Pratite nas

Intervju

Dr. Zlatko Hasanbegović: Nema slobode bez obračuna s mračnom komunističkom prošlosti

Objavljeno

na

Donedavni ministar kulture u Vladi RH a danas saborski zastupnik HDZ-a dr. Zlatko Hasanbegović, uz gospođu Brunu Esih, nestranačku saborsku zastupnicu s liste HDZ-a, uvjerljivo je najpopularniji hrvatski političar.

Znalo se to i prije nego što su počele masovno posjećene projekcije dokumentarnoga filma „Huda jama – strogo čuvana tajna“ slovenskoga publicista Romana Leljaka.

Na aktualnim projekcijama dr. Hasanbegović i gospođa Bruna Esih, na kojima se njih dvoje pojavljuju kao promotori, doživljavaju prave ovacije. Naravno, nije teško spoznati porijeklo te popularnosti: otvaraju bolne teme iz povijesti i kazuju istine koje establishment iz različitih kompromisnih pobuda prešućuje.

Hasanbegović i Esih svojim djelovanjem ruše mitove jugoslavenske historiografije. To je razlog zašto su stalno na meti napada i primitivne diskreditacije jugonacionalističkih medija, dijela politike i kulture u Hrvatskoj.

Dr. Zlatko Hasanbegović odgovorio je u ovome intervjuu na dio onoga što nas je zanimalo. Zbog velike zauzetosti i ograničenoga vremena, nije mogao odgovoriti i na brojna druga, rekli bismo još zanimljivija pitanja.

Sa saborskom zastupnicom i vašom kolegicom Brunom Esih sudjelujete na promocijama dokumentarnoga filma „Huda jama – strogo čuvana tajna“ diljem Hrvatske. Na tim masovno posjećenim skupovima doživljavate burne pozdrave i ovacije nazočnih, na skupovima na kojima inače izostaje vladajuća garnitura HDZ-a. Što želite time postići i što je cilj takve turneje?

To je na tragu onoga što sam radio u hrvatskome javnome životu, kao povjesničar, kao znanstvenik, dakle izvan uskostranačke politike u prošlih više od desetak godina. Nazovimo to zagovorom jednoga šireg projekta cjelovitoga suočavanja s prošlošću, konkretno s naslijeđem jugoslavenskoga komunizma i utjecaja toga naslijeđa na društveni razvitak moderne hrvatske države te potrebe njegove konačne demontaže kao preduvjeta za nacionalnu, građansku i demokratsku konsolidaciju. Mislim da to samo po sebi ne može biti sporno jer svima je jasno da različite sjene mračne prošlosti još uvijek stoje nad hrvatskom državom i hrvatskim društvom kao izvor nepotrebnih društvenih podjela.

Na tim skupovima uvijek ističete da je zločin i to masovni, planirani i sustavni, u temeljima bivše države. Kako objasniti činjenicu da država koja je nastala na zločinu i koja je, konačno propala, i danas ima poklonika te se pokušava nametnuti kao dio kontinuiteta hrvatske državnosti iako je ta država, Jugoslavija, sama po sebi bile negacija Hrvatske?

To je ključno pitanje naravi i definicije današnje hrvatske države. Dakle koji su njezini istinski temelji? Ja sam o tome govorio i to je izazivalo polemike u hrvatskoj javnosti. Riječ je o vrlo jednostavnoj činjenici da moderna hrvatska država i u stvarnosti, pa i historiografski gledano, počiva isključivo na nacionalnoj volji našega naraštaja i pobjedi u Domovinskome ratu.

O tome postoji opće suglasje u hrvatskome narodu da državu i društvo treba rasteretiti toga naslijeđa prošlosti koja je u sebi imala, na žalost, i činjenicu unutarhrvatskoga sukoba. Zapravo, to je minimalni konsenzus koji jamči temeljnu društvenu i nacionalnu koheziju. Na žalost, postoje i oni koji imaju emocionalnu vezu prema jugoslavenskome komunizmu i to se donekle može razumjeti, no ključan je problem utjecaj onih struktura koje i svoju današnju društvenu moć i legitimitet crpe iz toga razdoblja jugoslavenske totalitarne vladavine koja je začeta upravo sustavom zločina o kojemu i govori dokumentarni film „Huda jama – strogo čuvana tajna“.

Nadovezujem se na Tuđmana

Postoji li takvi, o kojima govorite, i u HDZ-u, stranci koje ste član?

Hrvatska demokratska zajednica velika je i ako hoćete naraštajno i iskustveno raznorodna stranka. Značajan dio njezinih utemeljitelja, što je i bilo logično slijedom povijesnoga razvitka, proizišao je iz baštine jugoslavenskoga komunizma, na ovaj ili onaj način, ali ono što je bitno, posebice kada je riječ o ocu i arhitektu moderne hrvatske države i njezinih demokratskih ustanova Franji Tuđmanu jest činjenica da je on tijekom života prošao idejnu i političko-nacionalnu evoluciju te kao disident hrabro i najdosljednije u svome naraštaju raskinuo sa svim ključnim aspektima jugoslavenske komunističke vladavine koje je, uostalom, bio i žrtva.

Koncept prevladavanja prošlosti i stanovite društvene katarze koju zastupam, po mome sudu s obzirom na promijenjene društvene okolnosti u odnosu na ratne i utemeljiteljske devedesete godine logično se nadovezuju na nacionalno-demokratske temelje Tuđmanova državničkog djelovanja.

Ali zašto se ne možemo osloboditi zloduha te mračne prošlosti, zašto imamo Trg maršala Tita u središtu Zagreba…

Zato što nedostaje politička volja. To je društveno pitanje, ali to je i prvorazredno političko pitanje.

Zašto HDZ koji je i sada na vlasti nema tu volju?

Ne bih rekao da u HDZ-u ne postoji volja, već je riječ isključivo o pronalasku najprikladnijega oblika artikulacije te neprijeporne volje, ali i društvene potrebe. Birači, članovi i pristaše HDZ-a od nas koji smo u različitim položajima političke i društvene moći to očekuju. To je i ključni razlog zbog kojega sam pristupio HDZ-u i dobio prigodu da kao ministar u hrvatskoj vladi djelujem u tome smjeru uz nepodijeljenu potporu upravo pristaša stranke koji su nam putem izbora i izbornih rezultata dali politički i demokratski legitimitet te nam omogućili obnašanje vlasti.

Ali dobili ste i žestok otpor onih koji su protivnici HDZ-a, tzv. kulturnjaka, militantnih ljevičara, jugonostalgičara, koji su gotovo pribjegavali i nasilju protiv vas kao ministra? Nikada ni jedan ministar nije dočekan s toliko netrpeljivosti s njihove strane. Jeste li to očekivali?

Na neki način i jesam i to me nije začudilo. To govori o niskoj demokratskoj kulturi, posebice u krugovima onih koji u hrvatskome javnome životu nastupaju kao tobožnja avangarda tolerancije i demokratskih vrijednosti. Protiv mene je pokrenuta difamacijska kampanja koja nije bila utemeljena niti u jednome mome postupku ili izjavi, ali je bila medijski orkestrirana te preko određenih krugova prenesena u neupućenu međunarodnu javnost, posebice među one koji su od samoga početka propast Jugoslavije te titoističkog društvenog i upravljačkoga eksperimenta doživljavali i kao slom vlastitih geopolitičkih interesa ili kada je riječ o dijelu europske ljevice kao propast vlastitih ideoloških zabluda.

Ne može HAVC sprati odgovornost zbog filma „15 minuta – masakr u Dvoru“

Zašto je eskalirao problem s HAVC-om, odnosno njegovim ravnateljem Hrvojem Hribarom, koji i sada kaže da se samo jednom susreo s vama i da je bolje da ne prepričava taj susret. Što se, zapravo, dogodilo?

Mi smo se službeno susreli u Ministarstvu kulture. Bio je u društvu s današnjom ministricom kulture, tada u svojstvu članice Upravnoga odbora. Primio sam ga na njegov zahtjev kao i ostale sudionike kulturnoga života s kojima sam se susretao, neovisno o političkim ili ideološkim preferencijama. Gospodin Hribar nastupio je sebi svojstveno, podcjenjivački i arogantno i ja, razumljivo, i zbog svoga osobnog integriteta, ali i integriteta ministarske dužnosti koju sam u tome trenutku obnašao, nisam mogao dopustiti da se sa mnom razgovara na drzak način koji ne priliči bilo kojemu dobro odgojenome čovjeku.

Možete li konkretnije objasniti što je govorio i činio?

Ne bih sada prepričavao potankosti jer niti jedan odnos u koji stupam kao javna osoba ne doživljujem osobno. Jasno sam istaknuo da ni na koji način ne dovodim u pitanje potrebu unaprjeđenja i očuvanja te nadogradnje zatečenoga audiovizualnoga sustava već sam jednostavno isticao potrebu prekida s različitim klijentelističkim praksama te tražio objašnjenja o različitim problemima u radu HAVC-a o kojima se i do tada govorilo i pisalo u hrvatskoj javnosti. No Hribar je svaki moj upit doživljavao kao napad na filmsku umjetnost kao takvu, što sam ja otklonio te ustrajavao, ne samo u slučaju HAVC-a, nego i u slučaju ostalih ustanova, da se provodi zakonitost te prekine praksa poistovjećivanja cijelih sustava s jednom osobom bez obzira na to o komu je riječ.

Je li on vrijeđao u svojim reakcijama?

Rekao sam da je bio drzak i nagao. To je općepoznat način njegove društvene komunikacije. Ja nisam želio komunicirati na taj način i susretati se neformalno po kafićima već isključivo službeno putem službene administrativne komunikacije iza koje ostaju pisani tragovi. Činjenica je da su mnogi ljudi interesno i poslovno povezani s gospodinom Hribarom na različite načine vidjeli u meni ključnu prepreku za ostvarivanje monopola koji su do tada imali.

Dakle tražio sam odgovore na pitanja i uljuđenu komunikaciju. Nikada nije bila riječ o osobnome odnosu, nego isključivo o provođenju zakonitosti, ali i ustrajavanju na činjenici da sve kulturne ustanove koje u krajnjem i egzistiraju na temelju novca hrvatskih poreznih obveznika te moraju biti u funkciji zaštite i promicanja umjetničke i stvaralačke slobode, ali i hrvatskoga kulturnoga identiteta i temeljnih vrjednota na kojima počiva moderna hrvatska država.

Je li spominjan i film „15 minuta – masakr u Dvoru“, danski dokumentarac s velikosrpskom porukom što ga je financirao Hribar?

Naravno, spominjan je.

Koji je njegov odgovor, osim onoga što je i u javnosti rekao?

Ostaje činjenica da je HAVC propustio izvršiti kolaudaciju prije emitiranja te da je djelovao sa zakašnjenjem, u biti tek kada je izbila afera vezana uz taj film i nakon što je bio prikazan na RTS-u i na sarajevskome filmskom festivalu čime je Hrvatskoj učinjena velika međunarodna šteta. Kao što čujemo ovih dana, taj se film i dalje nesmetano prikazuje diljem svijeta, a producentska kuća odgovorna za film i nakon svega je i dalje dobivala novac na natječajima HAVC-a.

Kakvo je bilo držanje Vaše nasljednice Nine Obuljen na tome sastanku, a tada je bila članica Upravnoga odbora HAVC-a?   

Gospođa Obuljen je kao članica Upravnoga odbora nekritički ustrajavala na potpori djelovanju gospodina Hribara pa se cijeli razgovor pretvorio u neku vrstu nepotrebnoga teorijskog nadmudrivanja, a sada, u krajnjem, to više nije ni bitno. Ja sam svoj mandat završio predajom odgovarajuće dokumentacije nadležnim državnim tijelima, Uskoku i Dorhu i njezina zadaća, koju je i sama istaknula, a o čemu je govorio i predsjednik hrvatske vlade gospodin Plenković, je da pridonese raščišćavanju odnosa u HAVC-u.

Porazna je bila potpora nekih ministrici Zlatar Violić

Je li Vam bilo tada, je li vam danas, jasno zašto novi mandatar Plenković nije imao povjerenje u Vas da ostanete na dužnosti ministra kulture nego je i prije formiranja Vlada pokazivao da ne računa na vas, te pustio u režimske medije informaciju da računa na Ninu Obuljen. U čemu je Vaš grijeh u njegovim očima?

O tomu nikada nismo vodili razgovor. Ipak je bit da svaki mandatar, u konkretnome slučaju gospodin Plenković, temeljem svojih političkih preferencija ima puno pravo odabrati sastav svoga kabineta. Ja to nikada nisam dovodio u pitanje. Štoviše, nikada u predizbornome razdoblju uopće nisam ustrajavao na toj temi, nikada o tome nisam nep(r)ozvan javno istupao, nikada samozvano isticao svoju kandidaturu. Moj jedini javni nastup s tim u svezi bila je reakcija na izjavu gospodin Pupovca da njegova potpora novoj hrvatskoj Vladi ovisi o tomu hoću li biti ili ne ću biti ministar. Tada sam jasno rekao da g. Pupovac ne može kadrovirati novu hrvatsku Vladu.

Ipak se pokazalo da može, na Vašemu slučaju posebno?      

Ne bih rekao da je gospodin Pupovac iskadrovirao hrvatsku vladu.

Kako nije kad je odlučio tko ne može biti ministar kulture?

To je legitimna i u demokratskoj proceduri utemeljena politička odluka mandatara koju sam ja prihvatio i koju nikada i ni na koji način nisam doveo u pitanje.

Zašto ste onda odbili voditi saborski Odbor za kulturu i znanost koju Vam je predsjednik Vlade odbio kao kompenzaciju za „smjenu“ s dužnosti ministra kulture po Pupovčevoj volji? Jeste li to tako doživjeli?

Odbio sam iz načelnih razloga i to sam priopćio gospodinu Plenkoviću. Iskazana mi je jedna vrsta političkoga nepovjerenja i nisam želio, s obzirom na ulogu toga Odbora koji treba usko surađivati s novom ministricom kulture,  da moja osoba bude prepreka toj suradnji. Pogotovo jer se u politici nisam našao ni zbog kakvih osobnih ambicija već isključivo vođen željom promicanja onoga što smatram bitnim i što zastupam u javnome životu proteklih desetak i više godina.

Smatrate li se političkim radikalom?

Ne, uopće. Dapače, smatram se osobom predanom demokratskim vrjednotama i procedurama, osobom slobodnjačkih političkih uvjerenja, utemeljenih na starčevićanskoj baštini te  zagovornikom dijaloga te protivnikom verbalnoga i bilo kojega drugog nasilja. Svatko tko je više ili manje pozorno slušao što sam govorio i pratio što sam radio, zna da je tome tako. To što pitate rezultat je jedne vrste medijske kampanje i agitpropa koji kao svaki tipičan boljševički agitprop želi demonizirati političkoga protivnika tako da ga se politički ridikulizira, dehumanizira i obilježi etiketom ekstremizma.

Vaše imenovanje ministrom kulture strašno je zaboljelo strukture u hrvatskome društvu o kojima smo razgovarali. Pretežu li kao razlozi te boli ideološki i svjetonazorski razlozi ili financijski s obzirom na to da ste nekim parazitima „zavrnuli slavine“ ?

To je konglomerat razloga, ali ključna je činjenica da sam prepoznat kao osoba koja ni na koji način nije pripadala strukturama koje su imale neku vrstu monopola u hrvatskoj kulturi, ne od 1990., nego desetljećima prije toga. Znalo se da ne pripadam ni jednome klanu i da se bilo kakva vrsta ideološkoga monopola ili klijentelizma više ne će moći održati sa mnom kao ministrom kulture.

Jeste li bili šokirani spoznajom koliko ljudi parazitira na „preraspodjelama“ iz Ministarstva kulture nakon što ste preuzeli ministarsku dužnost?

To je sve više-manje bilo poznato, sve činjenice o bivšim ministrima, posebice iz kvote Hrvatske narodne stranke, bile su poznate i ono što je posebice bilo poražavajuće je da isti ljudi koji su u početku ili do samoga kraja podržavali gospođu Zlatar Violić kasnije su o tome odbijali govoriti ili šutke prelazili preko svega jer su na onaj ili ovaj način imali „svoju ministricu“ i „svoju vladu“.

Je li Vam tko pri dočeku u Ministarstvu kulture opisao cijelu tu „dekadentnu“ situaciju u koju dolazite?

Iako su me pokušavali etiketirati kao anonimusa i osobu koja nema nikakve dodire s hrvatskom kulturom, sve što sam zatekao bilo mi je na ovaj ili onaj način vrlo dobro poznato. Zato sam i mogao odmah na počeku pristupiti rješavanju neuralgičnih točaka s jasnom porukom da sam protivnik bilo kojega monopola, da postoji samo jedna pluralna hrvatska kulture i da se nikada jedna vrsta nepotizma i monopola te klijentelističkoga sustava ne smije zamijeniti drugim bez obzira na predznak.

Obersnel je mjesni tehnolog u sredini u kojoj nije zaživjela istinska demokracija

Imali ste sukob u javnosti s riječkim gradonačelnikom Vojkom Obersnelom, nakon što ste odbili kao ministar dati suglasnost na odluku Gradskoga vijeća Rijeke o imenovanju g. Blaževića intendantom HNK u Rijeci. Sada je Upravni sud dao za pravo Gradskome vijeću iz formalnih razloga, ali Vi ste tada rekli da se Obersnel žalio pred vama na Frljića, na što je on oštro reagirao.

Nisam vidio odluku Upravnoga suda. Nikada ne prepričavam razgovore s ljudima, ali u slučaju gospodina Obersnela to sam učinio kao odgovor na njegovu interpretaciju našega susreta u kojoj je iznio niz neistina. No kako se doživljava gospodin Obersnel u Rijeci, pokazuju i rezultati prošlih izbora kada je bez obzira na 70-godišnji partijski monopol vladavine u Rijeci značajno pao broj glasova koju je dobila politička struktura povezana s g. Obersnelom i njegovom strankom.

On je tipični mjesni tehnolog vlasti kome je dugogodišnja vlast i neograničena moć otupjela instinkt za općekorisno političko djelovanje. Ono što sam rekao u kontekstu riječkih političkih prilika vrijedi za svaku sredinu u kojoj ne može zaživjeti istinska demokracija i opće dobro i u kojoj građani ne mogu do kraja iskazati svoju volju zbog klijentelizma i trgovačke naravi politike, već moraju glasovati u ozračju straha i kalkulacija hoće li time biti ugroženi njihovi interesi i mogu li njihova djeca dobiti posao ako nisu članovi ove ili one stranke.

Bivši predsjednici Mesić i Josipović nisu skrivali negativni stav prema vama?

Nikada to nisam doživljavao osobno i potpuno je jasno da smo mi ne samo naraštajno već i u vrijednosnome i političko-nacionalnome smislu istinski antipodi. Svaka vrsta komplimenta koja bi došla iz tih krugova uistinu bi me zabrinula.

Koja je politička budućnost Zlatka Hasanbegovića? Doživljavate ovacije u javnosti, a ljudi kroz taj pljesak očekuju odgovor na to pitanje. Vi ste odmah na početku rekli da ne ćete biti oporba u HDZ-u, ali što se može očekivati?

Budućnost je nepredvidljiva. Dakle ja sam u hrvatsku politiku ušao spletom različitih okolnosti, sada sam izabrani saborski zastupnik glasovima ljudi koji su prepoznali artikulaciju vrijednosti koje zastupam i u tome ću smjeru beskompromisno nastaviti. Nisam spletkar i protivnik sam svakoga zakulisnog djelovanja. Svoje ću stavove artikulirati javno i bez bilo kakvih skrivenih namjera. HDZ je kao stranka zajednica i demokratska i tu njezinu političku vrijednost treba čuvati i jačati.

Plenkovićevo je pravo da ide kamo želi

Kako komentirate posjet predsjednika Vaše stranke antihadezeovim  i antituđmanovskim medijima i obljetnici obilježavanja prosvjeda za Radio 101? Zar nije očito da postoji jaz u svjetonazoru i političkome pogledu između gospodina Plenkovića i gospodina Hasanbegovića?     

Gospodin Plenković kao predsjednik Vlade ima pravo odabrati mjesto i događaje kojima će nazočiti. Dapače, neki su ga portali prozvali da je tom prigodom izgovorio moje riječi da svi, uključujući i novinare, trebaju biti odgovorni prema izgovorenome.

Biste li vi otišli na takav događaj?

Ha, ha (smijeh). Možete li zamisliti gđu Vrabec-Mojzeš kako me srdačno dočekuje i obasipa komplimentima? Ne mislim da su osobe koje su organizirale ovo okupljanje mjera slobode medija u današnjoj Hrvatskoj. Dapače, oni su dio problema zbog kojih se hrvatsko novinarstvo pretvorilo u intelektualnu i moralnu kaljužu.

Na kraju i kao osoba koja je prije dva desetljeća bila na tome događaju, kao student nesvjestan cijele manipulativne pozadine, imam moralno pravo zapaziti kako je licemjerno da oni koji su svojim postupcima likvidirali Radio 101 kao relevantan medij sada lamentiraju nad njegovom sudbinom i slobodom medija.

Piše: Ivica Marijačić gl.urednik Hrvatskog tjednika za maxportal.hr / croative.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

BiH

Kardinal Puljić: Bez jednakopravnosti svakog čovjeka i svih naroda u ovoj zemlji nema stabilnosti i budućnosti

Objavljeno

na

Objavio

Veliku Gospu 2018. godine vjernici dočekuju u ozračju godine izbora i političkih prijepora, prijetnji, nestabilnosti te ekonomskih iskušenja. Neizvjesnost za budućnost najčešći je razlog odlazaka ljudi iz zemlje. Vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić govoreći u intervjuu za Večernji list BiH poziva katolike na hrabrost, kako u svjedočenju vjerničkog života tako i u odlučnosti da se zaštiti vlastiti nacionalni identitet.


Portal Nedjelja.ba proveo je nedavno anketu o tome vole li se Hrvati dičiti svojom ljubavlju prema Blaženoj Djevici Mariji. Većina je odgovorila “da”. No, Uzoriti Oče, jesu li Hrvati “najmarijanskiji” narod?

– Takav superlativ ne bih upotrijebio, ali bih mogao potvrditi kako se kroz cijelu povijest naše Crkve u hrvatskom narodu posebno provlači jaka pobožnost Majci Božjoj. U posljednjim vremenima to se posebno očituje kroz pohađanje marijanskih svetišta i obavljanje zavjeta. Tu se zaista događaju i obraćenja i uslišanja. Ali, moramo priznati da nismo do kraja poslušali njezine riječi izrečene u Kani Gailejskoj: “Što god vam kaže, učinite!”. Nismo Božju riječ usvajali i živjeli. Uočavamo kako smo zanemarili Božju riječ, što posebno treba shvatiti nakon iskrene pobožnosti Mariji.


O Gospi su mnoge pjesme ispjevane i u čast posvećene mnoge župe, crkve i kapelice. Posvećena joj je čak 71 župa. Zašto je to tako?

– Razumljivo je da čovjek pjeva o onome što ga u srce dira i što istinski voli. Također je razumljivo da je gradio tolike crkve Gospi u čast nakon te odane pobožnosti. Barem prije nije bilo ni jedne obiteljske kuće bez Gospine slike na zidu, a vrlo često u kućama bi postojao i obiteljski oltarić pred kojim se obavljala večernja obiteljska molitva.


Često se u javnosti vode rasprave za i protiv pobačaja, a počesto zagovornici podržavaju pravo žena da donesu odluku. Mislite li da se tu radi o izboru ili pak ubojstvu?

– Bog je stvoritelj života, a čovjek je samo suradnik Božji. Tu nema izbora, nego život valja prihvatiti i poštivati. Treba jasno reći da je svaki namjerno izazvani pobačaj ubojstvo nevinog čovjeka. Propaganda za pobačaj toliko se puta služi neistinama kako bi se ozakonilo ubojstvo. Teška je hipokrizija to da osnivamo međunarodne sudove za procesuiranje nevinih žrtava, a ovdje donosimo zakone po kojima se smije ubijati nevinog, koji se ničim ne može braniti. Još je teže pitanje posljedice na psihi žene i majke koja zbog pobačaja nosi teške traume. O tome se ne smije govoriti, a osobito tisak i elektronički mediji ne usude se o tim posljedicama govoriti. To znamo mi koji imamo kontakt s tim dušama koje pate nakon učinjenog pobačaja.


Žene su počesto slabije plaćene od muških kolega, teže se zapošljavaju, nisu na vodećim pozicijama. Često se tvrdi kako i Crkva podupire takav odnos prema ženama. Je li to tako?

– Ovdje treba dobro razlikovati posao i učinak posla. Trebalo bi se plaćati prema učinku, a ne prema spolu. Zato je krivo o plaćama pristupiti kroz tu prizmu spola. Ujedno, kada je pitanje o zapošljavanju, onda treba promatrati sposobnost zaposlenog i prikladnost posla, a ne procjenjivati kroz pitanje jesam li muško ili žensko. Iz bivšeg sustava nam ostala nam je uravnilovka. Treba poštivati jednaka prava, ali također i različitost psihe, kao i fizičkih mogućnosti.

U Crkvi su učinjeni veliki pomaci i na tom području. Iskreno treba reći kako je psiha žene za neka područja prodornija od one muškaraca, pa čak izdržljivija, dok muškarci češće proračunato gledaju na svoju djelatnost. Svi ističu kako je važna jednakopravnost, a u praksi se vidi da se time samo opterećuje žena u njezinu poslanju. Potrebno je stvarati zdravu socijalu u kojoj će se izbjeći ta nejednakopravnost.


Nedavno je u Međugorju, za kojega se vezuju nepriznata ukazanja Gospe, imenovan apostolski vizitator nadbiskup Henryk Hoser. Neki tumače kako se radi o najznačajnijem događaju u toj župi u posljednja gotovo četiri desetljeća. Kako vi shvaćate ovaj događaj?

– Ovaj događaj je u slijedu prve odluke naše Biskupske konferencije o fenomenu Međugorja, koja je odlučila o potrebi asistencije prikladnog pastorala. Sada je Sveta Stolica imenovanjem nadbiskupa Hosera kao vizitatora s posebnim ovlastima upravo stavila naglasak na pastoralnu pratnju onih koji tamo dolaze i tamo se ispovijedaju i mole. Time se ne stavlja nikakav naglasak na viđenja i na poruke. To vidim kao skrb Svete Stolice za duše i njihovo spasenje.


Može li se uskoro očekivati pravorijek Svete Stolice o međugorskom fenomenu?

– Crkva se nikada ne žuri niti čini brzoplete poteze. Mislim da uskoro neće biti cjelovito prosuđivanje, nego naglasak na pastoralnu pratnju.


Ovakvo političko, sigurnosno, ali i ozračje ekonomske nestabilnosti ne ohrabruje. U nekoliko posljednjih intervjua pitao sam vas o tome, ali svejedno i ovoga puta inzistiram. Kako ohrabriti ljude na ostanak, kako promijeniti jednu nezdravu klimu i masovno uvjerenje kako je ovdje sve trulo?

– Nažalost, truleži ima. To se može ozdraviti samo moralnom obnovom. U javnost valja unijeti odgovornost. Ta moralna vertikala i odgovornost trebaju biti na svim razinama, pa će i javno mnijenje ozdraviti i politika biti humanija. Nije to slučaj samo kod nas, nego i na globalnoj razini. No, nas, naravno, boli ono što se događa na našim prostorima. Treba znati voljeti ovu zemlju i sve ljude u njoj. Jadna je država koja ne voli svoj narod. I ljudi koji se deklariraju kao vjernici moraju biti hrabriji u borbi protiv kriminala i korupcije. Ako istinski Boga mole, treba znati čovjeka vrednovati. Valja nam graditi humanije društvo, ali to treba činiti iz vlastite humanosti i moralnosti. Poremetili smo vrednote pa je nastala utrka za što više imati, trošiti i uživati. To istinski ne usrećuje čovjeka. Na poseban je način važna tema slobode i odgovornosti medija. Tužno je vidjeti da nitko ne odgovara za činjenicu što određenu stvar slaže i “zalijepi” ljude neistinama. Isto se tako i u javnom životu toliko toga nekorektnog i neistinitog izrekne i na taj se način lako širi mržnja. Time se sije nesigurnost među ljude.


Nedavno sam slušao jedno svjedočanstvo ljudi koji su otišli živjeti u inozemstvo. Sve im nedostaje odavde, samo ne – loša uprava i organizacija, nedostatak posla. Koliko smo svi pojedinačno odgovorni kao ljudi? Zašto je to tako, što radimo na osobnom planu da se stanje promijeni ili svi radije čekaju čarobni štapić ili pastira da ih povede?

– Mnogi koji su otišli vani sigurno imaju više za trošiti, ali im nedostaje društva, netko s kime mogu popričati i kavu popiti. A naše društvo ne izgrađuje pojedinac nego svi zajedno. Previše je sebičnosti i oholosti u izgradnji društva, treba više samoprijegornosti i poštenja, kao i odgovornosti, kako kod svakog ponaosob tako i kod svih zajedno!


U propovijedi je dubrovački biskup Mate Uzinić u Kupresu istaknuo kako je dijeljenje, odnosno solidarnost, najbolji način da se zaustavi egzodus ljudi. Čini se kako to vlastodršci, novopečeni gazde, ne čuju…

– Bez međusobne solidarnosti teško je premostiti ovu tužnu stvarnost. Treba shvatiti da nitko nije dovoljan sam sebi, nego trebamo jedni druge i biti upućeni jedni na druge. Dobro je papa Franjo napisao: “Zabranjeno kukanje!”. Potrebno je shvatiti kako se, napadajući i optužujući jedni druge te kukanjem nad ovom stvarnošću, stvari neće promijeniti nabolje. Stara je poslovica da zdrav bolesnoga ne razumije. Tako i u ovom društvu više kukaju baš oni koji više imaju i više troše, dok oni koji skromno žive zrače plemenitošću.

Nedavno je poglavar Islamske zajednice u BiH Husein Kavazović rekao kako BiH treba biti građanska država, dok su vaša zauzimanja posve suprotna. Zašto je to tako?

– Imamo mi dobro iskustvo iz bivše države što to znači građanska država. U njoj je uvijek jači u pravu, a iako se govorilo kako smo svi jednaki, bilo je jasno da su neki jednakiji. Poštujem različito razmišljanje, ali treba biti realan: bez jednakopravnosti svakog čovjeka i svih naroda u ovoj zemlji nema stabilnosti i budućnosti.

Bošnjačke stranke masovno su visoko pozicionirale Hrvate na svoje liste, a jedan od glavnih programa, koji su čak istaknuli donošenjem neustavnog zakona, jest izbaciti hrvatske stranke iz vlasti. Kamo to vodi?

– To je, nažalost, sadašnja stvarnost do koje je došlo politiziranjem i uz pomoć međunarodnih čelnika koji ne razumiju našu zemlju u kojoj smo različiti i svi smo kao takvi u ovoj zemlji kod kuće. Zločesta politika htjela bi navedenim nastojanjem izgurati nas iz ove zemlje. Ali, sada je na nama znati biti mudri i složno raditi na zajedništvu i opstanku, ali ne duhom jednoumlja, nego duhom sloge, solidarnosti i zajedništva.


Uputili ste poziv na glasovanje za predstojeće izbore. Zašto je važno da Hrvati katolici izađu na izbore i što kao poglavar Crkve očekujete od novoizabranih vlasti?

– Samim izlaskom na izbore ostvarujemo svoje građansko pravo i dužnost. Time svjedočimo svoju stvarnost da tu jesmo i da volimo svoj opstanak na svojoj grudi. Ne gradimo budućnost iz mržnje, nego iz sloge i zauzetosti. Demokratski izbori su jedan od načina kreiranja vlasti. Boljeg, nažalost, za sada nemamo, ali nije to savršen put. Nova vlast treba opravdati povjerenje naroda i za taj se narod zauzeti. Ne smije stranka biti preča od naroda.


Sveti Otac razriješio je nedavno svećenika pedofila iz Splita. Koliko je ova pojava prisutna u Crkvi i kako s druge strane komentirate toliku “medijsku pozornost” vezanu uz ovakve događaje?

– Taj jasan i beskompromisan stav pomoći će da se u Crkvi dogodi jedna katarza, čišćenje, i da budemo vjerodostojniji u svjedočenju i naviještavanju evanđelja. Teško je reći koliko tih zala ima. Kad god čitam te negativne napise o nama u Crkvi, uvijek pomislim kako je bolje da lažu, nego da je to istina. Mene uvijek boli kada je istina, a laž neka ide njima na dušu. Ta “medijska pozornost” samo govori kolika je “ljubav” prema Crkvi, ali smatram kako se ne treba bojati tih izazova, nego ozbiljno se suočiti s tom rak-ranom među nama.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

prof. dr. sc. Miroslav Tuđman: Hrvatska je spasila Bihać kojem je bio namijenjen srebrenički scenarij

Objavljeno

na

Objavio

Ove godine svečano je obilježena godišnjica vojno-redarstvene operacije “Oluja”, ali je pomalo zaboravljen događaj i godišnjica deblokade Bihaća i regije. Tada je Miroslava Tuđmana svečano dočekao Atif Dudaković i zahvaljivao mu na pomoći i spašavanju 140.000 ljudi u Krajini kojoj je bio namijenjen srebrenički scenarij.

Dvadeset i tri godine od toga događaja Dudaković sve češće u javnosti govori o novim ratovima, dok Tuđman zagovara nova rješenja koja bi donijela trajnu stabilnost BiH i regiji. Koja su to rješenja, u intervjuu za Večernji list govori prof. dr. sc. Miroslav Tuđman.

Čini li vam se da je ove godine godišnjica deblokade Bihaća prošla “ispod radara”?

– S jedne strane, može biti razumljivo jer je Oluja za Hrvatsku značila oslobađanje dviju trećina okupiranoga područja i proslava je bazirana na tu činjenicu. Ipak, zaboravlja se kako je neposredni povod za Oluju bio poziv gradonačelnika Bihaća da se grad i cijelu tu regiju spasi od scenarija koji je prije toga doživjela Srebrenica. Oluja je spasila 140.000 ljudi od sudbine koja je zadesila Srebrenicu.

Prije 23 godine Hrvatska je bila označena kao spasitelj, a danas se RH i Hrvate spominje kao dio udruženog zločinačkog pothvata. Kako je došlo to takvog obrata?

– Problem BiH, i onda i sada, bilo je pitanje hoće li BiH biti država triju konstitutivnih naroda i hoće li se uspostaviti na federalnim, odnosno konfederalnim osnovama. Sva tri ključna plana međunarodne zajednice, Cutileirov, Vance-Owenov i Stoltenbergov, imala su u prvim verzijama odredbu da će se županije, provincije ili republike formirati prema nacionalnim kriterijima. To je nešto što nije odgovaralo srpskoj unitarnoj politici jer su oni željeli svoju jedinstvenu jedinicu koja će biti dio ostataka Jugoslavije. Kasnije su reterirali i pristali na RS, što im je priznala međunarodna zajednica, ali i Alija Izetbegović koji je samostalno pristao na tu ideju. U Daytonu se o tome uopće nije razgovaralo. Bošnjaci su zagovarali jedan centralistički hegemonizam ne želeći priznati pravo ni Hrvatima ni Srbima na suverenost. Hrvatska opcija bila je jedina koja je istinski zagovarala federalno, odnosno konfederalno rješenje za BiH. Apsurdno je da su Hrvati na kraju optuženi za udruženi zločinački pothvat kao strana koja je najmalobrojnija u BiH i koja se branila od napada naroda koji su bili mnogo brojniji. Sve ključne borbe za opstanak BiH i potiskivanje agresora vodile su se na teritoriju koji je bio pod kontrolom Hrvata. Ta činjenica je dokaz da su se Hrvati branili i borili protiv agresora. Isto tako je činjenica da su Hrvate etnički očistili i Srbi u Posavini, a u središnjoj Bosni Armija BiH i Bošnjaci. Samo to dovoljno govori o tome kako Hrvati ne mogu biti dio udruženog zločinačkog pothvata i da on u biti nije postojao. Kako je onda moguće da su Hrvati optuženi za udruženi zločinački pothvat?

Hrvati kao narod nisu osuđeni za UZP, ali im se stavlja takva hipoteka. Kako u takvim uvjetima dalje graditi državu?

– Svaka trezvena prosudba govori kako BiH u ovakvom obliku ne može funkcionirati. Optužba za UZP samo dodatno narušava mogućnost opstanka BiH jer ove države ne može biti bez Hrvata. Paradoks je da su Hrvati, kao najmalobrojniji narod u BiH, jedina šansa opstanka BiH. Ovdje je samo pitanje u kojoj mjeri će trezveni političari s bošnjačke strane to shvatiti i konačno se prestati hraniti mitovima i željama da svojataju BiH.

Upravo s te strane najčešće dolaze prijetnje novim ratom u BiH…

– Prijetnje ratom nemaju osnove i neutemeljene su. S racionalnoga stajališta može se reći kako oni koji prijete ratom nemaju argumente za ono što bi željeli ostvariti. S druge strane, moramo naučiti iz vlastite povijesti da ni jedna sila hegemonije nije dugo trajala. Prema tome, ono što se ratom želi ostvariti nema šanse ni budućnosti na ovim prostorima. Oni koji zagovaraju ili provode tu politiku sigurno nemaju budućnosti.

Kako vidite BiH u budućnosti?

– Mogu govoriti samo o načelima na kojima BiH u budućnosti može postojati. Lideri moraju osigurati da država bude stabilna. A stabilnosti neće biti bez suverenosti sva tri naroda. Ni jedan narod ne smije osjetiti da ga ostala dva na bilo koji način ugrožavaju. Mora se riješiti pitanje Izbornog zakona, pravo na javnu televiziju na svome jeziku svakog konstitutivnoga naroda i druga slična pitanja. Dok se to ne riješi, neće biti stabilne BiH. Pogledajte druge federalne države, sve su riješile ta pitanja i te zemlje imaju mogućnost. Uzmite primjer Belgije, Švicarske, ali, ako želite, i Njemačke, Amerike i Rusije koje su zajednice regija ili neovisnih država. Svi su oni našli model kako živjeti u miru i napredovati. Ključni problem BiH nije u teritoriju, nego u pravu na suverenost i konstitutivnost triju naroda.

Je li završio rat u BiH?

– Svaki rat mora imati svoj završetak i na kraju suprotstavljene strane moraju sjesti za stol te razgovarati o budućnosti. I u BiH se konačno mora govoriti o modelu države koji će biti funkcionalan. Svi koji to ne zagovaraju ne žele opstanak BiH kao države u budućnosti.

Bošnjački političari posljednjih su dana izrekli mnoge teške poruke RH zbog Pelješkoga mosta. Kako su te poruke doživljene u Hrvatskoj?

– To su poruke koje su ostatak hegemonističkih pretenzija i, jednostavno, odbijanja svakog suživota, ne samo s Hrvatima u BiH nego i s Hrvatskom kao susjednom zemljom na koju BiH treba biti prirodno naslonjena. Sama argumentacija bošnjačkih političara besmislena je. Taj most je svojim gabaritima isti kao oni u Istanbulu koji spajaju Europu i Aziju. Ispod njih prolaze najveći brodovi bez problema. Tako će biti i na Pelješcu. Sve ovo odraz je hegemonističkih pretenzija te politike prema drugima i tu se negira suživot u cijelosti.

Imaju li te poruke dugotrajne učinke ili će mnogo toga biti zaboravljeno nakon općih izbora u BiH?

– Vjerujem da će zagovornici tog političkog programa koji ne nudi budućnost odustati od svojih stavova. U EU vide BiH kao državu koja nije samoodrživa i to treba mijenjati. Bošnjaci moraju izabrati vodstvo koje će otvarati puteve suživota i zajedništva, a ne inzistirati na sukobima koji produbljuju krizu. Život će ih natjerati tražiti rješenja. BiH, kao i RH, ostaje bez stanovništva, tako da bi tijekom određenog broja godina moglo doći do situacije da jednostavno nema ljudi koji će servisirati osnovne potrebe društva, a kamoli pratiti politike podjela koje sada pojedinci pokušavaju provesti. Samo suradnjom možemo svi napredovati. Svaki drugi put vodi nas u nove probleme.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari