Pratite nas

Razgovor

Drago Krpina: Nije sva hrvatska pamet i hrabrost potrošena

Objavljeno

na

Razgovor s Dragom Krpinom

Na Općem izvještajnom saboru HDZ-a krajem svibnja Drago Krpina, bivši saborski zastupnik, bivši glavni tajnik i jedan od utemeljitelja HDZ-a izrekao je kritičke opaske o djelovanju HDZ-a protekle dvije godine, pri čemu je posebno upozorio na štetnost ratifikacije tzv. Istanbulske konvencije i na djelovanje Milorada Pupovca. Ove i druge teme gospodin Krpina komentirao je za Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća.

I dalje smatrate da je za HDZ bila štetna ratifikacija Istanbulske konvencije. Što je po Vama sporno u toj Konvenciji i kakve će posljedice po rejting HDZ-a imati njezina ratifikacija?

HDZ se u svom Statutu i Programu deklarira kao stranka koja svoj program i djelovanje temelji na kršćanskim etičkim vrednotama.

U spomenutom dokumentu institucionaliziraju se određene kategorije koje se povezuju s tako zvanom rodnom ideologijom što je u potpunoj suprotnosti s navedenim načelima koja su istaknuta u spomenutim stranačkim dokumentima.

Da je riječ o pojmovima koji su nedvosmisleno u suprotnosti s kršćanskim vrednotama višekratno su potvrdili Sveta stolica, Hrvatska biskupska konferencija te istaknute znanstvene i kulturne institucije u Hrvatskoj poput Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Matice Hrvatske, ali i brojnih uglednih pojedinaca iz znanstvenih krugova.

Jedan plemeniti cilj kao što je zaštita žena od nasilja besramno je iskorišten za podvalu nečega što s tim ciljem nikakve veze nema. Riječ je o jednom kamenčiću u mozaiku pokušaja stvaranja jednog drugačijeg svijeta u kojem ne bi bilo mjesta za kršćansko poimanje čovjeka.

Odluka o ratifikaciji tog dokumenta donijeta je u HDZ-u na nedemokratski način pri črmu su izricane i prijetnje i ucjene. Nema nikakve dvojbe da je ta odluka protivna svjetonazorskom profilu goleme većine članova i birača HDZ-a.

Sadašnje vodstvo HDZ-a, u ovom slučaju, pokazalo je da je spremno posve zanemariti najdublje osjećaje članova i birača HDZ-a. Takav postupak kod velikog mnoštva HDZ-ovih članova i birača izazvao je razumljivu gorčinu i revolt.

Prije same ratifikacije, pitao sam jednog od novoustoličenih stranačkih funkcionera, koji voli pozdravljati s hvaljen Isus, što će mu reći njegovi ukućani pristane li HDZ na ratifikaciju. Bio je iskren i priznao da su mu zaprijetili učine li to da oni više svoj glas HDZ-u dati neće.

Prema aktualnim istraživanjima javnog mnijenja već sad vidljive su posljedice. Izraziti pad rejtinga HDZ-a poklopio se s ratifikacijom Istanbulske konvencije.

No, nije samo stvar samo u padu rejtinga, nego, što je još gore, dovedena su u pitanje temeljna svjetonazorska opredjeljenja stranke i većine njezinih članova i birača.

Oni koji su ovim činom prouzročili ovakve posljedice, morali bi za njih preuzeti i odgovornost.

Nedavno je završilo prikupljanje potpisa za otkaz Istanbulske konvencije i za inicijativu Narod odlučuje glede reforme izbornog zakonodavstva. Kako gledate na te dvije referendumske inicijative?

Kao što je opće poznato, u demokratskim državama, narod je taj koji je nositelj suvereniteta. Vlast proizilazi iz naroda i njegove demokratske volje. I zastupnici u Hrvatskom saboru izraz su demokratski izražene volje naroda.

Ako narod smatra da njegovi izabrani predstavnici o nekim pitanjima ne donose odluke u skladu s njegovom voljom, ima puno pravo zahtjevati da mu se omogući da na referendumu izrazi svoj stav i da na taj način onemogući svoje predstavnike da postupaju protivno njegovoj volji.

Paradoksalno je da pojedinci koji su i sami došli na određene dužnosti voljom naroda, tom istom narodu osporavaju pravo da na referendumu, a nema demokratskijeg načina odlučivanja, izrazi svoju volju. To protivljenje upravo je najbolja potvrda nedostatka vjere u demokratski i suverenistički kapacitet vlastitog naroda. To je i potvrda da su oni koji osporavaju pravo naroda da o pojedinim pitanjima odluči na referendumu, u strahu od moguće odluke i da su svjesni da su neki njihovi potezi protivni volji naroda.

Vidjeli smo na primjeru Velike Britanije u svezi s izlaskom te zemlje iz Europske unije kako se poštuju demokratski standardi i kako nikom ne pada na pamet dovesti u pitanje volju koji je narod izrazio na referendumu.

Naravno, i kad je u pitanju referendum postoje ustavna ograničenja. Ali tumačenje tih ograničenja nije u nadležnosti političara već Ustavnog suda. Prejudiciranje odluke Ustavnog suda od strane političara ne može se nikako drugačije shvatiti nego kao grubi pritisak na tu instituciju.

Otuđenje političkih elita od naroda jedan je fenomen koji je općeprisutan diljem Europske unije, što za posljedicu ima jačanje desnih, ali populističkih odnosno antisistemskih stranaka. Jesu li dvije spomenute referendumske inicijative dokaz da i u Hrvatskoj možemo govoriti o otuđenju političkih elita?

Nažalost sve je više znakova koji pokazuju da su aktualni višestanački sustavi u krizi i da ne uspijevaju pronaći učinkovite odgovore na najvažnija pitanja za svoje narode i države. Jedan od uzroka takvog stanja nalazi se upravo u otuđenju političkih elita od vlastitog naroda i zanemarivanju dugoročno najvažnijih narodnih interesa.

Hrvatska, u tom pogledu, nažalost, nije iznimka. Politički procesi koje ste spomenuli samo su refleks takvog stanja.

Inače, Europa u cjelini, već desetljećima klizi u jednu dramatičnu civilizacijsku dekadenciju koja europskim narodima i državama prijeti povijesnim slomom pa i nestankom. Najvidljivije posljedice tog procesa ogledaju se u, kako se čini, nezaustavljivom demografskom slomu većine europskih naroda.

Sve donedavno u Europi je utopistička ideja o takozvanom multikultralnom društvu bila dignuta na pijedestal dogme. Nije ta ideja potekla iz potreba naroda već su je u svojoj komotnosti, samodopadnosti i neodgovornosti patentirale političke elite.

Tek su najnoviji masovni migrantski valovi počeli topiti stvorenu iluziju i osnaživati volju naroda za promjenom dosadašnjeg smjera koji vodi u sigurnu propast.

Kako komentirate stanje na oporbenoj sceni – SDP, Živi zid, Most, Glas, Pametno, Neovisni za Hrvatsku…?

Najkraće bi se moglo reći da je stanje na oporbenoj političkoj sceni kaotično i lišeno nekih respektabilnih i konzistentnih i sveobuhvatnih političkih programa koje bi javnost prepoznala kao uvjerljivu i obećavajuću alternativu. SDP je i dalje, unatoč svom mlađahnom predsjedniku, zatočenik svojih ideoloških korijena.

U tom pogledu riječ je o jednom političkom anakronizmu koji preživljava panično tragajući za ideološkim neprijateljima. Oni još uvijek vode svoje ideološke ofenzive protiv imaginarnih ustaša i klerofašista. Uglavnom se iscrpljuju u tomu.

Šteta što Hrvatska nema jednu ozbiljnu hrvatsku, naglašavam hrvatsku, socijaldemokratsku stranku koja bi artikulirala svoju politiku na programima kompatibilnim socijaldemokratskoj platformi ali jednako tako pokazivala spremnost braniti temeljne nacionalne i državne interese. Takva oporba prisilila bi i vlast na odgovornije ponašanje.

Živi zid homogenizirao je, kao što se vidi iz anketa, respektabilan dio biračkog tijela kojemu su omrznule velike etablirane stranke. Smatram da je motiv njihovih birača u mnogo većoj mjeri izraz revolta prema načinu upravljanja Hrvatskom, u proteklih gotovo dva desetljeća, nego li što bi to bilo njihovo uvjerenje da ta stranka može uspješno riješiti aktualne probleme hrvatskog društva i države.

Most je nastao na sličan način. Oni su nastali kao skup vrlo raznorodnih pojedinaca koji su u svojim sredinama na lokalnoj razini ostvarili određene izborne uspjehe, međutim na nacionalnoj razini pokazali su prlično lutanja i nesnalaženja.

U svakom slučaju kad bih osobno birao koalicijskog partnera između nesavršenih Bože Petrova i Nikole Grmoje s jedne i Ivana Vrdoljaka i Milorada Pupovca s druge strane, uvijek bih se odlučio za onu prvu, nesavršenu, dvojicu.

Glas je zapravo ideološko krilo HNS i već na sljedećim izborima zajedno sa klijentelističkim dijelom HNS-a okupljenim oko Vrdoljaka, ako ih netko ne ukrca na svoju listu, nestat će s političke scene.

Neovisni za Hrvatsku politički egzistiraju na razini dvaju etabliranih imena i, barem za sad, ne vidim nekog pomaka od te činjenice. O tom što se zove Pametno nemam ništa pametno za reći.

Ima li HDZ danas uopće koalicijski potencijal u slučaju da dođe do novih izbora?

Do izbora će svakako doći, pitanje je samo hoće li biti prijevremeni. Sadašnji koalicijski partneri HDZ, osobito HNS, svakako su prilično pouzdana brana protiv prijevremenih izbora. Naime oni zasigurno plešu svoj posljednji saborski mandat i od njih je teško očekivati da bi ga, svojom voljom, skratili i za dva dana kamo li za dvije godine.

HDZ će se nakon sljedećih izbora, kad god oni bili, u pogledu koalicijskog potencijala, zasigurno naći u ozbiljnim problemima. Nakon dvostrukog raskida s Mostom, teško je računati i na treći pokušaj.

HNS će nestati s političke scene, Živi zid nije realna mogućnost. Što preostaje? Možda scenarij čijoj mogućoj realizaciji se prilagođava ideološkim peglanjem HDZ-a u što se posve uklapa i ratifikacija famozne Istanbulske konvencije.

Sve češće govori se mogućnosti formiranja velike koalicije? Koliko je ta opcija realna i što bi ona u perspektivi značila za HDZ?

Ja ne znam je li zamjenik predsjednika HDZ-a, gospodin Milijan Brkić, prije nekoliko mjeseci najavio takvu mogućnost, čak i imperativ, kao izraz svog osobnog trenutačnog nadahnuća, ili je ta izjava bila dogovorena s predsjednikom stranke.

Kad bi SDP bio ono što nije, hrvatska socijaldemokratska stranka, koja je iskreno raščistila sa svojom totalitarnom komunističkom prošlošću, koja bi, umjesto opsesivnog vraćanja vlastitim komunističkim ishodištima i kontinuirane sumanute potrage za izmišljenim ustašama i fašistima, nudila rješenja za sadšnje probleme hrvatskog društva i države i bila spremna na konstruktivno usuglašavanje o ključnim problemima u sadašnjem vremenu, sama po sebi takva koalicija ne bi nužno morala biti zlo.

Nažalost, SDP u Hrvatskoj ne može se uspoređivati s SPD-om u Njemačkoj pa je i moguća koalicija HDZ-a i ovakvog SDP-a neusporediva s velikom koalicijom u Njemačkoj. Bojim se, ukoliko dođe do takvog razvoja događaja, da taj savez neće biti utemeljen na suglasnosti i odlučnosti da se zajednički rješavaju temeljni nacionalni problemi već na težnji za pukim političkim preživljavanjem i podjelom poluga vlasti koja je svrha samoj sebi. U takvom mogućem scenariju budućnost HDZ-a ne čini mi se baš blistavom.

Na Općem izvještajnom saboru govorili ste i o Miloradu Pupovcu. Slažete li se da je Pupovac, slično kao Pribićević u monarhističkoj Jugoslaviji, zapravo proizvod hrvatskih političara, konkretno Sanadera koji ga je uzdigao na rang političara na nacionalnoj razini?

Uspoređivati Milorada Pupovca s Pribičevićem posve je neutemeljeno. Pribićević je, suočivši se sa svom surovošću ondašnje velikosrpske politike napravio radikalni politički zaokret i iskreno se priklonio idejama Stjepana Radića, postavši najoštrijim kritičarem velikosrpske kamarile.

Pupovac djeluje u kontinuitetu protiv samostalne države Hrvatske prilagođavajući svoje metode djelovanja tek tu i tamo promijenjenim okolnostima. U doba najžešće velikosrpske agresije na Hrvatsku, širio je po svijetu monstruozne laži o nasilonom i masovnom prekrštavanju srpske pravoslavne djece na katoličku vjeru.

Tim svojim lažima na besraman način opravdavao je zapravo hegemonističku Miloševićevu politiku i sve zločine koji su u njezino ime činjeni nad Hrvatima. Za tu sramotnu rabotu nikad od njega nismo čuli riječi isprike a kamo li kajanja.

Nakon Oluje, Pupovac je nastavio sa svojim antihrvatskim djelovanjem, optužujući Hrvatsku, gdje god je stigao za tobožnje protjerivanje Srba s okupiranih hrvatskih područja, prešućujući pri tom da su prethodno ta hrvatska područja bila potpuno očišćena od Hrvata, a da su na njima u četiri godine okupacije nad onim Hrvatima koji nisu uspjeli pobjeći počinjeni najstrašniji zločini.

Danas ponižava i vrijeđa Hrvatsku na stranicama novinskog smeća Novosti koje aktualna hrvatska Vlada izdašno financira novcem hrvatskih poreznih obveznika.

Na takvu cijenu opstanka na vlasti ne bi smio nitko pristati. Istina je, ulozi koju Pupovac danas ima kumovali su i kumuju i hrvatski političari koji nisu pitali za cijenu kad su u pitanju njegove „usluge“.

Nažalost, propustili smo i propuštamo i nadalje, nasuprot Pupovcu, pružiti priliku za javnu afirmaciju onim Srbima u Hrvatskoj koji nisu radili ni ratovali protiv Hrvatske a osobito onima, a bilo ih je oko deset tisuća, koji su rame uz rame s hrvatskim braniteljima branili Hrvatsku od velikosrpske agresije.

Korumpirane elite, nedjelotvoreno pravosuđe, visoki porezi i birokracija itd. često se ističku kao glavne kočnice hrvatskog napretka. Što bi Vi izdvojili kao glavne probleme Hrvatske danas?

Općenito, temeljni hrvatski problem je u tomu što, nakon veličanstvene pobjede u Domovinskom ratu, nismo uspjeli uspostaviti učinkovit model upravljanja, kako na nacionalnoj tako i na lokalnoj razini.

Hrvatska ima neusporedivo veće potencijale od mnogih daleko bogatijih država, ali nažalost te svoje potencijale ne uspjevamo staviti u funkciju boljeg života hrvatskih ljudi. Uzroci su očito u političkom sustavu koji generira kadrovsku strukturu nesposobnu napraviti pozitivni zaokret.

Nažalost, dosta je primjera koji nam pokazuju da su u međuvremenu nastale određene nadstranačke i nadpolitičke „pozadinske“ strukture moći koje su utjecajnije od javnih i državnih institucija. Te nevidljive strukture moći često su uvezane s interesima stranog kapitala i nastupaju zajedno, stavljajući svoje interese na prvo mjesto i ne mareći za sudbinu hrvatskog naroda i države.

Takvi procesi otišli su predaleko i mogu ih zaustaviti samo hrabri, čestiti ljudi koji su spremni sve žrtvovati za boljitak hrvatskog naroda i svoje Domovine, kao što su to bili spremni hrvatski branitelji koji su odlazili na bojišnicu svjesni da je najizglednije da se s nje možda i neće vratiti.

Dok se najvažnije poluge moći u Hrvatskoj ne nađu u rukama ljudi koji će se po čestitosti, hrabrosti i spremnosti na žrtvu moći mjeriti s hrvatskim braniteljima, Hrvatskoj će teško krenuti na bolje. Nažalost, načelo koje je vodilo hrvatske branitelje „služiti Hrvatskoj pod cijenu vlastitog života“ potisnuto je, a njegovo mjesto u motivaciji mnogih u javnim i političkim poslovima zauzelo je načelo „poslužiti se Hrvatskom pod svaku cijenu“ bilo u svrhu materijalističkih ili karijerističkih osobnih interesa.

Navedene pojave posljednjih su godina, posebno nakon ulaska u EU, dovele do masovnog iseljavanja hrvatskih građana u inozemstvo. Ako tome dodamo i prirodni pad stanovništva, kakve su uopće hrvatske perspektive u budućnosti?

Ako je suditi po aktualnim trendovima iseljavanja i demografskog izumiranja, hrvatske perspektive su vrlo crne. Petnaest tisuća godišnje više nas umire nego što li se rađa, a rijeke iseljavanja iz Hrvatske teku sve šire i sve brže.

Zanos kojim smo stvarali Hrvatsku i borili se za njezinu obranu i oslobođenje bilo je veličanstveno epsko vrijeme hrvatske povijesti. Suprotno našoj ondašnjoj vjeri i nadama, danas, dva desetljeća kasnije, proživljavamo tragediju nestajanja kojoj se ne vidi kraja. Nažalost, tužnu sliku stvarnosti ne može se popraviti nikakvim marketinškim i statističkim trikovima.

Unatoč svemu ja vjerujem da u hrvatskom nacionalnom biću postoji još uvijek domoljublja koje može preokrenutu sadašnje prijeteće trendove. Dok god se ispred čestitosti, sposobnosti, požrtvovnosti i samoprijegora bude stavljalo ulizništvo, oportunizam, klimoglavstvo pa i sklonost kriminalu, Hrvatska ne može računati na bolju budućnost.

U najavi novog Statuta HDZ-a bilo je predviđeno da se oni članovi stranke za koje postoje pravomoćno potvrđene optužnice za kriminalna djela, suspendiraju sa svih stranačkih dužnosti do okončanja postupka. U konačnoj varijanti Statuta od te odredbe se, bez objašnjenja odustalo. Uz još dvadesetak amandmana, na nedavnom Saboru HDZ-a, predložio sam da se ta odredba ipak ugradi u Statut. Mudro rukovodstvo na sve to je nehajno odmahnulo rukom.

Svjedočili smo prije nekoliko dana da pojedinci s teretom potvrđenih optužnica i sudskih procesa koji su u tijeku imaju glavnu riječ u slaganju kadrovskih križaljaka u vrhu stranke. S takvom praksom protežiranja ljudi s teretom ozbiljnih optužnica i smjenjivanja drugih samo zbog iznesenog kritičkog mišljenja, HDZ ne može daleko dogurati.

Što je najgore, takvom praksom stvara se nepodnošljivo nepovjerenje pa i prijezir mladih ljudi prema politici kao takvoj. Upravo to nepovjerene u institucije, vidjeli smo ovih dana, mladi ljudi koji napuštaju Hrvatsku navode kao glavni razlog odlaska.

Na nedavnom Općem saboru HDZ-a, upozorio sam na neprihvatljivost stanja u kojem HDZ održava većinu u Saboru zahvaljujući glasovima bivših i nekih izglednih budućih zatvorenika te ucjenjivača Milorada Pupovca. U takvoj situaciji nemoguće je napraviti zaokret koji bi budio nadu i zadržao mlade hrvatske obitelji u njihovoj Domovini za čiju slobodu su im se očevi borili i ginuli.

Imate li dojam da su neprofesionalni, neobjektivni i korumpirani mediji u Hrvatskoj jedan od glavnih uzroka političkog i ekonomskog nazadovanja? I zašto po Vašem mišljenju desnica u 28 godina hrvatske države nije bila u stanju formirati relevantni, mainstream medij na nacionalnoj razini?

Dok sam bio intenzivno u politici mediji me nisu nimalo mazili, štoviše. Vodio sam brojne polemike ne samo s političarima nego i s novinarima. I danas u hrvatskom medijskom prostoru ima svašta i neprofesionalizma i površnosti i zlonamjernosti … Međutim, ipak mislim da bi svaljivanje glavne krivnje za sadašnje stanje u Hrvatskoj na medije bilo apsolutno pretjerano i neistinito.

Temeljna odgovornost je prije svega na političarima koje narod izabire da odlučuju u njegovo ime. Nedvojbeno je da u hrvatskom medijskom prostoru sve ove godine dominira lijeva paradigma.

Ne želeći nikog osobno uvrijediti zbog škola koje je završio, mislim da se razlog takvom stanju nalazi u činjenici što su hrvatski novinari nastavili učiti zanat jedino na nekadašnjem partijskom učilištu koje se zvalo Fakultet političkih nauka. Na tom učilištu, opće je poznato, nije mogao predavati bilo tko, već ljudi koji su uživali posebno povjerenje Partije.

To učilište i njegovi, iz komunističkog doba naslijeđeni, djelatnici nastavili su odgajati nove naraštaje hrvatskih novinara i u demokratskoj Hrvatskoj, nastojeći ih naravno usmjeriti prema svojim ideološkim obrascima. Osobno smatram, a iznosio sam takve prijedloge i devedesetih godina, da je tu instituciju, zbog njezine izrazite ideologiziranosti trebalo ukinuti. To se propustilo učiniti u kontekstu Tuđmanove politike nacionalne pomirbe. Nažalost, tu politiku mnogi su debelo zloupotrijebili. Posljedice se osjećaju i danas i još će se dugo osjećati.

Zašto se i nakon dvadeset i osam godina demokracije nismo obračunali s ostavštinom komunizma i jugoslavenstva, nego pojedine interesno-političike grupacije tu ostavštinu, štoviše, žele učiniti svjetlim stranicama hrvatske povijesti i dijelom hrvatskog povijesnog identiteta?

Dijelom sam odgovorio na to pitanje u prethodnom odgovoru. Nažalost, još tamo od sredine devetnaestog stoljeća u hrvatskoj politici egzistira jedna struja koja nikad nije vidjela rješenje hrvatskog nacionalnog pitanja u stvaranju samostalne hrvatske države već uvijek pa u kakvim bilo naddržavnim tvorevinama.. Rukavci tog strujanja osjećaju se i u ovo naše vrijeme.

Komunistička partija zloupotrijebila je razumljivi otpor hrvatskog naroda, primjerice u Dalmaciji, talijanskoj okupaciji tog dijela Hrvatske, i upregnula ga nakon Drugog svjetskog rata u svoja komunistička ideološka kola. Na svoje komunističko lice navukla je masku antifašizma i pod tom maskom počinila najgore masovne zločine nad hrvatskim narodom.

Ti zločini nisu prestali sve do raspada njihove komunistčke državne tvorevine, a završni čin dogodio se u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku koja se odvijala pod njihovim ideološkim simbolom crvenom zvijezdom petokrakom. Ti pokušaji da se zločinačko komunističko lice zamaskira antifašizmom traje do danas. Nevjerojatno je da u tom sudjeluju i mladi ljudi poput Davora Bernardića ili nekih mladih povjesničara.

Tuđman je svoj program temeljio na jedinstvu iseljene i domovinske Hrvatske. Je li odnos prema hrvatskom iseljeništvu, koje ima velike potencijale za RH, danas sramotan?

Da, zajedništvo domovinske i iseljene Hrvatske bio je jedan od temelja politike predsjednika Tuđmana. To zajedništvo pokazalo se dragocjenim u vrijeme Domovinskog rata.

Nažalost taj entuzijazam iz ratnih godina nije se pretvorio u hrvatsku gospodarsku renesansu koja se trebala dogoditi nakon oslobađanja Hrvatske i u kojoj je hrvatsko iseljeništvo trebalo imati važnu ulogu. Određeni krugovi, koji su spretno iskoristili ideju nacionalne pomirbe, ovladali su glavninom hrvatskih ekonomskih potencijala i organizirali se u već spomenute nadstranačke strukture moći, stvarali su bedeme prema povratku hrvatskih iseljenika jer ih nisu željeli za konkurenciju, a uz to oni su za njih i dalje bili tek neprijateljska emigracija.

Što reći o položaju Hrvata u BiH?

Nakon predsjednika Tuđmana službena Hrvatska ostavila je hrvatski narod u BiH na cjedilu, na milost i nemilost političarima dvaju brojnijih naroda. Hrvatska je potpuno odustala od prava i obveza iz Washingtonskog i Daytonskog sporazuma. Službena hrvatska politika svela se na papagajsko ponavljanje otrcanih floskula tipa „neka se tri naroda dogovore“ i „podržavamo jednakopravnost svih triju naroda“.

Predsjednik Tuđman je inzistirao na što tješnjem povezivanju Hrvatske i Federacije BiH. Na kraju krajeva spomenuti sporazumi predvidjeli su uspostavu konfederalnih odnosa između Hrvatske i Federacije BiH. To je bio temeljni uvjet bez kojeg navedeni sporazumi nikad ne bi ni bili potpisani.

Predsjednik Tuđman, smatrao je, uz ostalo, da se hrvatske tvrtke trebaju maksimalno uključiti u razvitku gospodarstva u BiH, osobito na područjima na kojima žive Hrvati. Inzistirao je također na prometnom povezivanju Hrvatske i BiH. Sve je to trebalo doprinijeti opstanku hrvatskog naroda u BiH čije nestajanje s tih prostora traje stoljećima a u ovo vrijeme dobiva svoj tragični krešendo.

Podsjetio bih i ovom prilikom da je predsjednik Tuđman bio energično protiv povezivanja dubrovačkog područja s ostatkom Hrvatske mostom Pelješkim mostom o čijem se početku gradnje ovih dana buči na sve strane. On je to smatrao još jednim uzmakom hrvatske politike u odnosu na hrvatske interese u BiH i interese Hrvata čija je domovina i BiH.

Predsjednik Tuđman inzistirao je na povezivanju cestom kroz Neum kako bi Hrvatska i na taj način posvjedočila dijelu hrvatskog naroda koji živi u BiH da nije napušten. Korist od tog mosta za Hrvatsku je nedvojbena, ali on nije smio postati znak još jednog udaljavanja Hrvatske od Hrvata u BiH.

Devedesetih godina bili ste vrlo aktivni u procesima stvaranja hrvatske države. Kako danas gledate na sva to događanja? I kakvu bi ocjenu dali hrvatskoj državi ako gledamo u retrospektivi posljednih 28 godina?

Ponosan sam i sretan što pripadam hrvatskom naraštaju koji je sudjelovao u ostvarenju milenijske težnje hrvatskog naroda za svojom slobodnom i samostalnom državom.

Nastojao sam koliko sam znao i mogao na najbolji mogući način obavljati sve dužnosti koji su mi bile povjerene. Bilo je to vrijeme u kojem je iz hrvatskog naroda izišlo sve ono najbolje što je imao u svom nacionalnom biću.

Nas koji smo bili na različitim dužnostima, na čelu s predsjednikom Tuđmanom, nosila je vjera u snagu hrvatskog naroda, nosio nas je ponos i odvažnost koje su nam u gene utkali naši preci koji su stoljećima prije nas ginuli za istu ideju koju smo mi uspjeli i ostvariti. Bilo je, naravno teških trenutaka, strašnih gubitaka, pogreba poginulih bliskih prijatelja, opsade i pada sela i gradova …, Vukovar, Škabrnja…

No, vjera u pobjedu nije nas nikad napuštala. Plodovi naših napora, posebice žrtava najboljih među nama koji su životima posvjedočili ljubav za svoju domovinu Hrvatsku, rezultirali su ubrzo i prvim pobjedama … oslobađanje Miljevačkog platoa, Maslenica, Bljesak i veliko finale u Oluji koja nas je dovela na Kninsku tvrđavu na kojoj smo svjedočili Tuđmanovim suzama radosnicama dok ljubi hrvatski pobjednički barjak. Žao mi je Hrvata koji su mogli, a nisu sudjelovali u tim neponovljivim povijesnim događajima.

U Domovinskom ratu potvrdili smo se kao narod koji je spreman žrtvovati se za svoje ideale i kao narod koji svoje ideale zna i može pretvoriti u stvarnost. Nažalost u miru smo prilično pogubili konce. Nahrupili su neki ljudi iz drugog plana kojima slobodna i samostalna Hrvatska nije bila izazov već prilika za osobne materijalističke ili karijerističke probitke.

Stvaralačku i moralnu snagu hrvatskog naroda koja je kao vulkan eruptirala u Domovinskom ratu, u miru su počeli zatirati, a čine to i danas , razni skorojevići, prevrtljivci i smutljivci koji svoje osobne interese i probitke stavljaju daleko ispred intersa Hrvatske. No, unatoč svemu, nisam i ne želim biti defetist.

Vjerujem i danas u obnoviteljsku i stvaralačku snagu hrvatskog naroda i uvjeren sam da će se ona, uz Božju pomoć, ponovno očitovati u vremenu koje je pred nama.

I dalje aktivno pratite političke zbivanja, bavite se uzgojem maslina, ali i pjesništvom?

Da, pratim politička zbivanja, pa na stanovit način i sudjelujem u njima. Imam dvjestotinjak maslina, u mom rodnom selu Radašinovcima, koje sam zasadio vlastitim rukama i o kojima s radošću brinem.

One su mi blagotvorna poveznica s korijenima iz kojih sam ponikao. Objavio sam dvije zbirke poezije. U srijedu 13. lipnja, na Svetog Antu, u Zagrebu, u prostorijama Društva hrvatskih književnika, čiji sam član, bit će predstavljena moja nova knjiga „Svitlo i druge pripovijetke“ .

Imamo li ipak razloga za optimizam kad je u pitanju hrvatska budućnost?

Unatoč svemu, između pesimizma i optimizma izaberimo optimizam, između beznađa i nade izaberimo nadu. Nije sva hrvatska pamet i hrabrost potrošena.

Vjerujem da je preostalo dovoljno i hrvatske pameti i hrabrosti da izgradimo Hrvatsku onakvom kakvu su je sanjali oni koji su je natopili svojom krvlju.

Davor Dijanović / HKV

 

Drago Krpina: ‘Većina HDZ-a u Saboru ovisi o nekoliko bivših i jednom budućem zatvoreniku’

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Fra Marko Bitanga: Fra Karla Ćuluma ubili su zavojanski komunisti

Objavljeno

na

Objavio

Svećenici iz Biokovskog dekanata posebno su osjetljivi na natpise o ubojstvu fra Karla Ćuluma. Prije nekoliko godina, točnije 2010., lokalna Udruga antifašista u povodu obljetnice smrti ovog bivšeg zavojanskog župnika, organizirala je polaganje cvijeća.

Tadašnji biokovski dekan fra Petar Vrljičak, poručio im je da to ne čine, jer iz njihovih redova dolaze ubojice fra Karla. Već godinama ubojstvo svog brata, franjevca istražuje fra Marko Bitanga, zavojanski župnik. Zbog natpisa u „Makarskoj kronici“, fra Marko je odlučio izaći u javnost.

U javnosti se ovih dana pojavila vijest kako je u Zavojanima, pored Vrgorca oštećena spomen ploča fra Karlu Ćulumu, odnosno kako je netko oštrim predmetom izgrebao riječ ustaše koje navodno stoje iza njegova ubojstva. Zatim su se pojavili natpisi u nekim medijima kako nekoliko dokumenata ukazuje na to. Međutim, Vi godinama to osporavate, tvrdite kako se radi o povijesnoj laži?
– Jako me uznemirilo to što se ponovno u medijima iznose laži o fra Karlu Ćulumu, koji je bio uzoriti član naše Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja. Ja više ne mogu slušat ni čitat te bezočne laži koje, usuđujem se reći, ponavljaju potomci fra Karlovih ubojica i lažni antifašisti. Ovih dana ništa o tome nisam htio čitat ni slušat. Vidio sam ono što piše u „Makarskoj kronici“ o fra Karlu. Iznose stari laže, ponovno ga mrcvare, kolju.

To je strašno. Pozivaju se na nekakve dokumente koji su obični falsifikati, koji se međusobno ne slažu i proturječe jedan drugome. O tim lažnim dokumentima već sam potanko pisao. U tim dokumentima se navodi „da su ustaše jakim prepadom (26. svibnja 1943.) ušle u Zavojane i odveli 15-ak muškaraca i žena, a ubili fra Karla“. Još ima živih ljudi koji se sjećaju tog dana. Nikakvih borbi nije bilo tog dana u Zavojanima. Nitko iz Zavojana nije odveden tog dana. Neki su Zavojančani doista odvedeni, ali ne tog dana, već poslije.

Da je ta akcija u kojoj se navodi i borba Biokovskog partizanskog odreda s ustašama, koju po „Kronici“ opisuje „Štab grupe partizanskih odreda Dalmacije“ čista izmišljotina potvrđuju i partizanski izvori jer uopće nije nigdje navedena u „njihovom operativnom izvještaju od 19. svibnja do 27. svibnja 1943“. „Kronika“ se poziva i na „Partizanski list“ od 29. svibnja 1943. u kojem je opisan sam tijek fra Karlova ubojstva ili onaj kome su sudionici ili suučesnici ispripovijedali kako su mučili fra Karla.

Valja uočiti da se u tom prvom komunističkom propagandnom tekstu o fra Karlovu ubojstvu uopće ne navodi da je on na bilo koji način sudjelovao u njihovu pokretu, samo da je znao da se oni bore za slobodu i ljudsko dostojanstvo. No, prava istina je sasvim drugačija. Fra Karlo je, poput toliko drugih hrvatskih katoličkih svećenika, redovnica, redovnika, bogoslova i sjemeništaraca žrtva komunističkog zločina.

Nekoliko puta ste rekli i napisali kako je vrijeme da se iz zavojanskog groblja ukloni ploča s natpisom koju su podignuli pripadnici SUBNOR-a o ubojstvu fra Karla. Hoćete li to napravit?
– Ja tu ploču nazivam pločom laži, jer su na njoj napisane dvije notorne laži. Prva laž je da je fra Karlo ubijen „zbog aktivnog učešća u narodnooslobodilačkom pokretu“. Po toj izjavi, onaj tko ne zna da je laž, mogao bi pomisliti da je bio partizan, borac. Ne samo da nije bio partizan, već na nikakav način nije pomagao partizanskom pokretu koji se ovdje kiti riječju „narodnooslobodilački“.

Pisali su knjige i novinske članke u kojima ponavljaju tu laž, ali ničim je nisu potkrijepili jer nemaju čime. Naprotiv, svi, ama baš svi fra Karlovi župljani s kojima sam razgovarao, koji su poznavali fra Karla, slažu se u ovome: fra Karlo se u Drugom svjetskom ratu nije opredijelio ni za jednu stranu, ni za jednu političku opciju. On se bavio samo svojim svećeničkim radom i pomagao svima. On se, prije svega, opredijelio za čovjeka, za svakog čovjeka (u tom se slažu i oni koji tvrde da su fra Karla ubile ustaše).

U Zavojanima postoji još jedna spomen ploča koja je starija od ove. Na jednoj strani ispisana su imena palih boraca, a na drugoj civilnih žrtava Drugog svjetskog rata. Na toj ploči fra Karlo je ubrojen u civilne žrtve. Druga notorna laž je da je ubijen od ustaša. Ploču svakako treba maknuti zbog tih dviju laži. Bolje je reći treba je ukloniti i to legalnim putem. Za uklanjanje te ploče suglasna je i fra Karlova rodbina. Ovih dana pismeno ću zamolit upravu naše Provincije da pokrene postupak uklanjanja te ploče laži. Osim što su na njoj napisane laži o motivima i počiniteljima fra Karlova ubojstva, ružno strši i svojim izgledom, bode oči.

Godinama istražujete ubojstvo fra Karla Ćuluma, razgovarate sa svima. Zašto je dobri pastir s otoka Silbe ubijen 25. svibnja 1943.? Do kojih ste zaključaka došli?
– Kada sam u ljeto 2003. godine došao u Zavojane za župnika, gotovo ništa nisam znao o fra Karlovoj mučeničkoj smrti. Odmah po dolasku jedan starac pred trgovinom u Zavojanima, ničim izazvan, stao mi je spominjati fra Karla Ćuluma.

Kroz glavu mi je sinulo da je netko u sjemeništu spominjao jednog svećenika kojeg su ubili partizani, a poslije mu podigli spomenik i napisali da su to napravile ustaše. Pomislio sam da taj starac nema nešto sa fra Karlovim ubojstvom. No, brzo sam odbacio tu pomisao jer mi je izgledao jako dobroćudno. Poslije nekolikog godina sasvim slučajno mi je netko od rodbine tog starca rekao kako je upravo on imao noćne more od fra Karla. U njegovoj prisutnosti nije se smjelo spominjati fra Karla jer bi se on uznemirio.

Svake godine po godišnjici fra Karlove smrti slavio sam misu s narodom. U misnom slavlju sudjelovalo je desetak vjernika, uglavnom starijih ženskih osoba. Ja bih u misi spomenuo da je fra Karlo žrtva zločinačke ruke, ne navodeći čije. Tada nisam bio siguran tko ga je ubio. Poslije mise pomolili bi se na grobu koji je bio najbliži glavnim ulaznim vratima.

Netko mi je od vjernika rekao da je tu fra Karlo sahranjen. Nikako nisam mogao pomiriti tvrdnju da su fra Karla u ratu ubile ustaše sa činjenicom da su mještani, koji su o njemu govorili sve najbolje, 1957. zapalili župnu kuću u kojoj je mučen i ubijen. Nitko od njih nije odgovarao zbog paljenja kuće, nitko se nije osudio gasiti kuću. Pitao sam se: kako to da su mjesni komunisti imali tako tvrd i neprijateljski stav prema vjernicima i svećenicima poslije rata, a u ratu zbog suradnje s njima ustaše ubile zavojanskog svećenika. Zar iz tog razloga ne bi trebali biti blaži i umjereniji nego drugdje?

Malo pomalo klupko se počelo odmotavati. Iz godine u godinu posjećujući obitelji i pojedince tijekom blagoslova i u raznim prigodama otkrivao sam sve više detalja o motivima i počiniteljima fra Karlova ubojstva. Razgovarao sam sa svakim tko mi je mogao nešto reći. Razgovarao sam i sa samim počiniteljima ubojstva. Jeza bi ih hvatala na spomen fra Karlova imena. Iz tih razgovara, koje sam redovito zapisivao, doznao sam da je fra Karlo ubijen od mjesnih komunista i to zbog toga što je „govorio na misi protiv njih svega i svačega“.

Taj razlog naveo mi je jedan komunist i partizan koji je u vrijeme fra Karlova ubojstva bio punoljetan. Na spomen fra Karlova imena nije se uznemiravao i o njemu je govorio sasvim mirno nastojeći se prisjetiti i najmanjeg detalja. Fra Karlo je ubijen i pod sumnjom da surađuje s ustašama. Sve do Potpolja (Pivaca) čuli su se njegovi krici i vika njegovih mučitelja: „Priznaj, kaži s kim surađuješ….“

Tog dana, kada je ubijen fra Karlo u Zavojanima se osnivala Omladinska partijska organizacija, posvjedočio mi je taj partizan. Jedan izvor mi je rekao da su u ubojstvu sudjelovali omladinci i nekoliko starijih osoba, među kojima je bio i Krvavi Ilija iz Drvenika. Mjesni komunisti nisu se prethodno dogovorili ni koji motiv će navest za ubojstvo, a ni gdje je pokopan. Stoga su navedeni razni grobovi. Mnogi kažu da se ne zna gdje je pokopan, prema zadnjim saznanjima fra Karlo je bačen u jednu jamu u Potpolju (Pivci). Tijelo je prema izjavama bilo izmasakrirano.

Prije nekoliko godina odlučio sam pronaći nekog od fra Karlove rodbine. To je bio veliki izazov za mene. Da je njegova rodbina o ubojstvu imala suprotni stav od mojih saznanja do kojih sam postupno došao, sva bih svoja saznanja zanemario i zašutio o ovoj temi. Najbliža od živuće fra Karlove rodbine jest gospođa Hania Mover Ilijaš. Ona je unuka fra Karlove sestre Ane. U razgovoru mi je potvrdila moja saznanja o fra Karlovoj mučeničkoj smrti. Sjeća se što joj je baka, fra Karlova sestra, pričala kako su komunisti ubili i mučili njezinog brata.

Pokojni imotski franjevac fra Vjeko Vrčić, koji je jedno vrijeme bio i župnik u Vrgorcu, isto se bavio na neki način ovim ubojstvom. No, nikad za vrijeme komunizma nije htio o tome pričati?!
– Pokojni fra Vjeko Vrčić, koji je bio dugogodišnji župnik u Vrgorcu i dekan Biokovskog dekanata, u jednom neobjavljenom tekstu napisao je svoja saznanja o ovom događaju. On u tom tekstu navodi ime fra Karlova ubojice. Navodi jednog mladića iz Zavojana, koji je poslije toga otišao u partizane. Ja sam taj njegov tekst napisao u obliku posvjedočenja i on mi ga je potpisao. U usmenom razgovoru još mi je naveo neka druga saznanja koja upućuju da je dotični mladić u tome sudjelovao te imenovao dvojicu osoba kao organizatore ubojstva. Iza fra Karlova ubojstva stoje tadašnji mjesni komunistički čelnici koji su nanijeli puno zla ljudima ovog kraja pljačkajući i ubijajući nevine civile. Fra Karlo je podigao glas protiv njih, njihovih zlodjela i zato su ga ubili.

Kad ste počeli istraživati ubojstvo fra Karla, počeli su na vas razni pritisci. Jedan dio župljana ne želi da im blagoslivate kuću, provaljeno vam je u župnu kuću, ponekad vas dočekaju razni grafiti i natpisi. Prozvao vas je i saborski zastupnik GLAS-a Goran Beus Richembergh kojem je majka iz Zavojana „kako širite revizionističke laži“. Kako se nosite s tim pritiskom?
– Točno je da se na mene s raznih strana vrše pritisci da se ne bavim ovom temom. Primao sam otvorene prijetnje fizičkim napadom i smrću, doživljavao razne neugodnosti i uvrede. Prije nekoliko godina išli su od kuće do kuće i skupljali potpise protiv mene, samo zbog toga što se raspitujem za fra Karla i govorim o njegovoj mučeničkoj smrti.

Kad sam počeo tijekom mise za vrijeme obljetnice fra Karlove smrti govoriti, spominjati fra Karla kao žrtvu komunističkog zločina, neki bi urličući negodovali iz klupa i ometali mi misno slavlje. Da, jedan me nije htio primiti za vrijeme blagoslova u kuću, navodeći da ja pričam neistine o fra Karlovu ubojstvu. No, već sljedeće godine me primio srdačno. Doista, ta tema iritira članove nekih obitelji čiji su preci sudjelovali u ubojstvu fra Karla. Prijetili su mi i tužbama. Ništa mi nije teško za fra Karla. Žao mi je što nisam bio još uporniji.

Saborski zastupnik Goran Beus izvrijeđao me kao nitko. To je njegova sramota. Ja mu nisam rekao ni jednu ružnu riječ, te sam se javno ogradio od onih koji su mu zbog uvreda koje je meni uputio uzvratili istom mjerom. No, Goran se brzo povukao kad je shvatio da se našao u neobranom grožđu. Valjda nije znao da je njegova rođena majka uprla prstom u jednog mladića koji je bio sudionik fra Karlova ubojstva. Taj mladić zajedno s drugim tog dana je primljen u Omladinsku partijsku organizaciju. Imali su krvavo krštenje. Poprskani su nevinom krvlju uzornog svećenika i dobrog čovjeka fra Karla Ćuluma.

Svoja saznanja o ubojstvu fra Karla ima i splitsko-makarski nadbiskup mons. Marin Barišić, kako je do njih nadbiskup došao?
– Sasvim slučajno! Jedan naš svećenik, koji dođe nećak od jednog saborskog zastupnika, rekao mu je kako je jedan njegov član uže obitelji sudjelovao u ubojstvu fra Karla. Taj razgovor se vodio prije nego što se svećenik zaredio. Nadbiskup Barišić to je ispričao svećenicima Biokovskog dekanata tijekom ručka, nakon svete krizme u Velikom Prologu 2010. godine. U to vrijeme antifašisti su organizirali prigodan program na obljetnicu smrti fra Karla. Tadašnji Biokovski dekan, fra Petar Vrljičak, upozorio ih je da to ne čine, jer iz njihovih redova dolaze ubojice našeg franjevca.

Mate Primorac / Misija Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Hebrang: Lijevo-liberalni pokret u HDZ-u stvara ponor unutar stranke

Objavljeno

na

Objavio

Dugogodišnji ministar zdravstva i jedan od osnivača HDZ-a Andrija Hebrang kritizirao za N1, kako kaže, ljude u vlasti koji nemaju iskustva u donošenju odluka, zbog čega ni reakcija na demografski problem nije adekvatna.

„Demografija je najveći problem Hrvatske od rata, koji zahtjeva hitnu reakciju, da je ovo Vlada iz 90-ih godina, već bismo oformili krizni stožer“

“Ovaj tragični problem s demografijom- ja bih rekao, nakon rata, najveći problem hrvatske države, posljedica je niza pogrešaka kroz proteklo razdoblje. Ne bježe ljudi samo zato što imaju premale plaće, negoo bježe zbog jedne negtivne atmosfere, zbog svađe u vrhu politike, zbog jednog pesimizma koji se širi… Dakle, puno ima razloga, a griješili smo, ja bih rekao, svih zadnjih 15 godina ili, bolje rečeno, od kraja rata. Državu smo vodili u pogrešnom smjeru. I to je danas posljedica.

Taj problem je danas tako aktualan da, po mom mišljenju i po mom iskustvu, bio sam i potpredsjednik Vlade i držao nekoliko resora, taj plan zahtjeva ne hitnu, nego najhitniju reakciju.” – kazao je dr. Hebrang i nastavio:

“Svakim danom je ljudi sve manje. Prošle godine je 80 000 ljudi manje, kroz ovih zadnjih nekoliko godina 300 000 ljudi manje. To je teški, najprje ljudski gubitak, zatim politički gubitak, ekonomski gubitak… Zahtjeva najhitniju reakciju.

Da je to Vlada iz 90-ih godina, u kojoj sam ja sudjelovao, onda bismo imali odmah formiran hitni stožer za demografiju, u kojem bi bili predsjednica i premijer, ministri… Zadaci bi se zadali u minutama i krenulo bi se u akciju. Ovakva prepucavanja i razvlačenja samo još više ljudima ulijevaju pesimizam.”

Kako doživljavate predsjedničine mjere – neke od njih su: reduciranje troškova ovrha, univerzalni dječji doplatak, relaksiranje useljavanja u Hrvatsku? Na sve kritike o skupoći troškova, predsjednica je odgovarala da budućnost košta – upitao je voditelj.

„I sadašnjost košta jer ti ljudi koji odlaze prave veliki dug ukupnoj Hrvatskoj. Kada meni ode moj mladi specijalist, kojega sam 10 godina educirao, to je gubitak za Hrvatsku od nekoliko milijuna kuna.” – kazao je Hebrang.

Istaknuo je kako je predsjedničin plan dosada jedini sveobuhvatni plan, koji obuhvaća gospodarstvo, iseljeništvo, psihološku atmosferu te donosi konkretne prijedloge za novčane potpore te da je to jedan odličan okvir.

„Izvršna vlast, dakle Vlada bi trebala u roku od 24 sata oformiti tim koji bi sve to točno prenio u zadatke, sa zadanim rokovima, i odgovornim ljudima. Bez toga nemamo šanse.“ – poručio je.

„Kako onda tumačite reakciju Vlade? Naime, tog dana sam bio ne terenu pa mogu iz prve ruke posvjedočiti da je ministrica Murganić inzistirala da se odmah obrati novinarima, ali nije bila voljna odgovarati na pitanja, nego je samo dala izjavu koja je otprilike glasila da se to sve već zapravo radi te su podijeljeni materijali novinarima, iz kojih se isto trebalo iščitati da se sve to već radi.“ – upitao je voditelj.

Hebrang je kazao da je očekivao kako će ministrica izaći s rezultatima, no to nažalost nismo dočekali.
„Nema se zašto izlaziti van i govoriti „Mi to sve radimo“, ako nema rezultata.“ – kazao je.

„I takava jedan odnos-„ čija je to ideja- neće biti njezina nego njegova ili moja“, nije dobar. Tu natjecanje treba imati sinergizam- dakle, zajedno se natjecati protiv problema, a ne jedni protiv drugih. Nužno je da se napravi suglasje, ne samo između Pantovčaka i Banskih dvora, nego između svih stranaka. Ovo je problem koji pogađa sve stranke, i našu djecu i našu budućnost.“

„Pogađa i našu sigurnost. Nedavno sam bio u istočnoj Slavoniji, gdje sam imao predstavljanje knjige, pa sam obišao ta sela. To vam je atmosfera kao u filmu „The day after“- nakon nuklearne eksplozije, drugi dan nema živog mrava. Idete kroz ta sela, spuštene rolete, trava visoka dva metra, nigdje živog čovjeka. To je sigurnosni problem, to je ekonomski problem, to je ljudski problem.

Ja molim da se zakopaju sve ratne sjekire i da se počnu otkopavati i riješavati problemi.“

Problematizirao je što sjednice Vlade na prijedlog predsjednice nije bilo.

Kada je predsjednik Tuđman birao ministre, rekao je „Mora imati najmanje 3 stranice životopisa“, danas se imenuju ljudi koji nemaju iskustva u donošenju hitnih odluka

„Pogrešno je bilo odbiti sjednicu Vlade jer na toj sjednici i predsjednica dobiva informacije koje ona ne može imati i Vlada dopunjuje ideju, korigira ideju i pretače ju u operativni program. Ne mogu to razumijeti.“

Dodao je da ono što predsjednica radi jest pokušaj koordinacije svih oblika vlasti u državi, što i jest njezina ustavna obveza.

Istaknuo je što smatra glavnim razlogom za neučinkovitost Vlade.

„Glavni razlog je što je danas u vrhu politike uobičajeno da dolaze ljudi koji iza sebe nemaju dio životnog staža u kojem su morali donositi hitne odluke. Sjećam se pok. predsjednika Tuđmana, kada bi trebao kandidata za neke funkcije, za ministra, uvijek je rekao: „Al’ da mi ima najmanje 3 stranice životopisa!“.

Mi danas često u vrhu politike imamo ljude koji izvan kancelarije nisu nikad nigdje bili. Vi se znojite ovdje u ovim stresnim situacijama, mi smo se znojili po dežurstvima u bolnicama, netko se znojio radeći svoju umjetnost, netko čisteći cestu… Ali ako se netko nije znojio 20 godina svog života, on nije naučio donositi odluke.

Mi danas trebamo državni vrh koji će znati donositi oduke, a za te odluke nažalost, imamo jako malo vremena.“ – poručio je Hebrang i dodao:

„Ljudi koji su od diplome ušli u kancelariju, sigurno ne mogu mijenjati svijet.“

„Zašto Andrej Plenković izbjegava sjesti za isti stol s predsjednicom?“, upitao je voditelj.

Dr. Hebrang je kazao kako se tu reflektira jedna podjela unutar HDZ-a, koja nije dobra.

“Lijevo-liberalni pokret u HDZ-u stvara ponor unutar stranke,” kaže Hebrang koji misli da mnogi potezi u šarolikoj vladajućoj koaliciji zbunjuju članove.

Vezano uz skretanje HDZ-a u lijevo-liberalnom smjeru, Hebrang je istaknuo kako je HDZ na taj način „uzdrmao korijen koji ga je držao.“

„Mi znamo za svaku stranku koji je njezin korijen- svaka ima i dobroga i lošega. I to sve treba sinkronizirati, prihvatiti i ići dalje. Ali kad unutar stranke se počne ovako skretati u drugi smjer, onda to izaziva veliku zabunu i nezadovoljstvo unutar članstva.“

„Mislim da treba pustiti svjetonazor da ide u svojem smjeru jer svjetonazor je taj koji kreira apsolutno sve druge odluke.“ – poručio je.

Kazao je da se premijer Plenković nalazi u izrazito nezahvalnoj situaciji, dijelom zbog naslijeđenih problema, a velikim dijelom zbog toga što se nalazi u neprirodnoj koaliciji te, da bi održao Vladu, mora najprije gledati kako zadovoljiti zahtjeve i interese svih skupina, a tek onda što je dobro za državu i narod.

Preporučio je premijeru Plenkoviću novo preslagivanje i stvaranje nove koalicije bez velikih svjetonazorskih razlika, za koju tvrdi da bi bila stabilnija. Smatra kako je takvu Vladu moguće stvoriti i bez novih izbora, no nije želio otkriti od kojih bi je partnera on sastavio.

 

Hebrang: Lijevo liberalna pošast infiltrirala se poput bolesti u narod, oni su preko medija pokorili narod

 

 

Hebrang: Fašizam je ono što su komunisti radili.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori