Pratite nas

Razgovor

Drago Krpina: Nije sva hrvatska pamet i hrabrost potrošena

Objavljeno

na

Razgovor s Dragom Krpinom

Na Općem izvještajnom saboru HDZ-a krajem svibnja Drago Krpina, bivši saborski zastupnik, bivši glavni tajnik i jedan od utemeljitelja HDZ-a izrekao je kritičke opaske o djelovanju HDZ-a protekle dvije godine, pri čemu je posebno upozorio na štetnost ratifikacije tzv. Istanbulske konvencije i na djelovanje Milorada Pupovca. Ove i druge teme gospodin Krpina komentirao je za Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća.

I dalje smatrate da je za HDZ bila štetna ratifikacija Istanbulske konvencije. Što je po Vama sporno u toj Konvenciji i kakve će posljedice po rejting HDZ-a imati njezina ratifikacija?

HDZ se u svom Statutu i Programu deklarira kao stranka koja svoj program i djelovanje temelji na kršćanskim etičkim vrednotama.

U spomenutom dokumentu institucionaliziraju se određene kategorije koje se povezuju s tako zvanom rodnom ideologijom što je u potpunoj suprotnosti s navedenim načelima koja su istaknuta u spomenutim stranačkim dokumentima.

Da je riječ o pojmovima koji su nedvosmisleno u suprotnosti s kršćanskim vrednotama višekratno su potvrdili Sveta stolica, Hrvatska biskupska konferencija te istaknute znanstvene i kulturne institucije u Hrvatskoj poput Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Matice Hrvatske, ali i brojnih uglednih pojedinaca iz znanstvenih krugova.

Jedan plemeniti cilj kao što je zaštita žena od nasilja besramno je iskorišten za podvalu nečega što s tim ciljem nikakve veze nema. Riječ je o jednom kamenčiću u mozaiku pokušaja stvaranja jednog drugačijeg svijeta u kojem ne bi bilo mjesta za kršćansko poimanje čovjeka.

Odluka o ratifikaciji tog dokumenta donijeta je u HDZ-u na nedemokratski način pri črmu su izricane i prijetnje i ucjene. Nema nikakve dvojbe da je ta odluka protivna svjetonazorskom profilu goleme većine članova i birača HDZ-a.

Sadašnje vodstvo HDZ-a, u ovom slučaju, pokazalo je da je spremno posve zanemariti najdublje osjećaje članova i birača HDZ-a. Takav postupak kod velikog mnoštva HDZ-ovih članova i birača izazvao je razumljivu gorčinu i revolt.

Prije same ratifikacije, pitao sam jednog od novoustoličenih stranačkih funkcionera, koji voli pozdravljati s hvaljen Isus, što će mu reći njegovi ukućani pristane li HDZ na ratifikaciju. Bio je iskren i priznao da su mu zaprijetili učine li to da oni više svoj glas HDZ-u dati neće.

Prema aktualnim istraživanjima javnog mnijenja već sad vidljive su posljedice. Izraziti pad rejtinga HDZ-a poklopio se s ratifikacijom Istanbulske konvencije.

No, nije samo stvar samo u padu rejtinga, nego, što je još gore, dovedena su u pitanje temeljna svjetonazorska opredjeljenja stranke i većine njezinih članova i birača.

Oni koji su ovim činom prouzročili ovakve posljedice, morali bi za njih preuzeti i odgovornost.

Nedavno je završilo prikupljanje potpisa za otkaz Istanbulske konvencije i za inicijativu Narod odlučuje glede reforme izbornog zakonodavstva. Kako gledate na te dvije referendumske inicijative?

Kao što je opće poznato, u demokratskim državama, narod je taj koji je nositelj suvereniteta. Vlast proizilazi iz naroda i njegove demokratske volje. I zastupnici u Hrvatskom saboru izraz su demokratski izražene volje naroda.

Ako narod smatra da njegovi izabrani predstavnici o nekim pitanjima ne donose odluke u skladu s njegovom voljom, ima puno pravo zahtjevati da mu se omogući da na referendumu izrazi svoj stav i da na taj način onemogući svoje predstavnike da postupaju protivno njegovoj volji.

Paradoksalno je da pojedinci koji su i sami došli na određene dužnosti voljom naroda, tom istom narodu osporavaju pravo da na referendumu, a nema demokratskijeg načina odlučivanja, izrazi svoju volju. To protivljenje upravo je najbolja potvrda nedostatka vjere u demokratski i suverenistički kapacitet vlastitog naroda. To je i potvrda da su oni koji osporavaju pravo naroda da o pojedinim pitanjima odluči na referendumu, u strahu od moguće odluke i da su svjesni da su neki njihovi potezi protivni volji naroda.

Vidjeli smo na primjeru Velike Britanije u svezi s izlaskom te zemlje iz Europske unije kako se poštuju demokratski standardi i kako nikom ne pada na pamet dovesti u pitanje volju koji je narod izrazio na referendumu.

Naravno, i kad je u pitanju referendum postoje ustavna ograničenja. Ali tumačenje tih ograničenja nije u nadležnosti političara već Ustavnog suda. Prejudiciranje odluke Ustavnog suda od strane političara ne može se nikako drugačije shvatiti nego kao grubi pritisak na tu instituciju.

Otuđenje političkih elita od naroda jedan je fenomen koji je općeprisutan diljem Europske unije, što za posljedicu ima jačanje desnih, ali populističkih odnosno antisistemskih stranaka. Jesu li dvije spomenute referendumske inicijative dokaz da i u Hrvatskoj možemo govoriti o otuđenju političkih elita?

Nažalost sve je više znakova koji pokazuju da su aktualni višestanački sustavi u krizi i da ne uspijevaju pronaći učinkovite odgovore na najvažnija pitanja za svoje narode i države. Jedan od uzroka takvog stanja nalazi se upravo u otuđenju političkih elita od vlastitog naroda i zanemarivanju dugoročno najvažnijih narodnih interesa.

Hrvatska, u tom pogledu, nažalost, nije iznimka. Politički procesi koje ste spomenuli samo su refleks takvog stanja.

Inače, Europa u cjelini, već desetljećima klizi u jednu dramatičnu civilizacijsku dekadenciju koja europskim narodima i državama prijeti povijesnim slomom pa i nestankom. Najvidljivije posljedice tog procesa ogledaju se u, kako se čini, nezaustavljivom demografskom slomu većine europskih naroda.

Sve donedavno u Europi je utopistička ideja o takozvanom multikultralnom društvu bila dignuta na pijedestal dogme. Nije ta ideja potekla iz potreba naroda već su je u svojoj komotnosti, samodopadnosti i neodgovornosti patentirale političke elite.

Tek su najnoviji masovni migrantski valovi počeli topiti stvorenu iluziju i osnaživati volju naroda za promjenom dosadašnjeg smjera koji vodi u sigurnu propast.

Kako komentirate stanje na oporbenoj sceni – SDP, Živi zid, Most, Glas, Pametno, Neovisni za Hrvatsku…?

Najkraće bi se moglo reći da je stanje na oporbenoj političkoj sceni kaotično i lišeno nekih respektabilnih i konzistentnih i sveobuhvatnih političkih programa koje bi javnost prepoznala kao uvjerljivu i obećavajuću alternativu. SDP je i dalje, unatoč svom mlađahnom predsjedniku, zatočenik svojih ideoloških korijena.

U tom pogledu riječ je o jednom političkom anakronizmu koji preživljava panično tragajući za ideološkim neprijateljima. Oni još uvijek vode svoje ideološke ofenzive protiv imaginarnih ustaša i klerofašista. Uglavnom se iscrpljuju u tomu.

Šteta što Hrvatska nema jednu ozbiljnu hrvatsku, naglašavam hrvatsku, socijaldemokratsku stranku koja bi artikulirala svoju politiku na programima kompatibilnim socijaldemokratskoj platformi ali jednako tako pokazivala spremnost braniti temeljne nacionalne i državne interese. Takva oporba prisilila bi i vlast na odgovornije ponašanje.

Živi zid homogenizirao je, kao što se vidi iz anketa, respektabilan dio biračkog tijela kojemu su omrznule velike etablirane stranke. Smatram da je motiv njihovih birača u mnogo većoj mjeri izraz revolta prema načinu upravljanja Hrvatskom, u proteklih gotovo dva desetljeća, nego li što bi to bilo njihovo uvjerenje da ta stranka može uspješno riješiti aktualne probleme hrvatskog društva i države.

Most je nastao na sličan način. Oni su nastali kao skup vrlo raznorodnih pojedinaca koji su u svojim sredinama na lokalnoj razini ostvarili određene izborne uspjehe, međutim na nacionalnoj razini pokazali su prlično lutanja i nesnalaženja.

U svakom slučaju kad bih osobno birao koalicijskog partnera između nesavršenih Bože Petrova i Nikole Grmoje s jedne i Ivana Vrdoljaka i Milorada Pupovca s druge strane, uvijek bih se odlučio za onu prvu, nesavršenu, dvojicu.

Glas je zapravo ideološko krilo HNS i već na sljedećim izborima zajedno sa klijentelističkim dijelom HNS-a okupljenim oko Vrdoljaka, ako ih netko ne ukrca na svoju listu, nestat će s političke scene.

Neovisni za Hrvatsku politički egzistiraju na razini dvaju etabliranih imena i, barem za sad, ne vidim nekog pomaka od te činjenice. O tom što se zove Pametno nemam ništa pametno za reći.

Ima li HDZ danas uopće koalicijski potencijal u slučaju da dođe do novih izbora?

Do izbora će svakako doći, pitanje je samo hoće li biti prijevremeni. Sadašnji koalicijski partneri HDZ, osobito HNS, svakako su prilično pouzdana brana protiv prijevremenih izbora. Naime oni zasigurno plešu svoj posljednji saborski mandat i od njih je teško očekivati da bi ga, svojom voljom, skratili i za dva dana kamo li za dvije godine.

HDZ će se nakon sljedećih izbora, kad god oni bili, u pogledu koalicijskog potencijala, zasigurno naći u ozbiljnim problemima. Nakon dvostrukog raskida s Mostom, teško je računati i na treći pokušaj.

HNS će nestati s političke scene, Živi zid nije realna mogućnost. Što preostaje? Možda scenarij čijoj mogućoj realizaciji se prilagođava ideološkim peglanjem HDZ-a u što se posve uklapa i ratifikacija famozne Istanbulske konvencije.

Sve češće govori se mogućnosti formiranja velike koalicije? Koliko je ta opcija realna i što bi ona u perspektivi značila za HDZ?

Ja ne znam je li zamjenik predsjednika HDZ-a, gospodin Milijan Brkić, prije nekoliko mjeseci najavio takvu mogućnost, čak i imperativ, kao izraz svog osobnog trenutačnog nadahnuća, ili je ta izjava bila dogovorena s predsjednikom stranke.

Kad bi SDP bio ono što nije, hrvatska socijaldemokratska stranka, koja je iskreno raščistila sa svojom totalitarnom komunističkom prošlošću, koja bi, umjesto opsesivnog vraćanja vlastitim komunističkim ishodištima i kontinuirane sumanute potrage za izmišljenim ustašama i fašistima, nudila rješenja za sadšnje probleme hrvatskog društva i države i bila spremna na konstruktivno usuglašavanje o ključnim problemima u sadašnjem vremenu, sama po sebi takva koalicija ne bi nužno morala biti zlo.

Nažalost, SDP u Hrvatskoj ne može se uspoređivati s SPD-om u Njemačkoj pa je i moguća koalicija HDZ-a i ovakvog SDP-a neusporediva s velikom koalicijom u Njemačkoj. Bojim se, ukoliko dođe do takvog razvoja događaja, da taj savez neće biti utemeljen na suglasnosti i odlučnosti da se zajednički rješavaju temeljni nacionalni problemi već na težnji za pukim političkim preživljavanjem i podjelom poluga vlasti koja je svrha samoj sebi. U takvom mogućem scenariju budućnost HDZ-a ne čini mi se baš blistavom.

Na Općem izvještajnom saboru govorili ste i o Miloradu Pupovcu. Slažete li se da je Pupovac, slično kao Pribićević u monarhističkoj Jugoslaviji, zapravo proizvod hrvatskih političara, konkretno Sanadera koji ga je uzdigao na rang političara na nacionalnoj razini?

Uspoređivati Milorada Pupovca s Pribičevićem posve je neutemeljeno. Pribićević je, suočivši se sa svom surovošću ondašnje velikosrpske politike napravio radikalni politički zaokret i iskreno se priklonio idejama Stjepana Radića, postavši najoštrijim kritičarem velikosrpske kamarile.

Pupovac djeluje u kontinuitetu protiv samostalne države Hrvatske prilagođavajući svoje metode djelovanja tek tu i tamo promijenjenim okolnostima. U doba najžešće velikosrpske agresije na Hrvatsku, širio je po svijetu monstruozne laži o nasilonom i masovnom prekrštavanju srpske pravoslavne djece na katoličku vjeru.

Tim svojim lažima na besraman način opravdavao je zapravo hegemonističku Miloševićevu politiku i sve zločine koji su u njezino ime činjeni nad Hrvatima. Za tu sramotnu rabotu nikad od njega nismo čuli riječi isprike a kamo li kajanja.

Nakon Oluje, Pupovac je nastavio sa svojim antihrvatskim djelovanjem, optužujući Hrvatsku, gdje god je stigao za tobožnje protjerivanje Srba s okupiranih hrvatskih područja, prešućujući pri tom da su prethodno ta hrvatska područja bila potpuno očišćena od Hrvata, a da su na njima u četiri godine okupacije nad onim Hrvatima koji nisu uspjeli pobjeći počinjeni najstrašniji zločini.

Danas ponižava i vrijeđa Hrvatsku na stranicama novinskog smeća Novosti koje aktualna hrvatska Vlada izdašno financira novcem hrvatskih poreznih obveznika.

Na takvu cijenu opstanka na vlasti ne bi smio nitko pristati. Istina je, ulozi koju Pupovac danas ima kumovali su i kumuju i hrvatski političari koji nisu pitali za cijenu kad su u pitanju njegove „usluge“.

Nažalost, propustili smo i propuštamo i nadalje, nasuprot Pupovcu, pružiti priliku za javnu afirmaciju onim Srbima u Hrvatskoj koji nisu radili ni ratovali protiv Hrvatske a osobito onima, a bilo ih je oko deset tisuća, koji su rame uz rame s hrvatskim braniteljima branili Hrvatsku od velikosrpske agresije.

Korumpirane elite, nedjelotvoreno pravosuđe, visoki porezi i birokracija itd. često se ističku kao glavne kočnice hrvatskog napretka. Što bi Vi izdvojili kao glavne probleme Hrvatske danas?

Općenito, temeljni hrvatski problem je u tomu što, nakon veličanstvene pobjede u Domovinskom ratu, nismo uspjeli uspostaviti učinkovit model upravljanja, kako na nacionalnoj tako i na lokalnoj razini.

Hrvatska ima neusporedivo veće potencijale od mnogih daleko bogatijih država, ali nažalost te svoje potencijale ne uspjevamo staviti u funkciju boljeg života hrvatskih ljudi. Uzroci su očito u političkom sustavu koji generira kadrovsku strukturu nesposobnu napraviti pozitivni zaokret.

Nažalost, dosta je primjera koji nam pokazuju da su u međuvremenu nastale određene nadstranačke i nadpolitičke „pozadinske“ strukture moći koje su utjecajnije od javnih i državnih institucija. Te nevidljive strukture moći često su uvezane s interesima stranog kapitala i nastupaju zajedno, stavljajući svoje interese na prvo mjesto i ne mareći za sudbinu hrvatskog naroda i države.

Takvi procesi otišli su predaleko i mogu ih zaustaviti samo hrabri, čestiti ljudi koji su spremni sve žrtvovati za boljitak hrvatskog naroda i svoje Domovine, kao što su to bili spremni hrvatski branitelji koji su odlazili na bojišnicu svjesni da je najizglednije da se s nje možda i neće vratiti.

Dok se najvažnije poluge moći u Hrvatskoj ne nađu u rukama ljudi koji će se po čestitosti, hrabrosti i spremnosti na žrtvu moći mjeriti s hrvatskim braniteljima, Hrvatskoj će teško krenuti na bolje. Nažalost, načelo koje je vodilo hrvatske branitelje „služiti Hrvatskoj pod cijenu vlastitog života“ potisnuto je, a njegovo mjesto u motivaciji mnogih u javnim i političkim poslovima zauzelo je načelo „poslužiti se Hrvatskom pod svaku cijenu“ bilo u svrhu materijalističkih ili karijerističkih osobnih interesa.

Navedene pojave posljednjih su godina, posebno nakon ulaska u EU, dovele do masovnog iseljavanja hrvatskih građana u inozemstvo. Ako tome dodamo i prirodni pad stanovništva, kakve su uopće hrvatske perspektive u budućnosti?

Ako je suditi po aktualnim trendovima iseljavanja i demografskog izumiranja, hrvatske perspektive su vrlo crne. Petnaest tisuća godišnje više nas umire nego što li se rađa, a rijeke iseljavanja iz Hrvatske teku sve šire i sve brže.

Zanos kojim smo stvarali Hrvatsku i borili se za njezinu obranu i oslobođenje bilo je veličanstveno epsko vrijeme hrvatske povijesti. Suprotno našoj ondašnjoj vjeri i nadama, danas, dva desetljeća kasnije, proživljavamo tragediju nestajanja kojoj se ne vidi kraja. Nažalost, tužnu sliku stvarnosti ne može se popraviti nikakvim marketinškim i statističkim trikovima.

Unatoč svemu ja vjerujem da u hrvatskom nacionalnom biću postoji još uvijek domoljublja koje može preokrenutu sadašnje prijeteće trendove. Dok god se ispred čestitosti, sposobnosti, požrtvovnosti i samoprijegora bude stavljalo ulizništvo, oportunizam, klimoglavstvo pa i sklonost kriminalu, Hrvatska ne može računati na bolju budućnost.

U najavi novog Statuta HDZ-a bilo je predviđeno da se oni članovi stranke za koje postoje pravomoćno potvrđene optužnice za kriminalna djela, suspendiraju sa svih stranačkih dužnosti do okončanja postupka. U konačnoj varijanti Statuta od te odredbe se, bez objašnjenja odustalo. Uz još dvadesetak amandmana, na nedavnom Saboru HDZ-a, predložio sam da se ta odredba ipak ugradi u Statut. Mudro rukovodstvo na sve to je nehajno odmahnulo rukom.

Svjedočili smo prije nekoliko dana da pojedinci s teretom potvrđenih optužnica i sudskih procesa koji su u tijeku imaju glavnu riječ u slaganju kadrovskih križaljaka u vrhu stranke. S takvom praksom protežiranja ljudi s teretom ozbiljnih optužnica i smjenjivanja drugih samo zbog iznesenog kritičkog mišljenja, HDZ ne može daleko dogurati.

Što je najgore, takvom praksom stvara se nepodnošljivo nepovjerenje pa i prijezir mladih ljudi prema politici kao takvoj. Upravo to nepovjerene u institucije, vidjeli smo ovih dana, mladi ljudi koji napuštaju Hrvatsku navode kao glavni razlog odlaska.

Na nedavnom Općem saboru HDZ-a, upozorio sam na neprihvatljivost stanja u kojem HDZ održava većinu u Saboru zahvaljujući glasovima bivših i nekih izglednih budućih zatvorenika te ucjenjivača Milorada Pupovca. U takvoj situaciji nemoguće je napraviti zaokret koji bi budio nadu i zadržao mlade hrvatske obitelji u njihovoj Domovini za čiju slobodu su im se očevi borili i ginuli.

Imate li dojam da su neprofesionalni, neobjektivni i korumpirani mediji u Hrvatskoj jedan od glavnih uzroka političkog i ekonomskog nazadovanja? I zašto po Vašem mišljenju desnica u 28 godina hrvatske države nije bila u stanju formirati relevantni, mainstream medij na nacionalnoj razini?

Dok sam bio intenzivno u politici mediji me nisu nimalo mazili, štoviše. Vodio sam brojne polemike ne samo s političarima nego i s novinarima. I danas u hrvatskom medijskom prostoru ima svašta i neprofesionalizma i površnosti i zlonamjernosti … Međutim, ipak mislim da bi svaljivanje glavne krivnje za sadašnje stanje u Hrvatskoj na medije bilo apsolutno pretjerano i neistinito.

Temeljna odgovornost je prije svega na političarima koje narod izabire da odlučuju u njegovo ime. Nedvojbeno je da u hrvatskom medijskom prostoru sve ove godine dominira lijeva paradigma.

Ne želeći nikog osobno uvrijediti zbog škola koje je završio, mislim da se razlog takvom stanju nalazi u činjenici što su hrvatski novinari nastavili učiti zanat jedino na nekadašnjem partijskom učilištu koje se zvalo Fakultet političkih nauka. Na tom učilištu, opće je poznato, nije mogao predavati bilo tko, već ljudi koji su uživali posebno povjerenje Partije.

To učilište i njegovi, iz komunističkog doba naslijeđeni, djelatnici nastavili su odgajati nove naraštaje hrvatskih novinara i u demokratskoj Hrvatskoj, nastojeći ih naravno usmjeriti prema svojim ideološkim obrascima. Osobno smatram, a iznosio sam takve prijedloge i devedesetih godina, da je tu instituciju, zbog njezine izrazite ideologiziranosti trebalo ukinuti. To se propustilo učiniti u kontekstu Tuđmanove politike nacionalne pomirbe. Nažalost, tu politiku mnogi su debelo zloupotrijebili. Posljedice se osjećaju i danas i još će se dugo osjećati.

Zašto se i nakon dvadeset i osam godina demokracije nismo obračunali s ostavštinom komunizma i jugoslavenstva, nego pojedine interesno-političike grupacije tu ostavštinu, štoviše, žele učiniti svjetlim stranicama hrvatske povijesti i dijelom hrvatskog povijesnog identiteta?

Dijelom sam odgovorio na to pitanje u prethodnom odgovoru. Nažalost, još tamo od sredine devetnaestog stoljeća u hrvatskoj politici egzistira jedna struja koja nikad nije vidjela rješenje hrvatskog nacionalnog pitanja u stvaranju samostalne hrvatske države već uvijek pa u kakvim bilo naddržavnim tvorevinama.. Rukavci tog strujanja osjećaju se i u ovo naše vrijeme.

Komunistička partija zloupotrijebila je razumljivi otpor hrvatskog naroda, primjerice u Dalmaciji, talijanskoj okupaciji tog dijela Hrvatske, i upregnula ga nakon Drugog svjetskog rata u svoja komunistička ideološka kola. Na svoje komunističko lice navukla je masku antifašizma i pod tom maskom počinila najgore masovne zločine nad hrvatskim narodom.

Ti zločini nisu prestali sve do raspada njihove komunistčke državne tvorevine, a završni čin dogodio se u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku koja se odvijala pod njihovim ideološkim simbolom crvenom zvijezdom petokrakom. Ti pokušaji da se zločinačko komunističko lice zamaskira antifašizmom traje do danas. Nevjerojatno je da u tom sudjeluju i mladi ljudi poput Davora Bernardića ili nekih mladih povjesničara.

Tuđman je svoj program temeljio na jedinstvu iseljene i domovinske Hrvatske. Je li odnos prema hrvatskom iseljeništvu, koje ima velike potencijale za RH, danas sramotan?

Da, zajedništvo domovinske i iseljene Hrvatske bio je jedan od temelja politike predsjednika Tuđmana. To zajedništvo pokazalo se dragocjenim u vrijeme Domovinskog rata.

Nažalost taj entuzijazam iz ratnih godina nije se pretvorio u hrvatsku gospodarsku renesansu koja se trebala dogoditi nakon oslobađanja Hrvatske i u kojoj je hrvatsko iseljeništvo trebalo imati važnu ulogu. Određeni krugovi, koji su spretno iskoristili ideju nacionalne pomirbe, ovladali su glavninom hrvatskih ekonomskih potencijala i organizirali se u već spomenute nadstranačke strukture moći, stvarali su bedeme prema povratku hrvatskih iseljenika jer ih nisu željeli za konkurenciju, a uz to oni su za njih i dalje bili tek neprijateljska emigracija.

Što reći o položaju Hrvata u BiH?

Nakon predsjednika Tuđmana službena Hrvatska ostavila je hrvatski narod u BiH na cjedilu, na milost i nemilost političarima dvaju brojnijih naroda. Hrvatska je potpuno odustala od prava i obveza iz Washingtonskog i Daytonskog sporazuma. Službena hrvatska politika svela se na papagajsko ponavljanje otrcanih floskula tipa „neka se tri naroda dogovore“ i „podržavamo jednakopravnost svih triju naroda“.

Predsjednik Tuđman je inzistirao na što tješnjem povezivanju Hrvatske i Federacije BiH. Na kraju krajeva spomenuti sporazumi predvidjeli su uspostavu konfederalnih odnosa između Hrvatske i Federacije BiH. To je bio temeljni uvjet bez kojeg navedeni sporazumi nikad ne bi ni bili potpisani.

Predsjednik Tuđman, smatrao je, uz ostalo, da se hrvatske tvrtke trebaju maksimalno uključiti u razvitku gospodarstva u BiH, osobito na područjima na kojima žive Hrvati. Inzistirao je također na prometnom povezivanju Hrvatske i BiH. Sve je to trebalo doprinijeti opstanku hrvatskog naroda u BiH čije nestajanje s tih prostora traje stoljećima a u ovo vrijeme dobiva svoj tragični krešendo.

Podsjetio bih i ovom prilikom da je predsjednik Tuđman bio energično protiv povezivanja dubrovačkog područja s ostatkom Hrvatske mostom Pelješkim mostom o čijem se početku gradnje ovih dana buči na sve strane. On je to smatrao još jednim uzmakom hrvatske politike u odnosu na hrvatske interese u BiH i interese Hrvata čija je domovina i BiH.

Predsjednik Tuđman inzistirao je na povezivanju cestom kroz Neum kako bi Hrvatska i na taj način posvjedočila dijelu hrvatskog naroda koji živi u BiH da nije napušten. Korist od tog mosta za Hrvatsku je nedvojbena, ali on nije smio postati znak još jednog udaljavanja Hrvatske od Hrvata u BiH.

Devedesetih godina bili ste vrlo aktivni u procesima stvaranja hrvatske države. Kako danas gledate na sva to događanja? I kakvu bi ocjenu dali hrvatskoj državi ako gledamo u retrospektivi posljednih 28 godina?

Ponosan sam i sretan što pripadam hrvatskom naraštaju koji je sudjelovao u ostvarenju milenijske težnje hrvatskog naroda za svojom slobodnom i samostalnom državom.

Nastojao sam koliko sam znao i mogao na najbolji mogući način obavljati sve dužnosti koji su mi bile povjerene. Bilo je to vrijeme u kojem je iz hrvatskog naroda izišlo sve ono najbolje što je imao u svom nacionalnom biću.

Nas koji smo bili na različitim dužnostima, na čelu s predsjednikom Tuđmanom, nosila je vjera u snagu hrvatskog naroda, nosio nas je ponos i odvažnost koje su nam u gene utkali naši preci koji su stoljećima prije nas ginuli za istu ideju koju smo mi uspjeli i ostvariti. Bilo je, naravno teških trenutaka, strašnih gubitaka, pogreba poginulih bliskih prijatelja, opsade i pada sela i gradova …, Vukovar, Škabrnja…

No, vjera u pobjedu nije nas nikad napuštala. Plodovi naših napora, posebice žrtava najboljih među nama koji su životima posvjedočili ljubav za svoju domovinu Hrvatsku, rezultirali su ubrzo i prvim pobjedama … oslobađanje Miljevačkog platoa, Maslenica, Bljesak i veliko finale u Oluji koja nas je dovela na Kninsku tvrđavu na kojoj smo svjedočili Tuđmanovim suzama radosnicama dok ljubi hrvatski pobjednički barjak. Žao mi je Hrvata koji su mogli, a nisu sudjelovali u tim neponovljivim povijesnim događajima.

U Domovinskom ratu potvrdili smo se kao narod koji je spreman žrtvovati se za svoje ideale i kao narod koji svoje ideale zna i može pretvoriti u stvarnost. Nažalost u miru smo prilično pogubili konce. Nahrupili su neki ljudi iz drugog plana kojima slobodna i samostalna Hrvatska nije bila izazov već prilika za osobne materijalističke ili karijerističke probitke.

Stvaralačku i moralnu snagu hrvatskog naroda koja je kao vulkan eruptirala u Domovinskom ratu, u miru su počeli zatirati, a čine to i danas , razni skorojevići, prevrtljivci i smutljivci koji svoje osobne interese i probitke stavljaju daleko ispred intersa Hrvatske. No, unatoč svemu, nisam i ne želim biti defetist.

Vjerujem i danas u obnoviteljsku i stvaralačku snagu hrvatskog naroda i uvjeren sam da će se ona, uz Božju pomoć, ponovno očitovati u vremenu koje je pred nama.

I dalje aktivno pratite političke zbivanja, bavite se uzgojem maslina, ali i pjesništvom?

Da, pratim politička zbivanja, pa na stanovit način i sudjelujem u njima. Imam dvjestotinjak maslina, u mom rodnom selu Radašinovcima, koje sam zasadio vlastitim rukama i o kojima s radošću brinem.

One su mi blagotvorna poveznica s korijenima iz kojih sam ponikao. Objavio sam dvije zbirke poezije. U srijedu 13. lipnja, na Svetog Antu, u Zagrebu, u prostorijama Društva hrvatskih književnika, čiji sam član, bit će predstavljena moja nova knjiga „Svitlo i druge pripovijetke“ .

Imamo li ipak razloga za optimizam kad je u pitanju hrvatska budućnost?

Unatoč svemu, između pesimizma i optimizma izaberimo optimizam, između beznađa i nade izaberimo nadu. Nije sva hrvatska pamet i hrabrost potrošena.

Vjerujem da je preostalo dovoljno i hrvatske pameti i hrabrosti da izgradimo Hrvatsku onakvom kakvu su je sanjali oni koji su je natopili svojom krvlju.

Davor Dijanović / HKV

 

Drago Krpina: ‘Većina HDZ-a u Saboru ovisi o nekoliko bivših i jednom budućem zatvoreniku’

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Razgovor

Zdravka Bušić: Hrvatska ima trajnu dužnost skrbiti o Hrvatima u BiH

Objavljeno

na

Objavio

isječak/youtube

Zdravka Bušić, dopredsjednica je HDZ RH i nositeljica liste za XI. izbornu jedinicu. U razgovoru za Večernji List govorila je o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini, te se kratko osvrnula na predstojeće parlamentarne izbore:

Kako popraviti položaj bh. Hrvata i tako ostvariti jednakopravnost u BiH?

Pitanje političkog položaja Hrvata u BiH je, nažalost, godinama bilo izvan fokusa međunarodne zajednice, među ostalim i zato što su mnoge prethodne vlade bile slijepe i zlonamjerne prema Hrvatima u BiH. Podsjećam na 2000. i 2001. godinu, kad su donesene najznačajnije nepravedne odluke kojim su Hrvati postali diskriminirani u odnosu na druga dva konstitutivna naroda. Tad su nastali glavni politički problemi čije repove osjetimo i danas, a tadašnja hrvatska vlast ne samo da nije činila ništa, nego se slijepo i slagala s tim nametnutim odlukama o izbornom zakonu, gašenjem Erotela, gušenjem Hercegovačke banke, itd. Dobro se sjećamo da su čak i neki državni dužnosnici širili neistine o tobožnjoj agresiji Hrvatske na BiH, šteteći i ugledu Hrvatske i položaju Hrvata u BiH. Članstvom u EU i NATO-u Hrvatska je dobila prigodu senzibilizirati međunarodnu zajednicu na za hrvatsko pitanje u BiH, čemu je vlada Andreja Plenkovića posvetila posebnu pozornost i poduzela odlučne korake u tom smjeru. Danas je Hrvatska nezaobilazan faktor u kreiranju politike međunarodne zajednice prema BiH.
 
Je li Zagreb u posljednjem mandatu dovoljno učinio za sunarodnjake iz BiH?

Kad bih rekla da smo učinili dovoljno, značilo bi to da smo potpuno zadovoljni rezultatima i da na hrvatskom pitanju u BiH nema potrebe više raditi. To, nažalost, nije točno, ali ono u što sam sigurna je da smo učinili više nego bilo koja vlada prije i da ćemo u novom mandatu nastaviti istim smjerom i još većim intenzitetom. Podsjećam da se na razini ministara vanjskih poslova EU najmanje dvaput, a jednom i šefova država, na agendi našlo pitanje izbornog zakonodavstva BiH odnosno nametnutog člana Predsjedništva BiH Željka Komšića, što je donedavno bilo nezamislivo. Europske institucije i države su više nego ikad svjesne položaja Hrvata u BiH. Zahvaljujući našem angažmanu, i UN-ove organizacije su prepoznale nejednakopravnost hrvatskog naroda, i to kao kršenje ljudskih prava. Tu prvenstveno mislim na periodično izvješće za BiH Vijeća za ljudska prava UN-a od 2019. godine, s kojim se BiH mora uskladiti. Upravo smo završili i prvo uspješno predsjedanje Vijećem EU, kojim smo ostvarili ogroman međunarodni ugled. HDZ-ova vlada taj će utjecaj itekako znati iskoristiti.

Predsjednik Domovinskog pokreta Miroslav Škoro visoko je postavio ljestvicu ističući da će se zauzimati za uspostavu hrvatske federalne jedinice u BiH. Kako bi gledate na to?

Ne znam je li se gospodin Škoro o ovom pitanju konzultirao s ljudima na svojim listama. Podsjećam da se neki među njima vrlo pažljivo izbjegavaju izjasniti o položaju Hrvata u BiH. Neki su situaciju s nametanjem Željka Komšića uspoređivali s mogućnošću Hrvata u BiH da izlazi na predsjedničke izbore u Hrvatskoj, što je apsurdno, neustavno i protivno nacionalnim interesima. Na Škorinoj listi su ljudi koji su glasno prosvjedovali protiv naše odluke o dodjeli 43 milijuna kuna za Sveučilišnu kliničku bolnicu u Mostaru. Na toj čudnoj listi su i ljudi koji su tijekom rasprave o Deklaraciji Hrvatskoga sabora o položaju hrvatskoga naroda u BiH govorili o potpuno suprotnim konceptima od hrvatske federalne jedinice i branili oprečna rješenja poput tzv. Travanjskog paketa. Dakle, oni nemaju apsolutno nikakav smjer kad su u pitanju Hrvati u BiH. Moj stav o ovom pitanju je dobro poznat. Podsjetit ću da se 2014. godine po prvi put iz Europskog parlamenta zahvaljujući angažmanu mojih kolega i mene moglo čuti kako unitarizam i separatizam uništavaju BiH, a federalizam je jedino rješenje. Takva federalizacija BiH za koju se, kako rekoh, zalažem godinama podrazumijeva da Hrvati u BiH imaju svoju federalnu jedinicu, ma kako se ona zvala, jer je to jedino jamstvo za istinsku ravnopravnost s ostalim konstitutivnim narodima.

Hrvati u BiH su pod stalnim pritiskom za dominacijom od strane Bošnjaka, ali i Srba. Kako to promijeniti?

Bošnjački unitarizam i srpski separatizam protivni su hrvatskim nacionalnim interesima. HDZ-ova vlada će u novom mandatu uložiti maksimalan vanjskopolitički kapital za afirmaciju hrvatskog pitanja kao pitanja od, ne samo od regionalnog, već i od međunarodnog značaja. To može samo HDZ, čiji je ugled i utjecaj neusporediv s drugim strankama, koje nemaju jasan politički smjer kad je u pitanju BiH.

U tri navrata je Željko Komšić izabran nasuprot volje bh. Hrvata, a za 2022. se nagovješćuje kako bi bošnjačke stranke mogle Hrvate posve izgurati iz vlasti. Kako će se Zagreb kao potpisnik Daytona postaviti na eventualno takav rasplet?

Ovakva nastojanja smanjenja prava Hrvata u BiH su neprihvatljiva. Pozorno pratimo što se događa po pitanju Središnjeg izbornog povjerenstva u BiH i mogu reći da smo izrazito zabrinuti. Hrvatima nitko ne smije prijetiti riječima da će im se „dati“ ili „oduzeti“ prava koja već imaju, to je nedopustivo i mi ćemo se tomu oduprijeti. Poručujem da nismo slijepi ni gluhi te da ćemo se skupa s hrvatskim legitimnim predstavnicima izboriti za očuvanje i nadogradnju prava hrvatskog naroda. Takvoj politici bošnjačkih stranaka krila su dale nametnute odluke Visokog predstavnika, a poruke koje slušamo su vrlo oštre i dokazuju kako nema volje za ispravljanje nepravde nanesene hrvatskom narodu. HDZ se, naravno, neće pomiriti s ovakvim nastojanjima potpunog ukidanja jednakopravnosti i konstitutivnosti hrvatskog naroda. Takvim težnjama usprotivit ćemo se svim instrumentima koji su nam na raspolaganju, pri čemu računamo i na djelovanje ne samo državnih aktera, nego i akademskih, intelektualnih, medijskih i nevladinih krugova koji drže do jednakopravnosti i društvenog boljitka hrvatskog naroda u BiH. Podsjećam da Ministarstvo vanjskih i europskih poslova ne održava kontakte s Komšićem. Svima je poznat naš stav, kojeg ne mislimo mijenjati dok se Hrvatima u BiH ne zajamči pravo na legitiman izbor svojih predstavnika i istinska jednakopravnost na koju Hrvati u BiH imaju pravo.

Ima se osjećaj kako se zapravo ne razumije hrvatsko pitanje u BiH. Zašto Zagreb to pitanje i njegovo rješavanje ne postavi kao ključno na temelju čega bi se mjerio napredak BiH k EU?

Takav dojam utemeljen je na inertnosti i nezainteresiranosti nekih ranijih vlada. One su pitanje Hrvata u BiH potpuno marginalizirali, a neke ga čak nisu ni razumjele. Nikad prethodne vlasti na tome nisu proaktivno radile. Svijest o Hrvatima u BiH u Hrvatskoj bila je izrazito niska do našeg preuzimanja vlasti, a u međunarodnim krugovima prethodne vlasti nisu uglavnom zucnule ni slova po pitanju dekonstituiranja Hrvata u BiH, ili su se vodile interesima drugih. Mislim da je Vlada Andreja Plenkovića u više navrata dokazala kako ne pristaje na tezu da je inzistiranje na jednakopravnosti hrvatskog naroda u BiH miješanje u unutarnje stvari druge države. Hrvatska i kao potpisnica Daytonskog sporazuma i po svom Ustavu ima trajnu dužnost skrbiti o Hrvatima u BiH.

Hrvati iz BiH najsnažnije zagovaraju približavanje EU i NATO-u, a u političkom Sarajevu se te reforme tumače kao slabljenje uloge naroda u trokonstitutivnoj BiH. Kako to komentirate?

Pristupanje BiH EU trebao bi biti cilj svih aktera u Bosni i Hercegovini, iz očitih gospodarskih i političkih razloga. Pristupanje EU posebno je cilj Hrvatima, između ostaloga i zato što se radi o pripadnosti krugu zemalja koje dijele zapadne, ako hoćete i kršćanske vrijednosti. Ne slažem se da to znači slabljenje uloge konstitutivnih naroda. Sve ovisi o našoj spremnosti da obranimo taj koncept i da ga međunarodnim krugovima predstavimo kao jedinu mogućnost opstanka same BiH. Mi u tome uspijevamo, iako nije, ponavljam, uvijek jednostavno obzirom na nerad prethodnih vlasti. Ovo nije nikakva izlika. Svima mora biti jasno da su posljedice takvog lošeg djelovanja prethodnih vlasti ostavile trag u međunarodnim institucijama i krugovima koje danas moramo upornim radom ispravljati.

Kako komentirate protukandidati ponajprije u XI. Izbornoj jedinici, po čemu se razlikujete, što su vaše prednosti?

Nemam potrebu posebno komentirati protukandidate. Ono što osobno nudim biračima vidljivo je kroz moj cjeloživotni rad. Podsjetit ću samo da sam kao zastupnica u Europskom parlamentu 2014. godine sudjelovala u izradi Rezolucije o napretku BiH, kada su prvi put separatizam i unitarizam definirani kao pogubne pojave za budućnost BiH. Ta je rezolucija uvelike utjecala na institucije EU i donositelje odluka koji ne mogu ostati slijepi na ove činjenice.

Hrvati u BiH sa sjetom se prisjećaju prvog predsjednika Tuđman. Radili ste zajedno s njim. je li se moglo više u Daytonu ostvariti za bh. Hrvate i kakvim ocjenjujete njegove nasljednike?

Predsjednik dr. Franjo Tuđman dobro je poznavao Hrvate u BiH. U potpunosti je shvaćao njihov položaj te ja nastojao uvijek izvući maksimalno za njih u pregovorima s međunarodnom zajednicom. Odbacujem sve one teze koje su, moram reći, nametnute od drugih predstavnika. Njega se prvo optuživalo da je „dijelio BiH“, da je „izdao Posavinu“, itd. što je apsolutno netočno. Naprotiv, uvijek je imao viziju Hrvata kao ravnopravnog naroda unutar BiH, jer je dobro poznavao povijest bivše države i njene neodrživosti zbog unitarističkog modela. Takve teze se kuhaju u nekim drugim kuhinjama, kako devedesetih tako i danas. Nije Tuđman kriv što Izetbegović nije prihvatio Cutileirov plan 1992. godine koji je bio garancija za mir. Nije Tuđman kriv zbog srpskog i bošnjačkog kršenja primirja i sporazuma. U Daytonu smo dobili BiH koja je bila visoko decentralizirana, županije su imali visok stupanj autonomije, Hrvatima se nisu mogli nametnuti predstavnici, a unitarizam je bio nezamisliv. Ključni problemi nastaju izmjenama i nametnutim odlukama nekih Visokih predstavnika kojim se Hrvate u BiH želi pretvoriti u drugorazrednu naciju, što je nedopustivo, i za to ne treba kriviti predsjednika Tuđmana.

Počesto se u Zagrebu nastoji Hrvatima iz BiH nametnuti osjećaj parazita koji živi na grbači Hrvatske, spočitava se pravo glasovanja na izborima … Kako to komentirate i kako to mijenjatI?

Radi se o prizemnim podmetanjima radi prikupljanja sitnih političkih bodova. Opcije koje na taj način razmišljaju, ili nisu svjesne važnosti opstanka Hrvata u BiH, što je pitanje od najvišeg nacionalnog interesa, ili im jednostavno do tih interesa nije stalo. Mi smo uvijek znali i znat ćemo se usprotiviti ovakvim niskim pokušajima stvaranja podjela u hrvatskom narodu. Pravo glasa naših državljana s prebivalištem izvan Hrvatske ne može doći u pitanje.

Veliki broj mladih ljudi odlazi iz BiH, a jedno istraživanje iz Mostara kaže da 80 posto visokoobrazovanih o tome razmišlja. Kako mijenjati taj odnos, učiniti BiH poželjnom za ostanak i opstanak?

Nažalost, odlazak mladih je nešto čime se suočava i Hrvatska, ali i čitava srednja i istočna Europa. Zato tražimo rješenja na europskoj razini, a odlazak Hrvata iz BiH također je dio naših promišljanja koja dolaze na dnevni red EU. Upravo je vlada Andreja Plenkovića, za razliku od naših prethodnika, slušala potrebe, izrađivala planove i programski radila u korist organizacija i institucija u BiH s hrvatskim predznakom. Našim programima uzeli smo u obzir sve bitne segmente života Hrvata u BiH, a u tom ćemo smjeru nastaviti i kroz naredne četiri godine. Zakonom o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji na snazi od 2019. godine ispravili smo nepravedan položaj pripadnika HVO-a i članova njihovih obitelji, o kojima sad ovaj zakon skrbi i po pitanju invalidnina. Sve su to koraci usmjereni na zaustavljanje raseljavanja o kojem govorite i koje jest velik problem, koji zaslužuje punu pozornost i djelovanje institucija RH.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Veliki razgovor Mladena Pavkovića s dr. Ružicom Ćavar

Objavljeno

na

 Dr. stom. i dr. med. Ružica Ćavar, zajedno sa svojim suprugom Matom, kojeg su godinama progonili u komunizmu, od prvih se dana uključila u borbu za stvaranje hrvatske države. Utemeljila je i godinama bila predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj, a u vrijeme hrvatskog Domovinskog rata iznimno je bila aktivna i u Bedemu ljubavi. U Domovinskom ratu sudjelovali su joj i sva tri njezina sina. Dobila je niz nagrada i priznanja, među ostalim i odličje Reda Stjepana Radića.

Poglavito pamtimo kad je 2014. bila grubo napadnuta na zagrebačkom Cvjetnom trgu, od čega se ni do danas nije oporavila…

Ovo je nakon dugog vremena njezin prvi veliki razgovor, u kojem otkriva čitav svoj život, borbu za Domovinu, ali i patnje koje je prošla u vrijeme komunizma.

Gospođo dr. Ružice Ćavar, čitav se život, zajedno sa Vašim pok. suprugom, borite za dobrobit hrvatske države. Je li se ta borba isplatila, poglavito obzirom na sve nedaće koje ste doživjeli i koje doživljavate?

 

Ja i moj pokojni suprug Mate Ćavar rođeni smo i odgojeni u siromašnim seljačkim katoličkim hercegovačkim obiteljima. Vjera naših roditelja, koju su oni i svi naši preci primili od otaca franjevaca, za naše roditelje bila je tako jasna i sigurna u njihovim srcima, duhu i duši, istinita kao sjajno sunce, bez i najmanjeg trunka sumnje. Ta vjera i svakodnevna molitva bila je temelj i sadržaj njihova mukotrpnog života. Takvu su vjeru ustrajno prenosili u duše svoje djece.

Veoma sam sretna i dragom Bogu zahvalna da sam rođena i odgojena u takvoj obitelji i posebno da mi je Bog dao milost i veliki dar da sam na svom životnom putu i u želji stvaranja svoje obitelji upoznala i zavoljela takvoga čovjeka iz iste sredine, sa istim odgojem, kao što je bio moj suprug.

Ja se prisjećam iz svoje obitelji da je nama djeci vjeru i životne savjete prenosila najviše majka, koja je uvijek bila uz nas djecu.

Otac nam je bio veliki autoritet, koji nije puno govorio, osim onoga što je bilo potrebno za svakodnevni život i za naše ponašanje u duhu da pazimo i poštujemo tuđu imovinu i tuđe stvari, te i ne pomislimo uzeti sebi tuđu ni najmanju stvar niti oštetiti ono što je tuđe, a i svoje odgovorno paziti i čuvati, i svakoga lijepo pozdravljati sa “Hvaljen Isus i Marija!”, te pomoći starijima i svakome u potrebi.

Roditelji su nam svojim primjerom života to i praktično pokazivali. Majka nas je učila molitve. Iako je bila nepismena, sigurno je znala napamet cijeli molitvenik fra Anđela Nuića.

Mislim da smo se mi djeca prije znali prekrižiti negoli smo naučili izgovoriti riječ “mama”. Otac mi je imao završenu osnovnu školu od 4 razreda, a to je tada bilo veliko kao sada u najmanjem slučaju završena gimnazija, a čini mi se da su tadašnja djeca, ako su bila zainteresirana, kroz ta četiri razreda stekla i solidno temeljno znanje. Moj otac je, kao sudionik i ranjenik, prošao i Prvi svjetski rat, pratio sva zbivanja u prvoj monarhističkoj Jugoslaviji i prošao Drugi svjetski rat kao seoska straža u selu.

Bio je uvijek zainteresiran za opća društvena zbivanja putem novina i radija, kad god mu je to bilo moguće. Bio je posebno osjetljiv za pravdu i poštenje, što mislim da je na mene osobito utjecalo.

Majka je bila vrlo razgovorljiva i komunikativna, a voljela se i našaliti, kako god joj život bio težak. Toliko je bila odana molitvi i klečanjem obilazila svete kipove, posebno majke Marije, da se sjećam da je na koljenima cijeloga života imala male izbočine, kao jabučice, od nagnječenja tkiva. Za svaku pouku nama imala je poseban primjer iz života, u obliku malih priča ili istinitih događaja koje je zapamtila, da je sve to na nas djecu ostavljalo dubok i slikovit dojam

Ja sam u svojoj odrasloj i kasnijoj dobi na nekim svojim predavanjima znala reći kako sam formalno završila više toga od visoke izobrazbe, kao završen stomatološki i medicinski fakultet, specijalizaciju dječje i preventivne stomatologije i prvi stupanj postdiplomskog studija iz javnog zdravstva i epidemiologije na Školi narodnog zdravlja “dr. Andrija Štampar”, a i puno naučila čitanjem zbog svoje zainteresiranosti, ali ono najvažnije za vremeniti i vječni život najviše sam naučila od svoje nepismene majke.

Stoga, za sve ono što smo ja i moj suprug u životu prošli bili smo u duhu i duši pripremljeni. Naše životno zauzimanje za istinu i pravdu i sve životne i moralne vrijednosti u osobnom i općem smislu, za opće dobro hrvatskoga naroda i svih ljudi, dovelo je do posljedica koje smo podnijeli, ali nije nam ni najmanje žao, nego smo uvijek na posljedice bili spremni. Znali smo i čvrsto vjerovali da takvo zauzimanje za prave vrijednosti, s ljubavlju i uz Božju pomoć, nikada nije uzaludno i da će kad tad uroditi najboljim plodovima. Najviše smo, u općem smislu, bili sretni što smo doživjeli ostvarenje samostalne i slobodne demokratske hrvatske države, Republike Hrvatske, i što smo osobno sudjelovali u tim povijesnim zbivanjima, te dali svoj doprinos najviše koliko smo mogli.

Veoma su nas pogodile promjene nakon smrti prvoga predsjednika dr. Franje Tuđmana i dolazak na vlast koalicije na čelu sa SDP-om Ivice Račana 2000. godine, kao i namještena pobjeda Stipe Mesića za predsjednika RH, te posebno sve odluke koje su uslijedile na štetu hrvatske državnosti i suverenosti, kao i, najteže, progoni i zatvaranja hrvatskih generala i drugih hrvatskih branitelja, prihvaćanje nadležnosti Haaga za osloboditeljske akcije Hrvatske vojske i redarstva, Oluju, Bljesak i druge, te optužbe i progoni generala Gotovine, a posebno generala Bobetka i njegova smrt izazvana stresovima i općenito marginaliziranje hrvatskih branitelja i početak njihovih brojnih suicida.

Osjećaji su bili vrlo teški u našim srcima, kao primjerice kod divnoga čovjeka, hrvatskoga pjesnika i književnika, patnika i sudionika Križnoga puta i borca za istinu Mate Marčinka, koji je preminuo 2010., a u vrijeme tih promjena 2000. godine, kada je na vlast došao SDP i Račan, govorio je: “Bar da sam umro nakon Oluje!”.

Ja sam te 2000. godine odmah pokrenula molitvu sv. krunice pred likom Majke Božje od Kamenitih vrata, svakoga petka u 10 sati, sa razmatranjima za spas hrvatskih branitelja, hrvatske države i domovine Hrvatske, a sve u ime Hrvatskoga pokreta za život i obitelj i po dogovoru s Društvom “Hrvatska žena” i Katoličkom udrugom “Marijina legija”. Molili smo i ni jedan petak nismo propustili, sve do 2018., od kada, zbog svoga zdravlja, nisam mogla nastaviti predmoljenje i razmatranja, a sv. krunica se i dalje moli na istome mjestu i u isto vrijeme, svakoga petka u 10 sati na Kamenitim vratima.

 

Svi se sjećamo one ružne scene prema Vama na zagrebačkom Cvjetnom trgu. Kako je to završilo? Je li taj zlostavljač dobio primjerenu kaznu?

 

Da, to se dogodilo 20. rujna 2014. Tada je više ljevičarskih udruga, i to pod nazivom “Glas razuma”, najavilo prosvjed protiv Vatikanskih ugovora u određeni popodnevni sat na Trgu Petra Preradovića, zvanom Cvjetni trg, u Zagrebu.

Ja sam tada još bila predsjednica humanitarne udruge Hrvatskoga pokreta za život i obitelj, te sam, u dogovoru sa suradnicima, odlučila pozvati građane na kontraprosvjed, u isto vrijeme, kako bismo i mi putem plakata, na miroljubivi način, izrazili svoje mišljenje. Taj moj poziv mislim da je bio objavljen samo na jednome portalu.

U određeno vrijeme došli smo zajedno, nas petero. Na trgu je bilo u grupi 50-ak osoba, a mi nismo znali ima li još netko sa naše strane.

Na željeznoj ogradi pravoslavne crkve bila su svezana i pričvršćena njihova dva velika platnena plakata. Mi smo nalijepili nekoliko svojih papirnatih plakata veličine A3 sa kontra natpisima umjerenog sadržaja na istu ogradu, nešto dalje od njihovih plakata.

U jednome momentu došao je njihov aktivist i jednostavno potrgao naše plakate sa ograde, zgužvao ih i bacio na pod. Ja sam ga mirno upitala zašto to čini, ali on nije ništa odgovorio, nego se samo udaljio.

Jedan član iz naše grupe odmah je pošao obavijestiti policiju, no ja sam bila revoltirana i krenula sam prema njihovim plakatima, te jednoga odmah strgnula i on je pao. Krenula sam i prema drugome, ali taj je bio čvršće vezan i nije se dao odmah otrgnuti. U tome momentu krajičkom oka opazila sam da iz daljine, iz smjera prolaza Oktogon, prema meni brzo trči krupan muškarac. Instinktivno sam se okrenula prema njemu, a on je svom snagom svoje desne ruke, kao karate udarcem, lupio po nadlaktici moje lijeve ruke. Mene je zaboljelo kao nikad u životu i pala sam kao pokošena i mogla udariti glavom o rub metalnoga stola, što je moglo biti tragično, ali ja sam pala pored toga stola i nisam se jako udarila. Ruka mi se samo grozno tresla, a od šoka mi je malo potekla krv iz nosa. U istom momentu pritrčali su ljudi, policija i ubrzo je stigla hitna pomoć, koje me je odvezla u bolnicu. Bila mi je razmrskana nadlaktična kost i iščašeno rame. Napadač, Neven Kovačić, deklarirani “gay” i tadašnji član Laburističke stranke, odmah je uhićen, ali uopće nije zadržan u pritvoru niti mu je pritvor bio određen. Tadašnji predsjednik države, Ivo Josipović, i predsjednik Vlade, Zoran Milanović, nisu ni osudili taj napad niti su se te udruge ispričale. U bolnici me je posjetio gradonačelnik Milan Bandić i Kolinda Grabar-Kitarović, kandidatkinja HDZ-a za predsjedničke izbore.

Nakon dvije operacije i pet ciklusa fizikalne terapije, posljedice na mojoj ruci su ostale i pokretljivost je smanjena za oko 50%, no, hvala Bogu, nemam bolova, a donekle se mogu i poslužiti tom lijevom rukom.

Glavni mediji su nastojali umanjiti odgovornost napadača i ozbiljnost moje ozljede, proglašavajući mene gotovo krivom za napad. No, istina, uz pomoć objektivnih svjedoka, brzo se proširila na društvenim mrežama, kao i ime napadača Nevena Kovačića. Stotine ljudi na društvenim mrežama su osuđivali napad na mene i iskazivali mi potporu.

Kasnije se protiv Nevena Kovačića vodio kazneni postupak, jer se radilo o težoj tjelesnoj povredi. Trajao je četiri godine i pravomoćno je potvrđena prvostupanjska presuda napadaču na godinu dana zatvora, uvjetno na tri godine, a što znači da u zatvor ne treba ići. Sjećam se, nekako u isto vrijeme, bilo je objavljeno u medijima kako je jedan mladić pravomoćno osuđen na 8 mjeseci zatvora jer je se bio posvadio sa dvije djevojke koje su bile lezbijski par i izmjenjivale nježnosti na ulici. On je jednu udario šakom u leđa bez ikakvih posljedica za nju, ali je njegov napad sudski okarakteriziran kao “zločin iz mržnje”, a proces je trajao samo dvije godine do pravomoćnosti presude, od 2012. do 2014., te je on morao u pravi zatvor na 8 mjeseci.

U mome slučaju, moj odvjetnik, koji mi se sam javio da me brani, a bilo je i drugih, radi bez plaćanja unaprijed, jer mu ja ne mogu plaćati, te će svoj rad naplatiti postotkom prema tarifi ako ostvarimo novčanu odštetu. Taj postupak za odštetu moj odvjetnik je pokrenuo 2018. godine, ali još uvijek traje. Tijekom cijeloga postupka napadač je imao plaćenoga odvjetnika i branio se tako da je on bio izazvan i malo se nehotično prenaglio, te da je on imao velike posljedice u svome životu i svojim aktivnostima, tako da je on sebe smatrao većom žrtvom nego što sam to ja. Tijekom sudskog postupka za odštetu službeno je promijenio i svoje ime i prezime, koje je nosio od rođenja, te je on, kao, postao druga osoba.

Meni bi bilo drago da se on stvarno pokajao i promijenio svoj život, no u to ne vjerujem.

Moj je stav da je trebao biti, po sudskoj pravdi i radi primjera, strože kažnjen, ali ne nosim nikakvu mržnju prema njemu niti se želim osvećivati, ne daj Bože, nego mi je žao što nije odgojen i tako formiran da bude bolji čovjek i da nikada ni ne pomisli ponašati se tako nasilno.

 

Tko su zapravo oni koji još i danas nasrću na Vas i Vama slične, koji se srcem i dušom borite za pravdu i pravicu?

 

Kao što nam je poznato, Bog je stvorio vidljivi i nevidljivi svijet, planet Zemlju i cijeli svemir, u kojemu se sve odvija usklađeno i uredno, kao “kozmos” a ne “kaos”, te kao krunu stvaranja, iz najveće ljubavi, muškarca i ženu kao jedinstveno biće – čovjeka, svoga suradnika i upravitelja na zemlji i obdario ga razumom, savješću i ljubavlju, te mu odabrao, kao najvažniju odrednicu, njegovu slobodnu volju. Uspostavio je i mogućnost provjere te slobodne volje, dopustivši djelovanje zloga duha, koji uvijek napastuje muškarca i ženu, nagovarajući im, svim prijevarama, mamcima i lažima, da se opredijele za zlo. No, Bog je svakoj ljudskoj osobi dao savjest da zna razlikovati dobro od zla, te ima mogućnost, uz njegovu pomoć, ustrajati u dobru i tada će biti najsretniji i najzadovoljniji u ovome vremenitom životu i u vječnosti.

No, ima veliki broj ljudi, slabića, koji postaju žrtve zloga vrlo inteligentnoga duha i u većini svojih postupaka su svojom slobodnom voljom na strani zla, dok opet, drugi dio ljudi u sebi više osjeća utjecaj Božjega duha, te ima u sebi puno više dobra nego zla i oni nastoje biti opredijeljeni za opće dobro.

Tako sam, tijekom svoga života, dobro vidjela da se u svakoj ljudskoj osobi i u svijetu vodi gigantska borba između dobra i zla.

To je moguće svakome vidjeti, da uvijek, za sva područja u ljudskome društvu, postoje dvije suprotstavljene strane.

Bog nas u našem duhu stalno opominje da se svojom slobodnom voljom opredijelimo i budemo na strani dobra. Primjerice, ona Biblijska misao iz Ponovljenog zakona 30:15-20, kada Bog kaže: “Pred tebe stavljam život ili smrt, blagoslov ili prokletstvo. Odaberi što hoćeš, a ja ti kažem, život biraj i blagoslov, da budeš sretan ti i tvoje potomstvo”. Ili ona misao kada Bog kaže u Izaiji 5:20: “Jao onima koji zlo dobrom nazivaju, a dobro zlom, koji od tame svjetlost prave, a od svjetlosti tamu, koji gorko slatkim čine, a slatko gorkim”.

Meni je jako drago i Bogu sam neizmjerno zahvalna da svojim odgojem i svojim životom pripadam onoj strani koja se uvijek zauzimala za opće dobro, istinu i pravdu, a žao mi je onih koji su uvijek, na žalost, na drugoj strani. Najviše zla koje se u svijetu događa je posljedica osobnih grijeha pojedinaca ili grupa, iz čega nastaje puno zla u svijetu. No, Bog stalno opominje, ali i dopušta da ljudi svojom slobodnom voljom čine zlo, na svoju osobnu i opću štetu.

Bog bi lako mogao učiniti da mi ljudi budemo kao životinje i živimo prema nagonima i točno određenim instinktima u svojim genima i da nismo gospodari svojih čina i da tako ne možemo biti krivi ni zli. Kada bi Bog ukinuo našu slobodnu volju i našu odgovornost, mi uopće ne bismo više bili ljudi i to Bog nipošto neće učiniti, jer bi tako ukinuo naš uzvišeni ljudski status.

Nadam se i vjerujem da mi svi ljudi volimo i želimo biti ljudi.

Osobno sam veoma sretna i zahvalna Bogu što sam stvorena kao ljudska osoba i što jesam i nastojim, uz Božju pomoć, uvijek biti na strani dobra.

Svojim životom nastojim, miroljubivim sredstvima i s najboljim nakanama, s ljubavlju razumjeti one na drugoj strani, žao mi ih je i željela bih da se svi obrate i pomognu spasiti sebe, svoje bližnje i cijeli svijet.

 

U vrijeme komunizma progonili su Vas, a još više Vašeg supruga. Kako se danas sjećate toga?

 

I moj suprug i ja rođeni smo u Hercegovini, on u Širokom Brijegu, a ja kad Ljubuškog, u selu Proboj, u obitelji Čuvalo, a majka mi je iz Vitine, od roda Borasa.

Godine 1941., kada je proglašena Nezavisna Država Hrvatska, meni je bilo 4 godine, a po Božjem planu moj budući suprug bio je dječak od 9 godina. Oboje se sjećamo velikoga narodnog oduševljenja u našim mjestima, a sjećam se da smo i svi mi djeca skakali od veselja, iako, naravno, nismo shvaćali o čemu se radi. Ubrzo su uslijedili poznati teški događaji zbog organizirane srpske pobune i četničkih zločina nad hrvatskim stanovništvom.

Mi djeca moje obitelji smo, s majkom, 1943. preselili u Srijemsku Kamenicu, jer je tamo bilo od ranije već prilično hercegovačkih obitelji. Moj otac je ostao u našem selu Proboju kao pripadnih seoske straže protiv četnika, jer je bio nešto stariji po godinama za redovitu hrvatsku vojsku. U Srijemskoj Kamenici nam je bilo dobro i lijepo i brzo smo se uklopili i dobro slagali sa mještanima, Hrvatima Šokcima.

U Kamenici je tada bilo oko pola-pola hrvatskog i srpskog stanovništva. Živjeli smo prilično odijeljeno, u dva dijela sela, Hrvati u gornjem dijelu sela, dalje od Dunava, a srbi u donjem dijelu, bliže Dunavu. Djeca su uvijek zajedno išla u istu školu. Srbi su Hrvate nazivali Šokcima, a Hrvati Srbe Racima.

Za vrijeme NDH bilo je mirno i nije bilo sukoba stanovništva. Nadničari koji su trebali posao radili su jednako i kod jednih i drugih gazda.

Interesantno je da se u tome dijelu Srijema Hrvati osjećaju dobrim Hrvatima i katolicima, ali sasvim normalno govore čistim srpskim jezikom i ekavicom, a služe se pismom latinicom.

Takav govor ubrzo nauče i Hercegovci, čak i stariji, a pogotovo mi djeca.

Ja sam o tim jezičnim prilikama kasnije razmišljala i imam svoje objašnjenje, koje ne mogu sada obrazlagati.

No, takvo stanje jezika nije se nimalo pokušavalo izmijeniti ni za vrijeme NDH.

Ja sam u jesen 1944. pošla u prvi razred osnovne škole. Već nakon mjesec dana uslijedila su događanja pada NDH u tome kraju i u drugim mjestima Srijema. Ostala su mi strašna sjećanja pucnjave, ubojstava i svih represalija nove komunističke jugo vlasti nad Hrvatima Kamenice i cijeloga Srijema. Sjećam se kako se uz pucnjavu onda orila pjesma kroz hrvatski dio sela: “Alaj vaše za dugo bijaše!”.

Škola je bila prekinuta i nakon oko mjesec dana ponovno uspostavljena. Opet su bila zajedno hrvatska i srpska djeca. Mnoga hrvatska djeca su ostala bez očeva, a srpska su sva imala oca. Moj otac je ostao živ jer je bio u Hercegovini, a k nama je došao, u Srijemsku Kamenicu, tek 1946. godine, kada se najgora situacija bila donekle popravila.

U školi smo učili prvo ćirilicu, a u trećem razredu i latinicu. Interesantno da su od tada hrvatska djeca ostala na latinici, a srpska na ćirilici.

Nakon četvrtoga razreda hrvatska djeca su, sva koja su željela nastaviti školovanje, išla u Petrovaradin pješice u niže razrede gimnazija, a srpska djeca iz donjeg dijela sela, bliže Dunavu, išla su lađicom u školu u Novi Sad.

Sjećam se da su u to prvo poslijeratno vrijeme u Petrovaradinu svi natpisi na trgovinama, kafićima i drugim ustanovama bili pisani na latinici. U školi nam je glavno pismo bilo latinica i svi smo tako pisali, a narodni jezik, kao predmet, zvao se hrvatski jezik, iako smo, kao što sam rekla, svi govorili srpskom ekavicom.

Srednju zubotehničku školu završila sam u Novome Sadu, gdje sam išla pješice, i u razredu bila jedina Hrvatica. Bilo je nešto Mađara, a svi ostali bili su Srbi. No, svi mi đaci dobro smo se slagali, a ni nastavnici nisu, hvala Bogu, pravili razliku.

Na studij Medicinskog fakulteta u Zagrebu, stomatološki smjer, došla sam na drugu godinu, jer prethodne godine nisam uspjela na vrijeme poslati dokumente u Zagreb.

Budući da sam u prvoj godini sve ispite položila već na ljeto, sa odličnim uspjehom, bila sam primljena na drugu godinu u Zagrebu bez ikakvih problema, što je za mene bilo veliko veselje, kao što je to studiranje u Zagrebu za sve nas Hercegovce.

Ja sam se enormno trudila što prije naučiti govoriti hrvatskim jezikom, pa sam u tome i pretjerivala. Znala sam izgovarati riječi kao što su “cipjele”, “vječera”, “skupćina” umjesto “skupština”, “vijene” umjesto “vene” itd. Kolegama i kolegicama to je bilo simpatično, pa smo se veselo i dobronamjerno skupa smijali. No, tako sam ja vrlo brzo dobro naučila hrvatski i nije bilo s te strane nikakvih poteškoća.

Moga supruga Matu sam slučajno srela u Zagrebu u jesen 1958. i to baš 30. rujna, kada sam i došla u Zagreb, i to kod “džamije”. Poznavao ga je moj rođak Kamilo Čuvalo, koji me je dočekao u Zagrebu i sa mnom obavljao sve što je bilo potrebno za upis do 12 sati. Sreli smo toga mladića, Matu Ćavara. Malo smo se zadržali u razgovoru, ali ja sam rođaka stalno požurivala. O tome mladiću, kojeg smo sreli, nisam baš ništa mislila, ali, interesantno, sve sam zapamtila upečatljivo o njegovom izgledu. Zapamtila sam boju očiju, boju kose, boju košulje i hlača, kao da ga i danas gledam.

Kasnije Matu uopće nisam susretala do vremena kada je on, 1963., izišao iz dvogodišnjeg zatvora na otoku Grguru, i to opet slučajno, posredstvom moga rođaka Kamila Čuvala. Došli su Mate i Vice Vukojević u posjet Kamilu, koji je već bio oženjen, a ja sam već bila završila studij i počela raditi u stomatološkoj ambulanti u Dubravi, te sam stanovala kod Kamila i njegove supruge Ljerke.

Mate i njegova obitelj prolazili su sve strahote sloma NDH u Širokome Brijegu i strašnih udbaško-komunističkih zločina nad fratrima i stanovništvom Hercegovine. To sve ga je jako boljelo i uvijek je razmišljao kako se toga komunističkoga zla riješiti. Bio je sklon pjesništvu i želio je što više učiti, ali to mu roditelji nisu mogli omogućiti, te je se uvijek sam borio za stjecanje znanja.

Najprije je bio trgovački pomoćnik i radio u trgovini obuće u Širokom Brijegu, te financijski pomagao obitelji. U to vrijeme, oko 1955., pojavio se u Imotskom pokret đaka, na čelu sa Brunom Bušićem i drugima, protiv komunističkog režima. Povezali su se i sa srednjoškolcima Širokoga Brijega, a u tome je sudjelovao i Mate. Sudionici u Imotskom i Širokom Brijegu su bili otkriveni, kažnjeni i izbačeni iz škola, pa je i Mate došao pod sumnju i udar UDB-e, jer ga je razotkrio jedan njegov poznanik, kojega je smatrao prijateljem, a bio je suradnik UDB-e, pred kojim je Mate govorio da se trebamo zauzimati za slobodnu Hrvatsku.

Zbog toga je Mate samoinicijativno i gotovo ilegalno otišao u Zagreb i uspio se zaposliti u jednoj trgovini obuće. To je bilo u to vrijeme kada smo se i mi prvi put slučajno sreli.

On je u Zagrebu živio poluskriveno, sam se uzdržavao i izvanredno pohađao gimnaziju, koju je završio u školi na Rooseveltovom trgu u Zagrebu. Upisao je studij prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu uz posao i učio teško radeći.

Nakon prve godine studija, hercegovačka UDB-a je otkrila njegovo boravište u Zagrebu i završio je u zatvoru, te je osuđen na dvije godine boravka u logoru na otoku Grguru. Tamo je upoznao Vicu Vukojevića, Želimira Kužatka i mnoge druge hrvatske političke kažnjenike, među kojima je bilo najviše studenata, te je s njima ostao povezan cijeloga života.

Nakon izlaska iz zatvora nastavio je studij prava uz rad. Tada smo se drugi put sreli.

Dospio je do statusa apsolventa prava, kada su uslijedili događaji represalija u Zagrebu, posebno protiv Hercegovaca i drugih nepoćudnih Hrvata, pa tako i mene i nekih drugih djevojaka. Uslijedila su uhićenja zbog bačenih letaka u više navrata te 1965. Mate i mnogi drugi bili su uhićeni, mučeni i osuđeni. Tada sam i ja bila 21 dan u zatvoru. Stalno smo bili u stopu praćeni i ispitivani. Mate je pokušao bježati u inozemstvo, ali je bio teško ranjen na granici i uhićen, te je pod nadzorom otpremljen u bolnicu u Izoli, gdje je bio operiran i proveo neko vrijeme, odakle je odveden u zatvor.

Nakon bolnice, tako slab, proveo je tri mjeseca u zatvoru. Nije priznavao optužbe niti je druge opterećivao, ali ga ipak nisu fizički mučili, jer je bio teško ranjen i jedva ostao živ.

Kroz te sve patnje, nas dvoje smo se još više zbližili i vidjeli da imamo puno toga zajedničkog, te smo odlučili zajedno poći u život i ostvariti svoju obitelj. Mate je iz zatvora izišao točno 5. prosinca 1965. Bio je slabog zdravlja, bez novca, a u međuvremenu, dok je bio u zatvoru, otkazan mu je i podstanarski smještaj.

Primili su ga u svoj stan moji soboiznajmljivači, bračni par, dvoje starijih dobrih ljudi i dobrih Hrvata, koji su poznavali sve kroz što smo mi prolazili i prolazimo i koji meni nisu otkazali podstanarsku sobicu na Črnomercu, blizu tramvajskog okretišta, ni kada sam bila u zatvoru 21 dan te iste 1965. godine.

Dogovorili smo se vjenčati i pod stalnom pratnjom UDB-e smo se pripremali za naš veliki dan i zajednički život u mojoj maloj podstanarskoj sobici, 3×3 m, iz koje sam ja bila i uhićena, iako sam tada radila kao doktorica stomatolog.

Mate je bio dosta slab nakon zatvora i nije imao posla niti je mogao raditi.

Vjenčali smo se 25. siječnja 1966., na blagdan sv. Pavla u crkvi sv. Nikole Tavelića na Črnomercu u Zagrebu. Nismo nikoga smjeli zvati na svadbu, jer smo stalno bili praćeni od UDB-e i pozivani na razgovore, te bi svi s kojima bismo kontaktirali došli pod udar. Kumovi su nam bili dvojica rođaka i prijatelja, koji su isto bili “klijenti” UDB-e.

Tako smo samo nas četvero slavili našu svadbu u našoj maloj sobici, a Mate se šalio da nam je puna kuća svatova, jer nas više nije moglo ni stati.

Tako je Mate, u svome životu, osim dvije godine logora otoka Grgura, bio još 15 puta uhićivan, i kasnije, nakon hrvatskoga proljeća, proveo je 18 godina u emigraciji, najviše u Beču. Prije njegova odlaska u inozemstvo ja sam već bila trudna sa četvrtim djetetom. Tada smo bili u svome stanu, koji smo, Božjim čudom, ostvarili, a prethodno, kao podstanari, selili smo se 8 puta u 5 godina braka. On je tada radio kao tajnik u firmi Čistoća, a direktor je bio pravnik Krešimir Pavelić. Njih petorica, iz vodstva firme, bili su optuženi za, po njima, protunarodno djelovanje i otpušteni s posla, jer su podržavali studentski pokret za promjene u SR Hrvatskoj.

Mate je u inozemstvu bio zaposlen, te je financijski pomagao obitelji i svojim roditeljima. Puno je anonimno pisao i djelovao za samostalnu i slobodnu Hrvatsku. Napisao je mnoge domoljubne pjesme povijesnoga karaktera u narodnom stilu za gusle i umjetničke u rimi. Obradio je u stihovima cijelu hrvatsku povijest te je izdao knjižice u stihovima: “Svetom sinu Domovine” (Blaženome Alojziju Stepincu), recital “Kralj Tomislav”, “Bleiburška tragedija hrvatskoga naroda”, “Ustanak Bugojanskih vitezova 1972. godine” i “Životna borba Brune Bušića”.

Anonimno je organizirao i razradio inicijativu za utemeljenje Hrvatskoga narodnoga vijeća, te nekoliko godina uređivao i izdavao, opet anonimno, časopis “Hrvatska baština”. Kao urednik se potpisivao jedan drugi čovjek.

Bilo mu je teško zbog odvojenosti od djece i obitelji, iako smo se povremeno viđali, nekako skrivajući naše adrese tamošnjeg boravka. Nas dvoje se nikada nismo međusobno otuđili, jer smo u duhu bili stalno najdublje povezani, a Mate je znao govoriti da je on samo tijelom odvojen od obitelji, a u duhu smo uvijek zajedno, te da je bolje da djeca budu odvojena od oca, nego od domovine, iako smo se uvijek nadali da ta razdvojenost neće toliko dugo trajati.

U domovinu se vratio 1991. Bio je među prvim članovima HDZ-a i svim srcem podržavao politiku dr. Franje Tuđmana, kojemu je posvetio više pjesama, kao i u čast hrvatskih branitelja, herojskome Vukovaru, osloboditeljskim akcijama Oluja i Bljesak, kao i mnogim drugim duhovnim i političkim velikanima iz hrvatske povijesti, ali se politički djelotvorno nije uključivao u aktualnu vladajuću politiku.

Obnovio je svoju političku stranku Hrvatski narodni pokret – Slobodna Hrvatska, koju je ilegalno osnovao 1965., te je politički nastojao djelovati putem pravaških principa dr. Ante Starčevića, čiji je sljedbenik uvijek bio, kao i ja osobno, neformalno.

Nakon 2000. godine, veoma nezadovoljan promjenama na vlasti, svakodnevno je pisao svoje kritičke članke za razne domoljubne portale, najviše za portal “Dragovoljac”, sve do svoje smrti, na Svijećnicu, 2. veljače 2016.

 

Za vrijeme mojih studentskih dana i stanovanja u studentskim domovima, mi, hercegovački studenti, uvijek smo se najviše međusobno družili i sanjali o slobodnoj Hrvatskoj. Bilo je među nama i mali broj hercegovačkih studenata koji su potjecali iz udbaških obitelji, ali s takvima se nismo družili, a ja znam da se s njima nisam ni pozdravljala ako bismo se slučajno sreli, iako smo se poznavali.

Kada sam prolazila zatvor i druge udbaške represalije, uvijek mi je bilo geslo: “Drugima ne naškoditi, a i sebi što manje”, i, najvažnije, sačuvati svoje ljudsko i hrvatsko narodno dostojanstvo, te prozrijeti što oni svojim pitanjima žele postići i nikako ne dopustiti da to postignu.

Naše patnje, mene i moga supruga, nisu nam bile teške, a meni je osobno bilo žao samo da se roditelji ne bi žalostili.

Nedavno, u lipnju 2020., posjetila sam, sa kćeri Drinom, njezinim automobilom, i Srijemsku Kamenicu, Petrovaradin i Novi Sad, mjesta moga djetinjstva i rane mladosti, nakon gotovo 40 godina, jer su mi roditelji 1976., kao i više drugih hrvatskih obitelji, pod pritiskom vlasti, doselili u Zagreb, gdje su i umrli i pokopani na groblju Granešina. To mi je bila želja i bilo mi je jako dirljivo ponovno vidjeti te srijemske krajeve, koje sam zavoljela kao svoj zavičaj.

Došli smo u istu kuću u koju smo mi bili doselili 1943., jer je tu ostao živjeti, sa svojom obitelji, ondašnji dječak iz te kuće, moje dobi, samo je kuća obnovljena u istom obliku.

Rado su nas dočekali i pričali o svemu. Kamenica se puno izmijenila, kao i Petrovaradin. Mnogih hrvatskih obitelji, zbog događaja u hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu, više nema. Sve je drukčije. U Srijemskoj Kamenici je ista katolička crkva Našašća Svetoga Križa, u kojoj sam primila prvu sv. pričest i krizmu. Malo je zapuštena i zaključana, jer nema više stalnoga župnika.

U Petrovaradinu su svi natpisi na ćirilici, a vidjela sam i školu moje niže gimnazije, kao i crkvu sv. Jurja, koju nam je otvorio i pokazao zvonar Andrija, te rodnu kuću hrvatskoga bana Josipa Jelačića. Razgledali smo petrovaradinsku tvrđavu i svetište Gospe Snježne na Tekijama, gdje sam sa majkom pješice dolazila svake godine, 5. kolovoza.

Ipak, u Kamenici, Drina i ja smo se posebno slatko smijale kad je ona u Wikipediji, tražeći informacije o Srijemskoj Kamenici, pročitala i podatak da su najvažniji ljudi u Kamenici, od svih koji su se tu rodili ili nekad živjeli, upravo veliki srpski pjesnik i književnik Jovan Jovanović Zmaj, liječnik po zanimanju, koji je u Kamenici rođen i umro, te ima svoje spomenike i muzej u rodnoj kući, a druga važna osoba da sam baš ja, koja sam tu živjela. Za mene piše da sam hrvatska liječnica i katolička mirovna aktivistica Ružica Ćavar.

Dosta smo se smijale, jer ja, hvala Bogu, uvijek nastojim, s ljubavlju i uz Božju pomoć, činiti ono što mislim da je dobro i pravedno, i to mi je normalno, a ništa posebno zbog čega bih ja bila nekakva veličina. Ipak, nije mi ni krivo, jer je Zmaj Jovan Jovanović bio stvarno dobar čovjek i volio je Hrvate. Uvijek me veseli njegova pjesma, koju odavno znam napamet: “Hrvat se ne bori da što otme kome, čuva sveti plamen na ognjištu svome. I dok tako čini, u najteži dani, i Bog i pravda, na njeg’voj su strani. A kuda će Srbin, zar on da se dade, na put bez Boga i pravde…”.

Stoga smo se veselo slikale i uz spomenik Jove Jovanovića Zmaja, “Čika Jove”, kako se tamo kaže.

 

Zbog čega su najviše progonili Vašeg supruga Matu Ćavara?

 

Najviše zbog njegovog zauzimanja za pravdu i istinu i njegove ljubavi za samostalnu i slobodnu hrvatsku demokratsku državu, kao što sam odgovorila u prethodnom pitanju.

 

Gdje su oni i što rade koji su Vas tada progonili? Susrećete li neke od njih?

 

Jedno vrijeme, od početka obrambenog Domovinskog rata u Hrvatskoj, malo su se bili pritajili, ali od 2000. na dalje, kada su izvršene totalne čistke svih hrvatskih domoljubnih kadrova na svim pozicijama u državi, visokim i najnižim, oni su ponovno zauzeli sva važna mjesta u državnim strukturama i u medijima, te provode totalnu destrukciju na štetu hrvatskoga naroda i hrvatske države.

Od onih koji su nas osobno progonili, mnogi su već pomrli, a ostale ne viđam.

 

Zašto u Hrvatskoj nije bilo lustracije?

 

Po mome mišljenju zato što predsjednik dr. Franjo Tuđman u vrijeme agresije na Hrvatsku nije mogao ni trebao otvarati više unutarnjih frontova i radio je stoga na pomirbi ideoloških protivnika, nadajući se da će za lustraciju doći povoljnije vrijeme ili da će oni prihvatiti novu realnost, te se uklopiti u život i rad države za bolju budućnost.

Međutim, 2000. godine oni su perfidno preuzeli vlast u Hrvatskoj, izvršili kontra lustraciju hrvatskih domoljubnih kadrova na svim pozicijama, što se kaže čak do zadnje čistačice, zauzeli sve bitne pozicije u državi i medijima i vlast drže, putem nepravednih izbornih zakona i neravnopravnosti birača, što je nemoralno, neustavno i protiv svih međunarodnih dokumenata o ljudskim pravima, te se svim drugim nepravdama, što znači tiranijom, održavaju na vlasti bez ikakve prave demokracije. Naravno da oni neće sami sebe lustrirati kad im je sva moć u rukama.

 

Od prvog dana stvaranja države neprestano ste na “barikadama”. Borite se za prava djece, majki, borili ste se i protiv srpskog fašizma…

 

Stvarno se borim, uz Božju pomoć, i nastojim tako živjeti.

Odmah nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj, kada su se otvorile te mogućnosti, skupa sa svojim istomišljenicima, pokrenula sam inicijativu za osnivanje udruge Hrvatskoga pokreta za život i obitelj, kako bismo se djelotvornije zauzimali za sve bitne moralne, osobne, obiteljske i narodne kršćanske tradicionalne vrijednosti, a posebno za zaštitu ljudskog života od začeća do prirodne smrti, za što sam se ja, koliko sam mogla, zauzimala cijeloga svoga života, a time i za duhovnu i moralnu obnovu hrvatskoga društva, što je temelj i za demografsku i gospodarsku obnovu.

Bilo nas je pedesetak, uglavnom zdravstvenih, prosvjetnih i drugih djelatnika, pravnika i svećenika, te smo održali osnivačku skupštinu baš na Blagovijest, 25. ožujka 1990. godine, i mislim da smo prva udruga humanitarnog karaktera u Republici Hrvatskoj.

Mislili smo da ćemo u miru živjeti i raditi za dobro hrvatskoga naroda i svih građana države, ali zbog velikosrpskog militarizma i pretenzija na stvaranje Velike Srbije, događaji su nas sve brzo demantirali.

Velikosrpska agresija postajala je sve jača, započeli su zločini i okupacija. Bilo je sve više prognanika, te smo se, volonterskim radom, uključili u prikupljanje i pružanje pomoći narodu koji se našao u velikim potrebama.

Ratne strahote bile su sve veće. Svi, a posebno mladi Hrvati i Hrvatice, kakvih je bilo najviše, javljali su se dragovoljno i putem novačenja u vojne postrojbe, za obranu doma, svoga naroda i domovine.

Mnogi Hrvati dolaze kao dragovoljci iz svijeta u hrvatske postrojbe, pa i stranci, koji vole Hrvate.

Svi Hrvati u svijetu digli su se na noge i otvorili svoja srca da pomognu svim sredstvima svome narodu i svojoj nacionalnoj domovini. Svi zajedno uspjeli smo, hvala Bogu, jako puno, ali jedni bez drugih ne bi nikako uspjeli pobijediti okrutnoga neprijatelja.

Posebno je bilo teško nama roditeljima, čiji su sinovi bili u jugo vojsci, a ta vojska je započela sa svojim zločinima, te smo postajali očajni i u velikom strahu da nam ne bi zlorabili djecu u svoje zločinačke svrhe, protiv svoga ili bilo kojega naroda, koji je želio samo slobodu i demokraciju.

Meni su tada bila dva sina u toj jugo armiji i držali su ih zatvorene, kao i druge hrvatske vojnike, u vojarnama, tj. njihovim kasarnama.

Kako se danas sjećate Bedema ljubavi? Što je on značio?

Bedem ljubavi – Pokret majki za mir, bio je jedinstven fenomen u svijetu. Vjerojatno nikada u povijesti majke, iz najveće ljubavi, u strahu za sudbinu svoje djece, da ih neprijatelj ne bi zlorabio u zločinačke svrhe, spontano i organizirano dale su sve od sebe. Ustrajno smo molile sv. krunicu pod nazivom “Za mir i slobodu”, sa posebnim razmatranjima. Krunice su se molile po trgovima sela i gradova u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i svuda u svijetu gdje Hrvati žive. Mi u Zagrebu smo molili svaku večer na Trgu bana Josipa Jelačića, te u povorci obilazili zgradu V armijske oblasti na Krešimirovom trgu, pjevajući marijanske pjesme sa upaljenim svijećama i hrvatskim zastavama. Pisali smo pisma zapovjednicima jugo armije da nam puste sinove i pisma javnosti sa željom za mir i demokraciju.

Majke su putovale u gradove Europe da iznesu sve opasnosti u kojima se nalaze naša djeca vojnici u agresorskoj armiji. Mnogi naši sinovi su bili spašeni ili su sami pobjegli iz ralja armije jugo zvijeri i odmah se ponosno stavili na raspolaganje svojoj domovini Hrvatskoj za njezinu obranu, kao i moja tri sina.

Mi majke i očevi i dalje smo strepili, ali bili su to drukčiji osjećaji da su nam sinovi na pravednoj strani. Dobar dio njih dali su i svoje živote. Duboko suosjećam sa tugom roditelja i obitelji. Moji sinovi ostali su, hvala Bogu, živi i stoga sam Bogu toliko zahvalna da mi ništa drugo nije i ne može biti teško. O tim događajima i Bedemu ljubavi imam poseban opširniji tekst, pisan prije nekoliko godina i medijima je, po želji, na raspolaganju.

Imaju li hrvatske majke dostojno mjesto u društvu? Kako to da se za njih ne organiziraju protesti?

Ne, nemaju ni približno dostojne uvjete kakve zaslužuju i kakve bi trebale imati, s obzirom na njihove zasluge u Domovinskom ratu, a posebno s obzirom na katastrofalnu demografsku i obiteljsku situaciju u kojoj se nalazimo.

Takvo mjesto nemaju hrvatske majke, kao ni druge bitne kategorije, posebno djeca i mladi, koji se sve više iseljavaju, jer, na žalost, nemamo vlast u državi, koja bi štitila osobne i opće moralne i sve druge vrijednosti hrvatskoga naroda i države.

Kako ste podnijeli i kako podnosite “slučaj koronavirusa”?

Osobno sam u nešto starijim godinama i, sukladno tome, naravno slabijega zdravlja, ali nisam imala problema, hvala Bogu, sa korona virusom niti je imao itko od moje djece i unučadi. Držali smo se uputa nadležnih medicinskih stožera, iako osobno mislim da u cijeloj toj situaciji ima i dosta nejasnoća glede krajnjih namjera određenih centara moći, te da će biti, pored gospodarskih, dosta i psihičkih i mentalnih posljedica na ljudima zbog izolacije i odvajanja od svojih najbližih, pa i od Crkve i svetih sakramenata, te širenja straha i panike.

Žao mi je svih koji su oboljeli i umrli ili imali posljedica te hvala svima koji su se trudili olakšati poteškoće ljudima u potrebi.

Nadam se i vjerujem da će Bog sve upraviti na dobro onima koji ga ljube.

Želite još nešto dodati, poručiti?

Željela bih poručiti svima da uvijek trebamo vjerovati u Boga, moliti se i nastojati živjeti, uz Božju pomoć, po Božjim zapovijedima, te nikada ne prestajati boriti se za dobro, istinu i pravdu, ne bojati se nikoga od ljudi i ne klanjati se nikome osim Bogu i tada će Bog sigurno biti uz nas i providjet će čestite, poštene i sposobne osobe u našem narodu, koji će, uz Božju pomoć, osmisliti strategiju kako na miran način, demokratski promijeniti vlast i spasiti hrvatski narod i samostalnu hrvatsku državu.

Nažalost, takvih ja još ne vidim, ali budimo strpljivi, radimo i molimo se, posebno sv. krunicu, i neka nas sve blagoslovi dragi Bog, po zagovoru Svete Majke, Kraljice Hrvata, Svetoga Josipa, zaštitnika Crkve, obitelji i hrvatske domovine, i našega najvećega duhovnoga velikana, blaženoga kardinala Alojzija Stepinca!

Razgovarao: MLADEN PAVKOVIĆ

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari