Pratite nas

Kolumne

Država Izrael prirodni je saveznik Hrvata

Objavljeno

na

Dosta se usporedbi može povući promatrajući povijesti političkog odrastanja Hrvata i Židova. Židovi su, u vrijeme iščekivanja mesije – za kojeg su držali da će im donijeti nacionalno oslobođenje od tuđinske vlasti – kad bi išli iz Galileje u Judeju i obrnuto, morali prelaziti preko područja Samarije koje je nastanjivao njima neprijateljski narod.

Nisu li i koja dva tisućljeća kasnije iščekujući svog zemaljskog mesiju i Hrvati, kad bi se iz Hercegovine, te dobrog dijela Bosne i Dalmacije, zaputili u svoje kulturno i političko središte, morali prolaziti preko područja u kojima je naseljen njima sve samo ne prijateljski živalj? U bolnom i dugotrajnom odrastanju nakon puno vremena dočekaše i jedni i drugi vlastitu državu, s time da su Židovi ipak imali nešto više vremena za razmišljanje koje su, kako se danas vidi, razboritije utrošili. Spomenimo i kako je državni prostor oba ova naroda smješten na razmeđu civilizacija gdje se isprepliću različite kulture ali i suprotstavljeni geopolitički interesi, na osjetljivom području na kojem i lagani vjetrić može raspiriti požar katastrofalnih razmjera. Uz to, i Izrael i Hrvatsku karakterizira državno ozemlje čudnovata oblika, lišeno strateške dubine i lako ranjivo na vanjske ugroze. Dovoljno je uočiti sličnost između podređenog položaja šireg dubrovačkog područja koje se lako nadzire s platoa u susjednoj državi te sjevera Izraela i Golanske visoravni. Kao starija braća Hrvata, i to ne samo u vjeri, Židovi su ipak nešto ranije odrasli, dok se Hrvati još uvijek bore s pubertetskim prištićima, a moguće i nekim izraslinama malignije prirode. Na koga se u toj borbi prirodnije ugledati nego na sebi sličnoga, onoga koji je prošao putem kojim ti je poći?

Često se navodi kako Hrvati mogu od Židova mogu puno naučiti u području poljoprivrede (poznata je priča kako su Židovi od pustinje napravili plodnu zemlju, dok Hrvatima uspijeva skoro pa i veći “pothvat” – učiniti obrnuto), zatim visoke tehnologije u raznim gospodarskim granama u kojima je Izrael u samom svjetskom vrhu, ali i demografske politike gdje Izrael kao jedina zemlja judeo-kršćanskog civilizacijskog kruga uspijeva prirodnim putem posve regenerirati, pa i znatno povećati vlastito stanovništvo, čak i kad se izuzme udio arapske manjine u tome. Kad su poslovi u pitanju, nikako ne treba zanemariti bliskost izraelskih dužnosnika i utjecajnih ljudi s vodećim svjetskim financijskim krugovima, baš kao ni strateško geopolitičko savezništvo Izraela s najmoćnijom silom svijeta. Ipak, oslanjajući se na uvodna uvodna razmatranja, najprirodnijim područjem za suradnju nameće se nacionalna, ili ljepše rečeno domovinska sigurnost. Jer, nije li Hrvatskoj probitačnije surađivati s Izraelom u području nacionalne sigurnosti i visokih tehnologija u kojima ova zemlja prednjači, nego iz Norveške i Nizozemske uvoziti “tehnologiju” za temeljiti društveni reinženjering? Bilo u formi genderizma i ostalih ideoloških derivata marksizma, bilo putem fondacija koje potiču pravo na smrt još nerođenog drugog, taj savršeni demografski alat kulture smrti.

“Ili-ili” umovi – kakve na marksističkoj matrici vječitog društvenog sukoba producira zakržljali hrvatski obrazovni sustav svesrdno potpomognut isto takvom medijskom arhitekturom – potenciraju lažna “ili-ili” pitanja što potiče zbunjenost, svrstavanje i suprotstavljanje u društvu, a ne suradnju na boljitak zajednice. Na takva pitanja samosvjesna država poput Izraela pronalazi “i-i” odgovor. Npr. na u Hrvatskoj danas aktualnu dvojbu treba li trošiti na obrazovanje ili vojsku, Izrael efektno odgovara – na obrazovanje kroz vojsku. Jer čemu pamet i znanje ako se nisi u stanju obraniti? Uz ovladavanje vojnim vještinama i izgradnju pozitivnog odnosa prema domovini ključna je dobrobit tamošnjeg služenja vojnog roka upravo mogućnost osobnog profesionalnog razvoja kroz pristup visokoj tehnologiji implementiranoj u tamošnjoj vojsci.

Švicarska, primjerice, iako joj najveće sile već više od 200 godina jamče mir, ne odustaje od načela naoružanog naroda i obveznog služenja vojske, a nije smještena na nekom posebno osjetljivom području na kojem se susreću silnice i isprepliću interesi najvećih svjetskih sila. Hrvatskoj je, s druge strane, bilo potrebno svega 5-6 godina od rata da pobjedničku vojsku skoro posve razoruža. I to čak s primjetno dozom olakšanja, kad ju je ponižavajuće nonšalantno, više nego simbolično, postrojio ministar obrane u bermudama.

U vlastitu se sigurnost, bilo vrijeme mira, bilo doba zloslutnih napetosti, uvijek isplati ulagati, posebice ako ti je kuća na trusnom tlu. U doba mira još i više, jer onaj koji tada to radi, spremno dočekuje nevere koje se obično naglo i nenadano pojave. A tada se lakovjernost i nehaj skupo plaćaju.

Hrvatska se na taj skuplji način školovala u najtežim okolnostima boreći se za vlastitu slobodu i neovisnost, izgradivši u kratkom vremenu vojsku impresivnih sposobnosti. Njome se najprije obranila od višestruko nadmoćnijeg neprijatelja, da bi ga potom, postigavši vojnu ravnotežu u materijalnim sredstvima i preuzevši inicijativu na bojištu, uspjela efektno matirati. No, nakon dana ponosa i slave, dana pobjede i izgradnje svijesti o vlastitim sposobnostima i mogućnostima, dolazi do rastakanja države kroz zapostavljanje i omalovažavanje vrijednosti iskazanih u Domovinskom ratu – vrijednosti na kojima je država stvorena, obranjena, oslobođena i do prvog kata izgrađena.

Ni Hrvatska vojska nije izbjegla tom udaru. Ostatci iz totalitarnog, visoko militariziranog sustava odjednom su u maniri napušenih hipija počeli propovijedati destruktivne pacifističke mantre ne bi li otupili svijest Hrvata utonulih u samozadovoljstvo nakon veličanstvene pobjede, uvjeravajući ih kako su sve opasnosti minule. Tako u vremenima varljivog mira domovinska sigurnost postaje zadnja rupa na svirali, a najbolji hrvatski vojnici, ratni pobjednici – umjesto da im se omogući da stečeno umijeće i vještine nadograde pa da postanu pobjednicima i u miru – bivaju u najboljoj životnoj dobi anestezirani umirovljenjem. Potom je bilo tek pitanje vremena i stvar tehnike kad će ih se i kako početi prikazivati nepotrebnim teretom društva, kao parazite. Sustavno su ponižavani i stvaranjem paklenog medijskog ozračja, ali i s njim usklađenog općeg društvenog i kulturnog okruženja čija je neslavna perjanica perverzni filmski opus financiran od hrvatske države. Tako onima koji bi željeli doprinijeti gospodarskom boljitku Hrvatske ratno iskustvo sve više postaje teret, a ne prednost što bi bilo prirodno. Oni čije službene biografije počinju devedesetih uspjeli su stvoriti društveno ozračje koje branitelje tjera da svoje životopise započnu devedesetšestom, kako ih potencijalni poslodavac ne bi s čuđenjem gledao i uputio na dodatni psihijatrijski pregled. A može li se uopće zamisliti bolja kvalifikacija za obnašanje najodgovornijih dužnosti u gospodarstvu i državnoj upravi od upravljanja i sudjelovanja u ratnim operacijama, te tako iskazanim sposobnostima u pogibeljnim okolnostima, ali i  potvrđenim pozitivnim emocionalnim odnosom prema državi? Zašto propustiti jedinstvenu priliku da oni koji su krvavo stekli rijetke i cijenjene vještine postanu kamen ugaoni i kotač zamašnjak u razvoju i realizaciji koncepta nacionalne sigurnosti kao hrvatskog branda prepoznatljivog u svijetu poput, recimo, hrvatskog nogometa? Ako su već mnogi ratnici teškim nemarom danas za tu svrhu izgubljeni, trebamo li izgubiti i njihove sinove otpravljajući ih u bijeli svijet?

Oni tankoćutniji, koje sablažnjava možebitni angažman Hrvatske vojske u inozemstvu pa još argumentiraju taj stav tvrdnjom kako Hrvatska nikad nije vodila ofanzivne ratove, neka se u svojoj moralnoj čistoći radije zapitaju koliko su dugo kroz povijest Hrvati ratovali u službi drugih gospodara kao operativci i plaćenici. Zar bi sad kad im se konačno pruža prilika da kroz organizirani politički okvir i međunarodni pravni subjektivitet iskoriste teško stečenu komparativnu prednost za boljitak hrvatske države, trebali od nje tek tako odustati? Svaka sličnost sa spomenutim iskorištavanjem poljoprivrednih resursa, čini se, ni ovdje nije slučajna. Kako u tome, tako i u odnosu prema svojim braniteljima, ne ćemo pogriješiti potražimo li uzor u Izraelu. Još ćemo manje pogriješiti poslužimo li se izraelskim iskustvima u tretmanu onih pojedinaca i skupina koje pokušavaju iznutra potkopavati njihovu državu namećući strane im vrijednosti i mijenjajući im identitet i mentalitet. Oni tu ne bježe ni od oduzimanja državljanstva domaćim kolaboracionistima u toj podloj, tobože nevladinoj raboti stranih vlada. Koliko li samo u Hrvatskoj kandidata nestrpljivo čeka u redu da ih se riješi tog teškog bremena – znaka pripadnosti državi koju preziru?

Danas kada je interes ključnih međunarodnih sila, pa i onih koje Hrvati tradicionalno doživljavaju dobronamjernima, očito suprotstavljen hrvatskom, ili u najboljem slučaju nejasan, možda nam spasenje, ovaj put ovozemaljsko, opet dođe od Židova (nije li već jednom stiglo u vidu sudca Merona, američkog Židova?). U vidu pojačane suradnje ili barem kao putokaz kamo nam je ići. Baš kao i Samarijanki na zdencu vode u evanđelju od prošle nedjelje. I to u vrijeme kad je hrvatski narod po tko zna koji put preveden žedan preko vode, nasamaren i osamaren.

U tome su nečasnu ulogu nažalost odigrali i neki vodeći predstavnici židovske zajednice u Hrvatskoj čije držanje prema hrvatskom narodu i državi ipak u nekoj mjeri opterećuje odnos između Hrvatske i Izraela. Kako bi se rasvijetlili korijeni takva ponašanja, dovoljno je uočiti da strukturama naslijeđenim iz komunističkog totalitarizma nije promakao strateški značaj židovske zajednice u Hrvatskoj. Stoga su se potrudili da se na vodećim mjestima u njoj nađu provjereni ljudi iz kolaboracionističkih (s komunističkim vlastima) obitelji. Jedan iz tog jata, k tome još hrvatski veleposlanik u Parizu, drži u svom uredu na vidnom mjestu portret komunističkog satrapa, svojedobno i sponzora terorizma usmjerenog protiv Izraela. Onog istog koji je na tlu svoje socijalističke gubernije tim teroristima pružao punu logističku potporu ne libeći im se dati čak i sigurno utočište nakon počinjenih zločina. Koliko još i danas simpatiziraju lik i djelo jugokomunističkog diktatora, toliko su hrvatski Židovi iz tih krugova kritični prema današnjoj aktivnoj politici Izraela, ponajviše onoj vezanoj uz nacionalnu sigurnost.

Ako su takva stava prema Izraelu, onda ne treba čuditi što se i prema Hrvatskoj odnose poput likova iz nekog Goebbelsovog huškačkog propagandnog filma čija je svrha bila u očima njemačkog naroda prikazati Židove odgovornima za sva zla. Titoistički Židovi tako zapravo predstavljaju jedino aktivno žarište potencijalnog antisemitizma u suvremenoj Hrvatskoj. No, suprotno ustrajnoj promidžbi da mu je mržnja prema drugima, tako i Židovima, urođena, hrvatski narod na to ne nasjeda, jednostavno prepoznajući u njima ono što jesu –  jugokomunističke provokatore čije djelovanje ne određuje etnička pripadnost, jer ti duhom i dušom čisti proleteri svih su nacija i vjera, preciznije nevjera.

Ti reketari u službi srpske politike anatemiziranja Hrvata ne samo da svesrdno podgrijavaju mućkalice nastale u toj kuhinji, nego i u “Zaustavite Reuters” stilu ne dopuštaju povijesnoj znanosti da ponudi odgovore na pitanja odnosa Hrvata prema Židovima tijekom Drugog svjetskog rata. U svrhu rasvjetljavanja istine posebno je važan doprinos povjesničarke Esther Gitman, Židovke koju je prema njezinom svjedočenju spasio jedan ustaša iz ratnog Sarajeva. Ona se usudila ozbiljnije pročeprkati po hrvatskim arhivima iz tog povijesnog razdoblja, te objaviti nalaze istraživanja svekolikoj javnosti o brojnim slučajevima pomoći Židovima od strane običnih ljudi, ali i službenika NDH, što baš i nije bila raširena praksa u tadašnjoj Europi. Time je izazvala nervozu i čuđenje svog mentora, inače istog onog poklisara, titoljupca, teško razumljivom “dobrotom” hrvatskih vlasti još uvijek zbrinutog na veleposlaničkom položaju u Parizu. Izvrstan posao radi i filmaš Jakov Sedlar koji je u filmu o logoru Jasenovac i općenito o prilikama u NDH izložio mnoge dokumentirane činjenice koje bacaju sasvim drugo svijetlo na to razdoblje od onoga, kojim ga držeći medijski monopol, prikazuju jugokomunistički reketari. Pri tom je posebno upečatljiva odjavna špica Sedlarova filma iz koje je vidljivo da više od pola ekipe čine upravo Židovi.  

Danas doista nema razloga da odnose Izraela i Hrvatske opterećuju oni koji su umislili da Hrvate mogu natjerati da pale svijeće na tuđim grobovima, a vlastite da zanemare u tolikoj mjeri da ih se ne smiju ni spominjati. Uživljavajući se u tu krajnje nečovječnu ulogu oni predstavnici židovske zajednice u Hrvatskoj, koji se nikako ne uspijevaju riješiti totalitarnog mentalnog sklopa, ne djeluju kao most između dvije države, već više kao mina na tom mostu. Stoga neka njegovo razminiranje bude pokazna vježba iz nacionalne sigurnosti obiju zemalja kao preduvjet i zalog buduće plodonosne suradnje na sreću i radost ovoga i budućih naraštaja.

Grgur S.

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Dr. sc. Stjepan Šterc: Hrvatska je kažnjena iz drugih razloga, jer UZP je jednostavno – ‘izmišljotina’!

Objavljeno

na

Objavio

Ponavljanje povijesnih obrazaca u različitim vremenima i različitim političkim i vojnim odnosima nije nikakva novina bosansko-hercegovačkog prostora, niti je njegovo demografsko pražnjenje isključivost devedesetih godina prošlog stoljeća. Poseban je to primjer prostora u kojem se uvijek u mirnodopskim vremenima pokušavalo ustrojiti etnički i religijski prevladavajuće populacije po političkim, društvenim i interesnim načelima i uvijek se pritom izbjegavalo razrješenje teritorijalnosti na kojoj počivaju temelji svih identiteta u nadgradnji.

Mirnodopska razdoblja, ili bolje rečeno razdoblja više primirja nego mira, nikad nisu Bosnu i Hercegovinu primirila do razine logičnog, političkog, gospodarskog, demografskog i svakog drugog funkcioniranja organizacije prostora, već su bila samo nastavak dohvata interesa koji se nisu uspjeli ostvariti ratnim djelovanjima. Primarno prema kontroli južne hrvatske jadranske obale, odnosno južno od Karlobaga u prvoj novijoj varijanti i južno od ušća Neretve u drugoj. Izlazak na Jadran povijesni je mit i želja kroz sva prošla razdoblja uglavnom svih susjeda i njihovih vojski, a sva su druga pojašnjenja uvijek bila u interesu ostavljanja krivnje upravo onima (nama, Hrvatskoj) koji su tu obalu i širi prostor zaobalja branili. Povijesni usud koji traje i nametanje povijesne krivnje Hrvatskoj zbog obrane svojeg prostora i svoje populacije, kao obrazac nastavka pritiska i otvaranja mogućnosti djelovanja prema istom tom rimlandskom prostoru drugim načinima (Pavićeva geopolitička koncepcija Rimlanda i Hartlanda hrvatskog okruženja), promatramo upravo ovih dana. Haaško je djelovanje u svom temeljnom nerazumijevanju složenosti bosansko-hercegovačkog i šireg prostora unijelo novi nemir, koji će ostati trajnom posljedicom s uvijek istom povijesnom ulogom Hrvatske i hrvatskog naroda u predziđu. Sve dok silno negativni demografski procesi u hrvatskoj populaciji ne postanu limitirajući faktor obrane Hrvatske, istočne jadranske obale i srednje Europe.

Interesna izmišljotina

Zato je haaška presuda i kvalifikacija udruženog zločinačkog poduhvata koji je, po viđenju sudskih vijećnika svemirski udaljenih od realnosti, činjenica, spoznaje o svim okolnostima i uopće poznavanja prostora, počinila vojska hrvatskog naroda, nastavak već viđenih obrazaca usmjeravanja generalne krivnje na onog kojeg se želi i dalje pokoravati, kontrolirati i u osnovi kažnjavati. Hrvatska je neosporno kažnjena i nije to prvi put u dugoj povijesti borbe za prevrijednu istočnu jadransku obalu, koja je, eto, nekim čudom pripala nama. Koncepcije o rezervnom prostoru, rezidencijalnoj Europi, strateškom izlazu na toplo Sredozemno more i slične, nimalo nisu samo teorijske naravi, već uvijek postojeća osnova postavljanja generalne krivnje nakon neuspjeha, ali ih za sada nećemo u nastavku posebno razmatrati.

Najjednostavnije je haašku presudu i udruženi zločinački poduhvat zato označiti kao izmišljotinu. Jednostavno, točno, nedvosmisleno, razumno i bez ikakvih kalkulacija (Milanović, Z., Udruženi zločinački pothvat – to je izmišljotina, N1, 29.11.2017.). Interesna izmišljotina u prostoru svjesnog produžavanja nemira i apsolutno nejasne logike u nesigurnom predziđu, u kojem sa sjevero-zapadne strane stanovništvo jednostavno nestaje. Dramatični završetak suda velikom generalovom porukom hrvatskom narodu i objema državama, samo je potvrda nevjerojatne osobnosti i snage pojedinca, koju se, koliko god to željeli, ne može pokoriti političkim presudama, geopolitičkim kombinacijama i sličnim postupcima. Uostalom, takva nas je i slična razina unutarnje snage na samom kretanju agresije prema Hrvatskoj ostavila čvrsto na nogama do samog oslobađanja. Ne mislimo pritom uopće amnestirati sve tragedije koje su se u ratnom ludilu događale sa svih strana, na svim stranama pa i hrvatskoj. Međutim, tvrditi kako je Hrvatska ušla u obranu svojih državnih i etničkih prostora s isključivim ciljem etničkog čišćenja pripadnika napadačke populacije, novi je obrazac postratnih kažnjavanja i kombiniranja u interesu kontrole prostora koji nisu mogli biti osvojeni ratom. Nema te slobode za velikog Slobodana Praljka koja bi mogla zamijeniti osobnost koju ne možeš pokoriti, niti ponižavanja koja možeš takvoj osobnosti nametnuti.

Prilažem zato svemu pismo studenta, sada profesora geografije i povijesti, svom profesoru u kojem sasvim iskreno progovara o mitskom događaju u haaškoj sudnici, koja ničim nije zavrijedila ovakav povijesni završetak:

Tako vam je to, Bruno…

Dr. sc. Stjepan Šterc

„Bio sam siguran kako ću upoznati gospodina Slobodana Praljka, čekajući s njegovim prijateljima povratak ratnika i feštu za koju je sve već bilo spremno. Upoznao sam ga na nevjerojatan način. Nezamisliva je bila i nedoživljena tuga dok su prijatelji gledali kako odlazi, osjećajući istovremeno kako mu ničim ne mogu pomoći. Prepričavali su mi tog dana njihove posljednje razgovore, pa i anegdotu u kojoj mu francuski časnik drži predavanje o tome kako bi i što trebalo. Praljak ga potom krene ispitivati o francuskoj književnosti o čemu dotični nije ništa znao, pa o njegovim sirevima i vinima; stade mu ih opisivati i nabrajati iz koje su regije, kakve su kvalitete i slično, o čemu isto nije znao ništa. Na kraju ga upita: ‘Vidiš, o svojoj zemlji jako malo znaš, pa kako misliš da mene možeš učiti o mojoj?’

Razgovori su prijatelja i dalje tekli i polako otkrivam njegovu veliku osobnost. General Praljak je npr. svojim tijelom štitio muslimanke i njihovu djecu u Mostaru dok ih je s druge obale JNA gađala, a svoj je stan u Zagrebu ustupio muslimanskoj obitelji za vrijeme rata. Dok je ABiH vršila zločine nad hrvatskim civilima u Bosni, propustio im je humanitarni konvoj koji je bio blokiran u Čitluku i puno još toga. Ugodni razgovori koji ničim nisu ukazivali na odlazak. Slušao sam dalje.

Više od 200.000 muslimana je za vrijeme rata bilo u hrvatskim hotelima, više od 10.000 njihovih vojnika je liječeno u našim bolnicama, pomoglo im se naoružanjem, spašen je Bihać od sudbine Srebrenice, njihova je vojska obučavana u Zagrebu… Slušao sam pozorno i iznosim tek male fragmente svog znanja, neusporedivog s onim što su o generalu Praljku izgovorili njegovi prijatelji. Zamislite sad kolika je ljudska veličina, moral i dostojanstvo kad znaš kako si odslužio 2/3 kazne koju nisi zaslužio i uskoro izlaziš iz zatvora kao slobodan čovjek. Izdržao si sve do kraja, elaborirao sve postupke i dokazao vlastitu nevinost, napisao knjige o tome i usprkos svemu ostao normalan do kraja. Ipak, na kraju te osudi politički sud kao pripadnika naroda koji je pobijedio u ratu. Nema toga u cijeloj povijesti i na kraju – osuda za nešto za što si duboko uvjeren da nisi kriv.

Iako te čekaju obitelj, prijatelji, sloboda i zemlja kojoj si sve dao, iako znaš kako ćeš biti dočekan u svakom kutku svoje zemlje, ipak uzimaš završnu riječ i ostavljaš ih bez teksta, gledaš ih i daješ život za ideale.

To je mogao napraviti Slobodan Praljak i Shakespearovi likovi iz knjiga i poslati poruku svima.

Koliko god sam tužan, koliko god sam sebično htio upoznati ga, toliko sam s druge strane zadivljen koliko se ljudsko dostojanstvo može odmaći od najvećeg straha – smrti i uzeti ju kao vlastitu pobjedu.” (Jerkušić Bruno, Zagreb, 30.11.2017.).

Tako Vam je to, Bruno, u zemlji koja ne priznaje svoje veličine, u kojoj je idealizam sveden na političku pragmatiku opstanka na sceni, u kojoj su znanstvena predviđanja i dokazivanja šund i nepotrebna i u kojoj se vlastitim odlaskom mora poslati poruka o budućnosti, dostojanstvu i opstanku

1. Napad na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu izveden je iz istog smjera i po istom obrascu, a prve udare srbijanske vojske primili su i podnijeli Hrvati. Zaustavljajući prodore prema Slavoniji, Banovini, Kordunu, Lici, Posavini, Dalmaciji i samoj jadranskoj obali, žrtve su bile velike, kao i razaranja koja su uslijedila. Nije tu bilo milosti, jer se trebao osvojiti hrvatski prostor po ranije zacrtanim linijama. UZP u tom razdoblju? Nije se niti spominjao.

2. „Dakle, na okupiranom ili teritoriju osvojenom od srpske okupacijske armije na dan 31. 3. 1991. živjelo je ukupno 549.083 stanovnika, od kojih 203.656 Hrvata (37,1%) i 57.597 ostalih (10,5%). Gotovo 50% ili točnije 47,6% nesrpskog stanovništva!!! To je borba za zaštitu srpskog ugroženog i nenaoružanog stanovništva. Srba je po istom popisu bilo 287.830 ili 52,4%, ali je zato bitno da je to samo 49,5% od ukupnog broja Srba koji žive u Hrvatskoj!!! Više od 50% Srba živi izmiješano s Hrvatima i ostalima, uglavnom u urbanim regijama i čine manjinsko stanovništvo: kao Mađari u Vojvodini, kao Muslimani u Crnoj Gori, kao Flamanci u Nizozemskoj itd., itd. Prema svim varijantama velikosrpske ideje, srpska se etnička manjina može zaštititi: prvo, okupacijom svih naroda koji, kao većinski, okružuju Srbe; drugo, okupacijom cijele Hrvatske i njenih 80% stanovnika etničke i nacionalne pripadnosti u ime 12,2% Srba, i treće, da se vojno zadrži što više teritorija, pa makar na njemu živjelo samo 50% Srba i makar oni čine samo 6,0% ukupnog stanovništva Hrvatske! U ime 6% stanovništva traže 26,5% površine, etnički očiste oko 250.000 Hrvata i ostalih i dalje trube o vlastitoj ugroženosti i genocidnosti Hrvata. Tih 287.830 Srba na okupiranim područjima Hrvatske, po popisu 1991., čini samo 3,4% svih Srba koji žive na prostorima bivše Jugoslavije i oni, naravno, zahtijevaju još jednu u nizu srpskih država. Teško je i izbrojiti koliko bi po tom istom principu bilo albanskih država u Srbiji i Makedoniji, mađarskih i hrvatskih u Vojvodini i sl.” (Šterc, S. Pokos, N., 1993: Demografski uzroci i posljedice rata protiv Hrvatske, Društvena istraživanja 4-5, 305-333). UZP? Nije se ni spominjao.

3. UZP djelovanje hrvatskog političkog vrha i Hrvatskog vijeća obrane u Bosni i Hercegovini poklapa se prema presudi sa 4 mjeseca djelovanja upravo u vrijeme kada je Armija BiH, pokretom svojih jedinica i strateškim udarom, planirala dolinom Neretve vojskom izbiti na Jadran. Trebalo se razmaknuti ili pak u Hrvatskoj mirno promatrati nastavak osvajanja?

4. Planiranje etničkog čišćenja, kao temelj presude ili koncepcija po kojoj se obrana hrvatskih prostora vodila s tim ciljem, nevjerojatna je konstrukcija koja apsolutno negira stvarnost i konačne rezultate srbijanskih osvajanja. Pobjednička vojska koja je tijekom Oluje i nakon nje mogla stati na bilo kojoj liniji obzirom na snagu, obučenost, zapovjedni kadar, tehničku opremljenost, spremnost i slično, dogovorno se zaustavlja i pred Podunavljem i pred Banja Lukom i pred svim dogovorenim graničnim područjima. Rezultati u Bosni i Hercegovini ratnog razdoblja i demografskih promjena nakon 1991. godine prikazani su u donjoj tablici. Kome treba objašnjavati kojeg je to stanovništva apsolutno i relativno najmanje nakon napada na Bosnu i Hercegovinu? U ratu koji nije bio cvjetna livada…

Etnički sastav                   2013.                   1991.                  Promjena 1991/2013.

Bošnjaci              1,769.592 (50,1%)   1, 902.956 (43,5%)                 – 7,0%

Srbi                    1,086.733 (30,8%)    1,366.104 (31,2%)                 -20,5%

Hrvati                    544.780 (15,4%)       760.852 (17,4%)                -28,4%

Ostali:                     130.054 (3,7%)         347.121 (7,9%)               -62,5%

Ukupno            3,791.662 (100,0%)     4,377.033 (100,0%)          – 13,4%

5. Hrvatska je kažnjena iz drugih razloga, jer UZP je jednostavno „izmišljotina”.

Izvor: Stjepan Šterc/dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Amsterdamska u sjeni “Ivo Lola koalicije”

Objavljeno

na

Objavio

Kako izgleda politička scena u Hrvatskoj na izmaku 2017.? Godinu koju smo započeli remakeom vlade HDZ-a i Mosta, završavamo “obraz koalicijom” HDZ-a i HNS-a, poduprtom manjincima i, na početku godine još uvijek SDP-ovim, Sauchom, koji je tijekom 2017. doživio čudesno političko prosvjetljenje i obraćenje.

Iako je redovni rok izbora tek za nešto manje od tri godine, zlu ne trebalo, već se zauzimaju startne izborne pozicije o čemu svjedoči i formiranje nove koalicije političkih patuljaka. Radi se o pokušaju da se, uz oslonac na IDS, formira košara u koju će se skupiti lijevi glasovi koji bi inače propali, a koja bi potom u koaliciji s SDP-om mogla in spe formirati vlast. Koalicija se ne zove PIG (Pametno, IDS, Glas), već “Amsterdamska”, jer su na kongresu održanom u tom gradu europskom liberalnom savezu ALDE pristupile stranke Glas i Pametno. HNS je i prije raskola bio debelo ispod izbornog praga.

Nakon što je na njihovu mizernu izbornu bazu postavljen dodatni razdjelnik odlukom o koaliciji s HDZ-om, koja se dogovarala još u Karamarkovo vrijeme, otpao je dio koji se nazvao Glas, a koji se sada u spoju s Pametno i IDS-om pokušava nametnuti kao nova liberalna opcija. Izbor neformalnog imena njihovog saveza je zgodan marketinški trik – “Amsterdamska koalicija” bi se u svijesti birača trebala asocijativno vezati uz nizozemski grad i sugerirati liberalizam, toleranciju, naprednost, iako je, kad ih se vidi, prva asocijacija prije Joca Amsterdam.

Previše je tu prežvakane i mumificirane IDS-ove i HNS-ove klijentele, što garnirano s nekakvim mutnim scijentizmom stranke koja je nominalno pametna, daje sumnjiv politički proizvod. Zajedničko našom novim “liberalima” je da veličaju komunistički totalitarizam kojeg je obilježavala planska privreda, jednostranački režim, gušenje ljudskih prava i masovni zločini. Ukratko, klasične liberalne vrijednosti. Ako Amsterdamci i uspiju prebaciti izborni prag mimo Istre, upitno je može li SDP ovakav kakav jest, u bilo kakvom zamislivom scenariju dobaciti dovoljno da s njima formira vlast.

Davor Bernardić je ovog tjedna, pored svih voleja koji mu se nabacuju na svim razinama, našao za shodno papriti HDZ-u preko leđa Hrvata u BiH, tezom kako je nestanak dijela Hrvata iz BiH posljedica njihove “pogrešne politike” Ispada kako od napada JNA na Ravno u listopadu 1991. pa do kraja rata 1995. Hrvate u BiH nije napadala, ubijala i protjerivala ni JNA ni vojska Republike Srpske, ni muslimanska Armija BiH, ni mudžahedini, već “pogrešna politika” konkurentske stranke. To neznanje, neodgovornost, sirovo lupetanje tuđim životima i sudbinama kako bi se odradila dnevna norma kritike političkog protivnika pokazuje da je Bernardić beznadan slučaj.

Što su mogli Hrvati u BIH 1991. i nadalje? Ostati u krnjoj Jugoslaviji pod Miloševićem? Pustiti tenkove na Dalmaciju, bacati cvijeće na njih? Pobjeći svi u Hrvatsku nakon agresije JNA, za koju su iz Sarajeva dobivali poruku kako to nije njihov rat? Pustiti da se friško osviješteni muslimani nakon poraza od Srba 1992. do kraja teritorijalno namire na njima? Ne odupirati se ofenzivi Neretva ‘93 koju je predvodio Sefer Halilović i čiji je eksplicitno izražen bilo izbijanje na more kod Ploča? Što Bernardić uopće zna o tome i zašto bi ga bilo briga? Za razliku od “pogrešne politike” HDZ-a u BiH, ispravna politika je valjda ona koju su HDZ-ovci ovog tjedna pokazali u zagrebačkoj gradskoj skupštini.

Tu je formirana ad hoc “Ivo Lola koalicija” koju čine SDP, HDZ, Radnička fronta i ostatak ekipe “Zagreb je naš”, a koja je uspjela obranili bistu Ive Lole Ribara. Je li HDZ-ovcima proradio refleks iz mladosti, ili je opet, kao u slučaju uvođenja rodne ideologije u gradske dokumente, riječ o nalogu iz središnjice? HDZ u Zagrebu tako danas čvrsto čuva leđa hagiografima čelnika Saveza komunističke omladine Jugoslavije, dok mu Bandićevci, koji su ga nedavno vratili da ublaže bol zbog “izdaje Tita”, oportunistički rade o glavi, tj. o bisti, ucijenjeni od Nezavisnih za Hrvatsku, a koji će, pak, nakon afere “Lola Ribar” dodatno zagrabiti u HDZ-ovo biračko tijelo u glavom gradu.

Ovog tjedna se, nakon dugo vremena, nešto dobro dogodilo i Mostu. Na naivnim počecima njegova metkovska jezgra skupljala je kadar s koca i konopca, pa su im u zadnje dvije godine u svakom zavoju ispadali kadrovi koje su dovukli u Sabor, od Stipe Petrine, preko Prgometa do Lovrinovića. Kao šlag na kraju, sada ih je svoje prisutnosti u saborskog klubu rasteretio Vlaho Orepić, bivši ministar unutarnjih poslova koji spaja stajling Davora Domazeta Loše i sadržaj Gorana Beusa Richembergha. Da je između Orepića i Mosta definitivno puklo bilo je jasno nakon njegove neumjesne javne reakcije na Grmojinu hiperbolu kako bi Hrvatska, kao odgovor na bošnjačke prijetnje tužbama i traženjem odšteta nakon zadnje haške presude, mogla ispostaviti račun za sve izbjeglice koje je primila i svu pomoć koju je činila. Orepićevo napuštanje kvantitativno je oslabilo, ali kvalitativno ojačalo klub zastupnika Mosta, u smislu političkog i vrijednosnog profiliranja. On je ionako politički bliži Amsterdamu nego Petrovu i Grmoji.

Mostu se otpadanjem zadnjih ljevičara opet pruža prilika za konzervativno vrijednosno profiliranje kao preduvjet prave političke borbe s HDZ-om. Lijevo ionako više nemaju što tražiti. Jedini koji kraj godine dočekuje jači nego što je bio na njenom početku je Živi zid. Što je stanje u zemlji gore, što je više razočaranih, očajnih, dezorijentiranih birača, to više raste političko odlagalište nada, bijesa, ali i zdravog razuma, na kojem parazitira Živi zid. Prenijeti na četiri godine svoj djelić suverenosti na Pernara, Sinčića i ostalu ekipu, smatrajući kako će oni svojom pameću, obrazovanjem, kompetencijama i programom najbolje zastupati vaše interese, nije više bizarni hir za samo jedne izbore već očito trajni politički fenomen. Da je riječ o širim tendencijama sugerira i primjer iz Italije, koja je u političkim novostima često bila korak ispred ostatka Europe, od fašističkog totalitarizma preko berluskonizma devedesetih do antisistemskog populizma internetskog doba oličenog u Pokretu 5 zvijezda komičara Beppea Grilla danas.

Zanimljivo je da taj prosvjedni pokret nije ispuhao nakon što je na prošlim lokalnim izborima dobio mjesta gradonačelnika Rima i Torina, na kojima se nisu iskazali. Iako se, kad su dobili svoj komad vlasti, jasno pokazalo kako nitko nema čarobni štapić i kako ni s novim mesijama na vlasti nije ništa bolje, potpora im nije opala i izgledno je da će na parlamentarnim izborima sljedećeg proljeća biti pojedinačno najjača stranka. O čemu to svjedoči? Prije svega kako je fenomen novog populizma žilav. Zatim, kako je odbojnost prema starim velikim strankama kod dijela birača toliko velika, da će novim prosvjednim pokretima oprostiti sve pogreške i opetovano ima davati povjerenje.

Ne treba zanemariti ni činjenicu da veliki dio birača, unatoč svemu, vjeruje u brza i laka rješenja, ali i u iluzije kako se ne moraju vraćati krediti i plaćati dugovi. Takvih je u Hrvatskoj desetak posto već kronično zalijepljeno za Živi zid i vidjet ćemo može li ih biti i više. Ako Plenković uspije provesti HDZ između Scile Agrokora i Haribde raskoraka između konzervativne baze i europskog vodstva, možda izbjegne prijevremene izbore sljedeće godine. Vjerojatnijim se čini da će ih ipak biti i da bi mogli donijeti takav odnos snaga u kojem će najizglednija biti “Ivo Lola koalicija” HDZ-SDP.

Nino Raspudić / Večernji.hr

Josip Jović: Koalicija iz Amsterdama

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari