Pratite nas

Razgovor

Drago Krpina: Nije sva hrvatska pamet i hrabrost potrošena

Objavljeno

na

Razgovor s Dragom Krpinom

Na Općem izvještajnom saboru HDZ-a krajem svibnja Drago Krpina, bivši saborski zastupnik, bivši glavni tajnik i jedan od utemeljitelja HDZ-a izrekao je kritičke opaske o djelovanju HDZ-a protekle dvije godine, pri čemu je posebno upozorio na štetnost ratifikacije tzv. Istanbulske konvencije i na djelovanje Milorada Pupovca. Ove i druge teme gospodin Krpina komentirao je za Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća.

I dalje smatrate da je za HDZ bila štetna ratifikacija Istanbulske konvencije. Što je po Vama sporno u toj Konvenciji i kakve će posljedice po rejting HDZ-a imati njezina ratifikacija?

HDZ se u svom Statutu i Programu deklarira kao stranka koja svoj program i djelovanje temelji na kršćanskim etičkim vrednotama.

U spomenutom dokumentu institucionaliziraju se određene kategorije koje se povezuju s tako zvanom rodnom ideologijom što je u potpunoj suprotnosti s navedenim načelima koja su istaknuta u spomenutim stranačkim dokumentima.

Da je riječ o pojmovima koji su nedvosmisleno u suprotnosti s kršćanskim vrednotama višekratno su potvrdili Sveta stolica, Hrvatska biskupska konferencija te istaknute znanstvene i kulturne institucije u Hrvatskoj poput Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Matice Hrvatske, ali i brojnih uglednih pojedinaca iz znanstvenih krugova.

Jedan plemeniti cilj kao što je zaštita žena od nasilja besramno je iskorišten za podvalu nečega što s tim ciljem nikakve veze nema. Riječ je o jednom kamenčiću u mozaiku pokušaja stvaranja jednog drugačijeg svijeta u kojem ne bi bilo mjesta za kršćansko poimanje čovjeka.

Odluka o ratifikaciji tog dokumenta donijeta je u HDZ-u na nedemokratski način pri črmu su izricane i prijetnje i ucjene. Nema nikakve dvojbe da je ta odluka protivna svjetonazorskom profilu goleme većine članova i birača HDZ-a.

Sadašnje vodstvo HDZ-a, u ovom slučaju, pokazalo je da je spremno posve zanemariti najdublje osjećaje članova i birača HDZ-a. Takav postupak kod velikog mnoštva HDZ-ovih članova i birača izazvao je razumljivu gorčinu i revolt.

Prije same ratifikacije, pitao sam jednog od novoustoličenih stranačkih funkcionera, koji voli pozdravljati s hvaljen Isus, što će mu reći njegovi ukućani pristane li HDZ na ratifikaciju. Bio je iskren i priznao da su mu zaprijetili učine li to da oni više svoj glas HDZ-u dati neće.

Prema aktualnim istraživanjima javnog mnijenja već sad vidljive su posljedice. Izraziti pad rejtinga HDZ-a poklopio se s ratifikacijom Istanbulske konvencije.

No, nije samo stvar samo u padu rejtinga, nego, što je još gore, dovedena su u pitanje temeljna svjetonazorska opredjeljenja stranke i većine njezinih članova i birača.

Oni koji su ovim činom prouzročili ovakve posljedice, morali bi za njih preuzeti i odgovornost.

Nedavno je završilo prikupljanje potpisa za otkaz Istanbulske konvencije i za inicijativu Narod odlučuje glede reforme izbornog zakonodavstva. Kako gledate na te dvije referendumske inicijative?

Kao što je opće poznato, u demokratskim državama, narod je taj koji je nositelj suvereniteta. Vlast proizilazi iz naroda i njegove demokratske volje. I zastupnici u Hrvatskom saboru izraz su demokratski izražene volje naroda.

Ako narod smatra da njegovi izabrani predstavnici o nekim pitanjima ne donose odluke u skladu s njegovom voljom, ima puno pravo zahtjevati da mu se omogući da na referendumu izrazi svoj stav i da na taj način onemogući svoje predstavnike da postupaju protivno njegovoj volji.

Paradoksalno je da pojedinci koji su i sami došli na određene dužnosti voljom naroda, tom istom narodu osporavaju pravo da na referendumu, a nema demokratskijeg načina odlučivanja, izrazi svoju volju. To protivljenje upravo je najbolja potvrda nedostatka vjere u demokratski i suverenistički kapacitet vlastitog naroda. To je i potvrda da su oni koji osporavaju pravo naroda da o pojedinim pitanjima odluči na referendumu, u strahu od moguće odluke i da su svjesni da su neki njihovi potezi protivni volji naroda.

Vidjeli smo na primjeru Velike Britanije u svezi s izlaskom te zemlje iz Europske unije kako se poštuju demokratski standardi i kako nikom ne pada na pamet dovesti u pitanje volju koji je narod izrazio na referendumu.

Naravno, i kad je u pitanju referendum postoje ustavna ograničenja. Ali tumačenje tih ograničenja nije u nadležnosti političara već Ustavnog suda. Prejudiciranje odluke Ustavnog suda od strane političara ne može se nikako drugačije shvatiti nego kao grubi pritisak na tu instituciju.

Otuđenje političkih elita od naroda jedan je fenomen koji je općeprisutan diljem Europske unije, što za posljedicu ima jačanje desnih, ali populističkih odnosno antisistemskih stranaka. Jesu li dvije spomenute referendumske inicijative dokaz da i u Hrvatskoj možemo govoriti o otuđenju političkih elita?

Nažalost sve je više znakova koji pokazuju da su aktualni višestanački sustavi u krizi i da ne uspijevaju pronaći učinkovite odgovore na najvažnija pitanja za svoje narode i države. Jedan od uzroka takvog stanja nalazi se upravo u otuđenju političkih elita od vlastitog naroda i zanemarivanju dugoročno najvažnijih narodnih interesa.

Hrvatska, u tom pogledu, nažalost, nije iznimka. Politički procesi koje ste spomenuli samo su refleks takvog stanja.

Inače, Europa u cjelini, već desetljećima klizi u jednu dramatičnu civilizacijsku dekadenciju koja europskim narodima i državama prijeti povijesnim slomom pa i nestankom. Najvidljivije posljedice tog procesa ogledaju se u, kako se čini, nezaustavljivom demografskom slomu većine europskih naroda.

Sve donedavno u Europi je utopistička ideja o takozvanom multikultralnom društvu bila dignuta na pijedestal dogme. Nije ta ideja potekla iz potreba naroda već su je u svojoj komotnosti, samodopadnosti i neodgovornosti patentirale političke elite.

Tek su najnoviji masovni migrantski valovi počeli topiti stvorenu iluziju i osnaživati volju naroda za promjenom dosadašnjeg smjera koji vodi u sigurnu propast.

Kako komentirate stanje na oporbenoj sceni – SDP, Živi zid, Most, Glas, Pametno, Neovisni za Hrvatsku…?

Najkraće bi se moglo reći da je stanje na oporbenoj političkoj sceni kaotično i lišeno nekih respektabilnih i konzistentnih i sveobuhvatnih političkih programa koje bi javnost prepoznala kao uvjerljivu i obećavajuću alternativu. SDP je i dalje, unatoč svom mlađahnom predsjedniku, zatočenik svojih ideoloških korijena.

U tom pogledu riječ je o jednom političkom anakronizmu koji preživljava panično tragajući za ideološkim neprijateljima. Oni još uvijek vode svoje ideološke ofenzive protiv imaginarnih ustaša i klerofašista. Uglavnom se iscrpljuju u tomu.

Šteta što Hrvatska nema jednu ozbiljnu hrvatsku, naglašavam hrvatsku, socijaldemokratsku stranku koja bi artikulirala svoju politiku na programima kompatibilnim socijaldemokratskoj platformi ali jednako tako pokazivala spremnost braniti temeljne nacionalne i državne interese. Takva oporba prisilila bi i vlast na odgovornije ponašanje.

Živi zid homogenizirao je, kao što se vidi iz anketa, respektabilan dio biračkog tijela kojemu su omrznule velike etablirane stranke. Smatram da je motiv njihovih birača u mnogo većoj mjeri izraz revolta prema načinu upravljanja Hrvatskom, u proteklih gotovo dva desetljeća, nego li što bi to bilo njihovo uvjerenje da ta stranka može uspješno riješiti aktualne probleme hrvatskog društva i države.

Most je nastao na sličan način. Oni su nastali kao skup vrlo raznorodnih pojedinaca koji su u svojim sredinama na lokalnoj razini ostvarili određene izborne uspjehe, međutim na nacionalnoj razini pokazali su prlično lutanja i nesnalaženja.

U svakom slučaju kad bih osobno birao koalicijskog partnera između nesavršenih Bože Petrova i Nikole Grmoje s jedne i Ivana Vrdoljaka i Milorada Pupovca s druge strane, uvijek bih se odlučio za onu prvu, nesavršenu, dvojicu.

Glas je zapravo ideološko krilo HNS i već na sljedećim izborima zajedno sa klijentelističkim dijelom HNS-a okupljenim oko Vrdoljaka, ako ih netko ne ukrca na svoju listu, nestat će s političke scene.

Neovisni za Hrvatsku politički egzistiraju na razini dvaju etabliranih imena i, barem za sad, ne vidim nekog pomaka od te činjenice. O tom što se zove Pametno nemam ništa pametno za reći.

Ima li HDZ danas uopće koalicijski potencijal u slučaju da dođe do novih izbora?

Do izbora će svakako doći, pitanje je samo hoće li biti prijevremeni. Sadašnji koalicijski partneri HDZ, osobito HNS, svakako su prilično pouzdana brana protiv prijevremenih izbora. Naime oni zasigurno plešu svoj posljednji saborski mandat i od njih je teško očekivati da bi ga, svojom voljom, skratili i za dva dana kamo li za dvije godine.

HDZ će se nakon sljedećih izbora, kad god oni bili, u pogledu koalicijskog potencijala, zasigurno naći u ozbiljnim problemima. Nakon dvostrukog raskida s Mostom, teško je računati i na treći pokušaj.

HNS će nestati s političke scene, Živi zid nije realna mogućnost. Što preostaje? Možda scenarij čijoj mogućoj realizaciji se prilagođava ideološkim peglanjem HDZ-a u što se posve uklapa i ratifikacija famozne Istanbulske konvencije.

Sve češće govori se mogućnosti formiranja velike koalicije? Koliko je ta opcija realna i što bi ona u perspektivi značila za HDZ?

Ja ne znam je li zamjenik predsjednika HDZ-a, gospodin Milijan Brkić, prije nekoliko mjeseci najavio takvu mogućnost, čak i imperativ, kao izraz svog osobnog trenutačnog nadahnuća, ili je ta izjava bila dogovorena s predsjednikom stranke.

Kad bi SDP bio ono što nije, hrvatska socijaldemokratska stranka, koja je iskreno raščistila sa svojom totalitarnom komunističkom prošlošću, koja bi, umjesto opsesivnog vraćanja vlastitim komunističkim ishodištima i kontinuirane sumanute potrage za izmišljenim ustašama i fašistima, nudila rješenja za sadšnje probleme hrvatskog društva i države i bila spremna na konstruktivno usuglašavanje o ključnim problemima u sadašnjem vremenu, sama po sebi takva koalicija ne bi nužno morala biti zlo.

Nažalost, SDP u Hrvatskoj ne može se uspoređivati s SPD-om u Njemačkoj pa je i moguća koalicija HDZ-a i ovakvog SDP-a neusporediva s velikom koalicijom u Njemačkoj. Bojim se, ukoliko dođe do takvog razvoja događaja, da taj savez neće biti utemeljen na suglasnosti i odlučnosti da se zajednički rješavaju temeljni nacionalni problemi već na težnji za pukim političkim preživljavanjem i podjelom poluga vlasti koja je svrha samoj sebi. U takvom mogućem scenariju budućnost HDZ-a ne čini mi se baš blistavom.

Na Općem izvještajnom saboru govorili ste i o Miloradu Pupovcu. Slažete li se da je Pupovac, slično kao Pribićević u monarhističkoj Jugoslaviji, zapravo proizvod hrvatskih političara, konkretno Sanadera koji ga je uzdigao na rang političara na nacionalnoj razini?

Uspoređivati Milorada Pupovca s Pribičevićem posve je neutemeljeno. Pribićević je, suočivši se sa svom surovošću ondašnje velikosrpske politike napravio radikalni politički zaokret i iskreno se priklonio idejama Stjepana Radića, postavši najoštrijim kritičarem velikosrpske kamarile.

Pupovac djeluje u kontinuitetu protiv samostalne države Hrvatske prilagođavajući svoje metode djelovanja tek tu i tamo promijenjenim okolnostima. U doba najžešće velikosrpske agresije na Hrvatsku, širio je po svijetu monstruozne laži o nasilonom i masovnom prekrštavanju srpske pravoslavne djece na katoličku vjeru.

Tim svojim lažima na besraman način opravdavao je zapravo hegemonističku Miloševićevu politiku i sve zločine koji su u njezino ime činjeni nad Hrvatima. Za tu sramotnu rabotu nikad od njega nismo čuli riječi isprike a kamo li kajanja.

Nakon Oluje, Pupovac je nastavio sa svojim antihrvatskim djelovanjem, optužujući Hrvatsku, gdje god je stigao za tobožnje protjerivanje Srba s okupiranih hrvatskih područja, prešućujući pri tom da su prethodno ta hrvatska područja bila potpuno očišćena od Hrvata, a da su na njima u četiri godine okupacije nad onim Hrvatima koji nisu uspjeli pobjeći počinjeni najstrašniji zločini.

Danas ponižava i vrijeđa Hrvatsku na stranicama novinskog smeća Novosti koje aktualna hrvatska Vlada izdašno financira novcem hrvatskih poreznih obveznika.

Na takvu cijenu opstanka na vlasti ne bi smio nitko pristati. Istina je, ulozi koju Pupovac danas ima kumovali su i kumuju i hrvatski političari koji nisu pitali za cijenu kad su u pitanju njegove „usluge“.

Nažalost, propustili smo i propuštamo i nadalje, nasuprot Pupovcu, pružiti priliku za javnu afirmaciju onim Srbima u Hrvatskoj koji nisu radili ni ratovali protiv Hrvatske a osobito onima, a bilo ih je oko deset tisuća, koji su rame uz rame s hrvatskim braniteljima branili Hrvatsku od velikosrpske agresije.

Korumpirane elite, nedjelotvoreno pravosuđe, visoki porezi i birokracija itd. često se ističku kao glavne kočnice hrvatskog napretka. Što bi Vi izdvojili kao glavne probleme Hrvatske danas?

Općenito, temeljni hrvatski problem je u tomu što, nakon veličanstvene pobjede u Domovinskom ratu, nismo uspjeli uspostaviti učinkovit model upravljanja, kako na nacionalnoj tako i na lokalnoj razini.

Hrvatska ima neusporedivo veće potencijale od mnogih daleko bogatijih država, ali nažalost te svoje potencijale ne uspjevamo staviti u funkciju boljeg života hrvatskih ljudi. Uzroci su očito u političkom sustavu koji generira kadrovsku strukturu nesposobnu napraviti pozitivni zaokret.

Nažalost, dosta je primjera koji nam pokazuju da su u međuvremenu nastale određene nadstranačke i nadpolitičke „pozadinske“ strukture moći koje su utjecajnije od javnih i državnih institucija. Te nevidljive strukture moći često su uvezane s interesima stranog kapitala i nastupaju zajedno, stavljajući svoje interese na prvo mjesto i ne mareći za sudbinu hrvatskog naroda i države.

Takvi procesi otišli su predaleko i mogu ih zaustaviti samo hrabri, čestiti ljudi koji su spremni sve žrtvovati za boljitak hrvatskog naroda i svoje Domovine, kao što su to bili spremni hrvatski branitelji koji su odlazili na bojišnicu svjesni da je najizglednije da se s nje možda i neće vratiti.

Dok se najvažnije poluge moći u Hrvatskoj ne nađu u rukama ljudi koji će se po čestitosti, hrabrosti i spremnosti na žrtvu moći mjeriti s hrvatskim braniteljima, Hrvatskoj će teško krenuti na bolje. Nažalost, načelo koje je vodilo hrvatske branitelje „služiti Hrvatskoj pod cijenu vlastitog života“ potisnuto je, a njegovo mjesto u motivaciji mnogih u javnim i političkim poslovima zauzelo je načelo „poslužiti se Hrvatskom pod svaku cijenu“ bilo u svrhu materijalističkih ili karijerističkih osobnih interesa.

Navedene pojave posljednjih su godina, posebno nakon ulaska u EU, dovele do masovnog iseljavanja hrvatskih građana u inozemstvo. Ako tome dodamo i prirodni pad stanovništva, kakve su uopće hrvatske perspektive u budućnosti?

Ako je suditi po aktualnim trendovima iseljavanja i demografskog izumiranja, hrvatske perspektive su vrlo crne. Petnaest tisuća godišnje više nas umire nego što li se rađa, a rijeke iseljavanja iz Hrvatske teku sve šire i sve brže.

Zanos kojim smo stvarali Hrvatsku i borili se za njezinu obranu i oslobođenje bilo je veličanstveno epsko vrijeme hrvatske povijesti. Suprotno našoj ondašnjoj vjeri i nadama, danas, dva desetljeća kasnije, proživljavamo tragediju nestajanja kojoj se ne vidi kraja. Nažalost, tužnu sliku stvarnosti ne može se popraviti nikakvim marketinškim i statističkim trikovima.

Unatoč svemu ja vjerujem da u hrvatskom nacionalnom biću postoji još uvijek domoljublja koje može preokrenutu sadašnje prijeteće trendove. Dok god se ispred čestitosti, sposobnosti, požrtvovnosti i samoprijegora bude stavljalo ulizništvo, oportunizam, klimoglavstvo pa i sklonost kriminalu, Hrvatska ne može računati na bolju budućnost.

U najavi novog Statuta HDZ-a bilo je predviđeno da se oni članovi stranke za koje postoje pravomoćno potvrđene optužnice za kriminalna djela, suspendiraju sa svih stranačkih dužnosti do okončanja postupka. U konačnoj varijanti Statuta od te odredbe se, bez objašnjenja odustalo. Uz još dvadesetak amandmana, na nedavnom Saboru HDZ-a, predložio sam da se ta odredba ipak ugradi u Statut. Mudro rukovodstvo na sve to je nehajno odmahnulo rukom.

Svjedočili smo prije nekoliko dana da pojedinci s teretom potvrđenih optužnica i sudskih procesa koji su u tijeku imaju glavnu riječ u slaganju kadrovskih križaljaka u vrhu stranke. S takvom praksom protežiranja ljudi s teretom ozbiljnih optužnica i smjenjivanja drugih samo zbog iznesenog kritičkog mišljenja, HDZ ne može daleko dogurati.

Što je najgore, takvom praksom stvara se nepodnošljivo nepovjerenje pa i prijezir mladih ljudi prema politici kao takvoj. Upravo to nepovjerene u institucije, vidjeli smo ovih dana, mladi ljudi koji napuštaju Hrvatsku navode kao glavni razlog odlaska.

Na nedavnom Općem saboru HDZ-a, upozorio sam na neprihvatljivost stanja u kojem HDZ održava većinu u Saboru zahvaljujući glasovima bivših i nekih izglednih budućih zatvorenika te ucjenjivača Milorada Pupovca. U takvoj situaciji nemoguće je napraviti zaokret koji bi budio nadu i zadržao mlade hrvatske obitelji u njihovoj Domovini za čiju slobodu su im se očevi borili i ginuli.

Imate li dojam da su neprofesionalni, neobjektivni i korumpirani mediji u Hrvatskoj jedan od glavnih uzroka političkog i ekonomskog nazadovanja? I zašto po Vašem mišljenju desnica u 28 godina hrvatske države nije bila u stanju formirati relevantni, mainstream medij na nacionalnoj razini?

Dok sam bio intenzivno u politici mediji me nisu nimalo mazili, štoviše. Vodio sam brojne polemike ne samo s političarima nego i s novinarima. I danas u hrvatskom medijskom prostoru ima svašta i neprofesionalizma i površnosti i zlonamjernosti … Međutim, ipak mislim da bi svaljivanje glavne krivnje za sadašnje stanje u Hrvatskoj na medije bilo apsolutno pretjerano i neistinito.

Temeljna odgovornost je prije svega na političarima koje narod izabire da odlučuju u njegovo ime. Nedvojbeno je da u hrvatskom medijskom prostoru sve ove godine dominira lijeva paradigma.

Ne želeći nikog osobno uvrijediti zbog škola koje je završio, mislim da se razlog takvom stanju nalazi u činjenici što su hrvatski novinari nastavili učiti zanat jedino na nekadašnjem partijskom učilištu koje se zvalo Fakultet političkih nauka. Na tom učilištu, opće je poznato, nije mogao predavati bilo tko, već ljudi koji su uživali posebno povjerenje Partije.

To učilište i njegovi, iz komunističkog doba naslijeđeni, djelatnici nastavili su odgajati nove naraštaje hrvatskih novinara i u demokratskoj Hrvatskoj, nastojeći ih naravno usmjeriti prema svojim ideološkim obrascima. Osobno smatram, a iznosio sam takve prijedloge i devedesetih godina, da je tu instituciju, zbog njezine izrazite ideologiziranosti trebalo ukinuti. To se propustilo učiniti u kontekstu Tuđmanove politike nacionalne pomirbe. Nažalost, tu politiku mnogi su debelo zloupotrijebili. Posljedice se osjećaju i danas i još će se dugo osjećati.

Zašto se i nakon dvadeset i osam godina demokracije nismo obračunali s ostavštinom komunizma i jugoslavenstva, nego pojedine interesno-političike grupacije tu ostavštinu, štoviše, žele učiniti svjetlim stranicama hrvatske povijesti i dijelom hrvatskog povijesnog identiteta?

Dijelom sam odgovorio na to pitanje u prethodnom odgovoru. Nažalost, još tamo od sredine devetnaestog stoljeća u hrvatskoj politici egzistira jedna struja koja nikad nije vidjela rješenje hrvatskog nacionalnog pitanja u stvaranju samostalne hrvatske države već uvijek pa u kakvim bilo naddržavnim tvorevinama.. Rukavci tog strujanja osjećaju se i u ovo naše vrijeme.

Komunistička partija zloupotrijebila je razumljivi otpor hrvatskog naroda, primjerice u Dalmaciji, talijanskoj okupaciji tog dijela Hrvatske, i upregnula ga nakon Drugog svjetskog rata u svoja komunistička ideološka kola. Na svoje komunističko lice navukla je masku antifašizma i pod tom maskom počinila najgore masovne zločine nad hrvatskim narodom.

Ti zločini nisu prestali sve do raspada njihove komunistčke državne tvorevine, a završni čin dogodio se u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku koja se odvijala pod njihovim ideološkim simbolom crvenom zvijezdom petokrakom. Ti pokušaji da se zločinačko komunističko lice zamaskira antifašizmom traje do danas. Nevjerojatno je da u tom sudjeluju i mladi ljudi poput Davora Bernardića ili nekih mladih povjesničara.

Tuđman je svoj program temeljio na jedinstvu iseljene i domovinske Hrvatske. Je li odnos prema hrvatskom iseljeništvu, koje ima velike potencijale za RH, danas sramotan?

Da, zajedništvo domovinske i iseljene Hrvatske bio je jedan od temelja politike predsjednika Tuđmana. To zajedništvo pokazalo se dragocjenim u vrijeme Domovinskog rata.

Nažalost taj entuzijazam iz ratnih godina nije se pretvorio u hrvatsku gospodarsku renesansu koja se trebala dogoditi nakon oslobađanja Hrvatske i u kojoj je hrvatsko iseljeništvo trebalo imati važnu ulogu. Određeni krugovi, koji su spretno iskoristili ideju nacionalne pomirbe, ovladali su glavninom hrvatskih ekonomskih potencijala i organizirali se u već spomenute nadstranačke strukture moći, stvarali su bedeme prema povratku hrvatskih iseljenika jer ih nisu željeli za konkurenciju, a uz to oni su za njih i dalje bili tek neprijateljska emigracija.

Što reći o položaju Hrvata u BiH?

Nakon predsjednika Tuđmana službena Hrvatska ostavila je hrvatski narod u BiH na cjedilu, na milost i nemilost političarima dvaju brojnijih naroda. Hrvatska je potpuno odustala od prava i obveza iz Washingtonskog i Daytonskog sporazuma. Službena hrvatska politika svela se na papagajsko ponavljanje otrcanih floskula tipa „neka se tri naroda dogovore“ i „podržavamo jednakopravnost svih triju naroda“.

Predsjednik Tuđman je inzistirao na što tješnjem povezivanju Hrvatske i Federacije BiH. Na kraju krajeva spomenuti sporazumi predvidjeli su uspostavu konfederalnih odnosa između Hrvatske i Federacije BiH. To je bio temeljni uvjet bez kojeg navedeni sporazumi nikad ne bi ni bili potpisani.

Predsjednik Tuđman, smatrao je, uz ostalo, da se hrvatske tvrtke trebaju maksimalno uključiti u razvitku gospodarstva u BiH, osobito na područjima na kojima žive Hrvati. Inzistirao je također na prometnom povezivanju Hrvatske i BiH. Sve je to trebalo doprinijeti opstanku hrvatskog naroda u BiH čije nestajanje s tih prostora traje stoljećima a u ovo vrijeme dobiva svoj tragični krešendo.

Podsjetio bih i ovom prilikom da je predsjednik Tuđman bio energično protiv povezivanja dubrovačkog područja s ostatkom Hrvatske mostom Pelješkim mostom o čijem se početku gradnje ovih dana buči na sve strane. On je to smatrao još jednim uzmakom hrvatske politike u odnosu na hrvatske interese u BiH i interese Hrvata čija je domovina i BiH.

Predsjednik Tuđman inzistirao je na povezivanju cestom kroz Neum kako bi Hrvatska i na taj način posvjedočila dijelu hrvatskog naroda koji živi u BiH da nije napušten. Korist od tog mosta za Hrvatsku je nedvojbena, ali on nije smio postati znak još jednog udaljavanja Hrvatske od Hrvata u BiH.

Devedesetih godina bili ste vrlo aktivni u procesima stvaranja hrvatske države. Kako danas gledate na sva to događanja? I kakvu bi ocjenu dali hrvatskoj državi ako gledamo u retrospektivi posljednih 28 godina?

Ponosan sam i sretan što pripadam hrvatskom naraštaju koji je sudjelovao u ostvarenju milenijske težnje hrvatskog naroda za svojom slobodnom i samostalnom državom.

Nastojao sam koliko sam znao i mogao na najbolji mogući način obavljati sve dužnosti koji su mi bile povjerene. Bilo je to vrijeme u kojem je iz hrvatskog naroda izišlo sve ono najbolje što je imao u svom nacionalnom biću.

Nas koji smo bili na različitim dužnostima, na čelu s predsjednikom Tuđmanom, nosila je vjera u snagu hrvatskog naroda, nosio nas je ponos i odvažnost koje su nam u gene utkali naši preci koji su stoljećima prije nas ginuli za istu ideju koju smo mi uspjeli i ostvariti. Bilo je, naravno teških trenutaka, strašnih gubitaka, pogreba poginulih bliskih prijatelja, opsade i pada sela i gradova …, Vukovar, Škabrnja…

No, vjera u pobjedu nije nas nikad napuštala. Plodovi naših napora, posebice žrtava najboljih među nama koji su životima posvjedočili ljubav za svoju domovinu Hrvatsku, rezultirali su ubrzo i prvim pobjedama … oslobađanje Miljevačkog platoa, Maslenica, Bljesak i veliko finale u Oluji koja nas je dovela na Kninsku tvrđavu na kojoj smo svjedočili Tuđmanovim suzama radosnicama dok ljubi hrvatski pobjednički barjak. Žao mi je Hrvata koji su mogli, a nisu sudjelovali u tim neponovljivim povijesnim događajima.

U Domovinskom ratu potvrdili smo se kao narod koji je spreman žrtvovati se za svoje ideale i kao narod koji svoje ideale zna i može pretvoriti u stvarnost. Nažalost u miru smo prilično pogubili konce. Nahrupili su neki ljudi iz drugog plana kojima slobodna i samostalna Hrvatska nije bila izazov već prilika za osobne materijalističke ili karijerističke probitke.

Stvaralačku i moralnu snagu hrvatskog naroda koja je kao vulkan eruptirala u Domovinskom ratu, u miru su počeli zatirati, a čine to i danas , razni skorojevići, prevrtljivci i smutljivci koji svoje osobne interese i probitke stavljaju daleko ispred intersa Hrvatske. No, unatoč svemu, nisam i ne želim biti defetist.

Vjerujem i danas u obnoviteljsku i stvaralačku snagu hrvatskog naroda i uvjeren sam da će se ona, uz Božju pomoć, ponovno očitovati u vremenu koje je pred nama.

I dalje aktivno pratite političke zbivanja, bavite se uzgojem maslina, ali i pjesništvom?

Da, pratim politička zbivanja, pa na stanovit način i sudjelujem u njima. Imam dvjestotinjak maslina, u mom rodnom selu Radašinovcima, koje sam zasadio vlastitim rukama i o kojima s radošću brinem.

One su mi blagotvorna poveznica s korijenima iz kojih sam ponikao. Objavio sam dvije zbirke poezije. U srijedu 13. lipnja, na Svetog Antu, u Zagrebu, u prostorijama Društva hrvatskih književnika, čiji sam član, bit će predstavljena moja nova knjiga „Svitlo i druge pripovijetke“ .

Imamo li ipak razloga za optimizam kad je u pitanju hrvatska budućnost?

Unatoč svemu, između pesimizma i optimizma izaberimo optimizam, između beznađa i nade izaberimo nadu. Nije sva hrvatska pamet i hrabrost potrošena.

Vjerujem da je preostalo dovoljno i hrvatske pameti i hrabrosti da izgradimo Hrvatsku onakvom kakvu su je sanjali oni koji su je natopili svojom krvlju.

Davor Dijanović / HKV

 

Drago Krpina: ‘Većina HDZ-a u Saboru ovisi o nekoliko bivših i jednom budućem zatvoreniku’

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Enu još dugo nitko neće zamijeniti u kazalištu!

Objavljeno

na

Razgovor Mladena Pavkovića s gosp. Josipom Radeljakom, u povodu još jedne tužne obljetnice smrti Ene Begović

Enu još dugo nitko neće zamijeniti u kazalištu

Svake godine, pa tako i ove, s tugom se sjećamo prerano preminule, neprežaljene hrvatske glumačke dive, velike Ene Begović (Trpanj, 8. srpnja, 1960. – Brač, 15. kolovoza, 2000.).

U svojoj relativno kratkoj karijeri, svojim ulogama, ostavila je neizbrisiv trag u kazalištu, filmu i televiziji.

Bila je iznimna ljepotica, omiljen izbor redatelja i producenata, bila je talent kakav se rijetko rađa, bila je heroina bez premca.

Radila je i stvarala od 1978. do prerane i tragične smrti 2000.

Bila je punih 16 godina prvakinja Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, a briljantno je odigrala niz uloga, pa i slavne junakinje kontesu Neru, barunicu Castelli, Anu Karenjinu…Pamtit ćemo i njene uloge na filmu, poglavito one u Zafranovićevoj „Okupacija u 26 slika“, Sedlarovom „Četveroredu“, Tadićevom „Trećem čovjeku“ i drugima.

Pored glumačkog talenta, Enu je, kako rekosmo, krasila i nevjerojatna ljepota zbog čega su ju često opravdano nazivali jednom od najljepših hrvatskih glumica.

Bila je udana za poznatog poduzetnika ing. Josipa Radeljaka s kojim je dobila i kći Lanu.

Svaka obljetnica Enine smrti za Vas je sigurno iznimno težak životni trenutak, kazali smo na početku razgovora s gospodinom Radeljakom, a on je uz ostalo odgovorio:

Gospodine Pavkoviću – iznimno Vas poštujem, a znam da bi i Ena poštivala današnje Vaše jasne i vrlo dobro opisane stavove, jer voljela je svoju domovinu, siguran sam bar kao i Vi i ja – pa eto nekoliko riječi – jer kada se približavaju ovi tužni dani – najradije ne bi pričao s nikim i o ničemu, a ni podsjećao se istih, jer vjerujte nije nam nikome u obitelji to lako!

No, po čemu je, po Vama, ova velika hrvatska umjetnička heroina, zaslužila da „nikad ne umre“?

Dovoljno je pogledati Eninu monografiju pa se prisjetiti da je odigrala u svojem nažalost kratkom umjetničkom životu preko stotinu glavnih uloga u kazalištu, a ponešto i u filmovima – a za mene je dovoljno pogledati Vrdoljakove Glembajeve pa je sve jasno – naš veliki režiser Geogije Paro (prije nedavne smrti) rekao mi je doslovno: –

„Od Eninog odlaska, nitko od postojećih glumica nije u stanju zamijeniti je na daskama koje život znače – a što ja poznam od mlađih koji dolaze, najmanje za par slijedećih desetljeće još za dugo nitko neće biti u stanju ni približiti se Eni !“

Kad se danas sjećate tog kobnog 15. kolovoza 2000., mislite li da se njezina smrt mogla izbjeći, ili…?

Nažalost – smrt se ni na koji način ne može izbjeći, ako su tako već unaprijed sudbina i Bog odredili !

Ima li i onih koji za njezinu smrt i dalje „krive“ Vas, odnosno Vašeg sina?

Poznato je da na svijetu živi bezbrojno više zlih budala, nego normalnih ljudi! – a o budalama nerado i mislim, a kamo li o njima govorim – iako bi imao što-šta !

Zlo i DNOVINARI danas uglavnom vladaju u skoro svim našim hrvatskim medijima i svojim žutilom nažalost uvjetuju i naše živote – te zasigurno velikim dijelom zbog njih i živimo danas u t.zv. „slučajnoj državi“ – kako našoj jadnoj i bahatošću uništenoj zemlji tepaju neki poznati komunistički „domoljubi“ !

Kakva je bila Ena, kao žena, majka, umjetnica?

Jedino što Vam na takvo pitanje mogu iskreno  kazati – 

Bila je u svemu NAJ, NAJ, NAJ !!

Njezino rodno ime je Jelena. Kad je postala – Ena?

Mislim da imate krivu informaciju – Jedna Enina baka zvala se je MagdaljEna – te je tako skraćenicom došlo do njenog imena koje je ponosno nosila !

Ena je bila tako velika hrvatska umjetnica da zaslužuje i svoju ulicu, ili pak da se po njenom imenu nazove neka kulturna ustanova. Zbog čega se to još nije dogodilo?

Nisam danas baš raspoložen za šalu – ali upitao bih ja Vas – ako mi budete ikako mogli odgovoriti:

Zašto mislite da bi nekome od današnjih postkomunističkih rukovodstava, koji godinama vode ovu umornu i ispaćenu zemlju, palo i na pamet sjetiti se brojnih velikih imena iz hrvatske kulture? – dok nam ulice i trgove još uvijek i danas krase imena komunističkih zločinaca i ubojica, te dok se po nalogu moćnih predstavnika VelikoSrpskog agresora (koji godinama čak sjede i u našim Vladama), uništavaju spomen ploče u Domovinskom ratu palim braniteljima !?? A Vi bi da oni – o kulturi …??Ma dajte …?

Kada već spominjete tu temu – moram se s tugom prisjetiti (ovo u Enino ime), da joj čak ni njen voljeni HNK Zagreb, u kojemu se je umjetnički rodila, nastala i sve do odlaska živjela – prilikom mojeg osobnog izdavanja zaslužene, značajne i bogate ENINE monografije, nije udostojio, želio ni htio – čak ni promociju iste prirediti !? I pametnome dosta !

Gdje je bila „najjača“: na filmu, televiziji ili pak kazalištu?

Teško  mi je na to odgovoriti – ali o tome će bolje znati odgovoriti njeni brojni gledaoci –  kazalište i gluma u živo bila je osim familije, njena ljubav i život ! I to baš HNK u Zagrebu

 Sjećate li se dana prije njezine tragedije, jeli se mogao bilo čime nasluti njezin kraj?

Sjećam se samo osim mnogo lijepih stvari, da je dan prije Velike Gospe u novoj kući na Braču koju je dobila na dar, čitavi dan s neviđenim veseljem telefonirala cijelom svom poznatom svijetu i kazivala im ushićeno „da je upravo sada potpuno zadovoljna svojim životom, i najsretnija žena na svijetu“, sa samo 45 dana starom kćerkicom u naručju ! – zaboravljajući valjda malo i na čuveno praznovjerje …koje ponekad kobno ukazuje na oprez, pri „prevelikom iskazivanju sreće“!?

Kakav ste život imali nakon Enine smrti?

Ne bih ja rado o tome…

O tome su dovoljno laži napisali podli i zloguki žuto-štampni zlo-DNOVINARI!

Kad netko doživi tragediju vrlo sličnu (još ne opisanu) „grčkim tragedijama“ – onda se to ne da samo tako jednostavno opisati –!

Ono što mogu samo kazati jest da sam se godinama poslije nemilog događaja  pokušavao na sve načine bar liječiti i život spasiti, jer ako ništa bio sam dužan i dalje poživjeti zbog nastavka života malodobne mi djece.

Danas nakon ovoliko godina kada je sve to daleko, daleko iza mene – nadolazeće dane Velike Gospe nastojim prespavati i prisjećati se samo lijepih uspomena uz moju sada već odraslu Lanu – sliku i priliku svoje mame !

Je li i danas pogledate neki njezin film?

 Tu i tamo pojavi se sramežljivo na televiziji neki njen film, ali eto nisam baš prijatelj javne televizije, koja je danas sve ali ne hrvatska – na što bi i Ena bila jako žalosna da zna – siguran sam – rekao nam je Josip Radeljak.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Biskup Bogović: Migranti Europi trebaju da im rade najzadnje, teške fizičke poslove

Objavljeno

na

Objavio

Umirovljeni gospićko-senjski biskup, 80-godišnji dr. Mile Bogović, cijeloga života stvarao je sinergiju vjere i povijesti. Autor je šest knjiga i više od 80 publikacija u kojima definira mnoge povijesne dvojbe i nepoznanice.

Od kada je umirovljen, biskup Bogović se još intenzivnije priklonio pisanju, svojoj najvećoj strasti. U ozračju migrantske krize koja pritišće dijelove hrvatske granice prema BiH uglavnom slušamo riječi naših političara. Iz njihovog ponekad nemuštog govora teško je definirati dosege ilegalnih ulazaka migranata u Hrvatsku, korijene i posljedice najveće seobe naroda s početka 21. stoljeća.

Vraćamo se na povijest i dr. Bogovića pitamo je li Hrvatska ponovo predziđe kršćanstva, kako nas je Europa zvala u vrijeme najezde Turaka.

– Takvo uspoređivanje svakako nije najbolje jer je pitanje: gdje je sada kršćanstvo? Je li ova Europa kršćanska ili nije? Europa se na mnogo načina odriče toga, ona se ne poistovjećuje s kršćanstvom. U ono vrijeme je bilo sve drukčije pa danas ne bih rekao da je Hrvatska predziđe kršćanstva jer iza toga »ziđa« sada ne postoji kršćanstvo kakvo je nekada bilo.

Od kada je tomu tako?

– Puno je vremena prošlo od te 1517. kada je papa Lav X. nazvao Hrvatsku predziđem kršćanstva. Tada se kršćanstvo smatralo kao prirođeno, što je živio svaki čovjek. On je griješio, ali je iza svega stajala vjera u Boga, Isusa Krista i u Crkvu. Bilo je podjela na katolike i protestante, ali nitko nije postavljao pitanje o pojmovima Boga, Isusa i vječnosti. Kada danas gledamo Europu, sve je to upitno.

Počevši od Francuske revolucije kada su obnaženu djevojku stavili na oltar crkve Notre dame, rekavši s time: Bože, mi se tebi nećemo klanjati, nama je čovjek važan i od njega sve potječe. Taj duh bezboštva se širio i danas uklanja kršćanstvo.

Donose se zakoni koji nisu kršćanski i utemeljeni su na nečem drugom. Govori se da treba poštovati različitost, ali ne i križ. Grad Rijeka je dobar primjer jer se puno govori o različitostima. Kao da su te razlike neka velika vrijednost. Tako ispada da je dovoljno biti različit od crkve. Došli smo do toga da nemamo težišta. Prije je to bila vjera u Boga. Danas toga nema, barem ne u javnom prostoru.

Na koji način tumačite činjenice po kojima mnoge države prešutno primaju veliki broj migranata, a kada se suoče s problemima dio tih ljudi deportiraju natrag?

– Onaj tko to gleda sa strane čudi se zbog čega se ne objašnjava ovaj način putovanja i dolaska tih ljudi u Europu. Zašto treba pregaziti tolike kilometre, izložiti se opasnostima i pogibelji, da bi na koncu migranti stigli tamo gdje im kažu da nisu dobro došli. Ako je Njemačkoj potrebno puno radnika, neka onda pošalje brodove ili avione da se ti migranti u njih ukrcaju doma i sretno dovezu u Europu.

Zašto te ljude treba toliko mučiti da moraju savladavati ta ogromna prostranstva i opasnosti, biti u neizvjesnosti? Hoće li uspjeti ili će ih se vratiti kućama. Zašto treba mučiti i ovaj naš narod da mora stalno biti u neizvjesnosti hoće li u šumi sresti strance, hoće li im netko provaliti u kuću i pokrasti.

Toliko toga lošega došlo je s tom migracijom, a gotovo da ne možeš naći pravi odgovor zašto se sve to nije organiziralo na ovaj humaniji način. Osim toga, svakako se može učiniti puno više da čovjek u Africi može ostati doma i dobro živjeti od svojega rada. Tada bi on ondje bolje živio nego li u Njemačkoj.

Znači li to da Europa po pitanju migracija previše improvizira?

– To mi se čini kao jedna ideja: neka oni i dalje ostaju potrebni nas, neka oni i dalje budu sirotinja. A njihova prirodna blaga u Africi i Aziji mi ćemo doći i koristiti ih. Naš kapital će to riješiti. Migranti Europi trebaju da im rade najzadnje, teške fizičke poslove.

One poslove koje Nijemci, Austrijanci, Šveđani i ostali ne žele raditi za mizernu plaću i da su nedostojni za domicilnu populaciju. Europi trebaju tuđa prirodna bogatstva i jeftina radna snaga. Govorim razmišljanja ljudi koji se čude što nam se to događa i svi zajedno tražimo odgovore na mnoga pitanja, rekao je Umirovljeni gospićko-senjski biskup dr. Mile Bogović za Novi list

 

13. kolovoza 1556. – Turci pred Zagrebom

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari