Connect with us

Feljton

„Drugovi, protivite li se miru?“ – članak Viktora Orbana objavljen u FAZ

Objavljeno

on

Europa mnogo duguje Europskoj uniji. Referiranje na povijesne istine, doduše, nije dovoljno da bi osiguralo njezin opstanak. Unija može biti ponovno uspješna samo ako povrati svojim građanima osjećaj sigurnosti.

Viktor Orbán, premijer Mađarske

Nedavno sam boravio u Oggersheimu. Uvijek je vrlo stimulirajuće razgovarati o Europi s bivšim kancelarom Helmutom Kohlom. Posjetio sam i kuću Konrada Adenauera na putu k sjedištu Deutsche Telekoma u Bonnu gdje sam se upoznao s izazovima koje predstavlja digitalizacija. Stojeći pred kipovima Adenauera i de Gaullea, svrnuo sam pogled na Rajnu okupanu suncem. Ljudi s obje strane te rijeke lansirali su najuspješniji europski projekt svih vremena. Pa zašto je onda EU sada u tako nestabilnoj i nesigurnoj situaciji? Desetljećima su vladali mir i prosperitet – iako ne ujednačeno – što je učinilo Europu najpoželjnijim dijelom svijeta. Zašto onda među ljudima danas raste tako velika sumnja?

U ranim jutarnjim satima 24. lipnja, kada su stigli posljednji rezultati s britanskih glasačkih mjesta, postalo je jasno kako je ovaj veliki projekt izgubio potporu većine građana u jednoj velikoj zemlji članici. 24. lipnja sunce je izašlo kao i svaki dan, ali jedno poglavlje u povijesti europskih integracija je došlo kraju i započelo je novo. Imamo li dovoljno hrabrosti i iskrenosti da bismo razumijeli novonastalu situaciju i dali odgovore temeljene na poštovanju prema našim velikim prethodnicima i u najboljem interesu za naše građane, nacije i zajednicu?

U komunističkoj Istočnoj Njemačkoj, ako je netko čak i diskretno pokušao razgovarati o očitim problemima bio bi konfrontiran glupim ali očito konkluzivnim argumentom: „Druže, protivite li se miru?“ Krizama sklona EU ne može ušutkavati debatu o nekim fundamentalnim problemima tvrdnjama kako bi ljudi koji propituju europski projekt trebali posjetiti europske vojne grobnice. Spoznaja o povijesnim istinama nije dovoljna da bi osigurala opstanak Europske unije. Mnogo godina, europski projekt je napredovao – ne uvijek lagano, ali sa sveobuhvatnom konzistentnošću. Valovi veće integracije i proširenja nadopunjavali su se poput zubiju ciferšlusa/patentnog zatvarača. Najznačajniji trenuci u tom procesu bili su njemačko ujedinjenje 1990. i europsko ujedinjenje 2004.

I onda je 2005. nešto krenulo po zlu. Građani dviju zemalja utemeljiteljica – Francuske i Nizozemske, odbili su Sporazum o uspostavljanju Europskog ustava. Suprotno danskom i irskom referendumu na temu ostalih europskih sporazuma, nije bilo govora o ponavljanju referenduma nakon dodatnih preinaka. Proces daljnje integracije je došao do zastoja. No, do trenutka kada su napravljene izmjene, i kada je Lisabonski ugovor bio spreman stupiti na snagu, globalna se kriza nadvila nad nas. Europske elite koje su svoj legitimitet crpile iz ekonomskih postignuća, 2008. su doživjele poraz. Posljedice ekonomske i financijske krize nagovjestile su kraj iluzije da bi EU mogla garantirati nastavak prosperiteta za sve svoje građane. U pojedinim zemljama članicama, kriza elite je eskalirala u krizu demokracije.

Kulminacija krize se dogodila za vrijeme geopolitičkih previranja u Ukrajini 2014. te migracijskog vala jedva godinu dana kasnije. Strahovi i brige su se umnožili dok se broj rješenja i efikasnih odgovora smanjio. Upravo se zbog toga dogodio Brexit. Ovo što nam se sada događa je prekretnica jer prvi puta od utemeljenja, EU gubi članicu što je važan korak k dezintegraciji.

Mnogo ljudi smatra kako će Ujedinjeno Kraljevstvo skupo platiti svoje povlačenje iz EU. To je u neku ruku istina pošto svako ponovno rođenje podrazumijeva trpljenje. No, nisam zabrinut za Britance, ipak govorimo o zemlji s najstarijom demokracijom u Europi, nuklearnoj vojnoj sili s neizmjernom važnošću, članicom Vijeća sigurnosti UN-a i petom najvećom ekonomijom u svijetu. Oni će pronaći svoje novo mjesto u svijetu brže nego što bismo mogli zamisliti.
Stoga umjesto o UK trebali bismo brinuti o sebi. Za početak, trebali bismo jasno dati do znanja sami sebi i našim građanima kako EU još uvijek čini 27 zemalja članica i zajednica s populacijom od 444 milijuna ljudi. To nastavlja biti entitet ogromnog potencijala koji može biti uspješan samo ako uključimo ljude u zajedničku borbu s ciljem detektiranja uzroka naših kriza. Trebamo svaku individuu, svaku naciju, svaku zemlju članicu. Institucije ne mogu djelovati u svoju korist već moraju služiti kao pomoć za koordinaciju zemalja članica i pri tom ih ne smiju marginalizirati. Institucije postoje radi zemalja članica, a ne obratno. Trebamo racionalan i odlučujući preokret. Trebamo zaustaviti odmicanje od nacionalnih država Europe i idealizacije europskih projekata te odbaciti pogrešnu percepciju koju imamo o sebi. EU u cjelini i njezine pojedinačne zemlje članice više nemaju utjecaj i moć koju su imale ranije. Imamo veliko srce, ali naše mogućnosti su ograničene. Moramo ih koristiti odgovorno.

Moramo prepoznati da su eksperimenti koji su željeli kreirati direktnu, demokratsku zakonitost za EU institucije zaobilazeći zemlje članice u stvarnosti proizveli kontraefekt.

Srž mađarskog razmišljanja je da je EU bogata, ali slaba što je najgora kombinacija karakteristika. Trebamo prestati voditi neproduktivne ideološke debate oko toga trebamo li „više Europe“ ili „manje Europe“: gdje trebamo više, trebalo bi biti više, gdje trebamo manje, trebalo bi biti manje.

Posljednja istraživanja pokazala su porast broja ljudi koji počinju sumnjati u europski projekt i okreću se protiv njega. Moramo shvatiti da postoje različiti pogledi na izazove i solucije ne samo među političarima i političkim strankama već i među ljudima. Tu također postoje suprotna viđenja za daljnje postupanje.

Tako postoje oni koji žele više centralizacije, ali i oni koji žele manje. Postoje oni koji preferiraju Europu kao domovinu nacija dok bi drugi čak zabranjivali nacionalne zastave na sportskim stadionima. Ima onih koji bi dovodili radnu snagu u Europu iz daleka dok bi drugi radije osigurali poslove za veliku masu mladih i nezaposlenih ljudi u Europi. Postoje oni koji bi svoje demografske probleme riješavali useljavanjem milijuna migranata dok ostali polažu nade u promociju obitelji i obiteljskih vrijednosti. Postoje i oni koji misle da je danas najveći problem pitanje zaštite životinja dok drugi smatraju da bi se što prije trebalo pozabaviti povratkom osjećaja sigurnosti među ljudima. Postoje oni koji bi integrirali zemlje Zapadnog Balkana dok ostali odbijaju svaki spomen daljnjeg proširenja. Postoje oni koji bi planirali troškove na račun drugih dok s druge strane postoje mnogi koji odbijaju prihvatiti prekomjerne dugove na račun poreznih obveznika drugih zemalja članica i posljedično na štetu budućih generacija. Iza svih ovih nabrojanih stajališta stoje europski građani.

Kako možemo ponovno uspostaviti red u ovom europskom kaosu? Odgovor nije odviše kompliciran ako se pridržavamo principa da smo „ujedinjeni u različitosti“.
Moramo se pridržavati pravila koje smo sami uspostavili. Moramo se vratiti konzistentnoj primjeni europskog prava. To također znači da moramo koristiti jednake standarde za sve. Moramo poštovati ulogu nacionalnih parlamenata i ne smijemo ih isključivati iz ratifikacije međunarodnih ugovora od najvećeg značaja kao što je to slučaj s CETA-om ili TTIP-em.
Glavni razlog krize i nesigurnosti jest što smo zanemarivanjem pravila doveli u rizik dva temeljna europska postignuća – zajedničku valutu i unutarnje tržište zaštićeno Schengenom, drugim riječima – naš način života i naš ekonomski model. Sistematsko kršenje pakta o stabilnosti i rastu, schengenskog dogovora i dublinskih regulacija je postala standardna praksa, i to uz prešutno odobrenje vjernih zaštitnika tih ugovora. Uz to, koncept političke Komisije je sam po sebi teško tolerirati pošto ugovor jasno određuje moć tog tijela.
Naša zajednica podrazumijeva vrijednosti, ali i podijeljene odgovornosti. Dobar primjer toga su naš proračunski okvir i sistem zaštite naših vanjskih granica. U niti jednom slučaju odgovornost ne počiva na Bruxellesu već zemljama članicama. I ako se pojedina zemlja članica nađe pod pritiskom bez vlastite odgovornosti, zajednica koju čine ostale zemlje članice trebale bi se uključiti i pomoći. U tom duhu je Mađarska zaštitila svoje vanjske granice Schengena od čega je država financirala 97 posto. Zbog tog je uvjerenja Mađarska otplatila sve svoje dugove nakon što je bila prisiljena potražiti pomoć EU i MMF-a kao jedina zemlja koja je bila subjekt sankcija za povredu fiskalnih regulacija.
Nema sumnje da uz primjenu postojećih pravila treba kreirati i neka nova. Ali toj se potrebi ne bi trebalo prilaziti s aspekta ideologije. Zaštita vanjskih granica, digitalizacija ili industrijska politika su područja gdje zdravi razum diktira jačanje europske kooperacije. Ova područja uključuju zajedničku vanjsku i sigurnosnu te obrambenu i razvojnu politiku. Međutim gdje postoji zavada kako postupiti, postoji jedan europski instrument kako razriješiti sporove : to je još jednom sam Europski sporazum.

Euro i Schengen su dokazi kako je fleksibilna integracija stvarnost. Daljnje limitiranje unutar granica nije novina i pravila za jaču suradnju su dovoljno razvijena. Nije teško predvidjeti EU koja se postepeno raspada zbog izlaska iz okvira svojih regulacija i dovođenja u pitanje vlastitih granica.

Ne smijemo biti naivni: postoje sljedbenici užurbane promjene Sporazuma. Primjeri toga su „Spitzenkandidat“ metoda nominiranja predsjednika Komisije ili zahtjevi Komisije oko mandatorne i permanentne redistribucije migranata. Ili recimo posljednja odluka Europskog parlamenta u vezi aktivacije članka 50.

Drugi temeljni zadatak je povratak osjećaja sigurnosti među ljudima. Nekontrolirani priljev stotina tisuća ljudi i kolaps sistema za koji su ljudi vjerovali da funkcionira, pretežito po pitanju zaštite europskih vanjskih granica, ne može se odvojiti od promašaja integracije. Posljednja zastrašujuća serija napada nije ostavila prostora za mirovanje.
Isto vrijedi i za europsku ekonomiju i tržište rada. Da, pasivni smo svjedoci globalizacije. No ako vjerujemo, ako se osjećamo dovoljno snažnima, ne bismo se trebali povući iz situacije već se pridružiti natjecanju. Vanjske granice, za koje se nekoć mislilo da su neobranjive su postepeno postale zaštićene. Španjolska metoda potvrđuje da se plava granica može štititi, a mađarska metoda je dokazala da je isto moguće i sa zelenom.
Dodatno, masovan populacijski promet, drugi fenomen globalizacije, naročito svakodnevni socijalni i ekonomski efekti digitalizacije, opširno pokazuju gdje leže rizici i mogućnosti. Mađarska će sa svim raspoloživim sredstvima i dalje tretirati razvoj nacionalne, regionalne i europske digitalizacije kao pitanje od najvećeg prioriteta.

Danas više nego ikada trebamo sve zemlje članice – male i velike, stare i nove, u eurozoni i van nje, istočne i zapadne, južne i sjeverne da udruže svoje snage. Sviđalo nam se ili ne, Njemačka centralna pozicija postaje još jača. Njemačka se može osloniti na Mađarsku u izvršavanju zajedničkih europskih obveza iako između sebe moramo raščistiti jednu važnu stvar. Mogu to sumirati u jednoj riječi -„ograda“.

1989. smo zajednički napisali europsku povijest. 2015. opet smo se zajednički našli u centru europske debate. Stoga samo mi to pitanje možemo zajednički razriješiti i objasniti našim europskim partnerima. Mađarska nije velika zemlja članica, ali nas je Bog stavio na mapu svijeta gdje povijest katkad dolazi u tranzitu.

U ljeto 2015. zanemarujući sva europska pravila, više od deset tisuća migranata dnevno je stizalo na mađarsko-srpsku granicu. Ti ljudi su već prije toga ušli na prostor druge zemlje članice schengenske zone. Pošto je dužnst države koja se nalazi na vanjskoj granici schengenske zone osigurati da se prolazak granice kontrolira, Mađarska nije imala druge opcije nego li da podigne fizičku barijeru. Željeli bismo naglasiti kako su u tom trenutku postojale četiri slične granice na teritoriju EU. Njemačka, ali i znantan broj njemačke populacije, nisu mogli razumijeti, a neki ljudi još uvijek nisu, kako Mađarska, zemlja koja je srušila željeznu zavjesnu može pribjeći takvoj mjeri.

Mogu razumijeti zašto njemačko društvo koje je desetljećima bilo podijeljeno zidovima i bodljivakom žicom ne voli ograde. No ako itko ima moralno pravo to objasniti svojim njemačkim prijateljima onda su to Mađari. Naposljetku, Mađarska je bila ta koja je presjekla željenu zavjesu koja je dijelila Europu i Nijemce u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata. Odluka Mađarske da dozvoli istočnonjemačkim građanima da masovno odu na Zapad je povučena iz bilateralnog sporazuma potpisanog s Istočnom Njemačkom 60-ih godina prošlog stoljeća, sporazuma koji je slijedio nakon gradnje Berlinskog zida.

No,odluka da se prekine taj sporazum postigao je konsenzus čitavog mađarskog društva : u demokratskoj opoziciji baš kao i reformiranoj komunističkoj vladi. Mađarska je iskoristila međunarodno pravo kako bi izbila prvu ciglu iz tog zida što je vodilo u ujedinjenje Njemačke, a posljedično i ujedinjenje čitave Europe. Njemačko ujedinjenje stoga se veže uz mađarsku nezavisnost i slobodu. Oba događaja su neodvojiva od ujedinjenja Europe. Mogli bismo dodati kako u niti jednoj drugoj zemlji ujedinjenje Njemačke nije uživalo takvu nepodijeljenu podršku.
1989. smo srušili ogradu koja je dijelila Europljane. U ranu jesen 2015. smo podigli ogradu na vanjskoj zelenoj granici Schengenske zone da bismo zaštitili najveće postignuće Europske unije: slobodno kretanje unutar zajedničke zone unutarnjeg tržišta. Posljedično smo štitili način života naših ljudi i ekonomski model – barem na dijelu europske vanjske granice za koju smo odgovorni. I, ne manje važno, štitili smo sigurnost Europljana.

Činilo smo to kao dobri Europljani koji se drže zakona. Zaštita vanjske granice ne može se vrednovati estetskim kriterijima, nije u ingerenciji ljepote i ne može se upriličiti cvijećem i dječjim igračkama.

Kada sam u Banzu političarima iz Kršćanske-socijalne unije rekao da sam kapetan vaše granične utvrde, želio sam izraziti srž Schengena. Vanjske granice Njemačke i mnogih drugih zemalja članica su zapravo stotinama kilometara udaljene od njihova teritorija. Stoga te zemlje članice trebaju imati povjerenje u zemlje članice na vanjskim granicama i dužnosti koje im sukladno tome pripadaju. Mađarska je svoju dužnost obavila. Mađarska štiti Nijemce skupa sa Šveđanima, Dancima i svim svojim ostalim europskim partnerima. Zbog ovakvih sam komentara trpio optužbe za populizam. No mi, Mađari, nazivamo stvari svojim imenom. To je dio naše prirode. Ne želimo raspodijeliti teret migracije na Europu već ga se u potpunosti želimo riješiti.

Sada smo dosegli razinu kada pitanje zaštite vanjskih granica uživa širok konsenzus. I naši pogledi su se uvelike ujednačili na nizu ostalih pitanja. To uključuje nužnost djelovanja protiv uzroka migracija, na čemu mađarski i njemački vojnici zajedno rade u operacijama u nekoliko kritičnih regija. Složili smo se da oni koji trebaju pomoć je trebaju i dobiti, ali što bliže svojih domova. Suradnja s partnerskim zemljama, bilo zemljama iz kojih potječu migranti ili tranzitnim je postala još važnija. Povećali samo humanitarnu i financijsku pomoć do limita svojih kapaciteta. Mađarska nikoga nije iznevjerila, a ponajmanje Nijemce.

Po pitanja „ograde“ postoji još jedna riječ o kojoj bismo trebali prodiskutirati. Ta riječ je voluntarizam. Briselske institucije vjeruju kako postoji samo jedan način kako upravljati i riješiti pitanje migrantske krize: mandatornom relokacijom kvota. Mađarska je bila prva koja je izrazila neslaganje s takvom idejom. Suprotstavili smo joj se u političkoj debati, slijedi nam odlazak na Europski sud u Luxemburgu, a također namjeravamo konzultirati i mađarski narod na predstojećem referendumu. Pa čemu takav tvrd stav?

U jednu ruku, dok ne steknemo sposobnost kontrole situacijom na vanjskim granicama i dok ne odlučimo tko može ući na teritorij, bilo kakav distribucijski nacrt predstavlja poziv još većem broju ljudi. U drugu ruku, mandatorna distribucija nije moguća ako krijumčari ili migranti odlučuju o svojoj konačnoj destinaciji. Treće, ta poruka ohrabruje milijune ekonomskih mi migranata da se zapute istim smjerom. Bolji život ne može se propagirati kao temeljno pravo ma koliko to željeli. Posljednje, ali ne manje važno, u europskom pravu ne postoji izričito pravilo o postupanju u slučaju masovnih migracija.

Stoga se sve svodi na sljedeće: ako ne postoji zajednički dogovoreno pravilo oko nečega, onda njegovu provedbu možemo osigurati samo na volonterskoj bazi, barem dok se ne postigne zajednički dogovor oko novog pravila. U brojnim prilikama postojao je sličan dogovor na razini Europskog vijeća, ali su ostale briselske institucije to odbijale potvrditi. Osim toga, posljednji prijedlozi Europske komisije ciljaju objediniti tri razližite dimenzije: azil, legalnu migraciju i demografiju što predstavlja ozbiljnu grešku na koju ne možemo pristati.
Istinskim se izbjeglicama treba pomoći na najefikasniji način. Postoje opća pravila u slučaju legalne migracije, ali ona nisu provediva među svim zemljama članicama. U Mađarskoj moramo integrirati stotine tisuća naših romskih zemljaka na tržištu rada dok se gdjegod drugdje mladi nezaposleni diplomanti broje u stotinama tisuća. A što se tiče demografije, EU tu nema nikakve kompetencije. I mi također imamo demografski problem i iako ne postoje garancije da će naša politika jačanja obitelji biti uspješna, želimo osigurati da sami odlučujemo kako vidimo naše vlastito društvo, kako želimo živjeti i s kim. U Mađarskoj već stoljećima živimo s našim zemljacima koji potječu iz svakog kutka Europe. U mađarskom su parlamentu zastupljeni predstavnici trinaest nacionalnih manjina. U Budimpešti je katolička bazilika udaljena kratkim hodom od gradske sinagoge. Generacije su odrastale u ovakvom okruženju. Njihova društvena vizija zajedničke budućnosti se temeljila na njihovim vlastitim odlukama, ne instrukcijama udaljenih, bezličnih institucija.

Zaštita vanjskih granica mora povratiti ljudima osjećaj sigurnosti. Još se puno treba raditi na ojačavanju zajedničke sigurnosne i obrambene politike u konzistenciji s našom razvojnom politikom.

Više ne možemo odgađati debatu na najvišoj razini niti o našim strateškim partnerima. Ne bismo smjeli zazirati od toga da dozvolimo vrhuški država i vlada, radije nego EU birokratima, da diskutiraju o međunarodnim vezama – bilo između EU i Rusije ili između EU i SAD-a. Ako izgubimo političku kontrolu, važni projekti poput TTIP-a bi mogli završiti u slijepoj ulici.

I naposljetku je bitno spomenuti konkurentnost EU u kontekstu problema i mogućnosti. Ekonomija je najvažniji indikator propadanja EU. Populacija se smanjuje, a gospodarska proizvodnja opada i to je u kontrastu s disproporcijalnim društvenim troškovima. Dok smo se bavili migracijom, izgubili smo korisno vrijeme i digitalizacija nas je zatekla. Ne samo da su se sada pojedini sektori ili poslovi našli u problemu već ćemo biti primorani iz temelja promijeniti život društva i gospodarstvo, zajednice i individualca kakvim ga danas poznajemo. Milijuni brinu zbog svojih poslova. Digitalizacija, industrijska politika, vezane inovacije i infrastrukturalni razvoj su dobri primjeri problema koji nas primoravaju da se odmaknemo od ideoloških sukoba po pitanju „manje“ ili „više Europe“. Moramo pragmatično odrediti područja u kojima možemo razvijati proces europske integracije. Trebamo pozitivan nacrt, sigurnost i rast.

Ponovno rođenje europskog ideala je moguće. Mađarska se zajedno s ostalim zemljama Višegradske skupine smatra odlučnom, dovoljno jakom i posvećenom kako bi u tom cilju aktivno i proporcionalno participirala.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari

Plati kavu uredništvu

EUR