Connect with us

Feljton

Društvene pretpostavke za postojanja desnice u modernoj Hrvatskoj

Objavljeno

-

U promišljanju temeljnih naznaka i obilježja suvremene Hrvatske teško bi bilo ne zapaziti društvenu istinu: Hrvatska je država mlade, neiživljene ( još nepotrošene ) demokracije. Opće je mjesto u razmatranju činjenica nastanka države u Hrvata: Hrvatska je uspostavljena u nametnutom ratu tako što su demokratske ustanove nacijepljene na duboko ukorijenjena ( duhovna) stabla/debla samourušenoga komunističkoga totalitarizma posebnoga tipa u cijelom komunističkom bloku od Trsta do Vladivostoka. Ova, ne samo povijesna, činjenica u bitnome određuje kako društveno tako i intimno biće hrvatskoga čovjeka i naroda.

Riječ je ovdje o samoupravljačkom unutarnjem mehanizmu u duhu hrvatskih ljudi nakon urušavanja i toga posebnoga oblika komunizma i njegovom zbiljskom odrazu u načinu razumijevanja i poimanja mjesta i uloge države u društvu. Naime, za razliku od komunizma u ostalom svijetu, koji je bio isti po načinu i sadržaju, u njegovoj samoupravnoj inačici, on je zaista duboko zadro, sa istim sadržajem, tako što je bio drugačiji po pristupu od onih u drugim zemljama zahvaćenim jednopartijskim komunističkim jednoumljem i diktaturom.

Dakle, moderna Hrvatska nastala je bez ikakve tradicije ( iskustva ) svojih žitelja života u demokraciji. Stoga, i kad se govori o desnici kao političkom sustavu vrjednota, potrebno je prethodno u(s)tvrditi ishodišne pretpostavke za postojanje tradicionalnih okolnosti za bilo kakvo političko udruživanje osoba. Riječju, potrebno je utvrditi postojanje različitih društvenih temelja takvom udruživanju. A njih, kao što se zna, u totalitarnom komunizmu nije bilo. Niti ih je moglo biti.

Samo po sebi, ta činjenica nepostojanja pretpostavki za društvo različitosti/raznooobličnosti društvenog ustrojavanja je središnji problem u pokušaju da se ipak na nekom temelju odredi sam pojam desnice u Hrvatskoj.

Naime, kako da se to zbude, kad nije postojalo nešto takvo kao što je društvena mnoštvenost/mnogoobličnost? Ali, nije to samo usud desnice u Hrvata, nego i ljevice i centra kao i njihovih prijelaznih oblika/međuoblika. Ništa takva nema korijena u temel(c)jima društva koje izlazi iz okrilja totalitarizma.

Kao prvo, nakon pedesetogodišnjega sustavnoga komunističkog totalitarizma koji je živio na tlapnji o „besklasnom društvu“, pri čem su sustavno uništavani puki znaci, a ne da bi stvarno postojali, u društvenom okruženju neki, svojim posebnim interesima utvrđeni, društveni slojevi ili razredi. Jer i sama zamisao o društvenom samoupravljanju je u korijenu, u samoj svojoj bîti, činila bespredmetnim svaki oblik takvoga promišljanja. Osim toga, kako je ono bilo utvrđeno kao jedini sveobuhvatni dopušteni način života i rada osoba, budući da se ono zasnivalo na temelju nevlasničkih društvenih odnosa – društvenom vlasništvu kao ničijem i svačijem – i tako od ekonomije/gospodarstva pa sve do školstva i umjetnosti nikakvom obliku društvene mnoštvenosti nije bilo mjesta. Ni teorijski, a budući da je riječ o totalitarnom komunističkom sistemu, nije ni smjelo biti. Odnosno, tako nešto bilo je doslovno nezamislivo! I još: da ga je moglo biti i u naznakama, kao oblika ustrojavanja ljudi, bilo bi kazneno djelo, napad na same temeljce sistema !

U takvom društvenom suznačju i ozračju govoriti o desnici, ljevici centru, a što bi bilo jedino sociološki i moguće, spada i u neku vrstu kabinetskoga besadržajnoga razglabanja. U osnovi, tako nešto bilo bi, čak i na razini kabinetskih rasprava, nešto bez ikakvih stvarnih temelja u društvenom tkivu nacije, preživjele u uvjetima totalitarnoga sustava. Prema tome, i desnica, ljevica i centar u Hrvatskoj mogu opstajati samo kao jedan misaoni konstrukt ( puki intelektualizam ). Odnosno, nešto tako moguće je tek kao zamisao, u najboljem slučaju manje više uredan sklop dobrih želja što u društvenom tkivu naroda nema temelja, zbiljskih pretpostavki za zaživjeti, ili ih jedva može imati. I to tek u naznakama.

Drugim riječima, ti nazivi ( desnica, ljevica, centar ), ta samoimenovanja političkih ustroja u društvenoj zbilji Hrvatske moraju se uzimati s krajnjim oprezom. I to tek veoma uvjetno. Naime, opći je društveni zakon: za zbiljsku podjelu, dakle, opstanak različitih društvenih skupina sa svojim posebnim interesima, kao temelja za političko udruživanje, u stvarnom životu moderne Hrvatske, jednostavno, nema! A, kao što je već gore istaknuto, niti ih je moglo biti u prethodnom povijesnom ( komunističkom totalitarnom ) razdoblju u Hrvatskoj. Ipak, kako su na društvenoj pozornici, u osvit mlade hrvatske države nastale političke stranke koje sebi daju, ili im se pridaje pridjevak desnice, onda se valja pozabaviti tim pitanjem. To tim više što se, na temelju statistike o 86% katolika u društvenom tkivu hrvatske nacije, drži normalnim da bi tako određeno duhovno tkivo ( duhovna osnova ) nacije moralo biti u političkom smislu – konzervativno. Reklo bi se: samo po sebi desno!

Tome je tako ako se slijedi uobičajeni misaoni sklop u povijesti društvenih istraživanja i znanstvenih navika ( uobičajenih špranci ) koje desnicu određuje kao konzervativni, na privatnom vlasništvu zasnovani kršćanski/vjernički i domovinski ( nacionalno ) opredjeljujući odsječak nekoga društva. Tako je to u demokratskom ( europskom ) prostoru čiji je Hrvatska prirodni i neodvojivi dio. Prema tome, upravo prevladavajuća kršćanska – katolička duhovna osnova hrvatskoga društva ukazuje na potrebu da se pobliže promotre stvarni izgledi i mogućnosti ostvarenja desnice kao političkoga društvenoga izbora hrvatskih ljudi u ova vremena. To posebice uzme li se u obzir činjenica da moderna, suverena Hrvatska opstoji punih 30 godina u demokratskom društvenom okruženju a za koje se vrijeme nije uspjelo ostvariti ozbiljniji društveni utjecaj onoga što se označuje desnicom u politici.

Izborni neuspjesi desnice

U Hrvatskoj se često postavlja pitanje uzroka izbornih neuspjeha političkih snaga u javnosti prihvaćenih ( označenih i samoprozvanih ) desnicom. Počam od gomile političkih pravaških ustroja pa sve do HSS.

Neki će tom skupu trajnih izbornih gubitnika s desne strane pribrojiti i HSLS. Ali, HSLS u tu skupinu ne spada. Ne spada ni: po svom nastanku; po postojanju ikakve ( ozbiljne ) liberalističko/liberalne snage u ranijoj povijesti političkoga života Hrvatske; po svojim utemeljiteljima; po času nastanka. ( Ona je ustrojena je kao posebna sastavnica tadašnje parakomunističke organizacije nazvane Socijalistički savez radnoga naroda Hrvatske. Dakle, uz punu suglasnost i dopuštenje i blagonaklonost komunističkih vlasti prije nego što su one zakonom dopustile višestranačje u Hrvatskoj. ). Osim toga, HSLS je, u pokušaju da na idejnoj osnovi spoji socijalno i standardno liberalno/ističko sa socijalizmom, a, povrh toga, hoteći biti i premosnicom između komunističkoga totalitarizma i prijelaza društva u demokraciju, ispala društveno – političko „drveno željezo“. Jer, njezini su čelnici povjerovali da je tako nešto, kao mirni prijelaz iz komunističkoga totalitarizma i modernoga društva, moguć! Sve se to zbivalo usprkos nekim istaknutim hrvatskim ljudima s jasnim nacionalnim predznakom žrtava komunističkoga terora u sedamdesetprvoj godini koji su bili u inicijativnom i njezinom inicijalnom sastavu.

HSLS je sebi sustavno pridavala povijesnu zadaću do tad neviđenu: da bude način mirnog prijelaza iz totalitarizma u društvo slobodā u jednoj totalitarnoj višenacionalnoj zajednici potpuno različiti povijesti i stupnja nacionalne dovršenosti, od povijesnih do nepovijesnih naroda/nacija!!! Usprkos tako široko, i zaista idealistički, postavljenim temeljcima, HSLS je bila postigla je tek jedno: biti zbiljsko društveno mrtvorođenče. Odnosno, ona nije položila ispit pred poviješću.

Naime, ona, već od svoga nastanka čini iskonsku povijesnu pogrješku. Jer, u času, kad se tek stvaralo temeljne pretpostavke za nastanak države, HSLS – i država Hrvata nije bio prvi i temeljni cilj, nego njeno „građansko“ dizajniranje. A to, „građansko“ dizajniranje, je ogledni primjer sljepoće, odsuće zbiljskoga osjećaja za društvenu zbilju. Jer, u času kad države još nema ni na papiru, ustrajavati na pojedinostima njezinoga uređenja ( ideologiji liberalizam kao vrhuncu građanskoga identiteta!? ), kao temeljcu političkoga programa, je pun promašen trud!

Isto tako, očito je: bez države bilo kakav njezin mogući dizajn je sukob sa bitnim tijekom povijesne zbilje! Odnosno, državu se može djelatno dizajnirati tek kad ona zbiljski postoji! Ne kao zamisao, ili deklaracija, nego kao politička, međunarodno prihvaćena ( priznata ) činjenica! Ostali uzroci neuspjeha HSLS, mogu biti zanimljivi povjesničarima, ali nemaju nekoga značenja za bît stvari, a to je: HSLS je promašila povijesni čas! Sve ostalo oko nje, i njenoga usuda, proizlazi iz toga. Jer, u presudnom povijesnom času društvenoga vrenja u Hrvatskoj, HSLS je postupila doslovno, suprotno od onoga što je učinio dr. Tuđman. A njegovo je bilo: zna se – najprije država, a onda ćemo se, kad ju ostvarimo, lako dogovoriti kako ćemo ju urediti. To tim više što su svi politički čimbenici, izvan krila jedine ( komunističke ) partije, u javnom prostoru iskazivali isto to kao HSLS! Ma kako se oni samoimenovali. Svi, osim dr. Tuđmana! On je već i kao povjesničar znao: bez države kao nesporne činjenice, svaki napor oko njenoga uređivanja/dizajniranja je ćoravi posao! U ranom razdoblju nastanka hrvatske države od svih stranaka koje nose pridjevak „desne“ do Sabora je dogurala obnovljena HSP.

U daljem trajanju državnoga Sabora, ostale stranke s desnom javnom označnicom sve zajedno su osvajale nekih 10 – 15 % od broja izašlih na izbore. I to je sve. I tako stalno. Isto tako, ako se pođe od programskih zasada, sve te stranke/čice nisu se bitno međusobno razlikovale. Na ovaj, ili na onaj način, sve su one temeljile svoj program na pravaštvu. Također, sve one su imale potpuno isti, negativni, odnos prema dr. Tuđmanu i njegovoj vladi. Oštro su joj se suprotstavljale jer da ta vlada izdaje čistu pravašku misao! I, među inim, time Hrvatsku vodi u propast.

S obzirom na izniman osobni utjecaj i predsjednikovu karizmu sve, što su te strukture mogle postići u tim prilikama, bilo je puko traćenje vremena. Jer, predsjednik Tuđman je imao neupitni autoritet pobjedničkoga vođe u ratu i uspješnoga kreatora države u miru.

Dakle, u ime svojih visokih zamisli i ideala o načinu vladanja Hrvatskom, a ne uzimajući u obzir kako vanjske tako ni unutarnje prilike i okolnosti i zadatosti politike kao umijeća mogućega, u spletu složenih međunarodnih i zahtjevnih unutarnjih (ne)zadatosti kao i negativnoga nasljeđa jednoumne komunističke diktature, te su se stranke/čice gubile u povijesnim maglama, u rasvjetljavanju usuda hrvatske nacionalne povijesti koju da dr. Tuđman izdaje. Svu tu svoju antituđmanovsku rabotu opravdavale su svojom misli – vodiljom: bitkom za što dosljednije nasljedovanje Oca nacije – Ante Starčevića! Jednom riječi: živjele su u svom svijetu čistih, neupitnih istina u kojem kao da od doba Ante Starčevića nisu, u duhovnom, ali i u svakom drugom smislu, u stanju društvene svijesti, doslovno prošli eoni! Osim toga, takve su zamisli i ideje bile izvan samoga toga povijesnoga trenutka, a bile su i izvan svjetskih političkih kretanja, presudnih i čimbenika i silnica koje određuju aktualni povijesni čas.

Jasno, ako se jedna misao samo troši na svoju neupitnu povijesnu istinitost ( opravdanost ), pa kad se pri tom postavi izvan trenutnoga povijesnoga zbivanja, ako uspostavlja red stvari izvan suvremenosti, ona mora izgubiti bitku u boju počam od onoga kao što je bitka za kruh svagdašnji! I ne samo to, nego i bitku s modernitetom. A tu nikakve izvanjske prilagodbe takvih programa istom modernitetu ne pomažu.

Također, na pravaške oči, predsjednik Tuđman ostvario je san svih pravaša: nacionalnu državu Hrvata!

Naravno, ni u kom slučaju, savršenu, a još manje po mjeri vrijednosnoga sustava XIX. st. kad nastaje pravaštvo kao izvorni hrvatski društveno – politički fenomen. U tom smislu, ukazati je na istinu da je pravaštvo, kao društveno opravdana i stvarna, politička platforma moguća i smislena samo u takvom ( povijesnom ) suznačju kad jedna povijesna nacija ( Nacija koja je u svom stasanju imala svoju državu. ) živi u – višenacionalnom državnom okviru. Znači, u takvim okolnostima, a pozivom na neupitno državno pravo, svo se hrvatsko pravaštvo nužno svodi na zahtjev za ostvarenjem toga povijesnoga državnoga prava. A ono je samo povijesnim usudom, privremeno, ustuknulo pred jačim „pravom“ puke obrane gologa života hrvatske nacije u okviru jačega državnoga sustava. U tom smislu, ne slučajno rabljen je u XIX st. pojam „virtualnih prava kraljevine Hrvatske! A, kao što se zna: u takvoj ( višenacionalnoj ) državi, u susretu s jačim nacijama, Hrvatska je nužno zakinuta u svom temeljnom biću i poslanju – vlastitoj državnosti. Odnosno, u takvim prilikama, ma kakve da joj se slobode davale, ona, samo od njih ne može opstati kao suvereni subjekt s međunarodnopravnim sadržajem. Odnosno, samo u takvim prilikama, kad je jedna povijesna nacija osujećena u svom temeljnom pravu na državu, moguće je, pa i nužno, i svu politiku takve, uskraćene, i u svom biću osakaćene, nacije, orijentirati prema jednim cilju: u suvremenim okolnostima, toga, ali i bilo kojega drugoga doba – oživjeti svoje neupitno pravo na državu i vlastito državno pravo!

S druge strane, u tadašnjim europskim prilikama druge polovice XIX st. kad se rađa pravaška ideja, o nekoj mogućnosti da Hrvati ostvare svoje neupitno povijesno pravo na svoju državu, a da pri tom taj europski poredak ravnoteže velikih kontinentalnih sila ne bude ugrožen, nije bilo nikakve stvarne podloge da se tako nešto i zbude! Osim usuda nesporazuma s povijesnim trenutkom nastanka moderne „Tuđmanove“ države, hrvatsko pravaštvo, u svim svojim inačicama, s manje ili više kršćansko – demokratske glazure, podložno je kobi stalnoga cijepanja s istodobnim upornim lelekom za ujedinjenjem svih pravaških ustroja. I tako u krug!

Krešimir Bužimski

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari