Pratite nas

Reagiranja

Drugovi s HRT! Gdje su moji filmovi?

Objavljeno

na

Cenzura na HRT

Dragi naši čitatelji portala HKV, sigurno ste primili mnogo čestitaka za Božić i novu godinu 2019. koja ima puno dana i vrlo je neizvjesna. Može nam donijeti i dobro i zlo, a želimo biti vjerni Kristu i naći malo sreće i zadovoljstva za našu djecu, sebe i našu domovinu Hrvatsku. Neopterećena potrebama za vlašću i novcem, živim svoj mali život pridonoseći ponekom riječi njegovoj dobroti i ljepoti. Nikada jedno bez drugoga. Tu je i istina, pratilica koju jureći hvatamo svakom novom knjigom o našoj blistavoj i ujedno tužnoj prošlosti. Blistavoj po pobjedama u znanosti, kulturi i osobito u posljednjem obrambenom Domovinskom ratu, piše Nevenka Nekić/HKV.

Moj skromni doprinos u povijesnom i kulturnom prostoru naše nove Republike Hrvatske sastoji se između ostaloga i od 56 snimljenih dokumentarnih filmova koji su krajem devedesetih i početkom novoga tisućljeća bili novost i svojim opsegom obuhvatili zaista mnoštvo do tada nepoznatih tema. Ne pišem ovo da bih zadivila nekoga, ili podsjetila kako sam postala bogata od honorara. Ne, sve je to bilo u nemoguće skromnim uvjetima koje nam je na jedvite jade osigurao glavni urednik Znanstveno-obrazovnoga programa tadašnje HT Marijan Bušić, a koji program, dakako, više ne postoji. Neki filmovi su prikazani jednom, neki više puta, a neki mnogo puta. Za reprize, kako čitatelji ne bi zamišljali moje honorare, mogu priložiti HAVCeve ispise – najčešće od 5-7 lipa po jednom scenariju za polusatni dokumentarac, do nekoliko kuna. Novac Havca, toga divnoga izuma milih političara nagnutih lijevo, uglavnom čak nisam ni dobila, ali to nije ni važno. Nema tu lažne skromnosti, to su samo činjenice.

Bila sam sretna da naši gledatelji saznaju o temama iz hrvatske povijesti, kulture ili hrvatskoga jadranskoga podmorja. Snimala sam prema svojim scenarijima, vodila priču pred kamerom, sudjelovala u montaži, odabrala glazbu za svaki film (osim za Hrvatsko podmorje!), snimala svoj tekst u offu, kako se to žargonski kaže. Jednom riječju mogu nazvati filmove svojim autorskim djelima.

Bilo bi nepravedno izostaviti i redateljicu Mariju Jović, koju je odredio Marijan Bušić. I sada će netko reći, što nas briga za sve to. Ali već samo navođenje naziva tema dat će jasniju sliku, koja sada pohranjena u dubokim prostorima arhiva HRT počiva u miru. (Kao što je epizoda Zagrebulje iz kultnoga „Maloga mista“ počivala pola stoljeća.)

„Povijest ženskim rukopisom“

Najprije tu je ciklus „Povijest ženskim rukopisom“. Nemojte pomisliti da se radi o nekakvoj feminističkoj frljičevštini. Naslovi poput: Kraljica Jelena, Čika i Vekenega, Kraljica Katarina Kosača, Beatrica Frankopanka, Cvijeta Zuzorićeva, Mila Gojsalića, Katarina Zrinska, Anica Bošković, Dragojla Jarnevićeva, Ivana Brlić Mažuranić – govore o posve drugačijem profilu znamenitih žena koje su ostavile svojim radom i djelima, kulturom i religioznom čistoćom tragove na dugoj fresci hrvatske baštine. Filmovi su snimani na originalnim mjestima života spomenutih osoba, s izuzecima izvan Hrvatske jer nam TV nikada nije mogla dati ni jednu dnevnicu da odemo npr. u Graz i snimimo prostor gdje je ukopana Katarina Zrinska i sl. Unatoč tome filmovi su doživjeli veliko zanimanje i bili traženi od gledateljstva. Ali to je bilo prije dolaska komunista na ponovnu vlast. (Sve ove naslove s dodanim, a nikada snimljenim tekstovima, objavila sam u knjizi „Hrvatske heroine“. Dodani su Diva Grabovčeva, Slava Raškaj, Dora Pejačević i Jelena Zrinska. U rukopisu scenarija ostali su Faust Vrančić, Ruđer Bošković kao i tri heroine.)

Cijela ta nizanka sada počiva u podrumskim arhivima HRT, a gledamo ljigave i često posve netočne priloge nekih knjazova o znamenitim osobama iz hrvatske povjesnice, (drsko i podlo prikazuje se ubijeni Stipica naš Radić u kolicima koja vuku guske!), rijetko o ovim slavnim ženama, a ako i budu u dokumentarnim prilozima, onda s ponekom lascivnom podlosti.

Istovremeno sam snimala filmove o našim Crkvenim doprinosima hrvatskoj baštini, filmove o neizostavnim redovima ili pustinjacima. Nizanka „Bračka kvadrifora“: Andrija Dorotić, Povaljski prag, Pustinja Blaca, Zmajeva špilja. Potom „Legende, kronike i zapisi“: Glava Petra Kružića, Oko Tulovih Greda, Smrt Mladena Šubića Bribirskoga, Lokrumsko prokletstvo.

Snimila sam ifilm o Nadbiskupskoj klasičnoj gimaziji u Zagrebu. Prikazan je samo jednom. To je najveća škola koja je ikada sagrađena u Hrvatskoj, s najvećom dvoranom za predstave, s jedinstvenom Zvjezdarnicom itd. Dakako, odgojila je stotine svećenika i ja sam imala čast biti profesoricom u tom slavnom prosvjetnom gnijezdu.

Film o prošlosti Vukovara

Poseban doživljaj bio je snimanje filma o prošlosti Vukovara – od postanka u nalazištima Vučedola, preko srednjega vijeka do danas. Većina naših slavnih „intelektualaca“ u otužnom Hrvatskom državnom saboru tipa marasa, beljaka i sličnih, ne zna kako je ta prošlost izgledala, kakve su kulturološke i ine stožerne temelje imali Vukovarci kad su otvorili svoju gimnaziju, glazbenu školu, više novina, a o crkvi da ne govorim. Slavu i sjaj u doba grofova Eltz ne samo da se od 1918. godine pa u doba komunizma zatiralo, od ono malo Srba koji su tu u ranijoj povijesti živjeli, ali nikakvu značajnu ulogu u usponu grada Vukovara nisu imali. Osvijetlila sam tu činjenicu dokumentarno i vjerojatno stoga taj film također počiva u arhivima HRT.

Za više od 30 filmova o „Hrvatskom podmorju“ i „Ušću hrvatskih rijeka“ radila sam scenarije koji se odnose na spomenike izvan podmorja, sudjelovala kod montaže i oblikovala tekstovlje za standard hrvatskoga jezika za sve pa i prirodoslovne podatke. Redatelj i glavni ronilac bio je Miro Andrić, iz vojne službe protjerani visoki časnik, sudionik Domovinskoga rata, koji je zadužio svojim angažmanom i prikazom ljepota te vrijednosti hrvatskoga podmorja prvi puta našu hrvatsku javnost.

Moj auktorski film – scenaristički, redateljski, glazbeno oblikovan – ostvaren je u dokumentarcu o kiparu Mili Grgasu čiji javni spomenici rese diljem Hrvatske mnoga mjesta. Jedan svi poznajete – to je spomenik Vatroslavu Lisinskom na glazbenoj palači Lisinski. On nije nikada prikazan na HRT jer je Mile bio deklarirani Hrvat, izradio je kip Alojzija Stepinca, Majke Božje i uopće bio nepodoban. Film je tri puta prikazan na Laudato TV. Mile je takoreći u posljednjim trenutcima života mogao vidjeti film s bolesničke postelje.

Posebno nagrađeni scenarij i tekst u offu bio je za film“Draga Gospa Ilačka“. U konkurenciji na Trsatu u nizu sakralnih filmova dobio je prvu nagradu, a komisija je naglasila da je nagrađen ponajviše poradi teksta koji sam napisala i interpretirala.

Moj narod treba istinu o sebi

Kome treba ovaj popis? Možda ipak gledateljima koji nisu posve zaboravili da se može prikazati i ove dokumentarce umjesto uvezenih, ili pak domaćih koji se bave vrlo često efemerijama, izostavljajući bitne događaje iz hrvatske povijesne i kulturne baštine. Nemojte zamišljati da bih ja osobno imala neke posebne materijalne ili ine koristi – ni onih nekoliko lipa ne stiže do mene. A ni ne želim ih. Stalo mi je da moj narod nešto sazna, nešto vrijedno o samome sebi, da se duhovno uzdigne ponad bljutave kaljuže u kojoj se valjaju političari i novi valovi „umetnika“, da bude ponosan. Ali morali bismo učiniti kao Česi- doći, izbaciti stare putnike-činovnike u HRT koji lutaju putevima divljih svinja i početi prikazivati bar nešto, pa i ono iz arhiva nesretne i prokazane propale Austro-Ugarske, Kraljevinske Jugoslavije, endehaške i komunističke muke hrvatskoga naroda. Bogu hvala da ipak povremeno gledamo na drugim TV postajama dokumentarce koji nastaju snagom i voljom auktora iz posve novih rakursa zornih prikaza istine o našoj slavnoj i tužnoj prošlosti.

Drugovi s HRT! Gdje su moji filmovi? Gdje su slavne osobe iz naše burne prošlosti? Gdje su dani slave, ljepote i domoljublja i tko nam to isključuje mikrofone na Jelačićevu trgu kad pola milijuna Hrvata čeka pjesmu? Tko određuje nevrijedne i vrijedne sadržaje na ekranima? Da, to pitam ja kao auktorica, kao stvarateljica sitnog kamenčića u mozaiku naše baštine od Dubrovnika do Vukovara! Ništa ne tražim, ništa ne očekujem, ništa ne trebam, moj narod treba istinu o sebi. Za istinu je spreman.

Nevenka Nekić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Vukovarske udruge: ‘Srđan Milaković mora odstupiti ili biti smijenjen s mjesta zamjenika gradonačelnika Vukovara’

Objavljeno

na

Branimir Glavaš je prekjučer istaknuo kako mu je čudno da se lokalni političar jednog malog grada usudi ulaziti u visoku sferu politike.

Srđan Milaković je 2016., 2017. i 2018. u nekoliko navrata oslobađajuću i legitimnu vojno-redarstvenu akciju Oluju nazivao etničkim čišćenjem.

U Vukovaru se ovim i ovakvim izjavama sije mržnja i prijeti svim Hrvatima u Vukovaru, bez obzira na njihovu narodnost. Ovaj zamjenik gradonačelnika iz reda srpske narodne skupine treba odstupiti s mjesta zamjenika gradonačelnika jer svjesno širi neistine i svjesno svim Vukovarcima prijeti na narodnoj, pa čak i nacionalnoj osnovi.

Ministar uprave Lovro Kušćević je prekjučer naglasio kako je posao lokalnog političara na vlasti da brine o gradu Vukovaru, a ne da vodi nacionalnu politiku. Rekao je kako svi znamo tko je bio agresor u Vukovaru, svi znamo tko su bili branitelji  Vukovara.

Tko smo “svi” ministre Kuščević?!?

Ako svi znamo, kako to onda ne zna zamjenik gradonačelnika Vukovara Srđan Milaković !?!?

Srđan Milaković, zamjenik gradonačelnika iz reda srpske narodne skupine, 2017. i 2018. opetovano je javno negirao agresiju na Vukovar. Na svaki upit je li to bila agresija on je negirao te brutalnu srpsku agresiju na Vukovar nazivao pobunom.

Ovim putem molimo sve koji zadnjih dana napadate gradonačelnika Vukovara odmaknite se od njega i usmjerite svoje reakcije na stvarnog tvorca nemira, nacionalne netrpeljivosti i razora, kao što su Pupovac, Milaković, i ostala ekipa iz redova srpske manjine koja ne poštuje hrvatsku himnu, zastavu ni grb. Okrenite se prema onima koji ne žele reći gdje su naši nestali, i tko su preostali ratni zločinci koji šetaju po lijepoj našoj.

Gradonačelnik Ivan Penava i njegov zamjenik Marijan Pavliček štite mir i red u gradu boreći se protiv mržnje, kaosa i razora koje širi zamjenik gradonačelnika Srđan Milaković, i slični njemu koji po savjete idu u Srbiju i tamo izjavljuju kako za njih Domovinski obrambeni rat ne postoji niti će to ikada postojati a kamoli biti u programu obrazovanja po Srpskom programu.

Srđan Milaković mora odstupiti ili biti smijenjen s mjesta zamjenika gradonačelnika Vukovara ili:

1. javno priznati srpsku agresiju na Vukovar i Hrvatsku

2. javno priznati oslobađajuću i legitimnu vojno-redarstvenu akciju Oluju

U protivnom on mora odmah otići s pozicije u gradu Vukovaru s koje širi nacionalnu netrpeljivost, širi neistine i obmane, te sije mržnju.

I za kraj, Hrvatska je nacionalna država. Jedno od njezinih obilježja je nacija koju čine svi njezini državljani bez obzira na njihovu vjeroispovijest i narodnost.

Svi državljani Hrvatske su Hrvati po nacionalnosti, bez obzira na njihovu narodnu i vjersku pripadnost. Stoga, Srđane Milakoviću, prestani sijati mržnju i obmanjivati Vukovarce i sve ostale hrvatske državljane.

Bacite svoje verbalno smrtonosno oružje i postanite hrvatski mirotvorac, ili se maknite iz javnog života Hrvatske koji trujete svojom mržnjom.”

GO KUPDRGV
Predsjednik Franjo Šoljić

 

Penava: U Vukovaru su spodobe i zločinci klali Hrvate, ali Milaković se jadan osjeća nesigurno

 

 

 

Tomo Medved: Milakovićeve izjave apsolutno su neprihvatljive i protivne Ustavu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Mladen Pavković: Zbog čega suđenje zloglasnom Vasiljeviću ‘nikoga’ ne zanima?

Objavljeno

na

Na Županijskom sudu u Osijeku krajem listopada prošle godine počelo je suđenje bivšem, zloglasnom zapovjedniku zločinačkog KOS-a Aleksandru Vasiljeviću. Sudi mu se u odsutnosti jer je nedostupan hrvatskom pravosuđu.

Terete ga da je umiješan u osnivanje koncentracijskih logora, odnosno da je počinio ratne zločine protiv civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika u srbijanskim logorima u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata.

Na početku suđenja, sudac je najavio ispitivanje 4oo svjedoka.

Vasiljević  danas ima 80 godina,i veliko je pitanje hoće li uopće doživjeti  presudu.

Još 1991. dobro se znalo tko je ovaj zločinac. Da je suđenje počelo odmah nakon Domovinskoga rata (što se čekalo?) bila bi to druga priča.

A ovako, osudit će ga, a njemu se ne će ništa dogoditi, jer ga Srbi sigurno ne će izručiti, kao ni jednog svog ratnog zločinca.

Nu, malo je poznato, a za to mu se ne sudi (!), da je ovaj „pomozbog“ junak, ratnu zločinačku karijeru „počeo“ u Virovitici.

U tom je gradu 25. siječnja 1991., u obiteljskoj kući, osobno uhitio tadašnjeg predsjednika Izvršnog vijeća Virovitice Antuna Habijanca, koji je na taj način postao prvi politički zatvorenik u Republici Hrvatskoj.

Riječ je o tzv. Virovitičkoj skupini, u kojoj su još bili: Đuro Dečak, Vinko Belobrk i drugi.

Kad ga je Vasiljević zajedno sa svojim zločincima toga dana dopremio u tamošnju kasarnu uz ostalo mu je rekao: „Vi ste Antune, od časa kad sam ušao u vašu kuću uhićen. Sada ćete biti kampanjolom sprovedeni do Gakova, to je vojni poligon nedaleko grada, (30 kilometara), zatim ćete helikopterom hitno biti prebačeni u Vojni istražni zatvor u Zagrebu, gdje će vas tri dana ispitivati organi službe bezbjednosti koji će vam odrediti pritvor od 72 sata. Nakon toga preuzima vas slijedeća tri dana  istražni sudija Vojnog zatvora u Zagrebu, a poslije vam se može pritvor odrediti još 30 dana, pa tako sve do šest mjeseci dok istraga traje. Za vrijeme ispitivanja, odnosno u vremenu od 72 sata, u rukama ste organa bezbjednosti i nemate pravo na odvjetnika, a poslije kako vi želite“.

Vasiljević je Habijanca sproveo i u zagrebački zatvor.

Dakle, ovaj je srbijanski zločinac kriv i za prva uhićenja nevinih Hrvata, ali i za štošta drugo što nažalost nije obuhvaćeno ovom optužnicom.

Zašto?

Na suđenjima hrvatskim braniteljima, koji su poput Tomislava Merčepa (po zapovjednoj odgovornosti), dobili drastične kazne, ni izdaleka nije bilo toliko svjedoka, vjerojatno zbog toga da ih se što hitrije smjesti iza rešetaka.

Vasiljević ne će ni dana, nažalost, provesti u hrvatskom zatvoru.

Gdje je tu pravda, odnosno čemu služe zakašnjela suđenja ratnim zločincima i to još u – odsutnosti?

Pored toga, ovo suđenje ne izaziva gotovo nikakvu medijsku pozornost, dok s druge pak strane, primjera radi, Tomo Horvatinčić, kad se samo pojavi na sudu u Šibeniku, gdje mu se sudi, zbog nenamjernog izazivanja smrti bračnog para (2011.) kod novinara izaziva pravu „histeriju“ ili bolje rečeno medijski linč.

Zbog čega suđenje zloglasnom Vasiljeviću „nikoga“ ne zanima?

U srbijanskim medijima o tome uopće i ne izvještavaju.

Vjerojatno je to zato jer „svi“ znaju da od toga ne će biti „ništa“, osim tu i tamo neke „predstave“ za narod!

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari