Pratite nas

Komentar

Kokice, krekeri, sok, proglas i Lola – tragika populizma Milana Bandića

Objavljeno

na

Ovo što hrvatskoj javnosti priređuje tragikomični populist Milan Bandić više nije ni smiješno. Postaje otužno. I ostavlja opor okus u ustima.

On je očiti dokaz kako na pojedinca loše, čak u neku ruku destruktivno može djelovati politika – ako se bavljenje njome kombinira s nezdravim ambicijama i neuravnoteženim populizmom.

Stigavši u „beli Zagreb grad“ (kako i sam danas voli reći glumeći purgera, nesvjestan kako to tragikomično izgleda) iz svoje krševite Hercegovine u potrazi za egzistencijom, kao i tisuće drugih naših Hrvata, radio je Milan sve i svašta i usput studirao. Ubacio se nekako i u jednu redakciju tvorničkog lista piskarajući vijesti o tadašnjim „samoupravljačima“ – što će se kasnije pokazati kao dobra odskočna daska za političku karijeru u Savezu komunista.

Poslije završenog faksa već ga je čekalo radno mjesto u Općinskom komitetu SK Pešćenica, što je po svemu sudeći odredilo zauvijek, ne samo njegovu političku karijeru, nego u mnogome i ideološki sklop mlađahnoga samoupravljača i partijskog aparatčika.

Mic po mic, onako vrijedan i poslušan (tiha voda brege dere) s osjećajem za taktiku i strategiju, uskoro je zapeo za oko (rastom malenom, ali po funkciji velikom) Ivici Račanu, Titovom omladincu koji se u međuvremenu (poslije sloma Hrvatskog proljeća) počeo uspinjati najprije do člana Predsjedništva CK SKH, pa potom dalje. I od tada nadalje, Bandić nije više morao brinuti za budućnost. Partija je svojim lojalnim kadrovima i poslušnicima uzvraćala osiguranom egzistencijom i raznim sitnim privilegijama o kojima su obični smrtnici mogli samo sanjati.

Ostao je Milan i poslije demokratskih promjena (1990.) vjeran Partiji i Ivici.

Tako se našao u prigodi kandidirati se za gradonačelnika Zagreba i iskoristio ju je na najbolji način, osvojivši prvi, potom i drugi, treći mandat. Polako je učvršćivao nošen svojim populističkim gradonačelnikovanjem, ispunjavajući želje (ili obećavajući sve i svašta) svima: od bakica s placa, ZET-ovaca i studenata, do umirovljenika, socijalnih slučajeva, kulturnjaka i uličnih svirača.

Stvarao je Milan svoju „bazu“ u belom Zagrebu gradu, poput mrava, vrijedno i danonoćno, mnogo radeći, još više se svojim radom hvaleći i tako je to išlo… Mediji ga prigrlili (jer, imao je bisere kakvi su se rijetko mogli čuti,  uz to je bio zanimljiv i zbog onog svoga „kajkanja“ s hercegovačkim naglaskom, a i stalno je skakao unaokolo, od rupe do rupe, od gradilišta do gradilišta, radio, obećavao…) Stvar se između njega i Partije počela „klimati“ tek poslije smrti velikog-malog Iveka i dolaska bahatog Milanovića koji nije trpio ni priznavao staru gardu, pogotovu „račanovce“. I samo je bilo pitanje vremena kad će Zoki otpiliti Mikija.

No, ni Hercegovac se nije dao zbuniti. Znao je duboko u sebi (i naslutio svojim gorštačkim instinktom) da u vremenima bura i oluja i sam može biti zahvaćen nekim valom i završiti na margini, pa se sasvim oslonio na svoje „zagrepčance“ i malo po malo počeo pružati najprije pasivni, pa potom i aktivni otpor.

I bogme, osvoji on mandat i bez Partije i kontra Partije!

Bilo je tu svega, pogotovu u javnim nastupima Bandija (kako ga neki zovu). Obećavao je kako će napraviti metro, izjavljivao da će se spaliti na Trgu ako ne napravi „to i to“, čak da će skočiti s osmog ili devetog kata (ne sjećam se više točno) ne ispuni li obećanje…sjećamo ga se kad je negdje u Posavini puzao po snijegu (četveronoške) kod polaganja vijenca za hrvatske branitelje, ali isto tako i njegovih izjava kako „Tito neće iz Zagreba dok sam ja gradonačelnik“, jednom riječju, osebujna ličnost u svakom slučaju.

Danas čvrsto sjedi za kormilom grada i misli da može što hoće.

Podučava nas tomu kako je Drugi svjetski rata završio 1945. Ali, zaboravio je da su njegova Partija, Tito i Račan temeljito krivotvorili cijelu ratnu i poratnu povijest i da će rat biti gotov onda kad istina o svemu izađe na svjetlo dana, prije ne.

Titu pripisuje u zaslugu Ustav iz 1974. godine. Da nije bilo Hrvatskog proljeća i liberalnog pokreta u Srbiji, nikad tog ustava bilo ne bi. Zločinac Broz je pravilno procijenio kako će manja šteta za Partiju biti donijeti taj Ustav, nego stezati raju i dalje.

Bandić drobi još koječega.

On nastoji sjediti na nekoliko stolica odjednom. Biti svačiji.

Miki je i „desničar“ i „ljevičar“ i „naprednjak“ i „konzervativac“ i „domoljub“ i „neokomunist“, čovjek s tisuću lica i bez skrupula, karijerist i populist koji je tehnologiju „mase“ i „baze“ svladao još u Općinskom komitetu Pešćenica.

Nakon što je morao ustuknuti i odreći se Tite (u kojega se kleo), dovukao je Lolu – sina Ivana Ribara, za kojega ni oni koji su bili s njime u ratu ne znaju zašto i po čemu je bio heroj, ako ne radi toga što su ga koknuli njegovi komunisti na Glamočkom polju, ili možda zato što ga je ćaća postavio na mjesto omladinskog rukovodioca. Stari Ribar je inače bio prvi predsjednik Ustavotvorne skupštine u Kraljevini Jugoslaviji – što njemu i sinovima ni najmanje nije smetalo da se namjeste na rukovodeća mjesta oko Tite.

Nije Milan glup. On je samo premazan svim mastima. Pravi komunist. Komunist u duši. Onaj koji se zna oportunistički prilagoditi i uvući u rupu kad grmi, a potom, čim se ukaže prilika iskočiti iz busije i nastaviti junačiti se.

Kao da je jučer bilo.

Vidim ga na tiskovnoj. Novinari uzbuđeni, nacija čeka najavljenu senzaciju – Bandićev proglas. Bakice s placa stigle,čistači odložili kante i kontejnere.

 

I na kraju ćorak. Traktat o svršetku Drugoga svjetskog rata.

Veli jedan iz Gradske čistoće: „Jel’ on to nas zajebavo?“

Čak ni kokice, krekere i sok nije htio probati. Čak je i on shvatio s kime ima posla.

Samo „zagrepčanci“ još nisu.

 


‘Bez rizika nema rješenja. Danas ćemo objaviti da je Drugi svjetski rat završio. Urbi et orbi. Isprika onima koji to znaju. Ali žele nas uvjeriti da nije završio. Je, završio je. Obavještavamo sve Hrvatice i Hrvate. Iako se čini da nema potrebe to objavljivati, hrvatska stvarnost nas demantira svaki dan.

Političke elite 25 godina rade podjele i uništavaju političku scenu’, kazao je Milan Bandić na izvanrednoj koferenciji 08. kolovoza. 2016.

‘Bez antifašističke borbe i Drugog svjetskog rata ne bi bilo ni Hrvatske, ni Domovinskog rata, ni Ustava iz ’74., ni Franje Tuđmana koji je bio na čelu pokreta koji je najjasnije izrazio ideju neovisne Hrvatske. Bio je na čelu Hrvatske kad je međunarodno priznata i kad je reintegrirana u svoje granice. Bio je na čelu Hrvatske zagovarajući pomirbu hrvatskih ljudi i građana. A koalicija za premijera, predvođena Strankom rada i solidarnosti zagovara zajedništvo. Tuđman u ratu, Bandić u miru.

Izliječimo Hrvatsku od tog bipolarnog poremećaja i krenimo naprijed, a ne nazad’, poručio je Bandić, onog dana Milan Bandić a jučer, dakle, nakon malo više od godinu dana najavio povratak sedam sekretara SKOJ-a., vrativši prethodno  bistu, kako piše ‘narodnog heroja’  Ive ‘Loloa’ Ribara  na lokaciju Prilaza baruna Filipovića i Selske ulice u Zagrebu.

 

Zgembo Andislić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Milas: Fizička i prostorna udaljenost ne oslabljuje ni hrvatski duh, ni hrvatsko zajedništvo

Objavljeno

na

Objavio

Državni tajnik Zvonko Milas uputio je poruku svim Hrvaticama i Hrvatima izvan domovine tijekom pandemije koronavirusa te zahvalu na brizi i potpori koja stiže sa svih strana svijeta:

Drage moje Hrvatice i Hrvati diljem svijeta,

želim vam svima zahvaliti na brizi i potpori koja nam stiže sa svih strana svijeta, od Melbournea do Vancouvera, od Tivta do Gothenburga.

Mi nismo samo narod, mi smo obitelj. U ovim zahtjevnim vremenima kada smo pogođeni Korona krizom, upravo ovaj obiteljski stupanj zajedništva, povezanosti i solidarnosti podsjeća na ’91. kada smo svi disali kao jedan.

Zbog koronavirusa svi se moramo privremeno fizički razdvojiti da bismo ostali zajedno. Hrvati izvan Hrvatske svjesni su da fizička i prostorna udaljenost ne oslabljuje ni hrvatski duh, ni hrvatsko zajedništvo. Uvijek ostajemo jedno, neovisno o tome koliko dugo se nismo vidjeli, koliko je kilometara između nas. Sada svi imamo jedan zadatak. Ostati pribrani i zdravi.

Cijeli Domovinski rat, a pogotovo obrana Vukovara koja se oganizirala pod nezamislivim razaranjima,  osvijestili su me da se sve može vratiti i popraviti, i gospodarstvo, i zgrade. Samo su ljudi nezmjenjivi. I zato, gdje god se nalazite u svijetu, držite se preporučenih mjera i pazite jedni na druge.

Potres koji je pogodio Zagreb ostavio je u svima nama prostora za demonstriranje humanosti i dobročinstva. Vlada poduzima sve moguće mjere da se posljedice pandemije i potresa saniraju, a u svemu tome sudjeluju brojni volonteri koji neće dopustiti da potonemo u duhu. Tako je bilo ’91., a tako je i danas.

Svako vrijeme traži svoje junake. Stoga bih iskoristio ovu priliku zahvaliti svima koji nesebično i požrtvovno rade na suzbijanju pandemije i saniranju štete uzrokovane potresom.

Hrvatsko zajedništvo u dobru i u zlu još jednom je na kušnji, ali ostajemo ujedinjeni u molitvi, u vrijednostima zbog kojih smo 90-ih bili hrabri i odgovorni jedni za druge.

Ured je uvijek tu za vas, do nas  uvijek možete doći, bilo elektroničkim ili telefonskim putem. O svemu važnom obavještavat ćemo vas putem mrežne stranice i Facebook stranice.

Uskoro će i ovo će proći. Ostat će samo ojačano hrvatsko zajedništvo, nepokolebljiva vjera i još jedan izazov koji smo nadvladali jer smo najjači kada je najteže.

Zato pozivam sve da budemo vojnički disciplinirani, hrabri, nesebični, organizirani, da cijenimo naše medicinare. Oni su naši vojnici današnjice. Da odgovorno provodimo sve preporučene mjere te da pokažemo još jednom cijelom svijetu da smo u zajedništvu, koje je utemeljeno na našoj vjeri, nenadmašni.

Do tada, poštujte sve upute onih uključenih u pružanje skrbi u ovoj krizi i ostanite zdravi. Ostanite doma. Bog vas sve blagoslovio.

Državni tajnik
Zvonko Milas

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Fra Mario Knezović: Rada Borić i ostali lešinari, oprostite, ali zašutite!

Objavljeno

na

Objavio

Mirko Božić, hrvatski književnik i dramatičar je davno zapisao: „Koliko je visoko do neba, toliko je duboko do čovjeka“. I, dok ipak, nekako dosegnemo čak i do neba svojim duhovnim predanjem i ispruženom Božjom rukom, teško je doprijeti do čovjeka – osobito do nekih ljudi ne ispružene ruke. Pišem namjerno ljudi premda, kako reče filozof, ljudi prestaju biti ljudi kad se pretvore u ljude koji mrze druge ljude.

Dok su u novonastaloj krizi i izazovu zla sva srca, pa i porazbacane hrvatske glave (umovi), okupljeni u borbi za dobrom, na površinu, poput praznih tikvi u vodi, izviru neki drugi tipovi i likovi. Uslijed teške bolesti, potresa, straha, na sceni se pojavila Rada Borić koja umjesto ljubavi i solidarnosti sije mržnju i podjelu.

Dok Zagreb trpi posljedice strašnoga potresa to nju nije emotivno potreslo ni mozak njezin protreslo. Ona, kao prava mrziteljica ljudskoga roda, mrziteljica Hrvata, mrziteljica svega što je hrvatsko, nadasve mrziteljica Crkve i vjernika, „pucika“ ojađeni puk na tu istu Crkvu. Njezin pamflet, u kojem poziva da se ne obnavljaju crkve, a koji je objavila na svome facebook profilu možemo nazvati samo jednim imenom: Lešinarenje!

Uz ovaj tekst prilažem fotografiju koja je 1994. objavljena u New Yort Times-u, te koja je dobila Pulizerovu nagradu za fotografiju godine. Ta fotografija ponajbolje oslikava Borićke i ostale „nadri aktiviste“ čija su usta puna ljudskih prava, a sad su se uvukli u mišije rupe, nestali sa scene i iz tih rupa ispuhuju zadah mržnje i isključivosti.

Lešinar na toj fotografiji čeka smrt iznemogle djevojčice od gladi, da bi se on nahranio njezinim ostatcima. Snimak je šokirao cijeli svijet. Fotograf Kevin koji je načinio nagrađenu fotografiju je rekao: “Stvarno mi je žao što nisam uzeo dijete”. Tri mjeseca poslije taj fotograf je izvršio samoubojstvo.

Unatoč svemu, bez obzira što mržnja uvijek poziva na megdan mržnju s druge strane, ne želim ni pomisliti da želim da Rada Borić i slične i slični njoj završe kao Kevin. No, nju i takve molim da prestanu biti lešinari koji čekaju tuđu nevolju kako bi zasitili svoju nutarnju pohotu i napili se tuđe krvi.

U trenutcima kad su porušeni i oštećeni stanovi, bolnice, škole, crkve, institucije itd. pravi čovjek neće praviti selekciju kome i zašto pomoći. Pravi čovjek će pomoći ne pitajući za ime i prezime, ne pitajući čija je kuća i za koga je ta kuća glasala, koje je političke opcije. No, Rada Borić to čini. Njezini istomišljenici prebrajaju vjerska zrnca dok se borimo za živote.

Dosta! Rade i ostali nevladini lijevo-liberalni aktivisti znamo da ste navikli samo izdašno primati, a ništa davati. Zato od vas nitko ništa ne očekuje: ni susjedi, ni crkva, ni bolnica ni škola. Od vas samo jedno možemo očekivati u ovim iskušenjima i to vam želim reći: Zašutite već jednom dok ne naučite jezik dobrote!

Stara Židovska poruka zapisana u Talmudu glasi: „Budi onaj koga kleveću, ali nikad klevetnik“. Stoga, ako i ovaj moj tekst miriše na trunku klevete, tražim oprost. Međutim na kraju imam poruku za Radu Borić: Ako ti je stan oštećen, ako imaš bilo kakvu potrebu slobodno mi se javi. Pomoći ću ti.

Nismo mi kao vi, premda vaša uskoća vaše duše to nikad neće shvatiti. Ako naše društvo, naša javnost, obični čovjek u ovom razdoblju nisu shvatio tko je tko onda nam ni koronavirus ni potres nisu dovoljni da progledamo i doživimo katarzu. (fra Mario Knezovć)

P.S. Molim u komentarima bez izlijeva mržnje!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari