Pratite nas

Razgovor

Drago Krpina: Nije sva hrvatska pamet i hrabrost potrošena

Objavljeno

na

Razgovor s Dragom Krpinom

Na Općem izvještajnom saboru HDZ-a krajem svibnja Drago Krpina, bivši saborski zastupnik, bivši glavni tajnik i jedan od utemeljitelja HDZ-a izrekao je kritičke opaske o djelovanju HDZ-a protekle dvije godine, pri čemu je posebno upozorio na štetnost ratifikacije tzv. Istanbulske konvencije i na djelovanje Milorada Pupovca. Ove i druge teme gospodin Krpina komentirao je za Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća.

I dalje smatrate da je za HDZ bila štetna ratifikacija Istanbulske konvencije. Što je po Vama sporno u toj Konvenciji i kakve će posljedice po rejting HDZ-a imati njezina ratifikacija?

HDZ se u svom Statutu i Programu deklarira kao stranka koja svoj program i djelovanje temelji na kršćanskim etičkim vrednotama.

U spomenutom dokumentu institucionaliziraju se određene kategorije koje se povezuju s tako zvanom rodnom ideologijom što je u potpunoj suprotnosti s navedenim načelima koja su istaknuta u spomenutim stranačkim dokumentima.

Da je riječ o pojmovima koji su nedvosmisleno u suprotnosti s kršćanskim vrednotama višekratno su potvrdili Sveta stolica, Hrvatska biskupska konferencija te istaknute znanstvene i kulturne institucije u Hrvatskoj poput Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Matice Hrvatske, ali i brojnih uglednih pojedinaca iz znanstvenih krugova.

Jedan plemeniti cilj kao što je zaštita žena od nasilja besramno je iskorišten za podvalu nečega što s tim ciljem nikakve veze nema. Riječ je o jednom kamenčiću u mozaiku pokušaja stvaranja jednog drugačijeg svijeta u kojem ne bi bilo mjesta za kršćansko poimanje čovjeka.

Odluka o ratifikaciji tog dokumenta donijeta je u HDZ-u na nedemokratski način pri črmu su izricane i prijetnje i ucjene. Nema nikakve dvojbe da je ta odluka protivna svjetonazorskom profilu goleme većine članova i birača HDZ-a.

Sadašnje vodstvo HDZ-a, u ovom slučaju, pokazalo je da je spremno posve zanemariti najdublje osjećaje članova i birača HDZ-a. Takav postupak kod velikog mnoštva HDZ-ovih članova i birača izazvao je razumljivu gorčinu i revolt.

Prije same ratifikacije, pitao sam jednog od novoustoličenih stranačkih funkcionera, koji voli pozdravljati s hvaljen Isus, što će mu reći njegovi ukućani pristane li HDZ na ratifikaciju. Bio je iskren i priznao da su mu zaprijetili učine li to da oni više svoj glas HDZ-u dati neće.

Prema aktualnim istraživanjima javnog mnijenja već sad vidljive su posljedice. Izraziti pad rejtinga HDZ-a poklopio se s ratifikacijom Istanbulske konvencije.

No, nije samo stvar samo u padu rejtinga, nego, što je još gore, dovedena su u pitanje temeljna svjetonazorska opredjeljenja stranke i većine njezinih članova i birača.

Oni koji su ovim činom prouzročili ovakve posljedice, morali bi za njih preuzeti i odgovornost.

Nedavno je završilo prikupljanje potpisa za otkaz Istanbulske konvencije i za inicijativu Narod odlučuje glede reforme izbornog zakonodavstva. Kako gledate na te dvije referendumske inicijative?

Kao što je opće poznato, u demokratskim državama, narod je taj koji je nositelj suvereniteta. Vlast proizilazi iz naroda i njegove demokratske volje. I zastupnici u Hrvatskom saboru izraz su demokratski izražene volje naroda.

Ako narod smatra da njegovi izabrani predstavnici o nekim pitanjima ne donose odluke u skladu s njegovom voljom, ima puno pravo zahtjevati da mu se omogući da na referendumu izrazi svoj stav i da na taj način onemogući svoje predstavnike da postupaju protivno njegovoj volji.

Paradoksalno je da pojedinci koji su i sami došli na određene dužnosti voljom naroda, tom istom narodu osporavaju pravo da na referendumu, a nema demokratskijeg načina odlučivanja, izrazi svoju volju. To protivljenje upravo je najbolja potvrda nedostatka vjere u demokratski i suverenistički kapacitet vlastitog naroda. To je i potvrda da su oni koji osporavaju pravo naroda da o pojedinim pitanjima odluči na referendumu, u strahu od moguće odluke i da su svjesni da su neki njihovi potezi protivni volji naroda.

Vidjeli smo na primjeru Velike Britanije u svezi s izlaskom te zemlje iz Europske unije kako se poštuju demokratski standardi i kako nikom ne pada na pamet dovesti u pitanje volju koji je narod izrazio na referendumu.

Naravno, i kad je u pitanju referendum postoje ustavna ograničenja. Ali tumačenje tih ograničenja nije u nadležnosti političara već Ustavnog suda. Prejudiciranje odluke Ustavnog suda od strane političara ne može se nikako drugačije shvatiti nego kao grubi pritisak na tu instituciju.

Otuđenje političkih elita od naroda jedan je fenomen koji je općeprisutan diljem Europske unije, što za posljedicu ima jačanje desnih, ali populističkih odnosno antisistemskih stranaka. Jesu li dvije spomenute referendumske inicijative dokaz da i u Hrvatskoj možemo govoriti o otuđenju političkih elita?

Nažalost sve je više znakova koji pokazuju da su aktualni višestanački sustavi u krizi i da ne uspijevaju pronaći učinkovite odgovore na najvažnija pitanja za svoje narode i države. Jedan od uzroka takvog stanja nalazi se upravo u otuđenju političkih elita od vlastitog naroda i zanemarivanju dugoročno najvažnijih narodnih interesa.

Hrvatska, u tom pogledu, nažalost, nije iznimka. Politički procesi koje ste spomenuli samo su refleks takvog stanja.

Inače, Europa u cjelini, već desetljećima klizi u jednu dramatičnu civilizacijsku dekadenciju koja europskim narodima i državama prijeti povijesnim slomom pa i nestankom. Najvidljivije posljedice tog procesa ogledaju se u, kako se čini, nezaustavljivom demografskom slomu većine europskih naroda.

Sve donedavno u Europi je utopistička ideja o takozvanom multikultralnom društvu bila dignuta na pijedestal dogme. Nije ta ideja potekla iz potreba naroda već su je u svojoj komotnosti, samodopadnosti i neodgovornosti patentirale političke elite.

Tek su najnoviji masovni migrantski valovi počeli topiti stvorenu iluziju i osnaživati volju naroda za promjenom dosadašnjeg smjera koji vodi u sigurnu propast.

Kako komentirate stanje na oporbenoj sceni – SDP, Živi zid, Most, Glas, Pametno, Neovisni za Hrvatsku…?

Najkraće bi se moglo reći da je stanje na oporbenoj političkoj sceni kaotično i lišeno nekih respektabilnih i konzistentnih i sveobuhvatnih političkih programa koje bi javnost prepoznala kao uvjerljivu i obećavajuću alternativu. SDP je i dalje, unatoč svom mlađahnom predsjedniku, zatočenik svojih ideoloških korijena.

U tom pogledu riječ je o jednom političkom anakronizmu koji preživljava panično tragajući za ideološkim neprijateljima. Oni još uvijek vode svoje ideološke ofenzive protiv imaginarnih ustaša i klerofašista. Uglavnom se iscrpljuju u tomu.

Šteta što Hrvatska nema jednu ozbiljnu hrvatsku, naglašavam hrvatsku, socijaldemokratsku stranku koja bi artikulirala svoju politiku na programima kompatibilnim socijaldemokratskoj platformi ali jednako tako pokazivala spremnost braniti temeljne nacionalne i državne interese. Takva oporba prisilila bi i vlast na odgovornije ponašanje.

Živi zid homogenizirao je, kao što se vidi iz anketa, respektabilan dio biračkog tijela kojemu su omrznule velike etablirane stranke. Smatram da je motiv njihovih birača u mnogo većoj mjeri izraz revolta prema načinu upravljanja Hrvatskom, u proteklih gotovo dva desetljeća, nego li što bi to bilo njihovo uvjerenje da ta stranka može uspješno riješiti aktualne probleme hrvatskog društva i države.

Most je nastao na sličan način. Oni su nastali kao skup vrlo raznorodnih pojedinaca koji su u svojim sredinama na lokalnoj razini ostvarili određene izborne uspjehe, međutim na nacionalnoj razini pokazali su prlično lutanja i nesnalaženja.

U svakom slučaju kad bih osobno birao koalicijskog partnera između nesavršenih Bože Petrova i Nikole Grmoje s jedne i Ivana Vrdoljaka i Milorada Pupovca s druge strane, uvijek bih se odlučio za onu prvu, nesavršenu, dvojicu.

Glas je zapravo ideološko krilo HNS i već na sljedećim izborima zajedno sa klijentelističkim dijelom HNS-a okupljenim oko Vrdoljaka, ako ih netko ne ukrca na svoju listu, nestat će s političke scene.

Neovisni za Hrvatsku politički egzistiraju na razini dvaju etabliranih imena i, barem za sad, ne vidim nekog pomaka od te činjenice. O tom što se zove Pametno nemam ništa pametno za reći.

Ima li HDZ danas uopće koalicijski potencijal u slučaju da dođe do novih izbora?

Do izbora će svakako doći, pitanje je samo hoće li biti prijevremeni. Sadašnji koalicijski partneri HDZ, osobito HNS, svakako su prilično pouzdana brana protiv prijevremenih izbora. Naime oni zasigurno plešu svoj posljednji saborski mandat i od njih je teško očekivati da bi ga, svojom voljom, skratili i za dva dana kamo li za dvije godine.

HDZ će se nakon sljedećih izbora, kad god oni bili, u pogledu koalicijskog potencijala, zasigurno naći u ozbiljnim problemima. Nakon dvostrukog raskida s Mostom, teško je računati i na treći pokušaj.

HNS će nestati s političke scene, Živi zid nije realna mogućnost. Što preostaje? Možda scenarij čijoj mogućoj realizaciji se prilagođava ideološkim peglanjem HDZ-a u što se posve uklapa i ratifikacija famozne Istanbulske konvencije.

Sve češće govori se mogućnosti formiranja velike koalicije? Koliko je ta opcija realna i što bi ona u perspektivi značila za HDZ?

Ja ne znam je li zamjenik predsjednika HDZ-a, gospodin Milijan Brkić, prije nekoliko mjeseci najavio takvu mogućnost, čak i imperativ, kao izraz svog osobnog trenutačnog nadahnuća, ili je ta izjava bila dogovorena s predsjednikom stranke.

Kad bi SDP bio ono što nije, hrvatska socijaldemokratska stranka, koja je iskreno raščistila sa svojom totalitarnom komunističkom prošlošću, koja bi, umjesto opsesivnog vraćanja vlastitim komunističkim ishodištima i kontinuirane sumanute potrage za izmišljenim ustašama i fašistima, nudila rješenja za sadšnje probleme hrvatskog društva i države i bila spremna na konstruktivno usuglašavanje o ključnim problemima u sadašnjem vremenu, sama po sebi takva koalicija ne bi nužno morala biti zlo.

Nažalost, SDP u Hrvatskoj ne može se uspoređivati s SPD-om u Njemačkoj pa je i moguća koalicija HDZ-a i ovakvog SDP-a neusporediva s velikom koalicijom u Njemačkoj. Bojim se, ukoliko dođe do takvog razvoja događaja, da taj savez neće biti utemeljen na suglasnosti i odlučnosti da se zajednički rješavaju temeljni nacionalni problemi već na težnji za pukim političkim preživljavanjem i podjelom poluga vlasti koja je svrha samoj sebi. U takvom mogućem scenariju budućnost HDZ-a ne čini mi se baš blistavom.

Na Općem izvještajnom saboru govorili ste i o Miloradu Pupovcu. Slažete li se da je Pupovac, slično kao Pribićević u monarhističkoj Jugoslaviji, zapravo proizvod hrvatskih političara, konkretno Sanadera koji ga je uzdigao na rang političara na nacionalnoj razini?

Uspoređivati Milorada Pupovca s Pribičevićem posve je neutemeljeno. Pribićević je, suočivši se sa svom surovošću ondašnje velikosrpske politike napravio radikalni politički zaokret i iskreno se priklonio idejama Stjepana Radića, postavši najoštrijim kritičarem velikosrpske kamarile.

Pupovac djeluje u kontinuitetu protiv samostalne države Hrvatske prilagođavajući svoje metode djelovanja tek tu i tamo promijenjenim okolnostima. U doba najžešće velikosrpske agresije na Hrvatsku, širio je po svijetu monstruozne laži o nasilonom i masovnom prekrštavanju srpske pravoslavne djece na katoličku vjeru.

Tim svojim lažima na besraman način opravdavao je zapravo hegemonističku Miloševićevu politiku i sve zločine koji su u njezino ime činjeni nad Hrvatima. Za tu sramotnu rabotu nikad od njega nismo čuli riječi isprike a kamo li kajanja.

Nakon Oluje, Pupovac je nastavio sa svojim antihrvatskim djelovanjem, optužujući Hrvatsku, gdje god je stigao za tobožnje protjerivanje Srba s okupiranih hrvatskih područja, prešućujući pri tom da su prethodno ta hrvatska područja bila potpuno očišćena od Hrvata, a da su na njima u četiri godine okupacije nad onim Hrvatima koji nisu uspjeli pobjeći počinjeni najstrašniji zločini.

Danas ponižava i vrijeđa Hrvatsku na stranicama novinskog smeća Novosti koje aktualna hrvatska Vlada izdašno financira novcem hrvatskih poreznih obveznika.

Na takvu cijenu opstanka na vlasti ne bi smio nitko pristati. Istina je, ulozi koju Pupovac danas ima kumovali su i kumuju i hrvatski političari koji nisu pitali za cijenu kad su u pitanju njegove „usluge“.

Nažalost, propustili smo i propuštamo i nadalje, nasuprot Pupovcu, pružiti priliku za javnu afirmaciju onim Srbima u Hrvatskoj koji nisu radili ni ratovali protiv Hrvatske a osobito onima, a bilo ih je oko deset tisuća, koji su rame uz rame s hrvatskim braniteljima branili Hrvatsku od velikosrpske agresije.

Korumpirane elite, nedjelotvoreno pravosuđe, visoki porezi i birokracija itd. često se ističku kao glavne kočnice hrvatskog napretka. Što bi Vi izdvojili kao glavne probleme Hrvatske danas?

Općenito, temeljni hrvatski problem je u tomu što, nakon veličanstvene pobjede u Domovinskom ratu, nismo uspjeli uspostaviti učinkovit model upravljanja, kako na nacionalnoj tako i na lokalnoj razini.

Hrvatska ima neusporedivo veće potencijale od mnogih daleko bogatijih država, ali nažalost te svoje potencijale ne uspjevamo staviti u funkciju boljeg života hrvatskih ljudi. Uzroci su očito u političkom sustavu koji generira kadrovsku strukturu nesposobnu napraviti pozitivni zaokret.

Nažalost, dosta je primjera koji nam pokazuju da su u međuvremenu nastale određene nadstranačke i nadpolitičke „pozadinske“ strukture moći koje su utjecajnije od javnih i državnih institucija. Te nevidljive strukture moći često su uvezane s interesima stranog kapitala i nastupaju zajedno, stavljajući svoje interese na prvo mjesto i ne mareći za sudbinu hrvatskog naroda i države.

Takvi procesi otišli su predaleko i mogu ih zaustaviti samo hrabri, čestiti ljudi koji su spremni sve žrtvovati za boljitak hrvatskog naroda i svoje Domovine, kao što su to bili spremni hrvatski branitelji koji su odlazili na bojišnicu svjesni da je najizglednije da se s nje možda i neće vratiti.

Dok se najvažnije poluge moći u Hrvatskoj ne nađu u rukama ljudi koji će se po čestitosti, hrabrosti i spremnosti na žrtvu moći mjeriti s hrvatskim braniteljima, Hrvatskoj će teško krenuti na bolje. Nažalost, načelo koje je vodilo hrvatske branitelje „služiti Hrvatskoj pod cijenu vlastitog života“ potisnuto je, a njegovo mjesto u motivaciji mnogih u javnim i političkim poslovima zauzelo je načelo „poslužiti se Hrvatskom pod svaku cijenu“ bilo u svrhu materijalističkih ili karijerističkih osobnih interesa.

Navedene pojave posljednjih su godina, posebno nakon ulaska u EU, dovele do masovnog iseljavanja hrvatskih građana u inozemstvo. Ako tome dodamo i prirodni pad stanovništva, kakve su uopće hrvatske perspektive u budućnosti?

Ako je suditi po aktualnim trendovima iseljavanja i demografskog izumiranja, hrvatske perspektive su vrlo crne. Petnaest tisuća godišnje više nas umire nego što li se rađa, a rijeke iseljavanja iz Hrvatske teku sve šire i sve brže.

Zanos kojim smo stvarali Hrvatsku i borili se za njezinu obranu i oslobođenje bilo je veličanstveno epsko vrijeme hrvatske povijesti. Suprotno našoj ondašnjoj vjeri i nadama, danas, dva desetljeća kasnije, proživljavamo tragediju nestajanja kojoj se ne vidi kraja. Nažalost, tužnu sliku stvarnosti ne može se popraviti nikakvim marketinškim i statističkim trikovima.

Unatoč svemu ja vjerujem da u hrvatskom nacionalnom biću postoji još uvijek domoljublja koje može preokrenutu sadašnje prijeteće trendove. Dok god se ispred čestitosti, sposobnosti, požrtvovnosti i samoprijegora bude stavljalo ulizništvo, oportunizam, klimoglavstvo pa i sklonost kriminalu, Hrvatska ne može računati na bolju budućnost.

U najavi novog Statuta HDZ-a bilo je predviđeno da se oni članovi stranke za koje postoje pravomoćno potvrđene optužnice za kriminalna djela, suspendiraju sa svih stranačkih dužnosti do okončanja postupka. U konačnoj varijanti Statuta od te odredbe se, bez objašnjenja odustalo. Uz još dvadesetak amandmana, na nedavnom Saboru HDZ-a, predložio sam da se ta odredba ipak ugradi u Statut. Mudro rukovodstvo na sve to je nehajno odmahnulo rukom.

Svjedočili smo prije nekoliko dana da pojedinci s teretom potvrđenih optužnica i sudskih procesa koji su u tijeku imaju glavnu riječ u slaganju kadrovskih križaljaka u vrhu stranke. S takvom praksom protežiranja ljudi s teretom ozbiljnih optužnica i smjenjivanja drugih samo zbog iznesenog kritičkog mišljenja, HDZ ne može daleko dogurati.

Što je najgore, takvom praksom stvara se nepodnošljivo nepovjerenje pa i prijezir mladih ljudi prema politici kao takvoj. Upravo to nepovjerene u institucije, vidjeli smo ovih dana, mladi ljudi koji napuštaju Hrvatsku navode kao glavni razlog odlaska.

Na nedavnom Općem saboru HDZ-a, upozorio sam na neprihvatljivost stanja u kojem HDZ održava većinu u Saboru zahvaljujući glasovima bivših i nekih izglednih budućih zatvorenika te ucjenjivača Milorada Pupovca. U takvoj situaciji nemoguće je napraviti zaokret koji bi budio nadu i zadržao mlade hrvatske obitelji u njihovoj Domovini za čiju slobodu su im se očevi borili i ginuli.

Imate li dojam da su neprofesionalni, neobjektivni i korumpirani mediji u Hrvatskoj jedan od glavnih uzroka političkog i ekonomskog nazadovanja? I zašto po Vašem mišljenju desnica u 28 godina hrvatske države nije bila u stanju formirati relevantni, mainstream medij na nacionalnoj razini?

Dok sam bio intenzivno u politici mediji me nisu nimalo mazili, štoviše. Vodio sam brojne polemike ne samo s političarima nego i s novinarima. I danas u hrvatskom medijskom prostoru ima svašta i neprofesionalizma i površnosti i zlonamjernosti … Međutim, ipak mislim da bi svaljivanje glavne krivnje za sadašnje stanje u Hrvatskoj na medije bilo apsolutno pretjerano i neistinito.

Temeljna odgovornost je prije svega na političarima koje narod izabire da odlučuju u njegovo ime. Nedvojbeno je da u hrvatskom medijskom prostoru sve ove godine dominira lijeva paradigma.

Ne želeći nikog osobno uvrijediti zbog škola koje je završio, mislim da se razlog takvom stanju nalazi u činjenici što su hrvatski novinari nastavili učiti zanat jedino na nekadašnjem partijskom učilištu koje se zvalo Fakultet političkih nauka. Na tom učilištu, opće je poznato, nije mogao predavati bilo tko, već ljudi koji su uživali posebno povjerenje Partije.

To učilište i njegovi, iz komunističkog doba naslijeđeni, djelatnici nastavili su odgajati nove naraštaje hrvatskih novinara i u demokratskoj Hrvatskoj, nastojeći ih naravno usmjeriti prema svojim ideološkim obrascima. Osobno smatram, a iznosio sam takve prijedloge i devedesetih godina, da je tu instituciju, zbog njezine izrazite ideologiziranosti trebalo ukinuti. To se propustilo učiniti u kontekstu Tuđmanove politike nacionalne pomirbe. Nažalost, tu politiku mnogi su debelo zloupotrijebili. Posljedice se osjećaju i danas i još će se dugo osjećati.

Zašto se i nakon dvadeset i osam godina demokracije nismo obračunali s ostavštinom komunizma i jugoslavenstva, nego pojedine interesno-političike grupacije tu ostavštinu, štoviše, žele učiniti svjetlim stranicama hrvatske povijesti i dijelom hrvatskog povijesnog identiteta?

Dijelom sam odgovorio na to pitanje u prethodnom odgovoru. Nažalost, još tamo od sredine devetnaestog stoljeća u hrvatskoj politici egzistira jedna struja koja nikad nije vidjela rješenje hrvatskog nacionalnog pitanja u stvaranju samostalne hrvatske države već uvijek pa u kakvim bilo naddržavnim tvorevinama.. Rukavci tog strujanja osjećaju se i u ovo naše vrijeme.

Komunistička partija zloupotrijebila je razumljivi otpor hrvatskog naroda, primjerice u Dalmaciji, talijanskoj okupaciji tog dijela Hrvatske, i upregnula ga nakon Drugog svjetskog rata u svoja komunistička ideološka kola. Na svoje komunističko lice navukla je masku antifašizma i pod tom maskom počinila najgore masovne zločine nad hrvatskim narodom.

Ti zločini nisu prestali sve do raspada njihove komunistčke državne tvorevine, a završni čin dogodio se u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku koja se odvijala pod njihovim ideološkim simbolom crvenom zvijezdom petokrakom. Ti pokušaji da se zločinačko komunističko lice zamaskira antifašizmom traje do danas. Nevjerojatno je da u tom sudjeluju i mladi ljudi poput Davora Bernardića ili nekih mladih povjesničara.

Tuđman je svoj program temeljio na jedinstvu iseljene i domovinske Hrvatske. Je li odnos prema hrvatskom iseljeništvu, koje ima velike potencijale za RH, danas sramotan?

Da, zajedništvo domovinske i iseljene Hrvatske bio je jedan od temelja politike predsjednika Tuđmana. To zajedništvo pokazalo se dragocjenim u vrijeme Domovinskog rata.

Nažalost taj entuzijazam iz ratnih godina nije se pretvorio u hrvatsku gospodarsku renesansu koja se trebala dogoditi nakon oslobađanja Hrvatske i u kojoj je hrvatsko iseljeništvo trebalo imati važnu ulogu. Određeni krugovi, koji su spretno iskoristili ideju nacionalne pomirbe, ovladali su glavninom hrvatskih ekonomskih potencijala i organizirali se u već spomenute nadstranačke strukture moći, stvarali su bedeme prema povratku hrvatskih iseljenika jer ih nisu željeli za konkurenciju, a uz to oni su za njih i dalje bili tek neprijateljska emigracija.

Što reći o položaju Hrvata u BiH?

Nakon predsjednika Tuđmana službena Hrvatska ostavila je hrvatski narod u BiH na cjedilu, na milost i nemilost političarima dvaju brojnijih naroda. Hrvatska je potpuno odustala od prava i obveza iz Washingtonskog i Daytonskog sporazuma. Službena hrvatska politika svela se na papagajsko ponavljanje otrcanih floskula tipa „neka se tri naroda dogovore“ i „podržavamo jednakopravnost svih triju naroda“.

Predsjednik Tuđman je inzistirao na što tješnjem povezivanju Hrvatske i Federacije BiH. Na kraju krajeva spomenuti sporazumi predvidjeli su uspostavu konfederalnih odnosa između Hrvatske i Federacije BiH. To je bio temeljni uvjet bez kojeg navedeni sporazumi nikad ne bi ni bili potpisani.

Predsjednik Tuđman, smatrao je, uz ostalo, da se hrvatske tvrtke trebaju maksimalno uključiti u razvitku gospodarstva u BiH, osobito na područjima na kojima žive Hrvati. Inzistirao je također na prometnom povezivanju Hrvatske i BiH. Sve je to trebalo doprinijeti opstanku hrvatskog naroda u BiH čije nestajanje s tih prostora traje stoljećima a u ovo vrijeme dobiva svoj tragični krešendo.

Podsjetio bih i ovom prilikom da je predsjednik Tuđman bio energično protiv povezivanja dubrovačkog područja s ostatkom Hrvatske mostom Pelješkim mostom o čijem se početku gradnje ovih dana buči na sve strane. On je to smatrao još jednim uzmakom hrvatske politike u odnosu na hrvatske interese u BiH i interese Hrvata čija je domovina i BiH.

Predsjednik Tuđman inzistirao je na povezivanju cestom kroz Neum kako bi Hrvatska i na taj način posvjedočila dijelu hrvatskog naroda koji živi u BiH da nije napušten. Korist od tog mosta za Hrvatsku je nedvojbena, ali on nije smio postati znak još jednog udaljavanja Hrvatske od Hrvata u BiH.

Devedesetih godina bili ste vrlo aktivni u procesima stvaranja hrvatske države. Kako danas gledate na sva to događanja? I kakvu bi ocjenu dali hrvatskoj državi ako gledamo u retrospektivi posljednih 28 godina?

Ponosan sam i sretan što pripadam hrvatskom naraštaju koji je sudjelovao u ostvarenju milenijske težnje hrvatskog naroda za svojom slobodnom i samostalnom državom.

Nastojao sam koliko sam znao i mogao na najbolji mogući način obavljati sve dužnosti koji su mi bile povjerene. Bilo je to vrijeme u kojem je iz hrvatskog naroda izišlo sve ono najbolje što je imao u svom nacionalnom biću.

Nas koji smo bili na različitim dužnostima, na čelu s predsjednikom Tuđmanom, nosila je vjera u snagu hrvatskog naroda, nosio nas je ponos i odvažnost koje su nam u gene utkali naši preci koji su stoljećima prije nas ginuli za istu ideju koju smo mi uspjeli i ostvariti. Bilo je, naravno teških trenutaka, strašnih gubitaka, pogreba poginulih bliskih prijatelja, opsade i pada sela i gradova …, Vukovar, Škabrnja…

No, vjera u pobjedu nije nas nikad napuštala. Plodovi naših napora, posebice žrtava najboljih među nama koji su životima posvjedočili ljubav za svoju domovinu Hrvatsku, rezultirali su ubrzo i prvim pobjedama … oslobađanje Miljevačkog platoa, Maslenica, Bljesak i veliko finale u Oluji koja nas je dovela na Kninsku tvrđavu na kojoj smo svjedočili Tuđmanovim suzama radosnicama dok ljubi hrvatski pobjednički barjak. Žao mi je Hrvata koji su mogli, a nisu sudjelovali u tim neponovljivim povijesnim događajima.

U Domovinskom ratu potvrdili smo se kao narod koji je spreman žrtvovati se za svoje ideale i kao narod koji svoje ideale zna i može pretvoriti u stvarnost. Nažalost u miru smo prilično pogubili konce. Nahrupili su neki ljudi iz drugog plana kojima slobodna i samostalna Hrvatska nije bila izazov već prilika za osobne materijalističke ili karijerističke probitke.

Stvaralačku i moralnu snagu hrvatskog naroda koja je kao vulkan eruptirala u Domovinskom ratu, u miru su počeli zatirati, a čine to i danas , razni skorojevići, prevrtljivci i smutljivci koji svoje osobne interese i probitke stavljaju daleko ispred intersa Hrvatske. No, unatoč svemu, nisam i ne želim biti defetist.

Vjerujem i danas u obnoviteljsku i stvaralačku snagu hrvatskog naroda i uvjeren sam da će se ona, uz Božju pomoć, ponovno očitovati u vremenu koje je pred nama.

I dalje aktivno pratite političke zbivanja, bavite se uzgojem maslina, ali i pjesništvom?

Da, pratim politička zbivanja, pa na stanovit način i sudjelujem u njima. Imam dvjestotinjak maslina, u mom rodnom selu Radašinovcima, koje sam zasadio vlastitim rukama i o kojima s radošću brinem.

One su mi blagotvorna poveznica s korijenima iz kojih sam ponikao. Objavio sam dvije zbirke poezije. U srijedu 13. lipnja, na Svetog Antu, u Zagrebu, u prostorijama Društva hrvatskih književnika, čiji sam član, bit će predstavljena moja nova knjiga „Svitlo i druge pripovijetke“ .

Imamo li ipak razloga za optimizam kad je u pitanju hrvatska budućnost?

Unatoč svemu, između pesimizma i optimizma izaberimo optimizam, između beznađa i nade izaberimo nadu. Nije sva hrvatska pamet i hrabrost potrošena.

Vjerujem da je preostalo dovoljno i hrvatske pameti i hrabrosti da izgradimo Hrvatsku onakvom kakvu su je sanjali oni koji su je natopili svojom krvlju.

Davor Dijanović / HKV

 

Drago Krpina: ‘Većina HDZ-a u Saboru ovisi o nekoliko bivših i jednom budućem zatvoreniku’

Što vi mislite o ovoj temi?

Razgovor

Ruža Tomašić: Zbog svojih laži, patrijarh Irinej nikad više ne smije stupiti na tlo Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

U Podcastu Velebit je gostovala gđa. Ruža Tomašić, zastupnica u Europskom parlamentu. S njom je razgovarao Marijan Križić.

♦ Što misli i kako je reagirala gđa. Ruža Tomašić na skandaloznu izjavu predsjednika Europskog parlamenta Antonia Tajanija koji je svoj govor na komemoraciji povodom obilježavanja Dana sjećanja u talijanskoj Bazovici završio povicima “Živjela talijanska Istra” i “Živjela talijanska Dalmacija”?

♦ Kako su se u Hrvatskoj odmah javili dežurni titoisti i prozvali Hrvatsku zbog popustljivosti prema fašizmu. Ne bismo li prije mogli zaključiti da Titovi zločini zapravo daju vjetar u leđa iredentističkim težnjama?

♦ Kako su prosvjedovali slovenski i hrvatski zastupnici?
♦ Što sadrži i o čemu se radi u raspravio strategiji ribarstva?

♦ Zašto u Hrvatskoj javnosti prevladava mišljenje da izbor zastupnika u EU parlament nije bitan jer se u njemu navodno ništa bitno ne odlučuje?
♦ Nastupaju li hrvatski EU parlamentarci zajednički, u ime svoje države, ili se okupljaju oko svojih grupacija kojima pripadaju?

♦ Postoji li tzv. stranačka stega u grupacijama?
♦ Što očekivati od novih izbora za EU parlament?

♦ Kako je došlo do suranje Hrast-a i Hrvatske konzervativne stranke (HKS) koji su osnovali novu platformu, oko koje su se okupila i neka poznata imena: Tomašić, Ilčić, Zekanović, Mišić, Sačić?
♦ Kako Ruža Tomašić komentira formiranje koalicija sastavljenih od stranaka koje pripadaju posve drukčijim grupacija u EU parlamentu? (primjer Amsterdamska koalicija)

♦ Što znače brutalne uvrede Milorada Pupovca izgovorene u Saboru i upućene hrvatskom narodu, katolicima, ali i homoseksualcima?
♦ Je li drska reakcija Milorada Pupovca, poput one Nikole Sojanovića u Srbobranu 1902. godine, zapravo reakcija na pismo koje je Hrvatska biskupska konferencija uputila srpskom partijarhu Irineju?

♦ Treba li na tom tragu prepoznati i obnovljenu hajku na Marka Juriča, zbog toga što je prokazao mirtopolita Porfirija koji je pjevao četničke pjesme?
♦ Prije desetak dana zajedno sa saborskim zastupnikom Hrvojem Zekanovićem najavili ste blokadu Srbije na putu prema EU, dok ne ispune neka bitne uvjete u odnosu na Hrvatsku. O čemu je riječ?

♦ Nazirete li kakve promjene u aktualnoj političkoj situaciji u Hrvatskoj?

Odgovore na poslušajte u Podcastu Velebit.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Kolinda Grabar Kitarović: Ja sam prije svega majka, Hrvatica, vjernica, građanka…

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hina

U povodu godišnjice inauguracije, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović Media servisu dala je ekskluzivni intervjuu u kojem se osvrnula na protekle četiri godine, otkrila planove za budućnost, ali i prokomentirala goruće teme i probleme u zemlji.

S predsjednicom je za Media servis razgovarala Andrea Barać.

“Uložila sam velike napore u mijenjanje imidža, odnosno slike Hrvatske koja, nažalost, posljednjih godina u svijetu nije bila na onoj razini na kojoj je želimo vidjeti. Kao jednu od svojih najsnažnijih inicijativa, ističem Inicijativu triju mora. S druge strane, na planu unutarnje politike ipak sam uspjela pomaknuti tu raspravu i fokus javnosti s ideoloških na prava životna pitanja”, rekla je predsjednica.

U razgovoru sa svim akterima društva, tvrdi, definiran je najveći problem u zemlji – demografija.

“Stoga sam djelovala vrlo korektno, napisala sam i predstavila paket demografskih mjera, od kojih je Vlada već mnoge prihvatila, neke su još u tijeku, implementiraju se. I to je program koji zapravo definira samu budućnost Hrvatske, jer što će vam zemlja bez ljudi.”

A kad je riječ o blokiranim građanima, iako ističe da je situacija puno bolja, problem još nije do kraja riješen pa će se na tome raditi tijekom ove godine.

Trajno riješiti problem blokiranih

“To pitanje nismo do kraja riješili pa ću i dalje biti veoma angažirana, ne samo na novom ovršnom zakonu nego i na drugim inicijativama, kako bi se trajno riješilo pitanje blokiranih građana.”

U nastojanju da se zemlja decentralizira, Grabar-Kitarović je izmjestila ured u svaku županiju. U tijeku je analiza svih tih izmještanja kako bi se ustanovili problemi koji su zajednički cijeloj Hrvatskoj. Dio je ipak otkrila. Tvrdi da najbolje rezultate postižu ona područja u kojima ljudi rade zajedno, umjesto da se koncentriraju na ideološke podjele. Potom je citirala krapinsko-zagorskog župana Željka Kolara, koji je ustvrdio da se njezinim pojavljivanjem javnost fokusirala na teme koje bi inače prošle ispod radara.

“Primjerice, briga o graničnim, pograničnim i posebno brdsko-planinskim područjima i otocima, koja je isto tako u međuvremenu rezultirala brojnim potezima što ih je provela Vlada Republike Hrvatske, ali očekujem da ćemo na tome nastaviti raditi. Onda, rad s mladima. Vijeće mladih, koje je bilo vrlo aktivno, protekle je godine vrlo intenzivno radilo, a s time ćemo nastaviti i ove godine. Želim da se još više usredotočimo upravo na egzistencijalna pitanja.”

Završiti projekt Pantovčak

Govoreći o planovima za budućnost, istaknula je da želi završiti projekt Pantovčak, otvaranje šume građanima i ostvarivanje uštede od 15 posto kao primjer drugima.

“I želim da se to provede sada, u sljedećih nekoliko tjedana i mjeseci. Smanjila sam broj djelatnika, smanjila sam broj dužnosnika, otprilike sa 23 na 10 u ovome trenutku. Time želim nastaviti dokazivati da nije bitna količina, nije bitna veličina, bitna je supstancija, bitan je rad, u skladu s onim što uvijek govorim: Hrvatska nije mala zemlja.”

Na komentare da je u drugim županijama kritizirala Vladu, upozoravala na dobre i loše stvari, a da je to u obilasku Zagreba izostalo, tek je rekla: “Doista ne bih tako rekla, ne bih se složila s time.”

Kad je riječ o odnosu s Vladom i HDZ-om, ističe da je ponosna i zahvalna što je bila njihov kandidat.

“Bez stranke ne bi bilo ni mandata. Međutim, mislim da i sama stranka od mene očekuje da budem ono što predsjednik mora biti, a to je predsjednik svih državljana, i onih koji su mi dali glas i oni koji nisu. Zato sam, neću reći kritična, ali, naravno, ne štedim na kritikama. Ako pogledate tri vlade koje su bile u mome mandatu, bila sam jednaka prema svima.”

Promjena retorike zbog privida sukoba

Ipak, ističe kako je promijenila retoriku u pogledu kritika jer se u medijima stvarao privid sukoba.

“Jednostavno zato što mislim da, iako treba upozoravati na probleme, predsjednik ili predsjednica ne može koristiti svoju funkciju za nekakve populističke namjere i dobivanje nekakvih osobnih bodova.”

Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić želi uručiti Medalju grada Zagreba Budimiru Lončaru, zbog čega se diglo dosta prašine. Na pitanje surađuje li s njim i na jednoj razini i je li joj gospodin Lončar savjetnik, odgovorila je: “Ne, apsolutno. Mislim da se predsjednik države ne treba miješati u odluke lokalne uprave i samouprave. Nikad se nisam miješala. To je stvar gospodina Bandića. Nikada u javnosti nisam govorila ni protiv koga, pa tako neću ni protiv gospodina Lončara.”

Predizborne kampanje vrlo su neplodno razdoblje, tvrdi predsjednica, i zato još ne otkriva hoće li se ponovno kandidirati.

“Jednostavno ne želim ući u to nekakvo razdoblje. Nisam se izjasnila, nisam donijela odluku. Ali vidim da je to vrlo zanimljiva tema u medijima i da mediji zapravo kreiraju nekandidate kao potencijalne protivnike meni na izborima, iako ni ja ni oni još nismo istaknuli svoju kandidaturu.”

Ako se kandidira, podrška HDZ-a je izgledna.

Ne mijenja strane

“Ja dolazim iz HDZ-a i meni je potpora HDZ-a bitna. Cijenim to, to je moje uvjerenje od rane mladosti, to je uvjerenje koje sam njegovala tijekom svog studija, kroz našu borbu za neovisnost. I ponovno, uz dužno poštovanje prema svim političkim opcijama u Hrvatskoj, ja sam osoba koja ne mijenja strane i ne volim one koji ih mijenjaju.”

Vrijeme polako istječe, no predsjednica tvrdi da ni prijašnji ozbiljni kandidati nisu prerano otkrivali da idu u utrku za Pantovčak.

“Gledajte, ova dužnost je iznimna, iznimna čast, ali je iznimna odgovornost, golema odgovornost. Ja sam prije svega majka. Majka, Hrvatica, vjernica, građanka Republike Hrvatske i, naravno, građanka Europske unije, i doista želim razmotriti što je to čime ja mogu pridonijeti, što je to što možemo zajedno učiniti kako bismo Hrvatsku poveli u bolji život za sve.”

Odlučila se za ponovnu utrku ili ne, tvrdi, rejtnig joj nije najvažniji. Građani joj, prema anketama, pretežno daju ocjenu dobar (3). “Kada bih se brinula o vlastitom rejtingu, nikada se ne bih kandidirala ni na jednu političku dužnost”, istaknula je predsjednica.

“Građani su ti koji ocjenjuju, ali ja sam vrlo ambiciozna, bila sam odlikaš tijekom cijelog svog školovanja i studija, pa ću se nastaviti i dalje truditi.”

Mali princ – jedna od najdražih knjiga

Osvrnula se i na izbacivanje nekih djela suvremenih autora s popisa obavezne lektire u školama, primjerice “Malog princa” i “Dnevnika Anne Frank”. Ne bi, kaže, uzela sebi za pravo da odlučuje, to treba odlučiti struka, ali dodaje: “Mali princ’ jedna je od mojih najdražih knjiga i to je knjiga koja me nekako drži u uvjerenju da cijeli život treba ostati dijete.

‘Dnevnik Anne Frank’ isto je tako jedno od vrhunskih djela.” Na pitanje bi li htjela da i njezino dijete pročita te dvije knjige, predsjednica odgovara: “Apsolutno. Oni su to i pročitali.” Na dodatno pitanje smatra li da bi te knjige trebale ostati na popisu lektire, predsjednica odgovara: “Da.”

Komentirala je i otpis dugova najimućnijima. Istaknula je da se svakom potkrade pogreška, pa tako i jedinicama lokalne samouprave, ali da su mnogi možda zbog previše obaveza zaboravili na neki račun i da svi koji su se našli na tom popisu za oprost dugova, a mogu ih podmiriti, to trebaju i učiniti.

“Dakle, nemojmo od toga raditi skandale, fokusirajmo se na ono pozitivno, a to je da ćemo desecima tisuća ljudi omogućiti ponovni početak.”

Narodu dati pravo glasa

Kada je u pitanju nacrt Zakona o pobačaju, kaže, nije ga vidjela pa ne može ni komentirati, a o samom pobačaju kaže: “Za mene život počinje od trenutka začeća do prirodne smrti. Međutim, isto tako podržavam život u svakom pogledu, uključujući i život žene, i pravo na izbor. Mislim da se zabranom pobačaja ne mogu riješiti problemi koje imamo.”

Nije vidjela ni nacrt novog zakona o referendumu, ali ističe da narodu treba dati pravo glasa. Ipak, objašnjava, referendum ne smije biti sredstvo onemogućavanja rada Vlade, ali ni prag ne smije biti tako visok da je nemoguće provesti referendum. A o postupku provjere prikupljenih potpisa inicijativa “Narod odlučuje” i “Istina o Istanbulskoj”, kaže, ne može procijeniti je li Vlada djelovala transparentno.

“Da se dopustilo ljudima koji su htjeli pogledati valjanost potpisa, mislim da bi to koristilo i Vladi, da se sad ne vrtimo u krugu rasprava, velikih priča i afera i pritom zaboravimo na građanina ove države”.

Neizbježna tema je i propala nabava borbenih aviona od Izraela. Predsjednica smatra da je problem možda bio u vremenu, jer se predugo čekalo s odlukom da se uopće krene u nabavu.

Tromost pravosuđa – rak rana

“Možda je to čak jedan od razloga što je ovo sve odrađeno na brzinu. Možda nije bilo dovoljno vremena da se sagledaju neki aspekti.”

Tromost pravosuđa rak-rana je Hrvatske, predsjednica Grabar-Kitarović tvrdi da je nužno nastaviti s reformom. Za pomilovanje Huanita Luksetića čeka papire od Ministarstva pravosuđa, a na pitanje možemo li na primjeru Zorana Ercega zaključiti da Hrvatska ide u smjeru gušenja slobode govora, odgovorila je: “Naravno, slobodu govora treba izražavati, a u ovom slučaju ona se mogla izraziti na drugi način.”

Za kraj se osvrnula na istup predsjednika Europskog parlamenta Antonija Tajanija i pripajanja Dalmacije i Istre Italiji. Istaknula je da je ta izjava nedopustiva, ali da je možda to rekao nesmotreno. Na pitanje trebamo li inzistirati na njegovoj smjeni, rekla je: “Mislim da će se to, nažalost, ogledati u njegovoj karijeri. Ovaj saziv EP-a gotovo je pred raspuštanjem. Ja bih poštovala činjenicu da se čovjek ispričao. Ako se ispričao, onda ne inzistiramo, a nedvosmisleno se ispričao. Mislim da svi moramo znati oprostiti.”

 

Kolinda Grabar Kitarović na Molitvenom doručku: Nisam za reviziju Vatikanskih ugovora

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari