Pratite nas

Analiza

Druga Republika – Nova ili Bolja Hrvatska

Objavljeno

na

U javnom odgovoru na e-pismo kojeg je dobio od predsjedničkog kandidata Ive Josipovića, profesor dr. Slaven Letica je predočio čitateljima Večernjeg lista (Obzor, 13. prosinca) svoje razumijevanje izbornog programa pod naslovom Druga Republika.

konacno-A

E-pismo je dobio uz naznaku očekivanja pošiljatelja (Josipovića) da će imati mogućnosti širiti poruke iz njegovog izbornog programa i da će moći na pozitivan način – u Josipovićevu korist – utjecati na mišljenje birača.

Iz javnog odgovora profesora Letice može se zaključiti da se predsjednički kandidat obratio na krivu adresu. Program Druge Republike kao i prethodni mu program Pravog puta su – kako u odgovoru piše Letica – ‘multi-bing pilule’ koje ga neće zavesti, a isprazne ga fraze, lišene bilo kakvog povijesnog, znanstvenog i životnog smisla neće uvjeriti da bi javno i privatno zagovarao Drugu Republiku ‘tamo do 2020. godine’.

Korištenje rednih brojeva u periodizaciji državnopravne povijesti svojstveno je za francusku prevratničku ustavnu i državnu povijest svih pet republika – stoji u Letičinom odgovoru – a samu Josipovićevu ideju Druge Republike ocjenjuje potpuno promašenom u suštinskom, zdravorazumskom, teorijskom i formalnopravnom pogledu. Profesora Leticu iznad svega ‘zbunjuje’ što predsjednički kandidat ima nakanu svoj Projekt Druge Republike dati na referendumsko izjašnjavanje u slučaju da ne dobije potrebnu saborsku većinu, jer je upravo na taj način Aleksandar Karađorđević razvlastio parlament pravdajući to nužnošću uspostave izravne veze s voljenim ‘jugoslovenskim’ narodom (Vidovdanski ustav). Letica dodaje da ipak ne zamišlja Josipovića kao diktatora, napominje da je više sklon zaključku kako su projekti Druga Republika i Nova pravednost markentiški predizborni trikovi. U odgovoru sugerira Ivi Josipoviću da je projekt Druge Republike trebao, ako se već odlučio, krstiti kao Treću Republiku jer se, pojašnjava Letica, ona nastavlja na božićnim Ustavom (’90.g.) ozakonjenu Prvu Republiku i potom Drugu Republiku koja je 2001. godine voljom trećesječanjske vlasti ozakonjena korjenitom izmjenom božićnog Ustava.

Tako profesor Letica profesoru Josipoviću. Ali, ako bi se uvažavalo Dragutina Lalovića, umirovljenog profesora političke teorije na Fakultetu Političkih nauka, a ne profesora Slavena Leticu, onda bi korištenje rednih brojeva u periodizaciji hrvatske državopravne povijesti bilo bitno drukčije.

Lalović naime pod Prvom Republikom podrazumijeva ‘realsocijalistički sustav’ (od 1941. do 1990.) s ustavnom pozicijom Hrvatske kao republike, a pod Drugom Republikom ‘autoritarnu državu, s rudimentarnim demokratskim i izrazitim totalitarističkim obilježjima’ koja je nastala na božićnom Ustavu a nestala s dolaskom trećesječanjske vlasti (1990. – 2000.). Lalović drži nedvojbenim da je dolazak HDZ-a na vlast ‘bio prekid s dotadašnjim demokratskim promjenama’ i da je ‘stupanj slobode bio veći u formalno totalitarnom, negoli u formalno demokratskome sustavu’. (Hrvatska Druga republika i njezine državotvorne kušnje, Lalović, D., Polit. misao, Vol XXXVIII, 2001., br. 1, str. 12–25). Prema Laloviću s dolaskom trećesječanjske vlasti uspostavljena je Treća Republika. (Nazivali li je Trećom ili Republikom kojeg god rednog broja, vlast od trećeg siječnja 2000. do danas razgrađuje njene institucije, ponajprije policiju i vojsku, diplomaciju, i sve ono što se odnosi na sigurnost i zdravlje nacije.) U ovome ‘Lalovićevom slijedu’ Josipovićeva bi bila Četvrta Republika.

Nu, ideja Druge Republike Vlade Gotovca starija je ne samo od Josipovićeve nego i od Lalovićeve periodizacije. On ju je kao predsjednik Matice Hrvatske i predsjednički kandidat iznio dvije godine nakon poznatog Božićnog Ustava. U intervjuu tjedniku Globus (28. veljače 1992. g, st. 16, 17) Gotovac najavljuje da bi njegov ‘eventualni dolazak na predsjedničko mjesto doista značio velike promjene u struk­turi političkog i državnog živo­ta u Hrvatskoj’, što podrazumijeva i promjenu Ustava jer on ‘ne bi mogao prihvatiti da nastavi ovakvu Republiku kakvu sada imamo’.

Da ideja Druge Republike umrlog pjesnika nije ostala mrtvo slovo na papiru očito je iz programa “Instituta Vlado Gotovac” kojega vodi pjesnikova druga žena Simona Šandrić Gotovac, nekoć Šima Šandrić. Riječ je o ‘Institutu za uznapredovale studije’ koji se od svog osnutka (2001. g.) bavi pomaganjem i stipendiranjem studenata humanističkih znanosti, a u perspektivi Institut namjerava izdavati glasilo Druga republika.

Kako Gotovčev politički program Druge Republike za njegova života nije shvaćen – na svu sreću ni prihvaćen – Liberalnoj je stranci, kojoj je pjesnik bio predsjednikom, ostavio u naslijeđe ‘trajno širenje granica slobode’. Nakon utrnuća LS-a to je nasljeđe palo u krilo Čaćić-Pusićkinog HNS-a, potom i SDP-a pa je na kraju nejasno je li Josipovićeva ideja Druge Republike dio Gotovčevog političkog programa. No, ideja nije originalna. Nije originalna u odnosu na Gotovčevog stranačkog prijatelja Slavka Goldsteina i njegovu Drugu Republiku Hrvatsku (Erasmus, 1994., 8; str. 21-3), a ni u odnosu na Vesnu Škare Ožbolt (‘Druga Republika – kompletna rekonstrukcija vlasti’, mrežne stranice DC-a, ožujak 2011. g.).

Osim ovdje spomenutih zagovornika Druge ili n-te Republike, valja spomenuti i predsjedničkog kandidata dr. Milana Kujundžića. On je prije petnaestak dana na javnoj tribini u Osijeku izjavio kako ‘mi svoju politiku nazivamo drugom republikom’, uvjeren da će se ‘narod pokrenuti i stvoriti drugu republiku. Prisvajajući originalnost ideje o Drugoj Republici optužio je protukandidata Ivu Josipovića za plagijat, spreman – kako je rekao – uz optužbu predočiti i dokaze.

Shvativši valjda da iz istog naziva slijedi i sličnost njegovog i Josipovićevog programa i da mu ta okolnost ne bi bila od koristi, on je kratko nakon optužbe za plagijat odustao od Druge Republike i dosjetio se Nove Hrvatske.

Što je zapravo sadržaj Josipovićeve Druge Republike, odnosno Kujundžićeve Nove Hrvatske i postoji li njihova programska bliskost?

kujundzic plakat smallPrije nego se je njegov izborni program pojavio na mrežnim stranicama, Ivo Josipović je u predstavljanju svog programa primijenio lukavstvo kakvo priliči majstorima kamuflaže. U prvom je koraku Ured predsjednika zatražio od agencije Ipsos puls da napravi istraživanje o stavovima građana o unaprijed zadanim političkim pitanjima (o čijem li trošku?) potom je njegov PR savjetnik rezultate ispitivanja distribuirao preko slideshare-a, i rasprava u spin-formi na temu ustavnih promjena uz prezentaciju anketnih rezultata mogla je u drugom koraku početi. A pozivu se na raspravu u Uredu predsjednika 18. listopada 2014. odazvalo šareno društvo: GONG-ovci, HAZU-ovci, psiholozi, politolozi, zastupnici u Saboru, riječju sve ugledni pojedinci predstavnici organizacija civilnog društva.

Dakako da su rezultati ispitivanja bili u potpori prijedlozima za ustavne promjene uključujući i onu izbornog sustava: 80% ispitanika podržava reformu izbornog sustava, dvije trećine njih podupire reformu regionalne i lokalne samouprave (s ukupno 5-8 regija,87% ispitanika drži da Predsjedniku treba Ustavom omogućiti da odbije ovjeriti one zakone kojeg smatra neustavnim i vratiti ih Saboru na razmatranje.

Usporede li se ovi rezultati s referendumskom inicijativom ‘Birajmo zastupnike imenom i prezimenom’, vidjet će se da je njezina politička dobit u osnovi Josipovićevog prijedloga ustavnih promjena. S ironijom bi se moglo reći da je Inicijativa U ime obitelji s prikupljenih 380 000 potpisa za raspisivanje referenduma napravila dobar predizborni posao za predsjedničkog kandidata Ivu Josipovića.

U sažetku, Josipovićev izborni program se temelji na konceptu promjene Ustava kojim se preuređuje teritorijalni ustroj države u smislu snažne decentralizacije i regionalizacije (pet ili šest regija), kojim se uređuje pozicija Ustavnog suda, kojim se mijenja izborno zakonodavstvo, uvodi preferencijalno glasanje i uređuje stranačko organiziranje.

U osnovi su izbornog programa Milana Kujundđića novi Ustav i ustavni zakoni kojima bi se ojačale ovlasti predsjednika, preuredile ovlasti Ustavnog suda, uspostavila regionalna podjela Hrvatske (4 županije plus grad Zagreb), izmijenio izborni sustav uvođenjem preferencijskog glasanja i snižavanjem izbornog praga kako bi se oduzela prednost dvjema najjačim strankama i kako bi se omogućilo građanima da zastupnike biraju oni a ne stranački čelnici.

Sličnosti i dodirnih je točaka u oba izborna programa puno, razlika se očituje u Kujundžićevom prijedlogu za jačanje uloge predsjednika.

U Letičinom se stilu za oba ova programa – koja su usmjerena na treći put – može reći da su ‘multi-bing pilule’ koje doduše mogu zavesti, ali su izvan realnosti jer su neprovedive. Zbog čega?

Prema nedavnom tumačenju Predsjednice Ustavnog suda Jasne Omejec (HRT, Javna stvar, 12. 12. 2014.) predsjednik Republike nije onaj koji može raspisati referendum o ustavnim promjenama, jer on ‘samostalno nema tu mogućnost, ali može predložiti raspisivanje referenduma na prijedlog Vlade i uz supotpis premijera’. ‘To je jedna procedura koja nije sasvim uređena u Ustavu’.

Trenutni premijer se već negativno očitovao na Josipovićev prijedlog, a onaj budući će se na isti način očitovati, naravno ako se u kraćem roku ne dogodi radikalna promjena u odnosu političkih snaga.

pravi putRealnost Josipovićevog i Kujundžićevog programa obeskrijepljuje činjenica da je Ustavni sud zaključio da građanska inicijativa ‘Birajmo zastupnike imenom i prezimenom’ nije prikupila 10 posto od  4 042 522 birača u RH. Jedina mogućnost provedivosti izbornih programa dvojice predsjedničkih kandidata bila je vezana uz pozitivan ishod spomenutog referenduma sve do nedavno objavljene odluke Ustavnog suda. Referendumska inicijativa slična onoj koja je pala u vodu, ‘kako stvari trenutno stoje’ bit će nerealna slijedećih nekoliko godina.

U pozadini svega vezanog za Josipovićeve i Kujundžićeve izborne programe, za kampanju općenito, za njenu medijsku dimenziju stoji protuhadezeovsko i protivtuđmanovsko raspoloženje. U pozadini je i želja da se zasjeni Tuđmanova državnička veličina, da povijest otpočne od novog lidera onako kako je to pokušao Mesić ili pak Sanader.

Ništa novo: tako je bilo i u vrijeme Gotovčeve i Goldsteinove Druge Republike, tako je bilo u vrijeme Mesić-Račanove i Sanaderove Treće Republike, tako je i sada za vrijeme Josipovićeve Četvrte i Kujundžićeve Nove Hrvatske.

Da je tako bilo i nakon prvih demokratskih izbora devedesete može se vidjeti iz intervjua prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana kojeg je u tjednu nakon drugog kruga prvih parlamentarnih izbora dao novinarima Vjesnika Mladenu Plešeu i Zoranu Daskaloviću.

Na pitanje novinara kako ‘ima primjedbi da će demokratski procesi u Hrvatskoj biti oslabljeni, a demokratska scena osiromašena zbog toga što su na političkoj sceni ostale samo dvije stranke’, Tuđman je odgovorio:

-To mogu reći samo politički nedorasli ljudi. Hrvatska demokratska zajednica imat će opoziciju socijalističkog bloka jer će komunisti i socijalisti skupiti oko dvadesetak posto glasova, pa prema tome i kandidata. I zašto bi sada taj dvostranački sustav s kojim ćemo ući u Sabor bio nedemokratski. Osim toga, pogledajmo svijet. Ni jedan sustav, ni jedna parlamentarna demokracija nije najidealnija, ali je zapravo najbolje tamo gdje postoji dvostranački sustav. On je i najdemokratskiji i najracionalniji. Jedna stranka na vlasti, a druga u opoziciji i kao kontrolor, pokazalo se do sada najsvrsishodnijim. Mi smo u HDZ-u odlučno usmjereni da unutar Hrvatske demokratske zajednice ne bude nikakva monopolizma i jednoumlja. Mi smo zato da se unutar stranke, kao što je to u svim velikim strankama na Zapadu, razne struje bore za prevagu. Bio bih uvijek za to da postoje dvije glavne stranke, eventualno treća, ali nikako tridesetak stranaka. Zbog toga da se ne gubi vrijeme i zbog toga što je to najracionalnije.

Tko ima uši neka čuje i oči neka vidi: snaga Tuđmanovih prosudbi ni nakon 25 godina ne slabi.

Ivan Mihael Ban/HRSvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Što se događalo za vrijeme ‘nogometne euforije’: Agrokor, mirovinska reforma, unutarstranački prijepori u SDP-u…

Objavljeno

na

Objavio

Agrokor, mirovinska reforma i unutarstranački prijepori u SDP-u neke su od tema kojima smo se bavili prije kolektivne euforije posljednja dva tjedna, tijekom kojih je donesen i zakon o najmoprimcima i porasle su cijene nekretnina.

Valutna klauzula u slučaju švicarskog franka – ništetna

Visoki Trgovački sud je zaključio da su banke povrijedile interese potrošača nudeći im kredite u toj valuti. Procjena je Udruge Franak da bi banke u ime odštete mogle klijentima isplatiti od 10 do 15 milijardi kuna. Čelnici Udruge Franak preporučili su svojim članovima i svima drugima koji su oštećeni kreditima u švicarskim francima pokretanje privatnih tužbi protiv banaka.

Izmijenjen Zakon o najmu stanova

Hrvatski sabor donio je Zakon o izmjenama i dopuni Zakona o najmu stanova koji bi konačno trebao riješiti problem zaštićenih najmoprimaca koji su u prošlom sustavu koristili stanarsko pravo u stanovima koji imaju privatnog vlasnika. Navedenim Zakonom postiže se ravnoteža između suprotstavljenih interesa najmodavaca i najmoprimaca. Vlasnici stanova (najmodavci) dobivaju točan dan kada mogu u potpunosti slobodno raspolagati svojom nekretninom. Zaštićeni podstanari pored pet godina zadržavanja statusa zaštićenog najmoprimca dobivaju i državnu subvenciju pri plaćanju tržišne najamnine nakon isteka postojećeg statusa, u trajanju dodatnih pet godina. Također, zaštićeni najmoprimci imat će pravo prvokupa stanova u vlasništvu države i jedinica lokalne samouprave.

Porasle cijene nekretnina

Eurostat je izvijestio da je rast cijena nekretnina u EU i Hrvatskoj u prvom tromjesečju ubrzao. U Hrvatskoj je to ubrzanje bilo izrazitije, pokazuju podaci europskog ureda za statistiku. U prvom su kvartalu cijene stambenih nekretnina, mjerene indeksom cijena nekretnina, na godišnjoj razini porasle za 4,7 posto na prostoru Europske unije te za 4,7 posto u eurozoni. To je nešto brži rast nego u posljednja tri mjeseca 2017., kada su cijene u EU porasle 4,5 posto, a u eurozoni 4,3 posto na godišnjoj razini. U Hrvatskoj su cijene stambenih nekretnina u prvom ovogodišnjem tromjesečju porasle 8,5 posto u odnosu na isto lanjsko razdoblje. U posljednjem tromjesečju 2017. porasle su 7,6 posto.

Mirovinska reforma

Detalji o mirovinskoj reformi izašli su u javnost danima prije nego što su koalicijski partneri došli u Vladu po infomacij iz prve ruke. O produljenju radnog vijeka do 67. godine i eventualnom ukidanju drugog mirovinskog stupa tek treba postići dogovor. Prema riječima Milorada Batinića, HNS stoji pri tome da drugi mirovinski stup treba jačati, budućnost mladih koji će tek početi raditi po njima je u drugom mirovinskom stupu. Radimir Čačić, predsjednik Narodne stranke-reformisti kazo je da je model koji je ponuđen protuustavan i nezakonit te da otvara procesne nejednakosti među građanima. “Dakle, neprihvatljivo”, zaključio je.

Vodit će se računa o održivosti sustava boljim mirovinama te izjednačavanju prava svih osiguranika, poručuje Gordan Jandroković. Vjeruje da će u tome imati potporu koalicijskih partnera. HDZ-ov Milijan Brkić pak kaže: “ne može se funkiconirati u koaliciji pod pretpostavkom ucjene”. Koalicijski partneri poručili su da će se o svemu još razgovarati, HSLS-ov Darinko Kosor rekaoj da će se cijelo ljeto voditi javna rasprava, glavna će tema biti kako ispraviti nepravdu prema ljudima koji će u idućih 15 ili 20 godina ići u mirovinu. Vlada bi konačni prijedlog mirovinske reforme u Sabor trebala poslati na jesen, nakon javne rasprave.

Agrokor

Nagodba o Agrokoru izglasovana je 4. srpnja, 450 predstavnika vjerovnika predstavljalo je 93 posto ukupnih tražbina. Oni koji podupiru nagodbu bili su izuzetno zadovoljni zbog činjenice da je bio tako velik odaziv, ali i da je nagodbu poduprlo znatno više vjerovnika od onoga što su zakonske obveze, odnosno dvotrećinske većine. Protiv nagodebilo je 20 posto vjerovnika s gotovo 7 milijardi kuna potraživanja i svoju će zadovoljštinu vjerojatno potražiti na sudu.

Predstavnica velikih dobavljača u Privremenom vjerovničkom vijeću Marica Vidaković zadovoljna je. Zadovoljni su i u Sberbanku, novom najvećem suvlasniku Agrokora. “Proslavit ćemo nagodbu, ali nema opuštanja jer usmjereni smo na njezino provođenje kako bi sve završilo što prije, što efikasnije i kvalitetnije. Tek tada ćemo kao budući suvlasnici, s 40 posto novog Agrokora, početi raditi na promjenama u kompaniji, rekao je Sergej Volk iz Sberbanka.

No ima i onih koji nisu zadovoljni – uz Ivicu Todorića i Adris može se očekivati još sudskih tužbi. Nagodba bi nakon roka za žalbe trebala biti pravovaljana na jesen, a do kraja godine ili početkom iduće očekuje se njezino provođenje u svakodnevnom poslovanju novog Agrokora. Trgovački sud je rješenjem potvdio nagodbu.

Ekonomski analitičar Ljubo Jurčić smatra kako je teško za vjerovati da će nakon tri, a posebno nakon pet godina, ostati onakav koncern kakvog ga je izgrađivao Ivica Todorić. Za nagodbu kaže da smo se ponovno vratili na početak – “Došli smo ponovno do toga da ruske banke, a njih podržavaju i američki investicijski fondovi, žele napraviti isti taj korak kao i prije 400 dana. Bira se savjetnika koji će to dalje profesionalno voditi da se pripremi za ono što banke hoće. A one hoće, vjerovatno u pristojnom roku i najboljem trenutku to prodati”.

Potresi u SDP-u

U SDP-u su se nastavili potresi. Mjera privremenog oduzimanja prava na obnašanje svih funkcija u SDP-u i članskih prava na dvije godine izrečena je za potpredsjednika SDP-a Peđu Grbina i članove Predsjedništva Sinišu Hajdaša Dončića, Mihaela Zmajlovića i Vedrana Babića. Oni su se našli na popisu 90 stranačkih dužnosnika nezadovoljnih načinom na koji se vodi SDP i stanjem u stranci. Pismo u kojem traže njegovu ostavku, predali su šefu SDP-a Davoru Bernardiću.

On im je na sjednici Glavnog odbora o stanju u stranci prije dva dana poručio da će, ako je on glavni problem SDP-a, podnijeti ostavku na mjesto saborskog zastupnika. Uvjet je da ostavke podnesu i 23 zastupnika koji su među 90 nezadovoljnika potpisnika pisma u kojem traže odlazak Bernardića. Nakon toga bi i on podnio ostavku i na mjesto predsjednika stranke.

Dotad, suspenzija za gore navedene pojedince. To znači da više neće biti članovi Predsjedništva, a predloži li Predsjedništvo, Hajdaš Dončić i Zmajlović mogli bi otići i sa čelnih funkcija u svojim županijskim organizacijama na koje su izabrani u lipnju. Što se tiče članskih prava koja uključuju mogućnost da biraju i budu birani, ovlast za njihovo oduzimanje prema članku 32. Statuta ima samo Predsjedništvo stranke. U slučaju da ostanu i bez članskih prava, to bi značilo da ne bi bili kandidati stranke na izborima bilo koje razine.

CRO Demoskop: HDZ u blagom rastu, SDP i dalje pada

Prema najnovijem mjesečnom istraživanju političkih preferencija u RH, CRO-Demoskopu, zaustavljen je pad potpore HDZ-u, dok SDP-u i Mostu i dalje pada, a Živom zidu raste. HDZ ima 25% potpore, drugi je SDP s 18,7%, treći Živi zid – 13,4% a četvrti Most sa 7,3%. Na vrh ljestvice pozitivnog doživljaja političara i ovaj mjesec je “nitko”, predsjednica RH je na drugome mjestu, a premijer treći. Vrh ljestvice negativnog doživljaja političara predvodi premijer, na drugo mjesto vratio se čelnik SDP-a Davor Bernardić, dok su na trećem “svi političari”. Razina potpore politici Vlade u 20. mjesecu njezina mandata je 30,5%, što je 0,5% više nego u lipnju. Vladinu politiku ne podupiru 54,3% građana. (HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Što je Kolinda uradila za svoju zemlju i što Čoviću nisu dali da uradi za nas?

Objavljeno

na

Objavio

Postoje stvari koje su na prvu ruku nematerijalne, no s vremenom se kapitaliziraju. Uloga hrvatske predsjednice u Rusiji, Hrvatskoj, kako vrijeme bude teklo, donijet će milijune. Znaju to oni koji ju vole no i svi oni koji ju ne vole, piše u redakcijskom osvrtu za Poskok.info Ivan Šušnjar., prenosi Hrvatski medijski Servis.

Znaju to oni koji ju vole no i svi oni koji ju ne vole.

Uz hrvatsku reprezentaciju, koja je nevjerojatno digla popularnost Hrvata u svijetu, kao i Republike Hrvatske, splet okolnosti od Kolinde Grabar Kitarović napravio je svjetski hit.

Postoji riječ na francuskom “sérendipité“. Nema prijevoda na hrvatski. U suštini znači slučajan razvoj događaja na sretan, ili koristan način. Pratila je Kolindu cijelo vrijeme u Rusiji. Ali i Francuze u finalu. Vatrene nije. Sve što su dobili, dobili su isključivo svojim znojem.

Elem posljedica cijele te priče je danas da je Hrvatska apsolutni hit u svijestu. Porast interesa za Hrvatskom Google objavljuje kao nešto nesvakidašnje. I oni su u šoku. Radi se o takvom skoku, da je ime Hrvatske, Hrvata, hrvatske predsjednice, hrvatske povijesti, hrvatskih glazbenika, sportaša, guglano više puta nego sveukupno do sada u povijesti, i to iz krajeva svijeta koji nikada nisu čuli za Hrvate. Samo jedan video na kojem se vrti kolaž njenih fotografija u tri dana pogledalo je preko 2.7 milijuna ljudi.

Pozitivni efekti koji su se dogodili zahvaljujući podršci Predsjednice Kolinde Grabar Kitarović

Imidž Hrvatske u svijetu potpuno je promijenjen. To je snaga nogometa.

No ne baš tako davno, točnije pri prvom odlasku hrvatske predsjednice u Rusiju, NGO uhljebi u Hrvatskoj propitivali su o čijem trošku Grabar Kitarović putuje u RH. Ta kasta danas šuti. Kriju se kao miševi.

Nadaju se da ćemo to zaboraviti. Da bi već sutra nastavili po istome.

Ali ako ćemo iti malo samurajskog duha Vatrenih primiti na sebe, nemamo pravo to zaboraviti.

Već sutra, financijske službe u RH morale bi provjeriti tko stoji tko financira te pokrete i za čiji interes rade. Zašto? Jer mi držimo do svoje zemlje. I ne želimo da nam jazavci oblikuju stvarnost.

Na žalost, i na sramotu postkolonijalne Hrvatske , hrvatska predsjednica, u Rusiju nije putovala o državnom trošku.

Zbog činjenice da smo se navikli, da nam samoimenovani čuvari morala određuju što je moralno a što ne, pristali smo vjerovati kako je normalno da predsjednica države, na utakmice svjetskog prvenstva putuje privatno.

Što je sramota, a ne nešto čime bismo se trebali ponositi.

Ona je naša službenica. Unajmili smo je da odradi određen posao za nas. Između ostalog, i posao dizanja imidža zemlje. Ona tamo ide i radi nas.

Naprosto nije normalno da nekakav NGO šalje dopise u Ured Predsjednice, s upitom, “jel to dama Skitarović , kako su je nazvale Novossti, odlučila ići tamo o državnom trošku”. Da o čijem drugom, pobogu? Jesu li to pitanje postavljati dragim im Vođama u ranijim “daleko slobodnijim” režimima?

I tko bi trebao ići o državnom trošku u Rusiju na finale nacionalne reprezentacije ako ne formalni lider nacije?

U Francuskoj bi bilo nezamislivo da je neki medij postavio pitanje o čijem trošku Macron putuje u Rusiju. To bi bio skandal. Zašto? Jer je Francuska država koja drži do sebe. Macron nije Skitulja. On je francuski predsjednik.

Nije li vrijeme da Hrvatska promijeni odnos prema samoj sebi? Sukladno onoj energiji i onoj silovitosti kakvu je Hrvatskoj pokazao Dalić? Da se malo više poštujemo?

BIH, druga hrvatska država, država koja redovno puni polovinu hrvatske reprezentacije, reprezentacije koja nije državna, nego nacionalna, baš onako kako je Engleska reprezentacija nacionalna reprezentacija Engleza, a škotska Škota, s druge strane, da se ne lažemo, ima užasan imidž u svijetu.

Ekonomske institucije i zavodi za statistiku nikada nam nisu priložili podatke koliko nas, građane BIH košta negativan imidž BIH. I trebalo bi to tražiti od njih.

Koliko nas konkretno milijuna maraka košta vijest da su dva ISIL-ovca vraćenja iz Njemačke u BIH nakon što se otkrilo da šuruju s teroristima, da se stotine vraćaju iz Sirije, koliko nas koštaju četnički skupovi, koliko ustaški?

Sve fino na papir. Pa da vimo što je to što najviše košta danas BIH. I koliko je to milijuna manje noćenja i milijardi manje investicija u BIH. Koliko je to naše zaustavljene bolje budućnosti. Brine li to ikog ovdje ili smo mi zadnje naivčine u BIH prostoru koji vjeruju u budućnost?

Upravo ta i takva BIH, država sa katastrofalnim imidžom, koja se svijetu i danas promovira sirijskim dragovoljcima, zločinama, presudama, jamama i ratom 9o-ih, na svjetskom prvenstvu imala je izbornika iz BIH u finalu, te petoricu igrača što rođenih što porijeklom iz BIH. Što je to ako nije jedna sjajna priča iz BIH?

I ništa od tog ta ista BIH, naša BIH, nije iskoristila za podizanje svog imidža.

Isto bi ovo pisali da je Turska bila u finalu, ili Srbija, i da su u tim timovima dominirali ljudi iz BIH a Bakir ili Ivanić odbili otići na finale i raditi na promociji BIH.

Što je to što je zasmetalo imperijalnim NGO medijima u BIH da zaustave pokušaj da se i BIH promovira u Rusiji? Kao zemlja koja je dala osovinu svjetskog finaliste?

Strah od porasta imidža Dragana Čovića? Što točno?

Čović bi u Rusiji, pred svjetskim kamerama bio samo lider iz BIH. I ništa više. Ljudi bi se pitali što BIH ima s ovim. Pa bi guglali. Pa bi došli do informacije da BIH nije samo zemlja problema. Nego i rodna zemlja finalista svjetskih prvaka.

Čović je opet, pristajući na sarajevski šovinizam, pristajući da se ušuti, praktički pristao na njihovu želju da BIH ostane samo bošnjačka.

Jer oni žele reći – Mi plaćamo Dragana Čovića, mi smo država i Dragan Čović će odgovarati nama. To je taj sistem kuhanja žabe.

Ne, gospodo, vi ne plaćate Dragana Čovića. Mi plaćamo Dragana Čovića. Samo jedan vaš kanton, narodu Dragana Čovića godišnje uzme preko 40 milijuna maraka čiste novostvorene vrijednosti. Živite na lihvarenju a pozivate na odgovornost.

Dragan Čović odgovara nama, ne vama. Vi nemate ništa s njegovim novčanikom. Jedini koji to pravo imaju, da ga pitaju gdje troši, i kako troši naše pare, smo mi. Mi koji ga biramo. I koji ga plaćamo. Jer, prihvaćali vi to ili ne, no BiH nije samo bošnjačka država.

Pristajući u Rusiju ići o privatnom trošku, i pojavljujući se tek na pokojoj fotografiji, kako ne bi naljutio šovenski dio naše države, Čović je nesvjesno naštetio i interesima svog naroda ali i imidžu BIH. Pristao je priznati Sarajevo kao vlastiti autoritet. Ono Sarajevo koje ne priznaje njega.

Zašto je to uradio? To nije hrvatski odgovor. To je hrvatsko bespogovorno pristajanje na imperativ koji dirigira NGO sektor i političko Sarajevo.

On, kao hrvatski član predsjedništva, točno onako kao Kolinda, morao je imati susrete s dijelom reprezentacije, pred svjetskim kamerama. Na terenu, u svlačionici, svejedno.

Poslati drugačiju poruku iz BIH. Pojasniti svijetu da je BIH domovina Dalića, protjeranog Lovrena, Ćorluke, Rakitića, Kovačića, Jedvaja. Domovina svjetskih finalista.

Bila je to njegova predsjednička dužnost. Nikakav hir. Gesta koja bi strašno pomogla i BIH.

Sarajevo ne shvaća da je to bilo i u sarajevskom interesu. No to nije problem ostatka BIH. BIH ne može ovisiti od toga hoće li, ili neće, Sarajevo nešto shvatiti.

Mi nemamo vremena čekati da Sarajevo shvati. Jer to nas sve jako puno košta. Njihova autarkija, šovinizam, zaljubljenost u mitsku bošnjačku sliku Bosne, koja nikako da se dogodi, do sada nas je koštala milijune.

Sve nas koji želimo da BIH prestane biti slučaj u svijetu.

Već danas NGO mediji, i NGO intelektualci, ponavljaju priču, “otkud Čovića s Putinom, i što je radio u VIP loži”. Ludi zbog činjenice da se Čović sastao s Putinom.

Pitaju s čijim parama je otišao.

Odvratno. Baš dno.

Radi se o istim onim medijima koji nikada nisu postavili pitanje o čijem je trošku Bakir Izetbegović putovao na susret s Muslimanskim bratstvom. Organizacijom koju je CIA stavila na spisak terorističkih organizacija. Nikada niti jedan od tih Bakirovih medija nije objasnio bošnjačkoj javnosti koliko će ih konkretno novaca po džepu dugoročno koštati takav imidž države kakav nam Bakir gradi. Koliko će perspektive njihovoj djeci oduzeti svaki njegov potpuno sulud susret s takvim svijetom?

I koliko tek nama? Koji nismo taj svijet.

Oni, saraj NGO uhljebi u BIH, dok kriju tko ih plaća, dok odbijaju kategorički potvrditi sve one laži koje pišu, manifestiraju očitu intelektualnu skučenost. I radeći za sebe, čine loše cijelom ovom društvu. Nominalno rade na pomirbi, u praksi čine sve da do nje nikad ne dođe.

Jer nastupanjem pomirbe, počinje njihov kraj.

Utješno je da obični sarajevski građani shvaćaju više od njih. Tisuće onih ljudi koji su iz Sarajeva pokušali poslati sliku zajedništva i oduševljenja pobjedom. Koja je na žalost medijski blokirana. Što mislite od koga?

Ogromnu priliku za BIH ubili su, napadom na Čovića i zaustavljenjem dotičnog da tamo u Rusiji, uzme barem 10 posto pažnje svjetske javnosti koliko je uzela Kolinda. I tih 10 posto za BIH bi značilo jako puno. Superponirajući se nad njegovim budžetom ponavljajući “mi smo država” nastavili su ubijati ovu državu.

Koliko je loš imidž BIH u svijetu evo jedan frišak primjer. Nakon splitske Ultre, jedan dio stranaca, upoznavši neke mlade iz Hercegovine, preko noći je završio u Mostaru a potom na Kravici. Sutradan su se, potpuno ošamućeni pitali gdje su. Kada im je pojašnjeno da je to BIH, uhvatila ih je panika “Bosnia, Baznia, fak*n š*t. Bježimo odavde.”. I to je nešto o čemu nam ne govore tu. Da je sinonim za Bosnu u Europi nešto jako loše. Nešto što sije strah. Ne govore nam da nas mnoštvo zaobilazi. Da ovo nije samo zemlja masovnog odlaska, nego i masovnog nedolaska. Ne samo ljudi. Nego i konkretnih investicija. Tko će ulagati u zemlju koje se ljudi boje?

Zamislimo samo kakva bi slika prošla svijetom da je Čović budžetom svog ureda na svjetsko prvenstvo odveo 20 najboljih mališana iz NK Vitez, NK Livno, NK Kraljeve Sutjeske, FK Zenice, i FK Dervente? I da su oduševili tribine. I da su se oni takvi, pojavili pred svim svjetskim kamerama? U dresovima svojih klubova? Sa svojim predsjednikom. O trošku države. A sve za imidž države.

Pristajući na njihov šovinizam, Čović je koji put po redu u ove četiri godine ispoštovao taj šovinizam? I hoće li ga poštovati i ovih par mjeseci do kraja mandata? Planira li ga poštovati i u idućem mandatu da znamo?

Kolinda je taj pritisak odbila. I Hrvatskoj je donijela novi imidž i nove milijune.

Konačan zaključak je da Kolinda ima dobre P.R. stručnjake. I da bi Čović svoje morao mijenjati. Ako ih uopće ima. Ako mu uopće daju da ih ima.

Ivan Šušnjar/Poskok.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori