Pratite nas

Komentar

Kokice, krekeri, sok, proglas i Lola – tragika populizma Milana Bandića

Objavljeno

na

Ovo što hrvatskoj javnosti priređuje tragikomični populist Milan Bandić više nije ni smiješno. Postaje otužno. I ostavlja opor okus u ustima.

On je očiti dokaz kako na pojedinca loše, čak u neku ruku destruktivno može djelovati politika – ako se bavljenje njome kombinira s nezdravim ambicijama i neuravnoteženim populizmom.

Stigavši u „beli Zagreb grad“ (kako i sam danas voli reći glumeći purgera, nesvjestan kako to tragikomično izgleda) iz svoje krševite Hercegovine u potrazi za egzistencijom, kao i tisuće drugih naših Hrvata, radio je Milan sve i svašta i usput studirao. Ubacio se nekako i u jednu redakciju tvorničkog lista piskarajući vijesti o tadašnjim „samoupravljačima“ – što će se kasnije pokazati kao dobra odskočna daska za političku karijeru u Savezu komunista.

Poslije završenog faksa već ga je čekalo radno mjesto u Općinskom komitetu SK Pešćenica, što je po svemu sudeći odredilo zauvijek, ne samo njegovu političku karijeru, nego u mnogome i ideološki sklop mlađahnoga samoupravljača i partijskog aparatčika.

Mic po mic, onako vrijedan i poslušan (tiha voda brege dere) s osjećajem za taktiku i strategiju, uskoro je zapeo za oko (rastom malenom, ali po funkciji velikom) Ivici Račanu, Titovom omladincu koji se u međuvremenu (poslije sloma Hrvatskog proljeća) počeo uspinjati najprije do člana Predsjedništva CK SKH, pa potom dalje. I od tada nadalje, Bandić nije više morao brinuti za budućnost. Partija je svojim lojalnim kadrovima i poslušnicima uzvraćala osiguranom egzistencijom i raznim sitnim privilegijama o kojima su obični smrtnici mogli samo sanjati.

Ostao je Milan i poslije demokratskih promjena (1990.) vjeran Partiji i Ivici.

Tako se našao u prigodi kandidirati se za gradonačelnika Zagreba i iskoristio ju je na najbolji način, osvojivši prvi, potom i drugi, treći mandat. Polako je učvršćivao nošen svojim populističkim gradonačelnikovanjem, ispunjavajući želje (ili obećavajući sve i svašta) svima: od bakica s placa, ZET-ovaca i studenata, do umirovljenika, socijalnih slučajeva, kulturnjaka i uličnih svirača.

Stvarao je Milan svoju „bazu“ u belom Zagrebu gradu, poput mrava, vrijedno i danonoćno, mnogo radeći, još više se svojim radom hvaleći i tako je to išlo… Mediji ga prigrlili (jer, imao je bisere kakvi su se rijetko mogli čuti,  uz to je bio zanimljiv i zbog onog svoga „kajkanja“ s hercegovačkim naglaskom, a i stalno je skakao unaokolo, od rupe do rupe, od gradilišta do gradilišta, radio, obećavao…) Stvar se između njega i Partije počela „klimati“ tek poslije smrti velikog-malog Iveka i dolaska bahatog Milanovića koji nije trpio ni priznavao staru gardu, pogotovu „račanovce“. I samo je bilo pitanje vremena kad će Zoki otpiliti Mikija.

No, ni Hercegovac se nije dao zbuniti. Znao je duboko u sebi (i naslutio svojim gorštačkim instinktom) da u vremenima bura i oluja i sam može biti zahvaćen nekim valom i završiti na margini, pa se sasvim oslonio na svoje „zagrepčance“ i malo po malo počeo pružati najprije pasivni, pa potom i aktivni otpor.

I bogme, osvoji on mandat i bez Partije i kontra Partije!

Bilo je tu svega, pogotovu u javnim nastupima Bandija (kako ga neki zovu). Obećavao je kako će napraviti metro, izjavljivao da će se spaliti na Trgu ako ne napravi „to i to“, čak da će skočiti s osmog ili devetog kata (ne sjećam se više točno) ne ispuni li obećanje…sjećamo ga se kad je negdje u Posavini puzao po snijegu (četveronoške) kod polaganja vijenca za hrvatske branitelje, ali isto tako i njegovih izjava kako „Tito neće iz Zagreba dok sam ja gradonačelnik“, jednom riječju, osebujna ličnost u svakom slučaju.

Danas čvrsto sjedi za kormilom grada i misli da može što hoće.

Podučava nas tomu kako je Drugi svjetski rata završio 1945. Ali, zaboravio je da su njegova Partija, Tito i Račan temeljito krivotvorili cijelu ratnu i poratnu povijest i da će rat biti gotov onda kad istina o svemu izađe na svjetlo dana, prije ne.

Titu pripisuje u zaslugu Ustav iz 1974. godine. Da nije bilo Hrvatskog proljeća i liberalnog pokreta u Srbiji, nikad tog ustava bilo ne bi. Zločinac Broz je pravilno procijenio kako će manja šteta za Partiju biti donijeti taj Ustav, nego stezati raju i dalje.

Bandić drobi još koječega.

On nastoji sjediti na nekoliko stolica odjednom. Biti svačiji.

Miki je i „desničar“ i „ljevičar“ i „naprednjak“ i „konzervativac“ i „domoljub“ i „neokomunist“, čovjek s tisuću lica i bez skrupula, karijerist i populist koji je tehnologiju „mase“ i „baze“ svladao još u Općinskom komitetu Pešćenica.

Nakon što je morao ustuknuti i odreći se Tite (u kojega se kleo), dovukao je Lolu – sina Ivana Ribara, za kojega ni oni koji su bili s njime u ratu ne znaju zašto i po čemu je bio heroj, ako ne radi toga što su ga koknuli njegovi komunisti na Glamočkom polju, ili možda zato što ga je ćaća postavio na mjesto omladinskog rukovodioca. Stari Ribar je inače bio prvi predsjednik Ustavotvorne skupštine u Kraljevini Jugoslaviji – što njemu i sinovima ni najmanje nije smetalo da se namjeste na rukovodeća mjesta oko Tite.

Nije Milan glup. On je samo premazan svim mastima. Pravi komunist. Komunist u duši. Onaj koji se zna oportunistički prilagoditi i uvući u rupu kad grmi, a potom, čim se ukaže prilika iskočiti iz busije i nastaviti junačiti se.

Kao da je jučer bilo.

Vidim ga na tiskovnoj. Novinari uzbuđeni, nacija čeka najavljenu senzaciju – Bandićev proglas. Bakice s placa stigle,čistači odložili kante i kontejnere.

 

I na kraju ćorak. Traktat o svršetku Drugoga svjetskog rata.

Veli jedan iz Gradske čistoće: „Jel’ on to nas zajebavo?“

Čak ni kokice, krekere i sok nije htio probati. Čak je i on shvatio s kime ima posla.

Samo „zagrepčanci“ još nisu.

 


‘Bez rizika nema rješenja. Danas ćemo objaviti da je Drugi svjetski rat završio. Urbi et orbi. Isprika onima koji to znaju. Ali žele nas uvjeriti da nije završio. Je, završio je. Obavještavamo sve Hrvatice i Hrvate. Iako se čini da nema potrebe to objavljivati, hrvatska stvarnost nas demantira svaki dan.

Političke elite 25 godina rade podjele i uništavaju političku scenu’, kazao je Milan Bandić na izvanrednoj koferenciji 08. kolovoza. 2016.

‘Bez antifašističke borbe i Drugog svjetskog rata ne bi bilo ni Hrvatske, ni Domovinskog rata, ni Ustava iz ’74., ni Franje Tuđmana koji je bio na čelu pokreta koji je najjasnije izrazio ideju neovisne Hrvatske. Bio je na čelu Hrvatske kad je međunarodno priznata i kad je reintegrirana u svoje granice. Bio je na čelu Hrvatske zagovarajući pomirbu hrvatskih ljudi i građana. A koalicija za premijera, predvođena Strankom rada i solidarnosti zagovara zajedništvo. Tuđman u ratu, Bandić u miru.

Izliječimo Hrvatsku od tog bipolarnog poremećaja i krenimo naprijed, a ne nazad’, poručio je Bandić, onog dana Milan Bandić a jučer, dakle, nakon malo više od godinu dana najavio povratak sedam sekretara SKOJ-a., vrativši prethodno  bistu, kako piše ‘narodnog heroja’  Ive ‘Loloa’ Ribara  na lokaciju Prilaza baruna Filipovića i Selske ulice u Zagrebu.

 

Zgembo Andislić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Dr. Herman Vukušić ‘oprao’ Milanovića: Normalno, nije bio u ratu

Objavljeno

na

Objavio

Neću ovdje prepričavati kako je Zoran Milanović kao premijer bio u višestruko jačoj mogućnosti već odavno izvršiti obećanja koja sada daje kao predsjednički kandidat. Također neću spominjati njegove gotovo svakodnevne gafove koji već zabavljaju i međunarodnu javnost te su zaslužili i novu kovanicu u hrvatskom jeziku: “zoranizmi”, piše dr. Herman Vukušić

O njegovom “karakteru” sve je rečeno u činjenici da drugima zamjera ono što sebi dopušta: od uporabe službenih sredstava (aviona, helikoptera) u privatne svrhe, pa do obiteljskog nepotizma (bratića nakon četvrt stoljeća izvlači iz JNA mirovine i postavlja u javnu tvrtku kao velikog menadžera).

Veliki američki pisac, Robert Heinlein, u svojoj je znanstveno fantastičnoj distopiji “Svemirski jurišnici” opisao svijet budućnosti u kojem pravo glasa na izborima imaju samo oni koji su ratovali za svoju domovinu.

Neću ići tako daleko, ali mislim da se za nekoga tko želi biti predsjednik RH ipak treba upitati što je radio 1991. godine?

Pri tome napominjem da mi ne leži baš pretjerano niti Škorina izjava kako je u SAD-u tamburicom branio Hrvatsku…

Ali Milanović je u svojem “karakteru” ipak otišao korak dalje: gradski dečko koji puca od zdravlja i kao premijer vozi mountain bike i trči po Maksimiru sa CroCapom nije se baš osjećao psihofizički spreman 1991. godine otići na prvu crtu

Kao malu ilustraciju kondicije bivšeg premijera i nesuđenog predsjednika u njegovim (već) četrdesetim godinama objavljujem ovdje vinjetu iz 2012. godine koja opisuje Zokin ljetni avanturizam na otoku Hvaru:

“A ima premijer i jednu veliku strast, a to je vožnja biciklom, a kad je u pitanju ruta kojom se prekjučer uputio, Zoranu Milanoviću može se samo čestitati.

Naime, u rano jutro, točnije nešto prije sedam sati, odlučio je stisnuti pedale i tako odraditi veliki izazov na koji se ni profesionalni biciklisti ne bi bez premišljanja upustili.

Kad je osiguranje procijenilo da je situacija sigurna, iz kombija je iskrcan bicikl i premijer je nešto prije Brusja sjeo na njega te krenuo na suprotni dio najduljeg hrvatskog otoka, u Sućuraj. Riječ je o udaljenosti većoj od 70 kilometara, a starom cestom kojom je premijer krenuo čak i 80.

Na toj relaciji najveći problem nije ni daljina, već se radi o jako zahtjevnoj ruti jer i za automobile je taj put prilično opasan. Na svom putu prema Sućurju premijeru je nešto sumnjivo škripalo na biciklu, pa je oko 9 ujutro putem stao na privatnoj benzinskoj postaji Bagy pred ulazom u Jelsu.

Pristojno se predstavio i zatražio pomoć.”

Skoro sto kilometara po “prilično opasnom putu” a niti metra po bojišnici, baš je karakter nema što

Bitno je da nam on poručuje kako je rat gotov…Sramota!

Herman Vukušić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Krstičević: Generali Ante Gotovina i Mladen Markač su heroji i simboli oslobodilačkog Domovinskog rata

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan, prije sedam godina oslobođeni su generali Ante Gotovina i Mladen Markač, a oslobađajućom je presudom ostvarena velika pobjeda za heroje i Domovinski rat, podsjeća se u subotu u priopćenju Ministarstva obrane (MORH).

Potpredsjednik Vlade i ministar obrane Damir Krstičević prisjetio se veličanstvenog dočeka generala na središnjem zagrebačkom trgu.

„Toga dana cijela Hrvatska je bila jedno, s ponosom smo dočekali naše heroje. Generali Ante Gotovina i Mladen Markač su heroji i simboli oslobodilačkog Domovinskog rata, koji su uz brojne hrvatske branitelje zaslužni za slobodnu i samostalnu Hrvatsku. Ne smijemo zaboraviti da su generali Gotovina i Markač vodili dva rata, oslobodilački Domovinski rat i drugi, rat za istinu i karakter Domovinskog rata i pobijedili su”, naglašava Krstičević u priopćenju.

Hvala im što su se borili za istinu i za slobodnu i samostalnu Hrvatsku. I hvala im još jednom na snazi tijekom te duge bitke kojom je dokazano da je Domovinski rat temelj moderne hrvatske države, poručio je ministar obrane. (Hina)

 

Na današnji dan 2012. – Oslobođeni hrvatski heroji Gotovina i Markač

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari