Pratite nas

Komentar

Kokice, krekeri, sok, proglas i Lola – tragika populizma Milana Bandića

Objavljeno

na

Ovo što hrvatskoj javnosti priređuje tragikomični populist Milan Bandić više nije ni smiješno. Postaje otužno. I ostavlja opor okus u ustima.

On je očiti dokaz kako na pojedinca loše, čak u neku ruku destruktivno može djelovati politika – ako se bavljenje njome kombinira s nezdravim ambicijama i neuravnoteženim populizmom.

Stigavši u „beli Zagreb grad“ (kako i sam danas voli reći glumeći purgera, nesvjestan kako to tragikomično izgleda) iz svoje krševite Hercegovine u potrazi za egzistencijom, kao i tisuće drugih naših Hrvata, radio je Milan sve i svašta i usput studirao. Ubacio se nekako i u jednu redakciju tvorničkog lista piskarajući vijesti o tadašnjim „samoupravljačima“ – što će se kasnije pokazati kao dobra odskočna daska za političku karijeru u Savezu komunista.

Poslije završenog faksa već ga je čekalo radno mjesto u Općinskom komitetu SK Pešćenica, što je po svemu sudeći odredilo zauvijek, ne samo njegovu političku karijeru, nego u mnogome i ideološki sklop mlađahnoga samoupravljača i partijskog aparatčika.

Mic po mic, onako vrijedan i poslušan (tiha voda brege dere) s osjećajem za taktiku i strategiju, uskoro je zapeo za oko (rastom malenom, ali po funkciji velikom) Ivici Račanu, Titovom omladincu koji se u međuvremenu (poslije sloma Hrvatskog proljeća) počeo uspinjati najprije do člana Predsjedništva CK SKH, pa potom dalje. I od tada nadalje, Bandić nije više morao brinuti za budućnost. Partija je svojim lojalnim kadrovima i poslušnicima uzvraćala osiguranom egzistencijom i raznim sitnim privilegijama o kojima su obični smrtnici mogli samo sanjati.

Ostao je Milan i poslije demokratskih promjena (1990.) vjeran Partiji i Ivici.

Tako se našao u prigodi kandidirati se za gradonačelnika Zagreba i iskoristio ju je na najbolji način, osvojivši prvi, potom i drugi, treći mandat. Polako je učvršćivao nošen svojim populističkim gradonačelnikovanjem, ispunjavajući želje (ili obećavajući sve i svašta) svima: od bakica s placa, ZET-ovaca i studenata, do umirovljenika, socijalnih slučajeva, kulturnjaka i uličnih svirača.

Stvarao je Milan svoju „bazu“ u belom Zagrebu gradu, poput mrava, vrijedno i danonoćno, mnogo radeći, još više se svojim radom hvaleći i tako je to išlo… Mediji ga prigrlili (jer, imao je bisere kakvi su se rijetko mogli čuti,  uz to je bio zanimljiv i zbog onog svoga „kajkanja“ s hercegovačkim naglaskom, a i stalno je skakao unaokolo, od rupe do rupe, od gradilišta do gradilišta, radio, obećavao…) Stvar se između njega i Partije počela „klimati“ tek poslije smrti velikog-malog Iveka i dolaska bahatog Milanovića koji nije trpio ni priznavao staru gardu, pogotovu „račanovce“. I samo je bilo pitanje vremena kad će Zoki otpiliti Mikija.

No, ni Hercegovac se nije dao zbuniti. Znao je duboko u sebi (i naslutio svojim gorštačkim instinktom) da u vremenima bura i oluja i sam može biti zahvaćen nekim valom i završiti na margini, pa se sasvim oslonio na svoje „zagrepčance“ i malo po malo počeo pružati najprije pasivni, pa potom i aktivni otpor.

I bogme, osvoji on mandat i bez Partije i kontra Partije!

Bilo je tu svega, pogotovu u javnim nastupima Bandija (kako ga neki zovu). Obećavao je kako će napraviti metro, izjavljivao da će se spaliti na Trgu ako ne napravi „to i to“, čak da će skočiti s osmog ili devetog kata (ne sjećam se više točno) ne ispuni li obećanje…sjećamo ga se kad je negdje u Posavini puzao po snijegu (četveronoške) kod polaganja vijenca za hrvatske branitelje, ali isto tako i njegovih izjava kako „Tito neće iz Zagreba dok sam ja gradonačelnik“, jednom riječju, osebujna ličnost u svakom slučaju.

Danas čvrsto sjedi za kormilom grada i misli da može što hoće.

Podučava nas tomu kako je Drugi svjetski rata završio 1945. Ali, zaboravio je da su njegova Partija, Tito i Račan temeljito krivotvorili cijelu ratnu i poratnu povijest i da će rat biti gotov onda kad istina o svemu izađe na svjetlo dana, prije ne.

Titu pripisuje u zaslugu Ustav iz 1974. godine. Da nije bilo Hrvatskog proljeća i liberalnog pokreta u Srbiji, nikad tog ustava bilo ne bi. Zločinac Broz je pravilno procijenio kako će manja šteta za Partiju biti donijeti taj Ustav, nego stezati raju i dalje.

Bandić drobi još koječega.

On nastoji sjediti na nekoliko stolica odjednom. Biti svačiji.

Miki je i „desničar“ i „ljevičar“ i „naprednjak“ i „konzervativac“ i „domoljub“ i „neokomunist“, čovjek s tisuću lica i bez skrupula, karijerist i populist koji je tehnologiju „mase“ i „baze“ svladao još u Općinskom komitetu Pešćenica.

Nakon što je morao ustuknuti i odreći se Tite (u kojega se kleo), dovukao je Lolu – sina Ivana Ribara, za kojega ni oni koji su bili s njime u ratu ne znaju zašto i po čemu je bio heroj, ako ne radi toga što su ga koknuli njegovi komunisti na Glamočkom polju, ili možda zato što ga je ćaća postavio na mjesto omladinskog rukovodioca. Stari Ribar je inače bio prvi predsjednik Ustavotvorne skupštine u Kraljevini Jugoslaviji – što njemu i sinovima ni najmanje nije smetalo da se namjeste na rukovodeća mjesta oko Tite.

Nije Milan glup. On je samo premazan svim mastima. Pravi komunist. Komunist u duši. Onaj koji se zna oportunistički prilagoditi i uvući u rupu kad grmi, a potom, čim se ukaže prilika iskočiti iz busije i nastaviti junačiti se.

Kao da je jučer bilo.

Vidim ga na tiskovnoj. Novinari uzbuđeni, nacija čeka najavljenu senzaciju – Bandićev proglas. Bakice s placa stigle,čistači odložili kante i kontejnere.

 

I na kraju ćorak. Traktat o svršetku Drugoga svjetskog rata.

Veli jedan iz Gradske čistoće: „Jel’ on to nas zajebavo?“

Čak ni kokice, krekere i sok nije htio probati. Čak je i on shvatio s kime ima posla.

Samo „zagrepčanci“ još nisu.

 


‘Bez rizika nema rješenja. Danas ćemo objaviti da je Drugi svjetski rat završio. Urbi et orbi. Isprika onima koji to znaju. Ali žele nas uvjeriti da nije završio. Je, završio je. Obavještavamo sve Hrvatice i Hrvate. Iako se čini da nema potrebe to objavljivati, hrvatska stvarnost nas demantira svaki dan.

Političke elite 25 godina rade podjele i uništavaju političku scenu’, kazao je Milan Bandić na izvanrednoj koferenciji 08. kolovoza. 2016.

‘Bez antifašističke borbe i Drugog svjetskog rata ne bi bilo ni Hrvatske, ni Domovinskog rata, ni Ustava iz ’74., ni Franje Tuđmana koji je bio na čelu pokreta koji je najjasnije izrazio ideju neovisne Hrvatske. Bio je na čelu Hrvatske kad je međunarodno priznata i kad je reintegrirana u svoje granice. Bio je na čelu Hrvatske zagovarajući pomirbu hrvatskih ljudi i građana. A koalicija za premijera, predvođena Strankom rada i solidarnosti zagovara zajedništvo. Tuđman u ratu, Bandić u miru.

Izliječimo Hrvatsku od tog bipolarnog poremećaja i krenimo naprijed, a ne nazad’, poručio je Bandić, onog dana Milan Bandić a jučer, dakle, nakon malo više od godinu dana najavio povratak sedam sekretara SKOJ-a., vrativši prethodno  bistu, kako piše ‘narodnog heroja’  Ive ‘Loloa’ Ribara  na lokaciju Prilaza baruna Filipovića i Selske ulice u Zagrebu.

 

Zgembo Andislić

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Gospodarstvo

Željko Glasnović: Mi smo u polusocijalizmu – ‘Croslaviji’

Objavljeno

na

Objavio

Vrijeme je za odmak od gudura Balkana, vrijeme je za stvaranje funkcionalne države.

Umjesto Singapura jugoistočne Europe, pretvorena je u državu nalik propalog društvenog eksperimenta zvanu SFRJ.
Državu vode isti ljudi s istim mentalnim sklopom.

Tranzicija društva od socijalizma ka modernom društvu zaustavljena je zbog rata, a nakon rata je provedena djelomična tranzicija dijela državne uprave.
Mirovinski, zdravstveni i školski sustav je ostao u socijalističkim okvirima (“besplatnog”).

Sloboda tržišta rada zbog državnih namještenika u tim segmentima su ostale u socijalističkim okvirima političke uvjetovanosti (poslušnosti).

Demokracije i slobodnog društva ne može biti. Mi smo u polusocijalizmu – Croslaviji, napisao je Željko Glasnović.

Bog i Hrvati/ce

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Tako to bude kada pustiš ekipu na svoje i daš im ovlasti…

Objavljeno

na

Objavio

Krenulo me nešto s bajkama. Danas razmišljam o Pepeljugi.

E, da je u ono doba bilo Istanbulske konvencije pa da kazni sve te silne zlostavljače .

U Pepeljuge definitivno zlu maćehu i njene transrodne kćeri (ups , one bi bile pomilovane jer su drugačije i kao takve ne mrze … da, nikako ne mrze ) .
I onog oca kojeg nikako nema.

Lijepo se lik oženio, i ostavio kćer  na milost i nemilost onoj koju je doveo u svoju kući i na svoje .
Tako nekako počinje priča.

Gospon tata i gazda imanja ostavlja nakon ženine smrti svoju kćer novoj ženi i njenim kćerima .
Kako oca i gazde nema , zla maćeha se dobrano razmahala .

Pravu vlasnicu i nasljednicu natjerala u dronjke , zatvorila na tavan i natjerala da radi najgore poslove .
Haljine i nakit njene pokojne majke podijelile spodobe međusobno i počele gospodariti nečim što nije njihovo .

Tragična priča zlostavljane vlasnice imanja koja ne zna kako se suprotstaviti uzurpatoru.
Njena prava su joj potpuno nepoznata.

Tragedija je tim veća što nigdje i nikako famoznog tate i gazde koji se ubija od posla negdje da tu cijelu priču može financirati.
I obilato šalje.
Niti piše niti dolazi .
Samo šalje.
A maćeha troši i zlostavlja.

Tako to bude kada pustiš ekipu na svoje i daš im ovlasti.
Bez kontrole.

Okrenu ti kuću naopako, zanovijetaju, kradu i zlostavljaju .
Sve gledam kako najbolje i najljepše u ovoj zemlji biva pokriveno pepelom .
Kako plače u siromaštvu i bijedi na tavanima i podrumima dok uljez gospodari u kući njihovih otaca .
Uljez kojega obilato plaća onaj koji bi svoga trebao zaštititi .
I tako uljez napravi i ono najgore .

Uljez ode na komemoraciju .
Nepozvan.

Ne dati pijetet nego popljuvati svaku osobu i uspomenu na one koji su mu omogućili da živi i radi u njihovoj kući .
Uljez najgorim riječima nazove svaku svetinju svoga domaćina i još od istoga biva nagrađen .

Uljez pljuje na grobove .
I na žive.
I misli ako prospe pepeo po vlasnici da je nitko neće prepoznati ?!!

Dok odsutni otac radi i financira zlostavljače u vlastitoj kući
u očekivanju nekog princa koji će prepoznati i spasiti Pepeljugu, lagano čitam naslovnicu Novosti .
Da, onih koje obilato financira Republika Hrvatska .

Čitam kako joj pljuju i žive i mrtve koji su je stvarali i gradili .
Kako joj djecu nazivaju najpogrdnijim imenima .

I ne mogu ništa .
Baš ništa .

Jer ja sam blokirana  na Fb radi objave Evanđelja po Mateju. I svijeće za heroja . To je nepoćudni sadržaj .
Ali oni nisu .
Oni zadovoljavaju sve standarde ove izopačene zajednice .

Čekam kraj priče, kada dolazi princ i odvodi Pepeljugu daleko iz rodne kuće u kojoj je uljezi zlostavljaju .
I živim za dan kada će i neodgovorni otac koji sve to financira biti isto prijavljen nekoj pravobraniteljici za zlostavljanu djecu.

Jer i on je sudionik, zar ne ?
I to glavni.

Najvažniji, iako se nigdje nikako pojavio nije .

dr. Gordana Zelenika/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari