Pratite nas

Razgovor

Drago Krpina: Nije sva hrvatska pamet i hrabrost potrošena

Objavljeno

na

Razgovor s Dragom Krpinom

Na Općem izvještajnom saboru HDZ-a krajem svibnja Drago Krpina, bivši saborski zastupnik, bivši glavni tajnik i jedan od utemeljitelja HDZ-a izrekao je kritičke opaske o djelovanju HDZ-a protekle dvije godine, pri čemu je posebno upozorio na štetnost ratifikacije tzv. Istanbulske konvencije i na djelovanje Milorada Pupovca. Ove i druge teme gospodin Krpina komentirao je za Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća.

I dalje smatrate da je za HDZ bila štetna ratifikacija Istanbulske konvencije. Što je po Vama sporno u toj Konvenciji i kakve će posljedice po rejting HDZ-a imati njezina ratifikacija?

HDZ se u svom Statutu i Programu deklarira kao stranka koja svoj program i djelovanje temelji na kršćanskim etičkim vrednotama.

U spomenutom dokumentu institucionaliziraju se određene kategorije koje se povezuju s tako zvanom rodnom ideologijom što je u potpunoj suprotnosti s navedenim načelima koja su istaknuta u spomenutim stranačkim dokumentima.

Da je riječ o pojmovima koji su nedvosmisleno u suprotnosti s kršćanskim vrednotama višekratno su potvrdili Sveta stolica, Hrvatska biskupska konferencija te istaknute znanstvene i kulturne institucije u Hrvatskoj poput Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Matice Hrvatske, ali i brojnih uglednih pojedinaca iz znanstvenih krugova.

Jedan plemeniti cilj kao što je zaštita žena od nasilja besramno je iskorišten za podvalu nečega što s tim ciljem nikakve veze nema. Riječ je o jednom kamenčiću u mozaiku pokušaja stvaranja jednog drugačijeg svijeta u kojem ne bi bilo mjesta za kršćansko poimanje čovjeka.

Odluka o ratifikaciji tog dokumenta donijeta je u HDZ-u na nedemokratski način pri črmu su izricane i prijetnje i ucjene. Nema nikakve dvojbe da je ta odluka protivna svjetonazorskom profilu goleme većine članova i birača HDZ-a.

Sadašnje vodstvo HDZ-a, u ovom slučaju, pokazalo je da je spremno posve zanemariti najdublje osjećaje članova i birača HDZ-a. Takav postupak kod velikog mnoštva HDZ-ovih članova i birača izazvao je razumljivu gorčinu i revolt.

Prije same ratifikacije, pitao sam jednog od novoustoličenih stranačkih funkcionera, koji voli pozdravljati s hvaljen Isus, što će mu reći njegovi ukućani pristane li HDZ na ratifikaciju. Bio je iskren i priznao da su mu zaprijetili učine li to da oni više svoj glas HDZ-u dati neće.

Prema aktualnim istraživanjima javnog mnijenja već sad vidljive su posljedice. Izraziti pad rejtinga HDZ-a poklopio se s ratifikacijom Istanbulske konvencije.

No, nije samo stvar samo u padu rejtinga, nego, što je još gore, dovedena su u pitanje temeljna svjetonazorska opredjeljenja stranke i većine njezinih članova i birača.

Oni koji su ovim činom prouzročili ovakve posljedice, morali bi za njih preuzeti i odgovornost.

Nedavno je završilo prikupljanje potpisa za otkaz Istanbulske konvencije i za inicijativu Narod odlučuje glede reforme izbornog zakonodavstva. Kako gledate na te dvije referendumske inicijative?

Kao što je opće poznato, u demokratskim državama, narod je taj koji je nositelj suvereniteta. Vlast proizilazi iz naroda i njegove demokratske volje. I zastupnici u Hrvatskom saboru izraz su demokratski izražene volje naroda.

Ako narod smatra da njegovi izabrani predstavnici o nekim pitanjima ne donose odluke u skladu s njegovom voljom, ima puno pravo zahtjevati da mu se omogući da na referendumu izrazi svoj stav i da na taj način onemogući svoje predstavnike da postupaju protivno njegovoj volji.

Paradoksalno je da pojedinci koji su i sami došli na određene dužnosti voljom naroda, tom istom narodu osporavaju pravo da na referendumu, a nema demokratskijeg načina odlučivanja, izrazi svoju volju. To protivljenje upravo je najbolja potvrda nedostatka vjere u demokratski i suverenistički kapacitet vlastitog naroda. To je i potvrda da su oni koji osporavaju pravo naroda da o pojedinim pitanjima odluči na referendumu, u strahu od moguće odluke i da su svjesni da su neki njihovi potezi protivni volji naroda.

Vidjeli smo na primjeru Velike Britanije u svezi s izlaskom te zemlje iz Europske unije kako se poštuju demokratski standardi i kako nikom ne pada na pamet dovesti u pitanje volju koji je narod izrazio na referendumu.

Naravno, i kad je u pitanju referendum postoje ustavna ograničenja. Ali tumačenje tih ograničenja nije u nadležnosti političara već Ustavnog suda. Prejudiciranje odluke Ustavnog suda od strane političara ne može se nikako drugačije shvatiti nego kao grubi pritisak na tu instituciju.

Otuđenje političkih elita od naroda jedan je fenomen koji je općeprisutan diljem Europske unije, što za posljedicu ima jačanje desnih, ali populističkih odnosno antisistemskih stranaka. Jesu li dvije spomenute referendumske inicijative dokaz da i u Hrvatskoj možemo govoriti o otuđenju političkih elita?

Nažalost sve je više znakova koji pokazuju da su aktualni višestanački sustavi u krizi i da ne uspijevaju pronaći učinkovite odgovore na najvažnija pitanja za svoje narode i države. Jedan od uzroka takvog stanja nalazi se upravo u otuđenju političkih elita od vlastitog naroda i zanemarivanju dugoročno najvažnijih narodnih interesa.

Hrvatska, u tom pogledu, nažalost, nije iznimka. Politički procesi koje ste spomenuli samo su refleks takvog stanja.

Inače, Europa u cjelini, već desetljećima klizi u jednu dramatičnu civilizacijsku dekadenciju koja europskim narodima i državama prijeti povijesnim slomom pa i nestankom. Najvidljivije posljedice tog procesa ogledaju se u, kako se čini, nezaustavljivom demografskom slomu većine europskih naroda.

Sve donedavno u Europi je utopistička ideja o takozvanom multikultralnom društvu bila dignuta na pijedestal dogme. Nije ta ideja potekla iz potreba naroda već su je u svojoj komotnosti, samodopadnosti i neodgovornosti patentirale političke elite.

Tek su najnoviji masovni migrantski valovi počeli topiti stvorenu iluziju i osnaživati volju naroda za promjenom dosadašnjeg smjera koji vodi u sigurnu propast.

Kako komentirate stanje na oporbenoj sceni – SDP, Živi zid, Most, Glas, Pametno, Neovisni za Hrvatsku…?

Najkraće bi se moglo reći da je stanje na oporbenoj političkoj sceni kaotično i lišeno nekih respektabilnih i konzistentnih i sveobuhvatnih političkih programa koje bi javnost prepoznala kao uvjerljivu i obećavajuću alternativu. SDP je i dalje, unatoč svom mlađahnom predsjedniku, zatočenik svojih ideoloških korijena.

U tom pogledu riječ je o jednom političkom anakronizmu koji preživljava panično tragajući za ideološkim neprijateljima. Oni još uvijek vode svoje ideološke ofenzive protiv imaginarnih ustaša i klerofašista. Uglavnom se iscrpljuju u tomu.

Šteta što Hrvatska nema jednu ozbiljnu hrvatsku, naglašavam hrvatsku, socijaldemokratsku stranku koja bi artikulirala svoju politiku na programima kompatibilnim socijaldemokratskoj platformi ali jednako tako pokazivala spremnost braniti temeljne nacionalne i državne interese. Takva oporba prisilila bi i vlast na odgovornije ponašanje.

Živi zid homogenizirao je, kao što se vidi iz anketa, respektabilan dio biračkog tijela kojemu su omrznule velike etablirane stranke. Smatram da je motiv njihovih birača u mnogo većoj mjeri izraz revolta prema načinu upravljanja Hrvatskom, u proteklih gotovo dva desetljeća, nego li što bi to bilo njihovo uvjerenje da ta stranka može uspješno riješiti aktualne probleme hrvatskog društva i države.

Most je nastao na sličan način. Oni su nastali kao skup vrlo raznorodnih pojedinaca koji su u svojim sredinama na lokalnoj razini ostvarili određene izborne uspjehe, međutim na nacionalnoj razini pokazali su prlično lutanja i nesnalaženja.

U svakom slučaju kad bih osobno birao koalicijskog partnera između nesavršenih Bože Petrova i Nikole Grmoje s jedne i Ivana Vrdoljaka i Milorada Pupovca s druge strane, uvijek bih se odlučio za onu prvu, nesavršenu, dvojicu.

Glas je zapravo ideološko krilo HNS i već na sljedećim izborima zajedno sa klijentelističkim dijelom HNS-a okupljenim oko Vrdoljaka, ako ih netko ne ukrca na svoju listu, nestat će s političke scene.

Neovisni za Hrvatsku politički egzistiraju na razini dvaju etabliranih imena i, barem za sad, ne vidim nekog pomaka od te činjenice. O tom što se zove Pametno nemam ništa pametno za reći.

Ima li HDZ danas uopće koalicijski potencijal u slučaju da dođe do novih izbora?

Do izbora će svakako doći, pitanje je samo hoće li biti prijevremeni. Sadašnji koalicijski partneri HDZ, osobito HNS, svakako su prilično pouzdana brana protiv prijevremenih izbora. Naime oni zasigurno plešu svoj posljednji saborski mandat i od njih je teško očekivati da bi ga, svojom voljom, skratili i za dva dana kamo li za dvije godine.

HDZ će se nakon sljedećih izbora, kad god oni bili, u pogledu koalicijskog potencijala, zasigurno naći u ozbiljnim problemima. Nakon dvostrukog raskida s Mostom, teško je računati i na treći pokušaj.

HNS će nestati s političke scene, Živi zid nije realna mogućnost. Što preostaje? Možda scenarij čijoj mogućoj realizaciji se prilagođava ideološkim peglanjem HDZ-a u što se posve uklapa i ratifikacija famozne Istanbulske konvencije.

Sve češće govori se mogućnosti formiranja velike koalicije? Koliko je ta opcija realna i što bi ona u perspektivi značila za HDZ?

Ja ne znam je li zamjenik predsjednika HDZ-a, gospodin Milijan Brkić, prije nekoliko mjeseci najavio takvu mogućnost, čak i imperativ, kao izraz svog osobnog trenutačnog nadahnuća, ili je ta izjava bila dogovorena s predsjednikom stranke.

Kad bi SDP bio ono što nije, hrvatska socijaldemokratska stranka, koja je iskreno raščistila sa svojom totalitarnom komunističkom prošlošću, koja bi, umjesto opsesivnog vraćanja vlastitim komunističkim ishodištima i kontinuirane sumanute potrage za izmišljenim ustašama i fašistima, nudila rješenja za sadšnje probleme hrvatskog društva i države i bila spremna na konstruktivno usuglašavanje o ključnim problemima u sadašnjem vremenu, sama po sebi takva koalicija ne bi nužno morala biti zlo.

Nažalost, SDP u Hrvatskoj ne može se uspoređivati s SPD-om u Njemačkoj pa je i moguća koalicija HDZ-a i ovakvog SDP-a neusporediva s velikom koalicijom u Njemačkoj. Bojim se, ukoliko dođe do takvog razvoja događaja, da taj savez neće biti utemeljen na suglasnosti i odlučnosti da se zajednički rješavaju temeljni nacionalni problemi već na težnji za pukim političkim preživljavanjem i podjelom poluga vlasti koja je svrha samoj sebi. U takvom mogućem scenariju budućnost HDZ-a ne čini mi se baš blistavom.

Na Općem izvještajnom saboru govorili ste i o Miloradu Pupovcu. Slažete li se da je Pupovac, slično kao Pribićević u monarhističkoj Jugoslaviji, zapravo proizvod hrvatskih političara, konkretno Sanadera koji ga je uzdigao na rang političara na nacionalnoj razini?

Uspoređivati Milorada Pupovca s Pribičevićem posve je neutemeljeno. Pribićević je, suočivši se sa svom surovošću ondašnje velikosrpske politike napravio radikalni politički zaokret i iskreno se priklonio idejama Stjepana Radića, postavši najoštrijim kritičarem velikosrpske kamarile.

Pupovac djeluje u kontinuitetu protiv samostalne države Hrvatske prilagođavajući svoje metode djelovanja tek tu i tamo promijenjenim okolnostima. U doba najžešće velikosrpske agresije na Hrvatsku, širio je po svijetu monstruozne laži o nasilonom i masovnom prekrštavanju srpske pravoslavne djece na katoličku vjeru.

Tim svojim lažima na besraman način opravdavao je zapravo hegemonističku Miloševićevu politiku i sve zločine koji su u njezino ime činjeni nad Hrvatima. Za tu sramotnu rabotu nikad od njega nismo čuli riječi isprike a kamo li kajanja.

Nakon Oluje, Pupovac je nastavio sa svojim antihrvatskim djelovanjem, optužujući Hrvatsku, gdje god je stigao za tobožnje protjerivanje Srba s okupiranih hrvatskih područja, prešućujući pri tom da su prethodno ta hrvatska područja bila potpuno očišćena od Hrvata, a da su na njima u četiri godine okupacije nad onim Hrvatima koji nisu uspjeli pobjeći počinjeni najstrašniji zločini.

Danas ponižava i vrijeđa Hrvatsku na stranicama novinskog smeća Novosti koje aktualna hrvatska Vlada izdašno financira novcem hrvatskih poreznih obveznika.

Na takvu cijenu opstanka na vlasti ne bi smio nitko pristati. Istina je, ulozi koju Pupovac danas ima kumovali su i kumuju i hrvatski političari koji nisu pitali za cijenu kad su u pitanju njegove „usluge“.

Nažalost, propustili smo i propuštamo i nadalje, nasuprot Pupovcu, pružiti priliku za javnu afirmaciju onim Srbima u Hrvatskoj koji nisu radili ni ratovali protiv Hrvatske a osobito onima, a bilo ih je oko deset tisuća, koji su rame uz rame s hrvatskim braniteljima branili Hrvatsku od velikosrpske agresije.

Korumpirane elite, nedjelotvoreno pravosuđe, visoki porezi i birokracija itd. često se ističku kao glavne kočnice hrvatskog napretka. Što bi Vi izdvojili kao glavne probleme Hrvatske danas?

Općenito, temeljni hrvatski problem je u tomu što, nakon veličanstvene pobjede u Domovinskom ratu, nismo uspjeli uspostaviti učinkovit model upravljanja, kako na nacionalnoj tako i na lokalnoj razini.

Hrvatska ima neusporedivo veće potencijale od mnogih daleko bogatijih država, ali nažalost te svoje potencijale ne uspjevamo staviti u funkciju boljeg života hrvatskih ljudi. Uzroci su očito u političkom sustavu koji generira kadrovsku strukturu nesposobnu napraviti pozitivni zaokret.

Nažalost, dosta je primjera koji nam pokazuju da su u međuvremenu nastale određene nadstranačke i nadpolitičke „pozadinske“ strukture moći koje su utjecajnije od javnih i državnih institucija. Te nevidljive strukture moći često su uvezane s interesima stranog kapitala i nastupaju zajedno, stavljajući svoje interese na prvo mjesto i ne mareći za sudbinu hrvatskog naroda i države.

Takvi procesi otišli su predaleko i mogu ih zaustaviti samo hrabri, čestiti ljudi koji su spremni sve žrtvovati za boljitak hrvatskog naroda i svoje Domovine, kao što su to bili spremni hrvatski branitelji koji su odlazili na bojišnicu svjesni da je najizglednije da se s nje možda i neće vratiti.

Dok se najvažnije poluge moći u Hrvatskoj ne nađu u rukama ljudi koji će se po čestitosti, hrabrosti i spremnosti na žrtvu moći mjeriti s hrvatskim braniteljima, Hrvatskoj će teško krenuti na bolje. Nažalost, načelo koje je vodilo hrvatske branitelje „služiti Hrvatskoj pod cijenu vlastitog života“ potisnuto je, a njegovo mjesto u motivaciji mnogih u javnim i političkim poslovima zauzelo je načelo „poslužiti se Hrvatskom pod svaku cijenu“ bilo u svrhu materijalističkih ili karijerističkih osobnih interesa.

Navedene pojave posljednjih su godina, posebno nakon ulaska u EU, dovele do masovnog iseljavanja hrvatskih građana u inozemstvo. Ako tome dodamo i prirodni pad stanovništva, kakve su uopće hrvatske perspektive u budućnosti?

Ako je suditi po aktualnim trendovima iseljavanja i demografskog izumiranja, hrvatske perspektive su vrlo crne. Petnaest tisuća godišnje više nas umire nego što li se rađa, a rijeke iseljavanja iz Hrvatske teku sve šire i sve brže.

Zanos kojim smo stvarali Hrvatsku i borili se za njezinu obranu i oslobođenje bilo je veličanstveno epsko vrijeme hrvatske povijesti. Suprotno našoj ondašnjoj vjeri i nadama, danas, dva desetljeća kasnije, proživljavamo tragediju nestajanja kojoj se ne vidi kraja. Nažalost, tužnu sliku stvarnosti ne može se popraviti nikakvim marketinškim i statističkim trikovima.

Unatoč svemu ja vjerujem da u hrvatskom nacionalnom biću postoji još uvijek domoljublja koje može preokrenutu sadašnje prijeteće trendove. Dok god se ispred čestitosti, sposobnosti, požrtvovnosti i samoprijegora bude stavljalo ulizništvo, oportunizam, klimoglavstvo pa i sklonost kriminalu, Hrvatska ne može računati na bolju budućnost.

U najavi novog Statuta HDZ-a bilo je predviđeno da se oni članovi stranke za koje postoje pravomoćno potvrđene optužnice za kriminalna djela, suspendiraju sa svih stranačkih dužnosti do okončanja postupka. U konačnoj varijanti Statuta od te odredbe se, bez objašnjenja odustalo. Uz još dvadesetak amandmana, na nedavnom Saboru HDZ-a, predložio sam da se ta odredba ipak ugradi u Statut. Mudro rukovodstvo na sve to je nehajno odmahnulo rukom.

Svjedočili smo prije nekoliko dana da pojedinci s teretom potvrđenih optužnica i sudskih procesa koji su u tijeku imaju glavnu riječ u slaganju kadrovskih križaljaka u vrhu stranke. S takvom praksom protežiranja ljudi s teretom ozbiljnih optužnica i smjenjivanja drugih samo zbog iznesenog kritičkog mišljenja, HDZ ne može daleko dogurati.

Što je najgore, takvom praksom stvara se nepodnošljivo nepovjerenje pa i prijezir mladih ljudi prema politici kao takvoj. Upravo to nepovjerene u institucije, vidjeli smo ovih dana, mladi ljudi koji napuštaju Hrvatsku navode kao glavni razlog odlaska.

Na nedavnom Općem saboru HDZ-a, upozorio sam na neprihvatljivost stanja u kojem HDZ održava većinu u Saboru zahvaljujući glasovima bivših i nekih izglednih budućih zatvorenika te ucjenjivača Milorada Pupovca. U takvoj situaciji nemoguće je napraviti zaokret koji bi budio nadu i zadržao mlade hrvatske obitelji u njihovoj Domovini za čiju slobodu su im se očevi borili i ginuli.

Imate li dojam da su neprofesionalni, neobjektivni i korumpirani mediji u Hrvatskoj jedan od glavnih uzroka političkog i ekonomskog nazadovanja? I zašto po Vašem mišljenju desnica u 28 godina hrvatske države nije bila u stanju formirati relevantni, mainstream medij na nacionalnoj razini?

Dok sam bio intenzivno u politici mediji me nisu nimalo mazili, štoviše. Vodio sam brojne polemike ne samo s političarima nego i s novinarima. I danas u hrvatskom medijskom prostoru ima svašta i neprofesionalizma i površnosti i zlonamjernosti … Međutim, ipak mislim da bi svaljivanje glavne krivnje za sadašnje stanje u Hrvatskoj na medije bilo apsolutno pretjerano i neistinito.

Temeljna odgovornost je prije svega na političarima koje narod izabire da odlučuju u njegovo ime. Nedvojbeno je da u hrvatskom medijskom prostoru sve ove godine dominira lijeva paradigma.

Ne želeći nikog osobno uvrijediti zbog škola koje je završio, mislim da se razlog takvom stanju nalazi u činjenici što su hrvatski novinari nastavili učiti zanat jedino na nekadašnjem partijskom učilištu koje se zvalo Fakultet političkih nauka. Na tom učilištu, opće je poznato, nije mogao predavati bilo tko, već ljudi koji su uživali posebno povjerenje Partije.

To učilište i njegovi, iz komunističkog doba naslijeđeni, djelatnici nastavili su odgajati nove naraštaje hrvatskih novinara i u demokratskoj Hrvatskoj, nastojeći ih naravno usmjeriti prema svojim ideološkim obrascima. Osobno smatram, a iznosio sam takve prijedloge i devedesetih godina, da je tu instituciju, zbog njezine izrazite ideologiziranosti trebalo ukinuti. To se propustilo učiniti u kontekstu Tuđmanove politike nacionalne pomirbe. Nažalost, tu politiku mnogi su debelo zloupotrijebili. Posljedice se osjećaju i danas i još će se dugo osjećati.

Zašto se i nakon dvadeset i osam godina demokracije nismo obračunali s ostavštinom komunizma i jugoslavenstva, nego pojedine interesno-političike grupacije tu ostavštinu, štoviše, žele učiniti svjetlim stranicama hrvatske povijesti i dijelom hrvatskog povijesnog identiteta?

Dijelom sam odgovorio na to pitanje u prethodnom odgovoru. Nažalost, još tamo od sredine devetnaestog stoljeća u hrvatskoj politici egzistira jedna struja koja nikad nije vidjela rješenje hrvatskog nacionalnog pitanja u stvaranju samostalne hrvatske države već uvijek pa u kakvim bilo naddržavnim tvorevinama.. Rukavci tog strujanja osjećaju se i u ovo naše vrijeme.

Komunistička partija zloupotrijebila je razumljivi otpor hrvatskog naroda, primjerice u Dalmaciji, talijanskoj okupaciji tog dijela Hrvatske, i upregnula ga nakon Drugog svjetskog rata u svoja komunistička ideološka kola. Na svoje komunističko lice navukla je masku antifašizma i pod tom maskom počinila najgore masovne zločine nad hrvatskim narodom.

Ti zločini nisu prestali sve do raspada njihove komunistčke državne tvorevine, a završni čin dogodio se u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku koja se odvijala pod njihovim ideološkim simbolom crvenom zvijezdom petokrakom. Ti pokušaji da se zločinačko komunističko lice zamaskira antifašizmom traje do danas. Nevjerojatno je da u tom sudjeluju i mladi ljudi poput Davora Bernardića ili nekih mladih povjesničara.

Tuđman je svoj program temeljio na jedinstvu iseljene i domovinske Hrvatske. Je li odnos prema hrvatskom iseljeništvu, koje ima velike potencijale za RH, danas sramotan?

Da, zajedništvo domovinske i iseljene Hrvatske bio je jedan od temelja politike predsjednika Tuđmana. To zajedništvo pokazalo se dragocjenim u vrijeme Domovinskog rata.

Nažalost taj entuzijazam iz ratnih godina nije se pretvorio u hrvatsku gospodarsku renesansu koja se trebala dogoditi nakon oslobađanja Hrvatske i u kojoj je hrvatsko iseljeništvo trebalo imati važnu ulogu. Određeni krugovi, koji su spretno iskoristili ideju nacionalne pomirbe, ovladali su glavninom hrvatskih ekonomskih potencijala i organizirali se u već spomenute nadstranačke strukture moći, stvarali su bedeme prema povratku hrvatskih iseljenika jer ih nisu željeli za konkurenciju, a uz to oni su za njih i dalje bili tek neprijateljska emigracija.

Što reći o položaju Hrvata u BiH?

Nakon predsjednika Tuđmana službena Hrvatska ostavila je hrvatski narod u BiH na cjedilu, na milost i nemilost političarima dvaju brojnijih naroda. Hrvatska je potpuno odustala od prava i obveza iz Washingtonskog i Daytonskog sporazuma. Službena hrvatska politika svela se na papagajsko ponavljanje otrcanih floskula tipa „neka se tri naroda dogovore“ i „podržavamo jednakopravnost svih triju naroda“.

Predsjednik Tuđman je inzistirao na što tješnjem povezivanju Hrvatske i Federacije BiH. Na kraju krajeva spomenuti sporazumi predvidjeli su uspostavu konfederalnih odnosa između Hrvatske i Federacije BiH. To je bio temeljni uvjet bez kojeg navedeni sporazumi nikad ne bi ni bili potpisani.

Predsjednik Tuđman, smatrao je, uz ostalo, da se hrvatske tvrtke trebaju maksimalno uključiti u razvitku gospodarstva u BiH, osobito na područjima na kojima žive Hrvati. Inzistirao je također na prometnom povezivanju Hrvatske i BiH. Sve je to trebalo doprinijeti opstanku hrvatskog naroda u BiH čije nestajanje s tih prostora traje stoljećima a u ovo vrijeme dobiva svoj tragični krešendo.

Podsjetio bih i ovom prilikom da je predsjednik Tuđman bio energično protiv povezivanja dubrovačkog područja s ostatkom Hrvatske mostom Pelješkim mostom o čijem se početku gradnje ovih dana buči na sve strane. On je to smatrao još jednim uzmakom hrvatske politike u odnosu na hrvatske interese u BiH i interese Hrvata čija je domovina i BiH.

Predsjednik Tuđman inzistirao je na povezivanju cestom kroz Neum kako bi Hrvatska i na taj način posvjedočila dijelu hrvatskog naroda koji živi u BiH da nije napušten. Korist od tog mosta za Hrvatsku je nedvojbena, ali on nije smio postati znak još jednog udaljavanja Hrvatske od Hrvata u BiH.

Devedesetih godina bili ste vrlo aktivni u procesima stvaranja hrvatske države. Kako danas gledate na sva to događanja? I kakvu bi ocjenu dali hrvatskoj državi ako gledamo u retrospektivi posljednih 28 godina?

Ponosan sam i sretan što pripadam hrvatskom naraštaju koji je sudjelovao u ostvarenju milenijske težnje hrvatskog naroda za svojom slobodnom i samostalnom državom.

Nastojao sam koliko sam znao i mogao na najbolji mogući način obavljati sve dužnosti koji su mi bile povjerene. Bilo je to vrijeme u kojem je iz hrvatskog naroda izišlo sve ono najbolje što je imao u svom nacionalnom biću.

Nas koji smo bili na različitim dužnostima, na čelu s predsjednikom Tuđmanom, nosila je vjera u snagu hrvatskog naroda, nosio nas je ponos i odvažnost koje su nam u gene utkali naši preci koji su stoljećima prije nas ginuli za istu ideju koju smo mi uspjeli i ostvariti. Bilo je, naravno teških trenutaka, strašnih gubitaka, pogreba poginulih bliskih prijatelja, opsade i pada sela i gradova …, Vukovar, Škabrnja…

No, vjera u pobjedu nije nas nikad napuštala. Plodovi naših napora, posebice žrtava najboljih među nama koji su životima posvjedočili ljubav za svoju domovinu Hrvatsku, rezultirali su ubrzo i prvim pobjedama … oslobađanje Miljevačkog platoa, Maslenica, Bljesak i veliko finale u Oluji koja nas je dovela na Kninsku tvrđavu na kojoj smo svjedočili Tuđmanovim suzama radosnicama dok ljubi hrvatski pobjednički barjak. Žao mi je Hrvata koji su mogli, a nisu sudjelovali u tim neponovljivim povijesnim događajima.

U Domovinskom ratu potvrdili smo se kao narod koji je spreman žrtvovati se za svoje ideale i kao narod koji svoje ideale zna i može pretvoriti u stvarnost. Nažalost u miru smo prilično pogubili konce. Nahrupili su neki ljudi iz drugog plana kojima slobodna i samostalna Hrvatska nije bila izazov već prilika za osobne materijalističke ili karijerističke probitke.

Stvaralačku i moralnu snagu hrvatskog naroda koja je kao vulkan eruptirala u Domovinskom ratu, u miru su počeli zatirati, a čine to i danas , razni skorojevići, prevrtljivci i smutljivci koji svoje osobne interese i probitke stavljaju daleko ispred intersa Hrvatske. No, unatoč svemu, nisam i ne želim biti defetist.

Vjerujem i danas u obnoviteljsku i stvaralačku snagu hrvatskog naroda i uvjeren sam da će se ona, uz Božju pomoć, ponovno očitovati u vremenu koje je pred nama.

I dalje aktivno pratite političke zbivanja, bavite se uzgojem maslina, ali i pjesništvom?

Da, pratim politička zbivanja, pa na stanovit način i sudjelujem u njima. Imam dvjestotinjak maslina, u mom rodnom selu Radašinovcima, koje sam zasadio vlastitim rukama i o kojima s radošću brinem.

One su mi blagotvorna poveznica s korijenima iz kojih sam ponikao. Objavio sam dvije zbirke poezije. U srijedu 13. lipnja, na Svetog Antu, u Zagrebu, u prostorijama Društva hrvatskih književnika, čiji sam član, bit će predstavljena moja nova knjiga „Svitlo i druge pripovijetke“ .

Imamo li ipak razloga za optimizam kad je u pitanju hrvatska budućnost?

Unatoč svemu, između pesimizma i optimizma izaberimo optimizam, između beznađa i nade izaberimo nadu. Nije sva hrvatska pamet i hrabrost potrošena.

Vjerujem da je preostalo dovoljno i hrvatske pameti i hrabrosti da izgradimo Hrvatsku onakvom kakvu su je sanjali oni koji su je natopili svojom krvlju.

Davor Dijanović / HKV

 

Drago Krpina: ‘Većina HDZ-a u Saboru ovisi o nekoliko bivših i jednom budućem zatvoreniku’

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Tomislav Karamarko: Ako budem potreban hrvatskom narodu dužnost mi je odazvati se

Objavljeno

na

Nakon gotovo dvogodišnje šutnje Tomislav Karamarko je za 7Dnevno razgovarao s Kazimirom Mikašekom-Kazom. Intervju kojeg uz odobrenje autora Kamenjar.com prenosi, je presjek dugih analitičkih razgovora s gospodinom Tomislavom Karamarkom. Razgovore je vodio Kazimir Mikašek-Kazo, novinar i kolumnista novina i portala 7dnevno, a razgovor s osnovnim naglascima i političkim porukama pročitajte u nastavku:

Poštovani gospodine Karamarko, uvodno, hvala Vam što ste se odazvali pozivu za ovaj prvi ekskluzivni razgovor za 7Dnevno nakon gotovo dvogodišnje šutnje i brojnih špekulacija o Vašem statusu u hrvatskom društvu. Što je povod Vašoj odluci da progovorite za javnost?

Čini mi se da ne postoji čovjek na javnoj sceni u Hrvatskoj kojega nisu duboko dotakla recentna zbivanja izazvana velikim uspjehom hrvatskih nogometaša na Svjetskom nogometnom prvenstvu. Priznajem, i u meni su se probudile velike emocije, ali još je važnije da sam u ovom veličanstvenom domoljubnom zajedništvu hrvatskog naroda u Domovini i Svijetu vidio znakovite poruke, poglavito poruke političkom vodstvu Republike Hrvatske.

Kakve su to poruke?

Poruke koje se daju iščitati u ovom slavljeničkom domoljubnom zajedništvu su jednostavne za razumjeti. Hrvatska može i mora bolje, Hrvatska može najbolje, jer ima sve duhovne i materijalne pretpostavke  za svekoliki napredak! Hrvatska može biti zemlja mira, tolerancije, zajedništva, blagostanja, a nadasve suverenizma! To sve su nam pokazali naši nogometni mađioničari, vrijedni i prekaljeni profesionalci i Hrvatski narod koji je iskazao toliku ljubav prema tim simbolima i vrijednostima  hrvatske pobjede. I to nije prvi puta da vidimo jedno savršeno domoljubno jedinstvo. Isto se dogodilo prilikom dočeka Hrvatske vojske nakon veličanstvene povijesne pobjede u  oslobodilačkoj vojno-redarstvenoj operaciji „Oluja“, sa istim emocijama smo u Zagrebu dočekali papu Ivana Pavla ll. Vrijeme je da to duboko emocionalno zajedništvo hrvatskog naroda zadržimo kao trajne vrijednosti i kapitaliziramo na dobrobit naše Domovine, na dobrobit tog istog naroda i nacije. S ovakvim domoljubnim zajedništvom naroda  Hrvatska može biti „prvak Svijeta“ u svemu!

Gospodine Karamarko, sami ste otvorili pitanje tih cikličnih pojava hrvatskog zajedništva i sličnih domoljubnih euforija kroz povijest. Nije li se slično plebiscitarno zajedništvo hrvatskog naroda dogodilo 10.travnja 1941. kao i za vrijeme „Hrvatskog proljeća“ 1971. godine? Pitam Vas to kao povjesničara, jer poznato je da su svi ti događaji zapravo završili tragično za hrvatski narod? Dakle, slažem se da bi Hrvatska sa iskrenim zajedništvom mogla biti „prvak Svijeta“ u svemu, ali to se nikada nije dogodilo? Zašto?

Vaše pitanje je na mjestu i ima smisla, jer samo bedaci ne uče iz povijesti. Glede 10. travnja i sveopćeg nacionalnog oduševljenja prilikom proglašenja NDH mogu se samo pozvati na izjave dvojice hrvatskih velikana, dr. Franju Tuđmana i blaženog Alojzija Stepinca. I jedan i drugi govore o legitimnom pravu hrvatskog naroda na vlastitu državu, i jedan i drugi su prepoznali „bilo svoga naroda“ u tim povijesnim previranjima. No međutim, moramo priznati da su i jedan i drugi znakovito osudili režim NDH kao i sve druge totalitarne režime, poglavito komunistički diktatorski režim Josipa Broza Tita. Dakle, prihvaćam nauk dvojice hrvatskih velikana, no međutim treba kontekstualno razlikovati totalitarni režim koji je nasilno nastao u ozračju nemilosrdnog rata i onaj diktatorski režim koji je provođen u kontekstu mira nakon završetka Drugog svjetskog rata. Činjenica je da su proizvodi bilo kojega totalitarnog režima uvijek nevine žrtve i da je potrebno osuditi sve totalitarne režime upravo zbog nevinih žrtava. Dakle, anti totalitarizam je moja politička legitimacija, to sam više puta isticao i nisam se pomaknuo s tog stajališta. U tom kontekstu, osim domoljubnog zajedništva, za budućnost Hrvatske prevažne su znanstveno utemeljene povijesne istine, jer bez istine o vlastitoj povijesti nema nam ni budućnosti. Naravno, ja sam jedan od onih koje nazivaju povijesnim revizionistom, jer ne prihvaćam onu povijest kao znanstvenu i konačnu činjenicu koja je pisana po diktatu zločinca Tita. Mi smo porazili diktatorski režim bivše Jugoslavije uspostavom Republike Hrvatske  i uvođenjem demokratskog, parlamentarnog poretka, mi smo porazili velikosrpske zločinačke namjere u krvavom obrambenom Domovinskom ratu, a nismo u stanju poraziti komunističke povijesne mitomanske falsifikate koji i danas ideološki teško opterećuju našu političku svakodnevnicu. Mentalni komunisti se koriste svim javnim i tajnim sredstvima da istina ne izađe na svjetlo dana, jer ta istina za mnoge bi bila kraj njihovih društveno političkih karijera i javnog političkog djelovanja. Istina bi neminovno iznjedrila neki oblik lustracije i oslobodila Hrvatsku mentalno komunističkih i neojugoslavenskih ostataka.

Niste mi odgovorili na drugi dio pitanja. Zbog čega hrvatsko domoljubno zajedništvo nije nikada kapitalizirano za opće dobro?

Odgovor je jednostavan i nedvosmislen. Neprijatelji hrvatske samostalnosti, neprijatelji hrvatskog suverenizma, u svim spomenutim slučajevima bili su jači i jednostavno su nas pobijedili. Kada se nakon „Oluje“ činilo da konačno imamo san koji smo sanjali, vrlo brzo je došlo do procesa razbijanja domoljublja, do procesa „detuđmanizacije“, do procesa razjedinjavanja u braniteljskim strukturama, a sve to je začinjeno brutalnom pljačkom Hrvatske dok se Hrvatska stvarala na prvoj crti bojišnice. Jednom riječju, došlo je do  rastakanja hrvatskog suverenizma u režiji onih koji su Hrvatsku željeli vidjeti u nekom novom obliku konfederalne Jugoslavije. Danas je razvidno, da su se te „konfederalne“ strukture opljačkanim novcem domogli vlasti 2000. godine, uspostavili kontrolu nad medijima, a kada imaš medije možeš manipulirati kako god poželiš. Tu moć medija osjetio sam na primjeru vlastite kože!

Čini se da ste se ovdje upecali u vlastitu zamku, jer moram Vas podsjetiti  da Vas mnogi tzv. desničari i domoljubi optužuju za blisku suradnju sa Stjepanom Mesićem u kontekstu njegove pobjede na prvim predsjedničkim izborima 2000-te godine i Vašeg doprinosa u njegovom izbornom stožeru. Siguran sam da bi mnogi željeli čuti neko suvislo obrazloženje o karakteru Vašeg odnosa sa Stjepanom Mesićem?

Bilo bi najjednostavnije posipati se pepelom po glavi i priznati neke svoje zablude, no mislim da se veličina čovjeka krije  u spremnosti priznati svoje pogreške. Ali kada sve stavimo u kontekst tadašnjih političkih previranja, istina je da je bilo je stvari oko kojih sam se s Mesićem i slagao. Na primjer, osobno sam prvi pokrenuo procese otkrivanja pretvorbenih manipulacija u Gradskim podrumima, Croatia busu i još nekim velikim poduzećima. Ako se dobro sjećate, prva predizborna kampanja Stjepana Mesića bila je koncipirana na otkrivanju pljačke Hrvatske u pretvorbi i privatizaciji. Sijevala su predizborna obećanja o povratku opljačkanog novca sa egzotičnih otoka. Dok sam ja iskreno vjerovao u razotkrivanje te najveće pljačke Hrvatske, Stjepan Mesić je prevario i mene i hrvatski narod koji ga je dva puta birao za predsjednika. Tijekom njegova dva mandata u proračun Republike Hrvatske nije vraćena ni jedna jedina kuna opljačkanog novca i nije pokrenut ni jedan jedini proces protiv ratnih profitera. Meni nije teško priznati da sam bio prevaren i da sam u njegovom izbornom stožeru bio smokvin list kao izvorni osnivač HDZ-a. To se pokazalo vrlo brzo nakon 2000. kada ulazimo u otvoreni svjetonazorski sukob, a o tome svjedoči upravo Stjepan Mesić u nekoliko svojih javnih istupa. Konačno, danas mogu egzaktno dokazati da je upravo Stjepan Mesić bio jedan od glavnih kreatora moje političke eliminacije i to je pravi dokaz o karakteru mog odnosa s njim. Nije mi nikada mogao oprostiti uhićenje njegovog  prijatelja Josipa Boljkovca na temelju relevantnih dokaza o njegovim zločinima nad nedužnim hrvatskim civilima nakon Drugog svjetskog rata, jer tim činom sam simbolično započeo proces lustracije u Hrvatskoj.

Osim toga, kada danas pogledate politički vrh Hrvatske od Pantovčaka do Banskih dvora, kada analizirate hrvatsku diplomaciju, gotovo da nema ni jedne osobe koja nije bila u nekom obliku odnosa sa Stjepanom Mesićem i koja svoju političku ili diplomatsku karijeru na neki način treba zahvaliti upravo Stjepanu Mesiću ili Ivi Josipoviću. Svi oni bili prisiljeni ili su dobrovoljno ušli u neku vrstu trulog političko-trgovačkog kompromisa radi ostanka u politici i nitko ih ne dira. Dakle, ako si imao političkih ambicija jednostavno si bio osuđen tražiti neke političke kompromise, a ja sam imao političke ambicije koje su me dovele gotovo do premijerske pozicije na krilima Domoljubne koalicije u žestokom sukobu s Mesićem.

Konačno, kada Mesić i Manolić nisu mogli zaustaviti moje domoljubne političke pobjede pokušali su me uvući u svoju „udbašku jazbinu“ dokazujući da sam bio suradnik Udbe kako bi me na taj način udaljili od mog biračkog tijela. Tu se na vrlo znakovit način vidi snaga tih udbaških struktura. Mene uvlače u tu zločinačku organizaciju da bi me ocrnili, a sami su kreatori i čuvari te zločinačke organizacije i ne može im nitko ništa!? To se jasno vidjelo u silnim nastojanjima da se kroz „Lex Perković“ spriječi izručenje zločinaca Perkovića i Mustaća Njemačkom pravosuđu. Dakle ja sam kao suradnik Udbe zločinac, a da nikada nije dokazano da sam bio suradnik Udbe, a oni koji su u arhivskim dokumentima dokazani kreatori te organizacije najveći su poštenjaci!? Moram podsjetiti javnost da je u sudskom procesu protiv Manolića za klevetu, moj svjedok, načelnik sektora SDS-a koji je imao uvid u suradničku mrežu SDS-a, javno svjedočio doslovno ovako: „Gospodina Karamarka smo pokušali vrbovati za suradnika, ali vrbovanje nije uspjelo“!!! Dakle, nisu li poslije ovakvog svjedočenja mog svjedoka pod zakletvom, Manolićeve optužbe  zapravo monstruozne, perfidne i potpuno paradoksalne, potpomognute brutalnom medijskom hajkom?

Konačno, još u bih se u nečemu možda mogao složiti sa Stjepanom Mesićem! Možda bih se mogao složiti s njegovom izjavom u Pakracu „da je Jasenovac bio radni logor i da nikome ne bi palo na pamet ubijati radnu snagu u Jasenovcu“!? Govori li Mesić istinu ili manipulira cinično ismijavajući sve žrtve Jasenovca, one do 1945 i one poslije rata? U svakom slučaju tom čovjeku je teško vjerovati! Na tragu te Mesićeve teze ili manipulacije, podupirem nastojanja povjesničara Igora Vukića, Stjepana Razuma i ostalih znanstvenika da do kraja na temelju znanstvenih spoznaja rasvijetle istinu o logoru u Jasenovcu. Upravo im je „veliki antifašist“ Stjepan Mesić svojom izjavom u Pakracu dao vjetar u leđa!?

 Imao sam spremno pitanje i o Jasenovcu, no vidim da ste me preduhitrili. HOS-ov pozdrav „Za dom spremni“? Što mislite o tome?

Pod pozdravom „Za dom spremni“, HOS kao legitimni dio Oružanih snaga Republike Hrvatske borile su se, stvarale i stvorile slobodnu, demokratsku i parlamentarnu Republiku Hrvatsku, nasuprot diktatorskoj komunističkoj Jugoslaviji porazivši usput i četničku ideju o velikoj Srbiji. Demokracija i parlamentarizam koji su stvoreni i pod tim pozdravom u potpunoj su opreci sa bilo kakvim totalitarizmom. Potpuno je suludo tvrditi da bilo tko u Hrvatskoj želi neki povratak u NDH, jer u današnjim međunarodnim okolnostima to jednostavno nije moguće kada bi i bilo takvih suludih ideja. U tom kontekstu ovi zadnji mrziteljski napadi na branitelja, domoljuba i pjevača Marka Perkovića Thompsona su za svakoga koji imalo voli Hrvatsku suludi i neshvatljivi.

Antifašizam i ZAVNOH u Ustavu Republike Hrvatske i danas izazivaju žestoke svjetonazorske i znanstvene sukobe. Siguran sam da naši čitatelji žele čuti vaše stajalište o tome?

Jedini relevantni antifašisti u Hrvatskoj su hrvatski branitelji koji su porazili diktatorski komunistički, a samim time i fašistički režim bivše Jugoslavije. A proizvod te i takve Titove diktatorske Jugoslavije je upravo ZAVNOH! I to ne kao floskula o kojoj je govorio moj prijatelj povjesničar i znanstvenik dr. Zlatko Hasanbegović, već kao najveća prijevara i podvala hrvatskom narodu, jer ZAVNOH nikada nije bio u funkciji Hrvatsko državnog sabora kako se to htjelo lažno prikazati. U Titovoj komunističkoj diktaturi nema parlamenta, nema parlamentarizma, nema demokracije,  pa je zbog toga besplodno tvrditi da je ZAVNOH sam po sebi imao bilo kakve zasluge za nastanak današnje Republike Hrvatske. Ključno je pitanje kako se ZAVNOH našao u izvorišnim osnovama Ustava RH? Neki analitičari smatraju da je to dio političke trgovine u jeku Tuđmanove pomirbe, jer ZAVNOH u Ustavu RH je trebao zaštititi komunističke snage od moguće lustracije, da bi ovi zauzvrat pristali na stvaranje Hrvatske. I naravno, zaštitio ih je! I ne samo to!? ZAVNOH u Ustavu RH omogućio im je privilegirani status i sustavnu pljačku Hrvatske sve do današnjeg dana i gotovo da bi se matematički moglo izračunati koliku je štetu ta floskula nanijela Hrvatskoj do sada. Uostalom, sam predsjednik Tuđman u svom zadnjem proročanskom govoru na aerodromu Pleso priznao je da njegov „zavnohovski“ model pomirbe nije uspio i to riječima:

„ Nećemo dopustiti ostacima jugo komunističkog sustava, niti jugo Srpskog, stanje kakvo smo bili zatekli u Hrvatskoj uspostavom hrvatske slobode i demokracije. Nećemo dopustiti da nam sve to dovedu u pitanje. Nećemo to dopustiti tim jugo komunističkim ostacima, ali ni onim političkim diletantima, bezglavim smušenjacima koji ne vide o čemu se zapravo radi danas u Hrvatskoj i u Svijetu sa kojekakvim regionalnim planovima…Nećemo dopustiti onima koji se vežu i sa crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske nezavisnosti, ne samo sa crnim, nego i zelenim i žutim vragovima…

Dakle sve što je Tuđman kazao da nećemo dopustiti sve je to danas dopušteno i demonstrira se pred našim očima u kojekakvim trgovačkim koalicijama s onima koje je Tuđman jasno locirao u tom svom proročanskom govoru. A oni „smušenjaci“ koji grade nekakvu pomirbu na neuspjelom Tuđmanovom modelu pomirbe, očito ne shvaćaju, ili ne žele shvatiti što je predsjednik Tuđman proročanski poručio?

S obzirom da premijer Plenković promovira upravo taj model Tuđmanove pomirbe u centrističkom HDZ-u vjerojatno mislite i na njega?

Ne bih nikoga želio prozivati ad hominem, ali uvjeren sam da pomirba sa onima koji veličaju simbole propalog komunističkog režima nije moguća sve dok se javno ne odreknu te ideologije kao svoje političke platforme.

Što nam konkretno možete kazati o pomirenju domoljuba?

Osnovna strategija jugo komunističkih ostataka je bila i ostala razjediniti i posvađati branitelje, domoljube i kršćanske demokrate u Hrvatskoj kao potencijalnu relevantnu političku snagu koja prijeti mentalno komunističkim ostacima. U tome, po formuli zavadi pa vladaj,  bili su više nego uspješni, a rezultat toga je da se Hrvatska gotovo 20 godina nije kvalitetno pomakla s mjesta. Ta strategija je i danas na djelu, a razbijanje domoljubnog zajedništva vidljivo je osobito nakon ovih veličanstvenih domoljubnih skupova koji su zapravo počeli nacionalnim buđenjem nakon bespotrebne ratifikacije „Istanbulske konvencije“. Nakon toga, uslijedilo je prikupljanje potpisa za referendumske inicijative, a istovremeno su započele opstrukcije referenduma kao najvećeg neposrednog demokratskog dosega odlučivanja naroda. Svakom laiku je potpuno jasno da se u sadašnjoj konstelaciji političkih snaga u Hrvatskom saboru ne može donijeti ni jedan suverenistički zakon u Hrvatskoj, a moguće saborske promjene izbornog zakona ako se dogode, biti će još jednom čista kozmetika i najobičnija politička trgovina. Brojni analitičari smatraju da je došlo vrijeme za ozbiljne ustavne promjene, jer ovaj izborni model je potrošen, nije dao baš nikakve vidljive rezultate osim fiktivne demokracije, a usput namjerno ili slučajno proizvodi takav odnos političkih snaga koji je plodno tlo za klijentelizam, nepotizam i besramnu korupciju. Kada bih bio u poziciji, zalagao bih se za jednu hrvatsku izbornu jedinicu, bez manjinskih lista i dvostrukog prava glasa. Naravno, to bi se odnosilo i na hrvatsko iseljeništvo koje je, nažalost nezaustavljivo sve brojnije uslijed ovog demografskog apokaliptičkog sloma. Jedino iskrenom pomirbom i zajedništvom domoljuba, suverenista i kršćanskih demokrata moguće je stvoriti kritičnu masu za promjene u Ustavu Republike Hrvatske, a to se može ostvariti ili stvaranjem nove, snažne političke i suverenističke opcije koja bi polučila odlične, čak pobjedničke rezultate na budućim izborima, ili na masovnom narodnom referendumu. Iskrena pomirba na desnom političkom spektru i politička suradnja na kršćanskim svjetonazorskim temeljima osnovni je preduvjet za bilo kakav napredak Hrvatske. To pomirenje je i osnovna pretpostavka za zaustavljanje demografskog sloma Hrvatske. To pomirenje je moguće i čini mi se da je došlo vrijeme za sazrijevanje svijesti o tome. U cijeloj EU događaju se slični procesi i ta politička ideja domoljublja protkanog  suverenizmom postaje itekako konkurentna na političkom tržištu.

Jeste li se Vi spremni uključiti još jednom u  političku utakmicu bez obzira na silne difamacije koje ste doživjeli? I kakav je vaš pogled na današnji HDZ izvana i iznutra?

Nakon dvije godine političke izolacije, nakon dugotrajne analitike uzroka i posljedica moga političkog uspona i pada još više sam učvrstio svoja domoljubna politička stajališta i u tome me ne će ništa slomiti. Ako kao takav, s ogromnim političkim iskustvom i jasno deklariranim svjetonazorom budem potreban hrvatskom narodu dužnost mi je odazvati se. Uvjeren sam, političke promjene su moguće i nadasve potrebne, a da u Hrvatskoj ima domoljuba pokazali su veličanstveni domoljubni skupovi kojima smo svjedočili. Naravno, potrebna nam je nova, široka, domoljubna koalicija svih stranaka i pojedinaca dobre volje iz ukupnog korpusa hrvatske nacije. Hoćemo li još jednom pasti na suverenističkom ispitu ovisi samo o nama, ovisi o spremnosti na praštanje, toleranciju i novo zajedništvo u koje bi trebali biti svi pozvani!?

Mnogi se varaju ako misle da će HDZ nestati s političke scene, jer to su mislili i nakon potpunog sloma HDZ-a uslijed Sanaderove ostavštine,  pa se dogodilo upravo suprotno. Ja, moja politička ideja, moji prijatelji i partneri i domoljubna koalicija doveli su taj i takav slomljeni HDZ do pet uzastopnih izbornih pobjeda i osvojili smo Pantovčak kada to objektivno nitko nije očekivao. Uvjeren sam da su u tom periodu mog političkog djelovanja započeli nezaustavljivi procesi pozitivnih promjena u Hrvatskoj što je danas vidljivo u potpunom rasulu neojugoslavenske ljevice u Hrvatskoj. Danas je HDZ ponovo odlutao s demokršćanske trase dajući neojugoslavenskoj ljevici umjetno disanje, ali uvjeren sam da u HDZ-u ima dovoljno kvalitetnih domoljuba koji znaju o čemu govorim i koji će u datom trenutku prepoznati što im je činiti. Mislim da je mogućnost stvaranja velike koalicije jedina i najveća prijetnja opstanku HDZ-a. HDZ već danas jest u neformalnoj velikoj koaliciji što neminovno rezultira osipanjem HDZ-ovog biračkog tijela. U svakom slučaju HDZ-u je prijeko potreban jaki koalicijski partner na desnom političkom spektru u Hrvatskoj i bilo bi pametno da ohrabre i infrastrukturno pomognu snaženju baš te i takve političke opcije. Mislim da bi takvom strateškom promjenom političke paradigme HDZ u ovim unutar političkim i međunarodnim okolnostima mogao dosegnuti Orbanovsku dvotrećinsku  većinu kao pretpostavku za značajne promjene političkog sustava u Hrvatskoj.

Na tragu ove snažne poruke o potrebi domoljubnog pomirenja jeste li spremni razgovarati, surađivati i pomiriti se  s ljudima iz HDZ-a koji su danas percipirani kao Vaši oponenti ili čak politički i osobni neprijatelji?

Nije potrebno da sam subjektivno procjenjujem svoju dijalošku toleranciju, jer o toj mojoj osobini govorili su mnogi drugi umjesto mene. Nisam tip koji stvara i proizvodi neprijatelje, a odnos prema Zoranu Milanoviću, mom najvećem političkom konkurentu znakovito govori o tome. Da bih pobjeđivao Zorana Milanovića nisu mi bile potrebne dodatne javne svađe i prepucavanja niti neke retoričke akrobacije, jer sam i bez toga imao dobitnu kombinaciju koju sam kapitalizirao na temelju njegovih grubih rušilačkih politika. Naravno, spreman sam na političku suradnju i pomirbu sa svima i svakim, ali oko domoljublja i suverenizma nisam spreman raditi bilo kakve trule kompromise i kontraproduktivne koalicije.

Poštovani gospodine Karamarko, hvala Vam na razgovoru! Možete li na kraju ove misli koje ste podijelili s hrvatskom javnošću sažeti u jednu univerzalnu poruku?

Hrvatskoj je potreban novi optimizam, novi pobjednički duh, a inspiraciju treba tražiti u slici sa Kninske tvrđave kada predsjednik Tuđman ljubi hrvatski barjak. S tom pobjedničkom slikom u srcu trebalo bi svaki dan obnavljati domoljublje i ne dozvoliti da se najveća povijesna pobjeda Hrvatske kao neupitna vrijednost svede na puku protokolarnu paradu i izbriše iz kolektivnog pamćenja hrvatske nacije. Svim Hrvaticama i Hrvatima, svim hrvatskim braniteljima koji su u zajedništvu sa hrvatskim narodom ostvarili najveću povijesnu pobjedu tijekom „Oluje“ čestitam „Dan pobjede i domovinske zahvalnosti“ i „Dan hrvatskih branitelja“!

Ovaj intervju je presjek s osnovnim naglascima i političkim porukama nakon dugih analitičkih razgovora s gospodinom Tomislavom Karamarkom. Razgovore vodio Kazimir Mikašek-Kazo, novinar i kolumnista novina i portala 7dnevno.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Ninić: F16 nama nije potpuno nepoznat, al ovo je izvrsna prilika za obostranu suradnju

Objavljeno

na

Objavio

Tri su izraelska višenamjenska borbena aviona F-16 sletjela u bazu Hrvatskog ratnog zrakoplovstva na Plesu. Među ostalim sudjelovat će u programu obilježavanja vojno-redarstvene operacije Oluja – 5. kolovoza, odnosno nadletjet će Knin, u kojem će se održati središnja proslava.

Gosti Teme dana na HRT-u bili su prvi hrvatski pilot koji je u Izraelu imao priliku letjeti takvim tipom aviona, zapovjednik 91. zrakoplovne baze HRZ-a pukovnik Željko Ninić i zapovjednik Hrvatskog ratnog zrakoplovstva brigadni general Mate Mikić.

Let od Izraela do Zagreba prošao je savršeno. Let je trajao oko 4 sata. Radi se o udaljenosti od oko 4.000 kilometara. Tri izraelska F16 nadopunjavale su gorivo u zraku, imali su u pratnji cisternu. To je vrlo složena operacija i uspješno je završena, rekao je Mikić.

Ninić je istaknuo da su avioni došli s primarnim ciljem da zajedno s našim avionima nadlete obljetnicu Oluje u Kninu. Tijekom boravka u zagrebu piloti i piloti, tehničari i tehničari imati priliku i vrijeme da uđu dublje u struku i temu. F16 nama nije potpuno nepoznat, al ovo je izvrsna prilika za obostranu suradnju i nastavak jedne kvalitetne buduće suradnje prije nego formalna obuka krene.

Ninić, prvi hrvatski pilot koji je imao priliku letjeti F16, rekao je kako je ogromna razlika u odnosu na MIG21 koji posjeduje Hrvatska. Pilotski gledano čovjek se prilagodi na kokpit i ono što ima koristi na najbolji mogući način. MIG21 je izuzetno složen stroj, tehnološki je zastario i traži od pilota izvrsne psihomotoričke i psihofizičke sposobnosti, vještinu upravljanja. F16 ima jako puno sustava kompjutera što je moderna tehnologija koja pomaže pilotu, na neki način olakšava samo upravljanje. Složenost uporabe tog aviona je u njenim beskrajno velikim borbenim sposobnostima, rekao je.

Na pitanje na koji način hrvatsko ratno zrakoplovstvo surađuje sa zrakoplovstvima ostalih zemalja članica NATO-a, te koliko smo kompatibilni i koliko duboko ulazimo u tu suradnju pukovnik Ninić rekao je da mi imamo jako puno letjelica, puno eskadrila i za ovako malo zemlju imamo relativno raznovrstan asortiman letačkih sposobnosti. Sigurno da pojedine postrojbe, neke više neke manje suočene su s činjenicom da mogu kvalitetno uspostaviti bilateralnu ili multilateralnu suradnju u okviru NATO zemlja partnera i tu se strašno oslanjamo na strateškog partnera SAD, s kojim imamo najdublju i najkvalitetniju suradnju, ali ne samo s njima. Kvalitetna je suradnja i imamo puno toga za naučiti.

Na pitanje koliki je interes mladih ljudi za poziv vojnog pilota i što ljudima koji odluče ući u te vode, MORH može ponuditi brigadni general Mikić rekao je da je F16 izazov za svakog mladog čovjeka. Radi se o avionu koji je moderan, moćan i moj osobni stav je da je ipak privilegija. To ne može svatko raditi. Prvenstveno to je jedan izazov. Kad govorimo o plaćamo one su jako dobre i pored solidne plaće možemo ponuditi i neke druge materijalne pogodnosti, koje će se u budućnosti povećavati.

 

Politički i vojni vrh na Plesu obišao izraelske zrakoplove koji će na obljetnicu Oluje preletjeti Knin

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari