Pratite nas

Kolumne

Drugi omiljeni ekonomski pisac predsjednika VRH-a Zorana Milanovića

Objavljeno

na

Thomas Piketty: Drugi omiljeni ekonomski pisac predsjednika VRH-a Zorana Milanovića

Opsežna, da ne velim mamutska, knjiga mladolikog francuskog ekonomskog pisca, povjesničara, statističara i političkog ekonomista, specijaliziranog za analizu ekonomskih i društvenih nejednakosti, Thomasa Pikkettyja (rođen je 7. svibnja 1971.)„Kapital u dvadeset i prvom stoljeću” (hrvatski prijevod ima 690 stranica, na kojima je otisnuto čak 115 tablica, grafikona i ilustracija) probila se sredinom siječnja ove godine na prvo mjesto najprodavanijih publicističkih knjiga u Hrvatskoj (iako joj je cijena 299 kuna, u tjedan dana prodano je čak 330 knjiga), pa me je književnik Gordan Nuhanović zamolio da za emisiju „Pola ure kulture” 22. siječnja 2015. popričamo o sadržaju i fenomenu te doista neobične knjige: pogledajte video.

pikketty1a

Hrvatsko izdanje „Kapitala” i naslovnica američkog poslovnog tjednika Bloomberg BusinessWeek koja najavljuje „Piketimaniju”: svjetsku teorijsku i političku fascinaciju s Thomasom Pikettyjem

Kako to obično biva s televizijskim prilozima, naš ionako kratki razgovor o knjizi i, još i više, o fenomenu Piketty ili, ako vam je draže, „piketimaniji”, znatno je skraćen, pa ću ovdje napisati nešto više o tome tko me je i kada potaknuo na čitanje knjige „Kapital u dvadeset i prvom stoljeću” i zašto je ta knjiga postala svjetskom uspješnicom, a njen autor globalnom instant autorskom zvijezdom ili, kako ga naziva the Financial Times: „ekonomistom rock zvijezdom” (rock-star economist).

Inače nevažnu činjenicu o tome tko me je nagovorio na čitanje Pikettyja smatram važnom jer se radi o čovjeku koji je, vrlo vjerojatno, bio prvi Hrvat iz Hrvatske koji je pročitao tu politički, ali i znanstveno, vrlo važnu knjigu. Radi se o građaninu, ali i predsjedniku VRH-a Zoranu Milanoviću koju je knjigu naručio preko virtualne knjižare Amazon.com dva mjeseca prije njenog izlaska iz tiska na engleskom jeziku u travnju 2014. godine.

Slučaj je htio da sam se sredinom travnja 2014. našao s njim „na kavi” u Banskim dvorima. Razgovarali smo o knjigama, nakladništvu i knjižarstvu, ali i o čitanju i knjigama koje bi danas, tj. u to doba, trebao pročitati svaki ozbiljni i odgovorni predsjednik vlade, ali, Boga mi, i svaki ozbiljni ekonomist. Negdje pri kraju razgovora Milanović mi je rekao: „Upravo završavam čitanje Pikettyja. Ako nisi, svakako ga moraš pročitati.” Iskreno sam mu priznao da sam, pretražujući mrežu, vidio da su promotori knjige u New Yorku 16. travnja bila dvojica nobelovaca i najpoznatijih svjetskih pop-ekonomista Paul Krugman i Joseph Stiglitz, ali da knjigu „nisam čuo, ni vidio, ni pomirisao”.

pikketty2aBilo mu je drago što me je uhvatio u neznanju, pa mi je ukratko, onako s nogu, nakon pozdrava, iznio ključne poruke knjige. Da bi me zainteresirao za čitanje „Novog Kapitala”, uz skeptični je osmijeh dodao da je knjigu preporučio još nekolicini potencijalnih čitatelja-prijatelja: poduzetniku Emilu Tedeschiju, guverneru-isposniku dr. Borisu Vujčiću, ministru tužnoga lica Siniši Hajdašu-Dončiću i prpošnom ekonomskom analitičaru i skribantu mr. sc. Velimiru Šonji.

Baš te čitalačke preporuka učinile su mi poticajnim za nabavku i čitanje knjige „Kapital u dvadeset i prvom stoljeću”, jer nije mala stvar kad jedna knjiga postane teorijskom ili doktrinarnom osnovicom za predsjednika vlade lijevoga centra i njegove prijatelje: ministre, savjetnike, guvernere, poduzetnike.

Kako osobno dobro znam ono što javnost malo zna – da je predsjednik VRH-a Zoran Milanović doista pasionirani i studiozni čitač knjiga, kao što je i Luka Bebić bio javno manje znani zaljubljenik u poeziju – rekao sam mu kako ozbiljno sumnjam da će baš svi ljudi kojima je predložio čitanje Pikettyja njegovu knjigu doista i pročitati.

Tužna je sudbina mnogih popularnih i slavnih knjiga da ih važne „face” kupuju, ali ne i čitaju, već „prelistavaju”. Takva sudbina, po svemu sudeći, već je zadesila „Kapital u dvadeset i prvom stoljeću”. Naime, matematičar Jordan Ellenberg nepuna tri mjeseca nakon pojave Kapitala u obliku e-knjige dokazao je da prosječan čitatelj odustaje od čitanja Pikettyjeve knjige negdje oko 26 stranice, čime tu knjigu svrstava u skupinu knjiga tipa „Kratka povijest vremena” (A Brief History of Time) Stephena Hawkinga: knjiga o kojima svi govore i raspravljaju, ali su ih rijetki doista i pročitali: pročitajte ovdje.

Dakle: Zašto su, po mom i ne samo mom sudu, knjiga „Kapital u dvadeset i prvom stoljeću” i njen autor postali svjetske teorijske, političke i medijske zvijezde te omiljeno štivo političara-ljevičara, nobelovaca, facebook buntovnika, ali i socijalno osjetljivih teologa i biskupa?

Danas je poznato da je i sam papa Franjo pročitao Pikettyja i da je postao njegovim velikim štovateljem, korisnikom njegovih natuknica o socijalnoj nepravdi i preporukama kako je ublažiti, ako ne i iskorijeniti, progresivnim porezima i preraspodjelom bogatstva i dohotka: pročitajte ovdje.

Odgovor na postavljeno retoričko pitanje je zapravo vrlo jednostavan: Zato što je ono što tradicionalno nazivamo akademskom, medijskom i političkom „ljevicom” nakon sloma komunizma izgubila čvrsto teorijsko i doktrinarno uporište koje se stotinjak godina „nalazilo”, zapravo pronalazilo, u „Kapitalu” Karla Marxa. „Slavnom” djelu koje je tiskano u milijunima primjeraka, koje također „nitko” nije čitao, ali su u njemu nebrojeni marksisti, lenjnisti, trockisti, staljinisti, titoisti, pol-potovci, čegevaristi, kastrovci, šuvarovci, kardeljevci, bakarićevci i ini protagonisti komunističkih iluzija i tlapnji o „raju na zemlji” i „besklasnom društvu” vidjeli svoju bibliju.

Ideja francuskog ekonomskog pisca-pripovjedača Pikettyja da napiše knjigu istog naslova („Kapital”) s povijesnim statističkim pokrićem i proročkim pretenzijama (tome služi dodatak: „u dvadeset i prvom stoljeću”) bila je istodobno jednostavna i genijalna autorska, ali i marketinška ideja, posebice u današnjem svijetu i Europi koje proždiru aveti novih „prezrenih na svijetu” koji ponovno „ustaju”: bune se protiv stvarnih i imaginarnih 1% najbogatijih „debelih kapitalističkih mačaka” koji stvarno ili navodno posjeduju 99% nacionalnog i svjetskog bogatstva i dohotka.

Teorijski donedavno prazni pokreti kojima je uzor i nadahnuće bio američki, zapravo njujorški pokret„Zauzmimo/Occupy Wall Street”, u ovoj su knjizi privremeno ili trajno, sam Bog zna, pronašli svoj znanstveni i ideološki Sveti Gral.

pikketty3a

Jedan od najpoznatijih plakata pokreta Zauzmimo Wall Street izradio je genijalni ilustratot New Yorkera Eric Drooker

Knjiga dobar dio popularnosti duguje i – stilu. Naime, Pikettyjeva knjiga pripada skupini ekonomsko-teorijskih ili političko-ekonomskih knjiga novoga teorijskog vala čiji autori napuštaju „djetinjastu fascinaciju matematikom”, kako to kaže nobelovac Paul Krugman i pažnju čitatelja nastoje privući i zadržati – dobrom pričom!

Radi se o ekonomistima-pripovjedačima koji izvrsno poznaju ekonomsku teoriju i metodologiju, ali koji imaju i istinski pripovjedački dar. Knjige koje pišu i objavljuju ti – nazovimo ih tako – „ekonomski pripovjedači/pisci” svojevrsni su hibridi u kojima se koriste različiti stilski žanrovi: skrupulozne povijesne statističke analize (u konkretnom slučaju: povijesne porezne statistike), političko-ekonomske analize, ali i teorijske analize književnih djela, posebice socijalnih romana nastalih u minulim stoljećima. Piketty tako zaključke o socijalnim prilikama i nevoljama minulih stoljeća uspješno iščitava iz romana Jane Austin, Honoré de Balzaca i Henryja Jamesa, a nije mu strano ni korištenje socijalnih potki na kojima počivaju popularne povijesne televizijskih serija, filmova, mrežnih aplikacija itd.

Glavna tema knjige su ekonomske i socijalne nejednakosti u imovini/bogatstvu i dohotku u Europi i Americi od 18. stoljeća do danas, a neke se vizualizacije nejednakosti protežu na cijeli novi vijek: od rođenja Isusa Krista do današnjih dana, uz naznaku budućih trendova.

Ključna poruka knjige koju bismo nazvati „Pikettyjevim poučkom” koji se svodi na ovu tvrdnju: Ukoliko je stopa prinosa (dobiti) na kapital (r) u dužem povijesnom razdoblju viša od stope porasta BDP-a (g) – dakle ako je r>g – onda dolazi do povećanja koncentracije bogatstva u rukama malog broja ljudi i porasta nejednakosti, a time i do opće socijalne i političke nestabilnosti, pa i dugoročne ekonomske stagnacije.

Tom svojom ključnom tezom – za koju u knjizi pronalazi povijesno-statističke dokaze – francuski je ekonomist osporio mit ili dogmu o općoj tendenciji ka smanjenu društvenih nejednakosti u zapadnom svijetu: koju je polovicom XX. stoljeća osmislio američki nobelovac ruskih židovskih korijena Simon Kuznets.

pikketty4a

Aproksimacija stopa prinosa (dobiti) na kapital i stopa rasta BDP-a od rođenja Isusa Krista do kraja XXI. stoljeća

„Kapital u dvadeset i prvom stoljeću” na neki je način dao za pravo milijunima mladih ljudi koji već godinama simbolički „okupiraju” središta financijske moći, zahtijevajući i tragajući za alternativama onome što se naziva „liberalnim”, „kockarskim”, pa i „ljudožderskim” kapitalizmom.

Multi-generacijski akumulirani, a nisko oporezovani kapital, a ne čovjek i njegovo znanje, sposobnosti, stvaralaštvo i rad, određuju položaj pojedinca i obitelji u suvremenom društvu, što dovodi do obnove klasičnog NASLJEDNOG KAPITALIZMA koji je doveo do velikih revolucija i ratova u drugoj polovici XIX. i prvoj polovici XX. stoljeća.

Nakon tako postavljene dijagnoze o uzrocima nejednakosti u suvremenim društvima, Piketty nudi i vlastitu terapiju koja se mnogim čitateljima-znalcima, pa i meni osobno čini pomalo naivnom: uvođenje svjetskog sustava progresivnog oporezivanja osobne imovine/bogatstva kako bi se spriječilo da ogromnu količinu bogatstva i dohotka nadzire vrlo uska manjina super-bogatih ljudi.

Knjiga Kapital u XXI. stoljeću ima patos i pesimizam koji je proslavio, primjerice, Thomasa Malthusa (1766.-1834.), a ima dodirnih točaka i s u Hrvatskoj malo poznatim kapitalnim djelom iz svjetske ekonomske povijesti: Angus Maddison: Obrisi svjetske ekonomije od 1. do 2030.

U prognostičkom-vizionarskom pogledu u budućnost srodna je s esejom Johna Maynarda Keynesa „Ekonomski izgledi naše unučadi”, napisanom 1930., u kojem slavni ekonomist – čiju je slavu obnovila Velika recesija 2007. – razmišlja o ekonomskoj budućnosti 2030.

Umjesto zaključka

U nekoliko intervjua koje je dao u doba kad se već moglo nazrijeti da će nakon Jadranke Kosor baš on postati predsjednikom VRH-a, Zoran Milanović je spomenuo kako se, u svojim stručno zrelim godinama, vratio čitanju prve političko-ekonomske simpatije ili ljubavi: knjizi „Bogatstvo naroda”, glasovitog škotskog ekonomskog liberala, filozofa i etičara Adama Smitha, prvi put objavljenoj poprilično davno – 1776. godine.

Evo kako je ovećoj skupini novinara – s njim su za portal h-alter 1. kolovoza 2007. razgovarali Toni Gabrić,  Vesna Kesić,  Boris Rašeta i Ivo Škorić – odgovorio na pitanje Rekli ste u jednom intervjuu da vam je među teoretičarima osobito značio Adam Smith?: „On je otac političke ekonomije. Prvi put sam ga dohvatio na prvoj godini studija, a danas ga ponovo čitam. Nisam poklonik liberalnog kapitalizma, naprotiv, vidim potrebu za mnogim njegovim korekcijama. Ipak, neki temeljni odnosi su zadani, a Adam Smith ih je prvi shvatio i temeljito objasnio.”  Članak možete pročitati ovdje.

Iako su neke moje kolege ekonomisti u to doba i kasnije, sve dok se nije dohvatio vlasti, zlobno, s podsmijehom, komentirale „modernu” teorijsku podlogu na kojoj novi premijer kani graditi razvojnu strategiju i makro-ekonomsku politiku kasnije nazvanu „Plan 21″, osobno sam na njegov izbor lektire gledao sa simpatijama, jer sam se nadao da Milanovićev izbor Adama Smitha kao teorijskog i političkog nadahnuća daje naslutiti kako njegova vlada neće prakticirati „merkantilističku” doktrinu o državno-stranačkoj kontroli ekonomije i razvoju državnog kapitalizma.

Sedam godina kasnije Zoran Milanović otkrio je svog drugog omiljenog ekonomskog pisca: Thomasa Pikettyja čija je ekonomska filozofija umnogome sasvim suprotna onoj Adama Smitha, jer se ne zalaže za „nevidljivu (slobodno-tržišnu) ruku”, već, nazovimo je tako, „vidljivu (državno-redistribucijsku) ruku”.

Upravo zbog toga čini mi se zanimljivim i važnim da javnost zna kakve knjige štiju hrvatski i europski državnici? I da li ih uopće štiju?

Bilo bi dobro znati i kakve ekonomske libre čita Tomislav Karamarko i njegovi potencijalni ministri, jer ponekad vrijedi pravilo: Kaži mi kakve knjige čitaš i kazat ću ti kakvu ćeš politiku ili politike voditi!

pikketty5a

Udio ukupnog dohotka koji u Americi ostvaruje 0,1% najbogatijih ljudi početkom XXI. stoljeća vratio se na oko 20% koliki je bio na početku XX. stoljeća

pikketty6a

Današnji opći gnjev mladih ljudi prema kapitalizmu na početku XXI. stoljeća sličan je onom koji je ilustriran u poznatom plakatu „Piramida kapitalističkog sustava” (Pyramid of Capitalist System) iz 1911. godine

Fascinantna video-vizualna prezentacija socijalnog i ekonomskog raslojavanja u Americi:

[mom_video type=”youtube” id=”QPKKQnijnsM” width=”750″ height=”420″]

Slaven Letica

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Fra Mario Knezović: Skončavamo u Njemačkoj i kanalizaciji

Objavljeno

na

Objavio

Izumiremo. Na čudan način nestajemo. Dok jedni iseljavaju, drugi u pobačajima ubijaju. Zato fra Mario Knezović zaključuje da narod skončava u Njemačkoj i kanalizaciji. Javna televizija u emisiji Aleksandra Stankovića propagira iseljavanje. U novoj kolumni čitajte i o tome kako se mogu povezati pravosuđe i pečena janjetina. Mediji se hrane jalovim izjavama odvjetnika, a drugi „janjetinom“ plaćaju jamčevinu, piše fra Mario.

Skončavamo u Njemačkoj i kanalizaciji

Čija su djeca njihovi će biti i orasi. Tako kaže narodna mudrost. Na prostoru Bosne i Hercegovine i Hrvatske vođeni su česti ratovi za orahe. Borba za teritorij je sudba koja prati ove prostore. No, podatci govore, da će u budućnosti orahe brati nečija tuđa djeca koja će bez ispaljena metka osvojiti našu djedovinu. Podatci iseljavanja i izumiranja su apokaliptičkih razmjera. Prema podatcima statističkoga zavoda ove godine je u škole u Bosni i Hercegovini 7.153 učenika upisano manje nego prošle godine. Ali iz toga brojčanoga podatka čupamo i drugi važan podatak da je u srednje škole, od te brojke, upisano manje 6.263 učenika, a u osnovne škole 890 učenika manje.

Logičan je zaključak da mnogi odlaze i tijekom osnovne škole ili nakon nje napuštaju BiH. Na Sveučilište u Mostaru, jedino na hrvatskome jeziku u BiH, upisalo se oko 450 studenata manje nego prošle godine. To su podatci koji vape da se svi alarmi uključe. U Hrvatskoj je stanje slično. Prošle godine je rođeno 36.372 djece, a umrle su 52.043 osobe. Uz to, što je prijavljeno, odselilo je 16.789 osoba. Te brojke su i poraznije jer neki ne prijavljuju odlazak.

I, onda, kad to sve vidimo, čudi što i javna televizija neposredno propagira odlazak, iseljavanje i širenje beznađa. Tako na Hrvatskoj televiziji (dalekostidnici) Aleksandar Stanković ugosti osobe koje pričaju o odlasku i šire tu propagandu. Možemo li zamisliti da Aleksandar Stanković u jednoj emisiji ugosti nekoga od TV urednika koji su u svojoj zemlji i na javnoj televiziji propagirali beznađe, bijeg iz zemlje, govor da u vlastitoj državi nema budućnosti, da mladi moraju otići itd.

Takvoga novinara na javnom medijskome servisu u normalnim državama nema. I umjesto da konačno Stanković ode barem s HTV-a on nam u emisiju dovodi osobe koje propagiraju napuštanje Hrvatske. Propagirati bilo koji oblik seljenja je nehumano i može se svesti pod neku vrstu etničkoga čišćenja. Pitam se za koga to Stanković, i slični njemu, i po čije nalogu, rade i pripremaju Hrvatsku? Za koga to pripremaju Slavoniju? Potpuno sam uvjeren da oni koji će se u budućnosti tamo doseliti već postoje. Za nekoga se u geostrateškim planovima priprema hrvatska žitnica.

Ključno je pitanje kako ćemo stvoriti uvjete za dobar život u vlastitoj zemlji dok ima toliko onih koji je istinski ne vole i javno preziru. On novcu pretplatnika i o javnome novcu propagira se kako je unosan i ponosan posao u tuđoj zemlji prati stražnjice, dok se želi ogaditi mogućnost da se u vlastitoj zemlji pokuša dostojanstvenim radom uspjeti. Čast emisije, samo u manjoj mjeri, spasio je mladić koji ostaje u Domovini i pokazuje da se može uspjeti tko hoće raditi. Osobno ne želim da Aleksandar Stanković napusti Hrvatsku.

Želim da napusti propagandni rad protiv Hrvatske. Vrijeme je da to učini dok nas ne protjeraju on i slični njemu! I da ne bih svalio svu krivicu na medije valja reći da je za demografsku katastrofu još mnogo drugih faktora krivo. Sustav na vlasti, osobito u nekim županijama u BiH, ne isplaćuje redovite dječje doplatke, skupa je školarina na fakultetima jer ih država i županije ne sufinanciraju, ignoriraju se majke kao odgojiteljice, težak je dolazak do zaposlenja itd.

Demografskoj slici negativni biljeg daju i oni koji olako odlaze i bez pravoga razloga napuštaju svoje pradjedovske prostore. Ispada da mnogi postupaju po izreci: „Vidjela žaba da konja potkivaju pa i ona digla nogu.“ Uz sve to, demografskoj katastrofi doprinose brojni pobačaji – čedomorstva. Tako možemo, s knedlom u grlu, zaključiti da, što je gnjusno, najviše završavamo u Njemačkoj i kanalizaciji.

 

Sudska jamčevina i pečena janjetina

Osoba je uplatila jamčevinu i puštena da se brani sa slobode. To je čest slučaj kad su u pitanju imućni okrivljenici. Što je jamčevina? Naravno da neću tumačiti općepoznate činjenice da je to novčani ili imovinski polog kao jamstvo da će se osoba odazvati sudu i da neće pobjeći pravnome postupku. Međutim, u moru pojmova izgubila se bistrina koja nam plastično objašnjava što je jamčevina. Moje objašnjenje je slijedeće. Nekom zgodom u parku se skupilo divno društvo i prigodno su stavili janje na ražanj.

Dok su u veselom društvu samo za tren zanemarili janje na ražnju kradljivac je došao i ukrao ga. Ubrzo su okrivili čovjeka koji je ukrao janje, podigli optužnicu i stavili ga u pritvor. Onda dolazi osoba u ime suda i pušta čovjeka na slobodu pod uvjetom da dva kilograma pečene janjetine ostavi na sudu kao jamstvo. Eto to je jamčevina u kontekstu modernih sudskih postupaka. Polog su mrvice od ukradenoga ili zloporabom položaja stečenoga.

Ova priča uopće nije banalna, premda se takvom čini. Da. Upravo se po ovom modelu događaju stvari. Čovjek se nepošteno i krađom obogati, a onda od toga ukradenoga plaća sitnu jamčevinu da se brani sa slobode. Pitanja je mnogo u toj izopačenoj logici i moralnoj nakazi od postupanja. Osnovno je pitanje je li moralno i pravno dopustivo primiti jamčevinu od osobe koju se privodi upravo zbog toga što je istu jamčevinu nepošteno ili krađom stekla? Drugo važno pitanje je kakvu jamčevinu može ostaviti osoba koja nema ništa, koja je uhvaćena u maloj krađi i nema niotkud namiriti niti ponuditi jamčevinu? Pisati o tome da su jamčevine model po kojem „bogatuni“ mogu uživati slobodu nije ni potrebno. Gledano s moga kuta stvari trebaju biti potpuno drugačije i upravo ne bi, s moralnoga gledišta, bilo dopustivo da jamčevinu uplaćuju oni koji su u mutnom poslovanju došli do kapitala. To je plaćanje od svojevrsne krvarine.

Uz ove pravne procedure i zavrzlame oko jamčevine, čudi još jedna stvar. Čovjek sam medija i ako je išta apsurdno i pristrano to su medijske izjave odvjetnika okrivljenih. Ako želimo zemlju prava i pravičnosti odvjetnici i sudionici u sudskim procesima ne smiju biti dionici javnih rasprava i televizijskih emisija na temu koja se tiče određenoga sudskoga predmeta. Što branitelji imaju reći osim toga da iznose teze u korist okrivljenika i da pritom za svoga klijenta kažu da je nevin. Mediji se hrane jalovim izjavama odvjetnika. Također u medijima ne bi trebali sudjelovati ni članovi tužiteljstva jer se tako izriče javna presuda, a postupak je u tijeku. Ako je osoba nevina dok joj se ne dokaže krivnja, onda svaki javni istup koji sliči na parnicu je krivično djelo i utjecaj na pravičnost postupka. Sudcima i odvjetnicima je mjesto u sudnici, a kriminalcima u pritvoru. Do takvoga smo apsurda došli da bi trebali u Hrvata pjevati srpsku himnu “Bože pravde”!

Fra Mario Knezović/Naša ognjišta/fratar.net

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

HITREC: Hrvatska stenje od tereta veleizdajnika i sitnije medijske izdajničke klateži

Objavljeno

na

Objavio

Oče naš i očenaš

Vrijeme prosinačko, svršetkom prošloga tjedna palo nešto snijega i u ravnicama, a dosta napadalo u neravnim dijelovima ostataka Hrvatskoga kraljevstva koje danas nazivamo Republikom Hrvatskom, čiji me oblik uvijek podsjeća na vodenog konjića. Valjda se zato u nas sve brzo razvodnjava, no o tome ću poslije.

U ovim i inače turobnim danima, jedva prikrivenim adventskom rasvjetom, kuhanim vinom i kobasicama, stigla je iz Vatikana i druga ofenziva na – ni više ni manje – prastaru našu molitvu poznatu pod imenom Očenaš. Prva je primjedba bila usmjerena protiv zla, to jest da se ne bi trebalo moliti „očuvaj nas od zla“, nego „od Zloga“, personificiranoga zla u obliku palog anđela. To jest individualiziranoga zla. U drugoj ofenzivi protiv Očenaša našao je papa Argentinac, onaj koji je rasrdio hrvatski narod, s porukom da nije dobro ni ispravno moliti se Bogu „ne uvedi nas u napast“, jer kakav je to dobri Bog, razmišlja Franjo iz zemlje srebrenice, koji nas uvodi u napast.

Želeći svjesno biti papskiji od pape, kažem ovo: nema ništa pogrješno u riječima „ne uvedi nas u napast“. Bog je dao ljudima ono najviše i najstrašnije, slobodnu volju. S tim darom čovjek može raditi što želi, okrenuti se dobru ili zlu. Istodobno, Bog je u svim vremenima – pa će tako i do kraja povijesti – iskušavao ljude, a ta su iskušenja, osobna ili opća, mnogokad bila toliko nepodnošljiva i neizdrživa da su ljudi u očaju dolazili u napast da i samoga Boga svojega negiraju ili su, i nadalje vjerujući u njegovo postojanje, držali da je pretjerao u iskušenjima toliko da, dovodeći ih u naoko bezizlazno stanje, vodi prema koracima i postupcima koje vjera i Njegove zapovijedi zabranjuju. I zato „ne uvedi nas u napast“ ima svoju dramatičnu logiku , jer sažima molbu koja bi opširnije glasila: „Ne iskušavaj nas toliko bezmjerno teško i stalno, jer smo samo ljudi pa u nevoljama i nesrećama koje nam smute um možemo pasti u mrežu svakovrsnih napasti. Zato Te molimo da nas ne uvodiš (uvedeš )u napast.“

Elem, ja ću moliti Očenaš kao i do sada, bez obzira kako se stvari budu razvijale, a vidim da neki već padaju pod Franjin utjecaj premda ne razmišlja točno. U trećoj rundi revizije Očenaša može se lako dogoditi da ono malo vjernika koji pristaju uz rodnu ideologiju, dovedu u pitanje i prve riječi, znači Oče naš, jer zašto bi Svemogući morao biti otac, znači po ljudskom poimanju muškarac, a ne žena. Zaključak može biti kompromisan, da je riječ o transrodnoj transcendentalnoj osobi, čime bi svi napokon bili zadovoljni, a prve riječi Očenaša bile bi preskočene poradi političke korektnosti. Nepotrebno je također spominjati „koji (koja) jesi na nebesima“, jer gdje bi Bog bio nego na nebesima, nije valjda u čistilištu ili nedajbože niže. Posebno u balkaniziranoj sadašnjoj jezičnoj praksi u Hrvatskoj, upitno je i „sveti se ime Tvoje“, jer neuki novinari umjesto glagola „osvetiti se“ pišu „svetiti se“, pa može doći do neugodnih interpretacija da se tu netko nekomu osvećuje. Idemo dalje: „dođi kraljevstvo Tvoje“? Zašto kraljevstvo, zašto ne „dođi republika Tvoja“? A „budi volja Tvoja kako na nebu tako i na Zemlji (zemlji?)“, nije posve precizna jer je Bog, kao što rekoh, dao ljudima slobodnu volju pa se na ovom svijetu i ona pita. Također nešto ne štima ni s onim riječima „kao što mi opraštamo dužnicima svojim“, jer će skočiti na noge bankari, lihvari, poreznici I tako dalje. Još nekoliko papa Franja i od nama dragog, starog Očenaša ne će ostati ništa. Osim riječi Amen.

Poslije smrti

Poslije smrti ponosnoga čovjeka Slobodana Praljka za kojega slobodna Hrvatska za čiju se slobodu borio nije maknula ni prstom, stvari su se počele razvodnjavati, kao što sam u prošloj rubrici i nagovijestio, znajući u dušu geste i grimase hrvatskih političara novoga kova. U prvi mah neprihvatljiva presuda postala je u drugom mahu prihvaćenom, s manjim ogradama glede umiješanosti RH. Tako smo mi iz devedesetih mogli pustiti da vojni sud JNA sudi i presudi tzv. „virovitičkoj skupini“, presudu gunđajući prihvatiti i – ode sve dođavola. Nema Hrvatske. A nismo to dopustili, razbili smo ne samo ploču u Gajevoj nego i uverenje armije i njezinih pravih pokrovitelja da njihova agresivnost i nabusitost ne će proći, da njihov sud ne priznajemo. Pa su se povukli, poslije se povukli i iz kasarna. Tako isto je trebalo, jasno i bespogovorno, reći da mi presudu Praljku i ostalima ne priznajemo i nikada ju ne ćemo priznati ne samo zato što je politička, ne samo što je nepravedna i besmislena, ne samo zato što je haaški sud unazadio međunarodno kazneno pravo i uveo pojmove i postupke koji sa suvremenom pravnom teorijom i praksom nemaju nikakve veze, nego što su izmišljotine izvan svake sumnje nastale da se osude Hrvati, hrvatska država i svaki pokušaj stvaranja hrvatske republike unutar granica fiktivne BiH. Nije ta moja tvrdnja ni pretjerana ni neistinita: na svršetku „rada“ haaškoga sudišta upravo je to što rekoh generalno presuđeno: jedino je Hrvatska bila agresor, Srbija nije imala pojma što se događa u Bosni, a unutar BiH samo su Hrvati (i nešto malo bosanski Srbi) bili loši momci. Muslimani su skupa s mudžahedinima jeli burek i čekali rasplet, Hrvate nisu ni pipnuli. Ako su kojemu odrubili glavu, omaklo im se.

Proradila je u međuvremenu i nečista krv, što bi rekao Stanković (ne Aca nego Bora) u samoj Hrvatskoj. Ona stenje od tereta veleizdajnika i sitnije medijske izdajničke klateži koja je napokon došla na svoje, pa se razvaganila – ne još posve otvoreno likujući jer su emocije hrvatskoga naroda za sada presnažne, ali nudeći svaki dan publici fotografske i pisane prikaze o hrvatskim nedjelima u BiH, plašeći narod odštetama što će ih od RH tražiti muslimani koji su u vrijeme rata kao izbjeglice potrošili četvrtinu tadašnjeg ionako tankog hrvatskog budžeta, u svakom slučaju podmuklo podržavajući i slaveći presudu Hrvatima, Hrvatskoj i Herceg Bosni kao apoteozu i međunarodno priznanje njihovih vlastitih laži i podmetanja.

Hrvatska je predsjednica jedina u vrlo dobrom govoru pred Vijećem sigurnosti, sjedeći uz glavnoga haaškog tužitelja koji ne zna razlikovati Hrvatsku od Srbije, suzdržanim doduše i diplomatskim riječima odlučno izrazila nezadovoljstvo presudama hrvatskim zapovjednicima u Herceg Bosni. Vijeće sigurnosti – to jest velike sile koje su haaško sudište i instalirale pa i njime gospodarile – isto je tako suzdržano primilo na znanje što Hrvatska ima reći, i na tomu je ostalo. Hrvatska je platila danak sveopćoj nezainteresiranosti njezinih političara za haaški proces u zadnjih trinaest godina i njima je, između ostaloga, bio upućen Praljkov prijezir. Sada se govori o „evaluaciji“, o reviziji, pa i tu ima svakojakih razmišljanja, od uvjeravanja pravnika da reviziju mora pokrenuti netko od odvjetnika osuđenih, do ideje da „UN treba inicirati reviziju Haaga“. Ovo zadnje je, čast svima, ali… Ujedinjeni narodi bit će vjerojatno ujedinjeni u odbijanju zamisli da budu poticatelji revizije, mnogi ondje i ne znaju o čemu se radi niti ih zanima, osim toga ondje sjede i europske zemlje koje su vrlo iznenađene hrvatskim reakcijama i podižu prst prema toj južnoj koloniji što se uzjogunila, barem njezin narod, a tako je iz njihove perspektive neznatna i na dnu zamućenoga mora da se ne smije ni usuditi ići protiv „međunarodne pravde“. Nije samo Europa koja je sto posto kriva za nesprječavanje srpske agresije na Hrvatsku i BIH – agresije koja je odgovorna za sve što se u Bosni potom događalo- nije samo Europa, velim, konsternirana uzbuđenjem Hrvata i njihovom potporom „zločincima“ nego se umiješala i zuckerbergerovska klatež gušeći sve na „fejsu“ koji su u pozitivnom smislu pisali o generalu Praljku. Velik brat trijumfira, pjeva svoju verziju pjesme „Ima samo jedna istina“. Svijet se skonča, rekli bi naši prastari.

HTV i Slobodan Praljak

Ono što u općoj nervozi i gnjevu nije pravično komentirano, sada nadoknađujem: ona ista HTV koja je više od desetljeća pod pritiskom indiferentnih političara bagatelizirala suđenje šestorici iz Herceg Bosne, te je hrvatska javnost na žličice saznavala što se u Haagu događa – uoči i nakon tragedije pokazala se u boljem svjetlu. Branimir Farkaš uživo je vrlo pribrano izvještavao o onome što se događa, koliko je mogao smješten ispred zgrade, u sljedećim informativnim emisijama govorilo se u generalu Praljku i sudrugovima s poštovanjem, u sjedećim emisijama puštani da govore oni koji su Praljka poznavali i oni koji iz prve ruke znaju kontekst ratnih zbivanja, povijesnu istinu. Prikazan je i igrani film redatelja Praljka „Povratak Katarine Kožul“, premda debitantski ipak vrlo dojmljiv, snimljen 1989., aktualan upravo sada opet kada Hrvati odlaze u Njemačku, kao i u filmu koji završava tragično. Praljak je bio nadaren kazališni i filmski redatelj, pa je i svoju smrt veličanstveno režirao.

Kažem, na trenutak je Hrvatska radiotelevizija bila doista hrvatska i u dosluhu sa svojom publikom, kao što bi uvijek trebala biti, a nije. No stvari se popravljaju, pa je ravnateljstvo reagiralo na Acin građanski rat. Programsko je vijeće reagiralo na istup ravnateljstva, to jest partijska ćelija unutar vijeća pokazala je da ima većinu, a u manjini se našao i predsjednik Vijeća. I tu je potrebna „evaluacija“. I revizija… I jedno pitanje: kako se Farkaš opet našao na ulici (na katalonskim i haaškim ulicama)? Dodajem informacije za one koji nisu pratili: udruga Hrvatski novinari i publicisti dala je vrlo dobro i snažno priopćenje o neprihvatljivoj presudi, za razliku od tzv. Hrvatskog novinarskog društva čije članove vuče za nos jugofilna bratija. Čvrsto priopćenje došlo je i iz udruge hrvatskih umjetnika dragovoljaca Domovinskoga rata, u kojemu se tekstu zahtijevaju kazneni postupci protiv lažnih svjedoka, zna se kojih. Lažovi šute ili ispod glasa govore o besmislicama, čekaju da se duhovi smire. Znaju oni Hrvatsku. Dilanje transkripata se osim toga i sada nastavlja, izvučen je Tuđmanov sastanak svršetkom 1991. s političarima iz Herceg Bosne, valjda kao novi krunski dokaz o zamisli velike Hrvatske, uključujući Posavinu s bosanske strane.

A što je Tuđman odmah zatim, u veljači 1992. sugerirao Hrvatima u BiH da na referendumu glasuju za nezavisnost BiH u tadanjim njezinim granicama (i sadanjim), jednostavno se zaboravlja. Tako mala braća Velikoga brata u Hrvatskoj kopaju rupe zemlji u kojoj se nalaze, to jest u podzemlju, slijepi kao krtice, poznavajući samo avnojske granice, bez povijesnog pamćenja o doista velikoj Hrvatskoj koja se u srednjem vijeku u nekoliko navrata prostirala od rijeke Morave do mora, kako slikovito piše Vjekoslav Klaić. Pa ako je Tuđman i imao pričuvnu ideju o povratku hrvatskih teritorija unutar tzv. BiH u granice hrvatske države i da je ta zamisao nekom srećom ostvarena, ne bi to ni tada bila velika pa ni srednja Hrvatska.

Slobodan Praljak se nije bavio politikom, nije ga bilo ni na kojoj razini politike. On se bavio Hrvatskom i obranom hrvatskoga naroda, na najbolji mogući način, racionalno i časno, načinom nadarenoga vojskovođe. Lijepe su riječi o njemu izgovorene na komemoraciji u Lisinskom, bio sam ondje (naravno). Sve vrlo dostojanstveno i decentno čak, Ave Marija i hrvatska himna, general Miljavac i Miro Tuđman govorili što je i narod osjećao, posebno Praljkov prijatelj Tuđman, čvrst i potresen. Sjajni naši glumci Dragan Despot i Zlatko Vitez snažnim su glasovima dozvali Gundulića i Matoša. „Mora“ A. G. Matoša sadrži baš sve što se može reći o današnjem stanju, s riječima kao što su klatež, izdajnici i glupost. Takozvana visoka politika se otklatarila u drugim pravcima da njezina nazočnost na komemoraciji ne bi bila krivo protumačena na dvorovima sadanjih gospodara Hrvatske (čast iznimkama).

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari