Pratite nas

Kronika

Dragovoljac Domovinskog rata Muamir Jašarević

Objavljeno

na

Ovim pismom se obraćam Vama, da iznesem u javnost, sve ono što sam kao hrvatski branitelj doživio zajedno sa svojom obitelji, dok vodim još jednu bitku za istinu, pred sudom BiH, piše Muamir Jašarević, veteran specijalne jedinice policije „Alfe“, HRVI, dragovoljac Domovinskog rata od 05.08.1990. godine i Bojnik HVO:

2015. godine sam optužen od tužiteljstva BiH, da sam u svojstvu zamjenika zapovjednika 2.bojne V.P. HVO Livno, zajedno sa Zdenkom Andabakom i Seadom Velagić, počinio ratni zločin protiv čovječnosti u udruženom zločinačkom pothvatu, iz čl. 172 KZ BiH, na širem području općine Livno, tijekom 1992.godine. Ovaj predmet od samog početka prate kontroverze, kao i dodavanje mene na ovu optužnicu, jer je protiv mene postojao predmet u tužiteljstvu HB Županije, osumnjičen da sam počinio ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Zbog nedostatka dokaza, glavna tužiteljica HB Županije Snježana Kukrić, taj predmet šalje u tužiteljstvo BiH i isti se spaja u ovaj prethodni.

Dana 17.02.2015. godine u ranim jutarnjim satima, lišen sam slobode od istražitelja SIPE Novak Mijovića i Grge Hrgote, na način da su po ulasku u obiteljsku kuću, bez pitanja upali u sobu maloljetnog sina, kojim su činom djetetetu pruzrokovali jak stres, te je morao potražiti liječničku pomoć.

Po dolasku u zgradu tužiteljstva BiH, predan sam postupajućem tužitelju Lejli Konjić, koja mi je saopćila zbog čega sam doveden i da mi pruža zadnju šansu. Pošto nisam razumio šta to znači, upitao sam je „zbog čega zadnju šansu“.

Ista mi je odgovorila,“zadnju šansu da propjevaš“. Pošto ja dobro nikad nisam pjevao, rekao sam joj da ne znam o čemu priča. Lejla Konjić je tražila pritvor za mene, uz obrazloženje da sam državljanin RH, da imam prebivalište u Zagrebu, da mi kćerka studira u Zagrebu, da me vežu rodbinske veze sa RH i da sam se liječio u bolnicama RH dok je ona provodila istragu. Što mi je bilo začuđujuće, jer tko god me pozna, zna da sam radio u sudskoj policiji USŽ, na mjestu zamjenika zapovjednika i da nikad me nitko nije tražio, po bilo kom pitanju. Tako sam završio u pritvoru bez ikakvog razloga 9 mjeseci. U međuvremenu, dok sam ja bio u pritvoru, tužiteljica Lejla Konjić pomoću svoje suradnice Nine Mujezinović, u više navrata uznemirava moju obitelj, kao da nije dovoljno što su hranitelja obitelji pritvorili. Što je interesantnije, služila se i podvalama mojih radni kolega iz Odjela sudske policije USŽ Senada Ćatić, Zlatka Fajkovića i Silvija Čelana, koji su putem istražitelja Adija Šeće plasirali laži o meni, a sve da me što duže drže u pritvoru.

Da bih se branio sa slobode, morao sam založiti obiteljsku kuću pod hipoteku, jer su mi odredili pritvor do tri godine. Braneći se sa slobode, u jesen 2016. godine pred kuću mi dolazi lokalna policija, i obavještava me da se javim FMUP, radi davanja izjave. Odlaskom u zgradu FMUP, u traženo vrijeme izjavu od mene uzima istražitelj Rusmir Abdulov i kolega mu Hadžić. Uzimanje moje izjave u svojstvu svjedoka, na sve je više ličilo nego na to. Između svega ostalog, prijetili su mi, ako ne svjedočim protiv generala Ante Gotovine i Zlatana Mije Jelića, da će mi natovariti još jedan UZP, zašto ih štitim više nego svog oca itd. Na isto sam im odgovorio, da su to časni ljudi i da nemam što drugo reći. To nedolično, neprofesionalno i nekorektno ispitivanje trajalo je četiri sata, a kako sam rastresen bio poslije tog, najbolje zna moja supruga. Sve ove godine sam podnosio pritvor, pritiske i prijetnje, s mislima da će i meni jednom svanuti, odnosno da će istina doći na vidjelo. Ta istina je, da sam samo jedan istinski branitelj, HRVI, dragovoljac Domovinskog rata, pohvaljivan više puta, nositelj zlatne značke V.P. a nikakav ratni zločinac.

Dana 14.06.2017. godine prvostupanjskom presudom suda BiH, proglašen sam krivim po tri točke KD Zločina protiv civilnog stanovništva, čl. 142 KZ SFRJ. Sud je prihvatio vjeru trojici oštećenih, iako su izjavili da me nisu poznavali, već da su čuli naknadno da sam ja to bio. Moje dokaze, da uopće nisam bio ni blizu općine Livno, sud nije prihvatio.

Ova odluka suda me je zaprepastila, jer nakon dokazivanja da nije bilo UZP i zapovjedne odgovornosti, a što se odnosilo na 17 točaka, ova odluka liči na politikansku. Ne mogu se pomiriti sa oznakom ratnog zločinca, jer uistinu to nisam i ne želim biti. Borit ću se do zadnjeg, jer želim da istina pobijedi. Znam i svjestan sam, da ću poslije ovog prozivanja imati problema, ali ja se ne bojim istine.

Istina je moj adut u borbi.

Muamir Jašarević

Zdrug.hr

 

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Kapetan Dragan pobjesnio u sudnici: ‘Ovo je fašistički progon, pa mene je i JNA mrzila’

Objavljeno

na

Objavio

Dragan Vasiljković, poznatiji kao kapetan Dragan, kojega optužnica Županijskog državnog odvjetništva tereti za ratne zločine nad hrvatskim vojnicima i civilima u četvrtak je iznoseći svoju obranu na splitskom Županijskom sudu odbacio krivnju za sve što mu se optužnicom stavlja na teret

Vasiljković je iznio obranu, ali nije želio odgovarati na pitanja sudskog vijeća, optužbe i obrane. Kazao je da je cijeli sudski proces ‘opsesivno fašistički progon‘, a nakon što ga je sudac Damir Romac upozorio da ne vrijeđa nastavio je da od procesa ne bi ostalo ništa ‘kada bi isključili fašizaciju Hrvatske‘.

Odbacio je tvrdnje da je ikada imao veze sa zatvorom na kninskoj tvrđavi upitavši kako netko može biti ratni zarobljenik prije rata s obzirom da je rat u Knin došao 1995.

‘Ja sam dao prijedlog da se zatvor izmjesti i napravi mokri čvor. Ne znam kome je palo napamet da me predstavi kao čuvara zatvora kada je tamo bilo toliko puno policije. Želim reći kako sam 12 godina zatvoren od čega 11 godina bez optužnice. Oduzeli su mi 12 godina života. Čak su i Alojzija Stepinca držali u kućnom pritvoru, a ja sam 12 godina u zatvoru’, kazao je Vasiljković.

U svojoj je obrani kazao i da je Glinu napustio 27. srpnja u 14 sati, a u optužnici ga se tereti da je djela počinio 30. srpnja. Istaknuo je kako je ‘komično’ sve ono što o tom slučaju pišu novine.

‘Veće su šanse da sam zapovijedao Anti Gotovini nego JNA. Pa oni su mene mrzili. Ne samo da nisam počinio ratni zločin nego se zapitajte zašto sam postao to što jesam’, rekao je Vasiljković na kraju svoje obrane.

Vasiljković je optužen da je kao zapovjednik Jedinice za posebne namjene u sastavu paravojnih srpskih postrojbi, odnosno zapovjednik Nastavnog centra za obuku pripadnika specijalnih postrojbi Alfa, postupao protivno odredbama Ženevske konvencije.

Na teret mu se stavlja da je tijekom lipnja i srpnja 1991. u zatvoru na kninskoj tvrđavi te tijekom veljače 1993. u Bruškoj kod Benkovca mučio, zlostavljao i usmrćivao zarobljene pripadnike hrvatske vojske i policije.

Uz to je optužen i da je tijekom srpnja 1991. u Glini, u dogovoru sa zapovjednikom tenkovske jedinice JNA, izradio plan napada na tamošnju policijsku postaju te prigradsko naselje Jukinac, sela Gornji i Donji Viduševac, a potom i njihovo zauzimanje.

Tijekom napada su oštećeni i uništeni civilni objekti, stanovništvo natjerano na bijeg, opljačkana je imovina, a ubijeni su i ranjeni civili od kojih i jedan strani novinar.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

Žepče (Kiseljak) – zločin Armije BiH nad Hrvatima i kako se hrvatski grad junački obranio u okruženju?

Objavljeno

na

Objavio

Dana 16. kolovoza 1993., prije točno 24 godine, u malom bosanskom selu Kiseljaku pored Žepča počinjen je javnosti gotovo nepoznat ratni zločin nad Hrvatima. Zločin su počinili pripadnici Armije BiH, točnije diverzanti 303. i 304. brigade 3. korpusa Armije BiH.

Vojnici Armije BiH, među kojima je prema tvrdnjama žepačkih Hrvata bilo i mudžahedina, upali su preodjeveni u vojnim odorama HVO-a u Kiseljak. Za vrijeme dok su se vojnici HVO-a i stanovnici Kiseljaka snašli i konsolidirali već je vatrenim i hladnim oružjem život izgubilo 43 vojnika i civila.

Sliku užasa toga dana u selu Kiseljak opisala je jedna svjedokinja, rođena 1958. godine ovako:

“Kad smo došli možda deset metara od ceste, zapucali su vojnici Armije BiH po nama. Svi smo popadali po tom putu. Moj se sin bacio malo u stranu i nije niti ranjen. Kad je došao sebi podigao je malu Ivanu i pitao me; ‘Majko, što je ovo?’ A mala Ivana govorila je: ‘Joj, što ću…’ to su bile njene zadnje riječi. Ja sam samo govorila: ‘Dijete, ne daj se!’ Florijan nije progovorio nijednu riječ kao ni majka mu Kata. Mala Ivana Širić je rođena 11. ožujka 1980., Kata Krezić 12. rujna 1933., Franjo Krezić 2. veljače 1934., a Florijan Krezić 27. veljače 1963. Svi su oni u jednom trenu ubijeni. Janja Bulajić je teško ranjena i poslije je ostala u bolnici u Banja Luci. To se sve dogodilo pored mene. Ležala sam medu njima mrtvima. Onda sam se, u toj svojoj panici, sjetila Boga i to mi je jedinu snagu dalo. Tad sam izmolila ‘Pokajanje’, za mrtve. Franjo Krezić je nakon pucnjave još davao znakove života i sin mi je rekao: ‘Mama, odoh ga ja pokušati spasiti, samo ako ga uspijem dolje prenijeti’. Pitao me jesam li ja ranjena, ja sam rekla da jesam, ali da ne krvarim puno… 

Tad sam se morala nasloniti na mrtvog Florijana Krezića. Pazila sam da ne ugazim u njegovu krv i tad sam vidjela njegov mozak u toj krvi. Onda sam dopuzila natrag do svoje kuće i kad sam došla do zida, naslonila sam se na njega. Tada sam ranjena i u drugu nogu te sam pala. To je bila samo prostrjelna rana. Ostala sam ležati ispod terase. Sin je odnekud došao do mene i rekao. ‘Mama, od Franje nema više ništa. Mrtav je.’ 

Nije bilo nikakvih nagovještaja da će nas Muslimani napasti. Mi smo odmah uz rijeku Bosnu. Spremali smo zimnicu, ništa nismo znali. Baš sam spremala paradajz za zimnicu, pilili smo i drva. E, da smo znali što će nas snaći. Florijan Krezić je pogođen u glavu, točno iza uha. Vidjela sam kako mu je mozak iscurio iz glave. Mala Ivana Šarić je pogođena u lijevu stranu tijela. Od naprijed je rana izgledala kao crvena ruža na njenoj majici. Lice i tijelo su joj dobili plavu boju, a na prsima se ‘otvorila’, baš kao rascvjetana ruža. Kata Krezić je svukud pogođena, krv joj je curila iz usta, iz prsa, iz ruku i nogu. Franjo Krezić je pogođen u trbuh i u leđa. Ja sam pogođena u noge. Kad sam došla u Teslić, vidjela sam još naših ljudi koji su tog dana stradali. Rekli su mi da su Zovko i Božo Širić ubijeni. Jedna moja susjeda leži u bolnici, ostala je bez ruke i noge”. 

Ratni zločin pripadnika Armije BiH nad hrvatskim pučanstvom u selu Kiseljaku, općina Žepče, u svjetskoj javnosti nije bio zapažen.

Žepče – hrvatski grad koji su prvo napali Srbi, a onda i Muslimani

Srednjobosanski gradić Žepče leži na rijeci Bosni, na cestovnoj i željezničkoj prometnici Sarajevo-Doboj. Sjedište je istoimene općine. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine općina Žepče imala je 22.966 žitelja, od toga Muslimana-Bošnjaka 10.820 ili 47,11 posto, Hrvata 9.100 ili 39,62 posto, Srba 2.278 ili 9,91 posto, a ostalih 768 ili 3,34 posto. U odnosu na popis stanovništva iz 1971. godine udio Hrvata u ukupnom broju žitelja spao je se 42,4 na 39,6 posto, a Srba čak sa 16,9 na 9,9 posto. Samo je rastao udio Muslimana-Bošnjaka. Njih je 1971. godine u ukupnom broju stanovništva bilo 44,5.

S početkom srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu žepački kraj zajednički brane žepački Hrvati i Muslimani-Bošnjaci organizirani i politički i vojno kroz HVO. Muslimani-Bošnjaci i Hrvati su imali zajedničku ratnu bolnicu, zajedničke ratne medicinske ekipe, borili se skupa na bojišnicama. S prvim ratnim okršajima između Muslimana-Bošnjaka i Hrvata i u Žepču rastu međusobne napetosti. Muslimani-Bošnjaci napuštaju bojišnice, čak bježe iz rovova pa zbog toga neke linije “pucaju” i ginu hrvatski vojnici, a mnogi su ranjeni. Kada je formirana Armija BiH i u Žepču, napetosti su još veće. Na katolički blagdan Sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja 1993. godine, dok se služila sveta misa, počeo je napad muslimansko-bošnjačkih snaga na Žepče. Napadnut je grad Žepče, ali i sela Papratnica, Bistrica, Ljeskovica i Novi Šeher.

Žepče u okruženju Srba i Muslimana

Žepački kraj je od toga sukoba u potpunom okruženju srpskih snaga s jedne i Armije BiH s druge strane. Borbe su žestoke, s mnogo ranjenih i poginulih vojnika je na sve tri strane.

Dan sv. Ivana, 24. lipnja 1993., hrvatski je praznik, pa se i te godine većina žepčanskih Hrvata spremala na misu kad je bez ikakva upozorenja uslijedio udarac što ga je svojedobno najavio Ivo Lozančić. Zapravo, prva provala sukoba zabilježena je još 23. lipnja uvečer, kad su mudžahedini iz Željeznog Polja napali hrvatsko selo Golubinja. Sutradan ujutro dijelovi pet muslimanskih brigada – oko 12.500 ljudi – napredujući u dvije kolone s jugozapada (Zenica) i jugoistoka (Kakanj), krenuli su u glavni napad sjeverno od Željeznog Polja i ubrzo opkolili Žepče. Muslimanske su snage zauzele uzvisine zapadno, južno i istočno od Žepča, a u sljedećih nekoliko dana hrvatski živalj iz područja na južnoj obali rijeke Bosne kojima su dominirali Muslimani, izbjegao je u većinska hrvatska područja. U samom Žepču vatra se začula oko 9:15, kad su paljbu na grad otvorili topništvo i minobacači ABiH-a, a muslimanske „Zelene beretke” opkolile stožer vojne policije HVO-a u hotelu Balkan.

Za bitke obje su strane nemilosrdno bombardirale grad. Postrojbe ABiH-a izvan Žepča držale su uzvisine zapadno, istočno i južno od grada, ali nisu ulazile u sam grad, prepuštajući oštre ulične borbe lokalnim muslimanskim snagama. Jedan je svjedok tvrdio kako je grad bombardiran sedam dana uzastopno. Razaranja grada uzrokovana borbama bila su zapravo strahovita; vjerojatno je svaka druga zgrada izgorjela u borbama. Ljudske žrtve na obje strane također su bile goleme, među civilima i vojnim osobljem.

Velika pobjeda HVO-a i predaja dvije brigade Armije BiH!

Naposljetku, HVO je nadvladao i uspio potisnuti Muslimane do južne obale rijeke, odnosno do mjesta poznatog pod imenom Papratnica. Do 30. lipnja HVO je uspio očistiti od muslimanskih napadača najveći dio zapadne obale rijeke Bosne i zapadni dio Žepča. Bitka je završila 30. lipnja uvečer predajom 305. i 319. brigade Armije BiH. Zapovjedniku ABiH-a Galibu Derviševiću poziv na predaju upućen je još 25. lipnja, ali ga je on odbio. Dok se bombardiranje pojačavalo 26. lipnja, HVO je polako uspostavljao kontrolu nad gradom, a Muslimanima je počelo nedostajati streljiva. Dervišević je predaju dogovorio s Božidarom Tomićem 30. lipnja, pristavši na predaju glavnine svojih snaga u gradu u 17 sati.

Prema knjizi „Muslimansko-hrvatski građanski rat u Srednjoj Bosni“ Charlesa Shradera herojska 111. Xp žepačka brigada imala je čak 450 poginulih od 1992. do 1994. godine.

Kao rijetko gdje, ovdje u ovom hrvatskom gradu su poginula i šestorica mladih zapovjednika HVO-a.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari