Pratite nas

Komentar

Drago Krpina: S ‘ustašom’ Mesićem sam prvi put slušao i pjevao ‘Bojnu Čavoglave’

Objavljeno

na

Žestina kojom lijevi čuvari „istine“ u Hrvatskoj talambasaju i tuku po jezičnom izričaju „ZA DOM SPREMNI“ koji se, kao njezin integralni dio, pojavljuje u pjesmi Marka Perkovića Thompsona „BOJNA ČAVOGLAVE“, nastaloj na vrhuncu velikosrpske agresije na Hrvatsku, zvuči pomalo nadrealno.
Kad bi se sastavljala antologija hrvatskih domoljubnih pjesama nastalih za Domovinskog rata, a koje su imale golemi motivirajući učinak na hrvatske branitelje, svaki neutralan satavljač takve antologije nesumnjivo bi „BOJNU ČAVOGLAVE“ stavio u sam njezin vrh.

Ne mogu se sjetiti da je do OLUJE itko u Hrvatskoj osporavao tekst ove legendarne pjesme koja je snažno obilježila veličanstveni boj hrvatski branitelja protiv zločinačkih velikosrpskih osvajača.

Ne sjećam se ni da je predsjednik Tuđman, čija su stajališta o događajima u Drugom svjetskom ratu hrvatskoj javnosti dobro poznata, ikad izrekao i jednu primjedbu u svezi s tekstom ove neponovljive pjesme.

S tom pjesmom na usnama, hrvatski su branitelji neustrašivo podnosili udare, u početku neusporedivo nadmoćnijeg, neprijatelja, pjevali su je kad su ponekad bili prisiljeni na uzmicanje, s njom su kretali u male i velike pobjedničke podvige, s njom su ispraćali svoje poginule suborce i prikupljali snage za konačne pobjedničke akcije BLJESAK I OLUJU.

Uz „BOJNU ČAVOGLAVE“ branjen je Vukovar i Škabrnja, Osijek i Dubrovnik, Vinkovci i Zadar, Gospić i Šibenik ….
Gotovo trideset godina poslije, nesalomljivi lijevi ideološki batinaši, vratili se starim svojim navadama; propisivati Hrvatima što smiju a što ne smiju pjevati.
Ipak, valja primjetiti da u tom njihovom ideološkom džihadu ima nešto izrazito dobro. Naime, poznato je da su sve vrste zabrana u Hrvata budila još veći prkos. I u ona olovna jugokomunistička vremena, upravo za to jer je to bilo zabranjeno, pjevali su Vilu velebita, Ustani bane Jelačiću, Još Hrvatska ni propala, Marijane, Marijane … unatoč tomu što se za takv „zlodjela“ pouzdano završavalo u zatvor.

Posve je jasno da će napori aktualne“ ideološke milicije“ BOJNU ČAVOGLAVE“ učiniti još popularnijom i da će njezino trajanje u hrvatskom nacionalnom i povijesnom pamćenju učiniti postojanim i trajnim.

Jesmo li na korak do nauma da se u okviru revolucionarnih zamisli velike reformatorice hrvatskog školstva reformira i hrvatska abeceda tako da se iz nje isključi slovo U jer su ga, eto, ustaše koristile kao svoj simbol?!
Kao zanimljivost pada mi na pamet zgoda u kojoj sam prvi put čuo ovu nezaboravnu pjesmu, koja je, kao rijetko koja druga, obilježila Domovinski rat.
Ondašnji „ustaša“ Stipe Mesić bio je na dužnosti predsjednika Izvršnog odbora HDZ-a. Ja sam mu bio zamjenik. Često smo zajedno krstarili Hrvatskom. Vozili smo se, ako se dobro sjećam, prema Križevcima. S radija je emitirana nekakva glazba koja „ustaši“ Mesiću nije baš bila po volji. Mašio se za džep i izvadio iz njega audio kasetu, rekavši vozaču: „Gasi to, stavi ovu kasetu, pa ćeš čuti što je prava glazba“. Vozač je poslušno ugasio radio i ubacio kasetu. I … zaorila se „BOJNA ČAVOGLAVE“ : „ … U Zagori na izvoru rijeke Čikole/Stala braća da obrane svoje domove/ Stala braća da obrane svoje domove/ Stoji Hrvat do Hrvata, mi smo braća svi/ Nećete u Čavoglave dok smo živi mi/ Nećete u Čavoglave dok smo živi mi …“

Zapjevali smo i „ustaša“ Mesić i vozač i ja zajedno s Markom Perkovićem. Svojim domoljubnim i borbenim nabojem, ponosom i prkosom kojima je bila prožeta, pjesma je svakog dobronamjernog Hrvata, napose svakog hrvatskog branitelja, osvajala iz prve.
„Ustaša“ Mesić je doduše, nakon nekog vremena, počeo žestoko napadati „BOJNU ČAVOGLAVE“ i njezina autora i izvođača optuživati za ustaštvo. Nastavio je, pak, zajedno s Miloradom Pupovcem, u Srbu, pocikivati uz poskočice uz koje su vršeni pokolji nad tamošnjim Hrvatima.
Oni koji prijete zabranama izvođenja ove legendarne hrvatske pjesme i suđenjima onima koji je budu pjevali, najveći su njezini promicatelji.
U svojim frustracijama i bolesnim naumima, u konačnici, bit će jednako uspješni kao i „ … srpski dobrovoljci, banda, četnici …“ iz Perkovićeve skladbe , u pokušaju da pokore glasovite Čavoglave, napisao je Drago Krpina.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Komemoraciji u Jasenovcu ostaje tri puta više novca nego Bleiburgu

Objavljeno

na

Objavio

komemoracija Jasenovac/

Komemoracije u Jasenovcu i Bleiburgu godišnje dobiju po pola milijuna kuna. Ni jedna se neće održati, ali antifašistima ipak ostaje 150.000 kuna u proračunu, dok je Bleiburg pao na 50.000 kuna: Partizani su brže trošili!

Svima onima kojima nedostaje rasprava o ustašama i partizanima, Vlada i Hrvatski Sabor su dali materijala kroz uštede i rezanje novca koje su usvojene na današnjoj sjednici Vlade.

Već godinama Hrvatski sabor izdvaja po pola milijuna kuna za obilježavanje komemoracije na Bleiburgu, te isti iznos za komemoraciju u Jasenovcu i druge manifestacije kojima se obilježava antifašistička borba.

Komemoracija u Jasenovcu bi se trebala održati ovaj mjesec, ali je zbog svih mjera opreza neće biti. Isto vrijedi i za onu u Bleiburgu koja treba biti u svibnju.

No, Vlada je usvojila dokument u kojem se za Bleiburg reže čak 450.000 kuna i ostaje im tek 50.000 kuna, dok se za Jasenovac i ostale antifašističke manifestacije reže 350.000 kuna i u proračunu im ostaje 150.000 kuna. Zašto tolika razlika? Neformalno obrazloženje koje smo dobili može se svesti na to: Partizani su brže trošili, piše 24sata.hr

Naime, antifašističke organizacije su već potrošile dio novca za pripreme, pa se on ne može oduzeti.  Ali saznajemo da će i od potrošenog iznosa nešto morati vratiti jer iako im je isplaćen, nisu opravdali trošak.

Počasni Bleiburški vod, koji organizira komemoraciju u Austriji, također je već potrošio 50.000 kuna za komemoraciju koje u konačnici neće biti, pa im se taj iznos ne može oduzeti, piše 24sata.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Logično je da će netko morati biti kriv. Tko je taj?

Objavljeno

na

Objavio

EPA
Zlo ne miruje

Pravednike su uvijek sudili i uvijek će suditi dok je svijeta i vijeka. Ni zlo, naime, ne miruje, želi pobjedu iako je to nemoguće. Pa koga prevari.

Crkvu u ove dane nije uspjelo prevariti. Oduprla se napasti da se »isprsi« i tako krivnju za posljedice pošasti koronavirus preuzme na sebe. A logično je da će netko morati biti kriv. Tko je taj? Svi zajedno trebamo postaviti taj upit dok se (koliko još dugo) nastojimo odgovorno ponašati.

Sličnih stvari svjestan je bio i prorok Izaija. Proricao je neprestano o pravedniku na kojega su se okomili. Baš kao na Crkvu u tzv. suvremeno vrijeme. Izbijale su revolucije, gazili su je na različite načine, ali ona je još uvijek tu jer je Bog s njom.

Jedan od posljednjih pokušaja da je ponize jest optužba protiv kardinala Pella da se nedolično ćudoredno ponašao. Od početka se vidjelo da sve to ne drži vodu, ali nije vrijedilo. Osudili su ga na duge tamničke godine, upirući sladostrasno prstom u Crkvu. Ona je kriva!

A i da jest Pell nešto učinio, nije ga ona jamačno tomu učila nego oni. Čak i neki kršćani to zaboravljaju dopustivši da ih zlo stjera u mišju rupu. No, protiv istine se ipak ne može. Visoki australski sud oslobodi kardinala. Velika je to poruka u vrijeme ove pošasti i u vrijeme katoličkog slavljenja Uskrsa. Lažu nam da više nema pravednika u državnim ustanovama, ima i ne boje se postupati po pravdi i savjesti. »Gle, Gospodin Bog mi pomaže, tko će me osuditi«, rekao bi Izaija u današnjem čitanju.

»Zbog tebe podnesoh pogrdu«, nastavlja današnji psalam. Sjetimo se zaista naših pravednika koji su podnijeli muku i nepravednu osudu. Jedan je od njih i bl. kardinal Stepinac. Što sve nisu govorili i učinili protiv njega. Uzalud. Još se ne zaustavljaju jer pobijedi li on, pobijedit će i mnogi drugi koji su išli istim ili sličnim putem. Među njih svakako moramo ubrojiti i »Širokobriške mučenike«, kako ih puk zove. U svoje vrijeme stajali su na braniku vjerske i narodne slobode. Nisu se povijali, nisu tražili kompromise, nisu zavodili. Bili su Hrvati i katolici te kao takvi otišli u smrt. Razorili su i spalili njihov Široki Brig, ali sve je bilo uzalud. Dobro koje su posijali u srca ljudi ne može se odatle ukloniti, ono nadživljuje sve bure i oluje.

Ponovno u evanđelju čitamo o Judinoj izdaji. Učinio je to za novac, jer je bio pohlepan. Kad je Isus o svemu natuknuo ostalim učenicima, stali su se pitati da nisu oni ti. I dobro su učinili. Moramo se zaista paziti da ne stupamo u mimohodu zla. Ono može preuzeti različita lica, svako moramo odbaciti. Razmislimo o tomu dok još trpimo ograničavanje svojih temeljnih ljudskih prava.

Što možemo učiniti da se popravimo te na taj način doprinesemo i popravljanju svijeta u kojemu živimo? Nismo samo jedinke, i zajednica smo koja treba biti u službi svoga Boga. Zaključimo s Isusom: »Sin Čovječji, istina, odlazi kako je o njemu pisano, ali jao čovjeku onomu koji predaje Sina Čovječjega. Tomu bi čovjeku bolje bilo da se ni rodio nije.«

Miljenko Stojić

Riječ u vremenu neriječi

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari