Pratite nas

Herceg Bosna

Dramatično stanje: 30.000 Hrvata “nestalo” iz BiH od 2003. godine

Objavljeno

na

Loša gospodarska situacija, nemogućnost osiguranja osnovnih uvjeta za život, nesiguran posao, rast životnih troškova, kao i vrlo zapaljiva politička atmosfera, ključni su razlozi zbog kojih Hrvati katolici u BiH u razdoblju nakon rata napuštaju svoje domove i odlaze u Hrvatsku ili zemlje Unije u potrazi za boljim životom, a statističke podatke o tomu, kao i uvijek, jedino vodi Katolička crkva.

Njezini dužnosnici u okviru zasjedanja Biskupske konferencije konstantno upozoravaju kako je potrebna korjenita promjena ekonomsko-političke situacije; u protivnom iseljavanje prijeti ne samo na područjima gdje su se Hrvati nakon rata vratili u manjem broju, već i u onim dijelovima zemlje gdje su do sada bili relativna većina. Nove državne i entitetske vlasti koje bi, prema optimističnim najavama, trebale početi s radom u idućih mjesec do dva pred sobom imaju do sada najteži zadatak, a to se posebno odnosi na hrvatske predstavnike u tijelima vlasti pa bilo to Vijeće ministara, Vlada RS-a ili, pak, federalna Vlada.

Ono što posebno zabrinjava u crkvenim statistikama jest činjenica kako je Hrvata katolika u vremenu od 5 do 10 godina nakon rata u svih pet biskupija na teritoriju BiH bilo više nego prethodne 2-3 godine što samo po sebi znači da je ekonomska kriza, ali i nesposobnost domaćih vlasti da se uhvate u koštac s osnovnim egzistencijalnim problemima građana, uzela svoj danak. Broj ljudi koji je jednostavno “nestao” kreće se od nekoliko pa čak do 27 tisuća, a tendencija pada nataliteta ne obećava mnogo, piše Dnevni list.

Iseljavanje iz Bosne

Najočitiji pad broja Hrvata Crkva bilježi na području Sarajevske nadbiskupije, koja, iako i dalje najbrojnija po pitanju vjernika, trpi posljedice loše politike. Tako je iz analize pod nazivom “Demografsko stanje i procesi katolika u BiH od 1996. do 2013. godine” koju je priredio vojni biskup u BiH mons. dr. Tomo Vukšić vidljivo kako je od 1996. godine (s izuzetkom 1999.) primjetan porast broja katolika na ovom području i taj pozitivni trend traje do 2002. godine kada je u granicama Sarajevske nadbiskupije živio 217.921 katolik. No već od iduće godine počinje polagani pad koji se manifestira iz godine u godinu i tijekom kojeg je godišnje nestajalo i po dvije tisuća katolika.

Zaključno s 2013. godinom, na prostoru Sarajevske nadbiskupije živi 190.003 Hrvata. Sličnu situaciju nalazimo i u primjeru Banjolučke biskupije koja ne pokriva samo dio RS-a, već i zapadnobosanske općine naseljene Hrvatima poput Livna i Jajca. Naime, 1996. godine, dakle na samom početku postojanja postdaytonske BiH, na tom je prostoru živjelo, pokazuje spomenuta analiza biskupa Vukšića, 50 tisuća vjernika; broj se polagano povećavao (s izuzetkom 1998. godine) do 1999. godine kada Crkva bilježi nešto više od 52 tisuće katolika. Međutim, baš kao i u slučaju Sarajevske nadbiskupije, tada kreće katastrofalan pad broja vjernika koji se manifestira kroz loš prirodni priraštaj i zbog čega je prošle godine na ovom prostoru živjelo tek 35 i pol tisuća katolika Hrvata.

I Hercegovina nije pošteđena

Kada je u pitanju Mostarsko-duvanjska biskupija, porast broja katolika može se pratiti nešto duži niz godina; od 1996. pa sve do 2006. godine i tijekom tog razdoblja optimizam u bolje sutra očito je i dalje prevladavao, no od te godine crkvene statistike samo nižu smanjenja po pojedinim župama.

Naime, 2006. godine na prostoru ove biskupije zabilježeno je 194.298 vjernika, dok je na kraju prošle godine taj broj opao na 186 tisuća što dovoljno govori u prilog tvrdnji kako loša ekonomska situacija pogađa i većinski hrvatske krajeve u Bosni i Hercegovini. S druge strane, Trebinjsko-mrkanska biskupija koja pokriva prostor istočne Hercegovine već je stoljećima izložena svakojakim nedaćama pa je tako i ovaj Domovinski rat dodatno narušio ionako lošu demografsku situaciju. Od 1996. godine pa do danas, pokazuje crkvene statistike, broj katolika teško da je prelazio 20 tisuća. Ukupno gledajući, pokazuje spomenuta analiza o demografskom stanju koju je priredio biskup Vukšić, u poslijeratnom razdoblju rast broja katolika primjetan je do 2003. godine kada je iznosio gotovo 465 tisuća, no, svi gore pobrojani razlozi doveli su do situacije da je njihov broj na cijelom području BiH prošle godine spao na 432 tisuće.

Naravno, ipak treba uzeti u obzir kako se ove brojke temelje na podacima župnih ureda svih biskupija te u svakom trenutku treba dodati još 10 posto Hrvata koji nisu u kontaktu s uredima ili se, pak, ne izjašnjavaju kao katolici. Međutim, brojke s kojima barata Katolička crkva već odavno su trebale upaliti zvono za uzbunu u hrvatskim političkim krugovima koji do sada nisu pokazali dovoljnu dozu svijesti za općenacionalne probleme.

Dramatično stanje

Predsjednik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine Franjo Komarica, biskup banjolučki, ocijenio je da su Hrvati katolici u BiH pred iskorjenjivanjem o čemu je izvijestio i kolege na nedavnoj trećoj izvanrednoj Biskupskoj sinodi koja se održavala u Vatikanu. U intervju za Radio Vatikan biskup Komarica je trenutačno stanje za katolike u BiH nazvao dramatičnim.

– Mi u BiH imamo brojna iskušenja, a napose stoga jer je katolička obitelj pred fizičkim istrjebljenjem. U pola zemlje su iskorijenjeni, a sada su u drugome dijelu zemlje katolici pod snažnim pritiscima fizičkog iskorjenjivanja, upozorio je Komarica.

Ilustracije radi, u 18 od 31 župe Banjolučke biskupije koja se nalazi na teritoriju RS-a danas nema niti jednog katolika, a u najvećem gradu u tom entitetu, Banjoj Luci, tek ih je 945.

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

Sramotan odnos Hrvatske prema ‘šestorki’ Herceg Bosne

Objavljeno

na

Objavio

Jadranko PrlićBruno StojićSlobodan PraljakMilivoj PetkovićValentin Ćorić i Berislav Pušić, naši uznici iz Herceg Bosne za hrvatske medije ne postoje. I ne samo za medije. Njih ne spominju ni najviši hrvatski dužnosnici, vodeće stranke, saborski zastupnici!

Srame ih se!? Boje se nečega? Imaju amneziju? Podlegli su negativnoj kampanji?

Što god od toga bilo, trebali bi znati: hrvatski narod se njima ponosi i zna tko su!

Možete ih klevetati ili šutjeti o njima, ali narod zna tko su!

Oni će, bilo to vama drago ili ne ostati zapisani u povijesti Hrvata kao svijetli primjeri, ma što vi govorili, i koliko god ih prešućivali!

Nije li tako bilo i s Gotovinom, Markačem, Čermakom, Ademijem? Na njih se putem naših mainstream medija ili od strane plaćenih lešinara-piskarala nabacivalo blato sve dok nisu oslobođeni optužbi! Za čiji interes i u ime čega!?

I kad se naša generalska trojka (Gotovina, Markač, Čermak) uzdignuta čela vratila iz Haaga, bili smo svjedoci njihovih izobličenih faca i šoka zbog oslobađajućih presuda. Čak ni u tim trenucima, kad su stotine tisuća Hrvata na svetim misama molili za slobodu nepravedno optuženih, a na središnjem zagrebačkom trgu ih razdragano mnoštvo dočekalo kako se nikada i nikoga u Hrvatskoj nije, kad je cijela Hrvatska bila u suzama radosnicama, oni nisu mogli skriti svoju mržnju i jal. I nevjericu da nevino optuženi nisu osuđeni a Hrvatska nije razapeta na stup srama pred svijetom!

Toliko „vole“ zemlju u kojoj žive!

Tim gubavcima, tom šljamu i ološu, ljudskom talogu kakvoga ima samo kod nas u Hrvatskoj ne smetaju krvnici koji su ostali neosuđeni i danas su na slobodi a počinili su najgora nedjela genocida i etničkog ćišćenja u Europi nakon Drugoga svjetskog rata! Zločinci koji i dalje ruju i šire mržnju, upućuju uvrede na adresu Hrvatske, pljuju po našim žrtvama i svetinjama i prijete novim ratovima!?

Oni ne nalaze ništa sporno u tomu što balkanski krvnik Milošević nije osuđen, u oslobađajućoj presudi fašistu i četničkom zlikovcu Vojislavu Šešelju, za njih nije upitna ni simbolična kazna izrečena krvniku Veselinu Šljivančaninu, ne oglašavaju se na optužbe dokazanih fašista Aleksandra Vučića, Ivice Dačića i njihovih slugu.

Više se mediji u Srbiji bave time i imaju objektivniji pristup u odnosu na ove pojave nego mi!

Je li to normalno!?

Nedavno je premijerka Srbije Ana Brnadić javno postavila pitanje: „Tko će Šešelju nadoknaditi onih 13 godina izgubljenog života koje je proveo u Haagu?“

Na stranu to što se dotična gospođa zalaže za prava zločinca i ratnog huškača, ali eto, kod njih se ni ljudi na najvišim pozicijama ne libe uzeti u zaštitu nekoga ako misle da je to u nacionalnom interesu.

Mi nismo doživjeli da naš premijer ili predsjednica barem jednom jedinom riječju podrže naše uznike iz Herceg Bosne. I da kažu istinu o ratu. Ili ja barem nikada nisam takvo što čuo.

SRAME SE ISTINE, ili su i sami podlegli kampanji. Istoj onoj koja je od početka blatila hrvatski Domovinski rat i blistave oslobađajuće operacije Hrvatske vojske i policije.

Hrvatski narod – kad kažem hrvatski narod, za mene je to zajedništvo nas Hrvata u Hrvatskoj, Herceg Bosni i dijaspori – jako dobro zna što je istina.

Hrvatski narod zna da su optužbe za „udruženi zločinački pothvat“ krivotvorine bjelosvjetskih mešetara i mutivoda kojima nije bilo u interesu da se Hrvati u Herceg Bosni obrane.

Hrvatski narod stoji iza svojih generala i iza ISTINE o svojoj borbi za opstojnost. Kolona sjećanja koja danas u Vukovaru teče kao rijeka kolona je sjećanja za sve naše žrtve, kako u Slavoniji, tako i na Banovini, u Dalmaciji, Dubrovniku, Konavlu, u Lašvanskoj dolini, i diljem naše Herceg Bosne.

Hrvatski narod u Herceg Bosni je kriv samo zato što je preživio, na njemu druge krivnje nema. I živjet će i dalje. Bilo to komu drago ili ne.

Sjajna obrana koju je na suđenju u Den Haagu iznio general Slobodan Praljak dokazala je istinu. I naš narod s vjerom u Boga i pravdu čeka presudu šestorki uvjeren u njihovu nevinost, jednako kao i u slučaju generala Gotovine, Markača, Čermaka, Ademija.

Naši generali iz Herceg Bosne, nepravedno optuženi i (nažalost) ostavljeni i od političke elite Republike Hrvatske na milost i nemilost svjetskim moćnicima, čekaju više od 13 godina na presudu. Ali nisu ostavljeni od NARODA i ostat će zapisani u našoj povjesnici, kao ČISTI I ČASNI ljudi, kakva god presuda tih moćnika bila.

Oni, da parafraziram generala Praljka, mogu biti i osuđeni, ali ne po pravdi i pravu, nego po sili i pravu jačega. 

A svi vi koji šutite a ne bi smjeli šutjeti, a u isto se vrijeme grčevito borite za svoje mjesto u povijesti istog ovog naroda, znajte: TA POVIJEST SMJESTIT ĆE VAS TAMO KUD SPADATE.

Jer, istina je voda duboka!

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Herceg Bosna

Obrana Hrvata kroz Herceg Bosnu ne može biti zločinački pothvat

Objavljeno

na

Objavio

Obilježavanje 26. obljetnice utemeljenja Hrvatske zajednice Herceg Bosne jedanaest dana prije drugostupanjske presude šestorici nekadašnjih čelnika HZ, a kasnije i Hrvatske republike Herceg Bosne, proteklo je u zebnji i iščekivanju, te u isticanju ponosa prema opstanku i opstojnosti Hrvata u BiH i pijeteta prema svim žrtvama, piše Večernji list BiH.

Nekritička i crno-bijela tehnika portretiranja svih događanja u Bosni i Hercegovini i ove godine su učinila da se na Herceg Bosnu gleda najmanje iz tri kuta.

Dretelj i Musala

Posve je logično da će bošnjačke žrtve za sve loše osuđivati Herceg Bosnu i hrvatske vlasti. Jednako kao što to čine hrvatske žrtve prema bošnjačkim vlastima i Sarajevu. A da čak ni u tome pristupu žrtvama ni približno jednako nema jednakosti, kao niti počinjenim zločinima, pomoglo je nedavno izricanje presude za žrtve u logorima Musala kod Konjica i Dretelju kod Čapljine.

Uz to što je hrvatski “zločinac” dobio dvostruko veću kaznu od bošnjačkog “zločinca”, u najmanju ruku neprihvatljivo je da se logor za Hrvate naziva sabirnim centrom, u kojemu su se, eto, omakli i zločini, a da pravosuđe BiH sabirni centar kojim su upravljali Hrvati nazivaju logorom.

Ništa drukčija dioptrija nije bila niti iz Haaga, koji je u prvostupanjskoj presudi jedino osudio grijehe Herceg Bosne, koja formalno ne postoji, a istodobno niti jedna druga genocidom, ubojstvima i progonom napravljena tvorevina nije doživjela takvu osudu.

Postavlja se pitanje, treba li se sramiti Herceg Bosne, njezinih utemeljitelja, njezinih rezultata… Svako racionalno i normalno stvorenje osudit će zločine koje je bilo tko počinio u bilo koje ime.

Identičnu distancu treba zauzeti prema svima onima, institucijama i pojedincima, koji nastoje stigmatizirati cijeli jedan narod, Hrvate, i staviti im breme kakvo su nosile ustaše i sljedbenici zločinačkog nacističkog režima.

Posavina, Bosna…

Protagonisti se jesu promijenili, ali matrica prikazivanja žrtve i izvlačenja političkih bodova na tome temelju odavno je pročitana priča. Hrvati u BiH na povijesni dan osnivanja Hrvatske zajednice Herceg Bosne trebaju i moraju biti ponosni.

Posebice stoga jer su toga dana 18. studenoga 1991., na dan pada Vukovara, odgovorili kako neće skrštenih ruku čekati sudbinu grada heroja na obalama Dunava. Podlogu za osnivanje Herceg Bosne dale su im već utemeljenje Hrvatske zajednice u Bosanskoj Posavini, središnjoj Bosni, te na koncu i onima u Hercegovini.

Upravo su ta činjenica te kasnije stvaranje Hrvatskoga vijeća obrane bili ključni za opstanak i opstojnost najvećeg dijela hrvatskoga naroda. Na tome teritoriju zadržalo se oko 450.000 Hrvata. Herceg Bosna bila je jedina žila kucavica i za opstanak Bosne i Hercegovine.

Ideja Herceg Bosne nikada nije i neće umrijeti među Hrvatima. Oni je, makar i u virtualnom svijetu, doživljavaju ispunjenjem stoljetnoga sna o slobodi.

18. studenoga 1991. godine uspostavljena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari