Pratite nas

Kolumne

Država Izrael prirodni je saveznik Hrvata

Objavljeno

na

Dosta se usporedbi može povući promatrajući povijesti političkog odrastanja Hrvata i Židova. Židovi su, u vrijeme iščekivanja mesije – za kojeg su držali da će im donijeti nacionalno oslobođenje od tuđinske vlasti – kad bi išli iz Galileje u Judeju i obrnuto, morali prelaziti preko područja Samarije koje je nastanjivao njima neprijateljski narod.

Nisu li i koja dva tisućljeća kasnije iščekujući svog zemaljskog mesiju i Hrvati, kad bi se iz Hercegovine, te dobrog dijela Bosne i Dalmacije, zaputili u svoje kulturno i političko središte, morali prolaziti preko područja u kojima je naseljen njima sve samo ne prijateljski živalj? U bolnom i dugotrajnom odrastanju nakon puno vremena dočekaše i jedni i drugi vlastitu državu, s time da su Židovi ipak imali nešto više vremena za razmišljanje koje su, kako se danas vidi, razboritije utrošili. Spomenimo i kako je državni prostor oba ova naroda smješten na razmeđu civilizacija gdje se isprepliću različite kulture ali i suprotstavljeni geopolitički interesi, na osjetljivom području na kojem i lagani vjetrić može raspiriti požar katastrofalnih razmjera. Uz to, i Izrael i Hrvatsku karakterizira državno ozemlje čudnovata oblika, lišeno strateške dubine i lako ranjivo na vanjske ugroze. Dovoljno je uočiti sličnost između podređenog položaja šireg dubrovačkog područja koje se lako nadzire s platoa u susjednoj državi te sjevera Izraela i Golanske visoravni. Kao starija braća Hrvata, i to ne samo u vjeri, Židovi su ipak nešto ranije odrasli, dok se Hrvati još uvijek bore s pubertetskim prištićima, a moguće i nekim izraslinama malignije prirode. Na koga se u toj borbi prirodnije ugledati nego na sebi sličnoga, onoga koji je prošao putem kojim ti je poći?

Često se navodi kako Hrvati mogu od Židova mogu puno naučiti u području poljoprivrede (poznata je priča kako su Židovi od pustinje napravili plodnu zemlju, dok Hrvatima uspijeva skoro pa i veći “pothvat” – učiniti obrnuto), zatim visoke tehnologije u raznim gospodarskim granama u kojima je Izrael u samom svjetskom vrhu, ali i demografske politike gdje Izrael kao jedina zemlja judeo-kršćanskog civilizacijskog kruga uspijeva prirodnim putem posve regenerirati, pa i znatno povećati vlastito stanovništvo, čak i kad se izuzme udio arapske manjine u tome. Kad su poslovi u pitanju, nikako ne treba zanemariti bliskost izraelskih dužnosnika i utjecajnih ljudi s vodećim svjetskim financijskim krugovima, baš kao ni strateško geopolitičko savezništvo Izraela s najmoćnijom silom svijeta. Ipak, oslanjajući se na uvodna uvodna razmatranja, najprirodnijim područjem za suradnju nameće se nacionalna, ili ljepše rečeno domovinska sigurnost. Jer, nije li Hrvatskoj probitačnije surađivati s Izraelom u području nacionalne sigurnosti i visokih tehnologija u kojima ova zemlja prednjači, nego iz Norveške i Nizozemske uvoziti “tehnologiju” za temeljiti društveni reinženjering? Bilo u formi genderizma i ostalih ideoloških derivata marksizma, bilo putem fondacija koje potiču pravo na smrt još nerođenog drugog, taj savršeni demografski alat kulture smrti.

“Ili-ili” umovi – kakve na marksističkoj matrici vječitog društvenog sukoba producira zakržljali hrvatski obrazovni sustav svesrdno potpomognut isto takvom medijskom arhitekturom – potenciraju lažna “ili-ili” pitanja što potiče zbunjenost, svrstavanje i suprotstavljanje u društvu, a ne suradnju na boljitak zajednice. Na takva pitanja samosvjesna država poput Izraela pronalazi “i-i” odgovor. Npr. na u Hrvatskoj danas aktualnu dvojbu treba li trošiti na obrazovanje ili vojsku, Izrael efektno odgovara – na obrazovanje kroz vojsku. Jer čemu pamet i znanje ako se nisi u stanju obraniti? Uz ovladavanje vojnim vještinama i izgradnju pozitivnog odnosa prema domovini ključna je dobrobit tamošnjeg služenja vojnog roka upravo mogućnost osobnog profesionalnog razvoja kroz pristup visokoj tehnologiji implementiranoj u tamošnjoj vojsci.

Švicarska, primjerice, iako joj najveće sile već više od 200 godina jamče mir, ne odustaje od načela naoružanog naroda i obveznog služenja vojske, a nije smještena na nekom posebno osjetljivom području na kojem se susreću silnice i isprepliću interesi najvećih svjetskih sila. Hrvatskoj je, s druge strane, bilo potrebno svega 5-6 godina od rata da pobjedničku vojsku skoro posve razoruža. I to čak s primjetno dozom olakšanja, kad ju je ponižavajuće nonšalantno, više nego simbolično, postrojio ministar obrane u bermudama.

U vlastitu se sigurnost, bilo vrijeme mira, bilo doba zloslutnih napetosti, uvijek isplati ulagati, posebice ako ti je kuća na trusnom tlu. U doba mira još i više, jer onaj koji tada to radi, spremno dočekuje nevere koje se obično naglo i nenadano pojave. A tada se lakovjernost i nehaj skupo plaćaju.

Hrvatska se na taj skuplji način školovala u najtežim okolnostima boreći se za vlastitu slobodu i neovisnost, izgradivši u kratkom vremenu vojsku impresivnih sposobnosti. Njome se najprije obranila od višestruko nadmoćnijeg neprijatelja, da bi ga potom, postigavši vojnu ravnotežu u materijalnim sredstvima i preuzevši inicijativu na bojištu, uspjela efektno matirati. No, nakon dana ponosa i slave, dana pobjede i izgradnje svijesti o vlastitim sposobnostima i mogućnostima, dolazi do rastakanja države kroz zapostavljanje i omalovažavanje vrijednosti iskazanih u Domovinskom ratu – vrijednosti na kojima je država stvorena, obranjena, oslobođena i do prvog kata izgrađena.

Ni Hrvatska vojska nije izbjegla tom udaru. Ostatci iz totalitarnog, visoko militariziranog sustava odjednom su u maniri napušenih hipija počeli propovijedati destruktivne pacifističke mantre ne bi li otupili svijest Hrvata utonulih u samozadovoljstvo nakon veličanstvene pobjede, uvjeravajući ih kako su sve opasnosti minule. Tako u vremenima varljivog mira domovinska sigurnost postaje zadnja rupa na svirali, a najbolji hrvatski vojnici, ratni pobjednici – umjesto da im se omogući da stečeno umijeće i vještine nadograde pa da postanu pobjednicima i u miru – bivaju u najboljoj životnoj dobi anestezirani umirovljenjem. Potom je bilo tek pitanje vremena i stvar tehnike kad će ih se i kako početi prikazivati nepotrebnim teretom društva, kao parazite. Sustavno su ponižavani i stvaranjem paklenog medijskog ozračja, ali i s njim usklađenog općeg društvenog i kulturnog okruženja čija je neslavna perjanica perverzni filmski opus financiran od hrvatske države. Tako onima koji bi željeli doprinijeti gospodarskom boljitku Hrvatske ratno iskustvo sve više postaje teret, a ne prednost što bi bilo prirodno. Oni čije službene biografije počinju devedesetih uspjeli su stvoriti društveno ozračje koje branitelje tjera da svoje životopise započnu devedesetšestom, kako ih potencijalni poslodavac ne bi s čuđenjem gledao i uputio na dodatni psihijatrijski pregled. A može li se uopće zamisliti bolja kvalifikacija za obnašanje najodgovornijih dužnosti u gospodarstvu i državnoj upravi od upravljanja i sudjelovanja u ratnim operacijama, te tako iskazanim sposobnostima u pogibeljnim okolnostima, ali i  potvrđenim pozitivnim emocionalnim odnosom prema državi? Zašto propustiti jedinstvenu priliku da oni koji su krvavo stekli rijetke i cijenjene vještine postanu kamen ugaoni i kotač zamašnjak u razvoju i realizaciji koncepta nacionalne sigurnosti kao hrvatskog branda prepoznatljivog u svijetu poput, recimo, hrvatskog nogometa? Ako su već mnogi ratnici teškim nemarom danas za tu svrhu izgubljeni, trebamo li izgubiti i njihove sinove otpravljajući ih u bijeli svijet?

Oni tankoćutniji, koje sablažnjava možebitni angažman Hrvatske vojske u inozemstvu pa još argumentiraju taj stav tvrdnjom kako Hrvatska nikad nije vodila ofanzivne ratove, neka se u svojoj moralnoj čistoći radije zapitaju koliko su dugo kroz povijest Hrvati ratovali u službi drugih gospodara kao operativci i plaćenici. Zar bi sad kad im se konačno pruža prilika da kroz organizirani politički okvir i međunarodni pravni subjektivitet iskoriste teško stečenu komparativnu prednost za boljitak hrvatske države, trebali od nje tek tako odustati? Svaka sličnost sa spomenutim iskorištavanjem poljoprivrednih resursa, čini se, ni ovdje nije slučajna. Kako u tome, tako i u odnosu prema svojim braniteljima, ne ćemo pogriješiti potražimo li uzor u Izraelu. Još ćemo manje pogriješiti poslužimo li se izraelskim iskustvima u tretmanu onih pojedinaca i skupina koje pokušavaju iznutra potkopavati njihovu državu namećući strane im vrijednosti i mijenjajući im identitet i mentalitet. Oni tu ne bježe ni od oduzimanja državljanstva domaćim kolaboracionistima u toj podloj, tobože nevladinoj raboti stranih vlada. Koliko li samo u Hrvatskoj kandidata nestrpljivo čeka u redu da ih se riješi tog teškog bremena – znaka pripadnosti državi koju preziru?

Danas kada je interes ključnih međunarodnih sila, pa i onih koje Hrvati tradicionalno doživljavaju dobronamjernima, očito suprotstavljen hrvatskom, ili u najboljem slučaju nejasan, možda nam spasenje, ovaj put ovozemaljsko, opet dođe od Židova (nije li već jednom stiglo u vidu sudca Merona, američkog Židova?). U vidu pojačane suradnje ili barem kao putokaz kamo nam je ići. Baš kao i Samarijanki na zdencu vode u evanđelju od prošle nedjelje. I to u vrijeme kad je hrvatski narod po tko zna koji put preveden žedan preko vode, nasamaren i osamaren.

U tome su nečasnu ulogu nažalost odigrali i neki vodeći predstavnici židovske zajednice u Hrvatskoj čije držanje prema hrvatskom narodu i državi ipak u nekoj mjeri opterećuje odnos između Hrvatske i Izraela. Kako bi se rasvijetlili korijeni takva ponašanja, dovoljno je uočiti da strukturama naslijeđenim iz komunističkog totalitarizma nije promakao strateški značaj židovske zajednice u Hrvatskoj. Stoga su se potrudili da se na vodećim mjestima u njoj nađu provjereni ljudi iz kolaboracionističkih (s komunističkim vlastima) obitelji. Jedan iz tog jata, k tome još hrvatski veleposlanik u Parizu, drži u svom uredu na vidnom mjestu portret komunističkog satrapa, svojedobno i sponzora terorizma usmjerenog protiv Izraela. Onog istog koji je na tlu svoje socijalističke gubernije tim teroristima pružao punu logističku potporu ne libeći im se dati čak i sigurno utočište nakon počinjenih zločina. Koliko još i danas simpatiziraju lik i djelo jugokomunističkog diktatora, toliko su hrvatski Židovi iz tih krugova kritični prema današnjoj aktivnoj politici Izraela, ponajviše onoj vezanoj uz nacionalnu sigurnost.

Ako su takva stava prema Izraelu, onda ne treba čuditi što se i prema Hrvatskoj odnose poput likova iz nekog Goebbelsovog huškačkog propagandnog filma čija je svrha bila u očima njemačkog naroda prikazati Židove odgovornima za sva zla. Titoistički Židovi tako zapravo predstavljaju jedino aktivno žarište potencijalnog antisemitizma u suvremenoj Hrvatskoj. No, suprotno ustrajnoj promidžbi da mu je mržnja prema drugima, tako i Židovima, urođena, hrvatski narod na to ne nasjeda, jednostavno prepoznajući u njima ono što jesu –  jugokomunističke provokatore čije djelovanje ne određuje etnička pripadnost, jer ti duhom i dušom čisti proleteri svih su nacija i vjera, preciznije nevjera.

Ti reketari u službi srpske politike anatemiziranja Hrvata ne samo da svesrdno podgrijavaju mućkalice nastale u toj kuhinji, nego i u “Zaustavite Reuters” stilu ne dopuštaju povijesnoj znanosti da ponudi odgovore na pitanja odnosa Hrvata prema Židovima tijekom Drugog svjetskog rata. U svrhu rasvjetljavanja istine posebno je važan doprinos povjesničarke Esther Gitman, Židovke koju je prema njezinom svjedočenju spasio jedan ustaša iz ratnog Sarajeva. Ona se usudila ozbiljnije pročeprkati po hrvatskim arhivima iz tog povijesnog razdoblja, te objaviti nalaze istraživanja svekolikoj javnosti o brojnim slučajevima pomoći Židovima od strane običnih ljudi, ali i službenika NDH, što baš i nije bila raširena praksa u tadašnjoj Europi. Time je izazvala nervozu i čuđenje svog mentora, inače istog onog poklisara, titoljupca, teško razumljivom “dobrotom” hrvatskih vlasti još uvijek zbrinutog na veleposlaničkom položaju u Parizu. Izvrstan posao radi i filmaš Jakov Sedlar koji je u filmu o logoru Jasenovac i općenito o prilikama u NDH izložio mnoge dokumentirane činjenice koje bacaju sasvim drugo svijetlo na to razdoblje od onoga, kojim ga držeći medijski monopol, prikazuju jugokomunistički reketari. Pri tom je posebno upečatljiva odjavna špica Sedlarova filma iz koje je vidljivo da više od pola ekipe čine upravo Židovi.  

Danas doista nema razloga da odnose Izraela i Hrvatske opterećuju oni koji su umislili da Hrvate mogu natjerati da pale svijeće na tuđim grobovima, a vlastite da zanemare u tolikoj mjeri da ih se ne smiju ni spominjati. Uživljavajući se u tu krajnje nečovječnu ulogu oni predstavnici židovske zajednice u Hrvatskoj, koji se nikako ne uspijevaju riješiti totalitarnog mentalnog sklopa, ne djeluju kao most između dvije države, već više kao mina na tom mostu. Stoga neka njegovo razminiranje bude pokazna vježba iz nacionalne sigurnosti obiju zemalja kao preduvjet i zalog buduće plodonosne suradnje na sreću i radost ovoga i budućih naraštaja.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Svetost kardinala Stepinca je neupitna

Objavljeno

na

Objavio

Foto: stepinac.zg-nadbiskupija.hr

Kolika je moć medija u obmanjivanju javnosti, odnosno u odvraćanju pozornosti javnosti od bitnih pitanja, pokazalo se prošloga tjedna kad je hrvatskoj javnosti gurnuta na glodanje kost o odnosu pape Franje, poglavara Srpske pravoslavne Crkve i kanonizacije bi. Alojzija Stepinca. U svakom društvu, a osobito u hrvatskom, ima više neriješenih pitanja odnosno suprotstavljenih mišljenja i želja i dovoljno je zapaliti tek iskru da plane požar, osobito kad je to nekomu u interesu, da se s nečega odvrati pozornost i fokusira na nešto posve drugo. Vrlo je izvjesno da se upravo to dogodilo s pitanjem kanonizacije bi. Alojzija Stepinca. Novinarsko pitanje i odgovor pape Franje o kanonizaciji hrvatskoga mučenika prerasli su u iskru koja je izazvala priličan požar koji su dodatno raspirivali i političari i pojedini mediji, među kojima su bili i oni od kojih se to nikako ne bi očekivalo.

Glede procesa kanonizacije najdražega hrvatskoga blaženika, naime, nema ama baš ništa novoga: poznato je da se očekuje odluka pape Franje ili kojega drugoga pape, jer su sve mjerodavne crkvene institucije svoj posao, koji inače izvršavaju vrlo savjesno, studiozno, promišljeno, nepristrano i odgovorno, završile i zauzele afirmativno stajalište o toj kanonizaciji. Poznato je, jer je to objavio bivši pročelnik Kongregacije za proglašenje blaženih i svetih, da je bl. Stepinca nakon beatifikacije Bog potvrdio novim čudesnim uslišanjem pa je svetost kardinala Stepinca neupitna. Pitanje kada će doći i do formalnoga službenoga proglašenja, premda je to za katoličke vjernike u Hrvatskoj i za dio hrvatske javnosti iznimno važno, ni po čemu nije presudno, jer, kako je doslovno rekao sadašnji državni tajnik pape Franje, »Bog ima svoje vrijeme«.

Kardinal Stepinac je blažen, a koji će ga papa proglasiti svetim sasvim je nebitno

Suvišni su pritisci

Naime, poglavar Katoličke Crkve ima neupitno pravo donositi upravne odluke po svojoj savjesti i po svojim nahođenjima, tako da su suvišni svi pritisci, pa i novinarski. Nije, naime, moguće da bi novinar, postavljajući pitanje kanonizacije bi. Stepinca, mogao biti tako naivan i misliti da će baš njemu prvomu papa Franjo otkriti svoju odluku, a da je prije ne priopći svima onima kojih se to u Crkvi u Vatikanu i u Hrvatskoj najviše tiče.

Ako je navedeno neosporna činjenica, a jest, onda je vrlo neobično da su se toliki osjetili pozvani osvrnuti se na usmeni i nenapisani odgovor pape Franje i »loviti« Papu za svaku izgovorenu riječ ili nedovršenu rečenicu. Među onima koji su reagirali na tu Papinu izjavu, kako je objavio jedan dnevni list, bio je i predsjednik hrvatske Vlade koji je, kako prenosi taj list 8. svibnja, rekao: »Mi smo o tome razgovarali prigodom mog posjeta Svetoj Stolici. Ono što smo tada razgovarali nije mi djelovalo zabrinjavajuće. Ne želim svaki dan komentirati takve stvari. Ono što kardinal Stepinac zaslužuje će doći, a kada – o tome ne odlučuje ni Vlada ni političke stranke. Mi to jako želimo.«

Uz predsjednika Vlade reagiralo je još barem troje oporbenih političara, više medijskih komentatora i novinara, te brojni čitatelji različitih portala. U Hrvatskoj protekloga tjedna nije bilo relevantnoga medija koji se ne bi osvrnuo na tu izjavu pape Franje, a poneki relevantni mediji i više puta i iz pera više autora. HTV je toj temi posvetio i političku emisiju »Otvoreno«, a Novi list je u petak 10. svibnja po svom političkom novinaru prozvao Glas Koncila da je na svojoj mrežnoj stranici prešutio izjavu pape Franje o Stepincu, a činjenica je da Glas Koncila na svojoj mrežnoj stranici uopće ne objavljuje vijesti. Očito dogodio se svojevrsni medijski požar i pozornost javnosti usmjerena je na papu Franju, poglavara SPC-a i pitanje trenutka kanonizacije bi. Stepinca.

IGP

Istodobno, dok je buktio taj medijski požar, u Hrvatskom saboru raspravljalo se i glasalo o više zakonskih prijedloga koje su podastrli predstavnici oporbe, među kojim je bio i onaj od posebnoga legalnoga i legitimnoga nacionalnoga interesa o proglašenju isključivoga gospodarskoga pojasa na hrvatskom dijelu Jadranskoga mora. Odbijanje vladajuće koalicije da Hrvatska ispuni obvezujuću Međunarodnu konvenciju o pravu mora Ujedinjenih naroda, jer to osporavaju pojedini hrvatski susjedi na Jadranskom moru, a hrvatska diplomacija očito premalo čini da bi se ta pitanja riješila, premda je to od golemoga financijskoga interesa za državni proračun, ni jedan relevantni medij nije prepoznao kao veliku i važnu temu.

Umjesto isključivoga gospodarskoga pojasa, koji bi godišnje u državni proračun, kako kažu stručnjaci, donio više od milijardu eura, hrvatskoj javnosti servirana je rasprava o papi Franji i njegovu odlučivanju o kanonizaciji bi. Stepinca i poglavaru SPC-a. Vladajući su glatko odbili nešto što je prvorazredni hrvatski ekonomski interes, a većina u hrvatskoj javnosti za to nije ni doznala! Nameće se više pitanja: je li namjerno i delegirano isprovociran Papin odgovor glede kanonizacije bi. Stepinca; jesu li političari prihvatili tu temu, bilo svjesno bilo da su izmanipulirani, te sudjelovali u obmanjivanju hrvatske javnosti i odvraćanju njezine pozornosti od isključivoga gospodarskoga pojasa; nisu li brojni mediji svjesno i namjerno sudjelovali u toj velikoj manipulaciji?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Koliko uistinu vrijede HNS, Dalija i Puljci?

Objavljeno

na

Objavio

U utorak sam sudjelovao u panel diskusiji o europarlamentarnim izborima. Prvo postavljeno pitanje bilo je o uzrocima slabe izlaznosti na te izbore, posebno među mladima.

Zbog čega se državljani Hrvatske u tako malom broju odazivaju na izbore za europski parlament?
 Prethodno bi se možda bilo dobro zapitati i zašto je niska izlaznost na izborima za nacionalni Sabor? Prošli put bila je samo 52%, no za europski parlament je čak upola manja.

Tko su ljudi koji imaju izborno pravo, ali ga ne koriste? Čini se kako ih treba podijeliti u dvije osnovne skupine. Jedni su apsolutno pasivni građani, koji ne bi izlazili ni da je ponuda idealna ili politički trenutak najdramatičniji.

Drugi su promišljeni apstinenti, nebirači sa stavom, koji smatraju kako je odlazak do birališta čisti gubitak vremena, da sva pompa oko izbora nije vrijedna ni petnaest minuta njihova vremena jednom u četiri ili pet godina.

Najvjerojatnije misle kako je učinak njihovog glasa nikakav ili minimalan, dakle nije vrijedan truda za sudjelovanje u nečemu što smatraju pukom predstavom. Takvo stajalište nije bez rezona, a ni teorijske potkrepe, piše Nino Raspudić / Večernji list

Jedan od utemeljitelja moderne političke znanosti Gaetano Mosca tvrdio je kako u svakom društvu postoje dvije skupine osoba: upravljači, to jest vladari, i upravljani, tj. oni nad kojima se vlada. Smatrao je kako su demokracija, parlamentarizam, socijalizam samo utopije, političke teorije koje služe za legitimiranje i održavanje moći koja je uvijek u rukama malog broja ljudi.

U djelu iz 1883. godine Mosca se pita se da li opće pravo glasa može doista utjecati na izbor elite. Zaključak mu je negativan. Tvrdi kako u predstavničkom sustavu ne biramo mi naše predstavnike već naši predstavnici se izabiru preko nas. Izbor nam je uvijek unaprijed nužno sužen pa biračko tijelo vrlo malo utječe na izbore.

Naime, izbor ovisi od organizacijskih sposobnosti uz pomoć kojih se neka politička snaga u stanju nametnuti na “tržištu glasa”. Sloboda biračevog izbora je ograničena na usko područje igre koje su pripremile organizirane manjine. Ako se prije izbora i čine različitima i suprotstavljenima, u kritičnom trenutku će se i eksplicitno spojiti, kao HDZ i HNS, ili HDZ i SDP u sprječavanju referenduma o promjeni izbornog zakona.

Neki nebirači možda smatraju kako na izborima nema pravog izbora jer su manje-više svi isti. Zanimljiv paradoks ovih europarlamentarnih je da u nekim slučajevima glasajući za jedne, glasaš za različite, jer, primjerice, zaokružujući Amsterdamsku koaliciju dajete glas za tri različite opcije u europskom parlamentu (nakon ovotjednog izlaska HSS iz obitelji pučana, što ne znamo kako će najveća europska parlamentarna skupina preživjeti, to pada na dvije).

Kao da na pitanje hoćeš li staviti crveni, plavi ili žuti šešir odgovoriš “hoću”. Ako su svi isti, onda je svejedno za koga ćeš glasati, no ako su jako različiti i ako je situacija polarizirana onda je izlaznost veća.

Više se izlazi na birališta onda kada se ima izbora, a apstinenciji birača koji trebaju odabrati između kuge i kolere se ne treba čuditi. To ovaj put u Hrvatskoj nije slučaj jer je ponuđena paleta jako široka. Od Radničke fronte do Plenkovićeva HDZ-a na ljevici, i od Mosta do NZH na desnici.

Ako ostavimo po strani potpune pasivce i “moskijance” koji smatraju da je ionako sve izrežirano prije “izbora”, tri su moguća daljnja razloga za ostale apstinente.

Prvi je teza kako su institucije EU nevažne za njihov život. O tome svjedoči i svojedobna niska izlaznost od samo 43% na referendum o ulasku Hrvatske o EU iako se o tome kako čeznemo biti jedna od europskih zvjezdica trubilo od 1990., a godinama se govorilo samo o otvaranjima i zatvaranjima poglavlja, procjenama Europske komisije o našem napretku, monitorinzima i domaćim zadaćama. Takvo stajalište je pogrešno jer Bruxelles sve više utječe na naše živote, većina ključnih zakona i propisa se modelira tamo, a ne u Zagrebu.

Drugi suvisliji razlog za apstinenciju je uvjerenje kako Europski parlament nema nikakav utjecaj na krojenje politika EU, već je samo simulakrum parlamentarizma, puki ukras, privjesak dok se odluke donose u Europskom vijeću i Komisiji.

Treći zamisliv argument, uz uvažavanje činjenice da EU ima bitan utjecaj na naše živote, i uz vjeru da njen parlament ima neki značaj, istaknuo bi kako su naši zastupnici u njemu toliko malobrojni i neutjecajni da je svejedno tko će biti izabran. Iako je ponuda opcija na ovim izborima široka, veća nego ikada, kampanja, koja ulazi u finiš, do sada nije pokazala ništa suvislo.

Nije se ni pokušalo diskutirati oko gorućih pitanja Unije mimo uobičajenih fraza i floskula. Europski izbori se u Hrvatskoj uglavnom promatraju kako pretkampanja za parlamentarne izbore sljedeće godine, koja će pokazati odnose na političkoj sceni i, što je još važnije, otkriti trendove. Prvi naši europski izbori 2013. i redovni godinu kasnije pokazali su trend oporavka HDZ-a koji je doista kasnije i došao na vlast.

Ovi izbori su veliko vaganje težine pojedinih opcija jer je ponuda, osim Amsterdamske koalicije, atomizirana do kraja. Svatko će vidjeti koliko teži, i nije svejedno, i lijevo i desno, tko će dobiti četiri, a tko jedan posto.

Ishodi ovih izbora među manjim strankama odredit će omjere za buduće koaliranje za parlamentarne izbore, kada je razumno očekivati okupljanje u šire koalicije. Izbori 26. svibnja za neke opcije bit će i početak političkog kraja.

Osobno me zanima koliko će dobiti HNS, koji je u obostranoj prevari birača u preslagivanju s HDZ-om dobio lavovske komade vlasti, uključujući i reformu obrazovanja.

Vidjet ćemo koliko doista kod birača teže medijski sveprisutni Dalija Orešković ili pametni Puljci, kao i tko će se nametnuti kao lider na suverenističkoj sceni, gdje se jednim sigurnim za prelazak praga za sada čini Most. Osim trendova i čistilišta za parlamentarne, ovi izbori će odrediti i odnose unutar velikih stranaka.

Magični broj od pet zastupnika HDZ-a značio bi Plenkovićev ostanak i nastavak čistke nepoćudnih kadrova, a četiri bi bio težak podbačaj i signal da je njegova glava na pladnju. U izbornoj noći samo treba pratiti prve izjave Jandrokovića. Bernardiću je ovo prvo vaganje na nacionalnoj razini, rezultat će stoga umnogome odrediti i dinamiku unutrašnjih odnosa u SDP-u.

Glavni Plenković adut u kampanji je dolazak Angele Merkel na sutrašnji završni skup HDZ-a u Ciboni. Navodno su već podijelili zastavice i kapice. Džoker Merkel je već odavno viđen jer je Mutti potporu na izborima davala i Sanaderu pa vidimo kako je završio.

Hoće li nakon skupa u Ciboni Merkel skoknuti do Remetinca obići starog prijatelja i pulena? Mahati danas Angelom Merkel je kao dovesti Ericha Honeckera 1989. Žena je hodajući politički leš.

Koga će impresionirati njen dolazak? Što donosi? Istoga dana Hrvatski telekom (koji je u vlasništvu njemačkog, a taj je u vlasništvu njemačke države, na čijem je čelu Merkel) poklanja građanima koncert Petra Graše. Možda žele pokazati kako je okupljeno mnoštvo njoj u čast, a u stvari to Merkel časti Hrvate hrvatskim pjevačem plaćenim hrvatskim novcem.

Pokojni Đuro Utješanović davno je predlagao da se autobusna stanica za Mirogoj premjesti i postavi ispred zgrade Hrvatskog narodnog kazališta. Pa kad stranac vidi mnoštvo ljudi, naročito starijih gospođa s cvijećem ispred kazališta, pomislit će – a kulturna li naroda… Plenković, po pisanju jednog dobro upućenog lista, ima problem napuniti Cibonu pa je zaprijetio čelnicima gradskih organizacija HDZ-a da moraju dovesti točno određen broj ljudi na završni skup ili će snositi sankcije. Tako su nekada tjerali ljude na dobrovoljne radne akcije.

Mogao je zamoliti Merkel da dovede nekoliko tisuća migranata da napune tribine. Čudno je da ljudi sami ne hrle u Cibonu vidjeti Angelu Merkel i njezinog lokalnog pulena kako govore o blistavoj budućnosti Europske unije.

Po receptu Đure Utješanovića, Plenković je mogao za nastup na završnom skupu angažirati Karleušu ili Milu Kitića pa im ni Arena ne bi bila dovoljna, a kamoli Cibona, a Merkelici je mogao reći da je narod nagrnuo zbog nje, čuti kako daje “snažnu potporu” europskoj politici mladog kolege Plenkovića.

Karleuša bi bila i zgodan simbol politike proširenja na “region” što Merkel zdušno zagovara, a domaće ćate bespogovorno izvršavaju.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Fijasko ‘jugosummita’ u Berlinu

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari