Pratite nas

Politički rentgen

Drugi dio: ‘Atentat’ na Tomislava Karamarka?

Objavljeno

na

Iz prvog dijela „rekonstrukcije“ sudskog postupka u kojemu je Tomislav Karamarko tužio Josipa Manolića za klevetu, povrjedu ugleda i časti i nanošenje boli možemo izvući samo jedan kristalno jasan zaključak:„Tomislav Karamarko nije bio doušnik UDBE, bilo je pokušaja vrbovanja od strane SDS-a, ali to vrbovanje nije uspjelo“!

Upravo tako, u sudskom postupku svjedočio je jedan od visokih dužnosnika SDS-a i načelnik jednog od značajnih odjela koje se bavilo tom problematikom. Ali da otklonimo svaku i najmanju sumnju u istinitost takvog svjedočenja u korist Tomislava Karamarka donosim modus operandi o postupanju SDS-a u takvim i sličnim slučajevima, a dokaze sam istraživačkim radom dobio od neimenovanih visoko pozicioniranih djelatnika SDS-a.

Zasnivanje suradničkog odnosa u SDS-u!

Osim načelnika odjela koji je imao evidenciju cjelokupne aktivne suradničke mreže l odjela, a samim time znao je identitete i kodna imena svih suradnika i operativnih veza, to je u Centru znala još samo jedna osoba kojoj je Ante Barišić kao svjedok protiv Tomislava Karamarka „slučajno“ zaboravio ime i prezime. Ta osoba, uz evidenciju cjelokupne suradničke mreže, vodila je i arhivu suradničke mreže na sva četiri operativna odjela u Centru. Jedino je ta osoba, osobno s operativcem pisala prijedlog za angažiranje potencijalnog suradnika uz obrazloženje o čemu će angažirana osoba informirati SDS. Operativac je određivao kodno ime suradnika, jer će svi izvještaji koje bude davao suradnik biti pisani bez njegovog pravog identiteta samo sa pseudonimom ili kodnim imenom. Da bi operativac uopće mogao pristupiti s odabranom osobom pisanju prijedloga o suradnji, prethodno bi morao dobiti suglasnost šefa svoga odjela koji bi to dogovorio s načelnikom odjela. Takva čvrsta procedura propisana je u svim operativnim odjelima. Nakon što bi se napisao prijedlog za angažiranje suradnika, načelnik odjela bi to dobio na uvid radi moguće korekcije, stavio svoj paraf, te na potpisivanje i odobrenje poslao načelniku cijelog Centra. Ta osoba, kojoj je Ante Barišić „zaboravio“ ime i prezime, zadužena za administrativno vođenje evidencije suradničke mreže,  dosjea suradnika i operativnih veza „čuvala je to u trezoru, a ne u nekakvom limenom ormaru.“ Načelnici odjela znali su samo za mrežu svog odjela. Načelnik Centra bio je jedina osoba u Centru koja je svojim potpisom uz paraf načelnika odjela davala odobrenje za angažiranje suradnika i tek od tada se angažirana osoba vodila kao izvor informacija SDS-a.

„Ovo je čvrsta procedura i zato  je jako smiješno i djetinjasto kada Josip Manolić, 02.06.2015. u intervjuu „Nacionalu“ pod naslovom „Tomislav Karamarko je bio doušnik Udbe“,  istovremeno tvrdi da o Tomislavu Karamarku nema dokumenata da je bio suradnik Službe, jer se o tome nije vodila evidencija. Manolić nadalje tvrdi da postoj ljudi koji mogu potvrditi tezu o Karamarku „udbašu“. Nadalje Manolić tvrdi da je Karamarko bio ucijenjen zbog bavljenja sitnim  kriminalom. Ovakve navode Josipa Manolića može potvrditi jedino Ante Barišić i nitko drugi iz SDS. Zato uz ove lažne navode Josipa Manolića treba istaknuti sljedeće:

SDS je isključivi radila na temelju „Pravila o radu SDS“ koja su bila temelj svih postupanja u SDS

Propisi su uvijek i obvezno provodili u skladu s propisanom procedurom o vrbovanju suradnika

Uvijek je pisan izvještaj nakon sastanka sa suradnikom

Nigdje nema dokumentacije da se Tomislav Karamarko bavio bilo kakvim kriminalom. To je izmišljotina Ante Barišića

Manolić upotrebljava uopćenu frazu o tzv. doušniku Tomislavu Karamarku, a nigdje ne navodi njegovo kodno ime, operativca koji ga je eventualno vrbovao, a osobito ne spominje o čemu je to Tomislav Karamarko informirao SDS

Treba navesti da je UDBA po zakonu postojala do 1966. a nakon toga je zakonski ustrojena SDS

Josip Manolić se pravi nevješt te za „Nacional“ iznosi da je Tomislav Karamarko radio za nekakvu UDBU čak krajem 1980-tih godina. Postavlja se pitanje što bi to Tomislav Karamarko informira SDS krajem 1980-tih godina kada je Grupna operacija „Trs“ uz koju vezuju Tomislava Karamarka završena 1986. i formalno obustavljena 1987., kao i sve pojedinačne obrade u svezi s operacijom „Trs“. Ante Barišić 16.06.2015. u svom intervjuu „Nacionalu“  iznosi tvrdnje da je Tomislav Karamarko bio suradnik SDS-a. Ali kada je došao svjedočiti na sudsku raspravu, Ante Barišić ne donosi ni jedan materijalni dokaz, vrluda i navodi sud da se njegovi navodi „iščitaju“ iz dokumentacije „Hrvatsko državnog arhiva“. Čak je razvio urotničku tezu da je Tomislavu Karamarku oduzeta putovnica da bi ga se tom kombinatorikom prikrilo kao suradnika SDS kako bi, navodno, Karamarko dobio povjerenje svog miljea. U istom intervjuu Ante Barišić navodi da su informativne razgovore sa Tomislavom Karamarkom vodili M.Š. i D.S. Naravno, Barišić te navodne svjedoke nije pozvao na sud!? Čemu strah ako je to istina? Ante Barišić nadalje proizvoljno lupeta kako se Karamarko nije opirao suradnji, no na sudu ne iznosi nikakve dokaze i sve ostaje u sivoj zoni pretpostavki.

Ante Barišić je u svom intervjuu 22.09.2015. ponovio fantomsku priču o ucjenjivanju Karamarka zbog sitnog kriminala od operativaca I odjela M.Š. i D.S. U ovom intervjuu Barišić je pokazao drsku bezobraštinu i ordinarnu laž kada tvrdi: „ Operativne veze su osobe koje tek namjeravaju vrbovati i s njima nije bio zasnovan nikakav formalni odnos“! Kada se pročitaju pravila o radu SDS-a vidi se da je to totalna neistina koja je teško naštetila samom Centru.

Bivši predsjednik Hrvatske Ivo Josipović je 04.02.2015. dao izjavu novinarima da je vidio dokument „Rekonstrukcija suradničke mreže SDS-a“ koju je sačinila SOA, ali da u toj rekonstrukciji nema imena Tomislava Karamarka

Bivši predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić 09.06.2015. izjavio je novinaru da on osobno ne zna da je Tomislav Karamarko bio suradnik SDS-a, ali da je to čuo od Josipa Manolića.

U kontaktu sa pojedinim vlasnicima novina i portala, u kontaktu sa V. Margetićem i Z. Kotnikom, Ante Barišić ih je uvjeravao u svoju iskusnu informiranost. U sprezi sa Markom Lukićem i Damirom Petrečićem uvjeravali su utjecajne medijske magnate da što prije u javnom prostoru objave priču o špijunu Karamarku. Rezultat tih dogovora da je autor M.V. u medijima objavio tekst „Tomislav Karamarko-biografija“ koji vrvi od neistina, konstrukcija i izmišljotina. U tekstu su podatci koje je Antun Barišić pisao na chatu još 2001. s dodatkom nekih novih detalja. Već 19.05.2009. Domagoj Margetić je objavio tekst „Analiza obavještajnog dosjea Tomislava Karamarka“. Informatori su mu navodno bili operativci POA-e  Z.Kotnik i I.Smolčić koji su prikupljali informacije o Tomisalavu Karamarku po nalogu šefa POA-e Franje Tureka koji je tada po nalogu Stjepana Mesića bio u žestokom sukobu s Tomislavom Karamarkom.

Nakon toga izlazi knjižica tzv. Alfreda Morgana (to je pseudonim Z.Kotnika) pod naslovom „Vrana oko istine“. Recenziju za taj uradak potpisuje J.Manolić na zamolbu Ante Barišića. U toj knjižici su informacije o Tomislavu Karamarku koje je „prikupio“ Ante Barišić 2001. U znak „zahvalnosti“ zbog pozitivne Manolićeve  recenzije, Kotnik je Manolića pred monsinjorom Jurajem Bateljom optužio za trovanje blaženog Alojzija Stepinca. Dakle, u gebelsovskoj maniri stalnog ponavljanja laži o Tomislavu Karamarku, Ante Barišić ide na političko kompromitiranje sve do kraja!“

Ova kronologija autentično je svjedočenje neimenovanog bivšeg visokopozicioniranog šefa u SDS-u i nema nikakve sumnje da bi on iskazivao  neistine. Osim toga, moj izvor nije branio samo Tomislava Karamarka od konstruiranih lažnih optužbi nego je branio ugled i čast ukupne obavještajne zajednice u Hrvatskoj. Paradoksalno je da osvjedočeni suradnici ili članovi bivše UDBE nemaju ni jedan materijalni dokaz koji bi teretio Tomislava Karamarka kao suradnika Udbe i sve se svodi na priču „rekla-kazala“, „ja sam čuo od Manolića“, „Manolić je čuo od Barišića“, „Barišić je čuo od operativaca“, a mainstream mediji su sve čuli od Ante Barišića i od toga su napravili neviđenu hajku i progon Tomislava Karamarka u stilu najnižih plaćeničkih strasti. U stvari, novinama i njihovim vlasnicima nije za zamjeriti, jer oni su konstantno u senzacionalnom lovu na tuđe glave i bombastične vijesti. U tu svrhu Ante Barišić je vješto bombardirao i manipulirao medije navodnim povjerljivim spoznajama i time je sam sebe prokazao kao ključnog isturenog čovjeka u vješto osmišljenom urotničkom planu rušenja Tomislava Karamarka i njegovih politika Domoljubne koalicije. U tom urotničkom komplotu zatvorio se monstruozni krug između ljevice i ultra desnice. Ljevica je rušila Karamarka zbog njegovih politika lustracije i borbe protiv uvoznog lobija, a ultra desnica je nasjela  na priče o Karamarku, „Mutavom“ i „Garavom“ što su izmišljeni pseudonimi, pa se  zbog navodne suradnje Karamarka s Udbom posljedično pojavila  cijela brigada rušitelja Karamarka na tzv. desnim portalima. Nakon afere „Soboli“ koja nikada nije dokazana afera, nakon izmišljenog lova na generala Gotovinu i uloge Karamarka u njegovom lociranju, pojavila se izmišljena afera „Konzultantica“ o izmišljenom sukobu interesa nakon čega je Tomislav Karamarko bio prisiljen odstupiti sa svih političkih pozicija pod pritiskom tzv. „prijatelja“ iz samog vrha HDZ-a.

Iz ove utemeljene analize može se izvući nekoliko znakovitih prosudbi te odgovoriti na pitanja o karakteru odnosa Tomislava Karamarka sa Stjepanom Mesićem i Josipom Manolićem. Paraobavještajni sustav u sprezi sa mainstream medijima  silno se potrudio taj odnos prikazati idiličnim s ciljem da se razbije desni birački korpus i potencijalno ugrozi svaka mogućnost Karamarkove političke afirmacije i pobjede. Činjenica je da su Mesić i Manolić na desnom spektru bili i ostali omražene političke osobe. Iz analize je vidljivo da su se prvi ozbiljniji napadi na Tomislava Karamarka dogodili još 2001. godine u vrijeme kada je Karamarko bio prvi čovjek UNS-a. Diskvalifikacije Tomislava Karamarka u to vrijeme rezultirale su sukobom sa predsjednikom Mesićem i smjenom Karamarka s mjesta prvog čovjeka UNS-a. Postavlja se logično pitanje!? Zašto je Mesić razriješio Tomislava Karamarka s mjesta ravnatelja UNS-a ako su bili tako bliski u svjetonazorskim i političkim stajalištima? Nakon toga slijedi izmišljena i nikada dokazana afera „Soboli“ u kojoj se Karamarko navodno silno obogatio u poslovanju sa državnim tvrtkama. Imenovanje Tomislava Karamarka za ravnatelja POA-e još je jedan kamen spoticanja oko čega su se vodile žestoke rasprave na tzv. desnim portalima. To imenovanje je realizirano u jeku „najplodnije“ suradnje Hrvatske sa Haškim sudom, u jeku najžešćih progona hrvatskih generala. Mesiću i Sanaderu bio je potreban netko na koga će svaliti političku odgovornost za lov na Gotovinu i upravo se to i dogodilo. Tomislav Karamarko optužen je za lociranje generala Gotovine, a išlo se čak tako daleko da je po nečijem nalogu falsificiran dokument u kojemu stoji da su Karamarko i Buljević primili nagradu od 5 milijuna kuna za lociranje generala Gotovine. Naravno te besmislice i izmišljotine mogle bi se lako demantirati kada bi progovorili akteri i ključni svjedoci uhićenja generala Gotovine i svih okolnosti oko njegovog lociranja, identificiranja, uhićenja i transferiranja.

Novi val napada i pravog medijski linč Tomislav Karamarko je doživio nakon uhićenja Josipa Boljkovca i sve zvijeri i vučji čopori izašli su iz svojih jazbina, jer su osjetili miris lustracije. Nevjerojatno! Kako se Karamarko usudio uhititi i optužiti za poratne zločine bliskog Mesićevog i Manolićevog ideološkog  prijatelja? Ne govori li to dovoljno o karakteru odnosa Karamarka spram Mesića i Manolića i nije li to zapravo pravi pokazatelj svih dubokih svjetonazorskih neslaganja u tom odnosu? Nakon što je Ivo Sanader svojim navodnim krimogenim potezima srušio rejting HDZ-a na povijesni minimum bilo je potrebno izabrati novog lidera HDZ-a. Izbor je pao na Tomislava Karamarko koji je pokazao hrabrost i drskost obračunati se sa mentalno komunističkim i neojugoslavenskim snagama u hrvatskom društvu, na tragu Tuđmanove poruke iz njegovog zadnjeg govora na aerodromu Pleso o „jugo komunističkim ostatcima koji žele preuzeti Hrvatsku…..“ Usljedili su  brutalni medijski napadi na Tomislava Karamarka, ljevica sa Milanovićem na čelu udarila je svom silinom na sve institucije hrvatske države uz sintagmu o „slučajnom narodu u slučajnoj državi“, a Karamarko je proglašen državnim neprijateljem broj 1. Unatoč tome HDZ i Domoljubna koalicija nižu izborne pobjede i na zaprepaštenje mentalnih komunista osvajaju Pantovčak s Kolindom Grabar Kitarović. Tito neslavno odlazi s Pantovčaka, HNES osuđuje Tita za genocid nad hrvatskim narodom, HNES na javnim sjednicama osuđuje sljedbenike Tita i jugo komunističke ostatke za nacionalnu veleizdaju, nižu se prosvjedi, šator na Trgu Nevenke Topalušić, vukovarske kolone, zvižduci Milanoviću na obljetnicama Oluje i stvaraju se preduvjeti za lustracijsko pročišćenje Hrvatske. Još je samo nedostajalo da Karamarko uvjerljivo osvoji Banske dvore što bi dovelo do sklada suverenističkih politika na dva  hrvatska brda, Pantovčaku i Banskim dvorima. U dobro osmišljenoj uroti događa se morbidna krađa izbora Tomislavu Karamarku, krade mu se najmanje 6 mandata, a tih šest mandata poklanja se Zoranu Milanoviću za što postoje materijalni dokazi koje ćemo uskoro prezentirati hrvatskoj javnosti. Kada urotnici nisu uspjeli srušiti Tomislava Karamarka izvana posegnuli su sa prokušanom metodom rušenja iznutra, iz samog srca HDZ-a uz pomoć opskurnih članova Mosta. Tu prljavu rabotu odradili su ljudi iz Karamarkove neposredne blizine. Urota protiv Karamarka dobila je međunarodnu dimenzije i zapravo je eskalirala u samoj EU i Europskom parlamentu od onih koje je Karamarko poslao u Europski parlament štititi hrvatske nacionalne interese. Iz EU u Hrvatsku šalju svog „povjerenika“ u liku Andreja Plenkovića i instaliraju ga prvo kao predsjednika HDZ-a a zatim i na mjesto predsjednika Vlade RH. Plenković uvjerljivo pobjeđuje Milanovića i potpuno devastiranu ljevicu iako je dobio 80 000 glasova manje od izbora na kojima je relativni pobjednik bio Tomislav Karamarko. Plenković nije doživio izbornu krađu, jer je po svom svjetonazorskom habitusu idealno odgovarao i ljevici i tzv. desnici, a osobito Bruxellesu. Na važne političke funkcije Plenković onemogućava dolazak tzv. ultra desničara poput Hasanbegovića, Esih, Glasnovića i gotovo svih Karamarkovih ministara koji su mu svojim preferencijskim glasovima donijeli izbornu pobjedu na „fidbeku“ Karamarkovih politika. Nakon izbacivanja Mosta iz koalicije, Plenković sklapa još čvršći savez sa Pupovcem, HNS-om, zaustavlja svaki oblik lustracije, kriminalizira simbole Domovinskog rata, titoističku crvenu zvijezdu kao simbol zločinačke JNA ostavlja netaknutom, poklanja HNS-u nadzor nad obrazovanjem u Hrvatskoj i nadzor nad čitavim energetskim sustavom. Jednom riječju nasilno, diktatorski, preko koljena lomi pobjedničke politike HDZ-a i domoljubne koalicije i programirano srlja u veliku koaliciju. Rezultat te i takve politike Andreja Plenkovića je ratifikacija „Istambulske konvencije“ koja mu je poslužila za obračun sa desnom frakcijom u HDZ-u, stvara još veće podjele u hrvatskom društvu,  na ekonomskom planu duboko smo na samom začelju EU, a rejting Tuđmanovog HDZ-a kojega je Karamarko podigao iz pepela u strmoglavom je slobodnom padu.

Viktor Orban nastavio je u Mađarskoj svoj dvotrećinski, kršćansko-demokratski pobjednički niz. Mađarska ima dugoročno stabilan rast BDP-a od cca. 4%, nezaposlenost im je na povijesni niskoj razini od 3,8%, nema iseljavanja, nema demografskog sloma, nema izraženih podjela u društvu. Postavlja se retoričko pitanje zašto J.C.Juncker  Orbana naziva diktatorom, upućuje mu oštre kritike i političke poruke? Zašto jaku Mađarsku proglašavaju smetnjom za stabilnost EU-e, a istovremeno Andreja Plenkovića, premijera najlošije države u EU dočekuje s neskrivenim simpatijama i ljubavlju? Na ovo retoričko pitanje dužnost nam je dati odgovor u jednoj razumnoj kritičkoj analizi? Dužnost nam je duboko i odgovorno razmisliti nije li došlo vrijeme za promjene u Hrvatskoj, promjene politika za koje se hrvatski narod u ogromnom postotku od 77% izjašnjava da nas vode u pogrješnom smjeru?

Kazimir Mikašek-Kazo

Kazimir Mikašek: ‘Atentat’ na Tomislava Karamarka!

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Politički rentgen

Predsjednički izbori, presudni za budućnost HDZ-a i Hrvatske!

Objavljeno

na

Predsjednički kandidat drug Zoran Milanović, ili „predsjednik s karakterom“, ili „normalan predsjednik“, koji svoje partijske suborce i simpatizere pozdravlja s pozdravom „zdravo drugovi i drugarice“, čini se u zadnje vrijeme ima nemirne snove. Jer kako drugačije objasniti fenomen da se drug Milanović sve češće u svojim istupima ponovo obračunava s Tomislavom Karamarkom kao svojevrsnom duhom koji je odjednom iscurio iz boce pa mu ne da disati?

U čemu je zapravo tajna tih novo-starih, uvijek podjednako vulgarnih i abnormalnih budalaština i uperenih strjelica protiv čovjeka i političara koji se praktički gotovo potpuno povukao iz političkog života. Normalno je da svaki gubitnik, a osobito drug Milanović, pati od PTSP-a i teškog luzerskog kompleksa, jer mu je taj čovjek nanio pet teških uzastopnih izbornih poraza, a kako se čini i na ovim izborima bi mogao doživjeti pravi potop iza kojega bez ikakve sumnje stoji sjena tog duha iz boce od kojega „predsjednik s karakterom“ ne može spavati. A ta se sjena zove Kolinda Grabar Kitarović!

Drug Zoran Milanović je čini se zaboravio da nije Karamarko predsjednički kandidat na ovim izborima niti se aktivno bavi politikom, pa ga ipak na početku svoje kampanje još uvijek kompleksaški napada. Što to smeta drugu Milanoviću, ako ne činjenica da je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović prije pet godina bila pobjednički izbor HDZ-a? Nezaboravne su i antologijske one scene kada luzer Milanović od silne mržnje zbog poraza nije u stanju „normalno“ pružiti ruku pobjednici, kao da se zakleo da će mu se ruka prije osušiti.

Milanović se zapravo boji ponovnog oživljavanja onoga domoljubnog zajedništva u HDZ-u koje je bilo neophodno da se s Pantovčaka makne „crveni predsjednik“ Josipović i da se s Pantovčaka makne Tito kao simbol te divne Jugoslavije za kojom još uvijek nostalgično pate Milanovićevi „drugovi i drugarice“. Strah od jedinstvenog i pomirenog Tuđmanovog HDZ-a na ovim predsjedničkim izborima, bez obzira tko mu je danas na čelu, tjera Milanovića da puše i na hladno i on će činiti sve da frakcijski ratovi u HDZ-u dožive svoju kulminaciju, jer to mu je jedini model kako se može dočepati Pantovčaka.

Strah od domoljubnog zajedništva kakvo je vladalo na prvoj inauguraciji Kolinde Grabar Kitarović natjerao je Milanovića, Mesića, Manolića, Budu Lončara i drugove da učine sve da se to više nikada ne ponovi. Milanovića su kandidirali mentalno komunistički metuzalemi zato da pobjedi, a ne da izgubi! Na prvoj drugarskoj crti te borbe neojugoslavena protiv srednjoeuropske Hrvatske iz inicijative „Tri mora“, ostvaruje se strategija razdora unutar HDZ-ovog biračkog tijela i u tom kontekstu je legitimno razmišljati i analizirati tajnovitu kandidaturu pjevača Miroslava Škore koji je doista raskolio to biračko tijelo. Bez njegove kandidature, unatoč tome što je ta kandidatura posve legitimna, Kolinda Grabar Kitarović bi vjerojatno pobijedila već u prvom krugu, jer dijele glasove iz istog biračkog bazena. Tako govori čista matematika nakon zadnjeg ispitivanja javnog mnijenja.

Strategija „crvenih kmera“ je jednostavna i sastoji se od dva strateška cilja. Prvi je cilj onemogućiti Kolindi Grabar Kitarović ulazak u drugi krug oko čega se recentno bave plaćeničke agencije za ispitivanje javnog mnijenja i samo je pitanje dana kad će Zoran Milanović prestići Kolindu Grabar Kitarović. Potrebno je stvoriti javnu percepciju da je Milanović pobjednik prvog kruga, na čemu se onda svim sredstvima gradi strategija njegovog dolaska na Pantovčak bez obzira tko će mu se suprotstaviti u drugom krugu. Kada bi to u drugom krugu bio pjevač Miroslav Škoro, a ne Kolinda Grabar Kitarović, uvjeren sam da bi Milanović s lakoćom osvojio Pantovčak. Škoro jednostavne nema taj nužni domoljubni, politički i državnički kapacitet, a snovi da će mu na putu na Pantovčak pomoći HDZ nakon što je iz igre izbacio Kolindu Grabar Kitarović prave su idealističke budalaštine.

U toj urotničkoj strategiji, znao to Škoro ili ne, htio to on ili ne, on ima krucijalnu ulogu, jer je do sada uz klasičan gebelsovski agitprop svog PR spin doktora i voditelja u jednoj TV emisiji uspio privući baš one glasače HDZ-a koji su bili bliski Karamarkovim politikama i time pojačati raskol u HDZ-u što u konačnici može dugoročno značiti nepopravljivu štetu toj državotvornoj Tuđmanovoj stranci. Ne bi me začudila spoznaja da Škorini emisari i HDZ-ovi „crni labudovi“ ovog trenutka prepariraju Tomislava Karamarka i traže od njega da javno podrži Miroslava Škoru.

Mislim da je Tomislav Karamarko sazrio kao političar, da je puno mudriji nego što je to bilo za vrijeme njegove dekapitacije i da ne će nasjesti na slatku „spiku“ onih koji ga zapravo žele iskoristiti kao malj protiv HDZ-a radi svojih sebičnih, partitokratskih ili plaćeničkih interesa. Siguran sam da je on racionalan i da neće nanositi bilo kakvu štetu ni današnjem, a osobito ne nekom budućem HDZ-u!

Potrebno je racionalno analizirati prvi mandat Kolinde Grabar Kitarović, uzeti sve okolnosti u kojima je odrađivala taj mandat osobito u svjetlu činjenice da se tijekom toga u Banskim dvorima promijenilo tri garniture vlasti. Kada bi stavljali na vagu njene dobre osobine, njene dobre političke i ljudske poteze nasuprot banalnostima zbog kojih je svakodnevno živa meta tranzicijske urote, tada će svaki dobronamjeran i razuman čovjek vidjeti da je Kolinda Grabar Kitarović daleko bolja kandidatkinja od druga Milanovića ili pjevača Škore.

Ako Kolinda Grabar Kitarović uz pomoć neke magije tajnih gremija izgubi ove izbore, te izbore će izgubiti i HDZ što nepogrješivo vodi prema gubitku parlamentarnih izbora od SDP-a i ujedinjene ljevice. To znači da bi na oba sveta Hrvatska brda vladali „crveni“, to znači da bi se Hrvatska ponovo cijela „zacrvenjela“, to znači da bi se našli na dnu onog istog pakla kojega nam je Milanović javno obećao i kojega smo drastično proživljavali za vrijeme njegovog „normalnog despotizma“!

Kazimir Mikašek-Kazo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Politički rentgen

Profesor Tomac i Narodna predsjednica

Objavljeno

na

Donosimo Vam osvrt našeg kolumniste Kazimira Mikašeka na prof. Tomca autora knjige “Narodna predsjednica” i na njegov politički pogled o sadašnjem trenutku Hrvatske:

Moram priznati da mi u zadnje vrijeme, otkada se prof. Tomac ozbiljno razbolio jako nedostaju naši svakodnevni razgovori o politici u Hrvatskoj, o politici kakva ona danas jest i kakva bi trebala biti kao instrument u rukama onih kojima bi jedina primarna zadaća trebala biti služenje hrvatskom narodu.

Hrvatska politika je danas orkestar raštimanih instrumenata! Hrvatski sabor više nije onaj „kokošinjac“ iz dosjetke barda hrvatskog glumišta Zlatka Viteza, jer tek danas svjedočimo koliko su te i slične kritičke vic dosjetke bile nevine u usporedbi s današnjom kataklizmom međuljudskih odnosa među političarima. Svjedočimo gotovo eruptivnoj netrpeljivosti na rubu otvorene mržnje koja nam se svakodnevno isporučuje i servira u vlastitim domovima preko TV ekrana kojekakvim pernarizmima, beljakizmima, grmoizmima. Hrvatski sabor kao najveća politička pozornica pod svjetlima reflektora postao je negledljiv i odiozan te se čini , što je dublji razdor, što su dublje podjele, nekima je sve bolje i bolje u tom vjerojatno ciljano proizvedenom kaosu.

U Hrvatskoj politici poremećen je osnovni vrijednosni sustav, politika u Hrvatskoj više nije umijeće mogućeg nego je postala umijeće nemogućeg, umijeće stvaranja apsurda.
S poštovanim prijateljem prof. Tomcem koji ima stotine političkih utakmica u nogama i predragocjeno političko iskustvo moglo se satima i danima raspravljati i promišljati o modelu kako to stanje depresivne apatije promijeniti? Jer depresija, apatija, nedostatak vizije i inspirativnog optimizma glavni su okidači za novi egzodus hrvatskog naroda za koji je uvijek kroz povijest isključivi krivac bila politika.

U komunizmu je politika otjerala Hrvate iz domovine zbog deficita demokracije, a danas nam proklamirana demokracija postaje beskorisna floskula kada hrvatski narod gotovo da nema osnovno ljudsko i materijalno pravo na dostojanstveno rađanje, odrastanje i starenje. Hrvatska djeca danas gube i elementarno pravo na radost školovanja radi politikantskih i partitokratskih apetita pojedinaca i grupacija. I baš danas, kada se vide egzaktni pokazatelji kontinuiranog rasta BDP-a što je temelj za svekoliki napredak, pred našim očima se „događa narod“, a neka nevidljiva ruka vraća nas na put pakla, onog pakla kojega nam je obećao jedan od trenutnih kandidata za predsjednika Hrvatske.

Prof. Zdravko Tomac misli da se iz svake duboke društveno političke krize može roditi katarza, a na toj katarzi preispitivanja savjesti svakog od nas pojedinačno, pa sve do propitkivanja savjesti nacije, može se graditi novi početak i nove pobjede. On šansu Hrvatske vidi u novom domoljubnom zajedništvu, u novom domoljubnom pomirenju, u jačanju nacionalnog i državnog identiteta i suvereniteta. Iako je jasno da je model Tuđmanove pomirbe danas na velikom iskušenju i ispitu, prof. Tomac smatra da je potrebno uporno nuditi nove šanse modelu Tuđmanove pomirbe, kao i graditi budućnost Hrvatske na Tuđmanovim strateškim vizijama jačanja međunarodnog ugleda Hrvatske. Jer jedino tako, kao ugledni i ravnopravni čimbenik međunarodne zajednice u suglasju s tim okružjem Hrvatska će moći rješavati sve prijepore sa susjedima kao i odgovoriti na prijeteće migrantske ugroze.

Hrvatska u međunarodnoj zajednici, u kojoj predsjednica Kolinda Grabar Kitarović uživa veliki ugled, mora osnažiti svijest, da ni jedna buduća članica Europske unije i međunarodnih asocijacija ne smije kontaminirati Europsku uniju neriješenim i skrivenim ratnim zločinima koji nikada ne zastarijevaju, jer bi tolerancija takvog ponašanja bilo svojevrsno ohrabrivanje za činjenje novih još težih zločina, genocida i etničkog čišćenja.

U tom kontekstu Hrvatska je Srbiji pružila prijateljsku ruku prilikom posjeta predsjednika Vučića Zagrebu tražeći od Srbije ono što nam pripada po pravdi Boga, tražeći naše ubijene i nestale branitelje i civile. Nažalost, činjenica je da smo još jednom bizantijski prevareni na platformi ćosićevske srpske strategije laži. Hrvatska je predsjednica pred međunarodnom zajednicom pokazala da je spremna pregovarati i sa crnim vragom čak i u uvjetima tihe srpske agresije na Hrvatsku koja nije nikada prestala, baš kako je to svojim primjerom činio i predsjednik Tuđman pregovarajući s Miloševićem dok su mu pred očima ginuli najbolji hrvatski sinovi, dok su mu iza leđa pripremali atentat ili dok su mu pripremali državni udar oni koji danas ponovo žele vladati Hrvatskom i Pantovčakom.

U tom kontekstu logično je postaviti pitanje gdje je danas Hrvatska gospođe Kolinde Grabar Kitarović, a gdje Vučićeva Srbija koja recentno gubi Kosovo nakon zadnjeg izgubljenog rata za diplomatskim stolom, što će bez ikakve sumnje determinirati politički ostanak ili kraj Aleksandra Vučića? Nije li Srbija već danas u svojevrsnoj blokadi ulaska u EU samom činjenicom da mora završiti težak i mukotrpan pred pristupni proces prije mogućeg ulaska u EU. U strategiji nacionalne sigurnosti Srbije jasno je naznačeno da Srbija ne želi ulazak u NATO savez i postavlja se logično pitanje žele li oni iskreno i ulazak u EU? U svjetlu tih spoznaja, svaka jednostrana blokada Hrvatske koju zagovaraju neki kandidati i populističke grupacije nema nikakvog političkog smisla.
Prof. Tomac misli da je Aleksandar Vučić u Hrvatskoj tijekom svog državničkog posjeta doživio pravo poniženje prisiljen slušati hrvatsku himnu, salutirajući hrvatskoj pobjedničkoj vojsci, a osobito na sastanku Vučića s kardinalom Bozanićem i predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović na Kaptolu u Stepinčevom salonu.

Esencija poruke prof. Tomca u svojoj 27. knjizi, duboko vjerujem ne i posljednjoj, je čvršći oslonac hrvatskih politika na kršćanske korijene i državničke temelje istinskih hrvatskih velikana Stepinca i Tuđmana, nasuprot onima koji komunističkog diktatora Tita proglašavaju najvećim sinom hrvatskog naroda. Hrvatska je stvarana na tim temeljima, na kršćanskim korijenima, na vjeri, molitvi i domoljublju s krunicom oko vrata, na spremnosti dati i život za svoj dom na pravednom putu stvaranja demokratske, nezavisne i slobodne Države. Poučeni tim grandioznim povijesnim iskustvom, kandidati za predsjednicu ili predsjednika Republike Hrvatske moraju biti svjesni da jedino na krilima tog istog iskrenog, dokazanog domoljublja, u novom domoljubnom zajedništvu možemo završiti Tuđmanovo djelo stvaranja Hrvatske i konačno završiti bolnu postkomunističku tranziciju, stvarajući tako pretpostavke za društvo blagostanja na zakonitostima ravnopravne tržišne utakmice.
Prof. Tomac pred sobom ima još jedan veliki zadatak, još jedan veliki naslov za svoju 28. knjigu, a to je „Lex Tito“, čime bi do kraja razotkrio razorni karakter bilo kakvog diktatorskog i totalitarnog režima.

Domoljublje u Hrvatskoj danas je na niskoj cijeni. Sve više se razotkrivaju domoljubni profiteri koji su se na svom kvazi domoljublju silno obogatili. Razotkriveni su i oni domoljubi koji jedan dan frenetično mašu brojnim hrvatskim zastavama pozivajući se na predsjednika Tuđmana, a već sutradan, prije nego što je pijetao tri puta zakukurikao iz njihovog kokošinjca izlazi zakon „Lex Perković“ kojim čine eklatantnu izdaju hrvatskih nacionalnih interesa spašavajući notorne udbaške ubojice glorificirajući tim činidbama Tita kao najvećeg sina hrvatskog naroda. Upravo takvi kvazi domoljubi danas ozbiljno reflektiraju na časno mjesto predsjednika Republike Hrvatske.

Domoljublje je duboki unutarnji duhovni proces koji se mora obnavljati i preispitivati svakim danom ispočetka. Jer, ako kažemo „vjerujem u Hrvatsku“ svaki dan ponovo potreban je obrat duše isto kao kada kažemo „vjerujem u Boga“! Vjera je univerzalno načelo pa je vjera u domovinu koja nam je od Boga podarena ista kao i vjera u samog Stvoritelja. Prof. Tomac je prošao to mistično iskustvo obraćenja u susretu s Vječnim i upravo je svojim životom postao hodajući simbol vjere u domovinu i vjere u pomirenje na temeljima demokratske tolerancije i kršćanskog praštanja svojim neprijateljima.

Prof. Tomac je zapravo živući simbol Tuđmanovog pomirenja i spreman je oprostiti i onima koji ga nazivaju komunističkim monstrumom i onima koji ga na javnom prostoru napadaju kao izdajnika i notornog ustašu. Kada sam na Trgu Josipa Bana Jelačića svjedočio takvim napadima ostrašćenih smušenjaka, na kraju se dogodilo to da je prof. Tomca zagrlila grupa Hrvatica i Hrvata govoreći mu; „Tomac, zlato naše hrvatsko“. U nepunih deset minuta, Tomac je bio komunjara, ustaša i zlato hrvatsko. Te križeve hrvatskih svjetonazorskih prijepora koji se i danas lome preko njegovih leđa prof. Tomac i ovako narušenog zdravlja hrabro nosi i hrabro će nositi do kraja.

Jer prof. Tomac je najveći socijaldemokrat među demokršćanima i ujedno najveći demokršćanin među socijaldemokratima! Prof. Tomac je na znakovit način kroz svoja djela u opusu od 27 knjiga utemeljitelj ideje o kršćanskoj socijaldemokraciji u Hrvatskoj, što će sigurno u vremenima koja dolaze biti analitički ocijenjeno s filozofskog, sociološkog i politološkog stajališta.

Hrabro je nosio svoj križ razapet s lijeva ka izdajnik kada je pisao svoju knjigu „Crveni predsjednik“ u kojoj je predsjednika Josipovića raskrinkao kao etičkog veleizdajnika hrvatskih nacionalnih interesa zbog njegove tvrdnje u izraelskom Knessetu da u hrvatskim njedrima još uvijek živi ustaška guja.

Može li se uopće usporediti Josipovićev državnički posjet Izraelu s posljednjim državničkim posjetom Izraelu Kolinde Grabar Kitarović, koja je prilikom susreta s izraelskim predsjednikom Rivlinom snažno promovirala židovsku povjesničarku Esther Gitman i njezinu knjigu istine o našem blaženom Alojziju Stepincu koji je odavno zaslužio biti i svet, ali i pravednik među narodima.

Prof. Tomac već godinama argumentirano prikazuje i analitički ocjenjuje tko je ili tko su odnarođeni predsjednici, a tko je narodna predsjednica. Zbog toga nije slučajno stavio baš ovaj naslov na svoju 27. knjigu u nizu, jer to je konzistentan put njegovih osobnih uvjerenja od knjige „Crveni predsjednik“ do knjige „Narodna predsjednica“, preko njegove knjige „Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo“. To je njegova životna i politička legitimacija, kod Tomca s tim sve počinje i sve završava. Jer kada je zapisano, to ostaje kao trajna vrijednost i svjedočanstvo!

S argumentima prof. Tomca koje nam nudi u ovoj knjizi teško je ili nemoguće polemizirati, pa onda u nemoćnom bijesu svojih oponenata doživljava grube napade, u pravilu od onih koji nikada nisu pročitali ni jedan redak iz njegovih djela. Smušenjaci ga optužuju za predizborni pamflet i oduzimaju mu pravo misliti i podržavati onoga kandidata i kandidatkinju za koju je uvjeren da je najbolje rješenje za Hrvatsku bolju budućnost od svega drugog što nam se danas nudi na populističkoj i eksperimentalnoj političkoj tržnici.
Poštovanom profesoru i dragom prijatelju Zdravku Tomcu od srca želim što skorije ozdravljenje s osobitim žalom i sjetom što danas nije ovdje s nama. Neka mu dragi Bog da snage i milost ozdravljenja, kako bi mogli zajedno proslaviti još jednu domoljubnu pobjedu, još jednu inauguraciju njegove, moje i naše hrvatske narodne predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, u domoljubnom zajedništvu, s novim optimizmom! Zato što joj vjerujemo! Zato što zajedno s njom vjerujemo u Hrvatsku!

Kazimir Mikašek-Kazo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari