Pratite nas

Kolumne

Država Izrael prirodni je saveznik Hrvata

Objavljeno

na

Dosta se usporedbi može povući promatrajući povijesti političkog odrastanja Hrvata i Židova. Židovi su, u vrijeme iščekivanja mesije – za kojeg su držali da će im donijeti nacionalno oslobođenje od tuđinske vlasti – kad bi išli iz Galileje u Judeju i obrnuto, morali prelaziti preko područja Samarije koje je nastanjivao njima neprijateljski narod.

Nisu li i koja dva tisućljeća kasnije iščekujući svog zemaljskog mesiju i Hrvati, kad bi se iz Hercegovine, te dobrog dijela Bosne i Dalmacije, zaputili u svoje kulturno i političko središte, morali prolaziti preko područja u kojima je naseljen njima sve samo ne prijateljski živalj? U bolnom i dugotrajnom odrastanju nakon puno vremena dočekaše i jedni i drugi vlastitu državu, s time da su Židovi ipak imali nešto više vremena za razmišljanje koje su, kako se danas vidi, razboritije utrošili. Spomenimo i kako je državni prostor oba ova naroda smješten na razmeđu civilizacija gdje se isprepliću različite kulture ali i suprotstavljeni geopolitički interesi, na osjetljivom području na kojem i lagani vjetrić može raspiriti požar katastrofalnih razmjera. Uz to, i Izrael i Hrvatsku karakterizira državno ozemlje čudnovata oblika, lišeno strateške dubine i lako ranjivo na vanjske ugroze. Dovoljno je uočiti sličnost između podređenog položaja šireg dubrovačkog područja koje se lako nadzire s platoa u susjednoj državi te sjevera Izraela i Golanske visoravni. Kao starija braća Hrvata, i to ne samo u vjeri, Židovi su ipak nešto ranije odrasli, dok se Hrvati još uvijek bore s pubertetskim prištićima, a moguće i nekim izraslinama malignije prirode. Na koga se u toj borbi prirodnije ugledati nego na sebi sličnoga, onoga koji je prošao putem kojim ti je poći?

Često se navodi kako Hrvati mogu od Židova mogu puno naučiti u području poljoprivrede (poznata je priča kako su Židovi od pustinje napravili plodnu zemlju, dok Hrvatima uspijeva skoro pa i veći “pothvat” – učiniti obrnuto), zatim visoke tehnologije u raznim gospodarskim granama u kojima je Izrael u samom svjetskom vrhu, ali i demografske politike gdje Izrael kao jedina zemlja judeo-kršćanskog civilizacijskog kruga uspijeva prirodnim putem posve regenerirati, pa i znatno povećati vlastito stanovništvo, čak i kad se izuzme udio arapske manjine u tome. Kad su poslovi u pitanju, nikako ne treba zanemariti bliskost izraelskih dužnosnika i utjecajnih ljudi s vodećim svjetskim financijskim krugovima, baš kao ni strateško geopolitičko savezništvo Izraela s najmoćnijom silom svijeta. Ipak, oslanjajući se na uvodna uvodna razmatranja, najprirodnijim područjem za suradnju nameće se nacionalna, ili ljepše rečeno domovinska sigurnost. Jer, nije li Hrvatskoj probitačnije surađivati s Izraelom u području nacionalne sigurnosti i visokih tehnologija u kojima ova zemlja prednjači, nego iz Norveške i Nizozemske uvoziti “tehnologiju” za temeljiti društveni reinženjering? Bilo u formi genderizma i ostalih ideoloških derivata marksizma, bilo putem fondacija koje potiču pravo na smrt još nerođenog drugog, taj savršeni demografski alat kulture smrti.

“Ili-ili” umovi – kakve na marksističkoj matrici vječitog društvenog sukoba producira zakržljali hrvatski obrazovni sustav svesrdno potpomognut isto takvom medijskom arhitekturom – potenciraju lažna “ili-ili” pitanja što potiče zbunjenost, svrstavanje i suprotstavljanje u društvu, a ne suradnju na boljitak zajednice. Na takva pitanja samosvjesna država poput Izraela pronalazi “i-i” odgovor. Npr. na u Hrvatskoj danas aktualnu dvojbu treba li trošiti na obrazovanje ili vojsku, Izrael efektno odgovara – na obrazovanje kroz vojsku. Jer čemu pamet i znanje ako se nisi u stanju obraniti? Uz ovladavanje vojnim vještinama i izgradnju pozitivnog odnosa prema domovini ključna je dobrobit tamošnjeg služenja vojnog roka upravo mogućnost osobnog profesionalnog razvoja kroz pristup visokoj tehnologiji implementiranoj u tamošnjoj vojsci.

Švicarska, primjerice, iako joj najveće sile već više od 200 godina jamče mir, ne odustaje od načela naoružanog naroda i obveznog služenja vojske, a nije smještena na nekom posebno osjetljivom području na kojem se susreću silnice i isprepliću interesi najvećih svjetskih sila. Hrvatskoj je, s druge strane, bilo potrebno svega 5-6 godina od rata da pobjedničku vojsku skoro posve razoruža. I to čak s primjetno dozom olakšanja, kad ju je ponižavajuće nonšalantno, više nego simbolično, postrojio ministar obrane u bermudama.

U vlastitu se sigurnost, bilo vrijeme mira, bilo doba zloslutnih napetosti, uvijek isplati ulagati, posebice ako ti je kuća na trusnom tlu. U doba mira još i više, jer onaj koji tada to radi, spremno dočekuje nevere koje se obično naglo i nenadano pojave. A tada se lakovjernost i nehaj skupo plaćaju.

Hrvatska se na taj skuplji način školovala u najtežim okolnostima boreći se za vlastitu slobodu i neovisnost, izgradivši u kratkom vremenu vojsku impresivnih sposobnosti. Njome se najprije obranila od višestruko nadmoćnijeg neprijatelja, da bi ga potom, postigavši vojnu ravnotežu u materijalnim sredstvima i preuzevši inicijativu na bojištu, uspjela efektno matirati. No, nakon dana ponosa i slave, dana pobjede i izgradnje svijesti o vlastitim sposobnostima i mogućnostima, dolazi do rastakanja države kroz zapostavljanje i omalovažavanje vrijednosti iskazanih u Domovinskom ratu – vrijednosti na kojima je država stvorena, obranjena, oslobođena i do prvog kata izgrađena.

Ni Hrvatska vojska nije izbjegla tom udaru. Ostatci iz totalitarnog, visoko militariziranog sustava odjednom su u maniri napušenih hipija počeli propovijedati destruktivne pacifističke mantre ne bi li otupili svijest Hrvata utonulih u samozadovoljstvo nakon veličanstvene pobjede, uvjeravajući ih kako su sve opasnosti minule. Tako u vremenima varljivog mira domovinska sigurnost postaje zadnja rupa na svirali, a najbolji hrvatski vojnici, ratni pobjednici – umjesto da im se omogući da stečeno umijeće i vještine nadograde pa da postanu pobjednicima i u miru – bivaju u najboljoj životnoj dobi anestezirani umirovljenjem. Potom je bilo tek pitanje vremena i stvar tehnike kad će ih se i kako početi prikazivati nepotrebnim teretom društva, kao parazite. Sustavno su ponižavani i stvaranjem paklenog medijskog ozračja, ali i s njim usklađenog općeg društvenog i kulturnog okruženja čija je neslavna perjanica perverzni filmski opus financiran od hrvatske države. Tako onima koji bi željeli doprinijeti gospodarskom boljitku Hrvatske ratno iskustvo sve više postaje teret, a ne prednost što bi bilo prirodno. Oni čije službene biografije počinju devedesetih uspjeli su stvoriti društveno ozračje koje branitelje tjera da svoje životopise započnu devedesetšestom, kako ih potencijalni poslodavac ne bi s čuđenjem gledao i uputio na dodatni psihijatrijski pregled. A može li se uopće zamisliti bolja kvalifikacija za obnašanje najodgovornijih dužnosti u gospodarstvu i državnoj upravi od upravljanja i sudjelovanja u ratnim operacijama, te tako iskazanim sposobnostima u pogibeljnim okolnostima, ali i  potvrđenim pozitivnim emocionalnim odnosom prema državi? Zašto propustiti jedinstvenu priliku da oni koji su krvavo stekli rijetke i cijenjene vještine postanu kamen ugaoni i kotač zamašnjak u razvoju i realizaciji koncepta nacionalne sigurnosti kao hrvatskog branda prepoznatljivog u svijetu poput, recimo, hrvatskog nogometa? Ako su već mnogi ratnici teškim nemarom danas za tu svrhu izgubljeni, trebamo li izgubiti i njihove sinove otpravljajući ih u bijeli svijet?

Oni tankoćutniji, koje sablažnjava možebitni angažman Hrvatske vojske u inozemstvu pa još argumentiraju taj stav tvrdnjom kako Hrvatska nikad nije vodila ofanzivne ratove, neka se u svojoj moralnoj čistoći radije zapitaju koliko su dugo kroz povijest Hrvati ratovali u službi drugih gospodara kao operativci i plaćenici. Zar bi sad kad im se konačno pruža prilika da kroz organizirani politički okvir i međunarodni pravni subjektivitet iskoriste teško stečenu komparativnu prednost za boljitak hrvatske države, trebali od nje tek tako odustati? Svaka sličnost sa spomenutim iskorištavanjem poljoprivrednih resursa, čini se, ni ovdje nije slučajna. Kako u tome, tako i u odnosu prema svojim braniteljima, ne ćemo pogriješiti potražimo li uzor u Izraelu. Još ćemo manje pogriješiti poslužimo li se izraelskim iskustvima u tretmanu onih pojedinaca i skupina koje pokušavaju iznutra potkopavati njihovu državu namećući strane im vrijednosti i mijenjajući im identitet i mentalitet. Oni tu ne bježe ni od oduzimanja državljanstva domaćim kolaboracionistima u toj podloj, tobože nevladinoj raboti stranih vlada. Koliko li samo u Hrvatskoj kandidata nestrpljivo čeka u redu da ih se riješi tog teškog bremena – znaka pripadnosti državi koju preziru?

Danas kada je interes ključnih međunarodnih sila, pa i onih koje Hrvati tradicionalno doživljavaju dobronamjernima, očito suprotstavljen hrvatskom, ili u najboljem slučaju nejasan, možda nam spasenje, ovaj put ovozemaljsko, opet dođe od Židova (nije li već jednom stiglo u vidu sudca Merona, američkog Židova?). U vidu pojačane suradnje ili barem kao putokaz kamo nam je ići. Baš kao i Samarijanki na zdencu vode u evanđelju od prošle nedjelje. I to u vrijeme kad je hrvatski narod po tko zna koji put preveden žedan preko vode, nasamaren i osamaren.

U tome su nečasnu ulogu nažalost odigrali i neki vodeći predstavnici židovske zajednice u Hrvatskoj čije držanje prema hrvatskom narodu i državi ipak u nekoj mjeri opterećuje odnos između Hrvatske i Izraela. Kako bi se rasvijetlili korijeni takva ponašanja, dovoljno je uočiti da strukturama naslijeđenim iz komunističkog totalitarizma nije promakao strateški značaj židovske zajednice u Hrvatskoj. Stoga su se potrudili da se na vodećim mjestima u njoj nađu provjereni ljudi iz kolaboracionističkih (s komunističkim vlastima) obitelji. Jedan iz tog jata, k tome još hrvatski veleposlanik u Parizu, drži u svom uredu na vidnom mjestu portret komunističkog satrapa, svojedobno i sponzora terorizma usmjerenog protiv Izraela. Onog istog koji je na tlu svoje socijalističke gubernije tim teroristima pružao punu logističku potporu ne libeći im se dati čak i sigurno utočište nakon počinjenih zločina. Koliko još i danas simpatiziraju lik i djelo jugokomunističkog diktatora, toliko su hrvatski Židovi iz tih krugova kritični prema današnjoj aktivnoj politici Izraela, ponajviše onoj vezanoj uz nacionalnu sigurnost.

Ako su takva stava prema Izraelu, onda ne treba čuditi što se i prema Hrvatskoj odnose poput likova iz nekog Goebbelsovog huškačkog propagandnog filma čija je svrha bila u očima njemačkog naroda prikazati Židove odgovornima za sva zla. Titoistički Židovi tako zapravo predstavljaju jedino aktivno žarište potencijalnog antisemitizma u suvremenoj Hrvatskoj. No, suprotno ustrajnoj promidžbi da mu je mržnja prema drugima, tako i Židovima, urođena, hrvatski narod na to ne nasjeda, jednostavno prepoznajući u njima ono što jesu –  jugokomunističke provokatore čije djelovanje ne određuje etnička pripadnost, jer ti duhom i dušom čisti proleteri svih su nacija i vjera, preciznije nevjera.

Ti reketari u službi srpske politike anatemiziranja Hrvata ne samo da svesrdno podgrijavaju mućkalice nastale u toj kuhinji, nego i u “Zaustavite Reuters” stilu ne dopuštaju povijesnoj znanosti da ponudi odgovore na pitanja odnosa Hrvata prema Židovima tijekom Drugog svjetskog rata. U svrhu rasvjetljavanja istine posebno je važan doprinos povjesničarke Esther Gitman, Židovke koju je prema njezinom svjedočenju spasio jedan ustaša iz ratnog Sarajeva. Ona se usudila ozbiljnije pročeprkati po hrvatskim arhivima iz tog povijesnog razdoblja, te objaviti nalaze istraživanja svekolikoj javnosti o brojnim slučajevima pomoći Židovima od strane običnih ljudi, ali i službenika NDH, što baš i nije bila raširena praksa u tadašnjoj Europi. Time je izazvala nervozu i čuđenje svog mentora, inače istog onog poklisara, titoljupca, teško razumljivom “dobrotom” hrvatskih vlasti još uvijek zbrinutog na veleposlaničkom položaju u Parizu. Izvrstan posao radi i filmaš Jakov Sedlar koji je u filmu o logoru Jasenovac i općenito o prilikama u NDH izložio mnoge dokumentirane činjenice koje bacaju sasvim drugo svijetlo na to razdoblje od onoga, kojim ga držeći medijski monopol, prikazuju jugokomunistički reketari. Pri tom je posebno upečatljiva odjavna špica Sedlarova filma iz koje je vidljivo da više od pola ekipe čine upravo Židovi.  

Danas doista nema razloga da odnose Izraela i Hrvatske opterećuju oni koji su umislili da Hrvate mogu natjerati da pale svijeće na tuđim grobovima, a vlastite da zanemare u tolikoj mjeri da ih se ne smiju ni spominjati. Uživljavajući se u tu krajnje nečovječnu ulogu oni predstavnici židovske zajednice u Hrvatskoj, koji se nikako ne uspijevaju riješiti totalitarnog mentalnog sklopa, ne djeluju kao most između dvije države, već više kao mina na tom mostu. Stoga neka njegovo razminiranje bude pokazna vježba iz nacionalne sigurnosti obiju zemalja kao preduvjet i zalog buduće plodonosne suradnje na sreću i radost ovoga i budućih naraštaja.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Klatež ne skriva mržnju prema Hrvatima i Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Sve je hladnije, javio se jutarnji mraz, a s njim i sv. Nikola koji se bio izgubio u konkurenciji s nadolazećim Djedom Mrazom ili Djedom Božićnjakom u istoj osobi, s tim da je prvi djed globaliziran i ateiziran, drugi djed malo vuče na kršćanstvo.

Hrvatski je Sabor u adventskom raspoloženju. U kriku i bijesu žurno donosi preostale zakone, recimo onaj o udomiteljstvu. Zakon nije loš, u članku 123. kaže se koje stranke mogu udomiti djecu iz SDP-a koja su napustila roditeljski dom ili iz njega bila izbačena. U obzir dolaze i istospolni partneri iz Amsterdamske koalicije, a ne samo tradicionalno mješoviti iz Bruxelleske hrvatsko-srpske koalicije. Amsterdamska djeluje sirovo, nešto između autonomaša i orjunaša, osim Beljaka koji ima zacrtan plemeniti cilj da u novoj Vladi preuzme resor ministra unutarnjih poslova. Sabor nikada nije djelovao živahnije i poduzetnije, na rubu i pomalo već preko ruba tjelesnih incidenata. Navodno će prva sjednica Sabora u novoj godini biti održana u Križevcima. Tko će biti Žigmund, a tko Lacković, ostaje vidjeti.

Na Trgu bana Jelačića bio je 1942. podignut spomenik prosinačkim žrtvama, čega se nitko ne sjeća, čak ni ja iako sam rođen 1943. Komunisti su ga, naravno, odmah maknuli, a potom i bana koji se svršetkom stoljeća ipak vratio u punoj pompi, premda okrenut prema jugu, kako se ne bi srdili Mađari koji i u najmanjim gradovima imaju spomenike Lajosu Kossuthu, a djeca donose cvijeće. Spomenik hrvatskim žrtvama u prosincu 1918. nije se nikada vratio, domobrani su u samostalnoj RH postavili ploču na zgradu s koje se pucalo na njihove predšasnike i ubilo njih trinaest odmah, sedamnaest ranjenih, a i neki od njih su poslije umrli od teških ozljeda. U zadnje je vrijeme obnovljen zapušteni njihov zajednički grob na Mirogoju.

U rečenoj zgradi s koje se pucalo po zapovijedi orjunaša Grge Anđelinovića Mitraljesca, sada je Europski dom. I dok je adventski komercijalno tutnjala glazba (buka) na Jelačićevu placu, u dvorani „Bruxelles“ Europskoga doma promovirana je knjiga književnika i scenarista Nenada Piskača o stotinu godina srbijanskoga terora nad Hrvatima, sa sjetnim mislima da na domobrane nisu pucali Srbijanci nego oni Hrvati kojima je geslo bilo „Hrvati nikad“. Sjedeći ondje i više stojeći, pitao sam se jesmo li mi taoci prošlosti, ili uglavnom bespomoćni pratitelji sadašnjosti u kojoj i nadalje živi Orjuna preimenovana u raznorazne udruge i stranke, znači organizacija jugoslavenskih nacionalista, s jurišnicima u mnogim medijima.

„Vrijednost jugoslavenske rase“

Budimir Loncar4Rabeći razne modernističke trikove da bi se naoko terminološki udaljila od svoje prljave prošlosti, ta klatež ne skriva mržnju prema Hrvatima i Hrvatskoj. Živjela je i jošte živi, živjela u prvoj i drugoj Jugoslaviji, živi u samostalnoj državi RH, a živjela je i prije obje Jugoslavije nimalo ili malo skrivajući (ili čak ponosno i javno govoreći i djelujući) da joj je ideal „vrijednost jugoslavenske rase“ i stvaranje „jedinstvene kulture jugoslavenskih naroda“, dotično plemena. Tko je protiv, taj je hrvatski nacionalist, onda i sada i u svim vremenima. Tko je danas protiv“ regionalnoga“ stvaranja jedinstvene kulture (film, kazalište, televizija), taj je nacionalist. Tko je protiv skupova kao što je ovih prosinačkih dana bio onaj o zapadnom Balkanu u organizaciji Mirovnih studija, s predavačem Budimirom Lončarom, taj je hrvatski nacionalist.

Neki bi dobrodušni stranac možda zapitao kako je sva ta čeljad i danas mainstream u hrvatskim medijima, a mi na to pitanje nikako ne bismo znali odgovoriti. Zato dobrodušni pogledaju što imamo, pojedu kobasice i popiju kuhano vino, pa odu. A dolaze oni poput Čeferina iz susjedne prijateljske zemlje, pa nam drže propovijedi o hrvatskom nacionalizmu koji je, eto, provirio i u trijumfu hrvatskih nogometaša po povratku iz Rusije, a nije tako davno slično govorio i Platini, upravo bezočno i usred Zagreba. Mogu to oni, usude se jer ipak nešto o Hrvatskoj znaju, među ostalim i to da ne će dobiti nogom u stražnjicu, jer su Hrvati žustri samo na nogometnom terenu, a u politici igraju neki drugi, popustljivi i priblesavi. Nema žutih prsluka, samo onih ružičastih, fluorescentnih u prtljažnicima.

BildtMogu to tuđinci poput Carla Bildta i drugih bivših visokih povjerenika koji je u pismu EU izravno miješaju u hrvatske posle, optužujući Hrvatsku da se miješa u BiH jer štiti ili pokušava zaštititi hrvatski narod s kojim se velike i male sile loptaju, ne daju mu ni pravo na televizijski kanal koji bi emitirao na hrvatskom jeziku, zaboga, a nekmoli pravo da bude ravnopravan u svemu pa i da ima svoj teritorij. Da, mi imamo na vratu ne samo neumrlu domaću orjunu nego i međunarodnu, onu koja podržava Komšića i aplaudira mu što je bio tako hrabar i izbacio hrvatsku zastavu, a vratio Titovu bistu ili sliku, nije važno. Preslik Jugoslavije u BiH njihova je slika u koju su zaljubljeni, praslika koju su obožavali europski intelektualci i još ju drže na zidu, mnogi od njih u visokim europskim forumima. I zato oni potajno ili javno drže na konopcima svaku hrvatsku vlast i svaki neznatni bljesak obrambenoga domoljubnog nacionalizma prokazuju kao nacizam, fašizam i ustaštvo, prikrivajući tako (o čemu sam već pisao) vlastitu kooperativnost s nacizmom u vrijeme Drugoga svjetskog rata, potom (i usporedo) sa staljinizmom, a kada je i to postalo zazorno nakon pedeset šeste i šezdeset osme – s jugoslavenskom verzijom komunizma koju su ispijeni filozofi u pariškim kavanama i drugdje proglašavali trijumfom, političkim i društvenim idealom.

Takvi se sviđaju sadašnjem europskom establišmentu

S njihovom prtljagom mi i danas imamo posla, ta je bagaža odgovor (ipak) na ono pitanje zašto su mediji i dobar dio politike u Hrvatskoj takvi kakvi jesu – jer se takvi sviđaju sadašnjem europskom establišmentu koji je memento projugoslavenske europske prošlosti, a Hrvatsku kao državu trpi samo ako je što manje hrvatska. Doduše, treba priznati da je Deklaracija o Hrvatima u BiH objavljena ovih dana, RH deklaracija, dobar odgovor Bildtu i ostalima, pomalo ipak ispeglana jer joj nedostaje snažan i prirodan zahtjev na povratak jedino spasonosnoj ideji o tri republike u Bosni i Hercegovini. (Usput: bio sam, to jest doveden sam na promociju eseja genijalnoga slikara Dimitrija Popovića, piše on o razgovorima s Cioranom, Kišem, Marinkovićem… kadli vidim da u prvom redu sjedi Budimir Lončar, valjda po protokolu nakladnika ili tko zna koga. Promocija velebna, u dostojnom ambijentu i mnogoljudna, ali pokvarena slabo pripremljenim predstavljačima i mikrofonijom, jedini je spas bio u Almi Prici koja je sjajno pročitala ulomke. No, nije važno. Važno je što Lončar sjedi u prvom redu, pa i nakon što je emisija „Rat prije rata“ još jednom osvijetlila njegovu tamnu ulogu na početku Domovinskoga rata. Morao sam to zabilježiti, ne slučajno, sve se uklapa u ono što inače pišem, pa i u ovoj kolumni.)

U kojem redu u ovoj našoj zbilji sjedi hrvatski umjetnik i domoljub, recimo Miro Međimorec? I on je imao svojih pet minuta početkom prosinca, u NSK i u KIC-u. U NSK sam bio i slušao što govori i što o njemu govore, pa premda ga poznajem godinama i otprilike znam što je sve radio, svaki put ostajem zapanjen njegovom fascinantnom biografijom, njegovim odličjima koji nose imena po Zrinskom, hrvatskim knezovima i Maruliću, te poljima na kojima je djelovao u umjetnostima, uključujući bojno polje u Sunji gdje je s Lastom i Praljkom branio Hrvatsku. Znano je: slavni kazališni redatelj, izgnan poslije Proljeća i jedva jedvice vraćen osamdesetih, ratnik devedesetih, visoki dužnosnik u vojno-obavještajnoj službi, diplomat i zatim nakon dolaska januarske diktature povraćenih komunista doslovce uništavan u Ministarstvu vanjskih poslova gdje su mu dali stol, ali bez stolca, u nekoj zabitnoj sobi. Do mirovine.

No umjesto da ode pecati, Međimorec je počeo pisati, i to vrlo dobro, objavljivane su mu knjige, sada prevođene i vani, na španjolski. Mainstream ga ne prati, ali tko bi to i mogao očekivati od orjunaške fukare? Pišem ovo i zato što je Miroslav Međimorec primjer one Tuđmanove sentence da se i u najgorem vremenu, s glavom gotovo pod vodom, treba osloniti stopalom na onaj jedan kamenčić koji možeš napipati (slobodna interpretacija), ne prepustiti se crnim mislima Cioranovim nego se opet uspraviti. I tako nekoliko puta… No pišem o Međimorcu i stoga što je u rečenom NSK (koji bi se trebao zvati HNSK), govorio o kazalištu nekada i sada, vrlo točno, to jest da u ovom našem rastresitom vremenu „velika“ kazališta preuzimaju onu ulogu koju su svojedobna imala mala i naoko sporedna, alternativna, studentska i slična, da je današnja zbilja hrvatskoga glumišta izokrenuta. Svakako tema za veći esej.

Suvremeni orjunaš protiv Tuđmana

Spomenuo sam Tuđmana. I prije nego što je otkriven rad Kuzme Kovačića na mjestu bivše piramide, orjuna je počela urlati iz svega glasa, posebno iz pera jednoga od zadnjih (Bogu budi hvala) dalmatinskih orjunaša koji i nadalje stoji na postolju slijepljenom od političke orijentacije Miljenka Smoje, primjerice („Tuđman je novi poglavnik, treba ga uhapsiti“, pisano 1989.) i sličnih ljepoduha tadanje „Slobodne Dalmacije“. Rečeni je suvremeni orjunaš proglasio Kuzmino djelo jezivim, Tuđman je prikazan kao odrpanac, i tako redom. I k tomu Franjo drži ruku na srcu, što je orjunaša toliko zgromilo da se htio utopiti u Bačvicama ili barem pribiti kipara čavlima na vrata hvarske katedrale.

Istina je ova: Kuzmino je djelo u kiparskom smislu velebno, u domišljaju kontra svih (pa i autorovih) dosadašnjih spomenika prvom hrvatskom predsjedniku – ponešto mladoliki Tuđman bez naočala koje svakom skulptoru zadaju teškoće, u zagrebačkom izdanju nije samo portret osobe nego mlade hrvatske države uobličene u pokretaču i realizatoru hrvatskih težnja, a ruka na srcu nije stranački znak kako bi neki htjeli objasniti, nego jednostavno ljubav prema domovini. Usput: nije mi jasno da mnogi Hrvati – ljudi inače nazbilj, domoljubi – nisu prihvatili tu kretnju, ma kako imaju srca stavljati ruke uz tijelo dok se svira hrvatska himna, kao da je, oprosti mi Bože, jugoslavenska ili slična.

Eto, prošao sam na brzinu kroz pleter raznolikih događaja početkom prosinca i naveo nekoliko imena (Međimorec, Piskač, Kuzma Kovačić) koje između ostaloga spaja i činjenica da su zajedno u Hrvatskom kulturnom vijeću. Svi su oni bili u doticaju sa živim Tuđmanom i nisu se udaljili ni u mračnim godinama poslije njegove smrti, premda su doživljavali udarce slijeva i zdesna (mislim na tzv. umivenu centralnu desnicu), iz redova jugoslavenskih nacionalista, ali i smušenjaka (što bi rekao Tuđman).

U ovom pretresanju kulturno-političkih zbivanja, pomalo sam ostavio po strani čisto (ha) politička, ali ima vremena. Za sada: orjuna ili njoj bliski hrvatski ili srpski političari i medijevalisti bez sumnje pripremaju teren za Zorana Milanovića, protiv Kolinde Grabar Kitarović – proizvode lažne ankete, prilježni komentatori prihvaćaju se posla, sve se radi u korist kandidata koji to još nije ali čeka da se pokosi trava i utvrdi teren pa da istrči u bitku protiv narodne predsjednice koja je – uz nogometnu reprezentaciju – postala zaštitnim znakom suvremene Hrvatske.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Protiv Dana HRHB su oni koji se spremaju i naoružavaju za nastavak zločina i etničko vjerskog čiščenja Hrvata

Objavljeno

na

Objavio

Svaki spomen hrvatskog naroda na povijesne datume njihova organiziranog otpora na velikomuslimansku agresiju tijekom građansko vjerskog beha sukoba od isti tih agresora, današnjih Bošnjaka, nastoji se sotonizirati, a dan kojeg Hrvati obilježavaju ne priznaju i nastoje mu prišiti sve one zločinačko terorističke etikete koje su sami koristili u realizaciji islamskodeklaracijskog cilja Alije Izetbegovića, muslimansko šerijatska Bosna i Hercegovina.

I povodom jubilarnog, srebrenog 25. Dana Hrvatske Republike Herceg Bosna kojeg hrvatski narod s ponosom i dostojanstveno kako i priliči tako velikim nacionalnim praznicima, obilježava uobičajena paljba iz unitarističko islamistički bošnjačkih centara. Ne mogu nikako, niti će ikada, da se pomire sa tim hrvatskim organiziranim otporom njihovoj agresivno osmanlijskoj politici, otporom koji je zaustavio bojanje Bosne i Hercegovine u zelenu muslimansku boju, i sačuvao na prostorima na kojima je djelovala, i na kojima se danas obilježava njen spomen, nacionalnu i vjersku beha šarolikost.

Ta hrvatska očuvanost beha nacionalnog i vjerskog šarenila razlog je bošnjačke agresije na Herceg Bosnu i njeno memoiranje u hrvatskom narodu. Iz onog radikalno fundamentalističkog bošnjačkog dijela koji je Bosnu i Hercegovinu ostavio turskom okupatoru u amanet ratnički se oglašavao nacionalistički jastreb zamjenik predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, današnji prvi bošnjački član beha Predsjedništva Šefik Džaferović.

U svom već poznatom radikalnom muslimanskom stilu prijetnji, u vrijeme muslimanskog naoružavanja „za nedaj Bože” Šefik ne prijeti samo legalnom predstavniku beha Hrvata već i cijelom hrvatskom narodu kazavši kako „Dragan Čović, kao glavni politički pokrovitelj tog događaja, nanosi trajnu moralnu i političku štetu svim građanima Bosne i Hercegovine, a najviše bh. Hrvatima”.

Zar ima veće štete za beha Hrvate od one koju im je nanijela Šefikova terorističko mudžahedinska ABiH, napose tamo gdje nije bilo organizirane Hrvatske Republike Herceg Bosna, ali i dijelom na njenoj tetitoriju koju su uspjeli okupirati i etnički i vjerski očistiti hrvatstvo i katoličanstvo. Najveća politička, egzistencijalna, šteta Hrvatima nanesena je bošnjačkim, Šefikovim, biranjem Komšića za drugog bošnjačkog člana beha Predsjedništva.

I umjesto da se zbog tih počinjenih mislimanskih zločina Šefik ispriča Hrvatima, pokaže masovnu grobnicu bugojanskih i maljinskih Hrvata, i zatraži oprost kao most spajanja zaraćenih strana, što je preduvjet za jednu novu euronatovsku Bosnu i Hercegovinu po mjeri sva tri njena naroda, te da uputi čestitke hrvatskom narodu povodom tog njihovog velikog Dana, Džaferović se još dublje ukopava u ratne rovove, čekajući priliku nastavka rata.

Protiv Dana Hrvatske Republike Herceg Bosna su oni koji se spremaju i naoružavaju za nastavak zločina i etničko vjerskog čiščenja Hrvata, oni bošnjački fundamentalisti koji još uvijek sanjaju islamsku Bosnu i Hercegovinu kao 81. Pokrajinu zloglasnog genocidno konfesiocidnog Otomanskog carstva. Protivnici su počinitelji i supočinitelji terorističkog islamskog zločina trganja hrvatskog identiteta u Bosni i Hercegovini, zemlji u kojoj su prije turske okupacije Hrvati bili jedini narod, a svoj nacionalni i vjerski opstanak plaćali najbrutalnijim turskim dankom u krvi, i prisilnom islamizacijom. Gotovo istim dankom u krvi branili su se, i dijelom obranili i od muslimanske agresije devedesetih godina Dvadesetog stoljeća.

Zahvaljujući samo osnutku i organizaciji Hrvatske Republike Herceg Bosna hrvatski se narod uspio obraniti i opstati u Bosni i Hercegovini. Da se hrvatski narod nije uspio politički i vojno organizirati u okvirima Hrvatske Republike Herceg Bosna danas bi njihov položaj bio jednak onome u kakvom su u današnjem, iranizirano zelenom, Sarajevu, a Bosna i Hercegovina bi bila cijela kao taj u vjersku muslimansko zelenu boju ofarbani grad.

Cijelom Bosnom i Hercegovinom bi vladali Džaferovići i Izetbegovići, Mlaće i Dudakovići, Halilovići, Genjci, i Komšići,. Da nije bilo svehrvatskog organiziranja i osnivanja Hrvatske Republike Herceg Bosna, danas bi u cijeloj Bosni i Hercegovini kao u Sarajevu, koje je u Džaferićevoj nacionalnoj i vjerskoj muslimanskoj boji, gdje su čak i nogostupi obojeni u zeleno, učenici i studenti prekidali nastavu kako bi mogli klanjati u džamijama.

Ono Sarajevo prije negoli je ga „oslobodila” muslimanska ABiH i ovo danas su dva nebesko zemaljski različita i udaljena grada. Dva svijeta, dvije civilizacije, dvije kulture, onaj nacionalno vjerski šareni i danas nacionalno i vjerski čisti muslimanski grad. Takva jednobojna nacionalna i vjerska muslimanska slika Sarajeva, uz to što kazuje nacionalističku bošnjačku politiku da svi muslimani moraju živjeti u jednoj, naravno muslimanskoj, zemlji, ona opravdava pravo Hrvata na svoj entitet Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu, i slavljenje njenog srebrenog jubileja.

Samo hrvatski entitet koji je sve više nezaštićena meta bošnjačkog radikalizma iz sve čišćeg muslimanskog entiteta po uzoru na sve islamske zemlje, može Bosnu i Hercegovinu izvući ispod čizme tih fundamentalista koji sve glasnije prijete ratom.

I zato, sretan ti 25. rođendan Hrvatska Republiko Herceg Bosno, i živi nam vječno i u ratu kojim ti, nam, prijete bošnjački radikalisti.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari