Pratite nas

U potrazi za Istinom

Drugi djed Saše Broz, Julius Kosinc iz Pakraca, bio je ustaški časnik, nestao je na Bleiburgu 1945.

Objavljeno

na

Djeca obično imaju dva djeda. Ako nisu iz Hrvatske. Zbog jednog djeda Aleksandra Saša Broz nikad nije upoznala drugog djeda.  

[ad id=”68099″]

Piše: Marko Marković/Maxportal.hr

Saša Broz je početkom listopada prošle godine kritizirala intendanta HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci Olivera Frljića jer je za Dan neovisnosti na pročelje riječkog HNK umjesto hrvatske, izvjesio zastavu duginih boja te natpis ‘Čestitamo Dan nezavisnosti – Hrvatsko LGBT kazalište Ivana pl. Zajca Rijeka’.

Frljić joj je odgovorio u Biltenu HNK-a Rijeka novom provokacijom (Frljić od umjetnosti ima jedino dar za prvokacije i incidente da i došao u medije). Prozvao je Sašu Broz da je 1991. godine, kao asistentica Jakova Sedlara u projektu “Ognjišta” Mile Budaka, sudjelovala u rehabilitaciji ustaškog doglavnika.

Titova unuka Frljiću je odgovorila na svom Facebooku kazavši kako bi ”Saša Broz – ustaška nevjesta’ mogao biti naslov novog autorskog projekta na daskama koje nekom život znače a drugima u glavi fale’ te kako joj je drago to da je njezin ‘višegodišnji trud kao ustaške aktivistice u ilegali napokon prepoznat‘.

Godinu dana ranije, u vrijeme Refarenduma o definiciji braka kao zajednice muškarca i žene, Saša Broz aktivno je sudjelovala agitirajući protiv. Objavila je sliku djedom Josipom Brozom i porukom”I Tito bi bio protiv”. Tada vjerojatno nije znala da su u Titovo vrijeme homoseksualci bili strijeljani (samo u partizanima njih oko 80) te da je homoseksualizam do 1977. u bivšoj državi bio kazneno djelo.

Tad smo na Maxporalu zapitali tko je drugi djed Saše Broz? Onaj s majčine strane. Kako je živio, čime se bavio, gdje je sahranjen. Zna li Saša bilo što o njemu?

Što joj je majka ispričala o svojim roditeljima. Vjerojatno ništa, jer da joj je bilo što ispričala teško je za povjerovati da bi Saša obračun s neistomišljenicima na društvenim mrežama započela rečenicom “… ‘Saša Broz, ustaška nevjesta’, mogao bi biti naslov autorskog projekta na daskama koje nekom život znače, a drugima u glavi fale. Drago mi je da je moj dugogodišnji trud ustaške aktivistice u ilegali napokon prepoznat.”

E Saša…. a da si samo malo….  No, za to je kriv netko drugi. Poznaješ li tu ženu?

Tko je Mira Kosinc?

Mira Kosinc rođena je u Pakracu 27. rujna 10942. godine. Njen otac Julius Kosinc uspostavom NDH priključio se ustašama. Tijekom rata zaslužio je i čin pa je postao časnik vojske NDH. Poginuo je ili ubijen na kraju Drugog svjetskog rata. Zna se da je s vojskom u povlačenju krenuo prema Bleiburgu. Nije se vratio.

60868669-sasa-broz-tito-slika-zunuka-djevojcica1

Julius Kosinc imao je da brata. Pero Kosinc, bio je pakrački mesar, drugi je bio Andrija Kosinc. Pero je imao kći Silvu, nešto stariju od Mire Kosinc. Stric Pero i kći mu Silva brinuli se o malodobnoj Miri kao ratnim siročetu koje je izgubilo oca. Mirina majka Ana Kosinc radila je u školi kao domarka. S malim primanjima teško je uzdržavala i školovala dvije kćeri.

Mira je majčin posao smatrala ponižavajućim. Sramila rođene majke jer je čistila u školi koju je ona pohađala. Okretala bi glavu kad je njena majka donosila drva za kamin u školsku učionicu. Kasnije se sramila i rođene sestre Blanke s kojom je prekinula sve kontakte.

Mira Kosinc je već 15 godina bila je vesela cura. Iako maloljetna znala je biti viđena u društvu lokalnih obrtnika u Pakracu, ali na širem području zapadne Slavonije.  Stariji pakračani prepričavaju kako je upravo ona bila prva osoba koja je u njhov grada dovela svog tadašnjeg momka crnca. “Ljudi su mu prilazili, dodirivali, pokušavali strugati boju s kože kad su prvi put vidili crnca”, prepričao je za Maxportal jedan od svjedoka mladanačkih pustolovina Mire Broz.

Kako je Mira upoznala Mišu?

Mišo Broz, jedan od sinova Josipa Broza Tita, studirao je pravo u Zagrebu. Njegov tadašnji bliski prijatelj bio je Ratko Z., čji je otac bio direktor OTP-a u Zagrebu. Kasnije će i sam Ratko postati direktor OTP-a, a uspostavom samostalne Hrvatske postao je vlasnik poznatod dućana u zagrebačkoj Ilici.

Ratko Z. upoznao je Mišu Broz i Miru Kosinc. Svom studentskom prijatelju doveo je veselu djevojku da se zabavi za vikend. Zabava se produžila jer se Mišio Broz dva dana nije pojavljivao na fakultetu. Došo je tek u srijedu i Ratku i ostalim prijateljima objavio da se ženi. Ratko je bio šokiran. Pale su teške riječi o ženama za ženidbu i onim drugima. Spominjo se seks, novci i neke druge neprilične izjave. Mišo Broz naljutio se na Ratka pa godinama nisu razgovarali.

Kao Titov sin Mišo Broz bio je štićena osoba. Za njegovo druženje s Mirom Kosinc brzo su saznale kontraobavještajne službe pa je Tito obavijepten s kim sin Mišo dijeli postelju. Naređena je provjerna Mišine priležnice.

Kad su tajne službe tadašnje države obijvijestile J.B. Tita da mu sin spava s kćeri ustaškog časnika, Mišo je pozvan na raport kod Tita. Partizanski maršal nagovarao je sina da prekine vezu, ali je Miro bio uporan u obrani ljubavi prema Miri Kosinc. Tito, koji je i sam slovio kao veliki ženskar, prihvatio je da se Mišo vjenča s kćeri ustaše, ali njegova pomajka Jovanka Budisavljević Broz nije htheli ni čuti za tu ustašicu. Ni kad su se oženili Jovanka je nije prihvatila, nije joj dopuštala posjete ni boravjk u svojoj blizini. U arhivama nije pronađena ni jedna fotografija na kojoj su Jovanka i Mira Broz skupa. Čak ni protokolarna.

Nevjesta druga Tita u Pakracu

Prije udaje za Mišu Broza Mira Kosinc posjetila je rodni Pakrac. Tadašnjem načelniku policije Tereru najavila se kao “nevjesta druga Tita”. Od Terera je tražila da joj izda potvrdu kako njen otac Julius Kosinc nikad nije bio ustaša. Argument da je ona buduća Titove snaha bila je dovoljan da joj Terer potpiše potvrdu koja nitko drugi nikada ne bi dobio. Niti osporio njenu autentičnost. Mišo broz nikad  s njim nije posjetio Pakrac, a svi tragovi koji su upućivali na političko opredjeljenje njenog oca i tragičnu smrt kao ustaše, pažljivo su uklonjeni.

Kad smo istaživali ovu priču na brojnim mjestima državne uprave uvjerili su se da su obrisni podaci o postojanju Juliusa Kosinca.

No, istina se ne može sakriti. Agenti Titove tajne službe nisu obrisali upise u crkvene knjige. U matičnim knjigama Župe Uznesenja Blažene Djevice Marije u Pakracu zabilježeno da je Julius Kosinc, rođen 23. rujna 1914. godine u Pakracu, a 1937. je oženio Anu Pavelić (rođenu 1914. u Filipovcu). U braku su dobili troje djece Tomislava, Blanku i Miru. Tomislav je preminuo kao jednogodišnje dijete.

Mira Kosinc rođena je  27. rujna 1942. godine a na krštenju u rodnoj župi dobila je crkveno ime Marija.

Kad je postala Titova snaha i ‘ustaško’ prezime Kosinc zamijenila komunističkim Broz, Miri su se sva vrata otvorila. Upisla je Stomatološki fakultet u zagrebu a po svršetku studija zaposlila se u JNA. I napredovala do pokovnice sanitetske službe.

Bila je miljenica nekadašnjeg Saveznog sekretata za narodnu obranu admirala flote Branka Mamule. Mamula je volio žensko društvo, posljednja supruga mu je Splićanska Mirjana Jakelić, bivša predsjednica Izvršnog vijeća Općine Centar u Zagrebu i čelnica Pokreta za Jugoslaviju. Umirovljeničke dane provode u Tivtu u Boki Kotorskoj.

Prijateljstvo Mire Broz i Branka Mamule važno je za njenu karijeru jer joj je upravo Mamula omogućo da bude voditelj izgradnje Vojne bolnice u Zagrebu. Po otvorenju te važne medicinske ustanove Mira Broz u noj je radila kao stomatolog, ali i kao pomoćnica ravnatelja.

Mučni pregovori s Hebrangom

Tijekom Domovinskog rata Broz sudjelovala je u pregovorima i primopredaji Vojne bolnice između tadašnje JNA i Hrvatske vojske. Mira je prva suradnica poznatog nam generala JNA Andrije Rašete. Voditelj hrvatskog tima na pregovorima ministar dr. Andrija Hebrang svjedočio da je bila tvrđa od Rašete.

Kad je JNA otjerana iz Hrvatske Mira je priskočila upomoć pobjedniku. Ostala je u Zagrebu i u Vojnoj bolnici nastavila raditi do umirovljenja 31. listopada 1992. Prije toga u svibnu 1992. predsjednik Tuđman je njen čin pukovnice JNA preveo u čin brigadira Hrvatske vojske. S tim činom je umirovljena, a po umirovljenju je otišla u Moskvu gdje je suprug Mišo Broz bio u diplomaciji.

Davadesetak godina kasnije (prosinac 2011.) u vrijeme predsjednikovanja Ive Josipovića, Mira Broz je, zajedno s 12 djelatnika bivše Vojne bolnice u Dubravi, odlikovana Redom hrvatskog pletera za zasluge u Domovinskom ratu. Navodno je bila član Tajnog stožer unutar Vojne bolnice.

Uručivanje tih odlikovanja izazvalo je niz kontroverzi u hrvatskoj javnosti. Najžešće je reagirao ratni ministar zdravstva dr. Andrija Hebrang koji je ime Vlade vodio pregovore oko predaje Vojne bolnice. Hebrang je kazao da nije postojao nikav Tajni stožer kojem je, navodno, pripadala Mira Broz. Štoviše, za Miru Broz Hebrang tvrdi da je u razgovorima sjedila uz generala Rašetu i potpukovnika KOS-a Stamenkovića te da je u zahtjevima bila militantnija od njih dvojice. “Niti jednim znakom nije dala da radi za našu Vladu. Bio sam uvjeren da će otići u Srbiju.”

Ostao je samo kaktus u kupaonci

Kći Saša Broz je pokušala sačuvati stan od 92 kvadrata na zagrebačkoj Savici koji je majka Mira dobila od beogradskog SSNO-a, a u kojem je Saša živjela s tadašnjim suprugom. No kad je svu imovinu bivše JNA preuzela Hrvatska, korektno ga je ispraznila i vratila Ministarstvu obrane. U stanu je, baćen u kadu, ostao samo jedan kaktus, bez vaze, a današnji korisnik stana kaže da još uvijek cvjeta.

Komentirajući u RTL direktu odluku predsjednice Kolinde Grabar Kitarović o uklanjanju Titove biste s Pantovčaka te govoreći o tome kako je upoznala djeda, Saša Broz je kazala:

“O njemu kao političaru znam isto što znate i svi vi ili neko tko je još donedavno u školi učio o tom razdoblju. Dakle, znam ga isključivo kao djeda, kao čovjeka. I budući da ga nisam mogla uspoređovati ni s čim drugim, svakako da taj odnos nije bio klasičan kakav su imali moji prijatelji.”

Draga Saša, u tome i je kvaka. Djeda maršala “nisi mogla uspoređivati ni s kim drugim”, a pogotovo ne s drugim djedom – ustašom, kojega nisi ni upoznala, ali si za njega trebala znati. Tada bi i Tvoj odos zasigurno bio klasičniji i primjereniji odnosu kakav su imali tvoji prijatelji prema svojim djedovima. Tek tada bi shvatila i više cijenila zašto “daske nekome život znače, a drugima u glavi fale”

Zbog Tvog djeda mnogi u Hrvatkoj nisu upozali svog djeda. Nažalost, i Ti si jedna od njih.

Marko Marković/Maxportal.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

27. siječnja Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta – što je rekla dr. Gitman o Stepincu, Hrvatima i Židovima u II. svjetskom ratu?

Objavljeno

na

Objavio

Povjesničarka Židovka dr. Esther Gitman doktorirala je na temu holokausta na području bivše Jugoslavije, te izjavila da je u svojim istraživanjima ostala šokirana nepoznatom i skrivanom dobrotom i hrabrošću običnog hrvatskog čovjeka prema susjedima Židovima rekavši: „Ti su ljudi (Hrvati op.) lučonoše mira, a takvih dokumenata o otporu fašizmu nema ni jedan europski narod“.

Što se tiče Alojzija Stepinca, dr. Gitman ganuto svjedoči o njegovoj dobroti i ljudskosti prema Židovima: “Eto, ukratko, to su bili moji prvi »susreti« s iznimnom ljudskom veličinom, koju posebno cijenim – s nadbiskupom bl. Alojzijem Stepincem, koji još uvijek čeka da bude dobitnik najvišega židovskoga priznanja jer je on to doista i zaslužio, bez obzira što je spašavao ne računajući, dakako, ni na kakve zahvale ili odličja.”

Generalna skupština UN 2005. usvojila je rezoluciju o obilježavanju Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta. On se slavi na današnji dan 27. siječnja.

Dana 27. siječnja 1945. sovjetske jedinice ušle su u najzloglasniji i najveći nacistički logor Auschwitz u Poljskoj. U tom logoru i mučilištu nevinih izgubilo je život preko milijun ljudi od kojih je 90 % bilo Židova, piše narod.hr.

Dio je ubijen u plinskim komorama, ali i na druge brutalne načine kao: izgladnjivanje, prislini rad, pogubljenja i medicinski eksperimenti.

Međunarodni dan sjećanja na holokaust obilježava se u europskim zemljama u kojima je tijekom Drugog svjetskog rata život izgubilo 53 milijuna ljudi, a od čega oko 31 milijun civila što se nije nikada dogodilo u povijesti ratova.

Židovi su bili proganjani u svim državama koje je okupirala Njemačka ili su bili pod njenim utjecaje. Prva država u Europi koja je provela Holokaust i nosi taj sramni nečasni biljeg je Srbija, čija je vlada Milana Nedića već u kolovozu 1942. proglasila Srbiju kao prvu državu u Europi koja je “juedenfrei” (slobodna od Židova). U Srbiji je ubijeno ili nestalo čak 90% od prijerartnih 16.000 Židova.

Nažalost, osobe kao Milan Nedić i Dimitrije Ljotić, izraziti fašisti koji su sudjelovali u Holokaustu u Srbiji, su danas praktički javno rehabiltirani, a o njima je vrlo pozitivno govorio, primjera radi, bivši predjednik Srbije Vojislav Koštunica.

Židov u Beogradu nosi oznaku na ruci

Židov u Beogradu nosi oznaku na ruci

 

Hrvati i Alojzije Stepinac su bili lučonoše mira u II. svjetskom ratu

Povjesničarka Židovka Esther Gitman koja je doktorirala na temu holokausta na području bivše Jugoslavije izjavila da je u svojim istraživanjima ostala šokirana nepoznatom i skrivanom dobrotom i hrabrošću običnog hrvatskog čovjeka prema susjedima Židovima.

“Bila sam šokirana činjenicom”, kaže dr. Gitman, “da ni jedan drugi europski narod koji je bio pod nacističkom čizmom nema takvih dokumenata, odnosno u tim se zemljama nisu otvoreno suprotstavili fašistima da bi spasili Židove. Jedino je unutar granica NDH bilo predstavnika hrvatskog naroda koji su ostavili pisani trag o svojim pokušajima da sačuvaju Židove od smrti. Ti su ljudi bili lučonoše mira, oni su svjetlo u tami, nada da se zlo može pobijediti”, piše vecernji.hr

Uz obične građane, u spasu preživjelih Židova u NDH pomagali su svećenici i časne sestre, talijanska Druga armija, humanitarne skupine, hrvatski partizani, ali i dužnosnici NDH. I to ne samo potajice, nego – kako je Esther Gitman otkrila u arhivskim dokumentima – i kroz jedan službeni program ministarstva zdravstva. Zamisao zagrebačkog liječnika Miroslava Schlesingera da se spasi židovske liječnike – koji su već ostali bez posla i bili na putu deportacija u logore – tako da oni budu poslani u Bosnu (tada NDH) zbog potreba liječenja endemskog sifilisa, koji je svako malo prelazio u epidemijske razmjere, vlastima NDH je iznio dr. Ante Vuletić (dr. Gitman ga naziva velikim Hrvatom)

Ministar zdravstva NDH dr. Ivan Petrić je pristao na prijedlog zbog akutne nestašice liječnika u Bosni, a plan je, kaže dr. Gitman, podržao i Ante Pavelić uz opasku: Uvijek ih se može i kasnije, kada izliječe bosansko stanovništvo, eliminirati.

Ukupno je u programu sudjelovalo 169 židovskih liječnika, odnosno kad se pribroje i njihove obitelji bilo je to 650 ljudi.

Slikovni rezultat za židovi spašavanje ndh

Uz pisane dokaze o spašavanju Židova i toplim ljudskim pričama koje sam pronašla, najveće iznenađenje za mene je bio nadbiskup Alojzije Stepinac (drugi čovjek kojeg dr. Gitman naziva velikim Hrvatom), za kojeg prije nisam nikada čula. Imala sam krivu percepciju, kao mnogi Židovi, da su katolički svećenici služili ustaškom režimu i onda sam pronašla Stepinčeva pisma i znala sam da držim svjetlo u rukama”, kaže dr. Gitman i nastavlja: “Eto, ukratko, to su bili moji prvi »susreti« s iznimnom ljudskom veličinom, koju posebno cijenim – s nadbiskupom bl. Alojzijem Stepincem, koji još uvijek čeka da bude dobitnik najvišega židovskoga priznanja jer je on to doista i zaslužio, bez obzira što je spašavao ne računajući, dakako, ni na kakve zahvale ili odličja.”, piše Glas Koncila

“Stepinac tako jasno poručuje današnjoj Europi, i to već od g. 1938. u nagovoru studentima i tijekom svih sljedećih godina, da su nacionalne vrijednosti i prava svih europskih naroda, među kojima je i pravo na vlastitu državu, za što se on čvrsto zauzimao i u slučaju svojega hrvatskoga naroda, istodobno vrijednosti zapadne civilizacije, koja stalno i bez okolišanja mora također stajati u obrani slobode i prava svakoga pojedinca, obitelji, rase, naroda, vjerske zajednice. Pa naš je nadbiskup, da se malo našalim, veći Europejac nego mnoštvo današnjih političara i birokrata u Bruxellesu”, smatra dr. Gitman.

“Kasnije su komunisti u sprezi s velikosrpskom ideologijom, služeći se istom metodologijom, pridodali i u biti rasističku, a može se onda reći i fašističku tezu o genocidnosti hrvatskoga naroda. Zahvaljujući silnoj promidžbenoj nadmoći te su se teze »udomaćile« ne samo u onodobnoj jugoslavenskoj javnosti, nego i u velikom dijelu svjetske javnosti. Njihove razorne posljedice osjećaju se još i danas te ne treba gajiti iluzije – trebat će još mnogo vremena da stvarne povijesne činjenice i istina promijene tu prevladavajuću svijest i podsvijest”, i završava: ”

Ponovila bih samo zaključnu misao, zapravo želju, ne samo moju, nego mnogih, koju sam izrekla na kraju izlaganja na predstavljanju knjige: neka nadbiskup Stepinac bude proglašen svetcem, što on već jest! Spasio je svoju Crkvu, svoj narod i mnoge od nas.

Dva velika Hrvata spasila su stotine Židova: dr. Ivan Vuletić i nadbiskup Alojzije Stepinac (dr. Esther Gitman)

Izvor: narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

VIDEO – Beljakov jednodnevni ratni put

Objavljeno

na

Objavio

Nastavno na verbalni egzibicionizam Kreše Beljaka, manifestiran u žaljenju nad premalim brojem Hrvata koje je smaknula jugoslavenska tajna služba ili izjednačavanju Bleiburga i Oluje, danas se predsjednik naše podružnice u Velikoj Gorici Štefan Stanešić sastao s HOS-ovcem Tomislavom Čaušićem koji je svjedok Beljakova jednodnevnog ratnog puta u HOS-u.

Bio je Beljak najjači dok mama i tata nisu došli po svog nestaška, objavljeno je na facebook stranici Neovisnih za Hrvatsku.

“Beljak je stigao u 1. satniju HOS-a Jasenovac navečer oko 18h. Nije dobio odoru, a niti oružje. Samo večera. Ujutro rano došli su mama i tata po njega. Izvikali se na kretena i odveli ga doma. Sve skupa oko 13 sati u HOS-u. Možda zatraži nekakav orden. Možeš se pozvati uvijek na mene, Jabuka”; piše HOS-ovac Tomislav Čaušić – Jabuka.

Pogledajte video izjavu svjedoka.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari