Pratite nas

Komentar

Kokice, krekeri, sok, proglas i Lola – tragika populizma Milana Bandića

Objavljeno

na

Ovo što hrvatskoj javnosti priređuje tragikomični populist Milan Bandić više nije ni smiješno. Postaje otužno. I ostavlja opor okus u ustima.

On je očiti dokaz kako na pojedinca loše, čak u neku ruku destruktivno može djelovati politika – ako se bavljenje njome kombinira s nezdravim ambicijama i neuravnoteženim populizmom.

Stigavši u „beli Zagreb grad“ (kako i sam danas voli reći glumeći purgera, nesvjestan kako to tragikomično izgleda) iz svoje krševite Hercegovine u potrazi za egzistencijom, kao i tisuće drugih naših Hrvata, radio je Milan sve i svašta i usput studirao. Ubacio se nekako i u jednu redakciju tvorničkog lista piskarajući vijesti o tadašnjim „samoupravljačima“ – što će se kasnije pokazati kao dobra odskočna daska za političku karijeru u Savezu komunista.

Poslije završenog faksa već ga je čekalo radno mjesto u Općinskom komitetu SK Pešćenica, što je po svemu sudeći odredilo zauvijek, ne samo njegovu političku karijeru, nego u mnogome i ideološki sklop mlađahnoga samoupravljača i partijskog aparatčika.

Mic po mic, onako vrijedan i poslušan (tiha voda brege dere) s osjećajem za taktiku i strategiju, uskoro je zapeo za oko (rastom malenom, ali po funkciji velikom) Ivici Račanu, Titovom omladincu koji se u međuvremenu (poslije sloma Hrvatskog proljeća) počeo uspinjati najprije do člana Predsjedništva CK SKH, pa potom dalje. I od tada nadalje, Bandić nije više morao brinuti za budućnost. Partija je svojim lojalnim kadrovima i poslušnicima uzvraćala osiguranom egzistencijom i raznim sitnim privilegijama o kojima su obični smrtnici mogli samo sanjati.

Ostao je Milan i poslije demokratskih promjena (1990.) vjeran Partiji i Ivici.

Tako se našao u prigodi kandidirati se za gradonačelnika Zagreba i iskoristio ju je na najbolji način, osvojivši prvi, potom i drugi, treći mandat. Polako je učvršćivao nošen svojim populističkim gradonačelnikovanjem, ispunjavajući želje (ili obećavajući sve i svašta) svima: od bakica s placa, ZET-ovaca i studenata, do umirovljenika, socijalnih slučajeva, kulturnjaka i uličnih svirača.

Stvarao je Milan svoju „bazu“ u belom Zagrebu gradu, poput mrava, vrijedno i danonoćno, mnogo radeći, još više se svojim radom hvaleći i tako je to išlo… Mediji ga prigrlili (jer, imao je bisere kakvi su se rijetko mogli čuti,  uz to je bio zanimljiv i zbog onog svoga „kajkanja“ s hercegovačkim naglaskom, a i stalno je skakao unaokolo, od rupe do rupe, od gradilišta do gradilišta, radio, obećavao…) Stvar se između njega i Partije počela „klimati“ tek poslije smrti velikog-malog Iveka i dolaska bahatog Milanovića koji nije trpio ni priznavao staru gardu, pogotovu „račanovce“. I samo je bilo pitanje vremena kad će Zoki otpiliti Mikija.

No, ni Hercegovac se nije dao zbuniti. Znao je duboko u sebi (i naslutio svojim gorštačkim instinktom) da u vremenima bura i oluja i sam može biti zahvaćen nekim valom i završiti na margini, pa se sasvim oslonio na svoje „zagrepčance“ i malo po malo počeo pružati najprije pasivni, pa potom i aktivni otpor.

I bogme, osvoji on mandat i bez Partije i kontra Partije!

Bilo je tu svega, pogotovu u javnim nastupima Bandija (kako ga neki zovu). Obećavao je kako će napraviti metro, izjavljivao da će se spaliti na Trgu ako ne napravi „to i to“, čak da će skočiti s osmog ili devetog kata (ne sjećam se više točno) ne ispuni li obećanje…sjećamo ga se kad je negdje u Posavini puzao po snijegu (četveronoške) kod polaganja vijenca za hrvatske branitelje, ali isto tako i njegovih izjava kako „Tito neće iz Zagreba dok sam ja gradonačelnik“, jednom riječju, osebujna ličnost u svakom slučaju.

Danas čvrsto sjedi za kormilom grada i misli da može što hoće.

Podučava nas tomu kako je Drugi svjetski rata završio 1945. Ali, zaboravio je da su njegova Partija, Tito i Račan temeljito krivotvorili cijelu ratnu i poratnu povijest i da će rat biti gotov onda kad istina o svemu izađe na svjetlo dana, prije ne.

Titu pripisuje u zaslugu Ustav iz 1974. godine. Da nije bilo Hrvatskog proljeća i liberalnog pokreta u Srbiji, nikad tog ustava bilo ne bi. Zločinac Broz je pravilno procijenio kako će manja šteta za Partiju biti donijeti taj Ustav, nego stezati raju i dalje.

Bandić drobi još koječega.

On nastoji sjediti na nekoliko stolica odjednom. Biti svačiji.

Miki je i „desničar“ i „ljevičar“ i „naprednjak“ i „konzervativac“ i „domoljub“ i „neokomunist“, čovjek s tisuću lica i bez skrupula, karijerist i populist koji je tehnologiju „mase“ i „baze“ svladao još u Općinskom komitetu Pešćenica.

Nakon što je morao ustuknuti i odreći se Tite (u kojega se kleo), dovukao je Lolu – sina Ivana Ribara, za kojega ni oni koji su bili s njime u ratu ne znaju zašto i po čemu je bio heroj, ako ne radi toga što su ga koknuli njegovi komunisti na Glamočkom polju, ili možda zato što ga je ćaća postavio na mjesto omladinskog rukovodioca. Stari Ribar je inače bio prvi predsjednik Ustavotvorne skupštine u Kraljevini Jugoslaviji – što njemu i sinovima ni najmanje nije smetalo da se namjeste na rukovodeća mjesta oko Tite.

Nije Milan glup. On je samo premazan svim mastima. Pravi komunist. Komunist u duši. Onaj koji se zna oportunistički prilagoditi i uvući u rupu kad grmi, a potom, čim se ukaže prilika iskočiti iz busije i nastaviti junačiti se.

Kao da je jučer bilo.

Vidim ga na tiskovnoj. Novinari uzbuđeni, nacija čeka najavljenu senzaciju – Bandićev proglas. Bakice s placa stigle,čistači odložili kante i kontejnere.

 

I na kraju ćorak. Traktat o svršetku Drugoga svjetskog rata.

Veli jedan iz Gradske čistoće: „Jel’ on to nas zajebavo?“

Čak ni kokice, krekere i sok nije htio probati. Čak je i on shvatio s kime ima posla.

Samo „zagrepčanci“ još nisu.

 


‘Bez rizika nema rješenja. Danas ćemo objaviti da je Drugi svjetski rat završio. Urbi et orbi. Isprika onima koji to znaju. Ali žele nas uvjeriti da nije završio. Je, završio je. Obavještavamo sve Hrvatice i Hrvate. Iako se čini da nema potrebe to objavljivati, hrvatska stvarnost nas demantira svaki dan.

Političke elite 25 godina rade podjele i uništavaju političku scenu’, kazao je Milan Bandić na izvanrednoj koferenciji 08. kolovoza. 2016.

‘Bez antifašističke borbe i Drugog svjetskog rata ne bi bilo ni Hrvatske, ni Domovinskog rata, ni Ustava iz ’74., ni Franje Tuđmana koji je bio na čelu pokreta koji je najjasnije izrazio ideju neovisne Hrvatske. Bio je na čelu Hrvatske kad je međunarodno priznata i kad je reintegrirana u svoje granice. Bio je na čelu Hrvatske zagovarajući pomirbu hrvatskih ljudi i građana. A koalicija za premijera, predvođena Strankom rada i solidarnosti zagovara zajedništvo. Tuđman u ratu, Bandić u miru.

Izliječimo Hrvatsku od tog bipolarnog poremećaja i krenimo naprijed, a ne nazad’, poručio je Bandić, onog dana Milan Bandić a jučer, dakle, nakon malo više od godinu dana najavio povratak sedam sekretara SKOJ-a., vrativši prethodno  bistu, kako piše ‘narodnog heroja’  Ive ‘Loloa’ Ribara  na lokaciju Prilaza baruna Filipovića i Selske ulice u Zagrebu.

 

Zgembo Andislić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Važno je zvati se Mate, ali za boks i pjesmu – ne za komunikacijske znanosti

Objavljeno

na

Objavio

Kada javno imenovani komunikacijski stručnjak pretendenta na Pantovčak odrađuje „prljavi“ dio kampanje i na svom Facebook profilu objavljuje kako „medijima ne treba vjerovati“ postaje jasno da u stožeru Miroslava Škore nisu posložene sve kockice. Mate Mijić, čini se, gubi kompas. Javno proziva HDZ za otkazivanje Škorinih koncerata, pa čak i za onaj u Donjem Miholjcu gdje je na vlasti nezavisni gradonačelnik.

S obzirom na Mijićevo dosadašnje političko iskustvo trebao bi znati odakle pušu vjetrovi u Miholjcu, pa otkazivanje koncerta ostaviti adresirano na samom gradonačelniku jer opcija kojoj je gradonačelnik sklon ne podržava udruživanje Mosta i Suverenista sa Škorom. Da je zbog HDZ-a želio otkazati koncert, učinio bi to ranije.

Piše: Ante Rašić

S druge strane, s obzirom na Mijićevo komunikacijsko iskustvo trebao bi znati da mu upravo novinari mogu biti najveći saveznici pa nije baš najpametniji potez – prozivati ih na društvenim mrežama.

Iako je Škoro oko sebe okupio ekipu s bogatim iskustvom, čini se da mu upravo najvažniji suradnici Radeljić i Mijić postaju sve veći teret.

Radeljićev pokušaj prokazivanja predsjednice Grabar-Kitarović mailovima o kojima tobože ne želi govoriti, a pritom puštajući u javni prostor upravo one teze kojima se približava biračkom tijelu Suverenista nisu baš pale na plodno tlo. Mijićev verbalno agresivni pristup prema svima koji na glas ne skandiraju Škoro Predsjednik u objavama i komentarima na vlastitom profilu na društvenim mrežama podsjeća na Mostov komunikacijski profil.

Čini se da Škorin stožer ima dvije tračnice koji ne djeluju baš previše koordinirano, pa će teško njegov vlak tako stići do cilja.

Poznati američki komunikolog Richard L. Lanigan kao osnovnu postavku političke komunikacije zasniva na psihosocijološkoj studiji ciljane skupine kojoj se obraćate.

Izgleda da PR ekipa potencijalnog predsjedničkog kandidata Miroslava Škore uopće ne zna kome se obraćaju, koje je to biračko tijelo.

Njihovo uho, očito ne čuje što to biračko tijelo želi čuti od njih, odnosno njihove poruke nisu dovoljno jasne i artikulirane. Nepostojanje dosljednosti u izjavama njihovog klijenta posljedica je nepoznavanja razmišljanja i poimanja politike biračkog korpusa, te dovodi do lutanja u odabiru ciljane skupine. Tako su sretno naciljali velike podupiratelje Stipu Mesića, Ivu Josipovića i Antu Nobila.

Sve ovo doima se kao odabir sjedanja na jednu od tri stolice koja nije dovoljno čvrsta da se ne bi urušio čitav projekt. Sjedio na tri stolice nije nitko, pa neće ni Miro Škoro, bez obzira koliko mu bilo koji Mate pomogao.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gospodarstvo

Što nisu pokupovali profiteri iz moćnih zemalja EU i svijeta, kupovat će ‘braća Srbi’

Objavljeno

na

Objavio

Kad znamo da su nam manje-više sve banke u stranom vlasništvu, da smo strancima prodali Inu, Plivu, telekomunikacije i druge velike tvrtke, jako je ohrabrujuće čitati naslove – “Srpski kralj papira je misteriozni kupac Kraševih dionica koji kvari planove braći Pivac?” ili “Jedan od najbogatijih Srba zainteresiran za ulaganja u Hrvatskoj.”

I tako, što nisu pokupovali profiteri iz moćnih zemalja EU i svijeta, kupovat će braća Srbi. Usporedo s nestajanjem hrvatskog naroda, tome narodu otimaju se nacionalna bogatstva. Godine 2100., kako predviđa Eurostat, bit će nas upola manje, 2,3 milijuna, a imat ćemo 72,3 posto staraca.

I tko zna hoće li još išta strateški važno biti u hrvatskom vlasništvu, pogotovo ponovi li se negdje Agrokor. Možda ćemo piti vodu kako nam stranac bude otvarao ili zatvarao slavinu, možda će nam stranac naplaćivati kilovate struje, možda će na Jadranu, gdje se već u nekim hotelima govori samo stranim jezicima, hrvatskoga posve nestati.

Možda će nam, za utjehu, ostati uspjesi nogometne reprezentacije, u kojoj će, istina, većinu činiti igrači koje su također pokupovali stranci.

I koji će na početku utakmice skupa s navijačima pjevati himnu “Lijepa naša rasprodana”, komentirao je Milan Ivkošić/vecernji.hr.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari