Pratite nas

Kolumne

Drugovi „antifašisti“, zar petokraka nije kompromitirana!?

Objavljeno

na

Huda jama – djevojačke  pletenice kao dokaz monstruoznih komunističkih zločina

Ovo je prešlo već svaku mjeru! Doista! Ne znam što ovi iz mainstream medija i Vlade imaju na pameti, ali očito da i jedni i drugi misle kako smo mi građani (najblaže rečeno) udareni u glavu, odnosno, j….. u mozak, kako bi se to malo slobodnijim izričajem reklo.

Ima već gotovo godinu dana kako nam ispiru sivu moždanu koru beznačajnom i trivijalnom „aferom“ koja to nije, a tiče se famozne spomen-ploče u Jasenovcu koja je podignuta u čas 11 pripadnika HOS-a koji su na tom području dali svoje živote braneći Hrvatsku.

Prije svega, treba reći jednu istinu koju (koliko sam barem ja upućen) do sada nitko nije javno izrekao osim Ante Đapića a to je sljedeće:

„Sporna“ spomen-ploča postavljena je u 11. mjesecu prošle godine, bez ikakve pozornosti medija, jer se na tu malu i skromnu svečanost nitko od onih medija koji su pozvani nije udostojio doći. Mjesec dana nakon toga, diže se halabuka.

Ali, kako i zašto?

Grudu je zakotrljao srpski fašist i rasist Aleksandar Vulin, Vučićev dežurni pas gonič, koji doduše mnogo više laje nego ujeda. I to je, naravno, bilo dovoljno da se naši dežurni, profesionalni „antifašisti“, „dušobrižnici“ i „branitelji“ vječito „ugroženog srpstva“ od zanata (i etno-biznismeni – kako reče prije nekoliko godina Ivo Josipović) propnu na stražnje noge i imitirajući lavež beogradskog fašista nalegnu na istu rudu.

Već viđeno, zar ne?

Nije to prvi put da Milorad Pupovac, Zoran Pusić i ostali profesionalni „zaštitnici“ jedne jedine i konstantno „ugrožene“ (srpske) manjine, prema svome planu i programu stupaju u akciju. Dreka koju dižu mogla bi bez ikakve sumnje ući u anale najprljavije propagande koja se u Hrvatskoj vodi od 1990. do danas.

Oni to rade svako malo – uporno, sustavno, planski, beskrupulozno i bezobrazno, jer žive na polarizaciji ovog društva. Njihova profesija je proizvodnja društvenog konflikta i to na jednoj toliko olinjaloj špranci da to već spada u sferu crnog humora.

Može im se – s pravom će reći neki.

Naravno, može im se.

Jer država koja dopušta da jedan PRLJAVI SMRAD OD NOVINA KAKVE SU SRPSKE „NOVOSTI“ truje medijski prostor bolesnim i prizemnim fašističkim, rasističkim i šovinističkim tekstovima kakvi u Hrvatskoj nisu viđeni još od razdoblja „Srbobrana“ s kraja XIX i početka XX stoljeća (dok mu je urednik bio opskurni lažac Sima Lukin Lazić) I TO JOŠ FINANCIRA VLASTITIM NOVCEM, NIJE NIKAKVA DRŽAVA I NEMA SVOJE DOSTOJANSTVO!

Ali, kad se jedan (tragikomični) lik u vidu Dražena Keleminca pojavi s nekoliko svojih (isto tako tragikomičnih likova i marginalaca) i zapali na Jelačić placu taj FAŠISTIČKI SMRAD OD NOVINA, eto ti pravne države! Hrvatska policija promptno stupa u akciju.

Ma jel’te molim Vas gospon premijer i Vi gospon ministar policije, SLOBODNO JE JAVNO ŠIRITI MRŽNJU, ŠOVINIZAM, FAŠIZAM, RASIZAM I GODINAMA PLJUVATI PO HRVATSKOM NARODU, A CRIMEN JE ZAPALITI SMRAD OD NOVINA PREKO KOJEGA SE TO ČINI!?

Gdje ste to čuli i vidjeli?

Pitajte Francuze, Nijemce ili Britance je li kod njih dopušteno bilo komu da piše kako su pripadnici većinskog naroda „jebeni u glavu“, „bolesni“, „ljigavi“, „sluđeni“…itd., itd.

Jeste li Vi pri sebi, gospodo u vlasti?

Do kada mislite sve nas skupa j….. u zdrav mozak na tako bezobrazan i drzak način?

Što je sporno s HOS-ovom pločom?

Natpis „Za dom spremni“?

Piše li igdje u zakonu da je to zabranjeno i da spada u govor mržnje, rasnu ili nacionalnu netrpeljivost?

Ne piše.

I što hoćete onda?

Znate li kako je glasio ustaški pozdrav? Koliko mi je poznato, „Za dom i poglavnika spremni“. I gdje u Hrvatskoj imate takvu parolu ili natpis? Nigdje. Dakle, u Hrvatskoj ustaškog pozdrava nema.

To vam „sliči ustaškom pozdravu“?

Aha…a meni najviše sliči pozdravu Nikole Šubića Zrinskog koji je svojoj vojsci uzvikivao: „Za dom!“, a oni odgovarali „Spremni umrijeti!“. Eto, vidite kako imamo drugačije poglede na jednu te istu stvar!

I što sad? Hoćemo li se malo igrati etimologije i baviti lingvističkim smicalicama i enigmatikom?

Znate li na koliko se mjesta (od sredine XVI do XX) stoljeća u izvorima pojavljuju razne inačice tog pozdrava (od „Za dom“, do „Spremni za dom“ ili „Za dom spremni“)? Ne znate? Pogledajte što o tomu kažu izvori koji su se posljednjih 20-ak godina redovito pojavljivali u medijima.

I na kraju, što me briga od kada i kako se pojavljuje taj pozdrav!? Naši prijatelji i suborci ginuli su pod tim znakom i nema te sile koja ga može i smije taknuti!

Vama smeta „Za dom spremni“? A meni uopće ne!

Meni smetaju okrvavljene i zločinačke petokrake na vašim lažnim „antifašističkim“ spomenicima i spomen pločama i krvave četničke kokarde u Borovu selu i na Petrovoj gori. I one ne da sliče, nego to JESU ZLOČINAČKE ČETNIČKE KOKARDE I ZLOČINAČKE KOMUNISTIČKE PETOKRAKE! I to nije sankcionirano nikakvim zakonom? To ne vrijeđa nikoga? Kokarda nije uvredljiva za Hrvate? I petokraka? One ne nanose nikomu od nas duševne boli?

Ono što je „nalik na ustaški pozdrav“ vrijeđa „neke građane“, a originalne kokarde i petokrake ne? Ma dajte, molim vas.

Te građane koje „vrijeđa“ pozdrav „Za dom spremni“ nije briga ŠTO JE JASENOVAC JEDNA VELIKA LAŽ SKROJENA SAMO ZATO DA SE HRVATIMA NAMAKNE HIPOTEKA KOLEKTIVNE KRIVNJE I DA SE CIJELI NAŠ NAROD OBILJEŽI KAO GENOCIDAN!? I NE SMETA IM ŠTO SE TA PRLJAVA, MONSTRUOZNA PROPAGANDA VODI VEĆ 70 GODINA? TO IM NE STVARA DUŠEVNE BOLI!?

Mi jako dobro znamo da bi vi našli nešto drugo da nije toga. U vrijeme referenduma o braku (2013.) nije bilo ni HOS-ove ploče ni prosvjeda branitelja u Savskoj pa smo za vas bili „filonacisti“, „ustaše“, „talibani“, „teroristi“!?

Vama ne smetaju znamenja agresora koji razarao, uništavao i pljačkao tuđe domove, ali vam smeta pozdrav pod kojim su neki od branitelja branili svoje domove!? Pa zašto se od 1991. do 1995. godine niste bunili ako vam to nanosi „duševne boli“?

Koga farbate, boljševici i samozvani „antifašisti“?

Ja recimo, spadam među „neke građane“ koje STRAŠNO VRIJEĐA I KOKARDA I PETOKRAKA, ali koga je briga za to? Ja nemam svoga Pupovca ili Pusića, svoju Radu Borić ili Teršelićku, ni Rajka Ostojića da me zaštite od „duševnih boli“, pa zar me zato treba i dalje tlačiti?

Premrežili ste Hrvatsku zločinačkom petokrakom uzduž i poprijeko u zadnjih 70 godina, a ni kokarde nisu rijetkost, ali samo vi imate pravo na „duševne boli“ i samo ste vi „povrijeđeni“?

Mene i mnoge druge građane u Hrvatskoj, dakle, itekako vrijeđa ZLOČINAČKA I SOTONSKA KOMUNISTIČKA PETOKRAKA koja je okrvavljena u zadnjih stotinu godina kao ni jedan drugi poznati simbol u povijesti ljudskog roda. Pod tim znakom, u XX stoljeću u svijetu je ubijeno između 120 i 150 milijuna ljudi, a samo u dvije vodeće i najzloglasnije komunističke zemlje (SSSR-u i Kini) preko 100 milijuna.

Petokraka je svoje krvave tragove ostavila i u vrijeme Drugoga svjetskog rata i godinama poraća na cijelom području Jugoslavije.

Više su ljudi pobili partizani i komunisti nego svi fašisti, nacisti i njihovi pomagači skupa, ali vi to zovete „antifašizmom“!? Je li antifašizam u masama i bez suđenja ubijati na desetke tisuća ljudi, civile i zarobljenike žive zazidati u rudarska okna, djecu trpati u logore? Je li to antifašizam?

Ako ste možda zaboravili, drugovi boljševici i hrvatski „antifašisti“ PETOKRAKA I KOKARDA SKUPA SU RAZARALE I UBIJALE DILJEM HRVATSKE  90-ih godina, od Tovarnika i Bapske, preko Sotina, Vukovara, Borova sela, Dalja, Erduta, Aljmaša, Vinkovaca, Nuštra, Osijeka, Lipika, Pakraca, Daruvara, Siska, Petrinje, Gline, Topuskog, Baćina do Gospića, Lovinca, Škabrnje, Široke Kule, Konavala, Cavtata i Dubrovnika. Nema mjesta na okupiranim područjima Republike Hrvatske gdje tijekom agresije 1991/92. godine kokarda i petokraka nisu skupa zagazile.

Nakon što je zločinačka komunistička „JNA“ promijenila ime u „JA“, na glavama su umjesto petokraka počeli nositi srpske trobojke i na kraju su se ovi kripto-četnici koji su glumili „antifašiste“ vratili kokardama – u četničko jato kud i spadaju.

Ali, petokraka unatoč svemu nije kompromitirana!?

Čiji su generali vodili rat protiv Hrvatske i Bosne i Hercegovine?

Tko je krojio osvajačke planove i provodio strategiju spaljene zemlje, Marsijanci ili komunistički zločinci iz Titove vojske s petokrakama na glavama (Blagoje Adžić, Veljko Kadijević, Pavle Strugar, Stane Brovet, Branko Mamula, Zvonko Jurjević, Ratko Mladić i drugi)?

Tko je poslužio kao oslonac Miloševiću i bio i udarna šaka srpskog naci-fašizma?

Bili su to sve zločinci s petokrakama na glavama, a četnici su im bili pomoćne čete.

„JNA“ je razarala topništvom, uništavala i rušila tenkovima, a potom su njezini vojnici i rezervisti skupa s arkanovcima, šešeljevcima i drugim četnicima, s plaćenim ubojicama i zločinačkim Martićevim i Karadžićevim šljamom klali civile i zarobljenike, palili, silovali, pljačkali i jurišali na granice „Velike Srbije“.

Jugovojska i četnici počinili su najveća zla u Europi poslije Drugoga svjetskog rata.

Treba li to još komu dokazivati!?

Na prste se mogu izbrojati tekstovi u kojima se obrađuje ova tema (kompromitirane petokrake).

Danas sam slučajno naišao na jedan iz prosinca 2016., zamislite, na N1 portalu (tko bi rek’o?) i vjerovali ili ne, u njemu među ostalim stoji:

Istina, pod znakom crvene zvijezde jedinice JNA su i razarale tijekom agresije na Hrvatsku brojne hrvatske gradove i sela. Poginule su tisuće ljudi u obrani Hrvatske, mnogi su ostali doživotnim invalidima, a zbog čega i ne treba čuditi opravdana averzija prema zvijezdi.“

(Vidi: http://hr.n1info.com/a170954/Vijesti/Sto-zapravo-predstavlja-zvijezda-petokraka.html; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 8.9.2017.).

N1 nam priznaje pravo na „averziju“ prema zvijezdi petokraki. Eto i to smo doživjeli, da nam Jugo-portal nešto prizna. Bravo N1! Šteta što se autor teksta nije potpisao.

Boljševici i „antifašisti“ džaba slinite i pjenite se.

Dok ovako piše N1, znači, doći će na red i vaša petokraka.

Ako se bude išlo za tragovima komunističkih zločina i masovnih grobnica posijanih diljem Hrvatske, malo gdje će naći svoje mjesto.

Da je pravde, ta zabrana bi bila već odavno ozakonjena. I zabrana simbola svih totalitarnih režima, dakako.

Kao što bi se zakonski kažnjavalo i iz javnosti udaljavlo i opskurne tipove koji na tiskovne konferencije dolaze s imidžom Hitlera i nastupaju „u ime branitelja“!

Kojih i čijih branitelja!?

Relikti takve prošlosti nikako ne mogu služiti kao uzor normalnim ljudima, a pogotovu to ne može biti temelj sadašnjosti i budućnosti. Nama ne trebaju ni fašisti, ni antife, ni nacisti ni ustaše ni komunisti.

Hrvatska je nastala na Domovinskom ratu i žrtvi njezinih građana, hrvatskoga naroda i branitelja 90-ih godina.

Nije li već vrijeme da se oslobodimo balasta prošlosti i povijest prepustimo ljudima kojima je to struka ili ćemo unedogled nastaviti s buđenjem zlih duhova i sami sebi zaplitati noge?

Nemamo pravo djeci uskratiti budućnost radi vlastitih trauma i fikcija.

 

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

IVKOŠIĆ: Knjiga ‘Radni logor Jasenovac’ Igora Vukića je golem doprinos istraživanju istine o Jasenovcu

Objavljeno

na

Objavio

Nema gotova dana da se u javnosti ne spominje Jasenovac, bilo u povodu optužbi protiv Thompsona, u povodu presuda za poklič “Za dom spremni!” ili u povodu različitih knjiga i tekstova, često međusobno vrlo oprečnih, suprotstavljenih, isključivih.

Pročitao sam sjajnu knjiguRadni logor Jasenovac(Naklada P.I.P.) Igora Vukića, neobičnog autora, Srbina po nacionalnosti, čiji su članovi obitelji bili u jasenovačkom logoru, no njegovi tekstovi potpuno se razlikuju od velike većine dosadašnjih o toj temi. Već sama sintagma u naslovu knjige “radni logor” pokazuje kako je riječ o vrlo “grešnom” istraživanju. Ono je u bitnoj opreci prema desetljećima nametanom mitu o Jasenovcu u kojemu su razlozi za zatočeništvo, karakter logora, broj žrtava… posve drukčiji nego u Vukića, piše Milan Ivkošić/VečernjiList

Autor je hladni istraživač posve predan činjenicama, bez ikakve negativne ili pozitivne strasti, opredjeljivanja i pristranosti. A te su činjenice mnoštvo primjera koji ispunjavaju cijelu knjigu, primjera nađenih u arhivima, uglavnom u Hrvatskom državnom arhivu, i dobivenih iz drugih pouzdanih izvora.

Ako je autoru neki podatak do kojeg je došao sumnjiv, upozorit će čitatelja na oprez. I to su zapravo jedine autorove “intervencije”, sve ostalo govore ljudi, njihove sudbine, zapisi s poslijeratnih saslušanja, autentični dokumenti i informacije.
Kao što, naravno, ne piše o “radnom logoru Jasenovac” isključivo kao o gubilištu ljudi kao komunistički autori i propagandisti, Vukić također zločine ne poriče.

Samo ih iznosi, opisuje, a bilo ih je mnogo, i s izlikom, i s izmišljenom ili fabriciranom izlikom, ali bilo je i kažnjavanja ustaša koji su neke od njih pravili, a kazne su znale biti i strijeljanje.

U logor su odvođeni oni koji su učinili neka nedjela protiv države, no s vremenom je za Židove počelo vrijediti zastrašujuće pravilo – da se mogu zatočiti samo zato što su Židovi. Najduža kazna bila je tri godine, nakon odsluženja kazne zatočenici su puštani, a neki i prije, kad su imali dobre zagovornike ili s drugih razloga. Hrana je općenito bila vrlo loša, osim kad su je dobivali izvana, iz židovskih općina ili drugih izvora, što je bilo posve slobodno i dopušteno. Bilo je dosta bolesti i smrti, koje su potvrđivali liječnik i mjesni dužnosnik.

Prijestupi su najstrože kažnjavani, ponekad i najokrutnije – zatvaranjem zatočenika u prostore u kojima su umirali od gladi i žeđi. Bile su najstrože kazne i za bijeg. Ako bjegunac ne bi bio uhićen ili ubijen, ubijan je određeni broj ljudi iz njegove skupine.

U knjizi se spominje i stav nadbiskupa Stepinca o Jasenovcu kao “sramotnoj ljagi NDH”. U logoru je bilo obilje radionica u kojima su zatočenici mogli pokazati i svoje kreativne sposobnosti i sposobnosti za izradu kompliciranih proizvoda. Tako su u jednoj radionici izrađivani dijelovi za automobile i zrakoplove. Te su ga radionice činile radnim, rad je obilježavao svakodnevni život.

Ali u tom je životu bilo i nečega što je pronositeljima mita o isključivo zločinačkom Jasenovcu najteže priznati. To jest, u logoru je bilo i zabave. Bilo je sportskih utakmica, pogotovo nogometnih, koncerata, kazališnih predstava među kojima su izvođena i djela što su ih stvarali sami zatočenici.

Logorski orkestar vodio je poznati glazbenik, zatočenik i komunistički simpatizer Natko Devčić, koji o glazbenim priredbama u logoru posije rata piše u neobjavljenom dnevniku. Bilo je i skečeva u kojima su sudjelovali i dopuštali da budu ironizirani i najviši dužnosnici Jasenovca, kao što je Dinko Šakić. Zatočenici su se bavili i znanošću, a kad je Vuk Vernić, zatočeni profesor sociologije i statistike, od ustaškog vodstva zatražio da mu se nabave određene knjige iz Sveučilišne knjižnice u Zagrebu – dobio ih je! Logor su posjećivale i međunarodne inspekcije, a jedna je zabilježena i u publikaciji AVNOJ-a 1942. godine, gdje piše i kako su zatočenici radi brže gradnje novih objekata dobivali bolju hranu.

Vukić se puno ne bavi brojem žrtava, tek na kraju spominje jedan nevjerojatan primjer: premda je 1941. godine, prema dokumentima i svjedočenjima logoraša, u logoru bilo oko 1200 zatočenika na službenom popisu žrtava stoji da je te godine ubijeno 10.700 ljudi!. Mogao bi se navesti još cio niz obilježja Jasenovca iz ove knjige, koja je po podacima opsežna a s oko 330 stranica i nije velika. Takva, ona je golem doprinos istraživanju istine o Jasenovcu očišćene od ideologizacije, pristranosti, afektivnosti i naslijeđa koje čine velikosrpske i komunističke krivotvorine.

Milan Ivkošić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ako u Hrvatskoj smije pjevati četnik, smije i ‘ustaša’

Objavljeno

na

Objavio

Otkako je Marku Perkoviću Thompsonu isključen mikrofon na dočeku hrvatske reprezentacije u Zagrebu, ne jenjava drama glede nastupa svakojakih izvođača diljem Lijepe Naše.

S jedne strane, braniteljske se udruge protive, primjerice, nastupima Bajage ili Miroslava Ilića, koji srčano pjevaše četničke pjesme i bodriše srbočetničku JNA u doba Domovinskog rata. Vanna je otkazala nastup u Crnoj Gori jer shvatila da, dok Crnogorci ne vrate oteti jedrenjak „Jadran“ (brod kojeg je dao izgraditi Aleksandar Karađorđević), nije baš primjereno pjevati njegovoj posadi u čast. Preminuo je Oliver Dragojević, a osim po svojim šansonama, ostat će upamćen kao principijelan čovjek koji, nakon spomenute jugočetničke agresije, nije nikad išao pjevati u Srbiju.

S druge strane, kontroverzni „hrvatski“ europarlamentarac, jedan od najbogatijih ljudi u ovom dijelu Europe i bivši predsjednik IDS-a poručuje Thompsonu da ne će pjevati pulskoj Areni. Kad bismo nabrajali gdje je sve Thompsonu zabranjivan nastup, onda bismo se samo tim bavili. I sad se prosječan hrvatski branitelj pita: zašto se njegovu suborcu, Thompsonu, mladiću koji je svoje najbolje godine dao u Domovinskom ratu u obranu naroda i države, brani nastup u zemlji koju je branio? I zato su branitelji revoltirani, jer se Hrvatima brani, a pročetničkim izvođačima dopušta, štoviše, potiče ih se na uvoz neke druge kulture u Hrvatsku.

Međutim, trebalo bi težiti društvu bez zabrana. Zabrana, ma kakva bila, ukoliko ne spada u područje Kaznenog zakona, jest posljedica i svojstvo totalitarnog sustava, napose totalitarnih umova.

Ako razmislimo, zašto bi trebalo braniti nastup Bajagi u Hrvatskoj?

Neka čovjek pjeva i neka na njegove koncerte dolazi tko god hoće, ako je voljan platiti ulaznicu. Država će ubrati svoj PDV i život ide dalje. Treba li se nama ostalima sviđati što četnički stihoklepac pjeva? Ne treba, no, nismo dužni odobravati ni prihvaćati tuđa politička stajališta, ali, u dobrom demokratskom i republikanskom odgoju, moramo prihvatiti da postoje drugi i drukčiji, ma koliko različiti, štoviše, suprotni bili.

Ipak, čini se da je revolt i gnušanje spram nastupa raznoraznih četničkih simpatizera, kako braniteljskih udruga, tako i „običnih“ ljudi izazvano upravo upornim zabranama i šikaniranjem Marka Perkovića Thompsona. Ne smije biti dvostrukih kriterija; ako smije pjevati četnik, smije i „ustaša“, ali i ustaša. Dakle, treba težiti onomu što nekoć bijaše SAD, u kojem su i nacisti i KKK ili komunisti mogli i smjeli organizirati javni skup, samo ukoliko su ga prijavili nadležnim državnim tijelima.

Politička odgovornost ne smije biti pravna odgovornost. Čovjek je, kako to reče Aristotel davno, politička životinja, što znači da živi u zajednici, „osuđen“ na druge i različite od sebe. Hrvatska pomalo, korak po korak, postaje suvremena, uređena i demokratska zemlja. Zar netko misli da će svi ljudi, koji odu na koncert Bajage, Ilića, Balaševića, Čorbe, Cece ili koga već, ostati anonimni ili nepoznati sigurnosnim službama i agencijama?

Zar itko misli da će se netko, tko odlazi na koncerte spomenutih ili njima sličnih, moći zaposliti u, primjerice MORH-u, SOA-i ili VSOA-i? Za 20 godina, kad već institucije budu izgrađene i kad se riješimo komunističkog i protudržavnog elementa u državnoj službi, zar itko misli da će obožavatelj Lepe Brene moći biti zaposlen kao činovnik, državni službenik: sudac, policajac, vatrogasac, odnosno službenik u bilo kojem ministarstvu?

Naravno da ne će biti zakona koji će braniti zapošljavanje ljubitelja četničkih pjesama, ali, zar netko doista smatra da će takvi moći proći sigurnosnu provjeru prilikom zapošljavanja? Iako sad sve izgleda crno i neobećavajuće, ne će tako ostati zanavijek. Uostalom, sagledajmo stvari kulturološki; kako će netko, ma kojeg porijekla bio, ukoliko je odgojen u duhu građanstva i ljubavi prema hrvatskoj Domovini, uopće htjeti prisustvovati nastupima srbijansko-turskih izvođača? „Vizant“ ne može biti prihvaćen u srednje-europskom kulturološkom krugu, a Hrvati, odnosno politički Hrvati upravo njem’ pripadaju. Ako mladi Hrvati naginju „palanačkom“ opanku, onda je to stvar odgoja, a tek potom školstva i obrazovnog sustava.

Stoga, ne treba nikoga zabranjivati. Nastojmo živjeti u društvu slobode, iako nam se ne sviđa „ojkanje“ ili zavijanje poturica; moramo prihvatiti ostale sugrađane. Ne moramo ih voljeti, čak ni poštivati, ali ih, kao dobri demokrati, moramo „trpjeti“, jer, to je cijena demokracije. Za to su se borili hrvatski branitelji – za slobodu – sviju, pa čak i slobodu bivših neprijatelja.

Ipak, dok se prema svima ne postupa jednako i ravnopravno, svatko ima pravo izraziti negodovanje. Stvar je isključivo pravednosti: ako ne može Thomspon, ne može ni Bajaga, Ilić, Brena, Ceca… Pobjeda Hrvatske nad srbo-jugo-četnicima nije samo vojna; ona je moralna i ljudska – ako će oni zabranjivati – mi ne ćemo, jer sva žrtva i krv nije prolivena kako bismo jedno jednoumlje zamijenili drugim.

L. C./Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari