Pratite nas

Komentar

Drago Krpina: S ‘ustašom’ Mesićem sam prvi put slušao i pjevao ‘Bojnu Čavoglave’

Objavljeno

na

Žestina kojom lijevi čuvari „istine“ u Hrvatskoj talambasaju i tuku po jezičnom izričaju „ZA DOM SPREMNI“ koji se, kao njezin integralni dio, pojavljuje u pjesmi Marka Perkovića Thompsona „BOJNA ČAVOGLAVE“, nastaloj na vrhuncu velikosrpske agresije na Hrvatsku, zvuči pomalo nadrealno.
Kad bi se sastavljala antologija hrvatskih domoljubnih pjesama nastalih za Domovinskog rata, a koje su imale golemi motivirajući učinak na hrvatske branitelje, svaki neutralan satavljač takve antologije nesumnjivo bi „BOJNU ČAVOGLAVE“ stavio u sam njezin vrh.

Ne mogu se sjetiti da je do OLUJE itko u Hrvatskoj osporavao tekst ove legendarne pjesme koja je snažno obilježila veličanstveni boj hrvatski branitelja protiv zločinačkih velikosrpskih osvajača.

Ne sjećam se ni da je predsjednik Tuđman, čija su stajališta o događajima u Drugom svjetskom ratu hrvatskoj javnosti dobro poznata, ikad izrekao i jednu primjedbu u svezi s tekstom ove neponovljive pjesme.

S tom pjesmom na usnama, hrvatski su branitelji neustrašivo podnosili udare, u početku neusporedivo nadmoćnijeg, neprijatelja, pjevali su je kad su ponekad bili prisiljeni na uzmicanje, s njom su kretali u male i velike pobjedničke podvige, s njom su ispraćali svoje poginule suborce i prikupljali snage za konačne pobjedničke akcije BLJESAK I OLUJU.

Uz „BOJNU ČAVOGLAVE“ branjen je Vukovar i Škabrnja, Osijek i Dubrovnik, Vinkovci i Zadar, Gospić i Šibenik ….
Gotovo trideset godina poslije, nesalomljivi lijevi ideološki batinaši, vratili se starim svojim navadama; propisivati Hrvatima što smiju a što ne smiju pjevati.
Ipak, valja primjetiti da u tom njihovom ideološkom džihadu ima nešto izrazito dobro. Naime, poznato je da su sve vrste zabrana u Hrvata budila još veći prkos. I u ona olovna jugokomunistička vremena, upravo za to jer je to bilo zabranjeno, pjevali su Vilu velebita, Ustani bane Jelačiću, Još Hrvatska ni propala, Marijane, Marijane … unatoč tomu što se za takv „zlodjela“ pouzdano završavalo u zatvor.

Posve je jasno da će napori aktualne“ ideološke milicije“ BOJNU ČAVOGLAVE“ učiniti još popularnijom i da će njezino trajanje u hrvatskom nacionalnom i povijesnom pamćenju učiniti postojanim i trajnim.

Jesmo li na korak do nauma da se u okviru revolucionarnih zamisli velike reformatorice hrvatskog školstva reformira i hrvatska abeceda tako da se iz nje isključi slovo U jer su ga, eto, ustaše koristile kao svoj simbol?!
Kao zanimljivost pada mi na pamet zgoda u kojoj sam prvi put čuo ovu nezaboravnu pjesmu, koja je, kao rijetko koja druga, obilježila Domovinski rat.
Ondašnji „ustaša“ Stipe Mesić bio je na dužnosti predsjednika Izvršnog odbora HDZ-a. Ja sam mu bio zamjenik. Često smo zajedno krstarili Hrvatskom. Vozili smo se, ako se dobro sjećam, prema Križevcima. S radija je emitirana nekakva glazba koja „ustaši“ Mesiću nije baš bila po volji. Mašio se za džep i izvadio iz njega audio kasetu, rekavši vozaču: „Gasi to, stavi ovu kasetu, pa ćeš čuti što je prava glazba“. Vozač je poslušno ugasio radio i ubacio kasetu. I … zaorila se „BOJNA ČAVOGLAVE“ : „ … U Zagori na izvoru rijeke Čikole/Stala braća da obrane svoje domove/ Stala braća da obrane svoje domove/ Stoji Hrvat do Hrvata, mi smo braća svi/ Nećete u Čavoglave dok smo živi mi/ Nećete u Čavoglave dok smo živi mi …“

Zapjevali smo i „ustaša“ Mesić i vozač i ja zajedno s Markom Perkovićem. Svojim domoljubnim i borbenim nabojem, ponosom i prkosom kojima je bila prožeta, pjesma je svakog dobronamjernog Hrvata, napose svakog hrvatskog branitelja, osvajala iz prve.
„Ustaša“ Mesić je doduše, nakon nekog vremena, počeo žestoko napadati „BOJNU ČAVOGLAVE“ i njezina autora i izvođača optuživati za ustaštvo. Nastavio je, pak, zajedno s Miloradom Pupovcem, u Srbu, pocikivati uz poskočice uz koje su vršeni pokolji nad tamošnjim Hrvatima.
Oni koji prijete zabranama izvođenja ove legendarne hrvatske pjesme i suđenjima onima koji je budu pjevali, najveći su njezini promicatelji.
U svojim frustracijama i bolesnim naumima, u konačnici, bit će jednako uspješni kao i „ … srpski dobrovoljci, banda, četnici …“ iz Perkovićeve skladbe , u pokušaju da pokore glasovite Čavoglave, napisao je Drago Krpina.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Plenković oštro prema Raspudiću: ‘Nisam primijetio da je nekog štedio. Neće sad valjda zaplakati…’

Objavljeno

na

Objavio

Plenković objasnio koja je bit Jandrokovićeve poruke Nini Raspudiću

Predsjednik Vlade Andrej Plenković sudjelovao je na svečanosti uručenja ugovora važnih za Grad Zadar. Tom je prilikom odgovarao i na pitanja novinara i komentirao kampanju za predstojeće parlamentarne izbore, koji će se održati 5. srpnja.

Plenković je komentirao reakciju predsjednika Sabora, Gordana Jandrokovića, koji je na izjavu Nina Raspudića da ulazi u politiku i da će loviti Jandrokovića, rekao da on ima troje djece s istom ženom.

“Nisam ja primijetio da gospodin, dok je bio u poziciji van politike i kritike, da je štedio bilo koga u politici pa pretpostavljam da neće valjda prvi dan zaplakati ako dobije neki odgovor”, rekao je Plenković, prenosi N1

“Pročitajte što je pisao o Jandrokoviću i meni, kad to vidite, onda ćete znati o čemu govorim. Riječ je o licemjerstvu, to je bit Jandrokovićeve poruke”, istaknuo je Plenković.

Raspudić u Nu2: ‘Ulazim u politiku’ – Ne želim biti ‘idiot’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Marko Ljubić: Uhljebom na uhljeba, žetončićem na žetončić

Objavljeno

na

Objavio

Arhiva

Najprisutnije riječi i sintagme u već prilično dugom predizborno-izbornom razdoblju, koje traje još od prije europarlamentarnih izbora su “duopol HDZ-a i SDP-a”, “srpsko-hrvatska trgovačka koalicija”, te “žetončići”, a paralelno s tim u sami vrh nacionalnog političkog diskursa dospio je i “pijetet prema Vukovaru”, zatim “zastupnici moraju odgovarati onima koji su ih izabrali”, “vratiti državu narodu”, “treći put”, “velika koalicija”, a sve zajedno nosi zajednički nazivnik – promjene.

Tu se sve češće spominju i riječi “suverenitet”, “suverenisti” te nasuprot njih “globalisti”, ali s daleko manjom medijskom snagom i upornošću, izuzev kada je, kao kod pojma suverenisti, taj plašt trebao poslužiti da se djelomično kamufliraju dugogodišnje marginalne i prilično medijsko-politički potrošene i kompromitirane strančice kao konzervativci Marijana Pavličeka (u biti Ruže Tomašić) i hrastovci Ladislava Ilčića. Rijetko tko u namjerno poticanoj kaotičnoj atmosferi razmišlja o sadržaju tih pojmova i sintagmi, a još manje o vjerodostojnosti ljudi koji gotovo dnevno koriste te izraze, ili da bi izrazili kritiku postojećeg stanja, ili da bi se preko tako izrečene kritike predstavili kao poželjna suprotnost tim slabostima, pri čemu se s pozicije kritičara bezuvjetno polazi od vlastite moralne, društvene i političke uzoritosti. Figurativno, dovoljno je vikati da je netko lopov, a odavno je kreirana pogubna društvena atmosfera da je politika lopovluk, prostitucija ili barem uhljebništvo, da bi se očekivalo ultimativno, gotovo militantno povjerenje u toga tko viče. S obzirom na dugogodišnju vladavinu HDZ-a i SDP-a s manjinskim partnerima riječ duopol ima čak i vizualno uporište.

Ako usporedimo poruke SDP-ove političke alternative na ljevici, s porukama HDZ-ove alternative na desnici, veoma je lako uočiti golemu razliku tih kritika, daleko manje ostrašćenosti, pa i mržnje protkane huškačkim i izrazito uvredljivim riječima je na lijevom spektru prema političarima SDP-a, nego na desnom spektru prema političarima HDZ-a. Uočljivo je zatim da su kritike prema SDP-u s lijevog spektra u biti vrlo konzistentne SDP-ovim programskim izvorištima i ciljevima, a u gotovo stopostotnom okviru se odnose na nedovoljno uspješno ostvarivanje zatiranja svakog nacionalno-kršćanskog ili suverenističkog sadržaja ili simbola u hrvatskom društvu. S druge strane, kritike HDZ-a s desnog spektra, kako su se približavali koji izbori, a pogotovo predstojeći parlamentarni krajnje neselektivno se usmjeravaju na cjelokupno članstvo, simboliku i izvorišno-programski sadržaj sa sasvim suprotnih programskih, vrlo često neprijateljskih stajališta, pri čemu je usprkos svim iskustvima ljudi, daleko najopasnije da su SDP i HDZ isti, brat i sestra udbe, kosa i koga već ne. S tih polazišta se zagovaraju promjene.

Istovremeno, nema baš niti jednoga koliko toliko razumnog čovjeka u politici, na tzv. trećem političkom putu, u medijima, među tzv. analitičarima, ali i u narodu, koji političkim grupama tzv. trećeg puta daje izglede na predstojećim izborima osvojiti dovoljan broj zastupničkih mandata s kojim bi mogli imati zakonodavnu većinu, formirati vladu i donositi zakone, bez kojih nema ni promjena, ni razbijanja “duopola”. Uzmimo primjer vukovarskog gradonačelnika Penave. Gotovo da nema razumnog čovjeka na hrvatskom nacionalnom spektru, koji neće poduprijeti njegove, ali nikako samo njegove, zahtjeve da se jednom zauvijek procesuiraju srpski ratni zločini, završi potraga za poginulima u srpskoj agresiji, da se uspostavi puna, primjerena i sadržajno i simbolički hrvatska nacionalna vlast u Vukovaru i oko Vukovara, da se uklone simboli veličanja srpske agresije. S Penavom, rame uz rame idu i protagonisti s desnice kao Hasanbegović ili Zekanović, Glasnović i slični, koji već dugo vremena gotovo u svakom javnom istupu govore o srpsko-hrvatskoj trgovačkoj koaliciji. a stranu elementarno pitanje osobne vjerodostojnosti, jer su sva trojica spomenutih prilikom formiranja Plenkovićeve vlade s MOST-om, ili bili u HDZ-u, ili kao partneri ušli u Sabor na njihovoj listi, ili kao neovisni ih podupirali, te poduprli Vladu i bili dio saborske većine još godinu ili par godina, koju je činio i politički Srbin Pupovac. Iz toga razdoblja pamtimo Pupovčevu poruku o “suhom zlatu”, no tada nitko od njih nije govorio o “srpsko-hrvatskoj trgovačkoj koaliciji”. Što se od tada promjenilo? Ništa bitno, izuzev što je HDZ-u Milorad Pupovac postao važniji, jer su, prvo MOST, a zatim i ova trojica, napustila saborsku većinu.

A bio je konstanta, ustavno-pravna i zakonska kategorija zajedno s ostalim zastupnicima nacionalnih manjina s osam glasova oko svih najvažnijih nacionalnih pitanja, a što je najbitnije, s osam glasova prevage oko pitanja tko će formirati većinu i vladati Hrvatskom. Bio u sastavu većine ili izvan većine srpska politička činjenica u hrvatskom državnom poretku postoji, mora ju se politički uvažavati dok vrijedi postojeći ustav, ili, drugim riječima, zamjenik gradonačelnika Vukovara dok je ovakav državno-politički ustroj zemlje uvijek će biti Srbin, ili Pupovčev, ili još više politički Srbin, koji će zagovarati i štititi stečevine politika srpske agresije. Figurativno, na svakoj nacionalnoj autocesti kojom se putuje ili pokušava putovati k nečemu nacionalnom imamo državni balvan koga štiti državna policija i ne može se bez dobre volje ukloniti taj balvan. Dobru volju jedino možeš nečim platiti.

Da bi se taj balvan mogao ukloniti bez plaćanja i da bi državna policija bila jamstvo da balvana neće biti umjesto da ga štiti, potrebno je ostvariti ustavotvornu većinu ili imati znanja i snage organizirati nacionalni referendum izvan institucija države, kojim će se promjeniti ustav. Zlatko Hasanbegović kaže da mu je, valjda da im je, jer je u sastavu Domovinskog pokreta Miroslava Škore, cilj ostvariti ustavotvornu većinu. Nije rekao – kada?

Penava će, nakon što HDZ u kojemu je postao političar i koga je posve legitimno napustio tražeći vlastiti put ostvarivanja promoviranih ciljeva, ne može, ili ne želi ukloniti taj balvan s nacionalne auto ceste, pokušati sa Škorom, Hasanbegovićem, Zekanovićem i Glasnovićem skloniti srpski politički balvan. Već smo rekli – ne zna se, kada? No ne vidi se ni izbliza u njegovim i njihovim programskim porukama ni odgovor na pitanje kako, a ne vidi se čak ni da to uočavaju. Oni znaju da nešto ne valja, vide balvan, ali nemaju pojma treba li ili ne tu biti, smeta im, osjećaju da bi bilo ugodnije voziti da ga nema, ali niti jednom jedinom rječju nisu rekli što s tim, odakle balvan na cesti i smije li tu biti?

Procesuiranje ratnih zločina, ćirilica u hrvatskim gradovima, simbolika oslobodilačkog Domovinskog rata, simbolika srpskog imperijalizma i agresije, nisu ni vukovarska pitanja, ni slavonsko-baranjska, lička, istarska ili lokalno-regionalna pitanja, iako se materijaliziraju i izazivaju probleme na tim razinama. To su sve elementi državnih politika i baš sve oko toga jest i mora biti pitanje nacionalne politike. Za rješavanje tih pitanja treba imati političku moć, prije toga minimum znanja kako bi se znalo što se i zašto želi, te kako i kada to postići. Bez odgovora na kako i kada, promotori tih ciljeva urušavaju još jedan promotivni stup na kojemu stoje i s kojega traže potporu i povjerenje ljudi, predstavljajući se boljim i drugačijim prvenstveno od HDZ-a, ali i SDP-a. To je mjerljiva i realna odgovornost. Ako Hasanbegović kaže da mu je cilj ustavotvorna većina, ili ako Penava i kompanija kažu da im je cilj procesuiranje ratnih zločina ili uklanjanje spomenika Šoškočaninu, onda trebaju reći kako i do kada to namjeravaju postići, da bi ljudi znali kada mogu očekivati rezultate. Dok god to ne kažu, posve je jasno da skriveno pozivaju hrvatski narod da im da potporu, koja sobom nosi samo njima mjerljivu korist saborskog zastupništva, očekujući da ljudi koji su ih ovlastili za zastupanje imaju strpljenje i ne pitaju – dobro, kad ćete završiti posao?

Političko odlučivanje se usprkos svoj specifičnosti u krajnjem mora svesti na bilo koji drugi svakodnevni segment odlučivanja, a mjerenje efekata političkog rada, na mjerenje efekata svakog rada. U tom poslu, a politika je posao, mora se očekivati rezultat, a ne uloženi trud. Kada nam se pokvari frižider, nećemo pozvati ženu ili muškarca koje volimo da nam to poprave, nego majstora koji to zna popraviti. Između pet poznatih majstora, bez obzira na njihovu simpatičnost izabrat ćemo onoga za koga znamo, tko se dokazao ili tko ima provjerljive reference da zna popraviti frižider. Naša simpatija će biti odlučujuća tek ako imamo dvojicu ili više njih, koji su podjednako dobri. I, nećemo sigurno platiti majstora koji će nam doći, održati predavanje o značaju frižidera u domaćinstvu, neće ni pogledati kvar, a tražit će honorar za svoj dolazak. Natjerat ćemo ga nogom u guzicu ako nam kaže da će nam jednoga dana popraviti frižider, a dolazit će svaki dan i očekivati plaću. Zašto onda imamo gotovo ista takva očekivanja političkih i nacionalnih majstora i zašto pristajemo na takvo popravljanje politika, države i društva?

U svakodnevom životu svi mi ljude koji nam nude nešto što ne mogu ostvariti, za koje po svemu iskustvenom znamo da ne znaju to ostvariti, držimo neozbiljnima. Ako uz to žele od nas izvući korist za to što nam nude, iako i oni i mi znamo da korist nije ekvivalent tome što nude, smatramo ih prevarantima. Jedino nudimo bezuvjetno korist prosjacima, a pokretač za taj postupak je sažaljenje ili milosrdnost, s tim što prosjake ili ugrožene ljude, kojima je potrebna pomoć iz različitih razloga, ne preziremo, smatramo ih dobrim ljudima i imamo moralnu satisfakciju za to što činimo, a moralna satisfakcija počiva na činjenici da prosjak ili čovjek u nevolji ne skriva svoje stanje ili namjere. Razlika između tih ljudi i političara koji skrivaju svoje osobne namjere iza ponuda koje ne mogu ostvariti je golema. Prvi su dobri ljudi, drugi su prevaranti. Ili, političkim rječnikom rečeno uhljebi. Ima u narodu puno izraza za takve, počevši od niškoristi, lezilebovići do kruha bez motike. Postoji također i spremnost ljudi da plate ljude ili čovjeka, koji će imati mogućnost “skresati im u lice” ono što oni sami ne mogu a povremeno, često ili uvijek žele. Skresati u lice samo po sebi ne može biti svrha ili cilj, jer to mogu i ja bez saborske plaće, kao i stotine drugih. U Saboru je cilj donošenje zakona koji određuju naše živote. Za to treba imati mudrosti, znanja i moći.

Vratimo se sada na dupol, srpsko-hrvatsku trgovačku koaliciju, žetončiće, odgovornost prema onima koji su ih izabrali i na promjene. Već smo dokazali da je ovo “srpsko” ustavna i nezaobilazna konstanta dok se ustav ne promjeni. Također je duopol SDP -a i HDZ-a trenutna realnost, jer ne postoji ni minimum uvjeta ili alternativne moći da se to promjeni. Žetončići su također konstanta u Saboru već jako dugo vremena, s obzirom da su izlasci i prelasci iz stranaka već praksa. Ne vidim zašto bi Opačićka bila žetončić zbog izlaska iz SDP-a, a recimo Zekanović ne bi zbog toga što je na listi Plenkovićevog HDZ-a ušao u Sabor, pa postao opozicija. I Opačićka i Zekanović su takvim postupcima iznevjerili one koji su ih izabrali, pri čemu nikakve veze nema to što je Zekanović na listi HDZ-a bio pod imenom koalicijskog partnera HRAST-a. Još eksplicitnija je situacija kod Hasanbegovića, koji je ušao u Sabor na listi HDZ-a i bio član Plenkovićevog HDZ-a. S jedne strane se HDZ napada zbog srpsko-hrvatske trgovačke koalicije, zbog žetončića, a s druge strane se nema rješenja za uklanjanje ovoga “srpske”, a platforma promjena se gradi od žetončića. Gdje je u tome razum, logika i jamstvo da će sad nešto biti bolje i drugačije?

Gotovo dnevno se narod plaši velikom koalicijom, a rodonačelnik te koalicije je bio nazad pet godina MOST, koji sada zajedno s tzv. trećim putem plaši narod upravo svojim izumom. Ističe se s pravom da HDZ i SDP ne žele ozbiljne promjene, da ih oni ni ne mogu ostvariti, a zagovaratelji tih prijeko potrebnih promjena upravo s njima namjeravaju ostvariti promjene. Tko je tu lud!? Kako će Penava prisiliti Plenkovića na promjene sa saborske margine, ako uđe ili pod svojim imenom uvuče nekoga zamjenski u Sabor, ako to nije mogao tjekom šest godina gradonačelnikovanja Vukovarom i s ozbiljnim utjecajem u HDZ-u? O kakvim uhljebima HDZ-a i SDP-a govore pripadnici tzv. trećeg puta, kada je posve jasno da im je jedini opipljivi cilj i namjera sjesti za stol i sudjelovati u preraspodjeli postojeće moći?

Naime, tek ako bi tzv. treći put uspio na birališta dovesti dio od gotovo pedeset posto ljudi koji ne izlaze već dvadeset godina na izbore to bi bio izvorni treći i novi kvalitativni put. Predsjednički izbori na kojima je predvodnik tzv. trećeg puta Miroslav Škoro ostvario potporu od 460 tisuća glasova, pokazali su da ti glasovi ne potječu iz pasivnog izbornog tijela, a razlog tome je činjenica da ih politička ponuda alternative nije dotakla niti uvjerila da se nudi nešto bolje od duopola. Tu je došlo do preraspodjele glasova na nacionalnom i kršćanskom dijelu izbornog tijela, a posljedica je uslijed nemoći i neznanja Miroslava Škore, te histeričnog negativizma prema nacionalno bližoj i srodnijoj konkurenciji, Milanović na čelu države.

S obzirom na tijek političkog djelovanja, načina i sadržaja javne komunikacije, s obzirom na realna očekivanja i pogotovo protagoniste aktualnih politika uoči predstojećih izbora, s obzirom na izrazito nerealna, neutemeljena i besmislena obećanja sadržaja i ciljeva promjena, više je nego izvjesno da u uvjetima opreza zbog epidemije izlaznost na predstojećim izborima bude znatno slabija, a jedini model ostvarivanja bilo kakvog rezultata bude preraspodjela postojećeg izbornog tijela. Na ljevici gotovo da nema izgleda za to, jer nikada i nije bilo bitne disperzije, ta preraspodjela očekuje desnicu. A to je autocesta na kojoj leži ustavni srpski balvan i kojom uspješno vozi ljevica kao pobjednik izbora. Ili, repriza predsjedničkih izbora.

Sa svim posljedicama, gdje figurativno imamo dvojicu majstora ne naročite kvalitete i ne naročito omiljenih i uspješnih, od kojih će jedan odbiti naš poziv za popravak frižidera nazivajući nas klerofašistima, građanima, zatucancima i ustašoidima, a drugi će ipak doći, kako tako će nam popraviti frižider, skupo nam ga naplatiti, gledati i on nas i mi njega s nepovjerenjem. Točno to nam kao izbor nude predstojeći izbori a sve floskule, strahovi i nevolje nabrojane na početku teksta ostaju. Pitat ćete se – ima li onda rješenja i nade da ova zemlja ima uspješnu, dobru i snažnu nacionalnu državu s hrvatskim i kršćanskim okusom i mirisom? Naravno da ima. No tom rješenju se ne može dovesti pokvarenim autom i kupovinom karte za autobus koga nema, ili ako ga ima, koji vozi u suprotnom pravcu od cilja našega putovanja, pa nas iskrca usred pustoši. Prvi korak ka rješenju je biti toga svjestan.

Marko Ljubić/Facebook

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari

    Invalid API Key