Pratite nas

Kolumne

Drugi Domovinski rat: Obrambeni rat protiv agresije nove ideologije

Objavljeno

na

‘Hrvati su se suočili s tri ideologije: Komunističkom, velikosrpskom i rodnom’

Kao i svaki obrambeni rat protiv nametnute agresije, tako i hrvatski obrambeni rat protiv nametanja rodne ideologije Istanbulske konvencije, zahtijeva sve oblike organiziranja, no, prije svega jasnu definiciju agresora i strategiju obrane. Hrvati su 1945. prepušteni jugokomunističkoj ideologiji. Oni su, međutim, jedan od rijetkih europskih naroda koji je početkom devedesetih doživio i nametnutu vojnu agresiju jugokomunističke ideologije.

I u ratu i u miru Hrvati imaju iskustva s obranom i samoorganiziranjem odozdo. Devedesetih su definirali agresora, nametnutoga odozgo i izvana: Srbija, Crna Gora, JNA i pobunjeni Srbi u Hrvatskoj. Napravili su strategiju obrane i oslobađanja. Oslonili su se na vlastite snage i pomoć Božju. I pobijedili odobrenu vojnu agresiju jugokomunističke ideologije. Nisu Hrvati bez razloga i povijesnih zasluga – „narod nade“.

Dugogodišnja priprema za ideološku agresiju

Ratifikacijom Istanbulske konvencije, koja jest najava i nametanje dugotrajne agresije do istrjebljenja, jasno su se razotkrili agresori na osobe hrvatskoga državljanstva, na hrvatsku obitelj – oca, mater i osobito djecu, te na nacionalnu državu hrvatskoga naroda. Agresori iz prethodne agresije, okupili su se na programu nove agresije. S novom ideologijom koja im je zamijenila jugokomunističku. Uz pomoć ideologija vladalo se državama i narodima. S novom ideologijom hoće se vladati puno šire i dalekosežnije. Nova ideologija napušta slogan „podijeli pa vladaj“ i usvaja taktiku „razori pa vladaj“.

Nova ideologija nije izraz volje hrvatskoga naroda. Nametnuti rat za rodnu ideologiju u Hrvatsku dolazi izvana i odozgo. Bez pomoći pete kolone rat za rodnu ideologiju i rodnu državu osuđen je na poraz, budući da se bez nje ne može ni pokrenuti, kamoli pobijediti. Zbog toga je peta kolona skoro dva desetljeća pripremala agresiju gradeći pozicije i zapovjedna mjesta po dubini i širini države i društva. Zauzeta su i obnovljena strateški važna zapovjedna mjesta – na njima su jučer „komandovali“ komesari očevi, danas njihovi sineki. Zauzete su ustanove, mediji, banke i stranke. Zauzeto je sve osim stijene koju ni vrata paklena ne će razvaliti.

Peta kolona je presudan i ključan čimbenik bez kojega agresija rodne ideologije i na Hrvatice i Hrvate nije moguća. Vrhunac demonstracije zauzete moći peta je kolona demonstrirala kad je danas (13. travnja 2018.) ratificirala u Hrvatskom (državnom!) saboru agresiju nove ideologije. Bez demokratske verifikacije. „Tko se mača laća, od mača i pogiba“ (G. Jandroković, 13. travnja 2018. u Hrvatskom saboru) poručeno je usred tog i takvoga Sabora „panjevima“, ako se suprotstave petoj koloni, ideološkim komesarima i njihovim politikama.

Ujedinjenim snagama za novu ideologiju

Uoči jugokomunističke agresije Srbije, Crne Gore, JNA i pobunjenih Srba, Račan, šef bivše vladajuće ideologije, prijetio je onima koji su se odupirali hrvatskoj šutnji i nametnutoj agresiji jugokomunističke ideologije. Rekao je da su „opasna namjera“. U današnjim okolnostima Jandroković prijeti „mačem“ nepokorenim, a izabranim zastupnicima. Račan je, napunivši gaće od straha za svoju ideološku glavu i Partiju, pristao na višestranačje, ne ono demokratskoga tipa, već kao protezu socijalističkoga saveza radnoga naroda. I uspio je! Evo nam danas saborsko jednoumlje socijalističkoga saveza radnoga naroda Hrvatske. Ujedinjeno je u nametanju ideologije! Umjesto da makar račanovsko-njonjistički raspišu referendum, ili nove izbore, što je u ovoj situaciji demokratski minimum… nastavljaju agoniju inkluzivizma s agresijom nove ideologije. Prema kriteriju ideoloških kolonizatora narod je između dva izbora skup „panjeva“. U rodnoj državi, on je skup zombija.

Istodobno agresorski panjevi uveli su šutnju o izvještaju Europske komisije, koja zamjera inkluzivnoj vladi Plenkovića, Vrdoljaka i Pupovca, te upozorava kako nije učinila ništa na planu gospodarskih reformi. Umjesto s politikama općega dobra nas se suočava s nametanjem nove ideologije. Otpor takvoj politici moralni je imperativ. Otpor takvoj politici spašava što se još spasiti može. Otpor takvoj politici preduvjet je zaustavljanja pražnjenja prostora, demografskoga procvata, zaustavljanja iseljavanja i povratak u smisao i svrhu nacionalne države. Otpor takvoj politici pozicije i oporbe spada u legalni i legitimni drugi Domovinski rat.

Prethodna nametnuta agresija jugokomunističke ideologije provodila se „svim raspoloživim sredstvima“, uključujući na kraju i zločin protiv mira – vojnu agresiju s elementima genocida. Ova s kojom smo sada suočeni provodi se istim sredstvima, osim oružanim. Kolonizatori nove ideološke agresije amnestirali su staru jugokomunističku. U političkom smislu preimenovali su ju i inkluzivirali.

Dobrodošli u rodni pravni poredak

Prethodna ideološka (jugokomunistička) agresija na hrvatski narod i njegovu državu trajala je od 1945. do 1990., a Garašaninoružana sastavnica te agresije – gotovo osam godina, do završetka mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja (1998.). Na čelu otpora stajao je predsjednik države, akademik Franjo Tuđman oslonjen na „moralnu snagu hrvatskoga naroda“. Aktualna predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, vrhovna zapovjednica i odgovorna osoba za ustavnopravni poredak (koji je od danas rodni poredak), agresiju promatra nezainteresirano i ignorantski. Moralna snaga hrvatskoga naroda, ostavši bez političkoga oslonca u strankama i osobama kojima je dala politički legitimitet, otpor aktualnoj ideološkoj agresiji mora stvarati odozdo. Bit će i jest u tom otporu ugrađenih i samodostatnih „lažnih proroka“, no, bez obzira na to, otpor nema alternativu. Važno je lažnjake na vrijeme raskrinkati.

Koliko će trajati obrana od agresije nove ideologije nitko ne može predvidjeti. Posljedice agresije dramatično će se razotkriti tek za koju godinu, budući da je agresorima jasno kako bi trenutno i dosljedno provođenje slova i duha rodne ideologije iz Istanbulske konvencije bilo kontraproduktivno po same agresore. Glede novoga pravnoga poretka, treba reći da on vjerojatno uključuje i usklađivanje Ustava s postulatima rodne ideologije. Vodu za kuhanje žabe treba podgrijavati malo pomalo. Korak po korak, kako je propisao Ilija Garašanin, ideolog velikosrpske ideologije. Nju pak aktualni poredak nije ni definirao kao povijesno, kontinuirano i trajno protuhrvatsko zlo. Zato ju je, valjda, Plenković „inkluzivirao“. Od 1945. Hrvati su se suočili s tri ideologije: Komunističkom, velikosrpskom i rodnom. Pobijedio je prve dvije. Zašto ne bi i treću, koju nameću ostatci prve dvije?

Sigurno je da će se drugi Domovinski rat, koji je formalno počeo 13. travnja 2018., voditi „demokratskim sredstvima“ do pobjede hrvatskoga naroda. Do demokratske Oluje. Povijest ideološki nadahnutih totalitarizma, međutim, govori kako će kolonizatori (agresori) protiv nepokorenih Hrvatica i Hrvata upotrijebiti i krajnja totalitarna sredstva. Nema straha!

Prijestolje Mudrosti, moli za nas

Pouzdani oslonci obrambenim snagama hrvatski su velikani, sveti dr. Alojzije Stepinac i prvi demokratski izabrani Stepinacpredsjednik dr. Franjo Tuđman. Stepinac kao uzor zdrave hrvatske i katoličke pameti prema svim totalitarizmima i Tuđman kao „veliki graditelj“ obnove, obrane, oslobođenja i afirmacije hrvatske nacionalne države.

Negativni primjeri ne bi smjeli pokolebati pokret otpora nametnutoj agresiji nove ideologije. Istina, na rodnu državu neki su naknadno pristali, pljucnuvši na najsvjetlije dane nacionalne povijesti i time priznali da su se, siroti, borili na krivoj strani. Koliko sam izračunao, naime, čak četiri hrvatska generala koja su se u jugokomunističkoj agresiji borili za nacionalnu državu, proteklih su se dva tjedna odrekli nacionalne (Tuđmanove!) u korist rodne države (Rade Borić).

General Slobodan Praljak prije četiri mjeseca dao je u tuđini život za istinu i pravdu, a ovima je teško, ovdje, doma, reći „ne“ rodnoj ideologiji. Dakle, ima i takvih neugodnih, ali i još gorih primjera. Viteza mu čuvara svetoga jeruzalemskoga groba, ako lažem. Sluđeno je sve što se sluditi, zavesti, kupiti, preplašiti, uhljebiti dalo.

Prijestolje Mudrosti, moli za nas.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Prašina oko Konvencije

Objavljeno

na

Objavio

Čemu tolika prašina oko dokumenta koji se bavi zaštitom žena i djece od nasilja?

Čemu to natražnjačko desničarsko plašenje naroda rodnom teorijom koja spol odvaja od roda kao društvenog konstrukta?

Samo lažu narodu da u Republiku Hrvatsku ulazi na velika vrata, kako ti zatucani konzervativci kažu, opasna pseudoznanost koja čovjeka tretira kao plastelin, a dječake i djevojčice zlostavlja za njihovu dob neshvatljivim za djecu “rodnim određenjem”, pa ako dečko želi biti ili se osjeća kao curica, to može postati i obrnuto.

Da će se s djecom eksperimentirati. Zar nema važnijih tema za ovu državu od te Istanbulske konvencije?

Na žalost, ti “zatucani” su u pravu, Istanbulska konvencija, pod krinkom zaštite žene od nasilja zapravo je posve određena vrsta antropološke revolucije koja je, orvelovskom zloporabom jezika, izravni napad na znanstvenu istinu o čovjeku, na obitelj, na jake identitete općenito; naciju, religiju, obitelj, a prije svega na – zdrav razum.

Portugal je, što se vrijednosti i konfesionalne pripadnosti tiče, zemlja veoma slična Hrvatskoj, i po mentalitetu, i po vrijednostima. Kako “napredni” tvrde da “nazadni” lažu o učincima tzv. Istanbulske konvencije, evo kako to upravo izgleda u Portugalu, pa i Italiji, koja je također ratificirala Istanbulsku, a također je slična Hrvatskoj.

Portugalsko iskustvo

Portugal sve donedavno nije imao nikakvu legislativu glede promjene spola. No, ovih je dana njihov parlament sa 109 glasova “za” usvojio zakon o promjeni spola.

Usput, sintagma “promjena spola” je laž, spol, kromosomi i geni ne mogu se mijenjati, može se mijenjati samo fenotip, vanjski izgled, dodavanjem grudi, odstranjivanjem i dodavanjem penisa i slično.

Bit perverzije ovog zakona jest ta da već sa 16 godina nakon psihijatrijski utvrđenog “poremećaja rodnog identiteta”, bez savjetovanja s medicinom, strukom, jednostavnom osobnom odlukom, karikirano, dovoljno je otići kod javnog bilježnika, a ne endokrinologa.

Zastupnica stranke CDS – PP Vania Dias da Silva javno je upozorila na opasne posljedice zakona kojima se maloljetnicima na volju dopušta donošenje tako delikatne i dalekosežne odluke izjavivši: “Šesnaestogodišnjaci se ne mogu ženiti i udavati, ne smiju voziti automobil, ne smiju kupovati ili piti alkohol, pa onda ne bi trebali imati pravo donositi takve odluke s teškim i definitivnim posljedicama za njih.” Portugal ovdje u zakonodavstvu slijedi primjer zemalja “istanbulki” poput Belgije, Norveške, Danske…

U Italiji je pak odobrena uporaba tablete od strane Talijanske farmakološke agencije (AIFA) kojom pubertetlije koji imaju problema s rodnim identitetom (rodna disforija) mogu blokirati funkciju – rad testisa ili jajnika, retardirajući (ne)željeni razvoj sekundarnih spolnih karakteristika.

Inače, Američko pedijatrijsko društvo protivi se tome da se takvim lijekovima klince tretira prije završetka puberteta jer tijekom puberteta priroda stvari nerijetko sama izbalansira. Ali, eto, agresivni rodnoteorijski lobiji (registrirano već više od sedamdeset rodnih trans, inter, neutro…, rodnih identiteta odvojenih od spola, pa biološki spol postaje relikt prošlih vremena) svoju petljanciju počinju već od djece i pubertetlija.

LGBTIQ lobiji, snažni i agresivni, uz pomoć pomodnih politika idu rješavati svoje poremećaje koje zdravstvena organizacija naziva “rodna disforija”, tako da od svog poremećaja naprave normu za sve, pa nasrću, i kod nas, već na vrtiće, ali i na sveučilišta, na znanost koja pokušava tom ludilu stati na kraj.

LGBTIQ lobiji postaju tako nova inkvizicija koja želi spriječiti znanstvena istraživanja.

Reket i zastrašivanje

Posljednji takav brutalan napad LGBTIQ udruga dogodio se u SAD-u na znanstvenike prestižnog Sveučilišta Johns Hopkins.

U njihovoj interdisciplinarnoj studiji pod naslovom “Seksualnost i spol: rezultati biološke, psihološke i društvene znanosti (dostupno ovdje: https://www.thenewatlantis.com/publications/number-50-fall-2016) znanstvenici, kad je rodna ideologija i homoseksualna propaganda u pitanju, jasno kažu kako ne postoje gotovo nikakvi znanstveni egzaktni dokazi o tome da se ljudi rađaju kao homoseksualci, kao transrodni, kao…

HRC (Human rights campain), jedna od najsnažnijih američkih nevladinih udruga za biseksualna, transrodna, interseksualna, queer… prava, zatražio je od Sveučilišta Johns Hopkins da se ogradi od tog znanstvenog istraživanja te javno zaprijetio tužbama i kažnjavanjem sveučilišta rušenjem rejtinga.

Znanstvenici, posvuda po svijetu, popuštaju pred ovim reketom i zastrašivanjem, pa se umjesto bavljenja znanošću mnogi utječu političkoj korektnosti i autocenzuri kako bi izbjegli etiketiranja, progon, čak i otkaze.

Hrvatska je usvajanjem Istanbulske ušla u red “naprednih zemalja”. Čestitam! No, prste dalje od moje djece.

Ivica Šola / Glas Slavonije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nenad Piskač: Dvije babice, kilavo dijete

Objavljeno

na

Objavio

Tijekom kampanje za ratifikaciju rodne ideologije krinke su pale. Ono što je važnije od razgolićena maškaranja odnosi se na činjenicu kako je opravdani dugogodišnji gnjev hrvatskoga naroda dosegnuo točku vrenja. Narod je spreman za promjene. Pitanje je – tko će zasjesti na novi val (politički) još nezaživljenoga demokršćanstva, protiv kojega se režim bori rukama i nogama ne bi li hrvatski demokršćanin ostao u pelenama, ili u najboljem slučaju na razini folklora. Zagrijavanje je počelo s haaškom presudom od 29. studenoga 2017., Praljkovom formulom i bočicom, a četiri mjeseca kasnije došlo je do ključanja uz pomoć Plenkovićeva nametanja nepotrebne Istanbulske konvencije. Ona je kruna svih politika proteklih 18 godina. Te politike godinama su raskrinkavali nerežimski novinski komentatori i biskupske poruke, piše Nenad Piskač/HKV

Usred za promjene sazrjele situacije pojavile su se dvije odvojene, gotovo istodobne referendumske inicijative. Prva hoće referendumom odbaciti Istanbulsku konvenciju. Druga hoće po drugi put referendumom uvesti promjene u trulo izborno zakonodavstvo. Očito je riječ o fenomenu rogova u vreći. Nedvojbeno je kako Istanbulsku konvenciju treba odbaciti. Nedvojbeno je kako treba promijeniti izborno zakonodavstvo. Budući da režim nema namjeru odustati od ratifikacije Istanbulske konvencije, a niti ima namjeru dubinski urediti izborno zakonodavstvo (Hrvatska kao jedna izborna jedinica!), referendum je jedino preostalo demokratsko sredstvo promjena.

Prema jedinstvu otpora odnarođenoga režima

Obje referendumske inicijative potječu iz katoličkih (laičkih) krugova. Računaju na opravdani gnjev hrvatskih državljana. Taj se opravdani gnjev ne bi smio razvodniti, niti je on ičije privatno vlasništvo. Obje inicijative računaju na isti dio izbornoga tijela i na isti Zakon o referendumu. Međutim, na teren izlaze svaka za se, umanjujući jedna drugoj šanse za uspjeh. Je li riječ o različitim političkim koncepcijama ili o osobnim animozitetima, ne znam. Ali znam da je Željka Markić odbacila referendumsko pitanje o Istanbulskoj konvenciji prije negoli je sama objavila referendumsko pitanje o kozmetici izbornoga zakonodavstva. To je najava referendumskoga rata! Rascjep koji vodi u nigdinu.

Inicijativa referenduma o Istanbulskoj konvenciji naslanja se na politički rad stranke Hrast Ladislava Ilčića. Njemu je najveći dio stranke svojedobno okrenuo leđa budući da je stranku prikrpao Karamarkovom HDZ-u na jedan, blago rečeno, vrlo neobičan način o kojemu sam svojedobno pisao. Ilčić je Hrast sveo na jednoga zastupnika u Saboru. Plenković je prihvatio Hrast kao nepotrebnu prtljagu. Njemu demokršćanstvo nije ni u peti.

Inicijativa referenduma o promjeni izbornoga zakonodavstva naslanja se na prethodni referendum s istom temom, koji je propao zbog velikoga otpora režima – jedinstva ondašnje (i sadašnje) vlasti i oporbe, ali ne i samo zato. Željka Markić jest probitačna i sposobna, ali i sve više nepopularna u demokršćanskome krugu, što je tema za poseban osvrt. Svoj zvjezdani trenutak nije iskoristila, ili prepoznala, na vrijeme.

Protiv promjene izbornoga zakonodavstva iste su one političke snage koje su bile za ratifikaciju Istanbulske konvencije. Dakle, ukupan politički poredak. I to je jedan od razloga zbog kojega treba inzistirati na jedinstvu otpora režimu, a ne na međusobnom podmetanju klipova pod kotače. I osobnom „leadershipu“, kako bi rekla Kolinda Grabar-Kitarović.

Kako olakšati posao režimu…

Nije daleko od istine, s druge strane, da su Markićeva i Ilčić, „lideri“ koji više tvrdoglavo zapovijedaju negoli što nude. Zajednička im je karakteristika da nemaju cjeloviti, nacionalni, program. Oboje, istina, imaju velike ambicije. Oboje bi ušli u politički ring bez političkoga programa, izgrađene stranačke infrastrukture i izbornih rezultata – skrivajući se iza referenduma. Oboje jašu na katoličkome valu, na stajalištima većine hrvatskoga naroda. I oboje svoje dosadašnje uspjehe mogu zahvaliti HDZ-u (i volonterima!). Doduše, ne Plenkovićevom, već onom od ranije.

Mogli su napraviti i više, da su slušali ritam objektivne politike, čitali „znakove vremena“, znali posadašnjiti kršćanski sustav vrijednosti, da su reagirali na vrijeme, da su prigušili apetite i kalkulacije, te stvarali bazu za politički iskorak, dakle, da su išli u širinu i otvarali se, umjesto što su se zatvorili u male elitističke klubove. Oboje, dakako, imaju i uspjeha, koje treba priznati, ali oni nisu vječna moneta. Markićeva referendum o braku, Ilčić ulazak u vlast. I to je sve. Referendum o braku ubrzo je režim zakonodavstvom razvodnio, a ulazak u vlast pokazao se neučinkovitim.

I političkom lajbeku je jasno da se u okolnostima u kojima se Hrvatska danas nalazi ne smije istodobno pokrenuti dva zasebna referenduma s dvije organizacijske platforme okrenute prema istom izbornom tijelu. Jer u startu olakšava posao odnarođenom režimu. Zakonodavno je, dakako, takvo što dopušteno, ali, je li sve što zakon dopušta istodobno i pametno? Dakle, treba napraviti prioritet.

Kako je jednako važan prioritet promjena katastrofalnoga izbornoga zakonodavstva – koji je duboko pustio korijenje, kao i izlazak iz Istanbulske konvencije – prije negoli duboko pusti korijene, zdrava pamet nalaže da se oba prioriteta moraju rješavati u dogovoru dvije inicijative. U zajedništvu. Ne u suparništvu. Može se istodobno pripremiti i održati više referenduma jednoga organizacijskoga odbora, ako im je cilj više opće dobro. Šanse za uspjeh veće su ako se organizacijski osmisli i provede jedna zajednička inicijativa o dva istodobna referendumska pitanja, koji, zbog uštede, racionalna država u pravilu raspisuje isti dan.

Zajedništvo i stručnost, ili trošenje nacionalne energije

U ovom je trenutku jasno da bi pitanje Istanbulske konvencije, zbog nedavne ratifikacije s pratećom „javnom raspravom“, izvuklo više državljana na referendum negoli tema izbornoga zakonodavstva koja je medijski i politički nepripremljena. Obje teme u sinergiji postigle bi vjerojatno bolji uspjeh, negoli dvije istodobne, od kojih se jedna inicijativa već izjasnila da ona druga ima besmisleno referendumsko pitanje.

Veća je šansa da obje teme referenduma poluče uspjeh, ako budu pripremane s jedne organizacijske platforme, a referendumi budu provedeni istoga dana. Nije u pitanju nikakav bauk – više referenduma u istome danu provodi npr. Švicarska. Trebale bi to znati i obje naše inicijative.

Logično je onda pitanje, čemu dvije usporedne referendumske inicijative. Izgleda kako one vode u logiku „podijeli pa vladaj“, to će reći – u neuspjeh ili polovičan uspjeh, jer je dobitna kombinacija „glave skupa“. Izmišljanje tople vode s dva referenduma s dvije odvojene inicijative moglo bi roditi kilavo dijete, pomutnju, dezorijentaciju i gubljenje nacionalne energije. Zato predlažem inicijatorima jedne i druge inicijative, ako nije kasno i ako kola već nisu otišla nizbrdo, da sjednu za stol i dogovore jedan, sveobuhvatan referendumski zahvat, zakonodavno neoboriv, da pozovu relevantne stručnjake za pojedina prateća pitanja, a ne da opravdani gnjev naroda egoistički svojataju svaka za sebe. Državljani kojima se inicijative obraćaju, moraju znati da iza svakoga referendumskoga pitanja stoje ozbiljni stručnjaci, a ne parcijalni interesi.

Zajedništvo i stručnost bili bi zorni pokazatelji da su začetnici obje inicijative bitno drukčiji od čimbenika aktualnoga režima. Bio bi to izraz odgovornosti i jedinstva. Jer eventualni neuspjeh, među ostalim, inicijatore će svesti na demokršćanski vjerodostojnu razinu „viteza“ Reinera. A hrvatski narod ostat će bez nade – što je sa stajališta nacionalne politike neoprostivo.

Dvije referendumske inicijative, osim toga, pokazuju kako unutar demokršćanskoga kruga postoje frakcije koje se međusobno nadmeću (jedna kao liječi „uzroke“, a druga „posljedice“) i ne mogu se ni oko čega dogovoriti, čak i prije negoli je demokršćanska Hrvatska izašla iz političkih pelena i polučila nekakav ozbiljan izborni rezultat. Hrvatska nema nijednu demokršćansku stranku na razini izbornoga legitimiteta. Režim već godinama održava takvo stanje i priželjkuje cijepanje, dijeljenje, razvodnjavanje demokršćanski orijentiranoga biračkoga tijela. Baš onakvo mrvljenje kakvo se očitovalo atomizacijom braniteljske populacije ili pravaške scene. Stara formula „podijeli pa vladaj“, promijenila je oblik – razgradi pa vladaj.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati