Pratite nas

Analiza

Druga Republika – Nova ili Bolja Hrvatska

Objavljeno

na

U javnom odgovoru na e-pismo kojeg je dobio od predsjedničkog kandidata Ive Josipovića, profesor dr. Slaven Letica je predočio čitateljima Večernjeg lista (Obzor, 13. prosinca) svoje razumijevanje izbornog programa pod naslovom Druga Republika.

konacno-A

E-pismo je dobio uz naznaku očekivanja pošiljatelja (Josipovića) da će imati mogućnosti širiti poruke iz njegovog izbornog programa i da će moći na pozitivan način – u Josipovićevu korist – utjecati na mišljenje birača.

Iz javnog odgovora profesora Letice može se zaključiti da se predsjednički kandidat obratio na krivu adresu. Program Druge Republike kao i prethodni mu program Pravog puta su – kako u odgovoru piše Letica – ‘multi-bing pilule’ koje ga neće zavesti, a isprazne ga fraze, lišene bilo kakvog povijesnog, znanstvenog i životnog smisla neće uvjeriti da bi javno i privatno zagovarao Drugu Republiku ‘tamo do 2020. godine’.

Korištenje rednih brojeva u periodizaciji državnopravne povijesti svojstveno je za francusku prevratničku ustavnu i državnu povijest svih pet republika – stoji u Letičinom odgovoru – a samu Josipovićevu ideju Druge Republike ocjenjuje potpuno promašenom u suštinskom, zdravorazumskom, teorijskom i formalnopravnom pogledu. Profesora Leticu iznad svega ‘zbunjuje’ što predsjednički kandidat ima nakanu svoj Projekt Druge Republike dati na referendumsko izjašnjavanje u slučaju da ne dobije potrebnu saborsku većinu, jer je upravo na taj način Aleksandar Karađorđević razvlastio parlament pravdajući to nužnošću uspostave izravne veze s voljenim ‘jugoslovenskim’ narodom (Vidovdanski ustav). Letica dodaje da ipak ne zamišlja Josipovića kao diktatora, napominje da je više sklon zaključku kako su projekti Druga Republika i Nova pravednost markentiški predizborni trikovi. U odgovoru sugerira Ivi Josipoviću da je projekt Druge Republike trebao, ako se već odlučio, krstiti kao Treću Republiku jer se, pojašnjava Letica, ona nastavlja na božićnim Ustavom (’90.g.) ozakonjenu Prvu Republiku i potom Drugu Republiku koja je 2001. godine voljom trećesječanjske vlasti ozakonjena korjenitom izmjenom božićnog Ustava.

Tako profesor Letica profesoru Josipoviću. Ali, ako bi se uvažavalo Dragutina Lalovića, umirovljenog profesora političke teorije na Fakultetu Političkih nauka, a ne profesora Slavena Leticu, onda bi korištenje rednih brojeva u periodizaciji hrvatske državopravne povijesti bilo bitno drukčije.

Lalović naime pod Prvom Republikom podrazumijeva ‘realsocijalistički sustav’ (od 1941. do 1990.) s ustavnom pozicijom Hrvatske kao republike, a pod Drugom Republikom ‘autoritarnu državu, s rudimentarnim demokratskim i izrazitim totalitarističkim obilježjima’ koja je nastala na božićnom Ustavu a nestala s dolaskom trećesječanjske vlasti (1990. – 2000.). Lalović drži nedvojbenim da je dolazak HDZ-a na vlast ‘bio prekid s dotadašnjim demokratskim promjenama’ i da je ‘stupanj slobode bio veći u formalno totalitarnom, negoli u formalno demokratskome sustavu’. (Hrvatska Druga republika i njezine državotvorne kušnje, Lalović, D., Polit. misao, Vol XXXVIII, 2001., br. 1, str. 12–25). Prema Laloviću s dolaskom trećesječanjske vlasti uspostavljena je Treća Republika. (Nazivali li je Trećom ili Republikom kojeg god rednog broja, vlast od trećeg siječnja 2000. do danas razgrađuje njene institucije, ponajprije policiju i vojsku, diplomaciju, i sve ono što se odnosi na sigurnost i zdravlje nacije.) U ovome ‘Lalovićevom slijedu’ Josipovićeva bi bila Četvrta Republika.

Nu, ideja Druge Republike Vlade Gotovca starija je ne samo od Josipovićeve nego i od Lalovićeve periodizacije. On ju je kao predsjednik Matice Hrvatske i predsjednički kandidat iznio dvije godine nakon poznatog Božićnog Ustava. U intervjuu tjedniku Globus (28. veljače 1992. g, st. 16, 17) Gotovac najavljuje da bi njegov ‘eventualni dolazak na predsjedničko mjesto doista značio velike promjene u struk­turi političkog i državnog živo­ta u Hrvatskoj’, što podrazumijeva i promjenu Ustava jer on ‘ne bi mogao prihvatiti da nastavi ovakvu Republiku kakvu sada imamo’.

Da ideja Druge Republike umrlog pjesnika nije ostala mrtvo slovo na papiru očito je iz programa “Instituta Vlado Gotovac” kojega vodi pjesnikova druga žena Simona Šandrić Gotovac, nekoć Šima Šandrić. Riječ je o ‘Institutu za uznapredovale studije’ koji se od svog osnutka (2001. g.) bavi pomaganjem i stipendiranjem studenata humanističkih znanosti, a u perspektivi Institut namjerava izdavati glasilo Druga republika.

Kako Gotovčev politički program Druge Republike za njegova života nije shvaćen – na svu sreću ni prihvaćen – Liberalnoj je stranci, kojoj je pjesnik bio predsjednikom, ostavio u naslijeđe ‘trajno širenje granica slobode’. Nakon utrnuća LS-a to je nasljeđe palo u krilo Čaćić-Pusićkinog HNS-a, potom i SDP-a pa je na kraju nejasno je li Josipovićeva ideja Druge Republike dio Gotovčevog političkog programa. No, ideja nije originalna. Nije originalna u odnosu na Gotovčevog stranačkog prijatelja Slavka Goldsteina i njegovu Drugu Republiku Hrvatsku (Erasmus, 1994., 8; str. 21-3), a ni u odnosu na Vesnu Škare Ožbolt (‘Druga Republika – kompletna rekonstrukcija vlasti’, mrežne stranice DC-a, ožujak 2011. g.).

Osim ovdje spomenutih zagovornika Druge ili n-te Republike, valja spomenuti i predsjedničkog kandidata dr. Milana Kujundžića. On je prije petnaestak dana na javnoj tribini u Osijeku izjavio kako ‘mi svoju politiku nazivamo drugom republikom’, uvjeren da će se ‘narod pokrenuti i stvoriti drugu republiku. Prisvajajući originalnost ideje o Drugoj Republici optužio je protukandidata Ivu Josipovića za plagijat, spreman – kako je rekao – uz optužbu predočiti i dokaze.

Shvativši valjda da iz istog naziva slijedi i sličnost njegovog i Josipovićevog programa i da mu ta okolnost ne bi bila od koristi, on je kratko nakon optužbe za plagijat odustao od Druge Republike i dosjetio se Nove Hrvatske.

Što je zapravo sadržaj Josipovićeve Druge Republike, odnosno Kujundžićeve Nove Hrvatske i postoji li njihova programska bliskost?

kujundzic plakat smallPrije nego se je njegov izborni program pojavio na mrežnim stranicama, Ivo Josipović je u predstavljanju svog programa primijenio lukavstvo kakvo priliči majstorima kamuflaže. U prvom je koraku Ured predsjednika zatražio od agencije Ipsos puls da napravi istraživanje o stavovima građana o unaprijed zadanim političkim pitanjima (o čijem li trošku?) potom je njegov PR savjetnik rezultate ispitivanja distribuirao preko slideshare-a, i rasprava u spin-formi na temu ustavnih promjena uz prezentaciju anketnih rezultata mogla je u drugom koraku početi. A pozivu se na raspravu u Uredu predsjednika 18. listopada 2014. odazvalo šareno društvo: GONG-ovci, HAZU-ovci, psiholozi, politolozi, zastupnici u Saboru, riječju sve ugledni pojedinci predstavnici organizacija civilnog društva.

Dakako da su rezultati ispitivanja bili u potpori prijedlozima za ustavne promjene uključujući i onu izbornog sustava: 80% ispitanika podržava reformu izbornog sustava, dvije trećine njih podupire reformu regionalne i lokalne samouprave (s ukupno 5-8 regija,87% ispitanika drži da Predsjedniku treba Ustavom omogućiti da odbije ovjeriti one zakone kojeg smatra neustavnim i vratiti ih Saboru na razmatranje.

Usporede li se ovi rezultati s referendumskom inicijativom ‘Birajmo zastupnike imenom i prezimenom’, vidjet će se da je njezina politička dobit u osnovi Josipovićevog prijedloga ustavnih promjena. S ironijom bi se moglo reći da je Inicijativa U ime obitelji s prikupljenih 380 000 potpisa za raspisivanje referenduma napravila dobar predizborni posao za predsjedničkog kandidata Ivu Josipovića.

U sažetku, Josipovićev izborni program se temelji na konceptu promjene Ustava kojim se preuređuje teritorijalni ustroj države u smislu snažne decentralizacije i regionalizacije (pet ili šest regija), kojim se uređuje pozicija Ustavnog suda, kojim se mijenja izborno zakonodavstvo, uvodi preferencijalno glasanje i uređuje stranačko organiziranje.

U osnovi su izbornog programa Milana Kujundđića novi Ustav i ustavni zakoni kojima bi se ojačale ovlasti predsjednika, preuredile ovlasti Ustavnog suda, uspostavila regionalna podjela Hrvatske (4 županije plus grad Zagreb), izmijenio izborni sustav uvođenjem preferencijskog glasanja i snižavanjem izbornog praga kako bi se oduzela prednost dvjema najjačim strankama i kako bi se omogućilo građanima da zastupnike biraju oni a ne stranački čelnici.

Sličnosti i dodirnih je točaka u oba izborna programa puno, razlika se očituje u Kujundžićevom prijedlogu za jačanje uloge predsjednika.

U Letičinom se stilu za oba ova programa – koja su usmjerena na treći put – može reći da su ‘multi-bing pilule’ koje doduše mogu zavesti, ali su izvan realnosti jer su neprovedive. Zbog čega?

Prema nedavnom tumačenju Predsjednice Ustavnog suda Jasne Omejec (HRT, Javna stvar, 12. 12. 2014.) predsjednik Republike nije onaj koji može raspisati referendum o ustavnim promjenama, jer on ‘samostalno nema tu mogućnost, ali može predložiti raspisivanje referenduma na prijedlog Vlade i uz supotpis premijera’. ‘To je jedna procedura koja nije sasvim uređena u Ustavu’.

Trenutni premijer se već negativno očitovao na Josipovićev prijedlog, a onaj budući će se na isti način očitovati, naravno ako se u kraćem roku ne dogodi radikalna promjena u odnosu političkih snaga.

pravi putRealnost Josipovićevog i Kujundžićevog programa obeskrijepljuje činjenica da je Ustavni sud zaključio da građanska inicijativa ‘Birajmo zastupnike imenom i prezimenom’ nije prikupila 10 posto od  4 042 522 birača u RH. Jedina mogućnost provedivosti izbornih programa dvojice predsjedničkih kandidata bila je vezana uz pozitivan ishod spomenutog referenduma sve do nedavno objavljene odluke Ustavnog suda. Referendumska inicijativa slična onoj koja je pala u vodu, ‘kako stvari trenutno stoje’ bit će nerealna slijedećih nekoliko godina.

U pozadini svega vezanog za Josipovićeve i Kujundžićeve izborne programe, za kampanju općenito, za njenu medijsku dimenziju stoji protuhadezeovsko i protivtuđmanovsko raspoloženje. U pozadini je i želja da se zasjeni Tuđmanova državnička veličina, da povijest otpočne od novog lidera onako kako je to pokušao Mesić ili pak Sanader.

Ništa novo: tako je bilo i u vrijeme Gotovčeve i Goldsteinove Druge Republike, tako je bilo u vrijeme Mesić-Račanove i Sanaderove Treće Republike, tako je i sada za vrijeme Josipovićeve Četvrte i Kujundžićeve Nove Hrvatske.

Da je tako bilo i nakon prvih demokratskih izbora devedesete može se vidjeti iz intervjua prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana kojeg je u tjednu nakon drugog kruga prvih parlamentarnih izbora dao novinarima Vjesnika Mladenu Plešeu i Zoranu Daskaloviću.

Na pitanje novinara kako ‘ima primjedbi da će demokratski procesi u Hrvatskoj biti oslabljeni, a demokratska scena osiromašena zbog toga što su na političkoj sceni ostale samo dvije stranke’, Tuđman je odgovorio:

-To mogu reći samo politički nedorasli ljudi. Hrvatska demokratska zajednica imat će opoziciju socijalističkog bloka jer će komunisti i socijalisti skupiti oko dvadesetak posto glasova, pa prema tome i kandidata. I zašto bi sada taj dvostranački sustav s kojim ćemo ući u Sabor bio nedemokratski. Osim toga, pogledajmo svijet. Ni jedan sustav, ni jedna parlamentarna demokracija nije najidealnija, ali je zapravo najbolje tamo gdje postoji dvostranački sustav. On je i najdemokratskiji i najracionalniji. Jedna stranka na vlasti, a druga u opoziciji i kao kontrolor, pokazalo se do sada najsvrsishodnijim. Mi smo u HDZ-u odlučno usmjereni da unutar Hrvatske demokratske zajednice ne bude nikakva monopolizma i jednoumlja. Mi smo zato da se unutar stranke, kao što je to u svim velikim strankama na Zapadu, razne struje bore za prevagu. Bio bih uvijek za to da postoje dvije glavne stranke, eventualno treća, ali nikako tridesetak stranaka. Zbog toga da se ne gubi vrijeme i zbog toga što je to najracionalnije.

Tko ima uši neka čuje i oči neka vidi: snaga Tuđmanovih prosudbi ni nakon 25 godina ne slabi.

Ivan Mihael Ban/HRSvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Hrvatska, sadašnje vrijeme i Jasenovac

Objavljeno

na

Objavio

FAH

Je li Hrvatska na prekretnici. Je li vrijeme kad hrvatski narod treba odrediti tko je na kojem mjestu, tko vodi Hrvatsku, koje snage u vlasti i ne vlasti u strankama, u Saboru, u Vladi i brojnim udrugama, pretežno nevladinim, ali koje imaju snažan utjecaj na oblikovanje i život države.  Kao da Hrvatskom vladaju i predstavljaju je ljudi  koji su sve dalje od naroda, od tisućljetne Hrvatske.

Tko su ta stvorenja, što ih tjera, dok dišu i udišu čisti hrvatski zrak pun sjećanja na stoljeća mira ali i teških, bolnih, krvlju i stradanjima ispunjenih godina i desetljeća u ratovima za vlastitu  slobodu koju su brojni drugi narodi htjeli oteti i nas porobiti ili jednostavno izbrisati, a potom izdišu poput aždaja plamen netrpeljivosti, neprihvaćanja slobodnog naroda, slobodne države, slobodne ali pravedne samostalne jedinstvene Hrvatske, oslobođene od tuđih vlasti  i komunističkog terora.

Oslobođene od novonastalih varalica, prevaranata, lopova , nezasitnih novih bogataša, često zaštićenih političkim strankama. Hodaju  među nama, puni sebe, uzdignuta čela, glasni, puni preporuka i mudrih rečenica, zapravo  jedini napredni, poduzetni, angažirani za opće dobro,  humanisti, doduše u golemoj manjini ali se  čini kao da su većina, za razliku od manjine minornih, manje vrijednih,  prosječnih Hrvata.

Zauzimaju visoke pozicije u vlasti, u političkim strankama, na fakultetima, institutima, tvrtkama, pogotovo u velikoj većini  nevladinih udruga. Koriste brojne prilike za ocrnjivati Hrvatsku i u njoj ali i u svijetu, pričajući laži o državi u kojoj još uvijek vlada ustaško raspoloženje, ustaški nazivi, dakle fašističko ozračje, na čelu sa glavnim gradom.  Odakle u njima silna snaga  nedomoljublja, nečisti, zapravo, izdaje. I, na žalost, boli. Da, boli. Jer onaj koji nema u srcu, u duši, mira, ljubavi, dobrote, na prvom mjestu za svoje, za svoj dom, za svoju domovinu, zasigurno pati iznutra, proganja ga bol. Jer zloća, manjak empatije se javlja tamo gdje nema dobrote i ljubavi. Tamo gdje vlada praznina. U srcu i duši. Ljubi i radi što hoćeš kazao je sveti Pavao. Time je sve rečeno. A onaj koji nema ljubavi za svoje taj nema ljubavi niti za druge. To su destruktivni ljudi, rušitelji poniznosti, milosti, dobrote, rušitelji naroda, njegove vjere, vjere u pravdu,  u slobodnu nacionalnu državu.  

Možemo donekle razumjeti odbojnost prema Hrvatskoj i Hrvatima onih, koji je nikad nisu željeli slobodnu i neovisnu, one koji su se  nedavno digli oružjem na državu u kojoj, i pored toga što u njoj generacijama žive, ali je nisu osjećali i poštivali kao svoju državu, a iz dana u dan i sada koriste prilike pogotovo na javnim mjestima, na skupovima u tiskovinama, njeni istaknuti vođe, gaze čast i dostojanstvo zemlje u kojoj i te kako dobro žive, ali teško je razumijeti  one koji se upisuju u knjige kao pripadnici naroda koji ovdje živi stoljećima, dakle Hrvati, ali naroda kojeg oni zapravo ne vole, koji ne vole i ne žele ispravnu, normalnu državu  po  svim kriterijima, biološkim, znanstvenim, društvenim, kulturnim, svjetonazorskim, državu koju vode časni, pošteni, bogobojazni, nesebični, pametni ljudi koji će služiti cjelokupnom narodu čije interese će stavljati na prvo mjesto, ispred svojih.

Ne one koji vole samo sebe koji rade i javno i podmuklo iz dana u dan gonjeni mračnim silama zla, sebičnosti, egocentričnosti, nepoštivanja najvažnijih odrednica Hrvatske duge povijesti. I u ovo vrijeme kad je trebala nakon zadnjeg rata, nakon zadnjih brojnih domoljubnih žrtava za njezinu slobodu, naša država zasjati slobodna, čista, ponosna, puna radosti i vjere u budućnost prvenstveno mladih ljudi, odjednom kao iz nekog mraka se pojavljuju i nameću kao predvodnici stvorenja koji guraju Hrvatsku u tamu siromaštva, iseljavanja, nakaradnog, perverznog tumačenja biologije, prirode, znanosti s ciljem da se uništi vjera, svjetonazor, tradicija, običaji, tradicionalni vjerski i obiteljski odgoj u obitelji, da se uništi obitelj.

Brojni među takvima uče svoju djecu pravilima života, ali svojim pravilima, kako naslijediti roditelje i živjeti po istim načinima, istim principima. Za njih ne vrijedi ono  što je dični Dubrovčanin napisao..“onaj ko ima taj dava“. Davati dobrotu treba svatko. Pogotovo oni koji su izabrani da vode narod. A što s onima koji su izabrali sami sebe. Za njih taj dar srca i duše ne vrijedi.  A oni misle da bi njihov način života mogao potrajati jako dugo, dugo, da zadovolje svoje zle potrebe. Čini se da smo na prekretnici, da je vrijeme kad bi trebalo kazati dosta. Cjelokupni narod, jer većina tako misli i želi spasiti Hrvatsku od zla manjine, ali na žalost jake manjine. Od one manjine koja ne želi napredak Hrvatske, koja nije sretna ako Hrvatska uspostavlja prijateljske odnose sa drugim državama, kao primjerice u zadnje vrijeme, pa stalno pronalazi stare i nove, postojeće i nepostojeće grijehe kako bi je što više ocrnila. U zadnje vrijeme zajedno s austrijskim socijalistima želi zabraniti komemoraciju hrvatskim žrtvama na Bleiburgu, prekinuti sveze s Vatikanom ukidanjem međudržavnih ugovora.

Žalosno je što do sada niti jedna politička stranka, poglavito drzovite demokršćanske stranke nisu organizirale komemoraciju u Jasenovcu antifašističkim komunističkim žrtvama hrvatskog naroda od 1945.godine nadalje, pogotovo žrtvama Križnog puta. Krajnje je vrijeme da se to učini, da se Hrvatski narod ode pokloniti i pomoliti brojnim vojnim i civilnim umorenim žrtvama nakon završetka rata, u neko drugo vrijeme, nakon što se izredaju udruge za žrtve ustaškog režima. U isto vrijeme treba svakako završiti iskapanja svih grobišta, potom izbrisati sve one koji su po nekoliko puta upisani da su ubijeni u Jasenovcu a da tamo nisu nikad bili. Tada ćemo konačno znati koliko je žrtava bilo do i iza 1945.godine. To Hrvatska povijest treba i zahtijeva.

dr.sc.Damir Letinić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Analiza preferencija

Objavljeno

na

Objavio

Vođen tijekom događanja na hrvatskoj političkoj sceni odlučio sam se da pokušam napraviti jednu analizu političkih preferencija hrvatskih građana. U nedostatku opširnijih statističkih podataka pogotovo onih zasnovanih na in -depth polls istraživanju jer sve agencije rade kratke ankete, odnosno ispitivanja, poznata kao short polls i tracking polls morao sam kombinirati.

U Hrvatskoj se tri agencije bave ispitivanjima i uzeo sam u obzir sve tri te uspoređivao njihove rezultate.

Kako je samo ispitivanje kompleksno i zahtjeva uključivanje svih zadanih parametara da bi rezultat anketiranja bio što vjerodostojni, agencije nisu bile u mogućnosti to koristiti te su znatna odstupanja kod sve tri.

Prije svega, problem je u fiksnoj telefoniji jer ona u priličitoj mjeri onemogućuje utvrđenje starosne linije, obrazovne i socijalne strukture.

Kako bih razlučio te podatke išao sam na rezultate zadnjih parlamentarnih izbora, pregledavao po izbornim jedinicama preferencije, ali i uspoređivao po glasačkim mjestima. Koristio sam i ispitivanja prije parlamentarnih izbora 2016 ali i zadnjih lokalnih izbora, istina samo djelomično i to Grad Zagreb.
Kod usporedbe rezultata za sam Zagreb, točno se vidi u gojim gradskim četvrtima koja politička opcija ima više glasača, kao što se vidi struktura u svih sociološkim parametrima. Tako se uviđaju razlike u zonama stanovanja, vrsti stambenih objekata poput višekatnica ili obiteljskih kuća kao i sama starost tih objekata.
Kod usporedbe rezultata agencija, nisam se vodio samo zadnjim već svim ispitivanjima u zadnjih godinu dana.

Kod same usporedbe i analize pada i rasta podrške pojedinim političkim opcijama, primjetan je nelogičan pad s jedne strane i ne logičan rast s druge strane. Tako je izrazito primjetno da se samo kod jedne agencije primijeti djelomično prelijevanje preferencija dok druge dvije to ne prikazuju.

Upravo sam se na toj činjenici najviše zadržao kod analize jer bez obzira na neodlučne, koji imaju konstantnu, ta brojka ne može jednostavno nestati.
Tako se s lijevog spektra vidi da glasove SDP-a i odbjeglog HNS-a preuzimaju ŽZ, Glas i stranka Pametno, dok na desnom spektru razlika između najboljeg i najlošijeg rezultata HDZ-a jednostavno nestaje. Prikazani rast stranke NHR nije rezultat prikazivanja gubitka HDZ-a već dijelom Mosta i dijelom pravaških stranaka.
Sama analiza sigurno nije prikaz apsolutnog stanja već trenutnog i jasniji pokazatelji mogu se utvrditi tek nakon dva ili tri mjeseca kada će trendovi rasta ili pada biti jasnije izraženi ali sigurno da se ne mogu i ne trebaju zanemariti.

Ante Rašić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati