo treba rasteretiti toga naslijeđa prošlosti koja je u sebi imala, na žalost, i činjenicu unutarhrvatskoga sukoba. Zapravo, to je minimalni konsenzus koji jamči temeljnu društvenu i nacionalnu koheziju. Na žalost, postoje i oni koji imaju emocionalnu vezu prema jugoslavenskome komunizmu i to se donekle može razumjeti, no ključan je problem utjecaj onih struktura koje i svoju današnju društvenu moć i legitimitet crpe iz toga razdoblja jugoslavenske totalitarne vladavine koja je začeta upravo sustavom zločina o kojemu i govori dokumentarni film „Huda jama – strogo čuvana tajna“.

Nadovezujem se na Tuđmana

Postoji li takvi, o kojima govorite, i u HDZ-u, stranci koje ste član?

Hrvatska demokratska zajednica velika je i ako hoćete naraštajno i iskustveno raznorodna stranka. Značajan dio njezinih utemeljitelja, što je i bilo logično slijedom povijesnoga razvitka, proizišao je iz baštine jugoslavenskoga komunizma, na ovaj ili onaj način, ali ono što je bitno, posebice kada je riječ o ocu i arhitektu moderne hrvatske države i njezinih demokratskih ustanova Franji Tuđmanu jest činjenica da je on tijekom života prošao idejnu i političko-nacionalnu evoluciju te kao disident hrabro i najdosljednije u svome naraštaju raskinuo sa svim ključnim aspektima jugoslavenske komunističke vladavine koje je, uostalom, bio i žrtva.

Koncept prevladavanja prošlosti i stanovite društvene katarze koju zastupam, po mome sudu s obzirom na promijenjene društvene okolnosti u odnosu na ratne i utemeljiteljske devedesete godine logično se nadovezuju na nacionalno-demokratske temelje Tuđmanova državničkog djelovanja.

Ali zašto se ne možemo osloboditi zloduha te mračne prošlosti, zašto imamo Trg maršala Tita u središtu Zagreba…

Zato što nedostaje politička volja. To je društveno pitanje, ali to je i prvorazredno političko pitanje.

Zašto HDZ koji je i sada na vlasti nema tu volju?

Ne bih rekao da u HDZ-u ne postoji volja, već je riječ isključivo o pronalasku najprikladnijega oblika artikulacije te neprijeporne volje, ali i društvene potrebe. Birači, članovi i pristaše HDZ-a od nas koji smo u različitim položajima političke i društvene moći to očekuju. To je i ključni razlog zbog kojega sam pristupio HDZ-u i dobio prigodu da kao ministar u hrvatskoj vladi djelujem u tome smjeru uz nepodijeljenu potporu upravo pristaša stranke koji su nam putem izbora i izbornih rezultata dali politički i demokratski legitimitet te nam omogućili obnašanje vlasti.

Ali dobili ste i žestok otpor onih koji su protivnici HDZ-a, tzv. kulturnjaka, militantnih ljevičara, jugonostalgičara, koji su gotovo pribjegavali i nasilju protiv vas kao ministra? Nikada ni jedan ministar nije dočekan s toliko netrpeljivosti s njihove strane. Jeste li to očekivali?

Na neki način i jesam i to me nije začudilo. To govori o niskoj demokratskoj kulturi, posebice u krugovima onih koji u hrvatskome javnome životu nastupaju kao tobožnja avangarda tolerancije i demokratskih vrijednosti. Protiv mene je pokrenuta difamacijska kampanja koja nije bila utemeljena niti u jednome mome postupku ili izjavi, ali je bila medijski orkestrirana te preko određenih krugova prenesena u neupućenu međunarodnu javnost, posebice među one koji su od samoga početka propast Jugoslavije te titoističkog društvenog i upravljačkoga eksperimenta doživljavali i kao slom vlastitih geopolitičkih interesa ili kada je riječ o dijelu europske ljevice kao propast vlastitih ideoloških zabluda.

Ne može HAVC sprati odgovornost zbog filma „15 minuta – masakr u Dvoru“

Zašto je eskalirao problem s HAVC-om, odnosno njegovim ravnateljem Hrvojem Hribarom, koji i sada kaže da se samo jednom susreo s vama i da je bolje da ne prepričava taj susret. Što se, zapravo, dogodilo?

Mi smo se službeno susreli u Ministarstvu kulture. Bio je u društvu s današnjom ministricom kulture, tada u svojstvu članice Upravnoga odbora. Primio sam ga na njegov zahtjev kao i ostale sudionike kulturnoga života s kojima sam se susretao, neovisno o političkim ili ideološkim preferencijama. Gospodin Hribar nastupio je sebi svojstveno, podcjenjivački i arogantno i ja, razumljivo, i zbog svoga osobnog integriteta, ali i integriteta ministarske dužnosti koju sam u tome trenutku obnašao, nisam mogao dopustiti da se sa mnom razgovara na drzak način koji ne priliči bilo kojemu dobro odgojenome čovjeku.

Možete li konkretnije objasniti što je govorio i činio?

Ne bih sada prepričavao potankosti jer niti jedan odnos u koji stupam kao javna osoba ne doživljujem osobno. Jasno sam istaknuo da ni na koji način ne dovodim u pitanje potrebu unaprjeđenja i očuvanja te nadogradnje zatečenoga audiovizualnoga sustava već sam jednostavno isticao potrebu prekida s različitim klijentelističkim praksama te tražio objašnjenja o različitim problemima u radu HAVC-a o kojima se i do tada govorilo i pisalo u hrvatskoj javnosti. No Hribar je svaki moj upit doživljavao kao napad na filmsku umjetnost kao takvu, što sam ja otklonio te ustrajavao, ne samo u slučaju HAVC-a, nego i u slučaju ostalih ustanova, da se provodi zakonitost te prekine praksa poistovjećivanja cijelih sustava s jednom osobom bez obzira na to o komu je riječ.

Je li on vrijeđao u svojim reakcijama?

Rekao sam da je bio drzak i nagao. To je općepoznat način njegove društvene komunikacije. Ja nisam želio komunicirati na taj način i susretati se neformalno po kafićima već isključivo službeno putem službene administrativne komunikacije iza koje ostaju pisani tragovi. Činjenica je da su mnogi ljudi interesno i poslovno povezani s gospodinom Hribarom na različite načine vidjeli u meni ključnu prepreku za ostvarivanje monopola koji su do tada imali.

Dakle tražio sam odgovore na pitanja i uljuđenu komunikaciju. Nikada nije bila riječ o osobnome odnosu, nego isključivo o provođenju zakonitosti, ali i ustrajavanju na činjenici da sve kulturne ustanove koje u krajnjem i egzistiraju na temelju novca hrvatskih poreznih obveznika te moraju biti u funkciji zaštite i promicanja umjetničke i stvaralačke slobode, ali i hrvatskoga kulturnoga identiteta i temeljnih vrjednota na kojima počiva moderna hrvatska država.

Je li spominjan i film „15 minuta – masakr u Dvoru“, danski dokumentarac s velikosrpskom porukom što ga je financirao Hribar?

Naravno, spominjan je.

Koji je njegov odgovor, osim onoga što je i u javnosti rekao?

Ostaje činjenica da je HAVC propustio izvršiti kolaudaciju prije emitiranja te da je djelovao sa zakašnjenjem, u biti tek kada je izbila afera vezana uz taj film i nakon što je bio prikazan na RTS-u i na sarajevskome filmskom festivalu čime je Hrvatskoj učinjena velika međunarodna šteta. Kao što čujemo ovih dana, taj se film i dalje nesmetano prikazuje diljem svijeta, a producentska kuća odgovorna za film i nakon svega je i dalje dobivala novac na natječajima HAVC-a.

Kakvo je bilo držanje Vaše nasljednice Nine Obuljen na tome sastanku, a tada je bila članica Upravnoga odbora HAVC-a?   

Gospođa Obuljen je kao članica Upravnoga odbora nekritički ustrajavala na potpori djelovanju gospodina Hribara pa se cijeli razgovor pretvorio u neku vrstu nepotrebnoga teorijskog nadmudrivanja, a sada, u krajnjem, to više nije ni bitno. Ja sam svoj mandat završio predajom odgovarajuće dokumentacije nadležnim državnim tijelima, Uskoku i Dorhu i njezina zadaća, koju je i sama istaknula, a o čemu je govorio i predsjednik hrvatske vlade gospodin Plenković, je da pridonese raščišćavanju odnosa u HAVC-u.

Porazna je bila potpora nekih ministrici Zlatar Violić

Je li Vam bilo tada, je li vam danas, jasno zašto novi mandatar Plenković nije imao povjerenje u Vas da ostanete na dužnosti ministra kulture nego je i prije formiranja Vlada pokazivao da ne računa na vas, te pustio u režimske medije informaciju da računa na Ninu Obuljen. U čemu je Vaš grijeh u njegovim očima?

O tomu nikada nismo vodili razgovor. Ipak je bit da svaki mandatar, u konkretnome slučaju gospodin Plenković, temeljem svojih političkih preferencija ima puno pravo odabrati sastav svoga kabineta. Ja to nikada nisam dovodio u pitanje. Štoviše, nikada u predizbornome razdoblju uopće nisam ustrajavao na toj temi, nikada o tome nisam nep(r)ozvan javno istupao, nikada samozvano isticao svoju kandidaturu. Moj jedini javni nastup s tim u svezi bila je reakcija na izjavu gospodin Pupovca da njegova potpora novoj hrvatskoj Vladi ovisi o tomu hoću li biti ili ne ću biti ministar. Tada sam jasno rekao da g. Pupovac ne može kadrovirati novu hrvatsku Vladu.

Ipak se pokazalo da može, na Vašemu slučaju posebno?      

Ne bih rekao da je gospodin Pupovac iskadrovirao hrvatsku vladu.

Kako nije kad je odlučio tko ne može biti ministar kulture?

To je legitimna i u demokratskoj proceduri utemeljena politička odluka mandatara koju sam ja prihvatio i koju nikada i ni na koji način nisam doveo u pitanje.

Zašto ste onda odbili voditi saborski Odbor za kulturu i znanost koju Vam je predsjednik Vlade odbio kao kompenzaciju za „smjenu“ s dužnosti ministra kulture po Pupovčevoj volji? Jeste li to tako doživjeli?

Odbio sam iz načelnih razloga i to sam priopćio gospodinu Plenkoviću. Iskazana mi je jedna vrsta političkoga nepovjerenja i nisam želio, s obzirom na ulogu toga Odbora koji treba usko surađivati s novom ministricom kulture,  da moja osoba bude prepreka toj suradnji. Pogotovo jer se u politici nisam našao ni zbog kakvih osobnih ambicija već isključivo vođen željom promicanja onoga što smatram bitnim i što zastupam u javnome životu proteklih desetak i više godina.

Smatrate li se političkim radikalom?

Ne, uopće. Dapače, smatram se osobom predanom demokratskim vrjednotama i procedurama, osobom slobodnjačkih političkih uvjerenja, utemeljenih na starčevićanskoj baštini te  zagovornikom dijaloga te protivnikom verbalnoga i bilo kojega drugog nasilja. Svatko tko je više ili manje pozorno slušao što sam govorio i pratio što sam radio, zna da je tome tako. To što pitate rezultat je jedne vrste medijske kampanje i agitpropa koji kao svaki tipičan boljševički agitprop želi demonizirati političkoga protivnika tako da ga se politički ridikulizira, dehumanizira i obilježi etiketom ekstremizma.

Vaše imenovanje ministrom kulture strašno je zaboljelo strukture u hrvatskome društvu o kojima smo razgovarali. Pretežu li kao razlozi te boli ideološki i svjetonazorski razlozi ili financijski s obzirom na to da ste nekim parazitima „zavrnuli slavine“ ?

To je konglomerat razloga, ali ključna je činjenica da sam prepoznat kao osoba koja ni na koji način nije pripadala strukturama koje su imale neku vrstu monopola u hrvatskoj kulturi, ne od 1990., nego desetljećima prije toga. Znalo se da ne pripadam ni jednome klanu i da se bilo kakva vrsta ideološkoga monopola ili klijentelizma više ne će moći održati sa mnom kao ministrom kulture.

Jeste li bili šokirani spoznajom koliko ljudi parazitira na „preraspodjelama“ iz Ministarstva kulture nakon što ste preuzeli ministarsku dužnost?

To je sve više-manje bilo poznato, sve činjenice o bivšim ministrima, posebice iz kvote Hrvatske narodne stranke, bile su poznate i ono što je posebice bilo poražavajuće je da isti ljudi koji su u početku ili do samoga kraja podržavali gospođu Zlatar Violić kasnije su o tome odbijali govoriti ili šutke prelazili preko svega jer su na onaj ili ovaj način imali „svoju ministricu“ i „svoju vladu“.

Je li Vam tko pri dočeku u Ministarstvu kulture opisao cijelu tu „dekadentnu“ situaciju u koju dolazite?

Iako su me pokušavali etiketirati kao anonimusa i osobu koja nema nikakve dodire s hrvatskom kulturom, sve što sam zatekao bilo mi je na ovaj ili onaj način vrlo dobro poznato. Zato sam i mogao odmah na počeku pristupiti rješavanju neuralgičnih točaka s jasnom porukom da sam protivnik bilo kojega monopola, da postoji samo jedna pluralna hrvatska kulture i da se nikada jedna vrsta nepotizma i monopola te klijentelističkoga sustava ne smije zamijeniti drugim bez obzira na predznak.

Obersnel je mjesni tehnolog u sredini u kojoj nije zaživjela istinska demokracija

Imali ste sukob u javnosti s riječkim gradonačelnikom Vojkom Obersnelom, nakon što ste odbili kao ministar dati suglasnost na odluku Gradskoga vijeća Rijeke o imenovanju g. Blaževića intendantom HNK u Rijeci. Sada je Upravni sud dao za pravo Gradskome vijeću iz formalnih razloga, ali Vi ste tada rekli da se Obersnel žalio pred vama na Frljića, na što je on oštro reagirao.

Nisam vidio odluku Upravnoga suda. Nikada ne prepričavam razgovore s ljudima, ali u slučaju gospodina Obersnela to sam učinio kao odgovor na njegovu interpretaciju našega susreta u kojoj je iznio niz neistina. No kako se doživljava gospodin Obersnel u Rijeci, pokazuju i rezultati prošlih izbora kada je bez obzira na 70-godišnji partijski monopol vladavine u Rijeci značajno pao broj glasova koju je dobila politička struktura povezana s g. Obersnelom i njegovom strankom.

On je tipični mjesni tehnolog vlasti kome je dugogodišnja vlast i neograničena moć otupjela instinkt za općekorisno političko djelovanje. Ono što sam rekao u kontekstu riječkih političkih prilika vrijedi za svaku sredinu u kojoj ne može zaživjeti istinska demokracija i opće dobro i u kojoj građani ne mogu do kraja iskazati svoju volju zbog klijentelizma i trgovačke naravi politike, već moraju glasovati u ozračju straha i kalkulacija hoće li time biti ugroženi njihovi interesi i mogu li njihova djeca dobiti posao ako nisu članovi ove ili one stranke.

Bivši predsjednici Mesić i Josipović nisu skrivali negativni stav prema vama?

Nikada to nisam doživljavao osobno i potpuno je jasno da smo mi ne samo naraštajno već i u vrijednosnome i političko-nacionalnome smislu istinski antipodi. Svaka vrsta komplimenta koja bi došla iz tih krugova uistinu bi me zabrinula.

Koja je politička budućnost Zlatka Hasanbegovića? Doživljavate ovacije u javnosti, a ljudi kroz taj pljesak očekuju odgovor na to pitanje. Vi ste odmah na početku rekli da ne ćete biti oporba u HDZ-u, ali što se može očekivati?

Budućnost je nepredvidljiva. Dakle ja sam u hrvatsku politiku ušao spletom različitih okolnosti, sada sam izabrani saborski zastupnik glasovima ljudi koji su prepoznali artikulaciju vrijednosti koje zastupam i u tome ću smjeru beskompromisno nastaviti. Nisam spletkar i protivnik sam svakoga zakulisnog djelovanja. Svoje ću stavove artikulirati javno i bez bilo kakvih skrivenih namjera. HDZ je kao stranka zajednica i demokratska i tu njezinu političku vrijednost treba čuvati i jačati.

Plenkovićevo je pravo da ide kamo želi

Kako komentirate posjet predsjednika Vaše stranke antihadezeovim  i antituđmanovskim medijima i obljetnici obilježavanja prosvjeda za Radio 101? Zar nije očito da postoji jaz u svjetonazoru i političkome pogledu između gospodina Plenkovića i gospodina Hasanbegovića?     

Gospodin Plenković kao predsjednik Vlade ima pravo odabrati mjesto i događaje kojima će nazočiti. Dapače, neki su ga portali prozvali da je tom prigodom izgovorio moje riječi da svi, uključujući i novinare, trebaju biti odgovorni prema izgovorenome.

Biste li vi otišli na takav događaj?

Ha, ha (smijeh). Možete li zamisliti gđu Vrabec-Mojzeš kako me srdačno dočekuje i obasipa komplimentima? Ne mislim da su osobe koje su organizirale ovo okupljanje mjera slobode medija u današnjoj Hrvatskoj. Dapače, oni su dio problema zbog kojih se hrvatsko novinarstvo pretvorilo u intelektualnu i moralnu kaljužu.

Na kraju i kao osoba koja je prije dva desetljeća bila na tome događaju, kao student nesvjestan cijele manipulativne pozadine, imam moralno pravo zapaziti kako je licemjerno da oni koji su svojim postupcima likvidirali Radio 101 kao relevantan medij sada lamentiraju nad njegovom sudbinom i slobodom medija.

Piše: Ivica Marijačić gl.urednik Hrvatskog tjednika za maxportal.hr / croative.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Intervju s Darkom Kvesićem, jednim od utemeljitelja Hrvatskih zvona

Objavljeno

na

Objavio

Darko Kvesić je mladi magistar prava koji dolazi iz Širokog Brijega. Jedan je od utemeljitelja Udruge Hrvatska zvona i jedan od onih koji je pisao Statut udruge. Ovoga utorka donosimo intervju s njim.

Što Vas je motiviralo da se uključite u Udrugu Hrvatska zvona?

Otkad god postoji Hrvat na ovoj zemlji, uvijek je dizao svoj glas protiv nepravde i nepoštenja. Od neizrečenih misli nema ništa. Smisao dobivaju tek kad ih usmjereno izgovaramo, što dalje ima smisla samo ako se govor pretvara u djelovanje. S obzirom na to da smo mi, u odnosu na ostale, malobrojan narod, nužno je da tu malobrojnost nadomještamo sposobnošću, svjesnošću i vrijednošću svakog pojedinog člana društva. Upravo zbog te malobrojnosti na pojedinca pada veća odgovornost nego kod velikih naroda. Iz navedenog proizlazi da je dužnost ne samo moja, nego svakoga tko osjeća imalo građanske odgovornosti, da se uključi u društveni život kako bi dao svoj doprinos za dobrobit cijele zajednice.

Upoznavši se s ciljevima Hrvatskih zvona i namjerama idejnih začetnika koji će djelovati kako Dario kaže „poput ledolomca koji će krčiti put stotinama mladih intelektualaca, radnika, studenata, djece branitelja HVO – a u zaustavljanju guranja hrvatskog naroda u ponor“, čvrsto uvjeren da iza projekta stoje osobe koje su vođene najplemenitijim namjerama, bez ikakvih skrivenih motiva, stavio sam se na raspolaganje te smo posegnuli za svojim pravom na slobodno udruživanje u svrhu ispunjenja postavljenih ciljeva. Solidarnost nije samo zadatak nego je ujedno i zadovoljstvo.

Čini se zanimljivim spomenuti da ste upravo na temu Herceg- Bosne pisali svoj diplomski rad. Zbog čega? I do kakvog ste zaključka došli?

Smatrao sam, a smatram i dalje da je zbog spleta različitih okolnosti kao i zbog nemara određenih struktura šira javnost dezinformirana o pravoj naravi osnivanja i postojanja Herceg – Bosne, tako da sam osjetio potrebu da dam svoj doprinos, a i da sam bolje shvatim kakva je bila realnost hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini 90 – tih godina. Došao sam do zaključka da je Hrvatska Zajednica Herceg – Bosna bila potpuno legalna i na Ustavu utemeljena međuopćinska regionalna zajednica koja je imala čvrsto uporište, kako u Ustavu tako i u Povelji UN – a iz 1945. godine, a proglašenje  Hrvatske Republike Herceg – Bosne je bilo zapravo implementacija tj. primjena u praksi stavova međunarodne zajednice, tako da je s pravne strane čista kao suza. Jedini cilj koji je imala, bila je obrana hrvatskog naroda i njihovih ognjišta od velikosrpskog agresora, a to se moglo realizirati samo kroz institucije.

Kad smo se već dotaknuli nikad prežaljene Herceg – Bosne, kako vidite rješenje hrvatskog nacionalnog pitanja u BiH? Je li uspostava nove federalne jedinice, trećeg entiteta, jedini način da se ostvari puna ravnopravnost Hrvata u Bosni i Hercegovini?

Ipak, čini se da su je hrvatske političke elite preko noći prežalile. Očekujem da će i ove godine, u skladu s tradicijom, opet koristiti ime Herceg – Bosne za prikupljanje političkih poena.

Bošnjački politički predstavnici vode nepametnu politiku te su u potpunoj opreci s osnovnim načelima izvršavanja ugovora, debelo su ispod zdravog i zrelog razmišljanja, a još dalje od povijesnih činjenica.

Ne smijemo vezati svoju sudbinu uz jednu državnu tvorevinu  koja je neodrživa, nego je osuđena na propast ovakva kakva jeste. Ovakvo uređenje BiH je samo epizoda. Ugovor koji se sustavno krši već 25 godina. Kakva će biti sljedeća epizoda – ovisi o nama. A i što je 25 godina naspram više od tisuću godina povijesti hrvatskog državnog prava u BiH. Ova tvorevina je samo jedan prisilni ukras, fikcija koja služi za  dekoraciju i ništa više. Daytonski sporazum treba biti naše najjače oružje u ovoj borbi, ali nikako temelj, jer smo mi stariji od njega i prerasli smo ga. Zatim presuda Ustavnog suda BiH kojim su proglašene neustavne odredbe Izbornog zakona BiH o izboru izaslanika u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH u interesu legitimnog političkog predstavljanja konstitutivnih naroda. Svim dopuštenim sredstvima raditi na poništavanju Petritschevih i Ashdownovih amandmana na Ustav Federacije BiH kao i na provedbi odluka Ustavnog suda na Statut Grada Mostara i uspostavu neustavnih ministarstava obrazovanja i kulture na federalnoj razini..

Kada govorimo o teritorijalno – administrativnom uređenju, uvijek ima više opcija. Budući da su skoro sve iskušane i nisu uspjele, svakako bismo trebali ostvarenje naših narodnih težnji vezati uz neki oblik entitetske ili federalne zajednice/jedinice u kojem će hrvatski narod biti većina. Nema toga odbora ni komisije, ni svjetske ni europske, nema toga predsjednika neke države, nema tog Visokog predstavnika niti koga drugoga koji bi nam mogao i trunku prigovoriti kada tražimo da u tom entitetu/federalnoj jedinici mora biti poštovano naše pravo na demokraciju, vlastiti politički subjektivitet, kulturni i politički identitet kao i svi ostali narodni interesi. Stvarna i potpuna ravnopravnost Hrvatskog naroda i hrvatskog entiteta s ostala dva naroda i ostala dva entiteta. To je maksimum, ali, ustvari, to je minimum. Mi ne možemo pristati na drugi minimum, a da ne izgubimo, s pravom, povjerenje svoga naroda.

S obzirom da smo tu gdje jesmo – da nam još uvijek drugi biraju predstavnike u tijela vlasti (Izborni zakon u još uvijek istom obliku), s obzirom da nemamo taj željno iščekivani tv kanal na hrvatskom jeziku, s obzirom da su naši branitelji „na nišanu“, s obzirom da ljudi masovno iseljavaju – što dalje činiti, kako promijeniti stvari ili kako barem započeti trend promjena?

U BIH ima svega, samo nema pametne politike, jednako pravedne za sve narode. Trenutno državno uređenje Bosne i Hercegovine je za muzej u Europi. Muzej u koji će dolaziti turisti iz svih krajeva svijeta kako bi vidjeli osmo svjetsko čudo. Vodeće političke elite ne poznaju smisao posla kojim se bave. Politika je izgubila sve temelje i proporcije koje joj daju ljudski smisao. Zauzeti apstrakcijama, oni kalkuliraju i sve se više udaljuju od konkretnog života, od svakodnevnih problema koje tište malog čovjeka. Politika postoji radi čovjeka, a ne čovjek radi politike. Korijen problema leži u vlasti dekorativnih patriota koji su spremni srušiti demokratski poredak samo da bi sačuvali vlast. Kad su jednom osjetili moć, sa svim pripadajućim benefitima koje donosi vlast, čuvaju istu kao oči u glavi. Narod je opljačkan, obeshrabren i ponižen. Umjesto radnih mjesta i prosperiteta, političke elite im nude mitove pune nacionalizma, a narod je taj koji uvijek očekuje,  uvijek se nada i uvijek se iznova razočara.

Potrebno je vratiti vjeru narodu da je jači od države. Narod državu stvara. Narod Vladu postavlja, narod je jedini tvorac, državotvorac i jedini stvarni vlasnik suvereniteta. Trebamo vratiti vjeru u našeg čovjeka, nadu, zanos, optimizam, a to je moguće. Na nama je da radimo odlučno i ustrajno da hrvatski narod u BiH dobije svoje prave političke predstavnike koji će štiti nacionalne interese, a upravo to će Zvona i Hrvatska republikanska stranka ponuditi na nadolazećim izborima.

Kako gledate na vodeće političare u BiH? Kako biste ih okarakterizirali? I kako gledate na trenutnu situaciju u BiH?

Gledam ih kao taoce vlastite pohlepe i  gramzivosti. Već tolike godine, općenito uvjerenje hrvatskog naroda u BiH je da se stanje bezuvjetno mora promijeniti i to temeljito promijeniti nabolje. S njima istima, može nam biti isto kao i dosad. Einstein je rekao da je teorija LUDOSTI raditi stvari na isti način, a očekivati drugačije rezultate. Političku službu shvaćaju kao priliku za osobno isticanje i stjecanje materijalne koristi, a osiguranje svoje egzistencije vide samo u državnoj službi. Iz plitkih misli, a još plićih govora može se roditi samo jadna politika. Žrtve takvih njihovih misli i politike smo svi mi. Vrijeme je da se opametimo.

Također, kadroviranje podobnih i nestručnih pojedinaca je jedan od najvećih problema koji nagrizaju naše društvo. Skandalozno je da ministar pravde na državnoj razini koji dolazi iz HDZ – a BiH nije kvalificiran za obavljanje te dužnosti. Danas,  kada se ruše temelji naše konstitutivnosti i ravnopravnosti kroz montirane političke optužnice, postaviti profesora latinskog jezika na dužnost ministra pravde, pokazuje svu bijedu i jad, svu neozbiljnost i nedoraslost situaciji hrvatskih političkih predstavnika. Sada, kada znamo kakvo je stanje u pravosuđu, kao stupu jedne moderne države, ne iznenađuje nas činjenica da je federalni ministar prometa i komunikacija profesor matematike i fizike, za vrijeme čijeg mandata niti jedan značajan projekt za hrvatski narod nije realiziran. Tom zlu vidimo gdje je korijen, koje su mu grane i kakve plodove daje. Ne može se svjesno pogrešno mijesiti kolač, a očekivati da uspije. Vidimo da je erozija morala poprimila elemente katastrofe, a Hrvatska zvona su tu da prekinu šutnju i ukažu na spomenute i slične anomalije i nepravde koje se događaju unutar društveno – političkog života našeg naroda u BiH te da pokrenu demokratske dijaloge sa svrhom pronalaska rješenja.

Statistike kažu da nam je prosječna plaća uvijek negdje oko 800, 00 KM, no realno je da taj prosjek „drže“ plaće u javnom sektoru, a da je stanje u privatnom, u njegovom većem dijelu, katastrofalno. Kako to riješiti, kako ljudima, i u konačnici cijelom društvu, pomoći?

Statistika kao znanost se često koristi za uljepšavanje činjenica kao primjerice s prosječnom plaćom. Prosječna plaća možda je oko 800 KM, ali je medijan znatno niži. Velika većina radnika prima plaću oko 600 KM ili nižu. To je udar na zdrav razum i dostojanstvo čovjeka. Ponižava ga, obeshrabruje, navodi ga na indiferentan stav prema životu i dovodi u stanje anesteziranosti, a iz tog stanja teško je pronaći motivaciju za bilo što. Čovjek se povlači u sebe, a krajnji rezultat je anksioznost.

Plaće moraju biti usklađene s minimalnim životnim troškovima i svaki čovjek mora biti u stanju riješiti svoju egzistenciju. Neplaćanje doprinosa za socijalno osiguranje stvara nesigurnost i neodrživost sustava, zanemarivanjem zakonskih obveza prema trudnicama i ženama koje su na porodiljnom dopustu daje se vjetar u leđa antinatalitetnoj populacijskoj politici. Nisam čuo ni od jednog političara da govori da će raditi na  povećanju minimalne plaće koja iznosi 410 KM dok oni imaju do 5 – 6 000 KM, da će spriječiti da pojedini politički dužnosnici sjede u po tri – četiri upravna i nadzorna odbora dok mladi ljudi iseljavaju zbog nezaposlenosti, da na odgovorne dužnosti neće postavljati nekvalificirane i nestručne dizače ruku.

Moramo ljudima omogućiti samostalan rad, poduzetništvo i proizvodnju pa će sami riješiti financijske potrebe. Sustav je takav da gazi malog poduzetnika, dok se velikima gleda kroz prste što dovodi do toga da mali na kraju opet zatvore poduzeća i završe kao radnici kod velikog. To moramo promijeniti. Neselektivna prisila povećanjem minimalca će samo zatvoriti velik broj poduzeća koji ionako posluju na rubu i pod državnom čizmom gdje im inspekcije tjedno vise u firmama. Postoje nečasni poduzetnici koji mogu korektnije platiti radnike, no postoje i oni sektori koji su jednostavno prisiljeni na niske cijene proizvoda i usluga zbog nelojalne konkurencije ili uvoza jeftine robe sumnjive kvalitete. Bitno je napomenuti da država uvijek ima načine kako će potaknuti određene poduzetnike na pravednije plaće. Isto tako se prvo trebamo izboriti za veću fiskalnu decentralizaciju, a onda kad radnici i poslodavci vide što dobivaju zauzvrat od unitarne vlasti, uložiti napore u opsežan nadzor i naplatu doprinosa te kontrolu rada na crno. Ne vidim niti jedan razlog zašto bi netko iz naše županije uplaćivao doprinose sarajevskoj eliti. Ono što dijeli nas i Sarajevo nije zid ni ponor, nego je gore jedan svijet, a ovdje je potpuno drugi svijet.

Hrvatska zvona, to smo već najavili, dat će neke svoje ljude na listu Hrvatske republikanske stranke na općim izborima koji će u Bosni i Hercegovini biti održani 7. listopada? Vaša očekivanja, i od ove suradnje i od izbora?

Mi u Zvonima, zajedno s HRS – om radimo na tome da prije nego što uđemo u vlast stvorimo takvo raspoloženje u hrvatskom narodu da svakom našem čovjeku bude jasno zašto smo ušli u vlast. Časna i poštena politika je najteži posao na svijetu. Hrvatska zvona će zajedno s republikancima zastupati probuđeni i izmučeni narod, a ne same sebe, zastupat ćemo sve ono što je do sada bilo prešućeno ili slabo naglašeno. Mi smo svi karike u lancu kojeg ćemo do izbora zakopčati u čvrstu cjelinu koja se neće dati rastrgati.

Moramo znati da je ovo djelo svega i cijelog naroda, a ne nas koji smo ovaj čas ovdje, ovo je djelo naše povijesti, ovo je djelo naše kulture, ovo je djelo svih naših nastojanja, svih naših ljudi. Zvona jasno poručuju da – Ako je ovo što imamo danas rezultat tih težnji – mi na to ne pristajemo.

Očekujem da će građani prepoznati važnost trenutka i nagraditi hrabrost naših ljudi koje vladajući nisu uspjeli prestrašiti svojim metodama. Ovo neće biti još jedna bitka, ovo će biti mjerenje starih i novih snaga. Moramo srušiti oligarhiju i čuvati novostvoreno stanje da se ona ne povrati. Potpuna duhovna, gospodarska i ekonomska obnova hrvatskog naroda u BiH moguća je samo uz nove ljude, koji sa sobom nose nove ideje, nova znanja i nove vrijednosti. Društvene anomalije na koje Zvona upozoravaju možemo promijeniti samo na jedan način, a to su izbori. Sve ostalo je malograđanska šminka koja služi samo za jalove kafanske rasprave.

Jesu li se Hrvatska zvona pojavila u najboljem mogućem trenutku?

Prošao je hrvatski narod još  teža vremena, i preživio, uzdignute glave i glasa. Imamo našu povijest, koja je koji put i tužna, ali nikada i nigdje sramotna. Naše pretke ništa nije moglo otjerati s ognjišta koja su njihova od pamtivijeka. Od turskih osvajača preko pohlepnih susjeda pa sve do prve i druge Jugoslavije. Zar ćemo mi otići zato što nas domaća vlast bije?! Čovjek je slobodan samo ako mu pružimo mogućnost izbora, a može izabrati jedino ako dovoljno zna, pa njemu na razmišljanje nek’ usporedi i izabere. Naš narod u BiH će morati proći svoj pakao i čistilište. Hoće li ih kroz to voditi oni koji su ih doveli pred vrata pakla, sami će odlučiti.

Ne kunemo se u svoje hrvatstvo, kunemo se u svoju volju i energiju koju trošimo poradi tog ideala. Ne želimo se množiti kao gljive poslije kiše samo u širinu, nego i poput hrasta koji će rasti i puštati svoje korijenje duboko u društvo.

Pozivam sve one koji osjećaju trunku građanske odgovornosti da nam se pridruže kako bi ovaj pokret Hrvatskih zvona zahvatio neviđene razmjere i probujao životnom snagom i radošću. Moramo svi zajedno promijeniti percepciju politike te natjerati političare da služe narodu, a ne da narod služi njima. Sve ove promjene ne zahtijevaju novu mudrost – nego nove ljude, novu ozbiljnost, povjerenje i odanost.

Hrvatska zvona

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Paddy Ashdown: Pogriješio sam po pitanju Hrvata u BiH

Objavljeno

na

Objavio

Paddy Ashdown, bivši visoki predstavnik u BiH, kazao je u intervjuu za Voice of America da misli kako je pogriješio po pitanju Hrvata u BiH jer nije uvidio na vrijeme da je Bosna i Hercegovina kao tronožac i da bez jedne noge ne funkcionira. Kompleksnot situacije u BiH usporedio je sa Sjevernom Irskom i Ciprom, a o Izbornom zakonu je rekao da je nužna reforma jer je to i zahtjev EU.

Je li Lord Paddy Ashdown, kada je napuštao BiH prije 12 godina, mogao zamisliti da će 2018. u Washingtonu i dalje govoriti o toj zemlji i njenim problemima.

Da, mogao sam zamisliti. Jer potrebno je dugo vremena da se izgradi mir. Ne možete ga izgraditi preko noći. Da vam dam primjer: ja sam umarširao u svoj rodni grad Belfast kao britanski vojnik u nastojanju da održim mir u vlastitoj zajednici 1969. I još uvijek nismo tamo osigurali mir. Treba puno vremena da se isperu neprijateljstva rata, da se riješite stare nomenklature i političkog sistema, kako u sjevernoj Irskoj, tako i u Bosni. Da, mogao sam zamisliti da ću biti ovdje, ali nisam mogao zamisliti da će se dozvoliti da toliko napretka kojeg smo postigli sve do 2006. bude poništeno. Umjesto da se kreće naprijed ka održivom miru kao dio EU, Bosna se počela kretati unazad. I to je veoma opasno, kaže Paddy Ashdown.

Jedan od njegovih projekata tijekom mandata u BiH je bila reforma policije – tadašnja kriza – koja se, kako sam kaže, ipak nije riješila. Kriza danas – izborni zakon.

“Projekt nije uspio jer je međunarodna zajednica okrenula leđa, ali ima dosta drugih stvari koje smo postigli: jedinstvena vojska, jedinstvena carinska kontrola, obavještajna služba, služba za indirektno oporezivanje. Da, za sve te stvari izvršen je pritisak međunarodne zajednice, ali je ponuđena i konstruktivna pomoć. Ali nažalost međunarodna zajednica je okrenula leđa policijskoj reformi. Ponekad kada pogledam unazad, upitam se da li sam možda trebao ostati još 5 ili 6 mjeseci da tu reformu učvrstim. Kada je u pitanju reforma izbornog zakona, činjenica je da se BiH sama mora pokrenuti po tom pitanju.

Ona može biti funkcionalna država i postati članica EU koja na učinkovit način služi svojim građanima i pruža im pristojan život jedino ako bude funkcionalna država. Onda kada to ne uspije uraditi, bilo sa policijskom ili izbornom reformom, BiH sama sebe sprječava da ima jedinu budućnost koju može dati svojim građanima, a to je sigurna i dolična budućnost.

BiH sada mora udovoljavati europskim standardima, a jedan od njih je izborni standard. Ako to ne uradi, ne može se pridružiti Europi. Moj stav je uvijek bio: Nemojte se miješati u unutarnju bh. politiku. Ja prihvaćam onoga koga su oni izabrali. Možda oni sebe zovu nacionalistima, ali ja ih prosuđujem po onome što rade, a ne po onome kako sebe zovu. Smatram to ispravnom politikom. Smatram da Zapad često griješi u biranju svojih miljenika, u BiH i drugim zemljama”, kazao je Ashdown.

Paddy Ashdown je prije 13 godina izjavio da ne vjeruje da nacionalističke stranke mogu dovesti Bosnu u EU. Smatra li i danas smatra isto?

“Da, nažalost vjerujem da nacionalizam raste. Ne kažem da neke nacionalističke stranke to ne bi mogle uraditi, ali generalno govoreći ako vjerujete u podsticanje nacionalizma, biće vam teže da vodite zemlju ka multietničkoj budućnosti koju podržava Evropa. Sa druge strane, pogledajte dobrog prijatelja Dragana Čavića, kojeg smatram izuzetno hrabrim političarem iz jedne od nacionalnih stranaka, koji je shvatio da bh. budućnost leži u uspostavi europske politike i standarda. Stoga ne isključujem nekog samo jer je iz nacionalističke stranke, sve ovisi o tome što oni rade, a ne kako sebe nazivaju”, kaže Lord Ashdown.

Pa ipak, čini se da u političkom životu Bosne i Hercegovine danas nedostaju održive alternative. Kako na to gleda?

“To mi je teško za objasniti i to smatram veoma zabrinjavajućim. To je zapravo vjerojatno najozbiljniji problem danas u BiH. Ako pogledate sjevernu Irsku i Cipar, vidjet ćete isto. Ako imate takozvani zamrznuti konflikt, za razliku od onog u kojem je jedna strana pobjednik, onda se nomenklatura iz rata prenosi na politiku kako bi se političkim sredstvima slijedile iste podjele i akcije zasnovane na etničkoj pripadnosti, upravo kao i tijekom rata. Sve dok se toga ne riješite, dok se ne riješite te generacije i zamijenite je s generacijom koja će više gledati u budućnost, postkonfliktna društva ne mogu imati budućnost. To se dogodilo u Sjevernoj Irskoj, i u drugim zemljama koje su se pokrenula od rata ka održivom miru. Ali ono što me brine u BiH nije to što obitelji iz vremena rata još uvijek vladaju održavanjem mira, već što još uvijek nema naznake o istinskoj novoj generaciji koja gleda u budućnost, a ne u prošlost. Možda ona postoji, ali ja nažalost još uvijek ne mogu vidjeti naznake njenog izrastanja.

VOA: Gledajući iz današnje prespektive, da bi ste li promijenili ijednu od svojih odluka iz prošlosti?

“Ah, da, naravno. Ako kao stranac sa velikim ovlastima dođete u tako kompleksnu zemlju kao što je Bosna i Hercegovina, naravno da ćete napraviti greške. Uveliko su mi pomagali i vodili me prijatelji među bosanskim narodom, kojeg zaista volim, i političarima koji su bili uz mene: Dragan Čavić, Adnan Terzić i donekle Mladen Ivanić. Oni su me vodili i prihvaćali su greške koje sam pravio.

Jesam li pravio greške? Da. Vjerujem da sam napustio BiH šest mjeseci prerano. Vjerujem da smo policijsku reformu doveli do točke s koje je trebala ići naprijed, vjerovao sam da se postignuto ne može poništiti, ali nisam bio u pravu. Nažalost vjerujem da je to bio početak urušavanja institucija koje smo imali. Krivim sebe za to, ali krivim i međunarodnu zajednicu jer nije nastavila taj proces. Također, gledajući unazad, bio sam toliko fokusiran na odnos između Sarajeva i Banja Luke, jer je to za mene u to vrijeme bio izvor prijetnje, da nisam dovoljno pažnje obraćao na poziciju Hrvata. BiH je ,uvijek bila kao tronožac, ako izvučete jednu nogu, onda se sve sruši. Vjerojatno nisam shvaćao i proveo dovoljno vremena razmišljajući zbog čega bi Hrvati mogli ostati u BiH”, rekao je on u intervjuu za Voice of America.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari

No Recent Comments Found